Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · Svezak I

Treće poglavlje: vjerodostojnost objavljenoga

CAPUT TERTIUM

Sadržaj (8)
  1. Vjerodostojnost onoga što se objavljuje u ovome djelu.
  2. § 1. Zakoniti stupnjevi povjesničara.
  3. § II. Spisi niže vrijednosti.
  4. § III. U koji red ovo treba svrstati.
  5. § IV. Treba li odbaciti sve spise posljednje vrste.
  6. § V. Jesu li djela svetaca apokrifna.
  7. § VI. Jesu li svi sveci ili blaženici čiji su životopisi ovdje izdani?
  8. § VII. Izjava pisca.

§ V. Jesu li djela svetaca apokrifna.

Postoje neki drugi aristarsi, osobito strogi i nametljivi, koji neprestano ponavljaju onu pjesmu da su to apokrifi, crpljeni iz apokrifnih priča, snova i buncanja; i tim nazivom apokrifa, kao kakvim najsnažnijim ovnom za rušenje zidina, misle da ruše i obaraju na zemlju čitavo ovo naše djelo; dok je zapravo samo to njihovo oružje kojim se služe apokrifno, to jest, ne shvaćaju ni samo značenje te riječi. Naime, ono na čemu uporno ustraju i pritišću, da su prema najozbiljnijoj presudi pape Gelazija ti spisi uvršteni u red apokrifa i zabranjeni za čitanje, stoji ovako.

Papa sv. Gelazije na rimskom saboru sedamdesetorice biskupa, održanom za konzulata Asterija i Prezidija godine Kristove 494. (što je i Gracijan unio u svoj Decretum, 1. dio, dist. 15, kan. 3, Sancta Romana), nabrajajući razna djelca svetih otaca za koja dopušta da se prihvate nakon knjiga Svetoga pisma i čitaju u Crkvi, među ostalim govori ovako: „Isto tako djela svetih mučenika, koji blistaju mnogostrukim mukama mučenja i čudesnim pobjedama ispovijedanja vjere. Tko bi od katolika sumnjao da je tako bilo i da su oni u svojim borbama pretrpjeli i veće muke, te da su sve to podnijeli ne svojim silama, nego milošću i pomoću Božjom? Ali se prema drevnom običaju iz osobitoga opreza u svetoj Rimskoj Crkvi ne čitaju zato što su imena onih koji su ih napisali posve nepoznata, a smatra se da su nevjernici ili neuki ljudi u njima napisali suvišne ili manje prikladne stvari nego što je bio tijek događaja, kao što su muke nekoga Kirika i Julite, kao Jurja i druge takve muke, za koje se tvrdi da su ih sastavili krivovjerci. Zbog toga se, kao što je rečeno, da ne bi nastala ni najmanja prilika za ruganje, u svetoj Rimskoj Crkvi ne čitaju. Mi ipak zajedno sa spomenutom Crkvom svom pobožnošću častimo sve mučenike i njihove slavne borbe, koje su poznatije Bogu nego ljudima.” Tako on. A da se ne bi moglo posumnjati da on ta djela svetaca smatra apokrifnima, poslije u popisu Notitia librorum apocryphorum, qui non recipiuntur ponovno nabraja i naziva apokrifima Passio Quirici et Julitæ i Passio Georgii.

Da bi se ova sumnja, koja neprestano bocka i probada duše nekih ljudi, posve iščupala, najprije treba objasniti što je apokrif i na koliko se načina tako naziva, a zatim u kojoj se mjeri ovi naši spisi trebaju smatrati apokrifnima, kao i neki drugi spisi starih pisaca. Riječ apocryphum izvodi se od grčkoga glagola sa značenjem sakriti, prikriti, zatajiti, a ne, kako stoji u Glosi uz kanon Sancta Romana, od prijedloga sa značenjem „od” i riječi sa značenjem „tajna”; niti u grčkom uopće postoji ta riječ, nego od glagola sa značenjem „skrivam” dolazi imenica koja znači skrovište, skrivanje. Apokrifno dakle znači skriveno, tajno i ono što nije javno objavljeno.

Ponajprije se dakle apokrifom naziva, kako stoji u Glosi uz 1. kanon, dist. 16, ono čemu nedostaje pouzdan pisac, kao što su Knjiga o Sucima, Knjiga o Tobiji, Estera, Knjige o Makabejcima, Job i druge, koje se ipak ubrajaju među kanonske knjige Svetoga pisma. Iz toga se razloga među svetim i crkvenim knjigama, koje Covarrubias u 4. knjizi djela Variæ resolutiones, 16. i 17. poglavlju, naziva hagiografskima, mogu zadržati neke kojima su pisci nepoznati. Ali ovdje nije riječ o toj vrsti apokrifa: sigurno je naime da među djelima svetaca ima mnogo onih za koja se ne zna tko ih je zapisao, ali veoma mnogo takvih jest zakonito i nikomu posve nesumnjivo, kao što su djela sv. Fruktuoza biskupa, Augurija i Eulogija mučenika 21. siječnja, i veoma mnogih drugih.

Na drugi se način apokrifom naziva ono što se ne ubraja među knjige Svetoga pisma. Tako sv. Jeronim u predgovoru Prologus in libros Regum kaže: „Ovaj predgovor Svetih pisama, kao oklopljeni početak, može odgovarati svim knjigama koje smo s hebrejskoga preveli na latinski, kako bismo mogli znati da sve što je izvan njih treba svrstati među apokrife.” Tako su apokrifni Molitva kralja Manašea, kao i treća i četvrta knjiga Ezrina; premda naime imaju težinu drevne povijesti koja nije nedostojna vjere, ipak se ne smatraju nadahnutima od Duha Svetoga. Ali ni u tom značenju ne upotrebljavaju riječ apokrif oni koji naše spise optužuju da su apokrifni: naime, i najprovjerenija djela crkvenih otaca u tom su smislu apokrifna, to jest, nisu u onom broju i na onom mjestu na kojem su božanski nadahnuta Pisma.

Najviše se pak apokrifnima nazivaju one knjige koje neki prihvaćaju kao kanonske, dok se Crkva tome protivi. O njima lijepo kaže sv. Augustin u 15. knjizi djela De civitate Dei, 23. poglavlju: „Ostavimo dakle priče onih pisama koja se nazivaju apokrifnima zato što njihovo skriveno podrijetlo nije bilo jasno ocima, od kojih je do nas najpouzdanijim i najpoznatijim slijedom doprla vjerodostojnost istinitih pisama. U tim se pak apokrifima, premda se u njima nalazi neka istina, ipak zbog mnogih laži ne nalazi nikakav kanonski autoritet. Ne možemo poreći da je onaj Henok, sedmi od Adama, napisao neke božanske stvari, jer to u kanonskoj poslanici kaže apostol Juda. Ali nisu bez razloga izvan onoga kanona Pisama koji se čuvao u hramu hebrejskoga naroda marljivošću svećenika koji su jedni druge nasljeđivali. A zašto to, osim zato što su kao i Knjiga Henokova zbog starine ocijenjeni nepouzdanima, niti se moglo utvrditi je li to ono što je on napisao, jer to nisu iznosili oni za koje bi se utvrdilo da su to pravilno sačuvali nizom nasljeđivanja. Stoga razboriti ljudi s pravom prosuđuju da ne treba vjerovati da je njegovo ono što se iznosi pod njegovim imenom, kao što krivovjerci iznose mnoge spise pod imenima drugih proroka, a novije pod imenima apostola, i svi su oni pod imenom apokrifa pomnim ispitivanjem uklonjeni iz kanonskoga autoriteta.” O tom istom Henokovu proroštvu i spisima drugih taj isti sveti naučitelj u 18. knjizi, 38. poglavlju, kaže da je prevelika starina učinila da ni kod Židova ni kod nas nemaju autoritet, jer se činilo da ih zbog nje treba smatrati sumnjivima, kako se ne bi iznosilo lažno umjesto istinitoga.

A neke od tih apokrifnih knjiga nisu bile samo nesigurna autoriteta, nego su se pripisivale posve tuđim piscima. Tako isti Augustin u djelu Contra Faustum Manichæum, 22. knjiga, 79. poglavlje, kaže: „Maniheji čitaju apokrifne spise koje su napisali ne znam kakvi krpači priča pod imenom apostola, a koji bi u vrijeme svojih pisaca zaslužili biti primljeni u autoritet svete Crkve da su sveti i učeni ljudi, koji su tada živjeli i mogli takvo što ispitati, spoznali da su govorili istinu... Je li ta pripovijest istinita ili izmišljena, sada me se uopće ne tiče. Zasigurno pak maniheji, koji one spise što ih crkveni kanon odbacuje prihvaćaju kao istinite i iskrene, itd.” No to sada ostavljam po strani: nisam naime toliko glup da bih htio da ijedna djela svetaca, osim ako su preuzeta iz Svetoga pisma, budu kanonska i steknu autoritet Svetoga pisma; stoga ih Crkva neće moći odbaciti pod imenom apokrifnih pisama.

Treće dakle, Gelazije apokrifnim knjigama, i to u pravom smislu riječi, naziva one za koje određuje da se ne smiju javno čitati u Crkvi, kao da ih dolikuje sakriti i ukloniti sa svjetla Crkve, gdje nije dopušteno čitati ništa osim onoga što je posve provjereno. Budući da se ipak čini da se to značenje shvaća šire, knjige koje Gelazije kudi mogu se, kako na navedenome mjestu primjećuje Covarrubias, podijeliti u dvije skupine: tako da su jedne krivovjerne, koje se ne smiju čitati ni javno ni privatno, nego ih radije treba proklinjati i posve uništiti kao one koje će čitateljima donijeti kugu; a druge su jednostavno apokrifne, koje nisu ni krivovjerne, ni uvijek napisane od nesigurna pisca, ni pod lažnim imenom nekoga svetog pisca, ali ipak imaju manji autoritet, koji Crkva i oci ne odobravaju u svakom pogledu, zato što se u njima, kako piše Covarrubias u 4. knjizi djela Variæ resolutiones, 17. poglavlju, ponekad miješaju neke lažne stvari s istinitima, pripovijedaju neke čudne ili nevjerojatne stvari u koje se ne može ni pobožno ni prikladno vjerovati, ili napokon zato što su njihovi pisci slijedili neka mišljenja starih koja su poslije pobijena svjedočanstvom Svetoga pisma. I stoga se te knjige nazivaju apokrifnima jer se ne smiju javno čitati u crkvama, premda se mogu čitati privatno, ali oprezno. „Dakle apokrifne knjige”, kako isti odmah dodaje, „premda se u crkvama ne smiju čitati javno, mogu se ipak čitati privatno, i to oprezno, jer je njihov autoritet u tami i skriven.” A malo iza sredine poglavlja, govoreći o Euzebiju, kaže: „Ako apokrifima tumačimo ono što se ne smije javno čitati u crkvama, a ipak se može čitati privatno, onda se ovo značenje posve mora prihvatiti i za više knjiga koje su na ovome mjestu poimence navedene.” Tako Covarrubias. Isto pišu i drugi.

U tom su dakle potonjem smislu apokrifni mnogi spisi od onih koje ja izdajem: naime, i Euzebijeva je povijest apokrifna, i djela Tertulijana, Laktancija, sv. Klementa Aleksandrijskoga, Kasijana, Arnobija i druga. Štoviše, budući da se sada čini da nije u vlasti nijednoga biskupa, osim rimskoga, odlučivati što se u Crkvi treba javno čitati, nakon što je veoma mudro sastavljen brevijar molitava, himana i čitanja koja je u Crkvi dopušteno svakodnevno moliti, u tom se smislu ni ostali spisi starih pisaca, koje su odobrili i Gelazije i drugi pape, sada ne mogu čitati, barem bez ovlasti vrhovnoga svećenika. Pa ipak, što su već odavno primijetili neki izvrsni tumači kanonskoga prava, djela mučenika, štoviše i drugih svetaca, koja su se doduše čitala u raznim crkvama, kao što je očito iz sv. Augustina, ali ne i u Rimskoj, sada se čitaju i u njoj, i čitaju se već više stoljeća, ali sažeta u gotovo kratak izvadak. I čini se da su neka djela, nekoć smatrana apokrifnima, poslije bila ispravljena: ona zasigurno sada ne sadrže ono što su drevni oci pobijali kao izmišljeno, kao što ćemo reći uz djela sv. Tekle djevice i drugdje.

Neka dakle znaju oni koji ove spise proglašavaju apokrifnima da ih je malo preuzeto iz Svetoga pisma, da ih nisu sve zapisali pouzdani pisci i da nisu svi takvi da bi se trebali ili mogli čitati u crkvama. Ako ih u tom značenju nazivaju apokrifnima, ja u tom nazivu ne vidim ništa sramotno, ništa nedostojno, ništa što bi nosilo ljagu ili beščašće. Ako pak žele reći da je izmišljeno i bajkovito sve što se tako smatra apokrifnim, neka paze da ne nanesu nepravdu najsvetijim i najmudrijim muževima, Klementu Aleksandrijskomu, Ivanu Kasijanu i drugima čije su knjige proglašene apokrifnima, kao da su izmislili sve što su napisali. Jedno je ne prozreti sve i negdje pogriješiti, čemu su neki u tim mjestima i vremenima u kojima su pisali bili skloni, a drugo iz čiste zlobe izmisliti ono čime bi se rugali tuđoj jednostavnosti. Priznajem da su ponekad bili poprskani nekom mrljom pogreške, ali posve poričem da su htjeli namjerno varati druge i nametati im izmišljotine. Neka napokon paze da se snažno ne usprotive samomu Gelaziju, čiji autoritet potežu protiv nas, a koji za Euzebijeve knjige, koje izričito ubraja među apokrife, ipak izjavljuje da ih ne treba u svakom pogledu odbaciti. Ipak nisam toliko bezuman da bih mislio kako ni u tim spisima otaca ni u ovim životopisima, osobito onima koje su napisali nepoznati pisci, nema ništa što bi trebalo ispraviti, jer posvuda izjavljujem suprotno.

§ VI. Jesu li svi sveci ili blaženici čiji su životopisi ovdje izdani?

Moglo bi se činiti suvišnim sada postavljati ovo pitanje, koje je već prije općenito, a uz pojedine životopise i posebno riješeno. Ali budući da su nedavno najozbiljnijim i najsvetijim autoritetom Apostolske Stolice donesene neke odredbe o štovanju i djelima svetaca, smatrao sam da moram pokazati kako sam im se ozbiljno i marljivo pokorio. To će doduše lako uvidjeti tko god bude prelistavao ove moje spise, ali da na samome pragu ništa ne bi moglo prestrašiti čitatelja ili ga na bilo koji način zadržati, odlučio sam ovdje unaprijed upozoriti.

Izjavljujem dakle da sam s najvećim poštovanjem i pozornošću više puta pročitao obje apostolske konstitucije vrhovnoga svećenika URBANA VIII.: onu naime koja počinje riječima Sanctissimus D. N. i njezino tumačenje, a potom i onu donesenu deset godina kasnije, Cælestis Hierusalem. U prvoj, donesenoj na općoj skupštini Svete rimske i opće inkvizicije, održanoj u Apostolskoj palači u Vatikanu pred našim presvetim gospodinom URBANOM, po božanskoj providnosti papom VIII., te presvijetlim i prečasnim gospodom kardinalima Svete Rimske Crkve, vrhovnim inkvizitorima protiv krivovjerne opačine koje je posebno odredila sveta Apostolska Stolica, 13. ožujka 1625., u četvrtak, određuje se među ostalim o slikama onih koji još nisu ubrojeni u red svetaca ili blaženika, te o zavjetnim pločicama i svjetiljkama na njihovim grobovima, a što se ovdje tiče nas, zabranjuje se da se ubuduće tiskaju knjige koje sadrže djela, čudesa, objave ili bilo kakva dobročinstva primljena od Boga po zagovoru tih istih ljudi koji su preminuli na glasu svetosti ili mučeništva (kako je prije rečeno), bez pregleda i odobrenja ordinarija, koji pri njihovu pregledavanju treba uzeti u savjet teologe i druge pobožne i učene muževe, te da se zatim u tako ozbiljnoj stvari ne bi počinila prijevara, pogreška ili nešto novo i neuredno, neka pripremljeni predmet pošalje Apostolskoj Stolici i pričeka njezin odgovor. Njegova Svetost pak želi i naređuje da se gore spomenute objave, čudesa i druga dobročinstva, koja su u knjigama što sadrže život i djela tih ljudi dosad tiskana bez takva pregleda i odobrenja, ni na koji način ne smatraju odobrenima.

Niže ipak izjavljuje da gore napisanim odredbama ne želi niti namjerava ni u čemu naškoditi onima koji se štuju općim suglasjem Crkve, ili od pamtivijeka, ili po spisima otaca i svetih muževa, ili uz dugotrajno znanje i dopuštenje Apostolske Stolice ili ordinarija.

Kasnijom konstitucijom, danom u Rimu kod Svete Marije Velike dana 5. srpnja 1634., prvosvećenik potvrđuje i tumači onu prijašnju odredbu, te što se tiče ove stvari izjavljuje da se pod dugotrajnim vremenom ili njegovim tijekom od pamtivijeka, o kojem je riječ u spomenutoj odredbi, razumije vrijeme koje premašuje granicu od stotinu godina.

Ovim sam se apostolskim odredbama osobito marljivo pokorio: jer sam takva raspoloženja duše da bih radije vlastitom rukom bacio u oganj sve svoje spise nego da u njima bude išta što bi se protivilo bilo časti bilo volji Apostolske Stolice, za čiju sam obranu dostojanstva spreman podnijeti i najteže napore i proliti sam život. Ponajprije dakle u svojim spisima slavim veoma malo onih koji nisu ili autoritetom same presvete Stolice svečano pribrojeni svecima, ili već davno općim suglasjem Crkve stekli štovanje i čašćenje. Štoviše, možda je jedini časni opat Ljudevit Blozije za kojega mi je pouzdano poznato da mu nije dosuđena takva čast: pa ipak nisam ispripovjedio nijedno njegovo čudo, proročanstvo niti išta drugo zabranjeno apostolskom odredbom. Onima za koje sam dvojio je li njihova svetost potvrđena zakonitim sudom Crkve, nisam dodijelio naslov sveca ili blaženika, znak nebeskoga dostojanstva, kao Margareti i Gentilu iz Ravenne, 23. i 28. siječnja, premda je nekima išla u prilog slava ne samo od stotinu godina, nego i od nekoliko stoljeća, kao Gertrudi Beginki iz Delfta 6. siječnja, Henriku Suzonu iz Reda propovjednika 25. siječnja i Karlu, opatu vilarijenskomu, 29. siječnja.

Onima pak kojima dajem taj naziv potvrđujem neko štovanje koje je ili ustanovljeno autoritetom Apostolske Stolice, ili je nekoć uvedeno pobožnošću naroda uz prešutno dopuštenje iste Stolice, i to prije stotinu godina ili još duljega razdoblja, ili vjerodostojnošću starih martirologija, ili prikladnim svjedočanstvima ozbiljnih pisaca, ili pouzdanim i provjerenim pripovijedanjem o onim stvarima koje biskupi običavaju udjeljivati samo svecima ili blaženicima, kao što su relikvije pobožno prenesene i položene na počasno mjesto, njima posvećene crkve, slike javno izložene u crkvama ukrašene sjajem zraka, javno izvješeni zavjetni darovi i poklonstva, te drugo te vrste: ako me u čemu od toga išta prevari, ne samo da ću to rado opozvati čim spoznam, nego to i ovdje već sada unaprijed osuđujem i odbacujem.

Isto je poštovanje apostolske odredbe učinilo da sam posve izostavio nemali broj životopisa pobožnih ljudi, čak i onih već prije tiskanih, jer su sadržavali veoma mnogo čudesa i drugih neuobičajenih znamenja, sve dok ih Crkva ne ubroji među svece. U tim životopisima doista ima mnogo toga što bi čitatelja nemalo zabavilo i potaknulo na krepost: ali poslušnost sam smatrao vrednijom od bilo kakvih žrtava te ugodnijom Bogu i onima koji s njime uživaju vječno blaženstvo.

§ VII. Izjava pisca.

Premda smatram da u ovome djelu nisam iznio nikakva čudesa, proročanstva ni objave tajni ičega za koga se ne bi činilo da je stekao štovanje i čašćenje općim suglasjem Crkve, ili od pamtivijeka, ili po spisima otaca i svetih muževa, ili uz dugotrajno znanje i dopuštenje Apostolske Stolice ili ordinarija, a što je zabranjeno ponovljenim odredbama našega presvetoga gospodina URBANA VIII.; ipak, da mi štogod ne bi promaklo iz nepažnje, ili da se ne bi činilo da ostalim djelima svetaca i blaženika prisvajam veći autoritet nego što dolikuje:

Svjedočim da želim da sve što sam napisao i izdao ima samo težinu ljudske povijesti, jer se ne oslanja ni na božansku objavu, ni na autoritet Katoličke Rimske Crkve ili Svete Stolice, osim ukoliko je nešto preuzeto iz knjiga Svetoga pisma, ili pisama prvosvećenika, ili spomenika otaca koje je Crkva inače odobrila. Onomu pak što sam preuzeo iz knjiga drugih pisaca želim da se pokloni onoliko vjere koliko ti pisci zaslužuju. Ono pak što sam napisao bez drugoga svjedočanstva, nadam se da će se držati na onom mjestu na kojem stoji ono što je predao čovjek podložan pogreškama zbog slabosti uma i rasuđivanja, ali koji je ipak u njihovo ispitivanje uložio nemali trud i radije bi umro nego da svjesno ikoga prevari.

✠

Svezak I Kalendar godine