Pomoćnici u djelu i druga pomagala.
§ 1. Piščev drug u izradi ovoga djela.
Tko god u duhu zamisli veličinu predloženoga djela i njegov oblik isprepleten mnogovrsnim raspravljanjem, lako će uvidjeti da ga jedan čovjek ne može dostojno obraditi osim (kako je smatrao kardinal Bellarmino) u gotovo neizmjernu vremenskom razdoblju, ili ako mu ne pristupe brojni pomoćnici od kojih će svaki iscrpsti neki dio truda. Jer tko jedan može obići sva mjesta, tako daleka i raspršena? Tko isposlovati da se njemu kao strancu otvore arhivi, često zaključani dijamantnim zasunima? Tko sve to prepisati, usporediti, ispitati, ponovno pročitati i srediti?
Nisu mi pak dosad nedostajali pomoćnici u ovom svetom djelu: i iz dana u dan mnogi obećavaju svoju pomoć i trud, bilo iz vlastite pobožnosti prema svecima i želje za širenjem koristi na veći broj ljudi, bilo zato što sami sveci potiču njihove duhove na to, osobito, kako ja barem smatram, onaj sveti opat iz Liessiesa ANTUN WINGHE, za kojega se posve uzdam da sada provodi blažen život među svecima. Bio je to uistinu velik muž, čiji životopis, ništa manje nego onaj Ljudevita Blozija koji je njegovom brigom objavljen, zaslužuje ugledati svjetlo dana: i da nisam smatrao da će se toga prihvatiti drugi, odavno bih ga se ja bio latio pisati. Ali ovdje bi bilo teško ukratko objasniti koliki je bio taj muž, kakve poniznosti duha, kakve ljubaznosti, kakve blagosti i jednostavnosti ponašanja, kakve razboritosti i oštroumnosti suda. Te su njegove kreposti hvalili i sami veliki vladari Belgije ALBERT i IZABELA, a cijela ga je domovina gledala s divljenjem. S kakvom je spretnošću i srećom on izmirivao sporove plemenitih obitelji! S kakvom je blagošću tješio i krijepio ožalošćene! Što da kažem o njegovoj darežljivosti? Što o ljubavi prema svima, osobito prema redovnicima? Što o skrbi za siromahe? Što o slobodi u korenju mana i poticanju na krepost? Što o strogosti života? Što o ostalim darovima naravi i milosti? Usuđujem se reći da bi, da je živio u onim junačkim vremenima Benedikta i Fulgencija, ili čak Antuna i Hilariona, u kojima se još nije bila uvukla jeftinoća kreposti, bio stekao doista divljenja vrijednu slavu imena, od koje je ipak jedino bježao. Ali vraćam se na ono što sam naumio.
Kada je on čuo da je Heribert Rosweyde, čija mu je učenost već otprije bila poznata i dobro prokušana, upravio svoj duh na rasvjetljivanje životopisa svetaca i na njihovo posvemašnje vraćanje u prvotni sjaj i dostojanstvo, zavolio ga je iznimnom ljubavlju i pomagao mu čime je god mogao, savjetom i podmirivanjem troškova za pisare i prijevoz knjiga koje je u tu svrhu trebalo nabavljati iz tuđine i kupovati. Dokle je Rosweyde doveo stvar, već sam izložio. Nakon što je on preminuo, Winghe se počeo bojati da se neće naći nitko tko bi se usudio podmetnuti ramena pod teret koji je umorio takva i tolika junaka. Tako je tada, kao što je njemu samome pisao onaj veliki opat sv. Vedasta u Arrasu Caverel, i sam Winghe pisao našim poglavarima: „Hoće li biti koga da naslijedi Rosweydea? Hoće li se naći itko toliko obuhvatna duha da napokon iznese na vidjelo i objavi djelo koje je on bio začeo i dugo njegovao?” Kad sam ja tome pristupio, s daleko manjim poznavanjem stvari, rasuđivanjem, ugledom i živahnošću stila nego Rosweyde, ali svakako spreman posvetiti trud tako svetom poslu, tada me on srdačno prigrlio, zatim me podigao svakom naklonošću, poučio savjetom i rasteretio troškovima (kao i prije) za knjige i pisare: i nikada nije mirovao a da me neprestano ne potiče i hrabri da što prije objavim neki dio djela. Ne bih lako riječima mogao dosegnuti s kolikom je revnošću i kakvim neumornim žarom duše on promicao tu stvar, kao da se radilo o spasu samoga samostana, štoviše i cijele domovine.
Kako je pak razumio da niti može nastati skladno suzvučje ako nema jednoga koji usklađuje zvukove, strune i napjeve, niti brod može držati smjer, ma koliko bio čvrsto spojen i opremljen izvrsnom opremom, ako jedan kormilar ne upravlja kormilom, niti vojska može odnijeti pobjedu ako joj nije na čelu jedan vojskovođa s vrhovnim zapovjedništvom, tako je smatrao da cijelu stvar treba urediti i voditi jedan čovjek, ali je ipak držao da će on, ako ne bude poduprt pomoću drugih, i podleći teretu, a možda se poslije neće naći nitko upućen u njegovu zamisao tko bi htio preuzeti dovršenje djela koje je on započeo. Stoga je počeo požurivati poglavare Družbe da mi, budući da je znao da će to i meni biti drago, a sam je smatrao nužnim, dadu druga i pomoćnika u ovom golemom i napornom djelu. Naposljetku je ugledom i vlašću koju je kod njih imao zbog svoje osobite dobrohotnosti prema našem Redu izvojevao da mi za pomoćnika bude dodijeljen o. Gotfrid Henschen, izvanredno učen kako u latinskoj i grčkoj književnosti tako i u teološkim znanostima, a uz to obdaren osobito prostranim pamćenjem, čvrstim tjelesnim snagama i velikom marljivošću, o kojemu ću uskoro govoriti.
Budući da se pak najčešće događa da oni koji su podložni predstojnicima lako oblikuju svoja nastojanja i običaje prema njihovu primjeru, i ostali su monasi iz Liessiesa, oponašajući WINGHEA, kako još čvršće prigrlili našu Družbu, koju su još od Blozijevih vremena uvijek ljubili osobitom ljubavlju, tako i neprestano pomagali moja proučavanja naklonošću, savjetom i radom: osobito onaj koji je tada novake poučavao počecima asketskoga života i bio potprior samostana, a sada je opat i najdostojniji WINGHEOV nasljednik TOMA LUYTENS, te onaj koji je tada mlađe subrate poučavao teologiji, izvanredno razborit muž, Christian Le Roy, koji je poslije u metežima francuskoga rata s ostalim svojim svetim drugovima bio protjeran iz samostana, a kad je najbolji otac WINGHE 31. kolovoza 1637. preminuo od starosti, tuge i naposljetku srdobolje, on je sam desetoga dana pošao za njim te je pokopan do njegovih nogu u crkvi naše Družbe u Monsu. Ne želim ostale nabrajati poimence da ne budem na smetnju njihovoj skromnosti, jer nema nijednoga čiju dobrohotnost i pomoć nisam iskusio, tako da se lako mogu prepoznati učenici BLOSIJA i WINGHEA.
Kad je dakle mjesec siječanj bio spreman za tisak, zakonito odobren i već se počeo tiskati, WINGHEOVIM je nastojanjem oko godine 1625. meni za pomoćnika dodijeljen onaj kojega sam spomenuo,
Gotfrid Henschen. On mi je dosad kako u drugim stvarima uložio snažan trud, tako mi je i u pogledu samoga siječnja pomogao vjernim savjetom. Naime, kad je vidio da su od životopisa koji su već bili otisnuti neki podijeljeni na poglavlja, ali ne svi, potaknuo me da i ostale tako podijelim. Također me nagovorio da svakom poglavlju dodam bilješke (što je, kako sam prije rekao, bilo mišljenje i drugih ozbiljnih muževa). A kad sam zbog toga počeo pregledavati cijeli mjesec, uložio je i tako ozbiljan i ustrajan rad da je čak vrlo mnogo životopisa sam pregledao, podijelio na poglavlja i uresio tumačenjem različitih stvari, koje sam ja doduše imao otprije, ali katkad na brzinu prikupljene, ili barem ne tako jasno razlučene i protumačene. Na taj su način od njega rasvijetljeni životopisi sv. Antuna Velikoga 17. siječnja, sv. Ćirila 28., sv. Atika i sv. Lovre Justinijana 8., sv. mučenika Julijana 9., sv. Teodozija Kinovijarha 11., sv. Vivencija 13., sv. Eutimija Velikoga 20. i drugi.
Budući da sam tu njegovu revnost silno odobravao, posve sam se nadao da će on, ako me Bog pozove iz života prije nego što dovršim cijelu ovu gromadu preuzetoga djela, naslijediti teret i jednakom metodom dovršiti ostatak. Zato sam ono što sam prije bio napisao u jednini, da sam primio, pročitao, usporedio i sastavio, podijelio s njime i izrazio u množini, jer je on ili predložio što da napišem, podijelim i dodam, ili je odobrio ono što sam ja prije napisao. Iz istoga sam razloga smatrao da na čelu djela trebam istaknuti i njegovo ime. Jer premda prije nije htio da ga se spominje, govoreći da mu je dovoljno ako se svecima svidi trud koji im je posvetio, ipak sam ga nagovorio da ne zabrani upisati svoje ime ne samo u sljedećim svescima nego i u ovome koji sam već imao spreman, jer sam tako prosudio da, ako bi me kakav slučaj uklonio iz života, tada neće biti potrebno vijećanje komu bi se to trebalo povjeriti kad je već jedan dio toga objavljen pod njegovim imenom. Njegovom su revnošću i marljivošću izrađena i sva kazala, kako s iznimnim rasuđivanjem tako i s doista velikim trudom punim zamora. Neće možda poslije nedostajati ni drugih koji će nas u sljedećim svescima rasteretiti toga dijela posla, što su prije obećali učiniti naši Ivan Viennot i Petar Eulart da nisu prije preminuli, kao što se i dogodilo: Viennot je za sebe bio zatražio moralno kazalo, a drugi bi bio preuzeo ostala. Dakle, dok ovaj Herkul zajedno sa mnom podmeće vjerna ramena, sada ću lakše nositi nebo, to jest svece, stanovnike neba.
§ II. Ostali pomoćnici iz svakoga staleža.
Osim ovoga domaćeg i stalnog pomoćnika bilo je veoma mnogo drugih koji su ili dostavili rukopisne kodekse, ili vlastitom rukom prepisali životopise, ili ponudili da se u moje djelo uvrste oni koje su sami namjeravali izdati, ili upozorili odakle bih mogao nabaviti neke spise, ili ukazali na pogreške koje su se nalazile u prijašnjim izdanjima. Nema potrebe da ih ovdje sve nabrajam jer sam na odgovarajućim mjestima vjerno naznačio odakle sam što dobio. Onomu se velikom opatu WINGHEU to doduše činilo suvišnim, budući da oni koji takvo što predlažu, šalju i posuđuju ne gledaju toliko na to da im se ime čita u mojim spisima koliko na to da bude upisano u knjigu života. Ali ja sam smatrao da je to s jedne strane nužno radi stjecanja vjerodostojnosti, kako bih naznačio od koga sam doznao ono što sam nisam vidio, a s druge strane korisno radi svjedočenja zahvalnosti, kako bih javno priznao tko je što za ovu stvar priskrbio. To pak činim tako savjesno da mi se u toj vrsti ne učini ni najmanje dobročinstvo za koje ne bih želio da uspomena na njega prijeđe na potomke.
Smatram da neće biti neumjesno ovdje nabrojiti nekolicinu čija se marljivost i dobrohotnost najšire očitovala. Lako je među svima prvo mjesto zauzeo naš Antun Beatillo, koji je, kako je bio revan u uvećavanju slave svetaca, i sam izdao na svjetlo dana pomno napisane povijesti nekih svetaca, a meni je o drugima, osobito o onima čije štovanje cvate u Napuljskom Kraljevstvu, priskrbio vrlo mnogo građe, kako tiskane tako i rukopisne. On je u Napulju 6. siječnja 1642., već u poodmakloj dobi i obasut zaslugama veoma mnogih dobročinstava, prešao u zajednicu svetaca.
Ivan Gamans, također iz naše Družbe, rođen u Neuenahru u zemlji Ubija, podrijetlom Gelderac, prepisao je u Njemačkoj, Češkoj i Belgiji vrlo mnogo toga o svecima i priskrbio mi doista golemo blago, a neke je životopise i sam po svojoj izvanrednoj učenosti ispitao i rasvijetlio, kao što su životopisi bl. Gotfrida iz Cappenberga i sv. Tiaildide. Više će i veće stvari, kako se nadam, ostvariti u obje vrste ako sveci podrže njegovo zdravlje, koje on sam malo štedi jer je dosad s najvećim trudom zaokupljen odgajanjem duša vojnika u kršćanskoj stezi.
Dugujem također najveću zahvalnost Andriji du Chesneu, kozmografu najkršćanskijega kralja, koji je nedavno na veliku žalost svih učenih ljudi preminuo, ali je (što je rijetka sreća učenih muževa) ostavio sina Franju, baštinika njegovih proučavanja, uljudnosti i ostalih kreposti, koji očinska djela iznosi na svjetlo dana. Otac je sa mnom podijelio mnoge životopise svetaca, a za druge me poučio gdje ih mogu pronaći.
Poslao je također različite spise iz iste Francuske glasoviti muž Petar Louvet iz Beauvaisa, koji je nekoć bio tajnik za molbe francuske kraljice Margarete, i njegov brat Ivan od sv. Martina iz svete kongregacije cistercitske ustanove koju zovu feijanskom; zatim naši Jakov Sirmond, Petar Poussines i Odon Gissey; iz Burgundije naš Petar Franjo Chifflet; iz Italije Silvestar Pietrasanta, rektor loretskoga kolegija naše Družbe; iz Španjolske Toma Tamayo de Vargas, povjesničar katoličkoga kralja, te drugi iz drugih pokrajina. Također je životopise ruskih svetaca dragovoljno i dobrohotno podijelio naš Matija Kazimir Sarbiewski, zakonito odobrene kako bi se mogle objaviti. Mnogo je toga Rosweydeu nekoć predao Aubert Le Mire, dekan antwerpenske crkve, najzaslužniji za starinu belgijskih crkava. Naposljetku su me mnogi obvezali sličnim dobročinstvom. O pojedincima ću govoriti drugdje, a možda jednom i o svima zajedno, kako pojedinačno o učenim ljudima koji su mi u ovoj vrsti iskazali kakvo dobročinstvo, tako i općenito o crkvama i samostanima koji su posudili svoje kodekse. Priznajem naime da su mi najviše pomoći pružili časni oci benediktinci iz Belgije, Engleske i Njemačke, kartuzijanci iz Njemačke i Belgije, cisterciti iz Belgije i Francuske, premonstrati iz Njemačke i Belgije, regularni kanonici augustinske ustanove iz Njemačke i Belgije, karmelićani iz Belgije, propovjednici iz Njemačke i Belgije, franjevci, osobito irski, te veoma mnogi drugi. Ali ono što sam od pojedinaca primio navodim na odgovarajućim mjestima, a što još očekujem od drugih otkrit ću niže.
§ III. Podrijetlo martirologija. Popis Polemeja Silvija.
To su pomoći prijatelja, to unutarnji potpornji djela, to prinosi privatnih osoba. Druga su javna pomagala, spomenici pisaca izneseni na svjetlo dana. Njima se kako slobodno služim, tako i iskreno priznajem, niti kao svoje prodajem ono što sam posudio od drugud. Ali o piscima i njihovim spomenicima, barem onima koje sam citirao i pročitao, govorit ću možda drugom prilikom. Poznavanje veoma mnogih svetaca crpio sam ponajviše iz kalendara i fasti raznih crkava te iz brevijara svečanih molitava kojima se one služe, u kojima se naznačuje tko uživa štovanje u pojedinim gradovima, samostanima i zajednicama posvećenih osoba, te se pruža prilika za istraživanje njihovih djela. O kad bih mogao nabaviti sve takve brevijare koji mi nedostaju! Ali osim njih veliko su mi pomagalo bili i martirologiji. Namjeravam one nemalobrojne koje posjedujem, barem one najpouzdanije, jednom izdati pomno pregledane i uspoređene s onima koje će u međuvremenu predložiti prijatelji. Budući da ipak ovdje navodim neke koji još nisu javno objavljeni, da tko zbog toga ne bi možda oklijevao, smatrao sam da je potrebno ovdje o njima ukratko raspraviti.
Slaviti pobjede mučenika javnom pohvalom na crkvenim sastancima najstariji je običaj još od apostolskih vremena, ustanovljen zato da se zahvaljuje Bogu koji im je dao snagu i krepost, da se ostali ohrabre primjerom te da se pobožno u molitvama hvale i zazivaju oni koji su ovdje, božanskom udostojanošću obasuti golemim zaslugama vjere i kreposti, sada dionici njihovih vječnih nagrada. U tu su se svrhu nekoć marljivo bilježili dani u kojima je svaki od njih pobijedio neprijatelja, kako bi mogla postojati godišnja uspomena i slaviti se blagdanskom radošću. Na to smjeraju one riječi sv. Ciprijana u 37. poslanici prezbiterima i đakonima: „Naposljetku zabilježite i dane u kojima odlaze s ovoga svijeta, kako bismo njihove spomendane mogli slaviti među uspomenama mučenika. Premda je Tertul, naš najvjerniji i najodaniji brat, po ostaloj svojoj brižljivosti i skrbi koju iskazuje braći u svakoj službi djelovanja (a ni ondje ne izostaje u brizi oko tijela), pisao i piše te mi javlja dane u kojima u tamnici blažena naša braća slavnim ishodom smrti prelaze u besmrtnost, pa se ovdje kod nas prinose prinosi i žrtve za njihove spomendane, koje ćemo uskoro pod Gospodnjom zaštitom slaviti s vama.”
Odatle potječu crkveni fasti, koje Tertulijan u knjizi De corona militis, 13. poglavlje, suprotstavlja poganskim svečanostima koje su se održavale bilo zbog pobjede ili rođendana vladara, bilo u svakom municipiju po posebnoj odredbi: „Kruni se”, kaže, „i svjetina, čas iz klicanja zbog vladarskih povlastica, čas zbog osobitosti općinskih svečanosti: i svaka je raskoš lovac na javno veselje. Ali ti si tuđinac ovoga svijeta, a građanin nebeskoga Jeruzalema. Naša je”, kaže, „pripadnost na nebesima. Imaš svoje popise, imaš svoje fasti.” Štoviše, odatle su, kako uz tu Ciprijanovu poslanicu piše Jakov Pamelije, poslije uzeli svoj početak takozvani martirologiji. Svaka je pojedina Crkva slavila svoje mučenike. One koje nisu bile proslavljene nijednim mučenikom, ili tek nekolicinom, tražile su od drugud one koje bi štovale, osobito prve glasnike kršćanske vjere ili one čija je postojanost bila najslavnija. Štoviše, i Rimska Crkva slavi i one koji su drugdje okrunjeni, premda sama ima nebrojene mučenike tako da joj nisu potrebni strani, ako uopće majci sviju itko može biti stranac. I ona je dakle i one su sebi sastavljale svoje fasti, svoje popise blagdana.
A što tek reći o tome da su i privatne osobe sebi prepisivale takve fasti u koje su bilježile i javne državne svečanosti i glavne crkvene blagdane? Takav sam u prastarom kodeksu pronašao popis Polemeja Silvija, ili P. Aneja Silvija: najprije je naime bilo napisano Patmeja Silvija, a zatim je isti list u cijelosti i pomno prepisan imao Polemeja Silvija. Umjesto onoga Patmeja nagađao sam da treba čitati P. Aneja, kao što se u istom tom kodeksu nalazi Panija Flora, Virgilius orator an poeta? umjesto P. Aneja Flora. Taj pak Silvijev popis obuhvaća neke stvari kojih nema u onom popisu koji je nekoć naslovljen imenom Furija Dionizija Filokala, a koji sam ja primio iz Rosweydeovih papira i naš ga je Boucher objavio u tumačenjima uz Viktorijev kanon; ali i izostavlja neke stvari koje su možda već bile izašle iz uporabe, a nabrojene su u onom Furijevu popisu: ima pak više poganskih blagdana, a nekoliko kršćanskih. Taj popis namjeravam jednom izdati sa svojim opaskama, premda je krnj jer nedostaje ono što obećava o načinu izračunavanja Mjeseca i uskrsnoga blagdana, o pjesničkim pričama i o filozofskim sljedbama. Koje je godine to napisao, Silvije naznačuje kada između mjeseca siječnja i veljače nabraja imena rimskih vladara; tako naime pri kraju stoji: „Gospodin naš Teodozije, sadašnji august, i gospodin naš Placid Valentinijan, pod kojima je uklonjen tiranin Ivan i koji sada s gospođama majkom Placidijom i suprugom Eudokijom, augustama, drže carstvo. To sam zabilježio za konzulata preslavnih muževa Postumijana i Zenona.” Konzuli su bili Flavije Zenon i Postumijan godine Kristove 448. A u Kratkom pregledu vremena nakon mjeseca kolovoza stoji: „Od početka Grada navršilo se tisuću i dvjesto godina za konzulata Postumijana i Zenona, a s konzulom Asterijem započinje kao prva godina.” Asterije je bio konzul sljedeće godine, to jest Kristove 449. To je dakle Silvije napisao godine 448. i početkom sljedeće, dok se u Rimu još nije znalo tko je konzul u Carigrodu, a to je bio Protogen. Ovdje ću iz toga popisa kao ogledak donijeti mjesec siječanj i ono što iznosi prije njega, a iz ostalih ću mjeseci nasumce izabrati ponešto sveto i svjetovno. Započinje dakle ovako:
POPIS POLEMEJA SILVIJA. Najblaženijem gospodinu biskupu Euheriju Silvije. Budući da sam popis koji su sastavili prijašnji pisci čitao zabilježen teškim računskim oznakama, da manje učenima ne bi bio odveć taman, promijenio sam označivanje u nj stavljenih stvari njihovim razrješenjem, te sam ga uputio ponajprije tebi, koji sve moje radove odobravaš po revnosti ljubavi koja je među nama. Obradovat ću se tvomu sudu ako doznam da ti se svidio.
ŠTO SE U NJEMU NALAZI. Pojedini mjeseci sa svojim nazivima kojima se zovu kod različitih naroda; i na naizmjeničnim listovima između njih nabrajanje vladara s uzurpatorima; također rimskih pokrajina te živih četveronožaca, ptica i vodenih životinja; način izračunavanja Mjeseca i blagdana Uskrsa; kao i nabrajanje građevina grada Rima; pjesničke priče; ukratko sažet slijed rimske povijesti s pobjednicima u trijumfu, težinama ili mjerama živih bića, stopama svih metara i filozofskim sljedbama.
O DANIMA. Oblike dana nije bilo potrebno oslikavati jer su svi međusobno sasvim slični po kakvoći; niti im pridavati imena kako ludo govore pogani, budući da se ne označuju nazivom nijedne stvari, nego brojem sedam zbog tjedana koji se okreću, kako je poučilo nebesko Pismo. U njima ni mjera sati nije tako stalna da bi je svatko mogao pokazati, jer ono što se ne može podijeliti ne možemo ni izračunati. Kad bi oni i bili vidljivi očima, nijedan se ne bi smio smatrati zlim, jer je Bog sve stvorio dobrim: tko pak vjeruje da je drukčije, ne vjeruje u onoga od kojega je sve.
O znakovima nema se što reći jer ne postoje, premda se o njima govori. Tko je naime ikada među zvijezdama ugledao likove pojedinih zemaljskih bića? Budući da su oni dugo nakon postanka svijeta izmišljeni ispraznim umijećem starih pogana, njihov spomen treba napustiti.
O GODINI. Godina je isprva imala deset mjeseci i sadržavala je tristo i četiri dana, premda se, kako su mnogi pisci prenijeli, navodi da se kod Egipćana računala od četiri, kod Arkađana od tri, a kod Akarnanaca od šest mjeseci. Kaže se da je poslije drugi rimski kralj između prosinca i ožujka dodao siječanj i veljaču kako bi se ispunilo tristo pedeset i četiri dana, koje Mjesec dvanaest puta obnavlja i svoj tijek dovršava u dvadeset devet i pol dana. Naposljetku je dodano deset dana s četvrtinom, a kako tijekom četverogodišta raste jedan spojeni dan, umeće se četvrte godine koju nazivamo prijestupnom. Početak godine kod Egipćana, koji stoga ne poznaju None, uzima se u mjesecu rujnu, kod Grka u studenome, a kod Židova u ožujku. Mi pak, slijedeći račun Kalendi, započet ćemo od siječnja, osam dana prije kojega i Sunce kreće natrag uzdižući se višom stazom, a što je još važnije, Gospodin i Bog naš, Sin Božji Isus Krist, tjelesno se rodio.
Siječanj, xxxi dan.
Kod Židova se zove Šebat, kod Egipćana Tibi, kod Atenjana Posejdon, a kod ostalih Grka Audinej. Siječanjski blagdani: Kalende.
Kalende od grčkoga glagola koji znači „zvati”, jer kad se na govornici... narod pozivao na skupštinu. IV. pred None: Privatne cirkuske igre. Katkad južni vjetar s kišom. III.: Dan auspicija. Rođendan Ciceronov. Igre. 4. siječnja: Igre. Komicijalni dan.
None, tako nazvane zato što ih deveti dan dijeli od Ida. Označuje oluju.
VIII. pred Ide: Bogojavljenje, na koji je dan, u različitim vremenima, i zvijezda mudracima navijestila rođenoga Gospodina, i voda postala vino, ili je Spasitelj kršten u rijeci Jordanu. Katkad južni vjetar ili zapadnjak.
VII.: Prvi konzulov rubac, koji se tako naziva zato što je kralj Tarkvinije u Rimu, dok je na dan cirkuskih igara ručao u cirkusu, bacio sa svoga stola rubac van kako bi vozačima kola dao znak za utrku nakon ručka. Južni vjetar i pljusak.
VI.: Katkad južni vjetar i pljusak.
V.: Redovita sjednica senata. Određuju se naknadni konzuli ili pretori.
III.: Karmentalije, po imenu Evandrove majke.
Ide, nazvane od grčke riječi za „gledati”, jer prije nego što je postojala ova godina kakva jest, u sredini mjeseca gledao se pun Mjesec, koji je započinjao Kalende, po kojem su, kako smo čuli, mjeseci dobili ime. Drugi rubac. Katkad vjetar ili oluja.
15. siječnja.
XVIII.: Rođendan Honorijev. Cirkuske igre. Katkad južni vjetar i kiša.
XVI.: Palatinske igre.
XIII.: Rođendan Gordijanov. Cirkuske igre.
XII.: Igre, jugozapadni vjetar označuje oluju.
XI.: Rođendan sv. mučenika Vincenta.
X.: Redovita sjednica senata. U Rimu se određuju kvestori.
IX.: Rođendan Hadrijanov. Cirkuske igre.
VIII.: Katkad oluja.
VII. i VI.: Igre Kastora u Ostiji, koja je prva osnovana kao kolonija.
V.: Igre. Južni ili jugozapadni vjetar. Katkad vlažan dan.
III.: Označuje oluju.
Dan uoči Kalendi: Cirkuske igre zbog pobjede nad Adijabencima, katkad oluja.
Toliko o siječnju. Sada iz ostalih mjeseci valja izabrati ponešto, kako smo naumili, sveto i pogansko: ostalo ću drugom prilikom izdati u cijelosti.
13. veljače: Zadušnice na grobovima... Na taj je dan Rim oslobođen od opsade Gala.
16. veljače: Luperkalije.
XIV.: Rođendan Faustine, Antoninove žene.
XIII.: Kvirinalije, na koji je dan Romul, ubijen od svojih (koji se tako zove po koplju, jer se na sabinskom jeziku koplje kaže curis), lažno prikazan kao da je nestao.
VIII.: Pokop sv. Petra i Pavla. Draga rodbina, tako nazvana zato što se tada, čak i ako je među živim rođacima postojala mržnja, ona u vrijeme gozbe odlaže.
III.: Rođendan Konstantinov.
25. ožujka: Ravnodnevica. Početak proljeća. Raspeće kod pogana. Danas je Krist trpio.
VI.: Stari su to nazivali Pranjem. Uskrsnuće.
Dan uoči Kalendi: Rođendan Konstantinov. Cirkuske igre.
11. travnja: Rođendan Verov. Cirkuske igre.
19. travnja: Cirkuske igre. Treći konzulov rubac.
XI.: Rođendan grada Rima. Redoviti konzuli odlažu fasces. Parilije, nazvane po porodu Ilije. Katkad kiša i tuča.
10. svibnja: Rođendan Klaudijev, vedro vrijeme.
1. lipnja: Fabricijeve cirkuske igre.
Na Ide: Moj rođendan.
2. srpnja: Pravi rođendan gospodina Valentinijana.
Na None: Blagdan sirijskih sluškinja, čija je svečanost ustanovljena zato što su, kad su Gali zauzeli Grad i kad su susjedi, prije pobijeđeni, zatražili da im se predaju supruge rimskih prvaka, po savjetu sluškinje Filotide njima bile predane sluškinje urešene haljinama gospodarica, te kad su one javile da su spomenuti neprijatelji utonuli u dubok san i svladani, izvojevana je pobjeda.
8. srpnja: Rođendan Julija Cezara.
25. srpnja: Rođendan Konstantinov.
1. kolovoza: Rođendan Pertinaksov i mučenika Makabejaca.
7. kolovoza: Rođendan Konstantina Mlađega.
IV. pred Ide: Rođendan sv. mučenika Lovre.
III.: Mučenika Hipolita.
27. kolovoza: Nakon ovoga dana kod Egipćana se dodaje pet prijestupnih dana, trinaesti mjesec.
Nakon kolovoza dodaje Kratki pregled vremena, pri čijem kraju stoji ovo: Prvi je Gaj Julije Cezar, pokorivši tijekom deset godina Galije i Britanije i prezrevši nasljednika, samoga sebe učinio gospodarom. Kad je on u kuriji 1. ožujka od Bruta i Kasija, začetnika njegove smrti, ubijen s dvadeset i tri rane, počeli su postojati augusti od Oktavijana, koji je... postavljen: njihova je vlast, kojom se sve upravlja, potrajala sve do danas. Od njih je Domicijan prvi uveo grimizni ogrtač, a Dioklecijan drago kamenje u odjeću kraljevskoga ruha. Konstantin Stariji, koji je službenike kršćanske vjere zaštitio povlasticama, izumio je dijadem na svojoj glavi radi kose koja mu je padala niz vlastito čelo (zbog čega postoji i mirisni pripravak sapuna istoga imena) kako bi je njime stezao: po njegovu se običaju čuva i danas. Njegova kraljevstva... od početka Grada navršilo se tisuću i dvjesto godina za konzulata Postumijana i Zenona, a s konzulom Asterijem započinje kao prva godina.
13. rujna: Na ovaj se dan u Rimu u Minervinu hramu po magistratu svake godine pričvršćuju mjedeni štitovi.
14. listopada: Rođendan Vergilijev.
23. listopada: Rođendan Valentinijanove grimiza.
6. studenoga: Rođendan Julijanov.
VI.: Rođendan Nervin.
16. studenoga: Rođendan Vespazijanov, koji je mjesto... kiša.
15. prosinca: Rođendan Verov.
VIII.: Tjelesni rođendan Gospodnji. Suncostaj i početak zime.
VI.: Rođendan sv. mučenika Stjepana.
§ IV. Martirologiji Euzebija i sv. Jeronima; ogledak ovoga potonjeg.
Drugi su fasti bili čisto crkveni i posvećeni svetinjama: njihova je svrha bila ona koju je sv. Ciprijan izložio u prije navedenoj poslanici, da se može slaviti godišnja uspomena na pobjedu koju su izvojevali mučenici. Da je takav kalendar ili popis svetaca nekoć postojao u Kordopskoj Crkvi, može se razumjeti iz onoga što Walafrid Strabon piše u knjizi De rebus Ecclesiasticis, 28. poglavlje: „Vjeruje se pak”, kaže, „da je litanija svetih imena preuzeta u uporabu nakon što je Jeronim, slijedeći Euzebija Cezarejskoga, sastavio martirologij po krugu godine, zamoljen tom prigodom od biskupa Kromacija i Heliodora da sastavi to djelo jer je pobožni car Teodozije na saboru biskupa pohvalio kordopskoga biskupa Grgura što svaki dan služeći mise spominje veoma mnogo imena onih mučenika čiji su rođendani za nebo toga dana.”
Najslavniji su dakle bili martirologiji Euzebijev, sv. Jeronima, a također i Rimski. Da je Euzebije prikupio Djela mučenika, sigurno je i gore potvrđeno njegovim vlastitim svjedočanstvom. No tko god to djelo nazove MARTIROLOGIJEM, nipošto neće odstupiti od značenja same riječi, jer je riječ o govoru o mučenicima, ali će vrlo mnogo odstupiti od pojma u kojem se naziv martirologija sada upotrebljava.
Je li toj zbirci Djela, za koju smo pokazali da je on naziva zbirkom, sabirkom i popisom, Euzebije dodao kakav popis svetaca, ne znam. Neki to nastoje dokazati iz sv. Grgura, za kojega kažu da je u 29. pismu, 7. knjige, 1. indikcije, upućenom sv. Eulogiju, aleksandrijskom patrijarhu, pisao o tom martirologiju za koji je on tražio da mu se pošalje. Ali dvojbeno je što je Eulogije tražio od Grgura, je li neki sličan popis ili onu zbirku. Ovako mu Grgur otpisuje: „Uvijek je koristan nagovor učena muža, jer slušatelj ili nauči ono što je znao da ne zna, ili, što je još više, spozna ono za što nije znao ni da to ne zna. U toj sam se stvari i ja sada našao među slušateljima, jer se vaše presveto blaženstvo potrudilo pisati mi da pošaljemo djela svih mučenika koja je u vrijeme pobožne uspomene Konstantina prikupio Euzebije Cezarejski. Ali ja prije pisama vašega blaženstva nisam znao ni jesu li prikupljena ni postoje li. Zahvaljujem stoga jer sam, poučen spisima vašega presvetoga nauka, počeo znati ono što nisam znao. Naime, osim onoga što je sadržano u knjigama istoga Euzebija o djelima svetih mučenika, doznao sam da u arhivu ove naše Crkve ili u knjižnicama grada Rima nema ništa, osim tek nekoliko stvari prikupljenih u svesku jednoga kodeksa.” Koje su to Euzebijeve knjige o djelima svetih mučenika za koje presveti prvosvećenik priznaje da postoje u Rimu, nije sigurno. Jesu li to knjige Crkvene povijesti? Bilo je doista učenih muževa koji su smatrali da on o mučenicima nije napisao ništa drugo. Vidio sam knjižicu o nikomedijskim mučenicima, za koju se kaže da ju je napisao zasebno, iz grčkoga kodeksa Knjižnice katoličkoga kralja, koju je preveo Vincent Mariner, a pokazao mi ju je glasoviti muž Luka Torres, upravitelj kraljevske riznice u Flandriji: ali cijela je bila prepisana iz njegove Crkvene povijesti, i to možda od nekoga drugog. Da je on iz različitih Djela sastavio drugo djelo, pokazali smo gore. Naznačuje li možda sv. Grgur da se to djelo nalazilo u Rimu, ili je radije to bilo ono što je tražio Eulogije? Ovo mi se čini vjerojatnijim: kaže naime da je tražio djela svih mučenika koja je prikupio Euzebije. Tko bi kratak martirologij nazvao djelima svih mučenika?
Oni koji, čini se, dokazuju Euzebijev martirologij, isti čine sv. Jeronima njegovim prevoditeljem. Tako osim već navedenoga Walafrida, časni Beda u djelu Retractatio in Actus Apost; 1. poglavlje, kaže: „S njima se slaže i knjiga martirologija koja nosi naslov i predgovor blaženoga Jeronima, premda se pripovijeda da isti Jeronim nije bio pisac te knjige nego prevoditelj, a da je pisac bio Euzebije.” Ipak Beda ne tvrdi ni da je Euzebije bio pisac ni da je Jeronim bio prevoditelj, nego da nosi naslov i predgovor Jeronimov, a da se pripovijeda kako je Euzebije bio pisac. A u 2. knjizi djela In Marcum, 26. poglavlje, citira martirologij označen imenima Euzebija i Jeronima. Usuardovu martirologiju prethode dva pisma, jedno biskupa Kromacija i Heliodora Jeronimu, a drugo Jeronimovo njima: ali oba Baronije čvrstim dokazima pokazuje izmišljenima.
A Kasiodor u knjizi De institutione divinarum lectionum, 32. poglavlje, piše: „I stoga, sjećajući se budućega blaženstva, postojano čitajte životopise otaca, ispovijedanja vjernika i muke mučenika, koje ćete među ostalim bez sumnje pronaći u pismu sv. Jeronima upućenom Kromaciju i Heliodoru, onih koji su cvali po cijelome svijetu, kako bi vas sveto nasljedovanje potaknulo i dovelo u nebeska kraljevstva.” Je li možda već prije Kasiodorova vremena postojalo ono podmetnuto Jeronimovo pismo koje se sada posvuda čita na početku Usuardova martirologija? Već su tada doista mnogi pisali mnogo toga premalo vješto i vjerno, kako je očito iz Rimskoga sabora pod Gelazijem. Ali kako najučeniji muž ne bi prepoznao stil najudaljeniji od Jeronimove otmjenosti? Ili je tada u rukama ljudi bilo pravo Jeronimovo pismo, pa je poslije propalo, a zatim je netko nevješto i prijevarno sastavio drugo? Čini se da ga je Walafrid priznao kao zakonito. Mene nitko neće uvjeriti. Ako je doista Jeronimovo bilo ono pismo koje navodi Kasiodor, valjat će priznati da je on sastavio neki popis ili fasti, prepisavši možda imena onih čija su Djela postojala u Euzebijevoj zbirci, i dodavši druga. Ako je pak već prije bilo podmetnuto, ipak se ukorijenilo mišljenje da je on sastavio neki martirologij: i nakon Kasiodorova vremena bio je u rukama martirologij naslovljen imenom sv. Jeronima, kako je očito iz navedenih Bedinih svjedočanstava i iz Usuardova predgovora njegovu martirologiju upućenog kralju Karlu. No mnogi su učeni muževi smatrali da je ono propalo.
Pronašao ga je naposljetku u trierskoj kartuziji naš Heribert Rosweyde, napisanoga prastarim pismom, te ga je odlučio iznijeti na svjetlo dana: i već se bio pobrinuo da se jedan dio ureže na mjedene ploče o trošku glasovitoga muža Balthasara Moretusa, s namjerom da na suprotnoj stranici izda otmjenije prepisano ono što je bilo oblikovano sažeto i zastarjelim slovima. Kad je nekoliko otisnutih listova, koje mu je poslao Moretus, vidio Bartolomej Gavanti, provincijalni poglavar kongregacije regularnih klerika sv. Pavla i savjetnik Svete rimske kongregacije obreda, silno ih je odobrio te je o tome napisao istomu Moretusu više pisama, koja sam pročitao: u jednima kaže da smatra kako će se najmudrijim muževima onoga kolegija ili kongregacije taj martirologij veoma svidjeti, a u drugima da iskusniji drže kako će biti koristan kršćanskoj državi. I drugi su ga učeni muževi snažno hvalili kao slavan spomenik svete starine.
Naslov je toga martirologija ovaj: „Kriste, budi naklonjen željama. Kodeks sv. Willibrorda sadržava Jeronimov martirologij.” Prepisa ga je neki Lovro, monah (kako smatram) iz Echternacha, odnosno samostana sv. Willibrorda, jer na kraju stoji ovako: „O čitatelju, živi, čitaj i moli za mene. Gospodine, zagovorom tvojih svetaca, čija sam imena napisao, podigni, molim te, bijednoga Lovru: a i ti, čitatelju, moli.” A od koga ga je on prepisao? Ako se silno ne varam, od samoga sv. Willibrorda, koji je kao Bedin suvremenik došao iz Engleske u Belgiju te je Frize i druge narode napojio naukom vjere ili poučio pobožnošću, a u mozelskoj oblasti osnovao plemeniti samostan u Echternachu, o čemu ćemo opširnije govoriti 7. studenoga.
Razlozi zbog kojih smatram da je to bio martirologij sv. Willibrorda jesu ovi: martirologiju je priložen prastari kalendar, kojemu je na rubu dopisano ovo: „U ime Gospodnje, Klement Willibrord godine šest stotina devedesete od Utjelovljenja Kristova došao je preko mora u Franačku; i u ime Božje, godine šest stotina devedeset pete od Utjelovljenja Gospodnjega, premda nedostojan, zaređen je u Rimu za biskupa od apostolskoga muža gospodina pape Sergija. Sada pak u ime Božje proživljava sedam stotina dvadeset i osmu godinu od Utjelovljenja Gospodina našega Isusa Krista sretno u ime Božje.” Tko bi ono „premda nedostojan” rekao o drugome, pa i o čovjeku obična glasa, osim o samome sebi? Zatim ono „sada pak” pokazuje da je to napisano dok je on još bio živ: tko bi bio toliko bestidan i drzak da bi o tako velikom, i još živućem mužu, napisao ono „premda nedostojan”? Posve sumnjam da je to ruka samoga Willibrorda.
Dodan je kalendar kojim se on, posve sam uvjeren, sam služio. Zatim je priložena tablica godina Kristovih, indikcija, epakti, Mjesečeva ciklusa, uskrsnoga Mjeseca, dana Uskrsa i uskrsnih Mjeseca od godine 684. do 797. A gotovo nitko sebi ne izrađuje takve tablice osim za uporabu u budućem vremenu, tako da se čini kako ih je sam svetac ili sastavio za sebe ili prepisao one koje su načinili drugi. A doista u samom martirologiju, koji je ipak pripadao samostanu sv. Willibrorda, nema imena samoga Willibrorda: zar bi se činilo da bi ga izostavio onaj tko ga je prikupio, osobito u istom samostanu, osim ako mu nije bila namjera vjerno prepisati samu Willibrordovu knjigu? No 7. studenoga na rubu je upisano: „Ovdje je gospodin apostolski muž biskup Willibrord prešao Kristu.” A desetoga istoga mjeseca, također na rubu, napisano je ovo: „Ovdje je prijenos istoga sv. Willibrorda.” Smatram da je to poslije dodano samomu starom martirologiju sv. Willibrorda: i premda je staro, ipak se ne čini da je to ruka pisara Lovre.
Premda se pak ovaj martirologij naziva martirologijem sv. Jeronima, i tako ga posvuda navodim u cijelom djelu, ipak nema nikakva pouzdana dokaza kojim bih potvrdio da ga je sastavio sv. Jeronim, osim onoga naslova knjige koji sam prije naveo i toga što se čini da na njega prikladno pristaje ono što je Usuard napisao u predgovoru svoga martirologija: „Osim toga potaknuli su me i pobožni, premda sažeti, zapisi o tome časnih prezbitera Jeronima i Bede: od kojih se za prvoga, jer je težio za kratkoćom, a za drugoga, jer je veoma mnogo dana ostavio netaknutima, nalazi da su izostavili mnogo toga potrebnoga za ovo djelo. Slijedeći ih ipak, odlučio sam”, itd. Ako je Jeronim uistinu pisac te knjižice, moći će se posvuda opaziti da je poslije mnogo toga dodano. Naime, 3. siječnja upisano je ime sv. Genoveve Djevice, koja je umrla gotovo stotinu godina poslije sv. Jeronima; 5. sv. Šimuna, antiohijskoga monaha ili Stilita, koji je umro četrdeset i šest godina poslije; 6. sv. biskupa Melanija, koji je umro stotinu godina poslije; 16. sv. Honorata, arleskoga biskupa, koji je umro 15 godina poslije; 1. veljače sv. Brigite Djevice, koja je umrla više od 100 godina poslije.
Uostalom, ovaj mi je martirologij priskrbio veoma mnogo imena svetaca nepoznatih drugima: a opazio sam i to da ondje gdje uobičajeni martirologiji, spomenuvši jednoga ili dvojicu mučenika, dodaju „s drugovima”, ovdje se drugovi često nabrajaju poimence. Na primjer, 30. prosinca Rimski martirologij ima ovako: „U Aleksandriji sv. mučenici Mansuet, Sever, Apijan, Donat, Honorije i drugovi.” A navedeni martirologij sv. Jeronima kaže: „U Aleksandriji rođendan za nebo Mansueta, Severa i Apijana, Donata, Honorija, Poliklita, Serena, Pavla, Papijana i Kleta.” Tako 3. srpnja Rimski ima: „U Aleksandriji sveti mučenici Trifon i drugih dvanaest.” Desetorica od njih nabrajaju se u martirologiju sv. Jeronima: „U Aleksandriji Trifona, Menelaja, Kiriona, Eulogija, Porfora, Afrika, Husta, Julijana, Eradija, također Trifona i Oresta.” Ali učinilo mi se vrijednim truda donijeti nekoliko dana kao ogledak djela koje ću poslije u cijelosti objaviti. Uzet ću ih iz siječnja, čime ću i tako unijeti jasnoću u ono što sam odavde naveo u svom djelu. Ovo nekoliko redaka prethodi siječnju.
29. lipnja: rođendan za nebo sv. apostola Petra i Pavla u Rimu.
30. studenoga: rođendan za nebo sv. apostola Andrije u gradu Patrasu, u pokrajini Ahaji.
27. prosinca: rođendan za nebo sv. apostola Jakova, brata Gospodnjega, i Ivana Evanđelista.
24. lipnja: rođendan usnuća sv. Ivana Apostola i Evanđelista u Efezu.
21. prosinca: rođendan za nebo sv. apostola Tome u Indiji; i prijenos njegova tijela u Edesu 27. lipnja.
25. srpnja: rođendan za nebo apostola Jakova, brata Ivana Evanđelista, u Jeruzalemu.
1. svibnja: rođendan za nebo sv. apostola Filipa u gradu Hijerapolu, u pokrajini Aziji.
25. kolovoza: rođendan za nebo sv. apostola Bartolomeja, kojemu je odrubljena glava u Indiji po zapovijedi kralja Astijaga.
21. rujna: rođendan za nebo sv. apostola Mateja, koji je trpio u Perziji.
28. listopada: rođendan za nebo apostola Šimuna Kanaanca i Šimuna Revnitelja, koje su u perzijskom gradu Suanisu ubili hramski svećenici.
SIJEČANJ. XXXI dan. 1. siječnja: Obrezanje Gospodnje. Rođendan za nebo Korone, koji je po zapovijedi gradskoga prefekta Asklepija, jer je govorio: „Danas je osmina Boga nebeskoga, prestanite s praznovjerjima idola i okaljanim žrtvama”, zbog toga ubijen od gladijatora. Na Istoku Stjepana. U Nikomediji biskupa Eufrozina, Prijana i drugih 8. U Reciji Evanta, Hermeta. U Bologni Gaja, Jakta, Herakla. U Africi Viktora, Feliksa, Narcisa, Argira i drugih 3., Pape, Primijana, Saturnina, također Saturnina, Viktora, Honorata, Leuza, Hermeta... i 30 vojnika. U Ravenni pokop sv. Severa s njegovom braćom. U Autunu pokop biskupa Agripina.
IV. pred None: Biskupa Iziridona u Antiohiji. I na drugom mjestu Stratonika, Makarija, Abana, Satura, Posjednika, Firma, Maksimijana, Akuciona, Timoteja, Heriza, Antaksa... Akuta, Tobije, Eugende. I u Etiopiji Rutile, Klaudije, Aurige, Vitala, iz Jeruzalema Stjepana.
III. pred None: Na Helespontu, u gradu Paretiji, Kirika, Prima, Teogena. I u gradu Tomiju Klaudona, Eugena, Roda. Trojice braće Argeja, Narcisa i dječaka Marcelina kršćanina, te Diogena, Eugenta, Rodona, Prime. I u Africi Marcijala, Statilijana, Konstancija, Posjednika, Hilarina, Firma, Kandida, Rogacijana, Eugenije, Lucide, Akute, Penike. U Parizu Djevice Genoveve. U Vienneu pokop Florencija.
4. siječnja: U Africi Akvilina, Gemina, Eugenta, Marcijana, Kvinta, Teodota, Trifona. Na Istoku u gradu Bonaniji Hermeta, Ageja, Gaja. U Autunu biskupa.
Na None: U Africi Feliksa, Sekunda, Honorija, Lucijana, Kandida, Januarije, Celiflorije, Jokunda, Akuta, Petra, Marka, Severa, Anastazija. U Antiohiji monaha Šimuna.
VIII. pred Ide: Bogojavljenje Gospodnje. U Africi Telesfora, Flora, Jokunda, Petra, Marka, Akuta, Januarije. I drugdje Honorija, Julija, Antonina. U Sirmiju Anastazija. U Antinoopolisu muka sv. Julijana i Bazilise. U Indiji Celza, Julijana. U gradu Rennesu rođendan za nebo sv. biskupa Melanija.
VII. pred Ide: U Nikomediji prezbitera Lucijana. I u Antiohiji đakona Lukerija. U gradu Meliteni Polieukta. U Herakleji Feliksa i Januarija. I u Grčkoj Spolikosta, Palade, Kandide. Na drugom mjestu Polijanta, Filona, Kandide.
VI. pred Ide: U Grčkoj Eukta, Rustika, Piseja, Timoteja, Sekunda, Lucija, Feliksa, Januarija. I u Brindisiju Leucija. I u Sirmiju Anastazija, Jokunda, Ratita, Petra, Flora, Tila, Florijana, Tacije. I na drugom mjestu Pateja. U Autunu pokop biskupa Hegemonija. V. pred Ide: U Africi Epikteta, Kvinta, Sekunda, Jokunda, Saturnina, Vitala, Kvinta, Vincenta i Felicite, također Kvinta, Feliksa, Artaksa, Fortunata, Rustika, Sila, Kvijeta i drugih šest. Marcijala. U Smirni Revokata, Firma, Posjednika, Januarija, Saturnina.
IV. pred Ide: U Africi Revokata, Firma. U Irti Posjednika i drugih dvojice. U Rimu na Kalistovu groblju na Apijevoj cesti pokop biskupa Miltijada. U Africi Satura, Vitalijana, Felicite, Kvinta, Artata.
III. pred Ide: U Aleksandriji Petra, Leucija ispovjedaoca i Alolama. U Africi Filoroma, Eugenija, Kvinta, Januarija, Saturnina, Vincenta. U Španjolskoj Agenta, Donata, Augustina, Salvija, Feliksa, prezbitera Donata, Flora, Zemina, Pata, Pauzalina, Eugenija, Stjepana i drugih 12. I pokop biskupa Hortenzija.
12. siječnja: U Ahaji Kirijaka, Muscenta, Satura. U Africi Zotika, Kastola, Kvinta, Rogata, Modesta, Bicijana, Karotika, Kastolina. U Egiptu Filoroma, Zotika, Kastola, Petra, Aventine.
Na Ide: U Africi Ingenua, Vincenta, Sata, Felicite. U Kampaniji u Napulju Kirijaka, Kimina, Zotika, Heriza, Glicerija, Feliksa, Januarija. U Rimu Sekunda. Na Labikanskoj cesti krune 15 vojnika. I drugdje Kvaskvonija, Enona. U Poitiersu pokop sv. biskupa Hilarija.
Ovo neka zasad bude dovoljno kao ogledak; ako ga je napisao sv. Jeronim, morala je poslije pristupiti druga ruka koja je dodala svece mlađe od Jeronima te imena mjesta prebacila u ablativ, dodavši najčešće prijedlog, a i u akuzativ, zanemarivši (radi jasnoće) gramatička pravila. Također silno dvojim jesu li oni koji se navode u različite dane uvijek različiti sveci, ili nisu li oni koji se čine imenjacima, osobito više njih zajedno, možda isti sveci, dvaput prepisani bilo zbog nemara prepisivača bilo zbog kodeksa koji se razlikuju u nizu dana, osim kada su pridruženi drugim drugovima.
Gotovo sličan primjerak, i sam prastar, posjeduje Ivan Colgan iz Reda sv. Franje u samostanu sv. Antuna Padovanskoga u Leuvenu, profesor teologije, donesen iz Irske: ali nešto zbrkanije prepisan, s izostavljenim imenima mjesta i s dodanim irskim svecima uz svaki pojedini dan. Njih sam ja hotimice izostavio jer mi nije bilo pouzdano utvrđeno jesu li nekoć uživali štovanje ili su upisani samo zato što su kod toga naroda stekli slavno ime svetosti: a ne iznosim olako strane svece osim ako nisam pribavio njihova Djela ili sigurna svjedočanstva o javnom štovanju koje im se zakonito iskazivalo. Taj sam pak irski martirologij navodio samo u kasnijim danima siječnja, jer mi je tek kasnije stavljen na raspolaganje.
Pronašao sam u Rosweydeovim papirima i drugi martirologij, vrlo kratak i krnj, ali suglasan s onim trierskim, odnosno echternaškim, koji je nekoć pripadao samostanu u Rheinauu pokraj Basela. Početak siječnja ima ovako:
NA SIJEČANJSKE KALENDE: Obrezanje Gospodina našega Isusa Krista po tijelu. Na Istoku Stjepana. U Nikomediji biskupa Eufrozina, Prijamijana, Herakla...
IV. pred None: U Antiohiji biskupa Izidora. Opata Makarija. Satura, Posjednika, Firma.
III. pred None: U Parizu Djevice Genoveve. Na Helespontu Kirika, Prima.
4. siječnja: U Africi Akvilina, Gemina, Marcijana, Eugenta, Kvinta, Teodata.
Na None: U Africi Feliksa, Sekunda, Lucijana, Jokunda, Petra, Marka. Drugdje pokop...
VIII. pred Ide: Bogojavljenje Gospodina našega Isusa Krista. U Africi Telesfora, Akuta, Januarije.
VII. pred Ide: U Nikomediji prezbitera Lucijana, đakona Likerija, Poliota, Feliksa, Januarija.
VI. pred Ide: U Grčkoj Kipiseja, Sekunda, Timoteja, Lucija, Rustika. U Autunu... V. pred Ide: U Africi Epikteta, Jokunda, Saturnina, Vitala, Feliksa, Fortunata.
IV. pred Ide: U Rimu pokop biskupa Melkijada. U Sirmiju Revokata. U Africi Firma.
III. pred Ide: U Aleksandriji Petra, Absalma, Filoroma. U Africi Feliksa i sv. biskupa Grgura.
12. siječnja: U Ahaji Kirijaka. U Africi Zotika, Kastola, Kvinta, Rogata, Modesta.
Na Ide: U Poitiersu pokop sv. biskupa Hilarija. U Napulju Vincentije. U Africi Ingenija.
Sumnjam da je ovome na neki način bio sličan onaj koji Baronije često citira kao dobiven iz samostana sv. Kirijaka. Zamolio sam neke prijatelje da mi se pobrinu prepisati njegov primjerak, ali njima nije pošlo za rukom ni da ga vide. I Petar Galesini često navodi prastare rukopisne martirologije: kakvi su oni bili, ne mogu nagađati, ali vidim da se katkad podudaraju s ovima našima.
§ v. Moderni i stari Rimski martirologij.
Dolazim sada do Rimskoga martirologija. Molanus u 4. poglavlju djela De Martyrologiis kaže da je to Usuardov martirologij, ali proširen: Baronije to poriče i tvrdi da u Rimu postoje veoma mnogi stari rukopisni primjerci Rimskoga martirologija, koje su oni koji borave u Rimu jedva stekli uz velik trud, budnu marljivost i najveće zalaganje. Ali tko god htjedne usporediti Rimski i Usuardov martirologij, lako će i iz jedinoga dana uvidjeti da je jedan prepisan iz drugoga. Prije tisuću godina Rimska je Crkva imala drukčiji martirologij, a kakav je bio, moći će se opaziti iz prije navedenoga 29. pisma sv. Grgura sv. Eulogiju Aleksandrijskom iz 7. knjige: „Mi pak”, kaže, „imamo u jednom kodeksu prikupljena imena gotovo svih mučenika s mukama razlučenim po pojedinim danima, te svakoga dana u njihovu čast slavimo svete mise. Ipak se u istom svesku ne naznačuje tko je i kako trpio, nego se navodi samo ime, mjesto i dan muke. Odatle biva da se mnogi iz različitih zemalja i pokrajina po pojedinim danima, kao što sam rekao, prepoznaju kao okrunjeni mučeništvom. Ali vjerujemo da vi, preblaženi, to imate.” Tako on. Nije dakle bio takav martirologij kakav je sada, jer se sada za većinu naznačuje kako je tko trpio. Niti bi to moglo biti nepoznato Galima da bi smatrali kako Usuard treba sastaviti novi. Niti ima sumnje da bi on, da je takav postojao, iz njega skrpao svoj, krajnje bestidnim plagijatom, budući da navodi Bedu, Jeronima i Flora koje je oponašao, a prešućuje odakle je sve posudio, što dosad nikomu nije palo na pamet ni posumnjati.
Niti je pak u doba sv. Grgura postojao onaj martirologij koji je izdao naš Rosweyde, budući da taj često navodi samo jednoga sveca, a uvijek veoma malo njih. Iz onoga su se pak mnogi iz različitih zemalja i pokrajina po pojedinim danima prepoznavali kao okrunjeni mučeništvom. Ali budući da je (kako ja barem smatram) nekima bilo zamorno nabrajati veoma mnogo imena gotovo nepoznatih svetaca, zadržavši nekolicinu slavnijih, ostale su izbrisali. Poslije je, kako bi se slušateljima pružila ne gola imena svetaca nego i neka spoznaja o njihovim djelima, u Rim i u crkvenu uporabu prihvaćeno ono što je nekoć sastavio Usuard. Kada se to dogodilo, nigdje nisam pročitao. Bit će dakle dopušteno onaj Rosweydeov nazvati manjim Rimskim martirologijem: ipak, kad god ga navodim, nazivam ga starim Rimskim, jer ga je pod tim naslovom izdao najučeniji muž i taj se naziv uvriježio kod učenjaka.
Ali ili me moje mišljenje silno vara, ili je upravo onaj koji se naziva Jeronimovim stari Rimski martirologij, kojega se sv. Grgur spominje u navedenom pismu, bilo da ga je sv. Jeronim napisao u cijelosti ili njegov dio, a drugi ga poslije proširio, bilo radije da ga je prikupio netko iz rimskoga klera, a potomstvo je, jer je pisac bio nepoznat, povjerovalo da je to djelo najučenijega muža Jeronima. Njegov je primjerak u Belgiju možda donio sam sv. Willibrord, ili ga je sebi prepisao iz primjerka koji su u Englesku donijeli sv. Augustin ili njegovi učenici, ili škotski ili engleski monasi koji su često putovali u Rim. Koji je od njih imao sv. Adon, onaj manji Rosweydeov ili ovaj veći, dvojbeno je. On sam piše u predgovoru svoga martirologija: „Da bi se u ovom djelu najtočnije zabilježili dani mučenika, koji se u kalendarima običavaju nalaziti prilično zbrkani, pomogao je časni i prastari martirologij koji je rimski prvosvećenik iz grada Rima uputio nekom svetom biskupu u Akvileju, a meni ga je poslije na nekoliko dana posudio neki redovnik. Ja sam ga pomnom brigom prepisao dok sam boravio u Ravenni i smatrao sam da ga treba staviti na početak ovoga djela.” Adon u svom martirologiju ima mnogo više svetaca nego što ih je sadržano u manjem Rimskom: štoviše, iz njega bi bio mogao iscrpsti sasvim malo pomoći, osobito zato što je imao Usuardov martirologij, koji je naznačivao rođendane za nebo i pojedinaca i još većega broja svetaca. Ako je imao veći, koji nazivamo martirologijem sv. Jeronima, zašto ih nije sve unio? Je li onaj bio veći od ovoga manjega, ali ipak različit i sažetiji od ovoga opširnijega martirologija sv. Jeronima? Ili je ovaj proširen iz drugih popisa, a nije onaj čisti stari Rimski? Priznajem da mi ovdje voda zastaje. Ipak smatram da je posve jasno kako ono što opisuje sv. Grgur nije ono što je objavio Rosweyde. Pa ipak ovaj potonji, kakav god bio, ne odbacujemo. O kad bi više njih iskapalo slične spomenike starine, što i mogu! Zasluženo pohvaljeni muž Andrija du Saussay najvećim pohvalama, već i samim tim što je prvi iskopao ovo blago i iznio ga u javnost, resi Rosweydea te ga naziva izvrsnom zrakom Sunca mudrosti, potočićem živoga vrela vjere, granom stabla zelene pravednosti i već lijepom i vječnom zvijezdom neba.
✠