Što autor preporučuje čitateljima.
§ I. Što pisac moli od svetaca u pogledu ovoga djela.
Zdravo, nebeski građani, najhrabriji ratnici, slavni pobjednici! Svratite svoje dobrostive poglede ovamo, usred sjaja vječne svečanosti, na sićušna čovjeka koji odasvud istražuje i prikuplja vaše borbe, pa ih, uklonivši koliko je bilo dopušteno prljavštinu dugotrajne zapuštenosti, iznosi u javnost i posvećuje vama. Ne tražim da vi sami sada ovo čitate: imate vi drugu knjigu (ne, kako je nekoć govorio jedan od vas, krug zemaljski i svu narav vidljivih stvari, promatrajući koju s visoka planinskog grebena govoraše da se divi Božjoj moći i veličanstvu te da uči dužnost svake kreposti, tako da mu nisu trebale filozofske škole); drugu sada on i svi vi imate knjigu u koju neprestano upirete oči: u kojoj je upisana jedina Riječ, ali suvječna i istobitna onomu koji je piše; Riječ tako djelotvorna da je po njoj sve postalo; tako svijetla da prosvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na ovaj svijet; tako puna da je u toj Riječi obuhvaćena sva mudrost Božja. Dok gledate u taj kodeks koji blista vječnim, ali prirođenim svjetlom, ne tražite nikakva znanja ni spoznaje od drugud. Nema stoga ničega što bismo vam mi tromi i tupi mogli javiti, budući da u njemu, kao u sjajnom zrcalu, možete razabrati sve što se igdje događa ili što je ikada učinio bilo koji čovjek. Ta što ima, kako reče jedan od vas, a da to ne vidi onaj koji vidi onoga koji sve vidi? Nije stoga nimalo potrebno da vam pišemo junačka djela vaših sugrađana, koja i u Bogu jasno razabirete i u međusobnim razgovorima najugodnije slavite. Jer, ako se ne varamo dok izdaleka promatramo običaje i uredbe toga uzvišenoga grada, vi tako neprestano častite Boga da i ono što je svaki od vas nekoć slavno učinio, dok vas je njegova milost poticala i davala vam snagu, jasno i neprestano naviještate.
Pa ipak, budući da sam ovo prikupio radi širenja vaše slave među smrtnicima i proširenja granica vašega grada, ponizno molim da to ne prezrete. Neki su iz vašega zbora nekoć s najvećom pobožnošću napisali Djela drugih; drugi su potaknuli neke da ih napišu, a neki su, već preminuli, sami od sebe pobudili pisce da sastave bilo njihova vlastita bilo tuđa Djela. Odatle izvodim nimalo dvojben dokaz da će vam biti ugodno ono što ste i sami pobožno činili, i drugima savjetovali, i još ste i sada začetnici da se čini. Budući da sam u to bio uvjeren, rado sam prihvatio ovaj trud koji su mi ponudili moji poglavari. Jer, kao što je nekoć sv. Pashazije Radbert, znojeći se na sličnom trkalištu, napisao u predgovoru djelu Passio SS. Ruffini et Vallerii: „Smatrao sam doista pobožnom službom i dostojnom svetih mučenika da pobjede onih čijim nam je naukom pokazan put života, čijim smo primjerima poučeni u kreposti, čijim se molitvama spašavamo i čijom smo zaštitom zaštićeni, također uvrstim u pisane spomenike radi pouke naše krhkosti, i ne dopustim da zbog tromosti nemara propadne veoma koristan i spasonosan napredak svima koji pobožno čitaju. Jer ako se vjeruje da neznatan djelić odjeće ili malen prah raspadnutoga tijela, pribavljen iz svetišta svetaca, pruža vjernicima neizrecivu zaštitu, tko bi mogao dostojno opisati ili zamisliti koliku građu spasenja pružaju pobožnim dušama njihov život i kreposti kada se o njima razmišlja? Odatle se naime učvršćuje vjera, hrani pobožnost, rađa prezir svijeta, stvara čežnja za višim stvarima i, da sve ukratko kažemo, uklanja se smrt, a daruje život. Tako naime Spasitelj kaže: 'Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.' Naposljetku, prema uskrsnuću od mrtvih i prema dobru vječne besmrtnosti, povijest svetaca poticaj je na svetost, stuba napredovanja i vrata vječnoga promatranja.”
Ali koliko me poticala ova opomena onoga presvetoga korbijskoga opata, toliko me strašila opreznost drugoga najmudrijega opata iz iste naše Belgije, Filipa od Milostinje iz Bonne-Espérancea, u pismu opatu Hugonu o životu sv. Amanda: „Tko god namjerava”, kaže, „propovijedati običaje blaženika, tumačiti njihov život i izlagati njihova djela, dolikuje da živi onako kako govori i da djelima uresi ono što govorom preporučuje, kako ne bi, pobijen svjedočanstvom vlastitoga glasa, nasljedovanjem odbacio ono što riječima zagovara.” Tada, priznajem, nastaje ono slavno propovijedanje kreposti, sjajno, djelotvorno i dostojno svetaca, kada svetac piše o svecima, kao što je nekoć sv. Toma Akvinski izrekao o sv. Bonaventuri. Ne poričem ono što neki mudruju, da se može dogoditi da razrok i grbav slikar načini lijepe slike, jer doista umijeće kojim se ističe nema nikakve mane. Ali ja, koji ne slikam toliko sam koliko iznosim na svjetlo dana i kao na prodaju izlažem ono što su naslikali drugi, većinom vi sami, ako se ovamo umiješam nagrđen pokvarenošću i rugobom običaja, s pravom vidim da se treba bojati da se i oni koji pristupe da ovo nabave i čitaju ne odvrate, i da oni koji su to nekoć napisali i učinili ne odbace tako izopačena glasnika.
Zato vas molim i zaklinjem, sveci, da mi od Boga isprosite milost kojom ću sam svoje običaje suobličiti njegovoj volji i vašim primjerima, kako bih odozgo stekao to veću sposobnost za dobro i prikladno pisanje što svetije budem živio. Hajde, najbolji nebesnici, ovdje ste svima htjeli sve najbolje, nemojte stoga odbiti onoga koji dragovoljno zaziva vašu pomoć i uzda se da će vašim zagovorom sve postići. Bit će ta moja pohvala draga Bogu, časna vama, a drugima plodonosna, ako moj život bude što sličniji vašemu. A osobito kada me vaš Vrhovni Zapovjednik pozove s ove životne straže, pobrinite se da ne budem zatečen nespreman: pomozite mi u posljednjoj borbi s neprijateljem molitvama i pomoću, da ako ne mogu slavom jednaku vašim pobjedama, mogu barem odlazeći iz života sigurno očekivati neki dio vaše radosti; i neka se pred sudištem strogoga Suca ne nađe nitko tko bi se usudio optužiti onoga koji se oslanja na takve odvjetnike; ili ako je takav moj bestidni protivnik, koji je bio protivnik i sviju vas, đavao, molim vas da ga tako obuzdate da se više ne usudi ništa poduzeti, nego da mi se odmah dosudi sloboda po onoj zlatnoj, onoj vašoj slobodi sinova Božjih; te da, uveden na nebeski Kapitolij i primljen u vaš senat, licem u lice čestitam vama i zauvijek najugodnijim naviještanjem slavim pohvale vaših trudova, koje sam ovdje kao u gustoj tami jedva slabašno dokučio. A doista, ne kažem ako zaslužujem (znam da dosad nisam zaslužio), nego ako vas to istinski, ozbiljno i od srca molim, kao što ste mi vi svjedoci, predložite Kralju da me izvede iz ove tamnice i zapovjedi mi da stanem pred njega odjeven u svadbeno ruho. „Naslađuje se on”, recite, „našim pobjedničkim znakovima, ali ih sada ne shvaća dovoljno; daj mu, Gospodine, sjajnu milost kojom će se uskoro očistiti od svake ljage bilo kakve krivnje i prilagoditi tvojim zapovijedima: a tada ga, izvedena iz one tame najjadnijih vremena, pridruži našim zborovima, da to bolje prozre te rječitije i radosnije slavi.”
A u međuvremenu, dok se ta moja nada i želja odgađaju, pomozite i u ovom djelu koje je poduzeto na vašu hvalu i slavu Božju. Znate da se mnogo toga skriva, a da veoma mnogo toga nije ni napisano. Štoviše, ti si nekoć govorio, sv. Ignacije (dopustit će mi naime tvoji slavni drugovi da tebe, oca svoga, poimence zazovem, tebe koji si čitanjem povijesti svetaca nekoć bio ponovno pozvan na revnost u kreposti i ljubav prema Bogu, te si možda i nama, svojim sinovima, isposlovao da nam Bog usadi ovu namjeru), govorio si, kažem, da kad ne bi bilo drugih uresa kreposti svakoga sveca, ni potpora nebeskih darova, ni bogatstva zasluga osim onih koji su predani pismu, nipošto ih ne bi toliko cijenio koliko ih cijeniš. O kad bi moje pero u otkrivanju i izlaganju ovoga barem nakratko vodio neki posrednik iz onoga vašega preblaženoga zbora (ne tražim da bude vidljiv, niti se smatram dostojnim, nego nekim tihim nadahnućem i zaštitom), koliko bih brže, točnije i prikladnije sve dokučio i protumačio! Budite dakle naklonjeni i pomozite onomu koji izdaje vaše borbe i pobjede. Pobrinite se da pronađem ono što je nekoć prikladno napisano, da odijelim lažno od zakonitoga, da sve rasporedim skladnim redom i metodom, te da ono što je nejasnije prikladno objasnim i rasvijetlim.
One pak ljude koji mi pružaju pomoć i potporu u ovim proučavanjima potičite skrivenim nagovorom, zakrilite svojom zaštitom i uresite nebeskim darovima. Ovomu mojemu domaćem i neprestanom pomoćniku i drugu 'Λγιοφιλεῖ obilno udijelite isto ono što sam zatražio za sebe. Ostalima, koji su posudili svoje kodekse, koji su predložili ono što valja opaziti, koji su na bilo koji drugi način unaprijedili moja nastojanja, pobrinite se da prime plaću od Boga već ovdje i vječnu na nebesima; te da me što više njih podupre sličnom pomoću kako bi se ovo djelo moglo uskoro dovršiti.
Naposljetku, i onima koji će ovo samo čitati isprosite od Boga žar duha i nebesko svjetlo za nasljedovanje vaših primjera, da uzmognu razumjeti kako je dobar Gospodin, kako darežljiv, kako je plodonosno njemu služiti, kako časno i kraljevski. Učinite da osjete kakav je ures čistoće, kolike su koristi milostinje, kakav sjaj strpljivosti, kakva sigurnost poslušnosti: da prozru kakva dobra slijede nakon prezira svijeta i odricanja od svega za čime teže isprazni ljudi; kako onoga tko se oslanja na Boga njegova dobrota nikada ne iznevjeri, kako ga sigurnom zaštitom čuva, kako ga obilnom plaćom nagrađuje; te da naposljetku prozru kako je ugodno, kako korisno i kako slavno vježbanje u ostalim krepostima koje ste njegovali, da mu se revno posvete te na taj način nastoje neprestano širiti vašu čast i slavu Božju.
§ II. Što pisac traži od učenih čitatelja.
Učeni muževi, ako koji od vas uzmete u ruke ove spise, zdravi bili; i poslušajte još nekoliko riječi, ako vam nije na teret, za koje bih vas htio zamoliti. Najprije o meni sudite kako vam se god svidi. Ako prosudite da sam trom, tupa uma, nedovoljno točan, lišen potpunije naobrazbe u najplemenitijim umijećima i nimalo obdaren oštrim i čvrstim rasuđivanjem, niti ćete odstupiti od istine niti ću se ja truditi da vam iščupam to mišljenje. Znam doduše da se od najstarijih vremena ukorijenio običaj da se djela pisaca lako osuđuju, čak i nepročitana, a sami se pisci grde; i to katkad s tim izopačenijom predrasudom što se odakle bi im mogla doći preporuka, iz reda pobožnih i ozbiljnih ljudi u koji su primljeni, odatle uzima povod za zavist, mržnju i pogrde. Tako da ono što je nekoć općenito o klericima rekao Sidonije Apolinar, to pojedini redovnici mogu osobito izreći o sebi i ljudima svoga reda: „To se događa klericima ako se što napiše kao pisci, pa nas grizu zmijski kutnjaci klevetnika: ako štogod objavimo jednostavno, nazivaju nas ludima; ako točno, umišljenima.” Nije lako mimoići ili preskočiti šije takvih kuditelja. Onima koji pate od toga svrbeža klevetanja mogla bi se suprotstaviti ona skromna opomena najmudrijega Ivana Molanusa o ovoj istoj stvari: „Molim te”, kaže, „dobronamjerni čitatelju, da u čitanju povijesti svetaca, kao i uvijek drugdje, budeš spor i umjeren u kuđenju. Budi daleko od ćudi krivovjeraca koji, po svjedočanstvu apostola Petra i Jude, hule na sve što ne poznaju.” Ali ja se ne želim služiti ni tom obranom. Niti sam se naime ikakvim razmetanjem potaknut prihvatio ovoga truda da bih se morao bojati prijekora i pobijati ih. A nikada nisam smatrao ni da je u ovom proučavanju položena građa za pohvalu. Jer marljivo prikupljati životopise može i onaj tko je obdaren slabašnim umom, rasuđivanjem i učenošću: već prikupljene rasporediti, odvagati i ispitati mogao je bilo tko drugi daleko sretnije negoli ja, osobito onaj tko bi pobožnije uredio život prema pravilu svetaca i zaslužio njihovu pomoć.
I sam dvojio trebam li svoje ime staviti na početak ovoga djela. Jer budući da pojedini životopisi imaju svoga pisca, moglo se činiti da me nipošto ne obvezuje ona crkvena odredba kojom se zabranjuje da se ikoje knjige izdaju na svjetlo dana bez imena pisca na početku; a možda bi i sami životopisi stekli veći ugled kad bi se reklo da se izdaju životopisi svetaca koje su sastavili drevni pisci. Ali da učinim drukčije, dijelom me uvjerio sud poglavara, a dijelom strah da oni koji će možda htjeti priskrbiti mnogo toga za dovršenje ovoga djela ne bi znali kamo to i komu trebaju poslati. Zatim pak, budući da sam veoma mnogo toga dijelom opazio i prikupio iz raznih pisaca, a dijelom dodao ili protumačio iz vlastita nagađanja, kao što su tumačenja, bilješke i uvodne rasprave, valjalo se bojati da netko to ili sam pogrešno ne pripiše drevnim piscima ili ne optuži mene da sam im to lažno pripisao.
Budući da je dakle to tako utvrđeno, ako vam se u ovom djelu štogod učini sjajnim, to pripada starima, njima iskažite hvalu koju zaslužuju. A ako je mene gdjegod prevarilo nagađanje, ako nisam dobro dokučio misao pisaca, ako sam prihvatio kakav podmetnut spis kao zakonit, ako sam odbacio ono što je bilo ispravno i čisto, oprostite mi i upozorite me. Bit ću zahvalan i iskreno ću opovrgnuti što god to bilo, kao što sam već učinio u dodatku ovih svezaka. Nisam uvijek mogao pribaviti, pregledati i ispitati sve što se odnosilo na pojedine svece: često nije bila pri ruci svjetovna povijest pokrajina i gradova u kojima su se događaji zbili. Naposljetku, kakav god bio uzrok i način pogreške, pokažite put onomu koji luta. Neće se stidjeti povući korak onaj koji sam od sebe zaklinje sve čitatelje da bakljom svoje učenosti svijetle pred njim dok korača kroz mračne grobove starine. Ta kako bih mogao ne željeti vidjeti istinu? Ili kako je mogu uvijek vidjeti ako je katkad zakopana, skrivena i premazana lažljivom žbukom? Ili zašto bih se stidio ispraviti ono što sam pogrešno napisao, kada je i onaj veliki pisac djela Annales u njima, pa i u samom Martyrologiumu koji je s tolikom revnošću i brigom pregledao, poslije pronašao neke stvari za koje je smatrao da ih treba popraviti, što je nedavno i dovršeno vlašću Vrhovnoga svećenika? A što tek reći o tome da su i u samom Breviariumu javnih molitava, najmarljivije sastavljenom, ipak nedavno neke stvari ispravljene?
Zatim molim sve da mi priskrbite spomenike starih pisaca, latinska i grčka Djela svetaca, koji su mi promakli. Javno ću priznati odakle sam ih primio, kako bi vam pripala hvala i za dobrohotnost u dijeljenju i za učenost u otkrivanju. Kakva može biti korist od skrivena blaga? Država običava pronađena blaga prisvojiti sebi, premda je vjerojatno da su ih nekoć zakopale privatne osobe: zar ćete vi ono što je nekoć bilo javno potisnuti i radije dopustiti da ga upropaste i rasprše vaši neuki potomci negoli htjeti da se izda na korist javnoga dobra? Vidio sam doista neke koji se ni najponiznijim molbama nisu dali skloniti da na kratko vrijeme posude svoje rukopisne kodekse kako bi se iz njih mogli prepisati neki životopisi, a poslije su ih prodavali tiskarima i knjižarima da ih rastrgaju i unište, pretpostavljajući bijedni dobitak slavi svetaca i duhovnoj koristi ostalih. I sam ponekad otkupio već djelomično rastrgane sveske. Ipak katkad navedem kojemu su kolegiju, samostanu ili obitelji pripadali, kako bih barem precima vratio njihovu čast što su se pobrinuli da se to napiše, čast koju lijeni i zavidni potomci ne zaslužuju.
Ali nisu svi takve naravi: mnogi su zamoljeni rado podijelili svoje, mnogi su sami od sebe i nezamoljeni poslali, a drugi su naznačili što imaju, spremni ili prepisati ili barem pružiti mogućnost prepisivanja. Njima i ja zahvaljujem, i koliko je jedino dopušteno, spominjanjem dobročinstva nastojim uzvratiti, i molim svece da im budu naklonjeni te da im plaću za njihovu ljubav i dobrohotnost udijeli onaj koji se časti u častima svojih svetaca. Nemojte dopustiti, molim vas, da vaše blago izjedu plijesan i prašina: nemojte ga čuvati da ga uništi požar ili neprijateljsko pustošenje, kada može koristiti i vama i veoma mnogim drugima. Niti će biti teško poslati pisma meni u ovaj grad, u koji gotovo iz cijeloga svijeta neprestano pristižu glasnici. Ako bi me u međuvremenu zapovijedi poglavara, koje mi valja prihvatiti kao božanske naloge, poslale drugamo, neće mi ih biti teško primiti odavde. Ako komu nikako ne pada na pamet prikladan način kako da pošalje ono što želi, može u nekom sebi obližnjem gradu predati pisma ljudima našega Reda i zamoliti ih da ih pošalju ili ovamo ili barem u Rim našima, odakle će se lako prenijeti ovamo.
I ne molim vas samo da mi priskrbite dosad neobjavljene životopise, nego i ako su koji u stranim krajevima tiskani od učenih muževa, te ako postoje kakvi drugi spomenici koji bi unijeli svjetlo u moja proučavanja. Osobito vas pak zaklinjem da ako vam dođu pod ruku kakvi martirologiji, osobito stari i različiti od uobičajenih Usuardova, Adonova i Bedina, da ih podijelite ili barem na njih upozorite. Koliku su korist oni donijeli meni, štoviše i javnosti, uvidjet će tko god bude čitao ovo naše djelo. Ako se oni zanemare, dogodit će se možda da se na zemlji posve izbriše spomen na nemali broj nebesnika. Jakov Pamelije u bilješkama uz 22. poslanicu sv. Ciprijana navodi rukopisni martirologij brižanskih vilhelmita, kojega sada kod njih nema, te iz njega iznosi neke podatke koje dosad nisam pronašao ni u jednom drugom martirologiju, kao što ću reći uz mjesec veljaču. I Baronije navodi rukopisni martirologij samostana sv. Kirijaka, a Galesini druge. Drugdje se skrivaju drugi, koji bi ili mogli unijeti svjetlo u one koje posjedujem, možda od istih pisaca, a koje namjeravam jednom izdati, ili bi se sami mogli zasebno izdati, ili bi se barem iz njih mogla crpsti spoznaja o svecima općenito nepoznatima. Jer ni u suvremenom Martyrologiumu Rimske Crkve, kako priznaje Baronije u 8. poglavlju knjižice De Martyrologiis, nisu upisana imena svih svetaca, niti igdje u nekom jednom. S pravom naime Molanus smatra da bi nastao nekakav bezdan kad bi tko htio makar ukratko govoriti o svim svecima.
I to također molim čitatelje da, ako Bog na kojem mjestu po zagovoru svetaca čini čudesa, oni koji su ih pribavili podijele ih ako su predana pismu: jer sv. Augustin u 22. knjizi djela De civitate Dei, 8. poglavlje, prenosi da su se nekoć i ona običavala marljivo zapisivati te da su oni koji su iskusili pomoć svetaca predavali knjižice koje su jasno sadržavale opis bolesti i ozdravljenja. Ako su na koje mjesto prenesene moći svetaca i postoji napisana povijest takva prijenosa; ako su na njihovu čast osnovane bratovštine, sagrađene crkve ili samostani; ako su koji izvori, plodovi ili druge stvari po njihovim zaslugama spasonosni ostalim smrtnicima; naposljetku, ako postoji išta drugo o bilo kojim svecima što je ili njima na čast ili ljudima na korist, nemojte dopustiti, zaklinjem vas, da meni to ostane nepoznato i da u ovom djelu o svecima bude izostavljeno.
Naposljetku, ako ste u povijestima opazili štogod što se odnosi na svece a što nije općenito zapaženo; ako ste opazili kakva podmetnuta Djela, kakva su i u najstarija vremena napisali neki nesposobni ljudi; ako štogod znate o dobu, domovini i djelima svetaca, o častima koje su im se iskazivale, o njihovim spisima ili spisima drugih o njima; ako mi to uslužno priopćite, bit ću vam zahvalan. Ako pak bude koga tko radije želi sam izgladiti i objaviti te svoje radove, posve ga potičem da to učini: ne želim ništa unaprijed ubrati osim ako on sam to ne odobri: poslužit ću se time i uvrstit ću u svoje djelo kad to objavi. Ako bude smatrao boljim da u mojem većem djelu objavi što god to jest, rado ću to izdati pod njegovim imenom, kao što sam već u ove sveske uvrstio radove nekih.
Naprijed, učeni muževi, prihvatite se toga slavnoga i hvalevrijednoga proučavanja, barem kada vam javna služba i obveza vaše dužnosti dopuste toliko dokolice. Neki prikupljaju novce starih, natpise s grobova, slavoluka i drugih spomenika, pa i likove samih bogova, rasvjetljuju ih učenim opaskama i iznose na svjetlo dana. Vjerujte mi, ovdje je veća čast i kod samih smrtnika, barem onih koji ispravno sude o stvarima, i kod svetaca, koji jedini ili najbolje razumiju u čemu se sastoji pravo dostojanstvo. Steći ćete veću i sjajniju nagradu za trud, ne isprazne slavice koju bi vam možda udijelili oni od kojih ni pohvalu ne biste smatrali lijepom, nego će se tim radovima i proširiti štovanje svetaca i potaknuti duhovi mnogih da prigrle krepost: iz čega vam se nužno mora vratiti velika korist. Znam da se oni koji su vješti peru najčešće trude njime steći sjaj imena, naklonost vladara i visoke službe u državi. Ali ne dvojite: sveci kojima posvetite svoje pero obilnije će vas nagraditi vječnom plaćom.
A oni koji nemaju namjeru objaviti svoje radove, neka barem podijele ono što su o svecima pronašli ili iskopali. Kad se glasoviti muž Andrija du Saussay latio sastavljanja djela Martyrologium Gallicanum, uputio je pisma, kako sam svjedoči u djelu Apparatus ad idem Martyrologium, 26. poglavlje, svim stolnim crkvama toga najkršćanskijega kraljevstva, kojima je naznačio zamisao poduzetoga djela te zamolio predstojnike i druge ugledne muževe da se udostoje podijeliti pomagala koja im je Bog stavio u ruke, iz svoje iznimne pobožnosti prema samomu Bogu, osobite odanosti prema svecima zaštitnicima toga carstva i ljubavi prema zajedničkoj majci, to jest Francuskoj. I gotovo su posvuda, kako kaže, ta pisma bila primljena s naklonošću; i gotovo su odasvud stigli odgovori koji su ga poticali da predano nastavi započeti posao. Željama su obilno pogodovali crkveni poglavari i stolni dostojanstvenici. Svi su obećavali pomoć: neki obilnu i brzu; drugi, koji su oplakivali crkvena svetišta spaljena u prošlom stoljeću, ipak su obećavali da će prikupiti i što brže poslati ostatke koje uzmognu iskopati iz pepela kao svjedočanstva svete starine, a u međuvremenu su ga opominjali da djeluje muževno. Ostali su vjerni svojim riječima, a neki su iznad svake nade pružili više negoli je očekivao. Bilo je posve malo onih koji obećanu pomoć nisu uložili prema svojim snagama. A oni koji nisu poslali potpore, većinom su ispričnim pismima naveli razloge, ponajviše uzete iz pljačke arhiva.
Uzdajem se da će biti veoma mnogo onih, ne samo iz iste najuljuđenije Francuske, gdje doista postoje takva obilna i slavna blaga, nego i iz ostalih pokrajina, koji će s jednakom dobrohotnošću priskrbiti stare spomenike koje posjeduju, ne samo na hvalu svojih pokrajina, crkava i samostana, čija će se izvanredna svjetlila iznijeti na vidjelo, nego ponajprije za uvećanje slave Božje, na čast svetaca i radi stjecanja njihove zaštite.
§ III. Što pisac traži od inovjeraca.
Braćo. Ne zazivam ovim ljubaznim imenom one koji su, premda su trebali okusiti kako je dobro i ugodno da braća žive zajedno, radije odlučili slijediti požude zablude te, pobjegavši iz samostana i odbacivši kukuljicu koja im je mogla biti neprestani poticaj na očuvanje nevinosti, ugađati tjelesnim nasladama gdje god mogu. Ti ljudi, premda se ne stide majku svih kršćana, Crkvu, po kojoj su i oni sami i nekoć njihovi preci krštenjem rođeni Kristu, nazivati najgnjusnijom bludnicom, a njezine sinove, presvete monahe, čijim su propovijedanjem nekoć Englezi, Nizozemci, Normani, Nijemci i drugi njihovi pređi bili poučeni u vjeri, slugama Antikrista; premda nastoje sijati istrebljujuće ratove širom svih naroda; premda otrovnim kletvama progone kršćanske vladare, vlasti od Boga postavljene; premda na sve bljuju pogrde; premda mrze kršćansku ljubav, koja je znak sinova Božjih, ipak žele da ih se naziva braćom i svoje istomišljenike nazivaju braćom u Kristu. Kao što oni svojim lakrdijaškim bezobrazlukom napadaju same svece, tako će lajati i gristi i ovo moje djelo. Neka laju koliko hoće i neka ga ismijavaju svakim ruganjem. Ne bi bilo teško suzbiti njihovu glupost, ali njima ne pišemo i nimalo ne marimo za sudove onih čije je spasenje gotovo beznadno.
Na vas smjera ovaj moj govor, koji ste ili nepromišljeno zavedeni nagovorom tih nesposobnih učitelja, ili odgojeni među onima koji naopako misle, od malih nogu upili iskrivljena mišljenja o božanskim stvarima; ipak niste toliko otvrdnuli svoje duše da ne biste, ako biste pouzdano spoznali da ste u zabludi, smjesta htjeli vratiti korak. Imate svakako barem povod da posumnjate i ozbiljno istražite istinu, jer dobro znate da suprotno misle tolike pokrajine koje netaknutom čuvaju vjeru primljenu od predaka, i znate da u njima žive toliki najučeniji i najčestitiji muževi koji i napisanim knjigama, i javnim naučavanjem, i ostalim načinom života uvjeravaju u ista otajstva vjere očuvana od apostolskih vremena. Ali ako možda nikada niste upravili misao na to, uzmite ipak jednom u ruke ove knjige, bilo radi istraživanja starine, bilo radi zadovoljenja znatiželje na bilo koji način; molim vas samo da barem nakratko obratite pozornost.
Uvidjet ćete da je ne samo u ovim kasnijim stoljećima, nego od samoga početka naše vjere, u određivanju vjerskih dogmi i u prosuđivanju svakoga spora koji bi nastao o vjeri, vlast rimskoga prvosvećenika bila vrhovna i presveta: njegovom su odlukom sazivani opći sabori i njegovim su sudom odobravani; svi ostali dijelovi kršćanske države bili su poduprti i učvršćeni njegovim savjetom. Razumjet ćete da su štovanje i zazivanje svetaca bili uobičajeni i u onim prvim junačkim vremenima; da su njihove moći bile časno pohranjene i čuvane; da je uvijek cvalo vršenje dobrih djela; da nema nikakva traga onoj pripisanoj svetosti koju vam utuvljuju oni vaši brbljavci. Nećete pronaći nikoga iz cijele prošle starine toliko mahnita da bi rekao kako Bog predviđa i prisiljava da se čine sramotna djela koja sam zabranjuje i kažnjava, niti da je ikomu prošlo nekažnjeno što ih je počinio, koliko god bio prožet vjerom, ako zajedno s time nije donio dostojne plodove pokore. Naučit ćete da se u euharistiji istinski prima Krist, začetnik našega spasenja; da po drevnom obredu treba ispovijedati grijehe svećenicima; da njih moraju zarediti biskupi kako bi mogli valjano obavljati svoju službu; da je običaj da biskupi pomazuju vjernike krizmom, a svećenici umiruće posvećenim uljem, u sakramentu osobite milosti kojom se ovi naoružavaju protiv đavolskih spletki u tom posljednjem činu života, a oni protiv bijesa tirana. Naposljetku ćete spoznati da je od početka u Crkvi postojala ista čistoća vjere, ista stega ćudoređa, ista razlika crkvenih stupnjeva i isto obdržavanje obreda.
Zatim vas potičem na to da, kada to prozrete dok vam Bog prosvjetljuje duše, ne otvrdnete svoja srca, da zbog straha od gubitka neznatne koristi i isprazne časti ne izgubite vječno kraljevstvo. Ovdje imate gotovo nebrojene primjere koje možete slijediti, primjere onih koji su ono što im je bilo sveto smatrali štetom samo da bi stekli Krista; koji su podnijeli i najteže tjelesne muke, a ne samo gubitak imetka i dostojanstva, kako ne bi izdali spoznatu istinu. Ali moći ćete štovati i Božju providnost u njihovoj zaštiti te njegovu darežljivost u nagrađivanju njihove kreposti. Njemu se predajte, pružite ruke istini i prigrlite svetost života koju ona propisuje.
§ IV. Što pisac moli od pobožnih čitatelja?
Vas želim za čitatelje svoga djela. Da bih ponajprije vama koristio, poduzeo sam sav ovaj trud. Svecima pisanje nije potrebno; nekima učenima nije mnogo potrebno; a neki ga neće htjeti ni prelistati jer teže za otmjenošću izričaja, za koju sam prije priznao da mi je bila najmanja briga. Vi koji tražite blago, a ne sjaj škrinje u kojoj se skriva, radije ćete ovo, kako se nadam, čitati: niti ćete pridavati važnost tome je li prost omotač u koji je umotana dragocjena ogrlica kreposti koju tražite, ili je prosta školjka koja u sebi zatvara biser. Da bih vama poslužio, kako ne bi bilo ničega o što biste se spotaknuli, dodao sam bilješke, predgovore i drugo, u čemu će neki učeni smatrati da je uložen beskoristan trud. A bilo je, kao što sam prije napisao, i onih koji su smatrali nedostojnim učena muža bilježiti toliko mnogo toga, i to možda očiglednoga. Najprije ću ja sam sebe izdvojiti iz broja onih kojima sam dao naziv učenih; a zatim ne odbijam biti prezren samo da bih koristio. Znam da vama neće biti ni beskorisno ni neugodno znati gdje se nalazi neki grad koji se spominje, u koje se doba dogodilo ono što se pripovijeda i kojega se dana štuje neki svetac. I mi sami nekoć, dok još nismo bili toliko upućeni u ovo proučavanje, ponekad smo to tražili. Ta tko može sve znati ili pamtiti? Pa ni oni sami koji ovo kude.
Vas pak sada potičem da pobožno štujete svece čije slavne borbe ovdje čitate, čistom molitvom, kipovima, slikama, kapelicama podignutim u njihovu čast i drugim načinima koje odobrava kršćanska pobožnost i koje će svakomu savjetovati njegova vlastita bogoljubnost. Običavaju se katkad, po Božjoj odluci, u određenim vremenima pronaći i časno prenijeti tijela nekih svetaca te se tada gotovo uvijek urese novim čudesima kako bi se njima raspalila krepost naroda. Možda isti najdobrostiviji Vladar svijeta potiče i duhove nekih ljudi da prepišu, izglade i objave Djela tih istih svetaca kako bi se mogla rasplamsati pobožnost mnogih prema njima. O kad bih barem ubrao taj plod svojih noćnih bdjenja, da se mojim trudom barem jednomu iz onoga slavnoga zbora nebesnika iskaže zaslužena čast i da se ovomu svijetu koji srlja u propast pribavi njegova zaštita!
Ali nikakva vaša služba neće biti draža svecima, nikakav dar prihvatljiviji, negoli ako budete nasljedovali njihova dobročinstva. Imate veoma mnogo i najsjajnijih primjera svih kreposti. Svaki neka sebi postavi barem jedan koji će sam htjeti izraziti svojim ponašanjem. Ako se to dogodi, ni ja se nikada neću pokajati zbog pisanja, ni vi zbog čitanja.
Naposljetku vas molim i zaklinjem da za mene molite Boga i svece, kako bih mogao prikladno istražiti, srediti i rasvijetliti ova njihova Djela, a ponajviše kako bih sam svoje običaje oblikovao prema njihovu pravilu, poduprt naklonošću svetaca i ojačan božanskom milošću; te da naposljetku postignem to da, uvršten jednoga dana s vama u slavno društvo svetaca, zaslužim očima uma vječno promatrati i najslađim razgovorima s vama slaviti ono što sada ne mogu ni riječima objasniti ni razumom dovoljno dokučiti.
✠