Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · Svezak I

Četvrto poglavlje: pomoćnici i druga pomagala

CAPUT QUARTUM

Sadržaj (13)
  1. Pomoćnici u djelu i druga pomagala.
  2. § II. Ostali pomoćnici iz svakoga staleža.
  3. § III. Podrijetlo martirologija. Popis Polemeja Silvija.
  4. Siječanj, xxxi dan.
  5. § IV. Martirologiji Euzebija i sv. Jeronima; ogledak ovoga potonjeg.
  6. § v. Moderni i stari Rimski martirologij.
  7. § VI. Martirologiji Bede i Flora.
  8. § VII. Martirologij Usuarda.
  9. Gospodinu Otriku Wandelbert šalje pozdrav.
  10. § IX. Martirologiji novijih pisaca.
  11. § X. Razni brevijari kojima se autor služio.
  12. § XI. Mineji i menologiji Grka. Kalendar Rusina.
  13. § XII. Kalendari Siraca i Kopta.

§ VI. Martirologiji Bede i Flora.

Poslije Euzebija i svetoga Jeronima, za koje nije dovoljno sigurno što su u ovoj vrsti ostvarili, prvi je (barem koliko je općenito poznato) osobnim trudom sastavio martirologij sv. Beda, engleski prezbiter. Usuard naime svjedoči da se potaknut njegovim zapisima i zapisima sv. Jeronima latio sastavljanja svoga martirologija. A i sam Beda u popisu svojih djela, koji je u pariškom izdanju godine 1583. što ga je priredio Lovro de la Barre, ali ne i u baselskom godine 1563., priložen sažetku engleske povijesti (ako je uopće taj sažetak njegov plod), među ostalim piše ovako: „Martirologij o blagdanima svetih mučenika, u kojem sam se marljivo potrudio zabilježiti sve koje sam mogao pronaći, ne samo kojega su dana nego i kakvom su vrstom borbe ili pod kojim sucem pobijedili svijet.”

Objavljen je u 3. svesku Bedinih djela godine 1563., a zatim zasebno iz Plantinove tiskare godine 1564., stari i doista izvrstan martirologij pod Bedinim imenom, čiji se primjerak nalazi kod mene, a Heribert Rosweyde ga je usporedio s rukopisom samostana Reichersberg u Bavarskoj. Ali on se ne može s pravom pripisati Bedi, jer je Beda, prema Usuardovu svjedočanstvu, više dana ostavio netaknutima, kakvih ovdje nema nijednoga. Zatim isti Usuard javno izjavljuje da radije slijedi šire stope Florove nego da se drži Bedine kratkoće. A ovaj je martirologij katkad opširniji nego što je Usuardov. Dvojim postoji li igdje pravi Bedin martirologij. Jer kako su potomci veoma mnogo toga prepisivali sebi za bogoslužnu uporabu, nisu htjeli da u njima postoje neki prazni dani, pa su ono što je on bio ostavio dopunili iz drugih izvora. Ipak navodim taj objavljeni Bedin martirologij jer je pod tim imenom već postao poznat.

Pronašao sam neke stare rukopise koji nose Bedino ime, u kojima ipak nema ni praznih dana, a dodana su i neka imena svetaca mlađih od Bede. Prvi je onaj koji je nekoć pripadao samostanu Centula u Galiji, odnosno sv. Riharija, a sada samostanu sv. Vedasta u Arrasu. Započinje od bdjenja Rođenja Gospodnjega. Iz siječnja ću prepisati nekoliko dana, a jednom ću ga dati u cijelosti.

NA SIJEČANJSKE KALENDE: Osmina Rođenja Isusa Krista Gospodina našega i njegovo Obrezanje. U Rimu sv. mučenika Almahija. Također u Rimu sv. djevice Martine. Također na Apijevoj cesti sv. XX vojnika koji su trpjeli pod Dioklecijanom. U Cezareji Kapadocijskoj sv. nadbiskupa i ispovjedaoca Bazilija. U Africi, u gradu Ruspeu, sv. biskupa Fulgencija, slavnoga po životu i nauku. Kod Spoleta sv. mučenika Konkordija. Na području Jure sv. opata Eugenda. U Aleksandriji sv. djevice Eufrozine.

IV. pred None: U Tebaide pokop bl. opata Makarija, muža velikih kreposti. U Pontu, u gradu Tomiju, trojice braće Narcisa, Argeja i dječaka Marcelina. U Antiohiji muka sv. biskupa Izidora. Istoga dana osmina sv. Stjepana.

III. pred None: U Rimu sv. pape i mučenika Antera. U gradu Aulani sv. mučenika Petra. U Parizu sv. djevice Genoveve. Istoga dana osmina preblaženoga Ivana Evanđelista.

4. siječnja: Na Kreti sv. Tita, učenika apostola. U gradu Bologni sv. Hermeta i Ageja. U Africi sv. Akvilina, Gemina, Eugenta, Marcijana, Kvinta, Teodota i Trifona, najslavnijih mučenika, čija se djela čuvaju. U Rimu muka sv. prezbitera Priska, klerika Priscilijana i najpobožnije žene Benedikte, koji su pod bezbožnim Julijanom podnijeli mučeništvo. Također u Rimu sv. Dafroze, supruge mučenika Fabijana pod Julijanom. I osmina svete Nevine dječice.

Na None: U Rimu sv. pape i mučenika Telesfora, koji je podnio slavno mučeništvo. U Antiohiji sv. monaha Šimuna, koji je stajao na stupu, čiji je život zasjao slavan po krepostima i čudesima.

VIII. pred Ide: Bogojavljenje Gospodina našega Isusa Krista. U Antiohiji muka sv. Julijana i Bazilise, dječaka Celza, njegove majke Marcijanile, prezbitera Antuna i Anastazija, u vrijeme Dioklecijana. Na području Reimsa muka sv. djevice Makre. U Auxerreu sv. biskupa i ispovjedaoca Germana.

Drugi martirologij označen Bedinim imenom nalazi se u Liègeu u slavnoj crkvi sv. Lamberta, ali se veoma razlikuje od onoga iz Centule i tako je nedavno proširen da su dodana i imena sv. Franje đakona i ispovjedaoca 4. listopada, sv. Dominika ispovjedaoca 5. kolovoza i sv. Petra Mučenika iz Reda propovjednika 29. travnja. Iz njega ću također ovdje dati nekoliko dana.

NA SIJEČANJSKE KALENDE: Osmina Gospodnja i Obrezanje Isusa Krista po tijelu. U Rimu rođendan za nebo sv. mučenika Almahija, koji je po zapovijedi gradskoga prefekta Alipija, jer je govorio: „Danas je osmina dana Gospodnjega, prestanite s praznovjerjima idola i okaljanim žrtvama”, zbog toga ubijen od gladijatora. Također u Rimu sv. djevice i mučenice Martine. Istoga dana kod Spoleta u gradu Tuskije sv. mučenika Konkordija, koji je u vrijeme cara Antonina podnio mnoga mučenja i naposljetku bio pogubljen mačem. Također u Rimu na Apijevoj cesti krune 20 vojnika, koje su pod Dioklecijanom zaslužili primiti za ispovijedanje prave vjere. U Africi rođendan za nebo sv. Fulgencija, biskupa i ispovjedaoca Crkve u Ruspeu. U Aleksandriji sv. djevice Eufrozine, koja je, rođena od nerotkinje po molitvama svoga oca Pafnucija, u dječačkoj dobi potajno dala da je ošišaju i potražila je monaški život, nadjenuvši sebi ime Smaragd. Kod Cezareje Kapadocijske rođendan za nebo sv. biskupa Bazilija, muža divljenja vrijedna života i nauka. U Ravenni sv. biskupa i mučenika Severa.

IV. pred None: U Jeruzalemu Stjepana i Vitala. U Tebaidi pokop bl. opata Makarija, muža velikih kreposti. U gradu Tomiju trojice braće Argeja, Narcisa i dječaka Marcelina, koji je nakon mnogih mučenja bačen u more i dovršio mučeništvo. Njegovo tijelo, izbačeno na obalu, blista velikim čudesima.

III. pred None: Rođendan za nebo pape i mučenika Antera, koji je dvadeseti poslije bl. Petra upravljao Crkvom XII godina, jedan mjesec i 12 dana. Trpio je pod Maksiminom i pokopan je na Kalistovu groblju na Apijevoj cesti. U Parizu Djevice Genoveve. Istoga dana sv. Florencija, biskupa i mučenika Crkve u Vienneu. U gradu Aulani muka sv. Petra, koji je pogubljen kaznom križa. Na Helespontu svetih mučenika Kirika, Prima i Diogena.

Ali ni ovo nije suglasno s onim što je Usuard napisao o Bedinu martirologiju. O trećem i četvrtom rukopisnom primjerku govorit ću odmah. Poslije Bede postojao je neki Flor, o kojemu Usuard kaže: „Slijedeći ipak njih (Jeronima i Bedu), odlučio sam u samom tom poslu slijediti i šire stope spomena vrijednog muža Flora, osobito u njegovoj drugoj knjizi; ondje je naime mnogo toga što je u prvoj bio izostavio i ispravio i dodao.” I Adon kaže: „Prva je bila zapovijed i nalog svetih muževa da se dopune dani koji su bez imena mučenika bili samo zabilježeni u martirologiju koji je marom časnoga Flora narastao na temelju rada gospodina Bede.” Suvremenik Usuardov i Adonov bio je Flor, subđakon Lionske Crkve, stariji od Adona, a mlađi od Usuarda, ako je barem ovaj napisao martirologij pod Karlom Velikim, a ne pod Karlom Ćelavim: jer Wandelbert, o kojemu će biti riječi niže, a koji je cvao pod Lotarom, bratom Ćelavoga, ima ovo: „Poslužio sam se ponajviše pomoću i potporom svetoga i najslavnijega Flora, subđakona Lionske Crkve, za kojega se zna da u naše vrijeme uistinu po osobite revnosti i ustrajnosti prednjači u poznavanju Svetoga pisma, a jednako tako obiluje ne malim mnoštvom i istinitošću izvornih knjiga.” Sumnjam da je on onaj učitelj Flor čiji sam golem svezak vidio u Liessiesu, s velikim marom prikupljen iz djela sv. Augustina, a kaže se da se i drugi čuvaju drugdje. U djelu Bibliotheca PP. postoji neka rasprava o pučkim zabludama o uzrocima oluja i grmljavina, naslovljena imenom lionskoga biskupa Agobarda i ovoga Flora. Je li on bio isti taj pisac martirologija, ili pak monah iz Sint-Truidena, meni zasad nije jasno. A da je bio monah u Sint-Truidenu u našoj Belgiji, kako Tritemije piše u 2. knjizi djela De viris illust. Ord. S. Benedicti, 44. poglavlje, doista ne znam po kojem izvoru to tvrdi, niti o njemu ima ikakva spomena u kronici Sint-Truidena.

bio je dvostruk. Ali tko god bio taj martirolog, napisao je dvije knjige o svecima, kako je očito iz onih Usuardovih riječi: „Osobito u njegovoj drugoj knjizi; ondje je naime mnogo toga što je u prvoj bio izostavio i ispravio i dodao.” Čini se da je najprije dopunio Bedin martirologij, što i Adon naznačuje, a zatim proširio neke pohvale svetaca, ostavivši ipak neke dane za koje Adon piše da ih je htio ispuniti. Nekoć sam dvojio nije li onaj martirologij koji je objavljen pod Bedinim imenom zapravo Florov. Poslije sam pronašao druga dva rukopisa za koja bi tko radije to posumnjao, ali ipak ne mogu utvrditi ništa sigurno. Prvi pripada profesnoj kući Družbe ISUSOVE u Antwerpenu, na čijem je čelu novijom rukom napisano: „Bedin martirologij”, i njemu donekle odgovara ono što se prenosi o Florovu djelu: ali niti je prastar, a donesen je, kako mislim, iz Engleske ili ga je preradio neki Englez, budući da nabraja i neke druge engleske svece pa i samoga Tomu Kenterberijskoga. Drugi se nalazi u samostanu sv. Martina u Tournaiju pod ovim naslovom: „Započinje martirologij Euzebija, Jeronima i prezbitera Bede.” Ovomu sasvim sličan postoji u Liessiesu, također prilično star, ali bez toga naslova.

Iz ovoga i onoga našeg donijet ću nekoliko dana, ne toliko da dokažem kako je Florov, u što se ni sam još nisam uvjerio, koliko da potaknem druge koji imaju mogućnost da istraže Flora, ako se igdje skriva, ili svakako da ispitaju stare martirologije koje pronađu i odvažu kojemu se piscu čini da pripadaju, ili, ako im se to ne sviđa ili im zbog poslova nije moguće, da ih podijele sa mnom. Tako dakle ima onaj iz Tournaija i iz Liessiesa. Donijet ću nekoliko dana iz siječnja, premda počinje od dana Rođenja Gospodnjega, kao i mnogi drugi.

NA SIJEČANJSKE KALENDE: Osmina Gospodnja i njegovo Obrezanje po tijelu. I rođendan za nebo Almahija, koji je po zapovijedi gradskoga prefekta Alipija, jer je govorio: „Danas je osmina dana Gospodnjega, prestanite s praznovjerjima idola i okaljanim žrtvama”, zbog toga ubijen od gladijatora. Istoga dana bl. biskupa Bazilija. U Rimu muka sv. djevice Martine. Primjerak iz Liessiesa ne spominje sv. Bazilija i Martinu, nego umjesto njih ima ovo: Istoga dana u Etiopiji Rutula. U Jeruzalemu rođendan za nebo svetoga Stjepana.

2. siječnja: U Rimu rođendan za nebo sv. pape i mučenika Telesfora. On je iz pustinjačkoga života, nakon što je 12 godina bio na čelu Rimske Crkve, ustanovio sedmotjedni post prije Uskrsa i misu u noći Rođenja Gospodnjega, a i da se prije žrtve pjeva anđeoski himan, to jest Slava Bogu na visini, te je podnio mučeništvo u vrijeme Antonina i Marka. Istoga dana pokop blaženoga opata Makarija. Makarije nedostaje u rukopisu iz Liessiesa.

3. siječnja: U Rimu rođendan za nebo pape i mučenika Antera, koji je dvanaest godina upravljao Crkvom i pokopan je na Kalistovu groblju na Apijevoj cesti. U području Vermandoisa našašće tijela bl. mučenika Kvintina po biskupu Eligiju i njegov prijenos. Istoga dana u Parizu pokop sv. djevice Genoveve, koja je dok je još bila u tijelu toliko uznapredovala u kreposti da je uskrisila mrtvaca. U gradu Auclari muka sv. Petra, koji je raspet pod carem Maksimijanom. Istoga dana muka sv. Teogena, koji je bačen u more u vrijeme Licinija. I rođendan za nebo Potita, koji je pod carem Antoninom najprije izudaran toljagama, zatim bačen u tamnicu i osuđen na težak okov, odakle je izveden i obješen na mučilo. A kad je car zapovjedio da ga rasijeku i bace psima, vojnici ga nisu mogli ni dotaknuti. Potom je zapovjeđeno da ga prže u tavi, a kad je bio ispržen, da ga zaliju olovom. Poslije je pak željeznim kolcem proboden od glave sve do dolje. Kad ga je odatle izbavio anđeo, car je zapovjedio da mu odsijeku jezik i iskopaju oči. A kako ni tako nije mogao biti svladan, zapovjeđeno je da mu se odrubi glava, dok je bio dječak od trinaest godina.

4. siječnja: U Africi rođendan za nebo Akvilina, Gemina, Eugencija, Vinkta, Trifona. Na Istoku u gradu Bologni Hermeta, Ageja, Gagija.

Na None: U Jeruzalemu pokop proroka Šimuna, koji je od Duha Svetoga primio objavu da neće vidjeti smrti dok prije ne vidi Pomazanika Gospodnjega. U Antiohiji, u crkvi koja se zove Pokora, pokop sv. ispovjedaoca Šimuna, za kojega se kaže da je stojeći na stupu živio najstrožim životom i stanovnicima onoga mjesta podijelio mnoga ozdravljenja. On nakon obraćenja nikada nije pažljivim očima pogledao nijednu ženu. A nakon što se, goreći svetošću, popeo na viši stup, nije dopustio da ga vidi ne samo strana žena nego ni vlastita majka. Zapisano u njegovim djelima. Istoga dana rođendan za nebo sv. Honorija, Lucijana, Jokunda. Ovi potonji nedostaju u rukopisu iz Liessiesa.

A antwerpenski rukopis, ili radije, kako sumnjam, engleski, koji na čelu nosi Bedino ime, ali od novije ruke, slažući se u mnogočemu s liègeškim rukopisom sv. Lamberta, ima ovako:

NA SIJEČANJSKE KALENDE: Obrezanje Gospodina našega Isusa Krista po tijelu. U Rimu rođendan za nebo sv. mučenika Almahija, koji je po zapovijedi gradskoga prefekta Asklipija, jer je govorio: „Danas je osmina dana Gospodnjega, prestanite s praznovjerjima idola i okaljanim žrtvama”, zbog toga ubijen od gladijatora. Također u Rimu muka sv. djevice Martine. Istoga dana kod Spoleta, grada u Tuskiji, muka bl. mučenika Konkordija u vrijeme cara Antonina. Također u Rimu na Apijevoj cesti krune tridesetorice vojnika. Njih su zaslužili primiti za ispovijedanje prave vjere pod Dioklecijanom. Kod Cezareje Kapadocijske rođendan za nebo sv. biskupa Bazilija, muža divljenja vrijedne vjere i nauka. U Africi rođendan za nebo sv. Fulgencija, biskupa Crkve u Ruspeu. Kod Aleksandrije djevice Eufrozine, koja je, rođena od nerotkinje po molitvama svoga oca Pafnucija, u dječačkoj dobi potajno dala da je ošišaju i potražila je monaški život, nadjenuvši sebi ime Smaragd. Potom, ustrajavši u zatvoreništvu dvadeset i osam godina u svakoj svetosti, pogođena tegobom bolesti i spoznavši da joj se približava smrt, očitovala se svome pobožnom ocu koji ju je sa suzama mnogo puta tražio. A kad je usnula u Gospodinu, braća su je pokopala u crkvi. Na području Lyona u samostanu Jurana rođendan za nebo sv. opata Eugenda, čiji život blista krepostima i čudesima. U Ravenni biskupa i mučenika Severa.

IV. pred None: U Tebaidi pokop bl. opata Makarija, muža velikih kreposti. I u Pontu, u gradu Tomiju, trojice braće Narcisa, Argeja i dječaka Marcelina, koji su pod Licinijem uhvaćeni među novacima te su, jer nisu htjeli vojevati, nasmrt izbičevani i dovršili mučeništvo, a nakon što su dugo bili izmučeni u tamnici, bačeni su u more; njihova tijela, izbačena na obalu i pokopana od pobožnih muževa, blistaju velikim krepostima.

III. pred None: U Rimu rođendan za nebo sv. pape i mučenika Antera, koji je dvadeseti poslije bl. Petra upravljao Crkvom dvanaest godina, jedan mjesec i dvanaest dana, trpio pod Maksimijanom i pokopan je na Kalistovu groblju na Apijevoj cesti. U gradu Aulani muka sv. Petra, koji je pogubljen kaznom križa. Kod Pariza rođendan za nebo sv. djevice Genoveve, koju je bl. German, biskup Auxerrea, posvetio Kristu, te je nadaleko zasjala divnim krepostima i čudesima i ostarjela u službi Kristovoj do osamdeset godina.

4. siječnja: Rođendan za nebo sv. Tita, učenika apostola. U Africi rođendan za nebo sv. Akvilina, Germana, Eugenta, Marcijana, Kvinta, Teodocija i Trifona, najslavnijih mučenika, čija se djela čuvaju. U Rimu muka svetih mučenika prezbitera Priska, klerika Priscilijana i najpobožnije žene Benedikte, u vrijeme najbezbožnijega augusta Julijana, koji su mačem dovršili mučeništvo. Također u Rimu bl. Dafroze, supruge mučenika Fabijana.

Na None: U Rimu rođendan za nebo sv. Telesfora, koji je zaređen za sedmoga prvosvećenika poslije apostola Petra, stolovao jedanaest godina, tri mjeseca i 21 dan te podnio slavno mučeništvo. Kod Antiohije pokop sv. monaha Šimuna, koji se u trinaestoj godini svoga života odrekao ovoga svijeta i potražio samostansku klauzuru; ondje je, uz čudesno uzdržavanje uzimajući hranu jedva svakoga sedmog dana, naučio Psaltir u roku od četiri mjeseca. Zatim je, u prevelikoj težnji za kroćenjem tijela, stegnuvši bokove palminim užetom, bio teško izranjen: odatle se zatvorio u neki bunar, a kad su ga braća odatle silom vratila u samostan, potajno je pobjegao i otišao u pustinju, gdje se, boraveći ondje mnogo vremena i goreći svetošću, zatvorio na viši stup; ondje nije dopustio da ga vidi ne samo strana žena nego ni vlastita majka; i sve do danas u baziliku toga stupa ne ulazi nijedna žena. Naime, neka je žena odjevena u mušku odjeću htjela ući, ali čim je dotaknula prag, pala je nauznak mrtva.

§ VII. Martirologij Usuarda.

Od svih je najslavniji bio martirologij Usuarda. O njemu Sigebert u knjizi De Scriptoribus Ecclesiasticis, poglavlje 85, piše ovako: „Monah Usuard, potaknut marljivošću Jeronima i Bede, koji su dijelom zabilježili blagdane svetaca što se svake godine vraćaju, a ponajviše potaknut revnošću i zapovijeđu cara Karla Velikoga, kojemu se nije sviđalo što su Jeronim i Beda, težeći previše za kratkoćom, ispustili mnogo toga potrebnoga i ostavili vrlo mnoge dane kalendara netaknutima, nastojao je njemu za ljubav dopuniti nedovršeno djelo te je, bilježeći blagdane svetaca po pojedinim danima kalendara, sastavio potpun martirologij.” Tako piše on. No Usuard se žali samo na to da je Beda ostavio vrlo mnoge dane kalendara netaknutima, a ne Jeronim.

Vrijedi ovdje donijeti predgovor samoga Usuarda, odnosno poslanicu kojom svoje djelo posvećuje kralju Karlu, Velikom ili Ćelavom, ali iz staroga rukopisa koji se nalazi kod nas, izvrsne kakvoće. Ono što se čita u većini tiskanih i rukom prepisanih primjeraka donekle se razlikuje, kao što će biti očito onome tko usporedi. Tako dakle glasi:

„Gospodinu kojega s poštovanjem valja spominjati, Karlu, najpobožnijem od kraljeva, Usuard, premda nedostojan svećenik i monah, želi blagostanje sadašnjega vijeka i slavu vječnoga blaženstva. Vašemu Veličanstvu nimalo nije nepoznato, o časni vladaru, kako nas primjeri starih, koje valja nasljedovati, opominju da sve što se u knjigama, osobito onima koje su u skladu s crkvenim naukom, smatra manje dovršenim nego što bi trebalo, prema svojim mogućnostima dopunimo ili poželimo da bude dopunjeno. Ta me je stvar, pobožnom brigom, a uz to i zapovijeđu Vašega dostojanstva, potaknula da naime blagdane svetaca koji se ponavljaju tijekom godine skupim u svojevrsnu cjelinu iz različitih martirologija svetih otaca. Prisjećao sam se doista mnogovrsnih propusta vlastita nemara na svetim svečanostima svetaca, što me ponajviše sililo da im u ljubavi Božjoj ispunim ovu dužnost, premda nisam dovoljno prikladan kao neznalica, ali sam se ipak uzdao u božansku i, premda nedostojan, u njihovu pomoć. Na to su me naime poticali i spisi časnih prezbitera Jeronima i Bede: od kojih je jedan odviše težio za kratkoćom, a drugi je ostavio vrlo mnoge dane kalendara netaknutima, pa se očito pokazuje da su ispustili mnogo toga potrebnoga za ovu knjižicu. Upotrijebio sam stoga zbirku znamenitoga muža Flora, sabranu iz više izvora u drugome svesku o istome predmetu: njega sam smatrao da ponajviše valja nasljedovati u onome što se činilo prikladnim i spomena vrijednim, jer je s najvećom marljivošću ispravio i dodao mnogo toga čega sam se ja samo ukratko dotaknuo. Stoga zajedno s Vama usrdno molim čitatelja da ne odbaci brzopleto i bez ispitivanja sve što mu se u sljedećoj knjižici možda učini suprotnim, niti da me povrh toga smatra lakomislenim, osobito kad se sjeti da su to već prije pokazali takvi i toliki muževi. Neka također promisli da se u ljudskim stvarima, kako netko reče, ništa obično ne nalazi savršenim sa svake strane. A poznato je i da se pogreškom prepisivača istinite stvari tako često mijenjaju da se pogrešci onoga koji diktira nerijetko pripisuje ono što obično počini lažljivo pero.

Uostalom, premilostivi kralju, stoga sam se pobrinuo uvrstiti ovaj kratki predgovor moje neznatnosti u ovo djelo da znate kako se nisam upustio u lakomislen pothvat, nego sam se radije pobrinuo za korist manje upućenih redovnika. S kolikim sam ipak trudom, prema svojim snagama, i s kolikom revnošću za spoznajom istine to istražio, moja malenkost ne može lako izreći. Ponizno naposljetku molim Vašu Uzvišenost da se ovo djelo, ako bude proglašeno dostojnim, učvrsti sidrom Vaše zaštite. Neka Kralj kraljeva svojom moći udostoji se čuvati uzvišenost Vaše veličine kroz mnoge tijekove godina na pomoć općemu dobru. Amen.”

Toliko o Usuardovoj poslanici iz našega rukopisa, koja je u drugim primjercima nešto kraća, premda sam iz njih ponešto naveo u prethodnom odlomku. Iz nje se ne može sa sigurnošću utvrditi kojemu je Karlu posvetio to djelo, Velikom ili Ćelavom. Sigebert tvrdi da Velikom, kao što smo rekli; za njim se povode noviji pisci. No Usuard spominje znamenitoga muža Flora, za kojega smo i u prethodnom odlomku naznačili da je bio živ pod Lotarom, bratom Ćelavoga, poslije 840. godine Kristove, a to će uskoro biti očito i iz Wandelberta. Jer ako je, kako neki žele, postojao drugi martirolog Flor osim onoga subđakona lionske Crkve kojega Wandelbert naziva svetim i preslavnim mužem, zašto ih Adon, koji je živio neposredno nakon tih vremena, nije razlikovao? Zašto, kad spominje časnoga Flora, nije rekao „starijega” ili postavio neku drugu razliku, dok su još u lionskoj i njoj susjednoj viennskoj Crkvi živjeli ime i glas učenosti drugoga Flora? Možda će se naći netko tko će tvrditi da je Flor napisao taj martirolog pod Karlom Velikim te doživio Lotara, koji je preuzeo carstvo dvadeset i sedme godine nakon smrti djeda Karla. Ali poslanica pročitana iz našega rukopisa pokazuje da Usuardovo djelo nije bilo posvećeno caru Karlu. Slaže se i prastari pariški rukopis koji glasi ovako: „Gospodinu najpobožnijem od kraljeva Karlu, Usuard, nedostojan svećenik i monah, želi vječnu krunu u Kristu.” Dakle, ako je to bio Karlo Veliki, ovo je djelo objavljeno prije 800. godine, a još prije Florovo: tako da bi trebalo priznati da je Flor nakon što su te knjige bile objavljene i pregledane živio još gotovo pedeset godina. To doduše nije takvo da se nikako nije moglo dogoditi, ali je takvo da bi se moglo činiti čudnim ako se dogodilo. Međutim, drugi tiskani i rukopisni primjerci Usuarda donose naslov te poslanice ovim riječima: „Gospodinu najpobožnijem od kraljeva Karlu Augustu, Usuard, nedostojan svećenik i monah, želi vječnu krunu u Kristu.” Ali ako je Usuard ovo djelo objavio već u doba Karla Velikoga, zašto je Wandelbert morao uzimati rukopise iz Florove knjižnice da bi upoznao dane smrti svetaca, kad je iz Usuardove knjige, da je već postojala, mogao sve iscrpsti s manjim trudom? A ni Adon ne spominje Usuarda. Nadalje, ako je Usuard pisao u isto vrijeme kad i Wandelbert, dok je Carstvom upravljao Lotar, a kraljevstvom Zapadne Franačke Karlo, zašto ovaj, poput onoga, nije spomenuo prijenos moći sv. Sebastijana koji se dogodio pod Ludovikom Pobožnim? Naposljetku, rado ću od upućenijih naučiti što bih o tome mogao sigurno misliti.

Poslužio sam se većim brojem Usuardovih primjeraka. Jer osim dvostrukoga Molanusova izdanja iz 1568. i 1583. godine, pariškoga iz 1536. godine i lübečkoga iz 1475. godine, imao sam primjerak koji je nekoć Aubert Miraeus za ljubav našega Rosweydea u Parizu usporedio s jednim drugim, prastarim i, kako je sam smatrao, Usuardovim izvornikom. Poslije sam se pak pobrinuo da mi se iz toga istog rukopisa prepiše cijeli taj martirologij. Naš Sirmond smatra da je taj rukopis napisan u Usuardovo doba ili nedugo zatim, a po svojoj je ljubaznosti taj moj prijepis pomno usporedio s jednim drugim rukopisom starim lako četiri stotine godina, ili još starijim, koji se čuva u istom samostanu sv. Germana u Parizu. Ali naš primjerak koji sam gore naveo daleko pretpostavljam obama tim primjercima i smatram ga čišćim i izvornijim: jer onaj prastari pariški 13. siječnja ima ovo: „Na brdu Verziacu sv. Vivencija, ispovjedaoca”, iako je poznato da su relikvije sv. Vivencija prenesene u Vergy poslije Usuardova vremena, osim ako nije pisao možda na samome kraju vremena Karla Ćelavoga i dugo ga poslije nadživio pa to tada dopisao. No u našem primjerku toga nema, pa ga stoga smatram izvornijim. Taj je rukopis nekoć pripadao kartuzijanskom samostanu koji se zove Kapela Blažene Djevice Marije, ili de Herines, pokraj Edingena, odnosno, kako ga sada zovu, Enghiena, gradića u Belgiji: zatim je pripadao slavnom mužu Augustinu Hunnaeusu, a poslije je darovan našem kolegiju u Leuvenu. Imamo i više drugih Usuardovih primjeraka, ali u kojima su i proširene pohvale svetaca i dopisana imena većega broja njih, kao što su primjerci Praške i Bruxelleske crkve te mnogih samostana, koje ovdje nije potrebno nabrajati: učinit ću to drugom prilikom, kad budem izdavao Usuarda, ali u izvornoj jednostavnosti, a dodatke raznih pisaca zasebno. Isti je martirologij bio objavljen, ali proširen, u Kölnu 1490. godine zajedno s djelom Aurea Legenda; i to je onaj koji najčešće navodim pod imenom Kölnskoga martirologija, jer donosi i kölnske blagdane i čini se da se njime služila Kölnska crkva. Isti su Usuardov martirologij časni oci kölnske kartuzije proširili i objavili 1515. i 1521. godine, što je poslije učinio i Molanus. Prije toga pak, pošto ga je sam ispravio i umjereno proširio, objavio ga je pod naslovom Martyrologium Romanum augustinac Bellini iz Padove, u Veneciji 1498. godine, a zatim u Parizu 1521. godine.

§ VIII. Martirologiji Rabana, Wandelberta, Adona, Notkera, Thietmara.

U isto vrijeme Lotara i njegova pobožnog oca slavom učenosti cvao je Raban Mauro, opat u Fuldi, a poslije nadbiskup u Mainzu, od kojega postoji više svezaka spisa koje je nedavno pregledao i objavio Georg Colvenerius. Među njima je martirologij koji je pronađen u rukopisu samostana sv. Gala s pripisanim Rabanovim imenom, a prvi ga je objavio pravnik Heinrich Canisius u 6. svesku djela Antiqua Lectio. Imam njemu sličan primjerak preuzet iz rukopisa samostana sv. Maksimina u Trieru, koji se činio starim oko 500 godina, ali nije bio označen imenom nijednoga autora. Da ga osporim Rabanu, ne potiče me nijedan osobit dokaz, osim što ga stari pisci ne spominju: ali oni ne spominju ni sve ostale, a Usuard svjedoči da su u njegovo vrijeme postojali različiti martirologiji svetih otaca; u prilog tome govori i onaj stari rukopis kojim se poslužio Canisius.

I Wandelbert, kojega smo već gore spomenuli, monah u Prümu u Trierskoj biskupiji, sastavio je martirologij u junačkom stihu i posvetio ga glasovitom mužu Otriku, stavivši na početak među ostalim i anapestičku pjesmu caru Lotaru, sinu Ludovika Pobožnoga. Taj je martirologij objavljen pod naslovom Ephemerides Bede u 1. svesku njegovih djela, a pod imenom pravoga autora objavio ga je Molanus u prvome izdanju Usuarda; ja ću ga jednoga dana točnije izdati prema starome rukopisu. Ovdje se činilo uputnim iznijeti dio predgovora. Započinje ovako:

„Poslanica đakona Wandelberta glasovitom mužu Otriku o vrstama stihova koji su sadržani u sljedećem djelu započinje sretno.

Gospodinu Otriku Wandelbert šalje pozdrav.

Starim i pradavnim pravilom opominjemo se da nastojimo slušati starije, ugađati jednakima, a brinuti se za mlađe. Budući da se ja za tebe, predragi, kao za mlađega (što i samom mišlju smatram grijehom) ne mogu brinuti, jer vidim da u tebi samome (kao što uistinu priliči mudracu) počiva savjet za svaku pomoć i obilje svake providnosti, a ugađati ti kao jednakome ne mogu zbog sporosti uma i darovitosti, preostaje ono prvo: da te kao starijega želim slušati i slijediti svim silama i svakom sposobnošću. Osobito stoga što shvaćam da sam, otkako sam daleko od domovine i domaćih prilika počeo ne toliko boraviti u progonstvu koliko živjeti, neprestanim i neumornim nastojanjem i dobrohotnošću poduprt tvojom pomoći, savjetom, providnošću i darežljivošću: niti bih lako sagriješio kad bih, ne mogavši ti ugađati, zbog siromaštva duha izbjegavao poslušati te. Stoga ono što si od mene neočekivanom revnošću te neizbježnim i postojanim ugledom zatražio, da tijekom cijele godine blagdane svetaca koji padaju na pojedine dane i svečane svetkovine kršćanskih zavjeta odakle god potjecale opišem u stihovima, učinio sam kako sam mogao, potpomognut ne toliko vještinom umijeća i oštroumnošću koliko tvojom pobožnošću i, kako se uzdam, nezasluženom naklonošću svetaca da to izvršim. U tome djelu, budući da je posve sigurno obuhvaćanje blagdanskih dana bilo nemala i nelaka prepreka zbog različitosti knjiga, ponajviše sam se poslužio pomoći i potporom svetoga i preslavnoga Flora, subđakona lionske Crkve, za kojega se zna da se u naše vrijeme uistinu ističe jedinstvenom revnošću i ustrajnošću u poznavanju Svetoga pisma, kao što obiluje i nemalim mnoštvom i vjerodostojnošću izvornih knjiga.

Uzevši od njega stare i ispravljene rukopise, objavio sam u stihovima knjigu martirologija, od siječanjskih kalenda sve do kraja godine, po blagdanima koji padaju na pojedine dane, stavivši ispred, kako sam smatrao prikladnim, Zaziv Bogu, Obraćanje svima koji će možda biti čitatelji, Preporuku tebi kao poticatelju djela i premilostivom caru Lotaru, te opis sadržaja ili namjere u različitom stihu, a nakon objavljenoga martirologija dodavši završetak i himan svima svetima. Tome sam djelu također zasebno za pojedine mjesece dodao jasan i kratak raspored prema galskim običajima i uobičajeno mjerenje dnevnih sati u našim krajevima: za oboje sam raspravio da se nimalo ne razlikuje od prethodnoga djela. Osim toga, na kraju cijeloga djela dodao sam kratku pjesmu o stvaranju svijeta po redu šest dana i pridodao tumačenje otajstvenoga smisla koji valja shvatiti u čovjeku, kako bi tumačenje ponovljeno od početka stvaranja svijeta preporučilo ono što sam opisao o tijeku cijele godine. Ovo djelo koje...” itd.

Nakon Predgovora slijedi Zaziv sastavljen u stihu, zatim Obraćanje čitateljima, Preporuka knjige Otriku, a potom Lotaru ova:

„I ti budi naklonjen, care, koji s pobožnošću i blagim zakonom upravljaš žezlom predaka. Jer Bog, upravitelj svijeta, zapovjedio ti je da držiš uzde djedova i žezlo očinskoga carstva: On te nekoć izbavio iz pripremljenih pogibelji i često te vratio iz krvavoga pokolja bijesnih neprijatelja. Zlatni Rim uzdignute glave odlikovao te imenom i potvrdio da ćeš uskoro biti kralj svijeta u čast cara. Najprije se pod tvojim vodstvom istaknula italska zemlja: potom te svijet štuje dok upravljaš franačkim žezlom. Pet petoljeća protječe svijetom otkako slavan po imenu i oružju držiš carska prava. Neka tobom upravlja Krist dok gledaš duga vremena; neka te štuje i neka pred tobom kao kraljem drhti svaki grimiz.”

Odatle se može zaključiti koje je godine ovo djelo sastavljeno; naime, kad je Lotar već pet petoljeća, odnosno 25 godina, nosio ime cara; ne od smrti oca Ludovika, kojega je nadživio samo oko 15 godina, nego tih pet petoljeća valja računati od onoga vremena kad je Ludovik na saboru u Aachenu htio da se njegov prvorođeni sin Lotar naziva i bude car, 817. godine, kao što se kaže u njegovu Životopisu. Napisao je dakle Wandelbert ovaj martirologij 842. godine. Zatim slijedi Namjera:

„Ja koji sam u pjesmi češće lovio isprazne vjetrove, ludo tražeći prazne glasine svjetine, prionut ću napokon u pjesmi tražiti istinsku hvalu i steći sebi vječnu naklonost, ukratko bilježeći djela vrijedna gledanja, i muževe, i dane, dok se godina okreće po svijetu, zapisujući po redu sve svetkovine koje je krase. Ovdje će mi katkad imena svetaca prekoračiti zakone stiha, ali nije sud da se osakate oni koje valja zazivati kao dobre; oproštenje ću zaslužiti pobožnošću.”

Na kraju martirologija dodaje ovo: „Martirologij u stihovima, koji je objavio Wandelbert za glasovitoga muža klerika Otrika, sretno je završio u ime Kristovo. Amen.” Zatim se nadovezuje ovaj Završetak:

„Ove sam sada pjesme, Kriste Bože, Tvojim darom ukratko napisao, koje je zatražila postojana vjera budnom revnošću. U njima poredane zajedno blistaju čete nebeske domovine i vojske, koje sjaje u najvišem eteru vječnoga svjetla: od njih te, nedostojan, molitvom usrdno moleći preklinjem oproštenje grijeha. Jer pritišće me velik strah od vječne kazne. Evo tri desetljeća provodim život bijedan, a povrh toga već je prisutan i peti tijek i kretanje vijeka svijeta: sjećajući se da sada nisam učinio ništa dobra ni pobožna, silno sam potresen, jer bodu me brige smrti. Do dna paloga već podigni, Oče, napokon, i skini s mene prijašnje ljage; okaljana je svjesna duša i drhti u silnim tjeskobama. Pjevajući iznio sam ovdje borbe svetaca i pred oči postavio slavne stijegove mučenika i znakove onih koji kliču. Njihova te krv, Oče, neprestano slavi, a pobožna smrt govori: žive naime pod Tvojom zaštitom i u svjetlu dovijeka.”

Slijedi safički himan svima svetima, a zatim i druge pjesme o mjesecima, satima i djelu šest dana.

Sv. Adon, u istome stoljeću biskup u Vienneu u Galiji, o kojemu ćemo govoriti 16. prosinca, napisao je sjajniji martirologij. Objavio ga je Jakob Mosander, a zatim Rosweyde usporedivši ga s trima rukopisima: everbodijskim, sv. Pantaleona i Petra Scriverija, slijedeći ponajviše ovaj potonji. Mi ga imamo uspoređena s trima drugim rukopisnim primjercima, naime samostana sv. Lovre u Liègeu, kojemu je ipak na početak stavljena Usuardova poslanica kralju Karlu, Crkve u Thérouanneu i samostana u Lobbesu.

Adonov suvremenik bio je bl. Notker Mucavac, monah u samostanu sv. Gala kod Helvećana, čiji ćemo životopis donijeti 8. travnja. I on je napisao martirologij, koji je iz knjižnice sv. Gala objavio Heinrich Canisius u svescima djela Antiqua Lectio, ali okrnjen na više mjesta. Kaže se da je Notker umro 912. godine, o čemu drugdje.

Neki smatraju da je i Thietmar, biskup u Merseburgu u Saskoj, od kojega postoji znamenita Kronika, sastavio nekakav martirologij, što drže da se može zaključiti iz njegovih riječi u 7. knjizi djela Chronicon, gdje mnogo toga savjetuje onome koji će ga naslijediti, a među ostalim i ovo: „Imaš dovoljno knjiga koje sam ovdje našao prikupljene od naših prethodnika, a povrh toga i onih koje sam nabavio. U njima ćeš naći spasonosni nauk; poslušaj ih i tada se možeš spasiti. Relikvije svetaca i čiste posude za njih, zajedno s vrlo mnogim drugim dobrima, kako u imanjima tako i u kmetovima, stekao sam ja i, da ti možda ne ostanu nepoznate, upisao u svoj martirologij.” No je li on sam sastavio taj martirologij, ili ga je od drugoga prepisao, ili se njime samo služio, ne može se sa sigurnošću zaključiti iz tih riječi. Inače posvuda postoje mnogi martirologiji koje su nekoć revnošću sastavili takvi pobožni biskupi, jer gotovo nije bilo Crkve koja nije ili sastavila neki vlastiti ili ga preuzela od drugdje.

§ IX. Martirologiji novijih pisaca.

Ponajprije ovdje izostavljam one za koje sam prije napisao da su objavili Usuardov martirologij, ne bez učenoga dodatka: Bellinija iz Padove, kölnske kartuzijance i Johannesa Molanusa; zatim one čije spise nisam vidio: Engleza Alexandera iz Ashbyja i Flamanca Egidija iz Dammea, od kojih se za ovoga drugog kaže da je pregledao, povećao i obogatio martirologij, ali nije mogao dovršiti započeto djelo, a za prvoga da je sastavio knjigu svetih fasta u elegijskom stihu. Preskačem i ono što je u ovoj vrsti napisao Ambrogio Novidio Fracco iz Ferentina, te ono što su napisali Battista Mantovano i nedavno Francuz Jean Bachot; također i efemeride raznih pisaca, pa i krivovjeraca, odnosno povijesne dnevnike, u kojima se bez reda pripovijedaju svete i svjetovne stvari, i to ne uvijek vjerno.

U rukama mi je Calendarius Ecclesiasticus Radulfa de Rivo iz Brede, dekana crkve u Tongerenu. Prenosi se da je preminuo 3. studenoga 1403. godine. Martirologij za koji se kaže da ga je složio u stihovima nisam vidio.

Najviše sam se služio, kao i Rosweyde pri sastavljanju svojih Fasta, djelom Florarium SS. sive Promptuarium, koje je rukom napisao Henrik de Eyck, kanonik crkve Blažene Marije u Eindhovenu u Brabantu; poslije je darovano leuvenskom kolegiju Družbe Isusove, a sada je naše. Njegovim autorom smatram, premda ne posve sigurno, Antona Gentsa ili Johannesa Gielemana, ili nekoga drugog njihova suvremenika, regularnoga kanonika. Našao sam ga navedena u jednom rukopisu samostana u Korsendonku koji je bio napisan oko 1490. godine.

U Haguenauu u Elzasu objavljen je 1508. godine martirologij pod naslovom Viola Sanctorum, kojim smo se povremeno služili. Rjeđe pak onim koji se zove Panis quotidianus, a objavio ga je regularni kanonik Hieronymus de Villa Vitis, također tiskan u Haguenauu 1509. godine.

Martirologij koji je sam sastavio objavio je Francesco Maurolico, opat iz Messine, 1568. godine u venecijanskoj tiskari, s kazalom svetaca i djelom Topographia Sanctorum Prima, biskupa u Chalonu, kako kaže, sastavljenim 1430. godine, ali od njega pregledanim.

Godine 1573. izašao je u Dillingenu u Švapskoj Martyrologium Germanicum, koji je Adam Walasser 1562. godine posvetio Georgu i Marku Fuggeru. Zatim je proširen iz Galesinija i drugih te ponovno tiskan 1599. godine. Da ga je sastavio naš Petar Kanizije svjedoče naš Matthäus Rader u njegovu Životopisu i Philippe Alegambe u djelu Bibliotheca Scriptorum Societatis Jesu: a na početak je stavljen predgovor samoga Kanizija.

Martirologij prilagođen uporabi svete Rimske Crkve za pojedine dane u godini objavio je 1577. godine, s učenim bilješkama prepunim raznolike crkvene starine, apostolski protonotar Pietro Galesini, vjerni pomoćnik sv. Karla Boromejskoga u obnovi crkvene stege. Njega i druga njegova djela silno je odobrio vrhovni svećenik Grgur XIII.

Martirologiju je slično, osim što obuhvaća i svjetovne događaje, i djelo Calendarium historicum koje je na talijanskom napisao liječnik Costanzo Felici i objavio u Urbinu 1577. godine; budući da sam ga nabavio kasnije, navodio sam ga samo za kasnijih dana siječnja.

Više od ostalih od velike mi je koristi bio Catalogus generalis Sanctorum, qui in Martyrologio Romano non sunt, prikupljen iz raznih martirologija, kalendara, popisa i spomenika Crkava, kao i iz njihovih tiskanih ili rukopisnih životopisa te iz vrlo mnogih povijesti, i raspoređen u 12 mjeseci poput martirologija, sa svugdje dodanim vlastitim bilješkama, od autora Filippa Ferrarija iz Alessandrije, iz Reda slugu Blažene Djevice Marije, profesora svete teologije i javnoga tumača matematike na sveučilištu u Paviji; posvećen presvetom gospodinu i ocu u Kristu papi URBANU VIII., a tiskan u Veneciji 1625. godine.

Nemalu mi je pomoć pružilo i drugo djelo istoga Ferrarija, Catalogus Sanctorum Italiæ, raspoređeno u 12 mjeseci, u kojem su njihovi životopisi sažeto opisani iz spomenika pojedinih Crkava, uz dodane kratke komentare i bilješke; tiskano u Milanu 1613. godine.

I martirologiji, kalendari, fasti i hagiologiji drugih naroda pružili su mi nemalu potporu: Historia Sanctorum Catalaniæ Antonija Vicenta Domèneca iz Reda propovjednika, tiskana u Barceloni 1602. godine; Martyrologium Lusitanicum koje je prikupilo nekoliko otaca Družbe Isusove i objavilo u Coimbri; engleski martirologij Johna Wilsona objavljen 1608. godine i od njega samoga pregledan 1640. godine; Natales i Indiculus Sanctorum Belgii Johannesa Molanusa; Fasti Belgici et Burgundici Auberta Miraeusa; Auctarium ad Natales Molani Arnolda Rayssiusa i njegovo Hierogazophylacium Belgicum, sive de Sanctorum reliquiis; zatim ono što su o svecima Belgije Rimskom martirologiju koji su sami preveli na nizozemski jezik dodali Hendrik Adriaenssen 1600. godine i naš Andries Boeye 1642. godine, te ono što su francuskom prijevodu istoga martirologija dodali naš Baudouin Willot 1641. godine i još jedan od naših u Liègeu 1624. godine; Idea operis de Vitis Siculorum Sanctorum našega Ottavija Gaetanija objavljena u Palermu 1617. godine; knjiga Davida Chambersa o pobožnosti Škota tiskana 1631. godine; Catalogus præcipuorum Sanctorum Hiberniæ koji je sastavio naš Henry Fitzsimon; Sacrarium et Calendarium ditionis Leodiensis u Belgiji, tiskano 1618. godine; Sacrarium perantiqui Comitatus Namurcensis iz 1619. godine. Vidio sam i Kalendarium Scoticum Adama Kinga, iz kojega sam ponešto zabilježio, te vrlo mnoge druge rukopisne i tiskane kalendare.

Kad mi je već gotovo bio tiskan peti dan siječnja, izašao je u Parizu glasoviti i veličanstveni Martyrologium Gallicanum u dva sveska glasovitoga muža Andréa du Saussaya, kojim sam se vrlo mnogo služio i služit ću se, kako se nadam, i ubuduće. Kamo sreće da uskoro izađu i dokazni komentari uz njega koje obećava.

Nemalu su građu pružili i martirologiji raznih redova: benediktinski Arnolda Wiona, u 3. knjizi djela Lignum vitæ, objavljen 1595. godine; Huguesa Ménarda, s dvije knjige djela Observationes, 1629. godine; Kalendarium Benedikta Dorganija od sv. Ivana, objavljen u Saint-Malu 1622. godine; premonstratski, časnoga gospodina Jana Chrysostomusa van der Sterrea, opata samostana sv. Mihaela u ovome gradu; regularnih kanonika, Costantina Ghinija iz Siene, regularnoga kanonika sv. Spasitelja, 1621. godine; Kalendarium svetoga Cistercitskog reda tiskan u Dijonu 1617. godine; Menologium Cisterciense Chrysostoma Henriqueza sa sjajnim bilješkama, 1630. godine; Martyrologium svetoga Reda propovjednika, objavljen 1616. godine po zapovijedi Serafina Secchija iz Pavije, vrhovnoga učitelja reda. Kad je prvi svezak za siječanj već bio tiskan, izašao je Martyrologium Franciscanum s opširnim komentarima, marom i trudom Artura du Moustiera. Ali u tome djelu i u djelu Menologium Chrysostoma Henriqueza nikako ne odobravam to što se ne pravi nikakva razlika između onih kojima je Crkva nekoć dopušteno odredila svete časti i ostalih koji su dosad glasoviti samo po ljudskom mišljenju, nepotvrđenom nikakvim sudom Crkve: time se događa da se ovima doduše ne dodaje nikakva čast, a štovanju onih prvih mnogo se oduzima dok se svi drže na istome stupnju. Poznajemo i druge učene ljude koji ili pripremaju bilješke uz Rimski martirologij ili pomno izrađuju martirologije svojih pokrajina ili redova, te na taj način nastoje uvećati slavu blaženih građana neba. Kamo sreće da njihovi noćni radovi uskoro ugledaju svjetlo dana!

§ X. Razni brevijari kojima se autor služio.

Sažetak javnih molitava koje se od apostolskih vremena obično obavljaju u Crkvi u određenim vremenskim razmacima, nakon izuma tiskarskoga umijeća tiskan je i prema samoj stvari nazvan Brevijar. Sigurnije bi se moglo doznati koji se sveci i kojim obredom u pojedinim mjestima štuju da sam nabavio vlastite brevijare svih Crkava: premda ima nekih koje nemaju vlastiti brevijar, nego slijede obrede Rimske Crkve i slave sve njezine blagdane; ako pak štuju neke nebesnike koji su ili nepoznati rimskim kalendarima ili ih slave drukčijom svetkovinom, pobrinu se da se njihovi vlastiti oficiji i javne molitve objave zasebno. Ovdje sam htio izložiti koje sam takve brevijare i vlastite oficije dosad nabavio, i to samo s tom namjerom da mi ono vrlo mnogo toga što osjećam da mi nedostaje priskrbe oni kojima je stalo do širenja slave svetaca.

Ponajprije imam nekoliko starih brevijara Rimske Crkve, osim onih koji su nedavno pregledani i prošireni vlašću vrhovnih svećenika Klementa VIII., Pavla V. i URBANA VIII.; imam, kažem, tiskane 1479., 1490. i 1515. godine po zapovijedi Lava X.; zatim onaj iz 1536. godine koji je vlašću Pavla III. pregledao kardinal Francisco Quiñones, ponovno tiskan 1541., 1542., 1546., 1531. i 1537. godine; te onaj Pija V. iz 1572. godine. Također i Rimski misal objavljen 1508. godine.

Iz ostale Italije na raspolaganju mi je ovo malo: Catalogus Sanctorum iz Italije koji se slave u gradu i nadbiskupiji Napulj, objavljen 1619. godine po zapovijedi kardinala i nadbiskupa Decija Carafe, zatim vlastiti oficiji sv. Fortunate, Gaudioza i Potita; jednako tako i vlastiti oficiji drugih Crkava u istome kraju: Salernske tiskani 1594., Brindisijske 1583. i Monrealske 1605. godine.

Iz Milanske pokrajine imam ovo: Breviarium Mediolanense iz 1635. godine; vlastite oficije Crkve u Vercelliju iz 1581., Bergamu iz 1610. te sv. Basijana, zaštitnika Lodija, iz 1628. godine.

Iz Španjolske mi je pri ruci ovo malo: Ordo recitandi officium Divinum ac Missas celebrandi, prema obredu Rimskoga brevijara i misala, za većinu biskupija Španjolske, 1635. godine; vlastite oficije svetaca Španjolske iz 1605., Toledske crkve iz 1616. i Kompostelske iz 1596. godine.

Iz Portugala Breviarium Eborense iz 1548. godine; vlastite oficije Lisabonske crkve iz 1590. i Koimbranske iz 1588. godine.

Iz Galije i Njemačke imam poprilično toga, ali za Galiju mnogo toga nedostaje. Iz Galije su ovi: iz Druge lionske pokrajine Breviarium Rotomagense iz 1587., novi iz 1626., misal iz 1585. godine, te jednako tako brevijari iz Évreuxa iz 1585., Coutancesa iz 1609., Lisieuxa iz 1624. i Bayeuxa; vlastiti oficiji Crkve u Avranchesu.

Iz Treće lionske pokrajine Breviarium Andegavense iz 1624. godine, stari iz Quimpera; vlastiti oficiji Crkve u Rennesu iz 1620., Nantesu iz 1623., Saint-Brieucu iz 1621. i Saint-Malu.

Iz Četvrte lionske pokrajine ljetni dio brevijara iz Sensa.

Iz Pariške pokrajine stari Breviarium Parisiense iz 1584. i novi iz 1636., te iz Chartresa iz 1633. godine.

Iz Prve akvitanske pokrajine Breviarium Lemovicense iz 1625. godine.

Iz Viennske pokrajine oficij na svetkovinu sv. Lazara, biskupa u Marseilleu, iz 1633. godine; vlastiti oficiji samostana sv. Viktora u Marseilleu.

Iz Prve belgijske pokrajine, čije se glavno središte Trier danas obično ubraja u Njemačku: Breviarium Virdunense iz 1625. i iz Toula iz 1535. godine; samostana sv. Maksimina, Nabora i Willibrorda u Trierskoj biskupiji iz 1600. godine.

Iz Druge belgijske pokrajine, čiji je dio razdijeljen u dva nova metropolitanska sjedišta: Breviarium Ambianense iz 1530. i iz Noyona iz 1630., te samostana u Orignyju u Vermandoisu iz 1619. godine.

Iz Mechelenske pokrajine, čiji se dio nekoć ubrajao pod Drugu Njemačku, a najveći dio pod Drugu Belgiju: Breviarium Antverpiense iz 1496., iz Bruggea iz 1520., iz Bruxellesa iz 1516., dio rukopisnoga brevijara Leuvenske crkve; vlastiti oficiji Crkve u Roermondu iz 1609., u Gentu iz 1572. te rukopisni samostana sv. Petra u Gentu.

Iz Kambrejske pokrajine, koja je nekoć bila pod Drugom Belgijom: Kalendarium stavljen na početak oficija župnika iz 1562., zimski dio brevijara iz Thérouannea iz 1542., zimski dio iz Saint-Omera iz 1518., Breviarium Insulense iz 1533.; vlastiti oficiji Crkve u Arrasu iz 1632., u Tournaiju iz 1626., u Namuru iz 1619., u Saint-Omeru iz 1610., kanonikinja sv. Valdetrude u Monsu iz 1623., kanonikinja u Maubeugeu iz 1624., opatije u Denainu iz 1623. te samostana Mira Djevice Reda sv. Benedikta u Douaiju iz 1611. godine.

Iz Utrechtske pokrajine, koja je nekoć pripadala Drugoj Njemačkoj, a sada je sva pod krivovjercima: ljetni dio utrechtskoga brevijara iz 1508. i 1518. godine, stari Direktorij časova iste Crkve; tiskani vlastiti oficiji iz 1623., isti nedavno napisani rukom, različiti od tiskanih; Direktorij Haarlemške crkve.

Iz Kölnske pokrajine, koja je nekoć bila metropola Druge Njemačke, a sada se šire prostire: Breviarium Coloniense iz 1498., kao i jedan drugi stari; zimski dio onoga tiskanoga 1577. po zapovijedi nadbiskupa Salentina, a ljetni dio onoga tiskanoga vlašću Ferdinanda Bavarskoga; Breviarium Monasteriense iz 1489., iz Mindena iz 1516., iz Liègea iz 1520., kao i ljetni dio iz 1514., novi iz 1636., te vlastiti oficiji iz 1623. i misal iz 1509. godine.

Iz Majnške pokrajine, koja je nekoć bila glava Prve Njemačke, a sada obuhvaća dio Recija, Vindelicije i Velike Njemačke: rukopisni brevijar na pergameni, drugi tiskani iz 1495., 1507. te 1570. po zapovijedi nadbiskupa Daniela, kao i Diurnale iz 1612.; iz Speyera tiskani 1478., zatim 1507. vlašću biskupa Filipa, te zimski dio iz 1590. po zapovijedi biskupa Eberharda; stari iz Erfurta; iz Konstanza iz 1561., koji je objavio biskup Kristofor, i kardinal Marko Sitik iz 1575., kao i vlastiti oficiji zasebno tiskani 1636.; Breviarium Herbipolense iz 1575. po zapovijedi biskupa Julija, i ljetni dio iz 1507., te vlastiti oficiji po zapovijedi biskupa Filipa Adolfa iz 1625.; Breviarium Wormatiense iz 1576.; ljetni dio iz Hildesheima iz 1516.; ljetni dio iz Strasbourga iz 1478.; vlastiti oficiji Augsburške crkve iz 1638. godine.

Brevijar autokefalne Bamberške crkve objavljen 1575. godine po zapovijedi biskupa Vida.

Iz Salzburške pokrajine vlastiti oficiji Salzburške crkve, Bečke iz 1632., Freisinške iz 1627., Regensburške iz 1611., Passauske iz 1608. te njezin stari brevijar iz 1505. godine.

Iz Praške pokrajine vlastiti oficiji Olomoučke crkve objavljeni 1630. godine po zapovijedi biskupa kardinala Franje od Dietrichsteina, uz odobrenje Urbana VIII.

Iz Bremenske pokrajine Breviarium Raceburgense oko 1506. godine, ljetni dio lübečkoga brevijara, Breviarium crkve u Schleswigu u Danskoj iz 1512., Breviarium crkve u Kamienu u Pomeraniji iz 1521. godine.

Vlastiti oficiji svetaca Poljske iz 1614. godine. Iz Engleske imam samo Breviarium Sarisburiense iz 1499. i ljetni dio istoga ponovno tiskanoga 1537. godine. Vlastiti oficiji nekolicine svetaca Irske iz 1620. godine.

Ovima ću pridodati ono malo brevijara redovničkih obitelji koje imam: monastički brevijar Reda sv. Benedikta objavljen vlašću Pavla V.; regularnih kanonika objavljen 1488.; premonstratski objavljen 1598. i 1608.; propovjednika iz 1555.; vlastiti oficiji regularnih kanonika kongregacije sv. Spasitelja Reda sv. Augustina iz 1613.; lateranskih regularnih kanonika ponovno tiskani vlašću Pija V. s bilješkama Gabriela Pennottija iz 1634.; pustinjaka Reda sv. Augustina iz 1627.; manje braće iz 1614. i 1629.; Reda slugu Blažene Djevice iz 1634.; misal vitezova sv. Ivana s Rodosa iz 1507. godine.

§ XI. Mineji i menologiji Grka. Kalendar Rusina.

Grčka je nekoć nadmašila ostale narode bavljenjem mudrošću, pa i kršćanskom, ona koja je ili sama rodila ili svakim naukom uglačala tolike i tako velike crkvene poglavare i naučitelje božanskoga nauka. Ali sada se ugasila njezina svjetiljka. Raskoš naime, raspuštenost običaja i njezina oholost pomračili su njezin sjaj: odatle je pala u gnusne zablude i krivovjerja, i to protiv Duha Svetoga, kao da je sama sebi na neki način htjela začepiti izvor božanskoga milosrđa. Naposljetku, predana u teško i gorko ropstvo najokrutnijem turskom narodu, sada većinom živi u velikom nepoznavanju plemenitih umijeća; ipak, nekolicina njih, osobito oni koji su se u Italiji posvetili znanostima, ističu se i slavom učenosti i revnošću za pravovjernu vjeru, tako da ne valja posve očajavati nad spasenjem čitavoga naroda kad se najmilostivije Božanstvo umilostivi njegovim dugotrajnim nevoljama.

Imala je i ona, i to možda prva, a ima i danas svoje martirologije, koje obično naziva minejima ili menologijima, kao da kaže mjesečnicima, odnosno kalendarima ili opisima božanskih službi. Baronije navodi grčki menologij koji je dobio na čitanje od kardinala Paola Sfondrata, nećaka Grgura XIV., a koji je nekoć prije gotovo osam stotina godina bio sastavljen po zapovijedi cara Bazilija Makedonca i ukrašen slikama samih svetaca čije se pohvale u njemu slave: on se sada čuva u Vatikanskoj knjižnici vrhovnoga svećenika. Kamo sreće da se nađe netko tko bi ga prevedena na latinski iznio u javnost, ili barem nama ustupio njegov prepisani primjerak! Heinrich Canisius jest doduše u 2. svesku djela Antiqua Lectio objavio Menologium Græcorum, ali samo na latinskom, iz knjižnice i prijevoda kardinala Sirleta: no on se čudesno mnogo razlikuje od onoga Bazilijeva, kao što svjedoče neke pohvale izvađene iz njega i uspoređene s ovim Sirletovim. Tim sam se pak izdanjem koje je objavio Canisius vrlo mnogo služio.

Postoji i drugi, ali sažetiji μηνολόγιον u grčkoj molitvenoj knjižici koja nosi naslov 'Ωρολόγιον. Evo ti njegova primjera iz siječnja: ά είς τὴν πρώτην, ή κατ' α σάρκα πριτοσμή τοῦ χυρίου ήμων 'Ιησοῦ Χριστοῦ' καὶ τοῦ ἐν άγίοις πατρὸς ήμων Βασιλείου 'Αρχιεπισκόπου Καισαρείας Καππαδοκίας τοῦ μεγάλου. 1. Obrezanje Gospodina našega Isusa Krista po tijelu i sv. oca našega Bazilija Velikoga, nadbiskupa Cezareje Kapadocijske. Svakoga se dana nadovezuje nekoliko antifona. 2. Sv. oca našega Silvestra, pape rimskoga. 3. Sv. proroka Malahije i svetoga mučenika Gordija. 4. Sabor, ili spomen, svetih 70 apostola i sv. Teoktista, opata u Kukumu na Siciliji. 5. Svetih mučenika Teopempta i Teone te sv. Sinkletike. Taj je menologij u sažetak sveo Kristofor Patricije i prokonzul Mitilenski, a nalazi se u istoj molitvenoj knjižici. A ovo je u njemu početak siječnja: „Dragovoljno se obrezuje Krist. Došao je naime da ispuni Zakon, a ne da ga ukine. Zajedno s njime neka se sada slavi Veliki Bazilije. 2. I rimski papa Silvestar. 3. I Malahija. 4. Slavni Gordije. 5. Pavao, izdanak Tebe. 6. Božansko krštenje Spasiteljevo.” Postoji i još kraći menologij, gotovo kao kalendar, u jednoj drugoj manjoj knjižici grčkih molitava. Ovako započinje siječanj: „1. Obrezanje Gospodinovo i Bazilija Velikoga. 2. Silvestra, pape rimskoga. 3. Gordija, mučenika. 4. Spomen apostola. 5. Teopempta, mučenika.”

Jedan drugi grčki menologij, tiskan u Veneciji 1535. godine, naveo je i objavio Antoine Le Conte zajedno s djelom Nicephori Chronologia koje je sam pregledao, ali pomiješan s latinskim kalendarom, tako ipak da su neki dani ostavljeni prazni. Neka ovo bude primjer u siječnju:

A Obrezanje Gospodinovo.

Περιτομή τοῦ χυρίου ήμων 'Ιησοῦ Χριστοῦ, καὶ τοῦ ἐν άγίοις πατρὸς ήμων Βασιλείου 'Αρχιεπισκόπου Καισαρείας Καππαδοκίας τοῦ μεγάλου.

B Toû άγίου πατρὸς ήμων Σιλδέεστρου Πάπα 'Ρώμης.

F Bogojavljenje Gospodinovo, ili Teofanija. Τὰ ἄγια Θεσφάνια τοῦ χυρίου καὶ Θεοῦ καὶ στωτήρος ήμων ἴησοῦ Χριστοῦ.

S onima koje smo prije naveli na grčkom jeziku više se slaže Calendarium Græcorum koji je objavio Génébrard prije komentara na Psalme; u njemu je početak siječnja ovakav: „1. Obrezanje Gospodinovo. 2. Silvestar, papa rimski. 3. Malahija i Gordije, mučenik. 4. LXX učenika i Teretist (zapravo Teoktist). 5. Teopempt i Teona, mučenici; Sinkletika. 6. Teofanija Kristova i božansko krštenje Spasiteljevo.”

Ali od najveće su mi koristi bili grčki mineji, koji su objavljeni u Veneciji u nekoliko svezaka i svakoga dana nabrajaju mnoge nebesnike, većinu onih čija je uspomena od davnine slavna u latinskim kalendarima, a zatim i druge, dijelom posve nepoznate Latinima, a dijelom pohvaljene od pisaca, ali neupisane u martirologij Katoličke Crkve. Najprije sam ih počeo listati bojažljivo, bojeći se da nisu u mineje uvrstili neke zagovornike raskola protiv Latinske Crkve: stoga sam bio tako raspoložen da sam radije htio neke preskočiti, makar bili slavni po svetosti, ali meni nepoznati, nego lakomisleno ikoga nezasluženo ukrasiti naslovom svetosti. Znao sam da je kod starih svetaca manja pogibelj, osobito kod mučenika, premda o njima nisam pročitao ništa zapisano; kao što ih je mnogo i u Rimskom martirologiju čija su djela ili propala ili možda nikada nisu bila cjelovito napisana. Napokon, ako u gotovo svim zapadnim pokrajinama ima mnogo svetaca o kojima u Rimskom martirologiju nema nikakva spomena, što je čudno u tome da ih je vrlo mnogo u Grčkoj i Aziji, gdje je Kristova vjera bila posijana prije nego u mnogim zapadnim krajevima i natopljena mnogom krvlju mučenika? Ali kad sam pomno ispitao te mineje, dosad nisam našao upisanoga nijednoga za kojega bi bilo poznato da je odbacio dužnu poslušnost Rimskoj Crkvi ili da je bio napuhan krivovjernim zabludama. Ako su neki na bilo koji način bili sumnjivi, njih sam izostavio.

Premda me te brige i straha velikim dijelom oslobodio naš Matthäus Rader, iznimno učen muž. On je nekoć objavio pobožne i ugodne povijesti i životopise svetaca, preuzete gotovo isključivo iz mineja, u nekoliko knjižica kojima je stavio naslov Viridarium. Zatim je upravio um na to da sve što se o svecima spominje u minejima prevede na latinski, rasvijetljeno bilješkama. Na njegovu sam molbu pregovarao s Balthasarom Moretusom da te radove preda u tisak: on je odgovorio da će ih, ako se autor odluči ne objaviti na latinskom samo gole povijesti svetaca, nego pregledati cjelovite mineje (jer sam govorio da sam u njima opazio vrlo mnogo pogrešaka) i prevesti ih, otmjeno tiskati na grčkom i latinskom. Taj se naum nije ne svidio izvrsnom starcu, premda mu snage možda više nisu bile dorasle tolikome djelu: ali nije dugo poživio. Kod mene je još i danas njegov vlastoručni rukopis: njime sam se katkad i služio, ali rijetko, i to tek pošto bih njegov prijevod usporedio s grčkim primjercima; češće, dapače ponajviše, sam svojim stilom prevodio grčke tekstove. A Rader je katkad bio izostavio upravo ono što mi je jedino moglo poslužiti: jer kad se ništa ne pripovijeda o djelima svetaca, nego se samo uz navedeno ime nadoveže jedan ili više dvostiha u pohvalu nekoga sveca, on je to redovito izostavljao; a ja sam to često prevodio, jer sam smatrao da donosi makar malo svjetla. No od onih svetaca čija sam djela imao opširnije opisana nije bilo potrebe vaditi sažetak iz mineja, osim ako je u djelima bilo što ispušteno ili drukčije ispripovijedano.

Nadalje, da se vratim na ono što sam započeo, da se sigurnije služim minejima potaknulo me i to što u svome predgovoru Rader, koji je sve pročitao i ispitao, tvrdi da u njima nema ničega raskolničkoga, a kamoli krivovjernoga. A mislim da ni Mlečani ne bi dopustili da se oni tiskaju u njihovu gradu da sadrže išta protivno pravoj vjeri.

Naposljetku mi je duh posve učvrstilo to što je u Rimu, u samoj Vatikanskoj tiskari, 1598. godine tiskan grčki Anthologion, koji je odobrio Klement VIII.; u njegovu predgovoru istome papi Antonije Arkudije, koji ga je sastavio, pokazuje da se i katolički svećenici i monasi služe tim minejima: ovako naime objašnjava razlog sastavljanja toga djela Anthologion: „Red koji su sveti grčki oci ustanovili za slavljenje božanskoga oficija te za obično prinošenje svetih molitava i hvala Bogu doista je pomno izrađen i pobožan, ali je isto tako opširan i razvučen, budući da je sadržan u gotovo dvadeset svezaka, to jest u Psaltiru i Časoslovu, Parakletiku, Oktoihu, Anastasimu, Pentekostaru, Triodu, dvanaest Menologija, Tipiku i Stihiraru. Zbog toga grčki prezbiteri ili monasi koji žive po grčkom obredu i dužni su moliti božanski oficij, kad putuju ili odlaze u tuđinu, nimalo ne mogu sa sobom nositi toliko svezaka; a oni koji su zadržani bolešću ili su iz kojega drugog opravdanog razloga spriječeni sudjelovati u koru ne mogu ih prelistavati: osim što tolikim mnoštvom knjiga ne samo da ne obiluju, nego često bez njih i ostaju, pa stoga svoju dužnost katkad ne mogu valjano obavljati niti joj dolično udovoljiti, a katkad su je prisiljeni i posve izostaviti, osim molitve jednoga Časoslova, koji je kod njih poput dnevnoga časoslova i lako se može nositi”, i niže: „Naposljetku, sve što je uopće u onih dvadeset svezaka bilo rasuto i opširno sadržano, sve se to kraće sabrano sažima u ovoj jednoj knjizi.” Ako je ta knjiga, tiskana u Vatikanskoj tiskari vlašću vrhovnoga svećenika, sažetak onoga većeg djela koje je sadržano u mnogim svescima, smatram da je i samo to veće djelo čisto i strano svakoj krivovjernoj prijevari, što i onaj autor, obraćajući se papi, otvoreno proglašava pomno izrađenim i pobožnim. A čitanja koja se nalaze u djelu Anthologion gotovo su sva preuzeta iz onih većih menologija.

Ta ista čitanja i druga manja, štoviše sve što pripada povijesti svetaca, prepisao je iz mineja gotovo od riječi do riječi i preveo na narodni grčki jezik Maksim, biskup Kitere, te ih naslovio Bíous ἄγίων, Životopisi svetaca, i dao tiskati u Veneciji, izostavivši antifone, stihove i ostalo za što sam prije napisao da je i Rader izostavio u latinskom prijevodu.

Naš je Antonio Possevino u djelu Apparatus sacer objavio Calendarium Ruthenorum, za koji kaže da je u uporabi kako u Moskoviji tako i u ostaloj Rusiji. Upozorava pak da su u njemu mnogi „koje ne priznajemo”, kaže, „bilo zato što su bili raskolnici, bilo zato što nam njihov život nije poznat.” Mogao je dodati: „ili je bio pokvaren rukopis iz kojega je to prepisano”, jer su vrlo mnoga imena napisana s teškim pogreškama. U većini se pak slaže s grčkim minejima i menologijima, kao što Rusija općenito njeguje grčke obrede. Donijet ću ovdje siječanj iz toga kalendara, kako bi postalo jasno ono što sam rekao, da se slaže s grčkim kalendarima.

„1. Obrezanje Gospodina našega ISUSA Krista. 2. Sv. Silvestra. 3. Sv. proroka Malahije. 4. Sv. sabor Teonciste, zapravo: Sabor LXX učenika i Teoktista. 5. Sv. mučenika Teoperta. Čitaj: Teopempta. 6. Bogojavljenje Gospodinovo. 7. Sv. Ivana Krstitelja. 8. Sv. Domne. Grčki Horologij naziva je Dominikom. 9. Sv. mučenika Polvetija, ispravi u Polieukta. 10. Sv. oca Grgura, naime Niškoga. 11. Sv. oca Teodozija. 12. Sv. mučenice Tacijane. 13. Sv. mučenika Hermogena. Možda je to Hermil. 14. Sv. oca Sabe, naime na Sinaju. 15. Sv. oca Pavla. 16. Svetoga apostola Petra, naime štovanje okova.

17. Sv. Antuna. 18. Sv. oca Atanazija. 19. Sv. oca Makarija. 20. Sv. oca Eutimija. 21. Sv. oca Maksima. 22. Svetoga apostola Timoteja. 23. Sv. mučenika Klementa. 24. Sv. Euksime, zapravo Ksene, ili Euzebije. 25. Sv. oca Grgura Teologa. 26. Sv. oca Sozonta, možda Ksenofonta. 27. Sv. oca Euhremija, zapravo Efrema Sirskoga. 28. Sv. mučenika Ignacija. 29. Triju svetaca, to jest Bazilija Velikoga, Grgura Teologa i Zlatoustoga. 30. Sv. oca Zlatoustoga. 31. Sv. Kira i Ivana.”

✠

Svezak I Kalendar godine