§ V. Djela svetaca novije sabrana. Izvrsno djelo Lovre Surija.
Ono što smo čuli da je kardinal Belarmin običavao govoriti, da je ovo stoljeće u kojem živimo stoljeće svetaca, zato što se čini da Bog svoje darove i izvrsne načine stjecanja svetosti dijeli obilnije negoli u prijašnjim vremenima, to možemo primijeniti na misao da nikada dosad djela svetaca nisu bila toliko rasvijetljena kao u ovom stoljeću, u kojem se vrlo mnogi natječu, osobito potpomognuti pomoći tiskarskoga umijeća, u tome da ih izvuku iz tame i razjasne, premda se mnogi trude oko rasvjetljavanja svjetovne starine, s manjim plodom. Neću nabrajati sve čija se marljivost znojila u tom svetom proučavanju: pobrojit ću samo one najistaknutije čiji se rad šire protegnuo.
Bonino Mombrizio iz Milana objavio je dva golema sveska u kojima je obuhvatio djela svetaca onako kako ih je pronašao u rukopisnim kodeksima, i to tako vjerno da nije ispravio ni pogreške pisanja koje obično čitanje čine manje ugodnim. To je djelo, koje je naslovio Sanctuarium, posvetio najčasnijem vitezu Cicchu Simonetti, tajniku milanskih vojvoda.
Jakov Lefèvre d'Étaples nastojao je objaviti borbe mučenika vjerodostojno prepisane iz starih spomenika, kako svjedoči Saussay; ali iz tiska je izdao samo jednu knjigu, koja sadrži borbe mučenika po redoslijedu prvoga mjeseca, te ju je početkom godine 1525. posvetio Antunu Dupratu, kancelaru Francuske. Taj svezak nismo vidjeli: imao ga je Rosweyde, možda posuđen od prijatelja, te je iz njega prepisao djela nekih svetaca.
Juraj Witzel objavio je mnoge knjige kojima je htio ugušiti tada nastajuća čudovišta heretičkih mnijenja, a druge kojima je htio učvrstiti ožalošćene duše katolika: među njima je Hagiologium, seu de Sanctis Ecclesiae, povijesti svetaca najslavnijih po svem svijetu, s najvećom vjernošću i marljivošću sabrane iz svetih pisaca te izdane u ruke pobožno učenih prezbitera na korist i ures kršćanstvu. Taj je isti Hagiologium godine 1541. posvetio Albertu Brandenburškom, kardinalu i izborniku Mainza. Žali se ipak da mu je nedostajalo obilje knjiga potrebnih da bi to djelo prikladno razradio.
Korisnije je u istoj vrsti radio Alojzije Lipomano, veronski biskup, koji je objavio vrlo mnoge životopise svetaca koje su napisali najozbiljniji i najpouzdaniji pisci, te je dodao svoje bilješke protiv hula i buncanja suvremenih heretika. Prvi svezak izašao je godine 1551., podijeljen u 4 knjige, obuhvaćajući 163 životopisa svetaca. Drugi godine 1553., a sadrži 225 životopisa. Treći godine 1554. ima tri dijela: prvi sadrži razne životopise, drugi Paladijevo djelo Historia Lausiaca, treći knjige sv. Grgura iz Toursa o čudesima mučenika, sv. Julijana i biskupa sv. Martina. Četvrti svezak, objavljen iste godine 1554., obuhvaća 270 životopisa. Peti godine 1556. životopise svetaca mjeseca studenoga, prosinca, siječnja i veljače koje je grčki napisao Šimun Metafrast, a preveo Francuz Gentien Hervet. Šesti godine 1558. životopise mjeseca svibnja, lipnja, srpnja, kolovoza, rujna i listopada koje je napisao isti pisac. Sedmi, podijeljen u tri dijela, iste godine: prvi dio sadrži životopise ožujka i travnja u prijevodu Petra Franje Zina iz Verone; drugi druge iz rukopisa Grottaferrate, u prijevodu apostolskoga protonotara Vilima Sirleta, koji je poslije bio kardinal Rimske Crkve; treći Pratum Spirituale Ivana Moska. Osmi (koji je bio priredio nakon što je s veronske katedre premješten na bergamsku, prepisavši iz raznih svetih otaca povijesti svetaca i podijelivši ih u četiri dijela), kad je već preminuo, objavio je njegov nećak Jeronim Lipomano godine 1560.
Ali nitko se dosad marljivošću i trudom nije izjednačio s kartuzijancem Lovrom Surijem. Rođen u Lübecku, bavio se znanostima u Frankfurtu na Odri i u Kölnu; ondje je u dvadesetoj godini života, 1542. Kristove godine, primljen u Red kartuzijanaca, te je i sam svoj život najsvetije uredio i nastojao drugima koristiti kako je god mogao, potičući ih na kršćansku pobožnost ili odvraćajući od bezbožne novotarije hereza. Stoga je s njemačkoga jezika na latinski preveo kako asketske rasprave za njegovanje pobožnosti tako i polemičke spise prilagođene obrani otajstava naše vjere protiv novotara, koje su napisali najozbiljniji i najpobožniji muževi: Ivan Tauler, Ivan Ruusbroec, Florentije Nizozemac, Henrik Herp, Henrik Suzo, Mihael, merseburški biskup, Ivan Faber, Ivan Gropper, Martin Eisengrein i Fridrik Staphylus. Zatim je sabrao četiri sveska crkvenih sabora. Sastavio je naposljetku i druga djela: ali ono što ovamo spada, osobito su radosni i obilni plodovi izišli iz šest svezaka koje je napisao o životima svetaca. Naime, one koje je nedavno prije toga objavio Lipomano sredio je u red koji prikladno odgovara svetom kalendaru Rimske Crkve, izostavivši ipak vrlo mnoge koji se nimalo nisu slagali s njegovom namjerom: zatim je iz raznih rukopisnih kodeksa, koje je dijelom pravnik Gervin Calenius sabrao odasvud, a dijelom su ih pobožni muževi iz revnosti za pomaganje kršćanske zajednice sami poslali, dodao vrlo mnogo drugih ozbiljnih i vjerodostojnih povijesti svetaca; te ih je, obuhvaćene u šest svezaka, izdao na svjetlo dana godine 1570. i pet sljedećih godina. Izjavljuje pak da se najviše posvetio tome da u svoje sveske ne pripusti ništa isprazno ili izmišljeno, ili nedovoljno ozbiljno napisano. „To je također bio razlog”, kaže, „da sam izostavio većinu, štoviše vrlo mnoge povijesti, ne zato što bih smatrao da ih valja prezreti, nego da naši heretici, rođeni za ogovaranje, ne bi imali nikakve prilike ili klevetati moj trud ili vrijeđati Crkvu Božju.” I doista je mudro s njegove strane bilo predviđeno da on, koji je izdavanjem djela svetaca dokazivao da je neprestano vršenje dobrih djela u svakom dobu cvjetalo kod onih koji su željeli ugoditi Bogu, a ne ono isprazno i glupo pouzdanje koje, povlađujući tuđoj slabosti ili udovoljavajući zlobi, utuvljuju heretici, da se onomu tko vjeruje Bogu nipošto neće uračunati njegova sramotna djela, sam ne donese ništa što bi oni mogli ili optužiti za laž ili na bilo koji način ocrniti. O stilu sam izjavljuje: „Ja sam doduše, kako bih ugodio i učenu čitatelju, nekoliko životopisa napisanih nevještim stilom učinio nešto latinskijima, osobito one čije pisce još nisam pronašao; katkad sam pak ponešto dotjerao i one koji doduše imaju svoje pisce, ali su bili napisani tako da bi lako uvrijedili profinjene uši onih koji uživaju u otmjenosti govora.”
Surijev su trud odobrili svi pobožni ljudi, pa i vrhovni svećenici Crkve Pio V. i Grgur XIII. Kako su primjerci bili brzo rasprodani, a u međuvremenu su s raznih mjesta pribavljeni mnogi životopisi, počeo je te iste sveske pregledavati i obogaćivati te ih ponovno izdavati na svjetlo dana. I kad je stigao gotovo do kraja mjeseca lipnja, Kristove godine 1578., u 56. godini svoga života, dana 23. svibnja pozvan je u društvo blaženika (kako je dopušteno pouzdati se), da uživa nagrade onih čije je borbe predao spisima. Jakov Mosander, i sam pitomac kölnske kartuzije, naslijedio ga je u djelu te je kako proširio preostala tri sveska tako i sedmi, za čije je sastavljanje Surije bio prikupio obilnu građu, sam također pribavivši više životopisa od drugdje, objavio kao dodatak, dodavši Adonov martirologij, koji je vlastitom rukom prepisao iz četiriju prastarih kodeksa.
A kad je i drugo izdanje bilo rasprodano, a mnogi su ipak tražili životopise svetaca, priređeno je treće, ali mnogo bogatije: priređivači nisu htjeli otkriti svoja imena; što su učinili, ovako otkrivaju čitatelju: „Ponajprije, da se nikomu ne bi dao povod za klevetanje, nisu ništa novo umetnuli, ništa nisu promijenili, a da nisu savjesno pribilježili odakle su što dobili. Životopise pak koji su nanovo dodani pobrinuli su se označiti znakom zvjezdice u kazalu stavljenom pred svaki mjesec. Drugi su označeni znakom križa, oni koje je Surije objavio ili promijenjena ili dotjerana stila, a sada su zamijenjeni onako kako su ih napisali sami pisci. Premda ih nisu pomno tražili, ipak su smatrali da ponuđene valja umetnuti, ne da bi prekorili Surija zbog promjene stila, nego dijelom da se djelomično udovolji onima koji bi željeli da Surije to nije učinio, a dijelom i zato da vide koliko je dobar razlog naveo Surija na promjenu stila..... Ako se pak u životopisima koje je Surije prije objavio naišlo na nešto za što se činilo da ne počiva posve na vlastitoj vjerodostojnosti, prosudili su da to na rubu valja zabilježiti iz drugih pisaca, a osobito iz djela Annales Ecclesiastici kardinala Baronija (kojemu se u tom dijelu vrlo mnogo duguje). Svi su pak životopisi, kako prije objavljeni tako i nanovo umetnuti, podijeljeni u određena poglavlja i odlomke, a na vrhu stranica upisan je dan u mjesecu na koji padaju, kako bi čitatelju bio lakši način da nešto pronađe i zabilježi.” Ovo djelo, doista izvrsno, podijeljeno u dvanaest svezaka, tiskano je godine 1618. o trošku Ivana Krepsa i Hermana Myliusa.
Iz Surija su crpili Franjo Haræus, Zaharija Lippeloo, Kornelije Gras i bezbrojni drugi koji su potom na latinskom, talijanskom, španjolskom i njemačkom objavili životopise svetaca; njih nije vrijedno truda nabrajati, jer ovdje ne sastavljam toliko popis pisaca koliko, spomenuvši ono što je dosad općenito i u cijelosti napisano i objavljeno o djelima svetaca, pokazujem koji sam sebi cilj postavio u ovom djelu.
Stoga preskačem i one pisce koji su napisali ljetopise redovničkih redova i koji su izvukli na svjetlo i rasvijetlili starine pojedinih samostana, gradova i pokrajina, osobito one svete; svi su mi oni ipak bili od velike pomoći i potpore.
§ VI. Djelo o djelima svetaca koje je nacrtao Heribert Rosweyde.
Posljednji je ovoj žetvi primaknuo duh i ruku Heribert Rosweyde iz Družbe Isusove, muž oštra rasuđivanja, snažna stila, uglađen i savršen u svim znanostima i naucima. Čemu je težio, što je želio sabrati, na koji način i kojim postupkom, u koje je žitnice i hambare želio spremiti požnjeveno, sam je pokazao objavivši godine 1607. djelo Fasti Sanctorum, quorum vitae in Belgicis bibliothecis manuscriptae. Tim je kalendarima kao svojevrsni ogledak cijeloga djela pridodao djelo Acta Praesidalia svetih Taraha, Proba i Andronika, koje je nekoć krnje objavio Baronije. Ali bolje je čuti njega samoga kako ovako piše:
„Ja doista, premda povijesti svetaca želim sve najbolje i, bude li slobodna vremena, nisam u njoj posve nemoćan, oponašat ću danas slikare crtače nacrta, koji prije negoli samu stvar izraze živim bojama običavaju najprije povući neke grube crte i samu sliku (dopusti li se reći sa sv. Augustinom) zasnovati. Tako ako su crvenica, ugljen ili kreda zastranili, lako ih ispravljaju i za buduću sliku postavljaju savršen uzor. Nedavno mi je povijest svetaca svake dobi, spola i naroda sabrana iz raznih belgijskih knjižnica, prepisana, poslana od prijatelja, i iz dana u dan gomila raste. Prije negoli je sredim i svaki životopis prikažem naslikan njegovim izvornim kistom, svidjelo mi se unaprijed poslati ovaj nacrt kako bi, ako sam ja u ovom svetom pothvatu pogriješio, ili ako igdje za dovršenje ove crkvene galerije slika nedostaje ili ploča ili kakva boja, to ljubitelji svetaca darežljivom rukom priopćili. Ostat će darežljivosti njezina hvala, pa će i maleno dobročinstvo prijeći na potomstvo.”
Evo nacrta cijele povijesti. XVI svezaka o životima svetaca. 1. O životu Kristovu i njegovim blagdanima. II. O životu blažene Marije i njezinim blagdanima. III. O javno svečanim blagdanima svetaca. IV. i ostali do XV. o svecima u mjesecu siječnju, veljači itd. XVI. Martirologiji raznih pisaca. Dva sveska tumačenja uz živote svetaca: od kojih je prvi svezak bilježaka, koji se sastoji od osam knjiga. 1. O piscima životopisa svetaca. II. O mukama svetaca. III. O slikama svetaca. IV. O obredima Crkve koji se ovdje spominju. V. O svjetovnim obredima koji se ovdje spominju. VI. O vremenu, ili kronologija. VII. O mjestima, ili korografija. VIII. O nejasnim riječima abecednim redom. I ako se pojavi što drugo vrijedno objašnjenja, ili ćeš nas ti, čitatelju, opomenuti da treba objasniti. Drugi je svezak kazala. 1. Kazalo imena svetaca abecednim redom. II. Kazalo i tablica svih svetaca s oznakom domovine, staleža, mučeničke krune, vremena, mjesta i pisca životopisa. III. Kazalo prema staležima svetaca, kao redovnik, djevica, udovica, supružnik itd. IV. Kazalo prema službama svetaca, apostol, biskup itd. V. Topološko kazalo, ili kazalo svetaca po pokrajinama, Italije, Francuske itd. VI. Kazalo mjesta gdje se sveci štuju kao zaštitnici. VII. Kazalo imena svetaca za liječenje određenih bolesti. VIII. Kazalo onih svetaca koji su zaštitnici određenih obrta. IX. Kazalo vlastitih imena ljudi, mjesta i gradova. X. Kazalo Svetoga pisma koje se u životopisima tumači. XI. Kazalo prijepora. XII. Katehetsko kazalo. XIII. Kazalo stvari i riječi abecednim redom. I ako se ponudi što drugo vrijedno bilježenja, ili ćeš ti, čitatelju, predložiti da se zabilježi.
Način obrade je ovaj: 1. Odsvakud prikupiti životopise koje su drugi objavili, kao Alojzije, Surije itd. II. Te iste životopise usporediti s rukopisima i starim knjigama iz dvostrukoga razloga: prvo, zato što su izdavači prvotni i izvorni stil, jer je bio neuglađen, često promijenili u uglađeniji; iz čega je proizašlo da se vjerodostojnost životopisa umanjila, a istina povijesti katkada poljuljala, dok se neke stvari koje nisu bile ispravno shvaćene okreću u drugi smisao. To oplakuju učeni muževi, a prije svih presvijetli kardinal u djelu Annales. Dogodilo im se naime ono što i slikarima: „Slikari, kad preslikavaju slike prema slikama, najviše se, kako je prirodno, udaljuju od izvornika.” Oni naime, kaže Bazilije Veliki, kad prema slikama slikaju slike, ponajviše odstupaju od prvotnoga oblika, kako je nužno. Tako je doista: umjetnost je upropastila istinu, i dok se traži ljupkost stila, zanemaruje se ljupkost kreposti. Čemu ti, molim te, srebrno lice s nijemom razlikom likova, da se vidi tvar, a ti sam ostaneš nepoznat? Sveci vole da se njihova čast izražava vlastitom bojom, a ne šminkom: znaju da su svoje kreposti ostavili jednostavno zaogrnute plaštem, a ne raspušteno iskidane u krpice: više vole da se poznaju oni sami negoli da se gleda odjeća. Drugo, zato što su životopisi često objavljeni nepotpuni, dok se čas ispušta prolog, čas čudesa, čas ono što je nejasnije.
III. Još neobjavljene životopise odasvud prikupiti i umetnuti ih među druge tako, kao što rekoh, pregledane. IV. Sve životopise, kako objavljene tako i neobjavljene, rasvijetliti, nejasno objasniti, proturječno pomiriti i izvršiti ostalo što se obećava u dvjema prethodnim knjigama tumačenja. Ovo je samo po sebi tek zamišljeno, a ne razrađeno, tankim crtama nacrtano prema želji jednoga čovjeka, ali valja ga obojiti trudom i radom mnogih.
Zatim među napomenama uz same kalendare ima ovo: „Objavljene životopise svetaca imam različite na različitim mjestima, njihov popis ovdje nisam dao, jer sam odlučio u djelo ne uvrstiti nijedan ako ne nabavim rukopisni primjerak ili ako barem nije pouzdano da su oni sami vjerno i cjelovito preneseni iz izvornika. Važno je da jednom postoje izvorni spisi životopisa, jer je bez njih premalo vjere sažimačima. Svatko naime po svom shvaćanju okrnjuje stvar i, dok ugađa svome nepcu, drugoga lišava njegova okusa.”
Poslije kalendara, prije djela Acta SS. Tharaci et sociorum, dodaje ovo: „Vidio si, pročitao si kalendare svetaca? Što je to nego šuma koja nije šuma? Tako je: lišće bez plodova, grane bez lišća, debla bez grana. Više bi volio, znam, prije svega plod. I ja bih ga volio zajedno s tobom. Ali lakše ćeš posaditi novu šumu negoli stara stabla posvuda rasijana prenijeti na jedno mjesto. Sami su životopisi tako raznoliko raspršeni, tako raznoliko napisani, da je za njihovo sabiranje i pregledavanje potrebno i vremena i nemalih troškova.”
Tako on; a kad je to pročitao kardinal Belarmin, upitao je koje je dobi onaj koji to obećava. Kad je doznao da već ima gotovo 40 godina, raspitao se je li mu pouzdano poznato da će živjeti do 200 godina. „Jer”, reče, „u kraćem vremenskom razdoblju jedan čovjek ne može dostojno dovršiti tako velik pothvat.” Kako je ipak Rosweyde bio velika duha, premda je bio toliko daleko od dovršetka djela da se čini kako jedva da je posve položio temelje koje je bio zamislio, ipak je nedugo prije negoli je otišao s ovoga svijeta, već u dobi od 60 godina, rekao da može svake godine pregledati i objaviti po jedan mjesec ili jedan svezak. Namjeravao je naime objaviti samo pregledane životopise, kao što je objavio Acta SS. Tharaci, Probi, et Andronici, bez bilježaka, koje bi sastavio poslije; a o onim svecima čije životopise nije bio pronašao odlučio je ne reći baš ništa. Obećavao je pak da će se toga djela prihvatiti samoga mjeseca listopada, na čijem je početku i preminuo.
Ali (kao što mu je tada prigovorio jedan prijatelj), da bi to mogao izvršiti, bi li nakon dvanaest objavljenih svezaka u dobi od 72 godine bio takve tjelesne snage, duševne svježine i postojanosti pamćenja da tek tada sastavlja bilješke? Što bi učinio s onim životopisima kojih je vrlo mnogo prepisao, smatrajući ih možda izvornima, a za koje sam ja poslije otkrio da su skraćeni iz drugih, štoviše i iskvareni? Bi li ih objavio neispitane? To bi bilo strano njegovu duhu i ozbiljnosti. Bi li sve odvagnuo prema njihovoj važnosti? Pojedini bi mjeseci zahtijevali više od godinu dana posla. Bi li dvojbeno odgodio za neko drugo vrijeme? Ne bi dakle mnogo nadmašio Surijevo djelo. Što bi naposljetku s njima bilo? Bi li, kao osuđeni crnim kamenčićem, postali hrana moljcima i vatri, kako on sam kaže, ili bi služili za tuljac za papar? Ali i piscima i samim svecima na taj bi se način nanijela velika nepravda, kad bi se i spisi onih uništili neispitani, i dobročinstva ovih tako olako pogazila, a svetost života možda dovela u sumnju. Bi li pak sve pomno ispitao pošto bi bilješke već bile dovršene? U kojoj dobi?
Ja doista svakako smatram da je Rosweyde, kad je objavio kalendare, odmah uzeo pero i prionuo uz djelo, mogao pretresti sve životopise, i one koji se ne čine posve pouzdane vjerodostojnosti, i dovršiti zamišljeno djelo, ili barem njegov najveći dio, osobito da mu je zapao kakav prikladan pomoćnik. Ali dopustio je da mu previše stvari rasprši brige i proučavanja; ne zato što ono što je napisao ne bi bilo korisno javnosti, nego su većinu toga mogli učiniti drugi po njegovim uputama, osobito ono što je objavio na njemačkom jeziku, što nimalo nije zahtijevalo njegovu izvanrednu i vrhunsku učenost. Nije manjkalo ni domaćih ni vanjskih opominjatelja koji su mu to utuvljivali, od kojih su se neki jedva suzdržavali od pogrda, govoreći neprestano ili da je beznadno da se može dovršiti ono što je zamislio, ili da se previše pouzdaje u svoje snage i život. Ipak nije prestao odasvud gomilati koliko je god mogao obilje životopisa, pa i posve iste, kako ih je nalazio u različitim kodeksima, češće davati prepisivati pridružene različitim danima: ali sjedio je nad gomilom poput pažljiva čuvara, smišljajući u međuvremenu drugo i pišući uvijek ponešto. No suzdržimo se sada od tih prigovora, koje je ne više meni negoli, kad je umro, svim dobrim ljudima izmamila neka opravdana bol; i premda nije dovršio zamišljeno djelo, budimo mu ipak zahvalni što ga je tako izvrsno uobličio.
§ VII. Piščeva namjera u ovom djelu.
Sada ću jasno izložiti što mi je namjera i čemu smjera ova moja rasprava. Nije mi nakana tjeskobno i brižno slijediti stope Rosweydea, kao one koje nisu čvrsto utisnute dovršenjem nekog dijela djela, nego su tek lagano pritisnute, uobličene nekom zamisli tankih crta. Ipak se neću udaljiti predaleko. Isti je njemu i meni cilj općenito istraživati djela svetaca, izvlačiti ih iz tame i rasvjetljavati. Ali ja usmjeravam pogled nešto dalje nego on. On je, kako rekoh, bio odlučio u djelo ne uvrstiti nijedan životopis ako ne nabavi rukopisni primjerak ili ako barem nije pouzdano da su oni sami vjerno i cjelovito preneseni iz izvornika. Tako uske granice ja sebi ne postavljam. Jer budući da ni djela najvećih svetaca, i to vrlo mnogih, nisu predana pismu, a drugih su propala, no ipak kod pisaca postoji čest spomen i jednih i drugih, zašto ovdje ne bi bilo dopušteno spomenuti njihova djela preuzeta od tih istih pisaca? Što ako za neke u rukama doduše nema nikakvih djela kakva je poznato da su u početku bila napisana, ali se ipak nalazi njihov sažetak, ni uglađen stilom, ni dovoljno dotjeran prema pravilu povijesti, a katkad možda i odstupajući od onoga što su učeni ljudi unaprijed zamislili; zašto bi željnom i gladnom čitatelju uskratio ovo jelo, premda se čini manje prikladno začinjeno, niti znaš s koje je tržnice doneseno i je li štogod zlobno otkinuto? Što kad ne postoji ni takav spomenik ni svjedočanstvo pouzdana pisca, ali ipak živi spomen na nekog sveca te se slave njegova dobročinstva i čudesa, makar samo glasom naroda ili i postavljenim slikama i zavjetnim darovima; zar bi bilo grijeh izložiti što je predano govorima predaka i koliko se to čini vjerojatnim? Od svega bi toga Rosweyde ustegnuo ruku: ne i ja, koji smatram da ne valja zanemariti ništa što se čini da pridonosi uvećanju časti svetaca i očuvanju njihova spomena. Često se također ne može slijediti ni spise starih ni predaju novijih, jer niti postoje djela niti je potpuno izbrisan spomen svetaca: imena su ipak upisana u stare martirologije, čije riječi prenosim, a ako se drugdje pojavljuje kakav trag, pomno ga istražujem i pretresam.
Rosweyde je osim toga namjeravao najprije objaviti same životopise, a poslije raspravljati o njihovim piscima, o dobu njih i samih svetaca, o načinu života jednih i drugih, o mjestu boravka ili smrti i o drugome što je gore navedeno. Ja sam pak smatrao boljim da se to čini uz pojedine životopise, te da se to ne može dovoljno sigurno odgoditi za neko drugo vrijeme. Može se naime dogoditi da netko naiđe na životopis za koji mu se čini ili da se razilazi s nekim povjesničarom dokazane vjerodostojnosti, ili da se ne slaže dovoljno prikladno s prihvaćenom kronologijom, ili da sadrži mjesta općenito nepoznata; pa stoga posumnja ili da taj svetac nikada nije postojao, ili da su njegova djela izmišljena i lažna. Treba se dakle suprotstaviti takvim mnijenjima.
Čuo sam jednoga iznimno učena muža kako pripovijeda da je, čim su izašla djela Vitae Patrum pregledana i rasvijetljena trudom samoga Rosweydea, odmah istražio nalazi li se među njima život Makarija Rimskoga, onoga za kojega se kaže da je živio pokraj raja, i putovanje trojice monaha k njemu: kad ga je pronašao, a nije bio dovoljno potkrijepljen ni pretresen Rosweydeovim bilješkama, zbog toga je razloga prezreo knjigu. Nerazborito je doista postupio onaj koji je smatrao da golemo blago, kojemu je bio primiješan makar i jedan lažni novčić, zbog toga valja prezreti; štoviše, kad možda nije bio ni lažan, nego od nepoznate kovnice. Što da nije dodao nikakve bilješke, koliko bi se manje njegovu i tuđem izbirljivom nepcu svidio taj životopis? Koliko među životopisima svetaca ima onih koji su zapleteni u jednake ili još teže nejasnoće?
Objavio sam 13. siječnja životopis sv. Kentigerna, biskupa Pikta i Škota, doista zadivljujući. Neki vrlo učen muž, i veoma upućen u pisce engleske povijesti, kad je sa mnom razgovarao o životopisima svetaca, bio je od mene upitan što misli o Ivanu Capgraveu ili o njegovu djelu Legenda Sanctorum Angliae. „O najsvetijim ljudima”, reče, „ili je napisao ili je sabrao bajke.” „Zar dakle sve”, rekoh, „ne odobravaš?” „Većinu”, kaže. „Priznajem da ima onoga što ne bih volio da je tako nevješto i nespretno napisano: ali što misliš o Kentigernu?” „Bio je”, reče, „apostolski muž, ali životopis vrvi izmišljotinama.” Kad sam se raspitao što ponajprije odbacuje, ponudio sam mu ono što sam o njemu već bio tiskao za čitanje i zamolio ga da iznese svoje mišljenje. Kad je pročitao, reče: „Mnoge dosad prezrene povijesti svetaca, kad budu ovako rasvijetljene, pa makar u stilu ne bilo ničega bljutavijeg, ipak će se svidjeti učenima.” Što bi dakle bilo da ih je sam Rosweyde svojom jedinstvenom učenošću bio sredio i ukrasio, koliko bi jasnije zasjao sjaj dosad zasjenjene ili ne znam kakvim barbarstvom vremena potamnjene istine!
Ja sam osobno (priznat ću naime svoju pogrešku, koja je zajednička mnogima), kad sam u djelima, ne sjećam se sada kojima, pročitao kraljeve Uriela i Ofalije, počeo sumnjati u prijevaru i bojati se da se ono što se pripovijedalo nije dogodilo u nekoj Moreovoj Utopiji; sve dok nisam, takoreći zastavši u hodu, tako pristankom uma sve ispitao. Naposljetku se pak pojavio Uriel, ili Iriel, ili Uriela, pokrajina Irske, čiji je glavni grad Drogheda; i Donald, kralj Uriela, utemeljitelj slavnoga samostana Mellifont; te oni koji su se s drugima pokorili engleskomu kralju Henriku II.: O'Carroll, kralj Uriele, MacShaglin, kralj Ofalije. Zašto dakle, kad se takvo što pojavi, ne bih to ukratko objasnio kako ne bi buncao i od nadasve časna i plodonosna čitanja odvratio duh onaj tko udari o takvu hrid? Doista bi mi se činilo opasnim i nepromišljenim pothvatom kad bih bez ikakvih bilježaka i predgovora objavljivao životopise, makar ih mnogi odobravali i makar bili izvorni. O samim pak bilješkama i o cijeloj metodi djela opširnije ću raspravljati u 2. poglavlju: ovdje je trebalo naznačiti u kojim se stvarima i zbog čega razilazim s Rosweydeom.
Ali osjećam da ima nekih kojima se ne sviđa Rosweydeov naum, a još manje moj, zato što smatraju da je bolje otmjenim i ljupkim stilom pripovijedati ono što se doznalo o svecima negoli nabacivati neke nesređene ruševine, ili radije kamenje barbarskoga govora: štoviše, misle da i sami sveci dolaze na prezir kad se njihova djela tako pripovijedaju. Kad pak iz raznih pisaca iznosim neke izvatke o svecima o kojima ne postoji ni vlastiti ni dovoljno cjelovit životopis, radije bi da se sastavi jedan neprekinuti govor negoli da se takoreći sašije krparica, tako da se prenesu same riječi svetih pisaca. Radije bi da se, kad se pisci međusobno razilaze, pošto se sve odvaže, potvrdi jedno mišljenje koje se čini vjerojatnijim, a ostala preskoče, negoli da se dvosmislenim nagađanjem pruža, kako kažu, povod za sumnju u sve. Doista se njihov način uvelike razlikuje od mojega. Zaslužuju doduše sveci da njihova slavna djela predaju pismu najvještiji pisci, svakako više negoli onaj kralj o kojemu čitamo da je, premda je sa sobom imao mnoge pisce svojih djela, zavidio i onomu kojemu je za glasnika njegove hrabrosti zapao Homer, te je htio da ga prije svega slika Apeles, a klesa Lizip. Ali u mnogim je stoljećima ili bilo malo slavnih pisaca, ili su oni koji su postojali radije htjeli slijediti ispraznu nagradu svojih proučavanja negoli svoje trudove posvetiti Bogu i svecima. Ako su se pak neki dobro učeni prihvatili toga da djela svetaca predaju pismu, oni ili nisu mogli uglačati govor jer im je duh bio raspršen na mnoge druge brige, ili su to namjerno zanemarili, smatrajući da je najbolji i svecima najmiliji onaj stil koji se slaže s čednošću njihova života; tako da, kao što su oni, prezreni od svjetine, i sami prezirali sve ukrase svijeta, spomenike slave i znakove hvale, zadovoljni jedino unutarnjim sjajem kreposti, kojim su se uzdali da će biti mili Božanstvu, tako i svako pripovijedanje sastavljeno o njihovu životu bude skromno i neotmjeno, preporučeno jedino istinom i poticajem na pobožnost.
Ja doista ne vidim zašto tkogod je ljubitelj istine ne bi mnogo radije prigrlio ono što je tako predano pismu, kakvo god bilo, negoli da se to krivotvori novim bojama otmjenosti. Nadalje, tko sam ja da, kad se pripovijedanja raznih pisaca razilaze i međusobno sukobljavaju, sam izričem ono što se meni učinilo kao sigurno i nimalo dvojbeno, te to potvrđujem svojim jedinim ugledom, koji je nikakav? Nije li dovoljno ako ondje gdje iznesem proturječna svjedočanstva mnogih, skromno izložim koje od njih i zbog čega smatram da valja pretpostaviti, ili pak sud prepustim čitatelju? Vidim da ni sami prvaci povjesničara nimalo ne zaziru od ovoga mojega načina. Koliko puta naime Livije navodi Valerija Ancijata i Fabija Piktora koji misle različito? Premda, budući da su bili u svačijim rukama, ne nabraja same njihove riječi, niti je to bilo potrebno. Meni se učinilo da to valja učiniti kako bi starini ostalo njezino dostojanstvo i poštovanje. I na kipovima i slikama vladara, štoviše i pučana, naših predaka, promatramo i poštujemo onaj stari oblik odjeće te mu dajemo daleko veću prednost pred nespretnim i mnogovrsnim načinom odijevanja ovoga doba: a zar to neće vrijediti u spisima i stilu, kojima gotovo jedina preporuka dolazi od starine? Više volim da čitatelji vide što je nekoć bilo napisano o pojedinim svecima negoli da meni vjeruju dok pripovijedam. Nestat će sumnje u prijevaru kad se budu čitale same riječi starih. A tako sam doista raspoložen u duhu da ne želim da mi se vjeruje ako ne pripovijedam ono što sam vlastitim očima vidio, niti naime smatram da sam dosad tako živio da tada ne bih zaslužio povjerenje: ali u ostalom što se dogodilo prije mojega doba ne želim da se vjeruje meni, nego svjedocima koje iznosim, za koje želim da se služe vlastitim riječima; ipak, ako one katkad budu nejasnije, tražit ću da mi bude dopušteno protumačiti ih i objasniti.
Pokazujem dakle izvor, doduše čiste i zdrave vode, ali skriven u mračnoj šumi, ograđen gustim grmljem, obrastao mahovinom, na besputnom mjestu, teška pristupa, neograđen nikakvim rubovima, ogradama ili drugim građevinama, ipak tako da iz njega možeš lako crpiti i odvoditi vodu kakvim god hoćeš kanalima, kamenima, drvenima, olovnima, srebrnima, tražeći odatle ili primjere najizvrsnijih kreposti ili uzimajući građu koju ćeš stilom ukrasiti na korist drugih i na čast svetaca; pod tim uvjetom ipak da nikada ne zatrpaš sam izvor, nego ako je možda iz obližnje močvare utekla kakva žila, ili je zlobno navraćena, ako ga je štetna sjena kakva stabla prekrila, ako je što drugo pokvarilo njegov okus ili zapriječilo uporabu, da doneseš lijek koliko je dopušteno: ako opaziš da su nadrimudraci ili nevješti prepisivači štogod dodali, izrezali ili promijenili, da ili sam ispraviš ili nas upozoriš.
Pokazujem žilu bogate kovine: iskopaj je, ti je rastali, služi se njome. Ako je primiješano štogod zemaljske troske, odvoji; ako je štogod od mene nedovoljno očišćeno (a ima toga podosta, priznajem), ti pomno pretresi: pretvori u kakva god djela hoćeš; bilo da ti je na umu kovati novac koji ćeš odbrojiti onomu Kralju mjenjaču kao cijenu vječnih posjeda, ili kojim ćeš isplatiti dugove nastale već mnogim prijestupima i grijesima; bilo veličanstveno izraditi posude koje će se upotrijebiti za nebeske gozbe, pa i samoga Božanstva; bilo naposljetku kovati oružje, ili mu dodati sjaj kojim ćeš zaslijepiti oči protivnika i odnijeti slavnu pobjedu; što i želim.
Vodim u šumu, sjenovitu i gustu, i kroz mnoge godine, štoviše stoljeća, nesječenu. Ovdje, ako te veseli sjena, ugodno ćeš otpočinuti i ublažiti žegu javnih briga i požuda. Ako ti se pak svidi sjeći stabla, zakonito je i dopušteno, i to za kakve god hoćeš svrhe; bilo da poželiš sagraditi brod kojim ćeš ploviti u određenu luku spasenja; bilo sagraditi kuću u kojoj ćeš živjeti za sebe, ne uvijek stranac samomu sebi i neznalica vlastitih stvari; bilo naposljetku poduzeti kakvo drugo djelo, ili samo naložiti vatru kojom ćeš otjerati studen, onu duševnu, kažem, nadasve opasnu; građe ima u izobilju. Jedno tražim: ako igdje put bude zapriječen lišćem i šibljem, ili zakrčen trulim i uvelim granama, ako igdje debla budu zapuštena oguljene kore, ako bude kakav hrast ošinut neprijateljskom zvijezdom, ako kakvo drugo nekorisno drvo; priznaj ipak, ako želiš biti pravedan, da je više toga prikladna i korisna, te da nigdje možda, u jednakoj količini, nema manje toga što bi želio odbaciti.
✠