Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · Svezak I

Prvo poglavlje: povod pisanja i cilj

CAPUT PRIMUM

Povod pisanja, cilj.

Oceasio scriptionis, scopus.

§ I. Korist svete povijesti.

§ I. Historiæ sacræ utilitas.

Ako povijest, to jest javni pisani spomen na učinjena djela, donosi ljudskom rodu išta koristi ili užitka, odgajajući duhove sjajnim primjerima za ispravno izvršavanje svih dužnosti i okrepljujući raznolikim prikazom divnih događaja, kao nekim prizorom, čas one pritisnute bolima i brigama, čas one klonule od dosade teških vremena, sve se to mnogo sjajnije nalazi u svetoj povijesti, tako da se ona uistinu mora smatrati vođom života, svjetlom odluka i učiteljicom ćudoređa. Jer bilo da tko prelistava Crkvene ljetopise kako bi uvidio na koji je način prava vjera najprije bila posijana, kakvom je providnošću dobrostivoga Božanstva odrasla usred najtežih oluja, a kakvom je zatim zloćom vremena, pokvarenošću običaja i mlitavošću predstojnika drugdje oslabjela, drugdje bila iščupana i ponovno niknula, bilo da radije želi poimence upoznati djela pojedinaca, učinjena ili sveto u pogledu bogoštovlja, ili pravedno u suživotu s ostalim smrtnicima, ili hrabro protiv zlih duhova, steći će i mnoge i velike koristi.

Nije naime samo to najugodnije, pročitati ono što su najmudriji i najsvetiji muževi predali pismu, što samo po sebi ipak ne može ne roditi izniman užitak pomiješan sa strahopoštovanjem, nego koliko li je tek promatrati najsjajnije pobjede samoga Boga? S pravom naime sv. Jeronim u poslanici Hedibiji, 2. pitanje, kaže: „Pobjeda Božja jest muka mučenika”, a malo zatim: „Ovo je pobjeda Božja i pobjeda apostola.” Koliko li svim željama valja žudjeti za tim da se promatraju pobjednički znakovi podignuti nad neprijateljima Božjim, spomenici njegove dobrote i obilježja veličanstva, koje neće srušiti vjetrovi, razoriti neprijatelji ni izjesti starost, postavljeni na vječnu uspomenu svih vjekova, da budu u nebu urešeni neprestanim hvalama i slavljeni vječnim svečanim zborom preblaženih građana nebeskoga Jeruzalema? Ondje naime nećemo razgovarati o ratovima i ostalim ispraznim nastojanjima najglupljih ljudi, nego o slavnim i dičnim djelima pojedinih nebesnika. Ono ćemo ostaviti po strani kao isprazne dječje zvečke, a ovime ćemo se služiti u najugodnijim razgovorima i vječno ćemo slaviti Božju milost, čijom su snagom skršeni pokušaji podzemnih sila, slomljeni nasrtaji tirana, ugašen žar požuda, hrabro podnesene nedaće i stečene najobilnije nagrade. Njemu će se iskazivati vječne zahvalnice, njemu će pljeskati neumorni korovi, njemu će se pjevati najslađe i nebrojene hvale.

Pa ipak nećemo tim pohvalama tako uresiti onoga začetnika naše sreće a da ne čestitamo i samim svecima što su bili udostojani te milosti naklonjenoga Božanstva, opremljeni kojom su učinili toliko slavnih djela kojima su zaslužili besmrtnu hvalu. Sva će se ta hvala ipak sliti u slavu i hvalu Božju. Jer ako je njima bilo najljepše to što su od Boga primili taj nebeski dar, Bogu je svakako mnogo slavnije što im ga je udijelio i što se pobrinuo da se njime ispravno služe. Ta je stvar ipak i za njih same silno časna. Jer dok se oni koji su odbacili ponuđenu milost, ili su čak i stečenu poslije odbacili, muče vječnim kaznama, s pravom će se i onima koji su je dragovoljno, ni od kakve sile prisiljeni, primili i s najvećim je marom sačuvali, dodijeliti vječna nagrada i hvala. Štoviše, svojevrsna je predigra onoga nebeskoga pljeska i pobjedničkoga slavlja dok se njihova dobročinstva ovdje predaju pismu, čitaju i propovijedaju, što je i nama spasonosno, a njima drago i slavno: ne zato što bi njima trebala naša pohvala, ali je ipak ne odbijaju kad potječe iz dobrohotne i pobožne duše, te se zacijelo raduju što mi slavimo Boga. Stoga nas na njihovu hvalu sam Duh Sveti potiče ustima Mudraca, Sir 44, 1: „Hvalimo slavne muževe i oce naše u njihovu naraštaju.”

Ipak im je najdraža i najdolikujuća ona pohvala koja se izražava ćudoređem i krepošću duše, tako da se hvale ne toliko riječima koliko najdubljim osjećajem duše. Događa se doduše najčešće da, premda je neka povijest, pa i svjetovna, napisana bez pristranosti, ipak oni koji je čitaju nekim nagnućem volje polagano naginju na jednu stranu, iako znaju da im odatle neće proizaći nikakva korist. Ovdje stvar stoji drukčije. Onima za koje čitamo da su vjerno služili Bogu, da su zbog toga od zlikovaca bili zlostavljani svakom vrstom nepravdi te da su naposljetku izvojevali slavnu pobjedu, ne možemo, osim ako nismo nevaljalci, ne biti gorljivo naklonjeni. Kako to doznaju i službom anđela, koji neprestano sudjeluju u ljudskim činima, i u Bogu, u kojemu se nalaze najjasnije slike svega što se događa, što se dogodilo ili će se jednom dogoditi, promatraju sveci koji u dubini duše uživaju u gledanju njega, oni nama zauzvrat uzvraćaju ljubav, prate nas svojom naklonošću i pomažu zagovorom da od Boga postignemo obilniju milost. Na to smjeraju one riječi sv. pape Lava I. u 1. govoru na blagdan apostola Petra i Pavla: „Zbog čije se zaštite, predragi, koju nam je Bog pripravio za primjer strpljivosti i učvršćenje vjere, valja doduše općenito radovati o spomendanu svih svetih”, itd., a zatim: „Kao što smo pak i mi iskusili, a naši su pređi dokazali, vjerujemo i uzdamo se da će nam usred svih napora ovoga života, za postizanje Božjega milosrđa, uvijek pomagati molitve posebnih zaštitnika, kako bismo koliko nas pritišću vlastiti grijesi, toliko bili uzdignuti apostolskim zaslugama.”

Ali kad bi i nedostajala ta zaštita naklonosti, koja je ipak najsigurnija, pa čak i kad sveci, kako misle neki ludi i bezumni ljudi, ne bi znali što smrtnici na zemlji o njima misle ili govore, koliko ipak vrijede njihova slavna djela za pokretanje naših duša? Nitko ne ne zna kolika je snaga primjera u oba smjera. Svima je poznato ono o Juliju Cezaru koji je, ugledavši u Gadama kod Herkulova hrama kip Aleksandra Velikoga, uzdahnuo kao da mu je dozlogrdila vlastita lijenost, jer u dobi u kojoj je Aleksandar već bio pokorio cijeli svijet on još nije bio učinio ništa spomena vrijedno. Općepoznato je i ono o Temistoklu koji je noću hodao po gradu jer nije mogao usnuti, govoreći da ga iz sna bude Miltijadovi pobjednički znakovi. Smatram da su na to mislili oni stari Rimljani dok su i na gozbama uz sviralu pjevali hvale i kreposti slavnih muževa, kako iz Katonova djela Origines prenosi Ciceron. Ali kod kršćana je to mnogo češće i slavnije. Koliko li se malo ljudi laća nečega velikoga a da sebi ne postavi za uzor nekoga iz broja nebesnika? Tko se, slušajući kako se spominju njihova djela, ne raspali željom za nasljedovanjem? Zašto da ovdje spominjem onu dvojicu carskih službenika koji su u Trieru, čim su pogledali životopis sv. opata Antuna, smjesta istoga dana slijedili njegov primjer? Zašto zaručnice obojice, koje su, nakon što su to čule, i same posvetile djevičanstvo Bogu? Zašto ono uzbuđenje duše sv. Augustina dok je to pripovijedao Poticijan, na što sam upućuje u 8. knjizi djela Confessiones, 7. poglavlje? Ispisao bih golem svezak kad bih htio nabrojiti sve što se te vrste dogodilo u svakom vijeku. Ne mogu se pak sa zahvalnom uspomenom ne sjetiti onoga što naši ljetopisi prenose da se dogodilo sv. IGNACIJU, ocu Družbe ISUSOVE: kad je radi izlječenja rane koju je zadobio u potkoljenici bio prisiljen ležati u postelji dulje nego što je njegova vojnička narav podnosila, zatražio je nekoga svjetovnog pisca čijim bi čitanjem ublažio dosadu vremena: ali kako se tada kod kuće nije našao nijedan takav, ponuđena su mu dva, od kojih je jedan sadržavao Kristova djela, a drugi djela svetaca: pripremljen njihovim čitanjem, primio je one sjemenke božanske milosti čijim se plodom naslađuje cijeli svijet. Meni samome, jer valja priznati, dok sam kao sasvim mlad čovjek, potaknut nekom urođenom željom za znanjem, revno prelistavao ono što su sv. Franjo Ksaverski i njegovi drugovi slavno učinili na Istoku za proširenje Kristova kraljevstva, prvi se put u um usadila zamisao da prigrlim istu odluku.

Takve koristi ima čitanje svete povijesti. Doista se čini vrijednim čuđenja, osobito u ovo vrijeme kada izlaze tolika noćna bdjenja učenih ljudi kojima se rasvjetljuju starine ili Rimskoga Carstva, ili grčkih država, ili drugih kraljevstava (da izostavim tumačenja koja se odnose na teologiju, pravnu znanost, filozofiju, matematiku, govorništvo i pjesničko umijeće, a koja mnogi izdaju), da se ne nalazi više onih koji ulažu trud u otkrivanje i razjašnjavanje Djela svetaca, premda tim proučavanjima mogu uvećati slavu Božju, povećati čast svetaca i steći njihovu zaštitu, mnogima pružiti primjere najljepših kreposti te im dati poticaje za njihovo nasljedovanje. A što tek reći o tome da i same povijesti pokrajina i gradova crpe svjetlo ponajprije iz tih svetih spisa? Svjedočim se sjajnim svescima francuske povijesti Andrije Duchesnea, u kojima je vrlo mnogo toga izvađeno iz životopisa svetaca i spomenika samostana. Williamu Camdenu u djelu Britannia illustrata, Philippu Clüveru u djelima o Italiji i Njemačkoj, te drugim inovjercima nije mrsko iz njih uzimati i najčvršća i vrlo brojna svjedočanstva.

Zbog toga se uzdam da kod ljubitelja starine, osobito pobožnih i umjerenih ljudi, ovaj moj trud nipošto neće naići na prijekor. Krist, Spasitelj naš, nekoć je proglasio da je neka slika kraljevstva nebeskoga ako učeni pismoznanac iz svoje riznice iznosi staro i novo. Ovdje iznosim blaga, i stara dugo skrivena, i nova, premda ne učeno ni otmjeno, ali svakako marljivo i vjerno, za koja se nadam da ih učeni neće odbaciti, a želio bih da budu plodonosna pobožnima, u čiju je korist ponajprije i poduzeto sve ovo proučavanje.

Si quid historia, id est publica rerum gestarum consignata litteris memoria, hominum generi utilitatis affert aut voluptatis, præclaris exemplis animos ad officii partes omnes rite exequendas instituens, et varia admirabilium eventorum repræsentatione, velut spectaculo, recreans nunc doloribus pressos ac curis, nunc difficilium temporum tædio languentes; id omne multo luculentius in sacra inest historia, ut vere dux vitæ, lux consiliorum, morum magistra debeat existimari. Nam sive Annales Ecclesiasticos quis volvat, ut qua ratione proseminata primum vera religio sit, perspiciat, qua benigni Numinis providentia inter gravissimas procellas adulta, qua deinde iniquitate temporum, morum corruptela, Antistitum ignavia, alibi relanguerit, evulsa alibi sit, rursumque pullularit; sive peculiariter gesta a singulis, vel circa divinas religiones sancte, vel in ceterorum convictu mortalium juste, vel adversus dæmones fortiter, discere malneurit; emolumenta et multa et magna percipiet.

Non enim solum illud jucundissimum est, quæ sapientissimi et sanctissimi viri mandarint litteris perlegere, quod ipsum tamen non potest non eximiam parere mistam reverentia voluptatem: sed quantum est Dei ipsius splendidissimos triumphos spectare? Recte enim S. Hieronymus ad Hedibiam quæst. II: Triumphus Dei est Martyrum passio; ac post paullo: Hic triumphus est Dei, Apostolorumque victoria. Quam illud votis omnibus expetendum, tropæa intueri de Dei hostibus erecta, monumenta bonitatis illius, insignia majestatis, quæ non venti subruant, demoliantur hostes, consumat vetustas, ad seculorum omnium sempiternam memoriam statuta, assiduis in cælo laudibus ornanda, æterna beatissimorum supernæ Hierusalem civium celebranda panegyri? Non enim de bellis et ceteris stolidissimorum hominum inanibus studiis isthic colloquemur; sed de factis Cælitum singulorum illustribus et gloriosis. Missa illa faciemus, ceu vana pueritiæ crepundia: hæc jucundissimis usurpabimus sermonibus, et Dei gratiam perpetuo prædicabimus, cujus virtute elisi inferiorum conatus, fracti impetus tyrannorum, cupiditatum ardor restinctus, adversa fortiter tolerata, amplissima relata sunt præmia. Huic sempiternæ agentur grates, huic indefessis choris plaudetur, huic suavissimæ eæque innumerabiles accinentur laudes.

Neque tamen hisce præconiis ita illum ornabimus nostræ felicitatis auctorem, ut non et ipsis Sanctis gratulemur, quod ea dignati sint propitii Numinis gratia, qua instructi tot res tam præclaras egerint, quibus immortalem promeriti laudem sint. Quæ tamen laus omnis in Dei redundabit gloriam et laudem. Nam si id illis pulcherrimum fuit, cæleste hoc a Deo donum accepisse, Deo sane multo gloriosius est, id illis esse largitum, atque ut recte uterentur providisse. Quæ res tamen etiam ipsis perquam honorifica est. Nam cum ii qui gratiam respuerunt oblatam, aut etiam adeptam postea abjecerunt, suppliciis crucientur æternis; merito quoque illis, qui sponte sua, nulla vi coacti, eam receperunt et summo studio retinuerunt, merces ac laus æterna tribuetur. Est porro plausus illius ac triumphi cælestis præludium quoddam, dum eorum hic benefacta traduntur litteris, leguntur, prædicantur; quæ res et nobis salutaris, et ipsis grata est et gloriosa; non quo illi nostro egeant præconio, sed tamen id non abnuunt, a benevolo pioque animo profectum; ac nimirum prædicari a nobis Deum lætantur. Ideo nos ad eorum laudem ipse provocat Sapientis ore Spiritus sanctus, Ecclesiastici 44, 1: Laudemus viros gloriosos et parentes nostros in generatione sua.

Maxime tamen ipsis grata ea est et decora laudatio, quæ moribus animique virtute exprimitur, ut non tam verbis quam intimo animi sensu laudentur. Usuvenit illud quidem plerumque, ut licet absque partium studiis conscripta sit historia quæpiam, etiam profana, qui tamen eam legunt in alteram partem inclinatione quadam voluntatis sensim propendeant, unde tamen norunt nihil sibi emolumenti esse proventurum. Res hic aliter se habet. Quos Deo fidelem servivisse servitutem, eoque a sceleratis omni injuriarum genere vexatos fuisse, ac tandem illustri potitos victoria legimus, iis non possumus, nisi improbi simus, non impense favere. Id cum ipsi et Angelorum, qui assidue humanis actionibus intersunt, ministerio discant, et in Deo, in quo rerum omnium quæ fiunt quæque factæ sunt, aut olim futuræ, clarissimæ insunt species, intueantur qui ejus aspectu intime perfruuntur Sancti; redamant illi nos vicissim, suoque favore prosequuntur, patrocinio adjuvant, ut uberiorem a Deo gratiam consequamur. Huc illa spectant S. Leonis I Papæ, sermone 1, in natali Apostolor. Petri et Pauli: De quorum præsidio, dilectissimi, divinitus nobis ad exemplum patientiæ et confirmationem fidei præparato universaliter quidem in omnium Sanctorum commemoratione lætandum est, etc; ac deinde: Sicut autem et nos experti sumus, et nostri probavere majores, credimus atque confidimus, inter omnes labores istius vitæ, ad obtinendam misericordiam Dei, semper nos specialium patronorum orationibus adjuvandos; ut quantum propriis peccatis deprimimur, tantum Apostolicis meritis erigamur.

Verum ut id quoque abesset, quod tamen certissimum est, favoris præsidium; etiamsi, quod homines quidam fatui et amentes existimant, nescirent Sancti quid in terris de ipsis sentiant loquanturve mortales; quantum tamen ad permovendos animos nostros valent illustria eorum facinora? Nemo nescit quanta vis sit exemplorum in utramque partem. Cantatissimum illud de Julio Cæsare, qui, Gadibus animadversa apud Herculis templum Magni Alexandri imagine, ingemuit, quasi pertæsus ignaviam suam, quod nihildum a se memorabile actum esset in xtate qua jam Alexander orbem terrarum subegisset. Pervulgatum et illud Themistoclis noctu ambulantis in publico, quod somnum capere non posset, dicentisque Miltiadis tropæis se a somno suscitari. Hoc spectasse Romanos illos antiquos existimo, dum etiam in conviviis canerent ad tibiam clarorum virorum laudes atque virtutes, ut ex Catonis Originibus refert Cicero. Verum hæc apud Christianos multo et frequentiora sunt et clariora. Quotusquisque magnum aliquid suscipit, qui non alicujus sibi e Cælitum numero proponat exemplum? Quis cum eorum audit commemorari facinora, non inflammatur æmulandi cupiditate? Quid hic duos illos memorem Agentes in rebus, qui Treviris vix inspecta S. Antonii Abbatis vita, illico ipso die secuti sunt exemplum? quid amborum sponsas, quæ posteaquam hoc audierunt, dicaverunt etiam ipsæ virginitatem Deo? Quid illos S. Augustini æstus animi isthæc narrante Potitiano, quod ipse lib. 8. Confession. cap. 7, indicat? Volumen ingens conficiam, si quæ hoc in genere omni ævo accidere, velim percensere. Illud non possum non grata prosequi memoria, quod S. IGNATIO, Societatis JESU parenti, contigisse nostri referunt Annales; cum plagæ, quam in tibia acceperat, persanandæ causa in lecto esse diutius quam militaris ejus indoles ferret, cogeretur, poposcisse profanum quempiam scriptorem, cujus lectione molestiam temporis levaret: sed nullo ejusmodi tunc domi reperto, duos ei oblatos, quorum alter Christi, alter Sanctorum gesta contineret: horum lectione præparatum, eos accepisse Divinæ gratiæ satus, quorum fructu orbis perfruitur universus. Mihi ipsi, fateri enim necesse est, cum admodum adolescens quæ S. Franciscus Xaverius ejusque socii in Oriente ad Christi amplificandum imperium præclare gessissent, insito quodam a natura sciendi desiderio, studiose pervolverem, mens primum injecta idem complectendi institutum.

Eas habet historiæ sacræ lectio utilitates. Plane ut mirandum videatur, præsertim hoc tempore, quo tot prodeunt eruditorum hominum lucubrationes, quibus vel imperii Romani, vel Græcarum Rerump. vel aliorum regnorum antiquitates illustrentur, (ut omittam qui ad Theologiam, jurisprudentiam, philosophiam, mathesin, oratoriam poeticamque facultatem spectantes a plurimis eduntur commentarii) non plures reperiri, qui Sanctorum Actis eruendis ac dilucidandis operam impendant: cum hisce studiis Dei gloriam amplificare, Sanctorum et honorem augere et patrocinium sibi conciliare, multis pulcherrimarum virtutum proponere exempla, atque ad ea consectanda subdere stimulos possint. Quid quod ipsæ provinciarum urbiumque historiæ ex sacris illis lucem præcipue mutuentur? Testor Andreæ Duchesnii præclara rerum Francicarum volumina, in quibus plurima sunt ex Vitis Sanctorum, et monumentis monasteriorum excerpta. Guilielmum Cambdenum in Britannia illustrata, Philippum Cluverium in Italia ac Germania, atque alios heterodoxos non piget ab his et firmissima et permulta sumere testimonia.

Quamobrem confido fore, ut apud antiquitatis amatores, pios præsertim et moderatos homines, meus hic labor minime in reprehensionem incurrat. Speciem quamdam esse regni cælestis pronuntiavit olim Christus Salvator noster, si de thesauro suo scriba doctus vetera proferat ac nova. Theseauros hic, et veteres diu abditos, et novos, profero, etsi nec docte nec eleganter, diligenter tamen certe ac fideliter; quos et doctis non improbatum iri sperem, et piis, in quorum potissimum gratiam hoc omne susceptum studium est, velim esse fructuosos.

§ II. Djela svetaca nekoć su marljivo zapisivana.

§ II. Acta Sanctorum olim diligenter conscripta.

Rimska Crkva, predstojnica i čuvarica kršćanske vjere, temelj vjere, sutkinja istine, voditeljica svetosti, učiteljica ćudoređa i stege, majka časnih djela i umijeća, kako ne bi dopustila da njezinima nedostaju bilo sredstva bilo uresi kreposti, odredila je da se junačka djela svetih ljudi, osobito onih koji su položili život za obranu svetinja, marljivo predaju pismu. Smatrala je naime da će se tako i Bogu, iz čije je dobrostivosti poteklo sve njihovo blaženstvo i dika, iskazivati zahvalnost, i samim svecima odati zaslužena čast, i smrtnicima pribaviti njihova zaštita, a njihovim će se najboljim primjerima ćudoređe i duhovi ostalih oblikovati prema čestitosti. A imala je Crkva u toj istoj stvari i primjer stare Sinagoge, koji je ipak i nadmašila, osim u onom dijelu u kojem je sam Duh istine nekoć diktirao pohvale svetaca, ali ponajprije na korist potomaka, to jest našu korist.

Ta je pak ustanova cvala u Rimskoj Crkvi gotovo od samih kolijevki naše vjere. Naime, u knjizi o rimskim prvosvećenicima, koja se obično pripisuje sv. Damazu, o sv. Klementu stoji ovo: „On je dao da se sedam okruga podijeli vjernim bilježnicima Crkve, koji bi brižljivo i pomno svaki po svome okrugu marljivo istraživali djela mučenika.” Doduše bilo je četrnaest gradskih okruga, ali su po dva bila dodijeljena pojedinim bilježnicima, o čemu ćemo niže uz 20. dan siječnja pod Fabijanom. A što se u istoj knjizi o prvosvećenicima kaže: „On je, dok je iz revnosti prema kršćanskoj vjeri napisao mnoge knjige, okrunjen mučeništvom”, mogao bi tko posumnjati da je sv. Klement bio uhićen i prognan dok je bio zaokupljen pregledavanjem tih zapisa bilježnika, ili pogubljen na samom Hersonu dok je pregledavao ta ista Djela svetaca poslana mu iz Rima. Ali u njegovim se Djelima ništa takvo ne spominje.

Tu je stvar, sjajno ustanovljenu, gotovo 130 godina nakon Klementa papa Fabijan ili obnovio ili uredio, dodavši subđakone koji bi ili prikupljali Djela i donosili ih bilježnicima na prepisivanje, ili bi prepisana ponovno čitali i predavali đakonima, ili bi svakako na bilo koji način budno pazili da bilježnici revno obavljaju svoju službu. Tako naime kaže ona ista knjiga o prvosvećenicima: „On je okruge podijelio đakonima i postavio sedam subđakona koji bi nadzirali sedam bilježnika kako bi u cjelini prikupljali djela mučenika.”

Đakoni su dakle, ili subđakoni, pomno pregledana Djela predavali prvosvećeniku, koji ih je prije običavao primati od bilježnika i sam pregledavati, kako je vidljivo iz iste knjige, gdje o sv. Anteru, prethodniku sv. Fabijana, stoji ovo: „On je marljivo od bilježnika prikupio djela mučenika i pohranio ih u Crkvi, zbog čega ga je prefekt Maksim okrunio mučeništvom.” To mu je bio uzrok mučeništva, jer se đavao ljutio što se čita da je pobijeđen, te je stoga poticao sluge svoje opačine da ta djela unište ili posve zabrane njihovo pisanje, pod izlikom sramote careva i sudaca ili, kao što je često bivalo, pod izlikom praznovjerja. Odatle one riječi u Djelima sv. Vincenta 22. siječnja: „Dovoljno je vjerojatno na slavu mučenika Vincenta to što je neprijatelj zavidio naslovu zapisanih djela njegove muke. Stoga s punom vjerom donosimo izvješće o djelima za koja sudac ne bez razloga nije htio da budu zabilježena slovima, jer se stidio što se čuje da je pobijeđen. Prirodna je naime opreznost onih koji opako blude da iz sredine uklone svjedočanstvo čestitosti.”

Ta se slavna ustanova Rimske Crkve proširila i u ostale pokrajine, bilo propisana papinskim zakonom, bilo tako što su strani narodi sami od sebe od te Crkve tražili primjere najboljih stvari, odakle su primili pravilo svetosti, to jest same početke vjere. Jer da prešutim Djela sv. apostola Andrije, o kojima će se drugdje raspravljati, čiji je početak ovaj: „Muku svetoga apostola Andrije, koju smo svojim očima vidjeli, svi prezbiteri i đakoni crkava Ahaje pišemo svim crkvama koje su na Istoku i Zapadu”, itd. Mučeništvo sv. Polikarpa, koje izdajemo 26. siječnja, sama je Crkva u Smirni predala pismu i poslala raznim crkvama Azije, a možda i Italije i Galije, a njegov je početak ovaj: „Crkva Božja koja boravi u Smirni Crkvi Božjoj koja je u Filadelfiji i svim župama svete i katoličke Crkve na svakome mjestu: neka se umnoži milosrđe, mir i ljubav od Boga Oca i Gospodina našega Isusa Krista. Pisali smo vam, braćo, o onima koji su podnijeli mučeništvo i o blaženom Polikarpu, koji je, kao da je svojim svjedočanstvom udario pečat, zaustavio progon.” Isti se početak nalazi u latinskim rukopisima i kod Euzebija u 4. knjizi, 14. poglavlju, gdje se ipak ne kaže da je ta poslanica napisana Crkvi u Filadelfiji, nego u Filomeliju, jer je bila poslana i upućena mnogima, odakle i isti Euzebije kaže: „A taj je spis poslan u ime Crkve kojoj je on bio na čelu župama (ili crkvama) Ponta, izvješćujući o onome što se na njega odnosi.”

O mučenicima iz Viennea i Lyona, o kojima ćemo govoriti 2. lipnja, isti Euzebije u 5. knjizi, 1. poglavlju piše ovako: „Spis dakle o mučenicima najslavnije tamošnje crkve šalju crkvama u Aziji i Frigiji, pripovijedajući na ovaj način ono što se kod njih dogodilo: navest ću same njihove riječi. Sluge Kristove koji borave u Vienneu i Lyonu u Galiji braći u Aziji i Frigiji koja imaju istu vjeru i nadu otkupljenja kao i mi: mir, milost i slava od Boga Oca i Krista Isusa Gospodina našega”, itd. Iz te poslanice Euzebije u četirima sljedećim poglavljima navodi slavnu borbu mučenika.

Štoviše, u 6. knjizi, 34. poglavlju svjedoči da je i Djela aleksandrijskih mučenika pismu predao njihov predstojnik sv. Dionizije: „On pak u poslanici Fabiju, antiohijskom biskupu, na ovaj način pripovijeda o borbama onih koji su za Decija podnijeli mučeništvo u Aleksandriji.”

Afričke su također crkve uložile revan trud u brigu oko te iste stvari, kako na početku Djela sv. biskupa Ciprijana svjedoči đakon Poncije: „Budući da su naši pređi”, kaže, „običnim vjernicima i katekumenima koji su postigli mučeništvo iskazali toliku čast iz poštovanja prema samom mučeništvu da su o njihovim mukama zapisali mnogo toga, i gotovo bih rekao sve, kako bi doprlo i do našega znanja, koji se još nismo bili rodili”, itd. Osim ako možda pod svojim pređima on ne podrazumijeva Afrikance, nego rimski kler ili predstojnike drugih crkava. No ipak i sam Afrikanac slijedi te slavne primjere, a posvuda postoje i marljivo napisana Djela drugih svetaca iz iste Afrike.

Ovi su pak bilježnici u svoje zapise unosili i ono što se privatno događalo u pretoriju, bilo prepisano sa zapisničkih pločica pisara-brzopisaca, bilo čak otkupljeno za novac. A i sami su pisari-brzopisci i bilježnici ponekad bili kršćani, kao onaj Genezije iz Arlesa, za kojega se 25. kolovoza kaže da je marom i vještinom prigrlio onaj dio službe koji je novom brzinom znakova ili desnice izjednačavao riječi odvjetnika sa zvukom glasa. Premda je, kad je pred sudištem obavljao službu pisara-brzopisca te kad su se po nepravednoj i svetogrdnoj zapovijedi izdavale naredbe o progonu, koje je Bogu odano uho odbijalo, a sveta ruka prezirala utisnuti u vosak, bacivši pločice pred noge suca pobjegao od svetogrdne službe, kao i mnogi drugi puta, ipak nije bilo isto mjerilo za bilježenje borbi mučenika i carskih edikata, jer su se u ovima morali pokazati slugama bezbožnosti, dok su ona smjerala na uvećanje dike i sjaja prave pobožnosti. A kad se stvar odvijala javno, često su bili nazočni neki od kršćana koji su vjerno prenosili na pločice ono što su govorili mučenici i suci. Dvojbeno je kojoj su skupini pripadali sv. Neon i sv. Turbon, za koje se 17. siječnja kaže da su napisali Djela trojice blizanaca mučenika: onima koji su služili u svjetovnoj službi ili ovima koji su dragovoljno i potajno preuzimali tu dužnost.

Kao što su se pak u Rimu s osobitom pozornošću od samih vrhovnih prvosvećenika pregledavala ta Djela, da bilježnici ne bi dodali štogod što bi moglo biti na sramotu samim svecima ili na sablazan čitateljima, smije se zaključiti da se isto činilo i u pokrajinama. Štoviše, slana su i u Rim kako bi na toj najvišoj utvrdi vjere postojali spomenici svih naroda podloženih Kristu, kako bi se Bogu zahvaljivalo za pobjedu, i ako bi u cijelom načinu borbe, u odgovorima mučenika, u časti koju im je ubrzo iskazala Crkva ili u samim spisima o njihovoj borbi bilo čega što vrhovni predstojnik naše vjere ne bi odobravao, da se to odmah ispravi njegovom opomenom, te naposljetku kako bi se s ostalim pokrajinama kršćanskoga svijeta moglo lakše podijeliti ono što su mučenici igdje hrabro učinili na slavu Božju te na utjehu i pouku preživjelih. Taj običaj dokazuje glasoviti muž Andrija du Saussay time što se čita da je sv. Dionizije, apostol Parižana, zapovjedio da se muke koje bude podnosio i ono što u njima bude govorio marljivo preda pismu i nakon njegove smrti pošalje rimskom prvosvećeniku, te time što je sam Dionizije poslao papi Klementu djela sv. Eutropija, apostola Saintesa, u kojima se čita ovo: „Najčasnijem papi Klementu predstojnik Dionizije, rodom Grk, pozdrav u Kristu. Javljamo vam da je Eutropije, kojega ste sa mnom poslali u ove krajeve propovijedati Kristovo ime, kod grada Saintesa rukama pogana primio krunu mučeništva za vjeru Gospodnju. Stoga ponizno molim vaše očinstvo da ne oklijevate ovaj kodeks muke što brže budete mogli poslati mojim rođacima, znancima i vjernim prijateljima u grčkim krajevima, osobito u Ateni”, itd. Ali Djela obojice procijenit ćemo na njihovu mjestu. Ne nedostaju ni drugdje primjeri kojima se potvrđuje taj drevni običaj. Čita se kod Euzebija u 5. knjizi, 3. i 4. poglavlju da su i sami lionski mučenici papi Eleuteriju uputili pismo o svojim borbama i drugim crkvenim pitanjima dok su, podnijevši različita mučenja, iščekivali posljednju borbu.

To je sada još mnogo potrebnije, otkako je najstrožim i najsvetijim zakonima određeno da se nikomu ne dodjeljuje čast i ime mučeništva osim ako rimski prvosvećenik, nakon što se propisno istraže razlog i način smrti, tako ne prosudi. Ni sada ne nedostaju oni koji iz najudaljenijih krajeva Etiopljana, Indijaca i Japanaca šalju Apostolskoj Stolici ono što su ondje hrabro učinili Kristovi vojnici. O kad se u ovoj stvari ne bi ohladila ljubav mnogih u našoj Europi! Cvjeta doduše brižljiva skrb i revnost Rimske Crkve, ali u nekim pokrajinama, gdje protiv Kristovih udova bjesni krivovjerje, ili nedostaju pravovjerni predstojnici ili to zanemaruju zaokupljeni drugim brigama, premda bi se to moralo ubrajati među najistaknutije urese Crkve. Inače je tijekom proteklih 130 godina bilo mnogo slavnih pobjeda naše vjere i Katoličke Crkve, koje je trebalo zabilježiti na vječnim pločicama.

No običavali su se zapisivati slavni čini ne samo mučenika, nego i drugih koji su pobožno proživljen život završili na izvanrednom glasu svetosti, osobito ako su nakon smrti bili proslavljeni čudesima. Tome su prinosili svoj trud kako drugi čestiti i učeni muževi, tako i sami predstojnici. Posvuda će se u cijelom ovom djelu susretati primjeri, a bilo bi suvišno htjeti ih ovdje sve nabrojiti. Imaš u siječnju nemalo životopisa koje su napisali najučeniji monasi: sv. Jeronim, Ćiril, Eugipije, sv. Faust, sv. Beda, Rudolf Glaber, Hugo iz Floreffea i drugi; najpobožniji opati: sv. Pashazije Radbert, sv. Gerard iz Sauve-Majeurea, bl. Ealred, Everhelm; najsvetiji biskupi: sv. Grgur Bogoslov, sv. Grgur Turski, sv. Atanazije Veliki, bl. Petar Damijanski, Teodoret, Fortunat, sv. Hilarije iz Arlesa, Leoncije, kardinal Alberik; te drugi slavni muževi: Šimun Metafrast, patricij Dinamije, Eginhard, Filip de Mézières, kancelar Cipra.

Ecclesia Romana, præses ac custos Christianæ religionis, fidei basis, arbitra veritatis, dux sanctitatis, magistra morum ac disciplinæ, honestarum actionum et artium parens, ne qua suis pateretur vel instrumenta deesse vel ornamenta virtutis. constituit ut sanctorum hominum, eorum præsertim qui pro sacrorum defensione vitam posuissent, res gestæ diligenter litteris mandarentur. Sic quippe futurum existimavit, ut et Deo, a cujus beneficentia omnis eorum beatitudo et decus promanavit, gratiæ agerentur, et Sanctis ipsis meritus honos redderetur, et eorum pararetur mortalibus patrocinium, et optimis ipsorum exemplis ceterorum conformarentur ad honestatem mores ac mentes. Et habuit sane Ecclesia hac ipsa in re veteris Synagogæ exemplum; quod tamen etiam superaret, nisi qua parte ipse Spiritus veritatis olim Divorum præconia, sed ad posterorum præcipue, nostram videlicet utilitatem dictavit.

Viguit autem hoc institutum in Ecclesia Romana ab ipsis prope religionis nostrae incunabulis. Nam in libro de Romanis Pontificibus, qui vulgo S. Damaso tribuitur, de S. Clemente isthaec habentur: Hic fecit septem regiones dividi Notariis fidelibus Ecclesiæ, qui gesta Martyrum sollicite et curiose unusquisque per regionem suam diligenter perquirerent. Erant quidem Urbis regiones xiv, sed binæ singulis assignatæ Notariis, de quibus infra ad xx diem Januarii in Fabiano. Quod in eodem libro de Pontificibus dicitur: Hic dum multos libros zelo fidei Christianæ religionis adscriberet, martyrio coronatur; suspicari quis possit, cum illis Notariorum commentariis recognoscendis incumberet, comprehensum esse S. Clementem ac relegatum, vel in ipsa Chersoneso interfectum, dum eadem Sanctorum Acta Roma ad se missa recenseret. Sed nihil in illius Actis istiusmodi memoratur.

Eam rem, præclare sancitam, annis post Clementem fere 130 Fabianus Papa vel restituit vel ordinavit, additis Subdiaconis, qui vel conquirerent Acta deferrentque ad Notarios describenda, vel descripta relegerent, ac Diaconis traderent, vel certe quoquo modo ut munus suum sedulo exequerentur Notarii, advigilarent. Ita enim idem ille de Pontificibus liber: Hic regiones divisit Diaconibus, et fecit septem Subdiaconos, qui septem Notariis imminerent, ut gesta Martyrum in integro colligerent.

Diaconi igitur, aut Subdiaconi, accurate recensita Acta offerebant Pontifici, qui prius a Notariis ea accipere, ipseque recognoscere consueverat, ut ex eodem libro patet, ubi de S. Antero S. Fabiani decessore hæc habentur: Hic gesta Martyrum diligenter a Notariis exquisivit et in Ecclesia recondidit, propter quod a Maximo Præfecto martyrio coronatus est. Hæc illi martyrii caussa, indignante diabolo se victum legi, atque eam ob rem suæ improbitatis administros incitante, ut eadem abolerent acta, aut omnino scribi vetarent, vel infamia Cæsarum Judicumque, vel, ut sæpe, superstitionis nomine obtento. Hinc illa in Actis S. Vincentii xxii Januarii: Probabile satis est ad gloriam Vincentii Martyris, quod descriptis passionis ipsius gestis titulum invidit inimicus. Unde reddimus fide plena relationem gestorum, quæ litterarum apicibus annotari judex non immerito noluit, quia victum se erubescebat audiri. Naturalis siquidem providentia est male errantium, auferre de medio testimonium probitatis.

Manavit præclarum hoc Romanæ Ecclesiæ institutum ad ceteras quoque provincias, vel lege Pontificia præscriptum, vel gentibus exteris sua sponte petentibus ab ea Ecclesia optimarum rerum exempla, unde regulam accepissent sanctitatis, ipsa nimirum religionis primordia. Nam ut de Actis sileam S. Andreæ Apostoli, alibi discutiendis, quorum hoc est exordium: Passionem sancti Apostoli Andreæ, quam oculis nostris vidimus, omnes Presbyteri et Diacones Ecclesiarum Achaiæ, scribimus universis Ecclesiis quæ sunt in Oriente et Occidente, etc. Martyrium S. Polycarpi, quod xxvi Januarii edimus, ipsa Smyrnensis Ecclesia litteris mandavit et ad varias Asiae Ecclesias, forsitan et Italiæ ac Galliarum, misit; cujus id exordium est: ή Έκλησια τοῦ Θεοῦ ἡ περιοικούσα Σμύρναν, τῇ ἐκλησια τοῦ Θεοῦ τῇ περιοικούση ἐν Φιλαδελφία, καὶ πάσαις ταίς κατὰ πάντα τόπον τῆς ἀγίας καὶ καθολικῆς Έκλησιας παροικίαις, ἔλεος, ειρήνη, καὶ ἀγάπη ἀπὸ Θεοῦ πατρὸς καὶ τοῦ κυρίου ἡμῶν ἴγσοῦ Χριστοῦ πληθηθείη. Έγράψαμεν ύμιν, ἀδελφοί, τὰ κατὰ τοῦς μαρτυρίσαντας καὶ τὸν μακάριον Πολύκαρπον, ὃς τις ὔσπερ ἐπισφραγίσας τῇ μαρτυρία αὐτοῦ κατέπανσε τὸν διωγμόν. Ecclesia Dei, quæ Smyrnam incolit, Ecclesiæ Dei, quæ est Philadelphiæ, et omnibus ubique locorum sanctæ et Catholicæ Ecclesiæ paræciis, misericordia, pax et caritas a Deo Patre et Domino nostro Jesu Christo multiplicetur. Scripsimus vobis, fratres, de iis qui martyrium subierunt, et de B. Polycarpo, qui velut sua confessione consignans, restinxit persecutionem. Idem exordium extat in mss. Latinis, et Eusebio lib. 4, cap. 14, ubi tamen non Philadelphiensi scripta Ecclesiæ dicitur illa epistola, sed Philomeliensi; quia pluribus missa et inscripta, unde et idem Eusebius: ἐστι δ' ἡ γραφῇ, ἐκ πρωσώπου ῇς αὐτὸς Έκλησιας ἡγείτο ταίς κατὰ Πύν-

τον παρονκίαις τὰ κατ' αὐτὸν ἀποσημαίνουσα. Est autem scriptum illud ex persona Ecclesiæ cui præxerat, ad paræcias (sive Ecclesias) Ponti missum, quæ ad eum spectant declarans.

De Viennensibus et Lugdunensibus Martyribus, de quibus ii Junii agemus, ita scribit lib. 5, cap. 1, idem Eusebius: Τήν οὐν περὶ τῶν μαρτύρων γραφήν αἱ τῇδε διαφανέστατοι ἐκχλησίαι ταῖς κατὰ τὴν 'Λσίαν καὶ Φρυγίαν διαπέμπονται τὰ παρὶ αὐταῖς πραχθέντα, τοῦτον ἀνιστοροῦσαι τὸν τρόπον' παραθήσομαι δὲ τὰς αὐτῶν φωνάς. Οἱ ἐν Βιέννη καὶ Λουγδούνω τῆς Γαλλίας παροικοῦντες δοῦλοι Χριστοῦ τοῖς κατὰ τὴν 'Λσίαν καὶ Φρυγίαν τὴν αὐτὴν τῆς ἀπολυτρώσεως ήμνιν πίστιν καὶ ἐλπιδὰ ἔχουσιν ἀδελφοῖς ειρήνη καὶ χάρις καὶ δόξα ἀπὸ Θεοῦ πατρὸς καὶ Χριστοῦ 'Ησοῦ τοῦ χυριου ήμῶν, etc. Epistolam de Martyribus, quæ ibi illustrissimæ sunt Ecclesiæ, Ecclesiis Asiæ et Phrygiæ miserunt, res apud se gestas ita commemorantes. Proferam ipsa earum verba. Qui Viennæ et Lugduni Galliæ habitant servi Christi, fratribus in Asia et Phrygia eamdem nobiscum habentibus redemptionis fidem ac spem, pax, gratia, et gloria a Deo Patre et Christo Jesu Domino nostro. Recitat ex ea epistola gloriosum Martyrum certamen quatuor sequentibus capitibus Eusebius.

Quin et Alexandrinorum Acta S. Dionysius ipsorum Antistitem tradidisse litteris auctor est lib. 6, cap. 34. Ο δ'αὐτὸς ἐν ἐπιστολῇ τῇ πρός Φάξιον ἐπίσκοπον 'Αντιοχέων τῶν κατὰ Δέκιον μαρτυρησαντῶν ἐν 'Λεξανδρεία τοὺς ἀγώνας τοῦτον ίστορεῖ τὸν τρόπον. Idem ipse (Dionysius) in epistola ad Fabium Antiochenum Episcopum, eorum qui Alexandriæ sub Decio martyrium subierunt, certamina hunc in modum persequitur.

Africanæ quoque Ecclesiæ in eadem re curanda strenuam operam collocarunt, ut Pontius Diaconus in principio Actorum S. Cypriani Episcopi testatur: Cum majores nostri, inquit, plebleiis et catechumenis martyrium consecutis tantum honoris pro martyrii ipsius veneratione dederint, ut de passionibus eorum multa, ac, prope dixerim, paene cuncta conscripserint, ut ad nostram quoque notitiam, qui nondum nati fuimus, pervenirent, etc. Nisi forte majores ille suos non Afros intelligit, sed Romanum Clerum aliarumve præsides Ecclesiarum. Sed tamen Afer ipse ea sequitur præclara exempla; et aliorum ex eadem Africa Sanctorum passim Acta extant diligenter conscripta.

Hi porro Notarii in suos commentarios referebant etiam ea quæ privatim in prætorio gesta erant, vel ex tabulis Exceptorum descripta, vel etiam pretio redempta. Erant et ipsi Exceptores et Notarii quandoque Christiani, ut Genesius ille Arelatensis, qui xxv Augusti eam officii partem studio et arte amplexus dicitur, quæ patronorum verba vel nova signorum velocitate vel dexteræ, sonum vocis æquaret. Quamquam vero, cum ante tribunal Exceptoris fungeretur officio, et injusto atque sacrilego mandato persecutionis jussa ederentur, quæ devotus Deo repudiaret auditus, et imprimere ceris manus sancta respueret, abjectis tabulis ante pedes Judicis ministerium sacrilegum refugerit, ut et multi alias; non eadem tamen certaminum quæ edictorum describendorum erat ratio; cum in his administros se præbere deberent impietatis; illa vero ad decus ac splendorem veræ pietatis amplificandum spectarent. Sed cum res agebatur in propatulo, aderant sæpenumero e Christianis qui quæ dicerentur a Martyribus et Judicibus fideliter referrent in tabulas. Utrorum e classe, illorum qui Officio seculari merebant, an horum qui sponte sua id clam suscipiebant munus, fuerint SS. Neon et Turbon, qui Acta Tergeminorum Martyrum xvii Januarii scripsisse dicuntur, in ambiguo est.

Quemadmodum autem Romae singulari studio ab ipsis supremis Pontificibus recognoscebantur ea Acta, ne quid Notarii adderent quod ipsis dedecori esse Sanctis vel offendiculo legentibus posset; idem in provinciis factum licet conjicere. Imo et Romam missa, ut in summa illa arce religionis extarent monumenta gentium omnium Christo subjugatarum; et gratiæ Deo pro victoria agerentur; et si quid in tota missa Rocertandi ratione, in Martyrum responsis, honore iis mox ab Ecclesia impenso, scriptis ipsis de eorum agone inesset, quod summo religionis nostræ Antistiti non probaretur, id mox illius corrigeretur admonitione: denique ut facilius cum ceteris orbis Christiani provinciis communicari illa possent, quæ uspiam essent ad Dei gloriam, solatium et eruditionem superstitum gesta fortiter a Martyribus. Probat hunc morem Andreas Saussaius v. cl. quod S. Dionysius Parisiorum Apostolus legatur præcepisse, ut quæ perpeteretur supplicia, quæque in iis loqueretur, diligenter consignata litteris, post suum decesum ad Pontificem Romanum mitterentur; quodque ipse Dionysius ad Clementem Papam S. Eutropii Sanctonum Apostoli gesta miserit, in quibus ista leguntur: Reverendissimo Papæ Clementi Dionysius Antistes, prosapia Græcus, salutem in Christo. Eutropium, quem mecum in has oras ad prædicandum Christi nomen misistis, martyrii coronam per manus Gentilium apud Xantonas urbem vobis notificamus pro Domini fide accepisse. Quapropter Paternitatem vestram humiliter exoro, ut hunc passionis codicem consanguineismeis, notis et amicis fidelibus in Græciæ oris, Athenis præcipue, quam citius poteritis, mittere non differatis, etc. Verum utriusque Acta suo loco expendemus. Non desunt alibi, quibus vetustus ille mos confirmetur, exempla. Ipsi Lugdunenses Martyres, apud Eusebium lib. 5, cap. 3 et 4, ad Eleutherum Papam litteras de suis certaminibus atque aliis Ecclesiasticis caussis dedisse leguntur, cum variis perfuncti tormentis extremam luctam opperirentur.

Id nunc multo etiam magis necessarium est, posteaquam gravissimis sanctissimisque legibus cautum, ne cui decus nomenque tribuatur martyrii, nisi Romanus Pontifex, causa ac modo necis rite discusso, id censuerit. Neque nunc etiam desunt, qui ab extremis Æthiopum, Indorum, et Japonum oris a Christi militibus isthic fortiter gesta ad Apostolicam Sedem transmittant. Utinam non in Europa nostra multorum hac in re caritas refrixisset! Viget quidem provida Romanæ Ecclesiæ cura ac studiom, sed in provinciis quibusdam, ubi in Christi membra hæresis sævit, vel orthodoxi desunt Antistites, vel aliis distenti curis id negligunt, quod tamen non inter postrema Ecclesiæ decora debebat censeri. Fuere alioquin fidei nostræ et Catholicæ Ecclesiæ multi ab annis 130 et illustres triumphi, quos æternis consignari tabulis oportebat.

At non Martyrum solum, sed aliorum quoque, qui vitam pie actam insigni opinione sanctitatis terminassent, præcipue si prodigiis essent a morte celebrati, scribi res præclare gestæ consueverunt. Quam ad rem cum alii viri probi et eruditi, tum ipsi etiam Antistites studiom contulerunt. Passim occurrent toto hoc opere exempla, essetque supervacaneum hic universos velle recensere. Habes in Januario Vitas non paucas a doctissimis monachis conscriptas, S. Hieronymo, Cyrillo, Eugippio, S. Fausto, S. Beda, Rodulpho Glabro, Hugone Floreffiensi, aliis; a religiosissimis Abbatibus, S. Paschasio Ratberto, S. Gerardo Silvæ-majoris, B. Ealredo, Everhelmo; a sanctissimis Episcopis, S. Gregorio Theologo, S. Gregorio Turonensi, S. Athanasio Magno, B. Petro Damiani, Theodoreto, Fortunato, S. Hilario Arelatensi, Leontio, Alberico Cardinale; viris aliis illustribus, Simeone Metaphraste, Dynamio Patricio, Eginardo, Philippo Mazzerio Cypri Cancellario.

§ III. Djela svetaca prikupljena od raznih pisaca. O Euzebiju i Šimunu Metafrastu.

§ III. Acta Sanctorum a variis collecta. De Eusebio, et Simeone Metaphraste.

Budući da su se pojedina djela svetaca, bilo zapisana javnom skrbi, bilo pomno izrađena posebnim trudom, skrivala dijelom pohranjena u arhivima crkava, a dijelom spremljena u škrinjama privatnih osoba, nekim se učenim muževima učinilo dobrim da, kako bi njihova korist doprla do većega broja ljudi kojima inače nije bio otvoren pristup tim svetim pismohranama, neke ponajvažnije i najslavnije spise prikupe u jedan svezak i iznesu na svjetlo dana. Prvak u toj vrsti bio je Euzebije Cezarejski, koji djela mučenika nije samo utkao u crkvenu povijest, nego ih je i zasebno izdao u drugom djelu. To sam svjedoči u 4. knjizi, 14. poglavlju pri kraju, gdje o sv. Pioniju piše ovako: „Budući da zapis koji je o njemu sastavljen najpotpunije sadržava njegova pojedinačna ispovijedanja vjere, slobodu govora, obrane vjere izrečene pred narodom i sucima, govore prilagođene poučavanju, dobrostivo primanje onih koji su zbog žestine progona bili pali, utjehe pružene u tamnici braći koja su k njemu dolazila, kakva je osim toga podnio mučenja, kakve je u njima pretrpio boli, kako je bio pribijen čavlima, s kakvom je postojanošću duše podnio lomaču i kakav je nakon tolikih divnih djela imao svršetak života, na njegovo čitanje upućujemo one koji će imati želju to upoznati: a uvršten je u zbirku drevnih mučeništava koju smo mi prikupili.” To djelo on sam u 5. knjizi, 1. poglavlju naziva „Zbirka mučenika”: „Cijeli spis koji sadržava najpotpuniju pripovijest o tome uvršten je u našu Zbirku mučenika.” Istim se nazivom služi u 5. knjizi, 4. poglavlju. A u 20. poglavlju iste knjige naziva ga popisom, govoreći o sv. senatoru Apoloniju: „Njegove riječi pred sucem, odgovore dane na Perenijeva ispitivanja i cijelu obranu održanu pred senatom, ako tko želi upoznati, doznat će iz popisa drevnih mučenika koji smo mi prikupili.”

Suvišno je raspravljati treba li to doista opsežno djelo, u koje su bile utkane cjelovite obrane, nazivati martirologijem, kako neki žele. Kratak popis svetaca, što je uobičajeno poimanje martirologija, ono nije bilo. Je li Beda citirao to djelo ili iz njega izvađen katalog svetaca, istražit ću drugdje. Pa ipak Euzebije nije prikupio djela svih mučenika, koliko god ih je po cijelom svijetu bilo pogubljeno, kao što neki nastoje dokazati na temelju nekoga podmetnutog pisma sv. Jeronima, nego onih najslavnijih i najznamenitijih, ili svakako onih čijih se djela mogao domoći. Jer da je htio tako opširno, kako svjedoči da je učinio kod Pionija i Apolonija, napisati djela svih mučenika cijele Crkve, ne bi bila dovoljna jedna knjiga, ne stotinu (smjelo ću reći), kaže Baronije u djelu Apparatus ad Martyrologium u 6. poglavlju, niti naposljetku tisuću. Ipak Euzebije nigdje, koliko se sjećam, ne piše da je to bio jedan jedini svezak. Postoji li to djelo igdje, ne mogu nagađati. Sjajno bi Crkvu zadužio onaj tko bi se domogao tolikoga blaga i objavio ga.

Hvalevrijednu Euzebijevu revnost poslije su oponašali drugi. Najslavniji u toj vrsti jest Šimun Metafrast, koji se naziva i Logotet, po visokoj časti koju je obnašao na carigradskom dvoru. O vremenu, načinu života i spisima toga muža, jer su i ne baš neuki muževi mnogo toga pogrešno napisali, odlučio sam ukratko progovoriti. Svoje vrijeme on sam naznačuje u životopisu sv. Teoktiste Lezbijske, koji ćemo donijeti 10. studenoga. Da je pisac toga životopisa Metafrast, a ne neki drugi nepoznati pisac, dokazuje Leon Alacije svjedočanstvom Mihajla Psela, iz čije 5. ode u čast Metafrasta navodi ovo: „Tvoj prvi spis nastao je po božanskoj providnosti i iz razgovora sa svetim starcem i pustinjakom, divni Šimune, kojega si vidio na otoku Parosu.” Potpunije se taj razgovor prenosi u životopisu djevice Teoktiste. Psel dodaje: „Dostojno si opjevao sjajne i božanske borbe Lezbijke uistinu Teoktiste, to jest od Boga sazdane, koja je premudro vodila gotovo anđeoski i bestjelesan način života.” A kojom je prigodom došao na Paros i od pustinjaka doznao slavna djela presvete djevice, naznačuje sam Metafrast: „Kad sam jednom bio na otoku Parosu, a bio sam ondje jer sam plovio na Kretu kamo me poslao blagopokojni Leon, kažem Leon, onaj uistinu sretni car koji je, čini se, samu sreću Rimljana sa sobom položio u grob. Bio sam pak poslan da vojujem zajedno s onim preslavnim Himerijem, kao najvještijim vojskovođom, predstojnikom pošte, ili logotetom, koji je zapovijedao cjelokupnom mornaricom ili, da točnije kažem, samim strastima duše: ali da ne bih usputno dotičući se njegove vještine vođenja rata, vrijedne mnogih pohvala, i ovlaš ga spomenuvši radije mu nanio sramotu negoli čast, vraćam se zasad započetoj pripovijesti, a o njemu ću govoriti drugom zgodnijom prilikom. Bio sam dakle poslan dijelom da s njim vojujem i da budem promaknut do nekoga dokaza ratničkoga umijeća, priskačući njegovim slavnim ratnim lukavstvima kao što ždrijebe običava majci (jer to je car ponajprije imao na umu), a dijelom da obavim poslanstvo kod Arapa koji su držali Kretu.” Logotet Himerije poduzeo je za Leonove vladavine različite pomorske pohode, dok naposljetku kod otoka Samosa u mjesecu listopadu godine 911., zametnuvši nesretnu bitku protiv 300 agarenskih lađa, zbog toga od cara Aleksandra, Leonova brata, nije bio prognan u samostan Kalipa, gdje je nedugo zatim skrhan nevoljama preminuo. Pohod koji ovdje spominje Metafrast, a u kojem je i sam sudjelovao, čini se da je onaj za koji Kuropalat i Kedren prenose da je dovršen deset godina prije Leonove smrti, kada je tajnik Šimun (za kojega se čini da je bio isti taj Metafrast) predao otpadniku Leonu Tripolitu stotinu libri zlata koje je komornik Rodofil bio ostavio na putu, kako ne bi razorio osvojeni Solun: taj je njegov čin bio toliko ugodan caru da ga je proglasio patricijem i prvim tajnikom.

Metafrast tada nije bio osobito poodmakle dobi, budući da mu je bilo naloženo da prve korake u vojskovođinoj vrlini učini pod iskusnim vođom. Mogao je tada imati 20 ili 22 godine, te je stoga poslije mogao doživjeti 957. ili 960. godinu Kristovu. I tako se čini sigurnim da je pod Konstantinom Porfirogenetom, Leonovim sinom, napisao kako taj životopis Teoktiste tako i druga djela svetaca, a ne, kako piše Alacije, pod Leonom i Konstantinom: jer u tom životopisu Leona izričito naziva blagopokojnim, onako kako običavamo govoriti o mrtvima. Ako je to bio njegov prvi spis, onda pod Leonom nije napisao ništa što bi barem iznio na svjetlo dana. Niti bi se za Aleksandrove vladavine usudio tako hvaliti Himerija. Ponajprije se javnim poslovima počeo baviti pod Leonom. Jer kako svjedoči Psel, rođen u slavnoj obitelji, obilovao je golemim bogatstvom, isticao se glasom učenosti, a ondje je dao i sjajan dokaz razboritosti, te je potom bio u tolikoj milosti Mudroga cara da je, kao što je bio prorekao onaj paroski monah, poslije postigao najviše časti, koje je obnašao s iznimnom marljivošću, vjernošću, ozbiljnošću, skromnošću i darežljivošću: sve to Psel opširno ističe.

Opremljen tim potporama učenosti i sreće, kada je vidio da su i slavne borbe mučenika i sjajne vježbe monaha tako nevješto i neukrašeno predane pismu da ih mnogi nisu htjeli ni čitati, a neki su ih čak dočekivali sa smijehom, dok drugi zbog tromosti duha nisu htjeli donijeti nešto bolje, a drugi pak nisu mogli jer bi to bilo djelo golemoga truda za koje ne bi bio dovoljan ni cijeli ljudski vijek, poduhvatio se, kako piše isti Psel, mladenačkoga pothvata, ili radije sretnoga čina koji nitko od svih nije sretno izveo: njime je postao slavniji od svih učenjaka koji su igdje, posvetio je Bogu ono što je od svega najljepše, te je uresio i ukrasio borbe i trke mučenika i uzdržljivost i strpljivost monaha. Imao je on doduše i mnoga i velika pomagala i potpore za ostvarenje tako velike stvari. Začetnik te slavne zamisli bio je sam car (možda Leon, premda se za njegova života Šimun nije mogao ozbiljno prihvatiti toga posla, ili njegov sin Konstantin, ili tast ovoga Roman), bilo je vrlo mnogo poticatelja, izvrsna zbirka knjiga, obilje pisara i prepisivača: čini se da mu je zbog neprestanih državnih poslova kojima je bio na čelu nedostajala jedino mogućnost da pregleda ono što je bio prikupio i diktirao. Naposljetku je postigao smrt sukladnu životu te je uzašao k Bogu, kaže isti pisac, i kod njih vodi korove čije je običaje i život ovdje opisao. Jer čak je i na svršetku pokazao kakav je život provodio. Oni koji su ga vidjeli kažu naime da nije bio kao odsječen ili rastavljen, nego se činilo kao da se oslobađa nekakve spone i da se vedrim kimanjem pruža prema anđelima koji su ga vodili, te da se na neki način sam predaje u njihove ruke kako bi brzo iselio iz tijela.

Proslavio ga je kićenim i otmjenim pohvalnim govorom Psel, ipak ne održanim na njegovu pogrebu, koji svjedoči da je njegovo tijelo položeno u grob širilo ugodan miris sve dok mnogo kasnije u istu grobnicu nije bilo položeno drugo tijelo. Mnogi smatraju da je taj Psel onaj Mihajlo Psel koji je na otoku Antrosu poučio Leona Filozofa umijećima najplemenitijih znanosti. A Baronije doista u 10. svesku djela Annales uz godinu 859., broj 53, smatra da Metafrast nije živio u doba Leona Mudroga, nego mnogo prije. Naime, budući da Kuropalat piše kako je cezar Barda vodio brigu o svjetovnoj mudrosti, odredio škole za svaku znanost te za vođu i učitelja filozofije postavio Leona Filozofa, Pselova učenika, Baronije zaključuje: „Iz ovoga ujedno imaš, čitatelju, u koje je vrijeme živio Psel, koji je bio učitelj Leona Filozofa. Iz toga ćeš ujedno doznati u koje je vrijeme živio Metafrast, u čiju je hvalu sam Psel održao govor.” Iz tih riječi Bellarmino u knjizi De Scriptoribus Ecclesiasticis zaključuje da je Šimun Metafrast cvao malo prije godine Gospodnje 839.: „Budući da se kaže”, veli, „da je Psel, koji je živio ove godine, održao govor na pogrebu Šimuna Metafrasta. Vidi Annales kardinala Baronija uz ovu godinu.” Ali Baronije ne kaže da je u to vrijeme živio Psel, nego Pselov učenik Leon već kao starac, te da se odatle može zaključiti kada je živio Psel, kojega je on slušao kao mladić, a kada također Metafrast, kojega je Psel hvalio nakon smrti: tako da se čini kako Baronije Metafrastovo vrijeme vraća u starije doba Mihajla Kuropalata ili Nicefora. A da je taj Psel, Leonov učitelj, bio hvalitelj Metafrasta, Baronije dokazuje onim argumentom da, premda je bilo više Psela, ne nalazimo nijednoga slavnijega ni starijega od njega. Starost doduše nipošto ne ide u prilog toj stvari, a slavnije je ime drugoga Psela, koji je cvao u doba careva iz roda Duka. Leon Alacije, najučeniji muž, u raspravi Diatriba de Psellis smatra da se onaj hvalospjev Metafrastu pripisuje mlađemu Pselu bez ikakva dokaza, te da oni koji misle suprotno nikada neće dokazati da je pisac toga govora drugi Psel, a ne učitelj Leona Filozofa.

Nije mi ovdje namjera oštrije pobijati mišljenje tolikih muževa i mnogih drugih koji se s njima slažu. Zaklinjem ih samo da htjednu obratiti pozornost na to zašto ja mislim drukčije. Leon Filozof, nakon što je na otoku Antrosu učio kod onoga starijega Psela, kako od njega nije iscrpio onoliko učenosti koliko je htio, obišao je razne samostane, revno čitao u njima pohranjene knjige istražujući ih te je stekao izvanrednu učenost, kako prenosi Kuropalat. Zatim se vratio u Carigrad i privatno poučavao neke učenike: jednoga su od njih Saraceni zarobili u bitci i predali u ropstvo nekom uglednom mužu, a kad je on poslije javno pokazao poznavanje geometrije i otkrio da Leon, od kojega ju je naučio, živi povučeno i u oskudici, vođa barbara pozvao ga je pismom k sebi, ponudivši mu najbogatiju nagradu. To je pismo Leon predao logotetu Teoktistu, a ovaj caru Teofilu, koji ga je obasuo najvećom naklonošću, obdario bogatim dobrima, zapovjedio mu da javno poučava i poslije se pobrinuo da bude postavljen na čelo Solunske Crkve: ali kad je oko godine 841. umro Teofil, i Leon je bio svrgnut sa službe jer je slijedio krivovjerje ikonoboraca. Ako tko sve to ispravno odvaže, priznat će da se čini kako je Leon učio kod Psela, tada već muža zrele dobi, pod Mihajlom Mucavcem, koji je godine 820. prigrabio vlast, ili pod njegovim prethodnikom Leonom Armencem. Kako je dakle Psel mogao nakon smrti hvaliti Metafrasta, koji je živio stotinu godina poslije Psela? Niti bi se Baronije protivio u pogledu Psela kao Metafrastova hvalitelja da je smatrao kako se Metafrastovo vrijeme može utvrditi od drugud. A budući da drugi priznaju da je ovaj živio pod Konstantinom Porfirogenetom, koji je kao sedmogodišnjak počeo vladati nakon smrti strica Aleksandra godine 912., čudim se što ne uviđaju da ga Psel, koji mu je prethodio najmanje stotinu godina, nije mogao hvaliti, i to mrtvoga.

Ali Psel je napisao pohvalu Metafrastu nedugo nakon njegove smrti, dok su još živjeli oni koji su bili nazočni njegovu umiranju. „Čak je i na svršetku pokazao”, kaže, „kakav je bio njegov predani život. Oni koji su ga vidjeli kažu naime da nije bio kao posječen ili uklonjen, nego se činilo kao da se oslobađa nekakvih okova i da se dragovoljno i lako pruža prema anđelima koji su ga vodili.” Pretpostavimo da je Šimun umro godine 960., a mlađi je Psel živio godine 1067.: jesu li tada mogli biti na životu oni koji su gledali Metafrastov pogreb? Trebat će dakle tražiti nekoga drugog Psela koji je prije godine Kristove 1000. napisao onu pohvalu Metafrastu. Neka se slobodno traži, i ja neću odbaciti ono što se pronađe, ali ipak nije potrebno tražiti. Godine 1037. car Mihajlo Paflagonac poslao je mlađega Psela kao poslanika Izaku Komnenu, već tada obdarenoga iznimnim iskustvom u državnim poslovima. Tako piše Kedren: „A kad je on došao onamo, stižu i carevi poslanici, predsjednik Konstantin Lihud, predsjednik Teodor Alop i Konstantin Psel, prvak filozofa: jer ta su trojica muževa, budući da se smatralo da mudrošću i snagom riječi nadmašuju sve ljude svoga vremena, a neusporedivo Psel, bila izabrana za poslanstvo.” Sasvim isto piše Kuropalat, i on Psela naziva Konstantinom. A Ivan Zonara u 3. svesku djela Annales piše: „Šalju se dakle k Komnenu kao poslanici odabrani muževi iz senata, a to bijahu predsjednik Konstantin Lihud, predsjednik Leon Alop i premudri onaj Mihajlo Psel, koji je bio prvak filozofa.” I drugi ga nazivaju Mihajlom. Zašto Psel nije mogao deset ili dvadeset godina prije nego što se uspeo do tolikoga vrhunca napisati onaj pohvalni govor, sedamdeset godina nakon Metafrastove smrti? I tko od nas nije čuo da starci spominju nešto što su sami vidjeli kako se događa, 100 godina prije nego što to on sam, već u poodmakloj dobi, tko god on bio, preda pismu ili ispripovijeda drugima? Neka su kao desetogodišnjaci vidjeli Metafrasta na samrti godine 960., a viđeno ispripovjedili piscu Pselu godine 1030., sami već osamdesetogodišnjaci: što je tu nemoguće? Što neuobičajeno? Mogli su mu to ispripovjediti i mnogo prije dok je Psel još bio mladić, jer on ne tvrdi da su oni još živjeli kad je pisao. A što ako nisu ni pripovijedali, nego su to ostavili zapisano? Tako naime govorimo da nešto kaže Ciceron, Livije, Tacit, ne kao da oni sada žive, nego zato što njihovi spisi govore ljudima svakoga vijeka.

Ali o Metafrastovu vremenu za ovu našu svrhu već je rečeno dovoljno, a možda i previše. Baronije upozorava da su kasniji pisci njegovu djelu dodali životopise novijih svetaca. A za to što u životopisima starijih svetaca kod njega pisac često izjavljuje da je živio u isto doba kad i oni, isti najmudriji kardinal navodi razlog da životopise svetaca većinom nije sastavio Metafrast, nego ih je samo prikupio i rasporedio po pojedinim mjesecima. Da je on rasporedio životopise po redoslijedu mjeseci, piše i Aubert Le Mire. Meni to nije posve jasno. Mogao je to učiniti i netko drugi poslije. Starije životopise koje je našao otmjeno sastavljene prepisao je, zadržavši čak i izvorni izričaj pisaca ili ga umjereno preradivši. To se može uočiti iz životopisa sv. Šimuna Stilita 5. siječnja, čiji je velik dio preuzeo iz Teodoretova djela Philotheus, umetnuvši tek ponešto radi privlačenja pozornosti ili skladnijega povezivanja rečenica. Druge je pak sastavio u cijelosti. Ali ne treba sve životopise koji se nalaze u grčkim kodeksima odmah smatrati Metafrastovim plodom, osim ako ne bismo htjeli reći da je on u svoje djelo unio i prijašnje životopise onako kako su nekoć bili napisani i dodao nove životopise istih svetaca koje je sam izradio. Naime, za neke svece, kao što su Ivan Kolibar 15. siječnja, Ivan Milostivi 23., Ksena ili Euzebija 24., nalazi se više grčkih životopisa, od kojih je vjerojatno jedan izradio Metafrast.

Na veliku korist Katoličke Crkve veronski biskup Alojzije Lipomano pobrinuo se da Metafrastova djela, ili svakako one grčke povijesti svetaca koje je pronašao pod njegovim imenom, na latinski prevedu Petar Franjo Zino, Gencijan Hervet i Vilim Sirleto: mnoge je od njih Surije prenio u svoje djelo, kako ću reći u sljedećem odjeljku. Pa ipak nisu još svi Metafrastovi životopisi objavljeni (jer navedeni životopis sv. Šimuna Stilita, za koji je sigurno da ga je napisao Metafrast, sada prvi put izdajem), a i druge grčke povijesti svetaca koje su na latinskom objavili drugi, i to slavni pisci, skrivaju se bilo kod Grka bilo i u latinskim knjižnicama. Njih ja, ako mi Bog dade života i snage, nakon što dovršim ovo djelo, budući da kod nekih prevoditelja neprestani helenizam i nejasnoća izazivaju odbojnost u čitatelja, namjeravam izdati grčko-latinski, s novim prijevodom koji ću sam izraditi, osim ako me tko, čemu se ne protivim, ne pretekne ili me barem ne rastereti dijela truda točno prevevši neke od njih. I mnoge je nekoć prikupio Rosweyde, a i ja sam ih poslije primio od prijatelja, od kojih neke još ne postoje na latinskom. Vidim ipak da mi još vrlo mnoge nedostaju koje su prije spomenuti pisci preveli na latinski, te se nadam da ću ih u međuvremenu nabaviti.

Ono što Le Mire prenosi iz Molanusove rukopisne Bibliotheca, da je Metafrast prikupio životopise svetaca Istočne Crkve i da se samo oni čitaju u grčkim crkvama, oboje je pogrešno. Metafrast je bez razlike prikupljao djela svetaca koji su živjeli bilo gdje na svijetu, premda se domogao ponajviše istočnih: niti se u grčkim crkvama čitaju samo oni koje je on sastavio, štoviše općenito ih je malo, kako postaje očito iz grčkih mineja, o kojima će biti riječi poslije. Ako Molanus time želi reći da se u božanskom časoslovu kod Grka čita neka pohvala ili barem slavi spomen onih svetaca čija je djela prikupio Metafrast, to ne poričem: ali slavi se spomen vrlo mnogih čija djela on očito nije opisao, ili je doista njegovo djelo bilo posve neizmjerno, a dosad je objavljen tek njegov najmanji dio.

Niti će Le Mire iz iste Molanusove Bibliotheca lako ikojemu učenjaku dokazati da se Šimun stoga katkad navodi pod naslovom magistra jer je u Carigradu otvorio školu. Jer tko od starih to prenosi? Ne marim za neke inovjerce koji to izmišljaju među ostalim besmislicama. Šimun, rođen u slavnoj obitelji, kao mladić uvršten u red tajnika, obavljao je teška poslanstva, sudjelovao u ratnim pohodima ili im čak bio na čelu, bio proglašen prvim tajnikom i patricijem, a zatim i logotetom (što je kod nas kancelar, kako iz Ivana Kinama dokazuje Alacije): kada je napokon otvorio školu? Zar ga je otac postavio učiteljem Konstantinu Porfirogenetu, ili ga je (što mi se čini manje vjerojatnim) Roman Lekapen dao za učitelja svojim sinovima? Ali treba li za onoga tko je učitelj careva odmah reći da otvara školu? Mogao se Le Mire sjetiti da su u carigradskoj državi postojali i drugi magistri, za koje Kedren i Kuropalat prenose da su po dvojica obnašala tu službu te ih nazivaju državnim magistrima. Štoviše, iz istih je pisaca očito da ih je poslije više bilo urešeno tom čašću. Naime, Kedren za vladavine Leona Mudroga piše ovako: „I brzo pozvavši magistra Andriju, vojskovođu, zajedno s magistrom Ivanom i Hagiopolitom, koji je bio logotet pošte”, a malo zatim: „Poslan je isti vojskovođa Andrija, i magister Stjepan, i magister Hagiopolit, te patriciji Krater i Guber.” Istim ih naslovima odlikuje i Kuropalat. A Zonara, govoreći o istom Leonu, kaže: „Njezina je oca počastio naslovom magistra i logoteta pošte.” Smatramo da je i naš Šimun, koji je bio logotet, bio urešen i čašću magistra, budući da Molanus kaže da ga je negdje čitao nazvana magistrom.

O Metafrastovim pak djelima Bellarmino piše ovako: „Treba pak opaziti da je Metafrast napisao povijesti o životopisima svetaca dodavši mnogo toga iz vlastite domišljatosti, ne onako kako su se stvari dogodile, nego kako su se mogle dogoditi: Metafrast dodaje mnoge razgovore ili dijaloge mučenika s progoniteljima, pa i neka obraćenja nazočnih pogana u tolikom broju da se čine nevjerojatnima: naposljetku vrlo mnoga i najveća čudesa u rušenju hramova i idola te u pogibiji progonitelja, o kojima kod starih povjesničara nema nikakva spomena.” Volio bih da je taj najveći muž blaže prosudio o velikom mužu. Odakle je poznato da on nije slijedio stare spomenike? Smatram da je radije izostavio mnogo toga što nije posve odobravao negoli da je štogod dodao iz vlastite domišljatosti. Pa ipak, ako je u svoje zapise unio štogod što se čini da se manje slaže s provjerenim spisima starih otaca, bio je čovjek i mogao je pogriješiti. Odakle je poznato da se razgovori mučenika s progoniteljima nisu vodili? Svakako ih je proširio na korist i užitak čitatelja: tko bi to s pravom mogao pokuditi? Zar ima ikoga tko to ne dopušta povjesničaru? Ako je Liviju i ostalima dopušteno sastavljati govore vojskovođa koji hrabre svoje vojnike za bitku, zar svetom piscu neće biti dopušteno opširnije izložiti otajstva naše vjere predana poganima i pobijena njihova praznovjerja? Jer velikom broju onih koji su se obratili na našu vjeru vidjevši čudesa koja su sveci činili ja se doista nikada nisam čudio: kako bi se inače tolike i tako velike pokrajine u tako kratkom vremenu mogle podložiti Kristu? Kad bi oni koji sada pišu crkvene povijesti u svoje zapise unosili sva čudesa, pa i ona koja se danas događaju, koliki bi bio opseg pojedinih djela! Koliko bi to izazvalo odbojnosti i dosade! Ne pripovijedaju ni nijedno ni sva, nego neka najslavnija, bilo po ugledu svjedoka, bilo po veličini postignutoga ploda. Istu su brigu imali i stari: oni stoga često prenose da su božanskom snagom učinjena mnoga i velika čudesa kako bi se posvjedočila i zaštitila svetost svetaca ili potvrdile njihove riječi, a ipak ne spominju nijedno pojedinačno. Ali ako tko po pozivu piše povijest nekoga sveca, nije mu dopušteno hotimice prešutjeti ništa što je on slavno rekao ili učinio, ili što su smrtnici poduzeli zbog njega, ili što je naposljetku učinio Bog.

Cum partim in Ecclesiarum archivis reposita, partim tim in scriniis condita privatorum delitescerent, vel publica cura descripta, vel speciali studio elucubrata singulorum gesta Sanctorum; visum est quibusdam viris eruditis, ut ad plures eorum manaret utilitas, quibus alioquin ad illa sacra tabularia non patebat accessus, præcipua quædam maximeque illustria in unum colligere volumen, et proferre in lucem. Princeps in hoc genere Eusebius Casariensis fuit, qui Martyrum acta non tantum historiæ Ecclesiasticæ intexuit, sed et separatim alio opere edidit. Testatur id ipse lib. 4, c. 14, sub finem, ubi de S. Pionio ita scribit: Cujus confessiones sigillatim habitas, libertatem sermonis, apologias pro fide coram populo ac Judicibus recitatas, conciones ad docendum accommodatas, susceptionem benignam eorum qui persecutionis acerbitate lapsi erant, solatia in carcere fratribus ad se confluentibus adhibita, quæ præterea sustinuerit tormenta, quos in iis perpessus sit dolores, ut confixus sit clavis, qua rogum pertulerit animi constantia, qualem post tot res admirandas habuerit vitæ exitum, cum plenissime contineat qui de ipso conscriptus est commentarius, ad hujus lectionem amandamus eos quibus studium erit illa cognoscere: est autem veterum martyriis a nobis collectis insertus: τοις τῶν ἀρχαίων συναχθείσιν κήμιν μαρτυρίοις ἐντεταγμένην. Id opus ipse τὴν τῶν Μαρτύρων συναγωγὴν, Martyrum collectionem vocat lib. 5, cap. 1, τὴς μὲν περὶ τούτων ἐντελεστάτης ύφηγγεως τὸ πᾶν σύγβραμμα τῇ τῶν Μαρτύρων κήμιν κατατέτακται συναγωγῇ, accuratissimam de his narrationem continens libellus, Martyrum collectioni insertus est a nobis. Eodem nomine utitur lib. 5, c. 4. Etc. 20 ejusdem libri ἀναγραφὴν appellat, τούτου μὲν οὐν, inquit, de S. Apollonio Senatore loquens, τὰς ἐπὶ τοῦ δικαστοῦ φωνὰς, καὶ τὰς ἀποκρίσεις, ἀς πρὸς πεὐσιν πεποίηται τοῦ Περενίου, πάσαν τε τὴν πρὸς τὸν σύγκλητον ἀπολογίαν, δτὸ διαγνώναι φίλον, ἐκ τὴς τῶν ἀρχαίων μαρτύρων συναχθείσης κήμιν ἀναγραφῆς είσεται. Illius coram Justice verba, responsa Perennii interrogationibus reddita, totamque coram senatu habitam apologiam, si cui lubitum sit cognoscere, ex veterum Martyrum collecta a nobis descriptione intelliget.

Hoc opus sane amplum, ut cui textæ essent integræ apologiæ, an Martyrologion vocari debeat, ut quidam volunt, superfluum est disputare. Brevis Sanctorum indiculus, quæ vulgata Martyrologii notio, non fuit. Idne, an ex eo decerptum Sanctorum catalogum, citaverit Beda, alibi disquiram. Nec omnium tamen, quotquot toto orbe interempti erant, Martyrum acta collegit Eusebius, ut ex supposititia quadam S. Hieronymi epistola astruere quidam moliuntur; sed maxime clarorum et illustrium, aut certe quorum nancisci res gestas potuit. Nam si ita prolixe, ut se in Pionio et Apollonio fecisse testatur, omnium totius Ecclesiæ scribere acta Martyrum voluisset, non unus liber, non centum (audacter dicam), inquit Baronius Apparatu ad Martyrologium cap. 6) non denique mille fuissent satis. Nusquam tamen id Eusebius, quod quidem meminerim, unicum fuisse volumen scribit. Id opus an usquam extet, divinare non possum. Præclare de Ecclesia mereretur, qui tantum assecutus publicaret thesaurum.

Laudabile Eusebii studium alii deinceps imitati. Celeberrimus eo in genere Simeon Metaphrastes, qui et Logotheta dictus, ab illustri, quam Constantinopolitano in palatio gessit, dignitate. De cujus viri ætate, vitæ instituto, lucubrationibus, quia multa perperpam scripta a viris etiam non indoctis, breviter dicere constitui. Ætatem ipse suam indicat in vita S. Theoctistes Lesbiæ, quam x Novembris dabimus. Illius Vitæ auctorem esse Metaphrasten, non alium quempiam anonymum scriptorem, probat Leo Allatius testimonio Michaelis Pselli, e cujus ode 5, in Metaphrasten ista recitat: τὸ πρῶτον σου σύγβραμμα ἐκ προνοίας θείκῆς καὶ δμιλίας γέγονε τοῦ ιεροῦ πρεσεύτου καὶ μοναστοῦ, Συμεών θεοπέσιε, δν ἐν Πάρφ τῇ νήσφ τεθεώρηκας. Prima tua commentatio ex Divina providentia et colloquio facta est sacri senis et solitarii, Simeon admirabilis, quem in Paro insula vidisti. Plenius id colloquium in Theoctistes Virginis Vita refertur. Addit Psellus: 'Λέξιως ἐξύμνησας τῆς Λεσβίας τὰ λαμπρὰ καὶ θεῖα ἀγωνίσματα Θεοκτίστης τῆς ὅντως, ἀγλεικὸν μιχροῦ καὶ ἀσώματον τελεσάσης πανσόφως τὸ πολίτευμα. Pro dignitate laudasti Lesbiæ illustria et divina certamina vere Theoctistæ, id est a Deo fabricatæ, quæ Angelicum prope et incorporeum vitæ modum sapienter tenuit. Qua vero occasione in Parum venerit, et sanctissimæ Virginis præclara facinora ex anachoreta didicerit, ipse indicat Metaphrastes: Τενομένω μοὶ ποτε κατὰ τὴν Πάρον γέγονα δὲ, καὶ γὰρ ἐπὶ Κρήτην διέπλεον ὑπὸ τοῦ μαχαρίτου Λέτοντος ἐκεῖσε πεμφθείς; Λέοντος, φημὶ, του εὐτυχοῦς ὅντως βασιλέως, καὶ τὴν εὐτυχίαν 'Ρωμαίων τῷ τάσφ ἀνατά-ψαντος' ἐπεμπόμην δὲ συστρατευόμενος 'Ημερίω τῷ πάνυ, τῷ στρατηγικωτάτω δηλαδῇ, ηαὶ ἄρφοντι τοῦτε δρόμου καὶ τοῦ στόλου παντός, ἡ τόγε ἀληθέστερον καὶ αὐτῶν είπειν τῶν παθῶν' καὶ ίνα μῇ τὸ πολλῶν ἐγκωμαίων ἀξιον τῆς στρατηγίας ἐκείνου πάρεργον ποιησάμενος, καὶ μιχρὰ τούτου μνηθείς ἀτιμάσω τὸν ἄνδρα, ἐπὶ τὴν παρούσαν τέως ὑπόθεσιν είμι, ἐκείνου κατὰ καιρὸν μνησθησόμενος; ἐστελλόμεν τοιγαροῦν τοῦτο μὲν ἐκείνω συστρατευόμενος, καὶ προβιβαξόμενος είς πείραν στρατηγικὴν, οἱα πώλος μητρι, πρὸς τὰ γενναιότατα τῶν στρατηγιμάτων συγχαίρων οὔτω γαρ ἡν ό τοῦ μαχαρίτου μου βασιλέως σκοπός' τοῦτο δὲ πρεσθεύομενος πρὸς τοὺς τὴν Κρήτην ἔχοντας 'Λραβας. Cum aliquando in Paro essem insula: fui autem, nam in Cretam navigabam a Leone beatæ memoriæ eo missus; Leone, inquam, illo vere fortunato Imperatore, qui ipsiam Romanorum felicitatem secum videtur in sepulchrum intulisse. Mittebar autem militaturus cum clarissimo illo Himerio, utpote ducendi exercitus peritissimo, Dromi Præfecto, sive Logotheta, qui universe classi imperabat, aut, ut verius dicam, ipsis animi perturbationibus: sed ne multis efferendam laudibus illius peritiam belli administrandi obiter attingens, levi ejus facta mentione, dedecus ei potius videar inussisse, ad propositam interea narrationem redeo, de eo opportunius dicturus alias. Mittebar igitur partim cum eo militaturus, et ad imperatoriæ artis documentum aliquod promovendus, ut equauleus matri solet, ad præclara ejus stratagemata assiliens; (id enim præcipue Augustus spectabat) partim ut ad Arabas Cretam obtinentes legatione fungerer. Varias Himerius Logotheta expeditiones navales Leone imperante suscepit, donec tandem ad Samum insulam mense Octobri, anno cmxi, adversus ccc Agarenorum naves infeliciter commisso prælio, propterea ab Alexandro Imperatore, Leonis fratre, in Calyporum monasterium relegatus, haud longo post tempore ærumnis confectus obiit. Quam hic Metaphrastes memorat expeditionem, cui et ipse interfuerit, ea videtur quam Curopalates et Cedrenus tradunt confectam decem ante Leonis obitum annis, cum Simeon Secretarius (qui idem ipse Metaphrastes videtur fuisse) centum auri libras a Rhodophyllo Cubiculario in itinere relictas Leoni Tripolitæ apostatæ dedit, ne Thessalonicam captam everteret: quod illius factum ita gratum fuit Imperatori, ut eum Patricium et primum Secretarium renuntiarit.

Non erat tunc admodum natu provectus Metaphrastes, ut qui imperatoriæ virtutis tirocinium ponere sub veterano Duce juberetur. Fuerit tunc xx aut xxii annorum: potuit igitur ad annum Christi cmlvii aut cmlx vitam deinde producere. Atque ita sub Constantino Phorphyrogenito Leonis filio tum Theoctistes eam vitam tum alia Divorum acta eum elucubrasse certum videtur; non, ut Allatius scribit, sub Leone et Constantino: nam in hac Vita Leonem diserte τὸν μαχαρίτην, felicis memoriæ, appellat, qua ratione loqui de mortuis solemus. Si ea prima ejus commentatio fuit, nihil igitur sub Leone scripsit, quod quidem ediderit in lucem. Neque Alexandro rerum rerum potiente ita laudare Himerium ausus esset. Præcipue publicas res tractare sub Leone cœpit. Nam cum, ut Psellus testatur, illustri natus familia, amplissimis opibus afflueret, excelleret eruditionis fama, atque egregium illic prudentiæ specimen dedisset, tanta deinceps in gratia Sapientis Imperatoris fuit, ut, quod Parius ille monachus prædixerat, summos deinceps honores sit consecutus; quos industria singulari, fide, gravitate, modestia, liberalitate gessit: quæ omnia prolixe prædicat Psellus.

His ille doctrinæ fortunæque præsidiis ornatus, cum cerneret et gloriosa Martyrum certamina, et monachorum præclaras exercitationes, ita imperite et inornate traditas esse litteris, ut multi ne legere quidem eas vellent, quidam etiam risu exciperent; meliora autem afferre, alios propter animi socordiam nolle, alios quod opus esset immensi studii, et cui ne tota quidem viri vita suffecerit, non posse; juvenile, ut idem Psellus scribit, aggreditur facinus, vel felicem potius actionem, quam nullus omnium gessit feliciter; per quam ille evasit clarior omnibus, qui sunt ubique, eruditis; et Deo consecravit ea quæ sunt omnium pulcherrima, Martyrumque certamina et cursus, et monachorum abstinentiam atque patientiam ornavit ac decoravit. Et multa quidem ille ac magna tantæ rei peragendæ adjumenta habebat ac præsidia. Auctor præclari consilii ipsemet fuerat Imperator, (Leo fortassis, etsi eo superstite rem serio aggredi non potuerit Simeon, aut ejus filius Constantinus, hujusve socer Romanus) aderant hortatores plurimi; librorum egregius apparatus, amanuensium scribarumque copia: una defuisse videtur, propter assidua, quibus præerat, Reip. negotia, quæ collegisset ac dictasset recognoscendi facultas. Tandem mortem vitæ consentaneam consecutus, ad Deum ascendit, inquit idem auctor, et apud illos ducit choros, quorum mores et vitam hic circumscripsit. Nam vel in fine ostendit, qualem vitam egisset. Non enim eum veluti abscissum aut divisum fuisse dicunt ii qui viderunt: sed videbatur veluti a quodam vinculo liberari et hilari nutu se extendere ad ducentes Angelos, et quodammodo seipsum tradere illorum manibus, ut cito emigraret e corpore.

Celebravit eum ornata et eleganti laudatione Psellus, non tamen in ejus funere habita, qui testetur illius corpus in sepulchro conditum suavem expirasse odorem, donec multo post in eodem tumulo aliud depositum est corpus. Hunc Psellum multi Michaelem illum Psellum esse arbitrantur, qui in Antro insula Leonem Philosophum optimarum artium disciplinis instituit. Et Baronius quidem to. 10. Annal. ad an. 859. nu. 53. non Leonis Sapientis ætate vixisse Metaphrasten putat, sed multo ante. Nam quod Curopalates scribat Bardam Cæsarem externæ sapientiæ rationem habuisse, definitis unicuique doctrinæ scholis, philosophiæ duce et magistro constituto Leone Philosopho Pselli discipulo, infert Baronius: Ex his pariter habes Lector, quo tempore vixerit Psellus, qui fuit Magister Leonis Philosophi. Ex quo pariter addisces, quo tempore vixerit Metaphrastes, in cujus laudem Psellus ipse orationem habuit. Quibus ex verbis concludit Belarminus lib. de Scriptoribus Ecclesiasticis, Simeonem Metaphrasten floruisse paullo ante annum Domini 839. Siquidem Psellus, inquit, qui hoc anno vivebat, orationem habuisse dicitur in funere Simeonis Metaphrastæ. Vide Annales Card. Baronii ad hunc annum. At non dicit Baronius eo tempore vixisse Psellum, sed Pselli discipulum Leonem jam senem; atque inde colligi posse, quando vixerit Psellus, quem ille adolescens audierat; quando item Metaphrastes, quem vita functum Psellus laudarat: ut videatur Baronius Metaphrastæ ætatem revocare ad superiora tempora Michaelis Curopalatæ aut Nicephori. Hunc autem Psellum Leonis magistrum fuisse Metaphrastæ laudatorem conficit eo argumento Baronius, quod etsi plures Pselli fuerint, isto nullum celebriorem nec antiquiorem invenimus. Antiquitas quidem certe ad rem non facit: celebrius vero Pselli alterius, qui Ducarum Cæsarum ævo floruit, nomen est. Leo Allatius, vir doctissimus, in Diatriba de Psellis, censet panegyrim illam in Metaphrasten juniori Psello adjudicari nullo prorsus argumento. Auctorem illius orationis Psellum alterum esse, non Leonis Philosophi magistrum, numquam evicturos qui contra sentiunt.

Non est mihi hic propositum, tantorum virorum, et plurium aliorum qui iis astipulantur, sententiam acrius confutare. Illud solum obtestor, ut velint quam obrem secus ego sentiam attendere. Leo Philosophus, postquam Psello illi seniori in Antro insula dederat operam, cum non quantum voluisset ab eo hausisset eruditionis, monasteria varia obivit, repositosque in iis libros investigans studiose legit, atque excellentem est eruditionem adeptus, ut Curopalates tradit. Dein Constantinopolim reversus privatim quosdam docuit: horum quidam in prælio captus a Saracenis, ac viro illustri traditus in servitutem, cum postmodum geometriæ peritiam professus, a quo eam didicerat Leonem privatum et inopem degere significasset; litteris eum adse, amplissima proposita mercede, invitavit Barbarorum Dux. Has litteras Leo Theoctisto Logothetæ, hic Theophilo Imperatori obtulit; qui eum summo favore complexus, amplis opibus ditavit, jussitque publice docere, ac postea Thessalonicensi Ecclesiæ præficiendum curavit: verum mortuo sub annum 841 Theophilo redactus quoque in ordinem est Leo, quod hæresim sectatus esset Iconomachorum. Quæ si quis recte omnia expendat, fatebitur sub Michaele Balbo, qui anno 820 invasit imperium, aut sub illius decessore Leone Armeno, videri Leonem Psello dedisse operam, maturæ jam ætatis viro. Qui potuit igitur a Psello laudari Metaphrastes, vita functus, qui centum post Psellum annis vixit? Neque de Psello Metaphrastæ laudatore repugnasset Baronius, si aliunde asseri Metaphrastæ ætatem posse existimasset. Ast hunc alii cum sub Constantino Porphyrogenito, qui septennis Alexandro patruo anno 912 extincto imperare cœpit, vixisse fateantur, miror non perspicere a Psello, qui centum, ut minimum, annis eum antecessit, laudari et quidem mortuum non potuisse.

At scripsit Psellus Metaphrastæ encomium, non diu post illius mortem, cum ii adhuc viverent qui morienti adfuerant. “Εδειξε γαρ κλν τῷ τέλει, inquit, όποιος αὐτῷ ό διεσπουδασμενος βίος ἐτυγχανεν ὼν. οὐ γαρ ώσπερ τετμῆσθαι αὐτόν οἱ συνεωρακότες φασίν οὐ δὲ διηρῆσθαι, ἀλλὰ ἐδοκει ώσπερ τινὸς δέσμης ἐλενθερούμενος καὶ εὐμαρῶς πρὸς τοὺς ἀγοντας ἀγγέλους ἀνατεινομενος νεύματι. Nam vel fine ostendit qualem egisset vitam. Non enim veluti succisum aut sublatum fuisse dicunt qui adfuerunt; sed veluti vinculis quibusdam solvi videbatur, et ad deducentes Angelos ultro sese ac facile extendere. Demus anno 960 obiisse Simeonem; at junior Psellus anno 1067 vivebat: an tunc poterant superstites esse, qui Metaphrastæ spectarant funus? Quærendus igitur alius erit Psellus, qui ante annum Christi 1000 illam Metaphrastæ laudationem scripserit. Quæratur sane, nec ego inventum eliminabo: sed quærere tamen haud est opus. Anno 1037 missus est Psellus junior a Michaele Stratiotico Imperatore ad Isacium Comnenum Legatus, insigni jam tum rerum usu præditus. Ita Cedrenus: “Εκεί δὲ αὐτῷ γενομένω φθάνουσι καὶ πρεσβύται βασιλέως ό πρόεδρος Κωνσταντίνος ό Λειχούδης, ό πρόεδρος Θεόδωρος ό 'Αλωπὸς, Κωνσταντίνος ό Ψελλός τῶν φιλοσόφων ὑπατος' οὐτοι γαρ οἱ τρεῖς ἀνθρες ἐπὶ σόφια καὶ λόγου δυν άμει τῶν κατὰ τὴν ήμεραν ἀνθρώπων διαφέρειν δοκούντες, καὶ ἀσυγχρίτως ό Ψελλός, ἐξελέγησαν εἰς τὸ πρεσβευσαι. Ad eum isthuc veniunt Imperatoris Legati Præses Constantinus Lichudes, Præses Theodorus Alopus, Constantinus Psellus Philosophorum princeps. Nam hi tres viri, quod sapientia et eloquentia omnibus qui tuncviverent antecellere hominibus crederentur, ac præsertim Psellus, ad hanc erant legationem assumpti. Eadem omnino scribit Curopalates, et Psellum quoque Constantinum vocat. At Joannes Zonaras to. 3 Annal. Στέλλονπαι τοίνυν πρός τὸν Κομνηνὸν πρεσβεύοντες, ἀνδρες τῶν ἐκχρίτων τῆς συγχλήτου βουλῆς, οῖ δ' ήσαν ό πρόεδρος Κωνσταντίνος ὁ Λειχούδης, ό πρόεδρος Λέων ὁ 'Λλωπός, ὁ Μιχαήλ ὁ σοφώτατος Ψελλός, τῶν φιλοσόφων ων ὑπατος. Mittuntur ad Comnenum Legati de primariis Senatoribus, Præses Constantinus Lichudes, Præses Leo Alopus, sapientissimus ille Michael Psellus princeps philosophorum. Alii quoque Michaelem appellant. Cur non potuit decem aut viginti annis antequam ad tantum fastigium ascenderet Psellus, illam laudationem scripsisse, septuaginta post Metaphrastæ mortem annis? Et quis est nostrum, qui non audiverit commemorari aliqua a senibus, quæ geri ipsi viderant, 100 annis ante quam ea ipse jam senior, quisquis is est, tradat litteris, aut aliis narret? Viderint decennes morientem Metaphrasten anno 960, narraverint visa Psello scriptori anno 1030, ipsi jam octogenarii: quid hic impossibile? quid non usitatum? Narraverint etiam multo ante adolescenti adhuc tum Psello; non enim affirmat eos tum vixisse cum scriberet. Quid si ne narrarunt quidem, sed scriptum reliquerunt? Nam ita loquimur, dicere aliquid Ciceronem, Livium, Tacitum, non quasi ii nunc vivant, sed quia omnis ætatis hominibus illorum scripta loquantur.

Sed de Metaphrastæ ætate ad hoc propositum nostrum jam satis, ac fortasse nimium. Illius operi additas esse a posterioribus vitas recentiorum Sanctorum monet Baronius. At quod in antiquiorum apud eum vitis sæpenumero declaret scriptor se eadem, qua illi, vixisse ætate, caussam idem sapientissimus Cardinalis tradit, quod vitæ Sanctorum non fuerint ut plurimum a Metaphraste conscriptæ, sed collectæ tantum, ordineque per stngulos menses dispositæ. Digessisse eum vitas ad ordinem mensium scribit etiam Autbertus Miræus. Mihi non liquet. Potuit id alius quispiam postea. Antiquiores vitas, quas eleganter compositas reperit, transscripsit, servata etiam pristina auctorum phrasi, aut modice interpolata. Perspicere id licet ex Vita S. Simeonis Stylitæ v Januarii, cujus magnam partem e Theodoreti Philotheo accepit, pauculis ad attentionem conciliandam, aptiusve connectendas periodos interjectis. Alias ex integro composuit. At non quæcumque in Græcis codicibus reperiuntur vitæ, eæ continuo Metaphrastæ fætus esse censendæ sunt; nisi velimus eum et priores vitas, ut erant olim scriptæ, retulisse in suum opus, et novas eorumdem Sanctorum a se elucubratas addidisse. Nam quorumdam Sanctorum, ut Joannis Calybitæ xv Januarii, Joannis Eleemosynarii xxiii, Xenes sive Eusesebiæ xxiv, plures reperiuntur Græcæ vitæ, quarum unam esse a Metaphraste elaboratam verisimile est.

Magno Ecclesiæ Catholicæ emolumento opera Metaphrastæ, aut certe quas sub ejus nomine reperit Græcas Sanctorum historias, Latine a Petro Francisco Zino, Gentiano Herveto, Guilielmo Sirleto verti curavit Aloysius Lipomanus Episcopus Veronensis: quarum multas in suum opus Surfius transtulit, ut sequenti paragrapho dicam. Atqui neque omnes Metaphrastæ vitæ editæ adhuc sunt; (nam citatam S. Simeonis Stylitæ vitam, quam constat a Metaphraste scriptam, primum nunc edo) et aliæ Latine ab aliis, iisque præclaris, editæ auctoribus, vel apud Græcos vel in Latinis etiam bibliothecis Græcæ Sanctorum historiæ latent. Has ego, si Deus vitam et vires dederit, hoc opere absoluto, quia in quibusdam interpretibus perpetuus quidam hellenismus et obscuritas fastidium lectori affert, cogito Græcolatine edere, cum nova a me elucubranda interpretatione, nisi quis me, nec repugnantem, antevertat, aut certe laboris parte sublevet nonnullas accurate interpretatus. Et multas tum olim Rosweydus collegerat, tum ego ab amicis postea accepi, quarum quædam Latine adhuc non extant. Video tamen plurimas adhuc mihi deesse, quas Latine citati ante auctores verterunt; easque spero me interea esse consecuturum.

Quod Miræus ex Molani ms. Bibliotheca tradit, Metaphrasten vitas Sanctorum Orientalis Ecclesiæ collegisse, easque solas in Græcorum Ecclesiis legi; utrumque falsum est. Promiscue, qui ubique terrarum vixere, Sanctorum acta collegit Metaphrastes, licet præcipue Orientalium assecutus sit: nec solæ eæ in Græcorum Ecclesiis leguntur, quas ille composuit, imo paucæ omnino, ut ex Menæis Græcorum, de quibus postea, fit manifestum. Si id vult Molanus, quorum Sanctorum acta collegerit Metaphrastes, eorum vel recitari elogium aliquod vel memoriam saltem celebrari in divino officio a Græcis, non id inficior: at plurimorum agitur memoria, quorum acta non videatur ille descripsisse; aut sane immensum plane illius opus fuit, cujus minima adhuc sit pars edita.

Neque illud cuiquam erudito facile probaverit ex eadem Molani Bibliotheca Miræus, Simeonem ideo quandoque Magistri nomine citari, quod ludum litterarium Constantinopoli aperuerit. Nam quis id veterum tradit? Heterodoxos quosdam id inter alias nugas comminiscentes nihil moror. Illustri ortus familia Simeon, juvenis in Secretariorum adscitus classem, arduas obiit legationes, bellicis expeditionibus interfuit, aut etiam præfuit, princeps Secretariorum et Patricius renuntiatus, dein et Logothetes, (qui nobis Cancellarius est, ut ex Joanne Cinnamo probat Allatius) quando tandem ludum aperuit? An Constantino Porphyrogenito a patre; an (quod minus probable mihi videtur) a Romano Lecapeno filiis magister est datus? At qui magister sit Cæsarum isne continuo dicendus est ludum litterarium aperire? Meminisse poterat Miræus alios in rep. Constantinopolitana Magistros fuisse, quos Cedrenus et Curopalates binos gessisse id munus tradunt, et τῆς πολιτείας μαγίστρους reip. Magistros vocant. Imo plures postea hac ornatos dignitate fuisse ex iisdem patet auctoribus. Nam Cedrenus in Leone Sapiente ita scribit: Και ταχέως ἐκπέμψας τὸν μάγιστρον 'Ανδρέαν τὸν στρατηλάτην, ἄμα τῦ μαγίστρω 'Ιοάννη, καὶ γεγονότι Λογοθέτη τοῦ Δρόμου τῦ 'Αγιοπολίτη. Et continuo accersens Magistrum Andream Ducem exercitus, cum Magistro Joanne, et Hagiopolite, qui fuerat Logotheta Dromi; ac paullo post: αὐτός τε ὁ στρατηλάτης ἐπέμφθη 'Ανδρέας, καὶ ὁ μαγιστρος Στέφανος, καὶ ὁ μάγιστρος ὁ 'Αγιοπολίτης, καὶ Κρατερός καὶ Γοῦβερ οἱ πατρίχιοι. Missus est idem Dux exercitus Andreas, et Magister Stephanus, et Magister Hagiopolites, et Craterus ac Guber. Patricii. Iisdem titulis eos Curopalates quoque insignit. Et Zonaras de eodem agens Leone: Τὸν πατέρα ταύτης μάγιστρον ἐτίμησε, καὶ Λογοθέτην του Δρόμοῦ. Patrem ejus Magistrum creavit et Dromi Logothetam. Simeonem nostrum, qui Logotheta fuit, Magistri quoque ornatum fuisse dignitate existimamus, cum se Molanus dicat eum uspiam Magistrum appellatum legisse.

De Metaphrastæ porro operibus ita scribit Bellarminus: Illud autem est observandum a Metaphraste scriptas fuisse historias de vitis Sanctorum multis additis ex proprio ingenio, non ut res gestæ fuerunt, sed ut geri potuerunt: addit Metaphrastes multa colloquia sive dialogos Martyrum cum persecutoribus, aliquas etiam conversiones astantium Paganorum in tanto numero, ut incredibiles videantur: denique miracula plurima et maxima in eversione templorum et idolorum, et in occisione persecutorum, quorum nulla est mentio apud veteres historicos. Vellem mitius de viro magno vir maximus pronuntiasset. Unde constat eum non vetera secutum esse monumenta? Omisisse potius multa, quæ non omnino probaret, existimo, quam aliquid addidisse ex proprio ingenio. Retulerit tamen in suos commentarios aliquid, quod cum probatis veterum Patrum scriptis minus congruere videatur; homo erat, falli poterat. Colloquia Martyrum cum persecutoribus unde constat habita non esse? Amplificarit ea sane ad legentium utilitatem ac voluptatem: quis jure id reprehendat? an est quisquam qui id non permittat historico? Livio ceterisque licet Ducum orationes suos ad prælium adhortantium concinnare, sacro scriptori non licebit mysteria nostrae religionis Gentilibus tradita, ipsorumque confutatas superstitiones, explicatius proponere? Nam magno numero conversos ad fidem nostram, visis quæ Sancti patrarent miraculis, numquam equidem sum admiratus: qui enim alioqui tot ac tantæ provinciæ tantillo tempore subjici Christo potuissent? Miracula omnia, etiam quæ nunc fiunt, si suis commentariis insererent qui modo Ecclesiasticas historias scribunt, quanta singularum moles existeret! quantum offensionis haberet atque fastidii! Neque nulla, neque omnia narrant, sed quædam maxime illustria vel testium celebritate, vel consecuti fructus amplitudine. Idem veterum studiom fuit: qui propterea frequenter tradunt multa et magna, ad Sanctorum vel testandam ac munerandam sanctitatem, vel dicta confirmanda, edita esse divina virtute miracula, neque ullum tamen commemorant. At si quis ex professo Sancti cujuspiam historiam scribat, nihil eum præterire consulto fas est, quod sit ab eo dictum aut factum præclare, aut ejus caussa susceptum a mortalibus, aut denique patratum a Deo.

§ IV. Stara djela svetaca koja su sabrali Latini. Obrana djela Legenda Aurea.

§ IV. Acta vetera Sanctorum a Latinis collecta. Legenda Aurea defensa.

Mnogi su se od Latina latili sličnih djela; jedni su sažeto obuhvatili najljepša djela svetaca, drugi su ih nastojali ukrasiti stilom; treći su se zadovoljili time da odasvud prepisano prikladno saberu u jedno. Varnaharije hvali sv. Ceranija, pariškoga biskupa, da je dao napisati borbe mučenika Tergemina i Deziderija, biskupa Langresa, jer je pobožno nakanio u gradu Parizu iz ljubavi prema vjeri sabrati djela svetih mučenika na vrhunac svoje hvale. Živote otaca, od kojih je neke sam sastavio, a druge možda u jedan svezak sredio sv. Jeronim, kako smo raspravljali 17. siječnja uz život sv. Antuna, § 9, ovdje preskačem, jer su to djelo poslije drugi proširili, dodavši i nekoliko knjiga koje su sadržavale samo neke glasovitije primjere ili izreke anahoreta.

Onaj koji je sastavio djela svetih biskupa Severina iz Septempede i Viktorina iz Amiterna, koja se prepisana iz najstarijih kodeksa nalaze pod 8. siječnja, daje na znanje da je nagomilao djela mnogih svetaca; to je nimalo nemaran pisac, premda nam je nepoznat: „Dosad”, kaže, „neka čitatelj ima na umu da smo navodeći riječi oca Jeronima govorili preko tumača; preostalo djelo, budući da je naš govor, neka vaša ljubav rado sasluša. Što smo naime od pouzdana pisca doznali o pojedinim svecima, unijeli smo u povijest, da ljudima ne ostanu skriveni oni čije kreposti nisu ostale skrivene Bogu.”

Gotovo pojedini samostani prepisali su takve sveske od drugih ili su ih sami sastavili za sebe, kako bi imali što se i javno u zajednicama čita za pouku u krepostima i što svatko u osobnom proučavanju prelistava. Juraj Witzel u predgovoru djelu Hagiologium spominje dvojicu monaha iz Fulde, od kojih je jedan, Ruggero, najizvrsniji pobožnošću i učenošću, sastavio šest golemih svezaka oko godine 1156. To je možda onaj Ruggero kojega naš Brower u djelu Fuldensium Antiquitatum, knj. 4, spominje kao 39. opata toga najplemenitijega samostana, te se kaže da je knjižnicu opremio izvanrednim knjigama i da je umro 3. lipnja 1177. Prije ovoga najmarljivijeg pisca Ruggera, kaže isti Witzel, na istom se polju noćnoga rada znojio najrječitiji redovnik Arnodulf. No smatram da nijedan od njih nije same životopise sastavio vlastitim stilom, barem ne sve, nego da su nagomilali one koje su drugi prije objavili. Dokaz mi je fuldski kodeks nekoć posuđen našemu Rosweydeu, prastar, i očito ili jedan od onih koje je sabrao Ruggero ili iz njih prepisan; on ipak sadrži životopise koje drugdje posvuda možeš naći u rukopisima boljeg glasa. Kao u Fuldi, i u ostalim je samostanima bilo monaha i opata koji su ili pisali ili se od drugdje pobrinuli nabaviti kako druge izvrsne sveske tako osobito povijesti svetaca. No mi ponajprije tražimo one koji su svoje radove izdali na svjetlo dana da bi koristili mnogima.

Vinko iz Beauvaisa iz Reda propovjednika osim ostaloga napisao je Speculum historiale, koje je od postanka svijeta doveo do svojih vremena, naime do godine 1244., u kojoj je pisao, kako svjedoči u knj. 31, pogl. 105. U to je djelo umetnuo mnogo toga iz djela svetaca, posudivši mnogo iz kronika Helinanda, monaha iz Froidmonta, pobožna muža i rječita govornika, kako priznaje u knj. 29, pogl. 108; kao što je i iz samoga Vinka vrlo mnogo u svoje kronike prenio sv. Antonin. Smatram da je Vinko nazvan Bellovacensis po dugotrajnom boravku kod Belovaka, premda ne manjka onih koji drže da je rodom iz Beauvaisa, dok ga inače većina smatra Burgundcem po rodu. Čini se naime da se posve varaju oni koji misle da je bio biskup Beauvaisa, Sikst Sijenski, Possevino, Belarmin, Vossius, Miraeus: njima proturječe oni koji su točno napisali povijest toga grada, Louvet i Loisel, te oni koji su sastavili popise galskih biskupa, Claude Robert i Jean Chenu iz Bourgesa.

Vrlo je dugo u svačijim rukama bila Legenda Aurea Jakova de Voragine iz istoga Reda propovjednika. Vorago, odakle je Jakov ili potekao ili svakako uzeo nadimak, gradić je na obali Ligurskoga mora između Genove i Savone, koji se nekoć na putnim kartama, čini se, nazivao Vicus Virginis; Talijani ga zovu Varaggio, drugi Viragine, drugi Veraze; Leandro ga zove Virgium, drugi Voragium; čini se da Ubertus Folieta želi da se zove Varagine, jer Jakova naziva Varaginensis, kako ćemo uskoro reći. Jakov je bio profesor teologije, muž najučeniji i najsvetiji, te su ga s pravom hvalili Battista Michele Pio, Leandro Alberti, Fernando del Castillo i drugi. Godine 1292. izabran je za đenovskoga nadbiskupa uz odobrenje vrhovnoga svećenika Nikole IV.; po ćudoređu, kaže Jakov Filip iz Bergama, učenosti i dostojanstvu bio je na velikoj cijeni te je svojoj đenovskoj Crkvi riječju i djelom vrlo mnogo pomogao. Zatim, nabrojivši njegove knjige, dodaje: „Smatram pak da je on onaj Porchetus, đenovski biskup, o kojemu je Biondo iz Forlìja u svojim povijestima rekao da je, kad se na Pepelnicu bacio pred noge Bonifacija VIII. kako bi prema običaju primio pepeo, ondje gdje je svećenik po običaju navikao govoriti: ‚Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti’, papa Bonifacije ugledavši čovjeka, promijenivši neke riječi, rekao: ‚Sjeti se da si gibelin i da ćeš se sa svojim gibelinima u ništavilo vratiti’; i tako mu je bacio pepeo u oči, a ne na glavu, kako je običaj, te ga tako lišio nadbiskupije, premda mu ju je poslije vratio.” Ali kome bi se to moglo činiti vjerojatnim, kad je Jakov još i prije Bonifacijeva pontifikata pomirio gvelfe i gibeline? To svjedoči Folieta u knj. 6 djela Historia Genuensis: „Tako velik novi pridodani neprijatelj”, kaže, „uspavao je na neko vrijeme unutarnje nesloge koje su između gvelfa i gibelina 30 godina neprestano mučile grad. U tome se očitovao trud i služba revnoga pastira Jakova Varaginenskoga, nadbiskupa, pobožna i sveta muža, koji potičući, opominjući, moleći, ulijevajući strah od Božanskoga Veličanstva koje se gnuša nesloga, nije odustao od započetoga prije negoli je započete naume proveo u djelo. Njegovim je dakle zalaganjem sklopljena sloga i mir devedeset pete godine toga stoljeća.” Tako Folieta. Kako je onda dosljedno da se, premda su se te mržnje poslije ponovno rasplamsale, biskup pridružio jednoj strani kao pristaša i pomagač? Što reći na to da je ono što se pripovijeda strano veličanstvu vrhovnoga svećenika? Ipak ta izmišljotina nije najprije izmišljena o Jakovu, nego o Ivanu Porchetu Spinoli, njegovu nasljedniku: vjerujem zato što su tada svi Spinole (ako se izuzme jedna kuća) bili gibelini, i štoviše prvaci te stranke. A Flavija Bionda ili je Jakov iz Bergama nemarno čitao, ili je pri prepisivanju njegove kronike pisar postupio nepažljivo i nemarno. Riječi Bionda u djelu Historiarum ab inclinatione Romani imperii, dekada 2, knj. 9, glase ovako: „Jakovu de Voragine, đenovskome biskupu, za nasljednika je postavljen Porchetus Spinola iz Reda manje braće, koji je radi potvrde došao k samome Bonifaciju itd., te ga je istoga dana lišio nadbiskupije, koju mu je ubrzo potom i vratio.” Porchetus je imenovan nadbiskupom godine 1299., kako je očito iz bule Bonifacija VIII., dane 5. veljače, 5. godine njegova pontifikata, kod Luke Waddinga u 2. svesku djela Annales Minorum, u kojoj ga naziva redovnikom Reda manje braće, urešenim znanjem književnosti, čestitošću ćudoređa i drugim zaslugama kreposti. Jednako o njemu svjedoči u dvjema bulama danima xvi. i 18. kolovoza 1301., kojima mu vraća nadbiskupiju.

Pošto je dakle ta izmišljotina opovrgnuta, recimo sada o Jakovljevoj Legendi. Osim upravljanja Crkvom, kaže isti Jakov iz Bergama, i prije biskupstva i u samom biskupstvu sastavio je mnoge kraće rasprave pune jedrine te je mnoge životopise svetaca, opširne i raspršene, sabrao u jedan svezak. To je ona Aurea Legenda, ili Historia Longobardica, jer se označuje obama imenima; što je promaklo Fernandu del Castillo: on naime u 1. dijelu djela Historia Praedicatorum, knj. 3, pogl. 49, među Jakovljeva djela ubraja veliki svezak o životima svetaca, Chronica Genuensium i Historia Longobardica. No jedna te ista knjiga je De Vitis Sanctorum i Historia Longobardica: budući da je sažeto obuhvaćala vrlo mnogo životopisa najslavnijih svetaca, gotovo onih koji su upisani u kalendare Rimske Crkve, pohlepno se prepisivala i prelazila iz ruke u ruku svima, a otkako je izumljeno tiskarsko umijeće, češće je ponovno tiskana.

Potom je proširena nekim drugim povijestima svetaca dodanima na kraju. Ali netko je drugi (kako mislim) nekolicini životopisa dodao nespretno i smiješno tumačenje imena, doista nedostojno Jakovljeve učenosti; kao kad se kaže da je Egidije (Aegidius) tvoren od „e”, što znači bez, i „geos”, što je zemlja, i „dyan”, što je svijetlo ili božansko; Timotej kao onaj koji drži strah, ili od straha i „theos”; Simforijan od simfonije; Hipolit od „yper”, što je iznad, i „litos”, što je kamen; Sikst od „sios”, što je Bog, i „status”, kao božansko stanje; Vedast kao onaj koji doista daje žar (vere dans aestus). Preskačem ostala, ništa manje besmislena tumačenja; kad su ih neuki ljudi s propovjedaonica neprestano deklamirali, izazivali su mučninu i smijeh kod učenih, a sebe same i povijesti svetaca dovodili u najveći prezir. Otuda su one riječi Jurja Witzela u predgovoru djelu Hagiologium: „Poslije je živio Jakov iz Voragine, đenovski biskup, koji je živio godine 1290. A što je on učinio, jasno je i slijepcu. Daleko je bolje od Voraginea Crkvu zadužio Petar Lombard, koji je pisao poslije Voraginea, posudivši mnogo toga od riječi do riječi iz spisa starih; to je lako očito onomu tko uspoređuje knjige među sobom. Onaj se prekomjerno odaje bajkama, zbog čega je pao u toliki prezir kod svih razboritih ljudi. Ovom su se Lombardikom dosad doista previše služile, ili radije zlorabile je, katedre, prezirući pritom ili svakako zanemarujući djela svetaca koja nam je nudila Historia Ecclesiastica pisca Euzebija Pamfilova da se šire među Kristovim stadom. Niti obične knjižnice po samostanima posvuda sadrže išta povijesno o svecima osim ove jedine Lombardike, za koju se čudim zašto je zovu Zlatnom. Otprilike istih godina, ako se ne varam, skrpio je Vinko iz Beauvaisa ono svoje djelo Speculum, koji kao kompilator također zaslužuje prednost pred Voragineom.”

Tako Witzel, više strogo nego utemeljeno. Tko je naime taj Petar Lombard koji je pisao poslije Voraginea? Zar Učitelj sentencija, pariški biskup? Ali kako je poslije Voraginea pisao onaj koji mu je prethodio 140 godina? I kakvu je on to povijest napisao? Zar Petar Komestor, prezbiter iz Troyesa, pisac djela Historia Scholastica, koju je doveo samo do pogubljenja apostola Petra i Pavla? I taj je suvremenik Lombardov otišao s ovoga svijeta prije negoli se Jakov de Voragine rodio. A gdje se to Jakov bavi bajkama, dobri Witzele? Ja doduše ne odobravam sve što on piše; ipak ne sumnjam da je slijedio stare spomenike, i nalazim da se vrlo mnoge njegove povijesti slažu sa starima i izvornima: nisam sve pregledao; niti je potrebno, kad sam našao izvor, slijediti potoke: ali ako sam prije naišao na njih, korisno je ispitati jesu li i oni izvedeni iz njega, ne teku li mutni, ne gmižu li lijenim tokom, ne vuku li odakle drugdje močvarnu vodu: koliko, kažem, vjere valja pokloniti sažimačima ili parafrazatorima, zaključujem iz usporedbe starih pisaca s njihovim spisima. Smatram dakle da ta Legenda ponajviše nepravedno dobiva batine od sudova novovjekih pisaca. Zar će Witzel prezreti sve što se govori o svecima, ako nije uzeto iz Euzebija? Odakle je on sam uzeo djela sv. Benona, sv. Klare, sv. Egidija, sv. Augustina i vrlo mnogih drugih? Da i ne spominjem ono doista smiješno, što previše nemarno na rubu bilježi da život Karla Velikoga donosi iz Plutarha. Nadalje, kako je lažno ono da u običnim samostanskim knjižnicama osim ove Legende ne postoje povijesti svetaca! Naprotiv, ne može se naći nijedan stari samostan koji je umakao bijesu heretika ovoga vijeka a da se u njemu ne nalaze neki izvrsni kodeksi o djelima svetaca, i to većinom pisani starom rukom. Naposljetku, Witzel daje prednost Vinku iz Beauvaisa pred Jakovom iz Voragine. U tome će me imati za pristašu, ali ne i u tome da priznam kako su obojica pisala otprilike istih godina, kako on tvrdi, budući da se za ovoga kaže da je umro godine 1298., a za onoga 1256.: niti kad prihvaćam onoga, odbacujem ovoga i šibam ga cenzorskom strogošću: nije im obojici ista namjera. Vinko se šire razilazi, niti obuhvaća samo djela svetaca, niti ih prikladno raspoređuje prema crkvenome kalendaru.

Nešto strože i gorče nego Witzel o djelu Legenda Aurea izriče sud Ivan Ludovik Vives u knj. 2 djela De causis corruptarum artium ovim riječima: „Kako je nedostojna svetaca i kršćanskih ljudi ona povijest svetaca koja se naziva Legenda Aurea, za koju ne znam zašto je zovu zlatnom, kad ju je napisao čovjek željeznih usta i olovna srca. Što se ružnije može reći od te knjige? O kako je sramotno za nas kršćane što najizvrsnija djela naših svetaca nisu istinitije i točnije predana pamćenju, bilo radi spoznaje bilo radi nasljedovanja tolike kreposti!” Ludovika Vivesa uvijek sam iznimno cijenio kao muža jedinstvene učenosti, ozbiljnosti i razboritosti; i posve se s njim slažem da su najizvrsnija djela svetaca trebala biti točnije predana pismu negoli je to obično učinjeno. Ali to što tako pogrdno govori o piscu te Legende, da sveta i mudra muža naziva čovjekom olovna srca i željeznih usta, tome se doista čudim, osobito kod ozbiljna i umjerena čovjeka. To je možda bio crpio od Erazma Roterdamskoga, svoga učitelja, najstrožega Aristarha, koji gotovo nijednoga pisca nije mimoišao netaknuta i neobilježena cenzorskom šibom, smiješan i po tome što je često grickao ono što niti je razumio niti je bio naučio. Neka je Jakov bio manje dotjerana stila, kakva su već bila ona vremena, ali bio je ne samo učen i pobožan, nego jedinstvene razboritosti i rasuđivanja, tako da je bolje od Vivesa i Erazma mogao prosuditi koliko je vjerojatno ono što piše.

Njegovo je pak djelo prema vjerodostojnosti starih primjeraka ispravio i, dodavši nekoliko povijesti svetaca, proširio Klaudije Rota iz istoga Reda propovjednika, profesor svete teologije, te ga je objavio u Lyonu godine 1549., kako svjedoči Possevino: ja sam vidio samo izdanje iz godine 1531. Molanus u djelu Annotationes ad Usuardum pod 25. srpnja, kad govori o sv. Magneriku, navodi 2. svezak Legende. To je onaj svezak koji nosi naslov Historiae Sanctorum novae. Molanus ga naziva 2. sveskom Legende, kao da je prvi Historia Longobardica. Tako ga navodi i Juraj Colvenerius u djelu Scholia in Flodoardum, knj. 1, pogl. 6. „Potpunije”, kaže, „i savršenije među djelima Vitae Sanctorum tiskanima u Kölnu u folio formatu, još takoreći u samom djetinjstvu tiskarstva godine 1483.” Imam ih izdane u Leuvenu od Ivana iz Vestfalije godine 1485. Kao pisca ili sakupljača tih životopisa ponekad sam navodio Antuna Libera iz Soesta, jer me tako bio uvjerio jedan učen muž. Na kraju istoga sveska nalazi se njegova pjesma u pohvalu Kölna: čujem međutim da je ona tiskana i u drugim knjigama, a tko je ovo djelo sastavio, ne znam dovoljno pouzdano.

Volaterranus u knj. 21 prenosi da je Petar iz gradića Chioggie napisao povijest drugih svetaca koje je Jakov izostavio. Nije Petar toliko sabrao povijest onih koje je Jakov izostavio, koliko je sam sastavio drugo djelo, drukčijom metodom i većega opsega. O njemu Petar de Natalibus u prologu djela Catalogus Sanctorum kaže: „Najnoviji od svih, brat Petar Calo Mlečanin, iz istoga reda (naime propovjednika, a ne manje braće, kako je napisao Possevino), u velikom je svesku i opširnom djelu razradio mnoge svece čije je životopise, mučeništva i imena mogao odasvud prikupiti; zbog njegove opširnosti netko će to moći ne samo povjeriti pamćenju nego i pažljivo pročitati jedino uz dugovječnost vremena i ustrajnost u čitanju.” Leandro Alberti u djelu De viris illustribus Ordinis Praedicatorum piše da je on živio godine 1300. „Nedaleko od njega”, kaže, „nalazi se Petar Calo iz Chioggie sa životopisima svetaca koje je opširno izdao 1300.” Isti u djelu Descriptio Insularum quae circum Venetias iacent, kad govori o gradiću Fossa Clodia, koji Talijani sada zovu Chioggia ili Chioza, piše ovako: „Ovaj je grad rođenjem oplemenio Petar Calotius, monah Reda propovjednika, koji je vrlo pomno napisao dva golema sveska o životima svetaca, koja se čuvaju u Dominikanskoj knjižnici u Bologni.”

Gotovo u isto doba živio je Bernard Gui iz istoga reda, koji je godine 1324. postao biskup Lodèvea u Narbonskoj Galiji, a umro je godine 1331. Obdaren iznimnom učenošću, poduzeo je mnogo truda oko iskorjenjivanja zabluda albigenza i napisao više svezaka, za koje se govori da se čuvaju u Toulouseu u samostanu propovjednika, još neotisnuti. Među njima je nekoliko svezaka djela De Vitis Sanctorum, sabranih s iznimnom marljivošću, i to gotovo iz njihovih starih djela, premda ih je, kako se iz naslova daje razabrati, većinom sažeo, izrezavši ono što je manje odobravao. Još mi se nije posrećilo da te sveske vidim, premda se kaže da više njihovih primjeraka postoji i drugdje: ali neke sam životopise prepisane iz njih dobio trudom prijatelja.

Sv. Antonin, firentinski nadbiskup, i sam iz Reda propovjednika (kao da se čini da se ova redovnička obitelj već odavna osobito posvetila proslavljanju časti svetaca), osim vrlo mnogih drugih djela koja je učeno sastavio, sastavio je Chronicon podijeljeno u tri dijela, od postanka svijeta do pontifikata Pija II., odnosno Kristove godine 1459., kada je i sam preminuo taj najsvetiji biskup. U to je djelo utkao vrlo mnogo toga o djelima svetaca preuzetoga od drugih pisaca.

Gotovo suvremenik sv. Antoninu bio je Petar de Natalibus, biskup Equilija (na otoku Equilia ili Aequilia nasuprot ušću rijeke Piave nalazilo se nekoć to biskupsko sjedište, podložno gradskomu patrijarhu), koji je sabrao golem Catalogus Sanctorum, dodavši sažetak života svakoga pojedinoga ondje gdje ga je pronašao. On sam o svom djelu u prologu govori ovako: „Imajući dakle to na umu, ja, Petar iz Venecije, biskup Equilija, najmanji među svećenicima i nedostojan crkvenih prelata, želeći kratkim djelcem, ako Bog dade, počastiti malen broj svetaca poznat Crkvi, koji sam s nemalim trudom i čestim bdjenjima pomno sabrao iz svih prije spomenutih kodeksa i svezaka, kao i iz mnogih drugih starih knjiga i pasionara raznih Crkava koje sam god mogao pronaći, a posljedično i nama nepoznato neizmjerno mnoštvo ostalih blaženika, kako bih po njihovim zaslugama nakon borbe primio vijenac, i da talent bilo kakve milosti koji mi je povjeren ne zakopam u zemlju, nego da ga Gospodinu vratim ako ne upeterostručena, a ono barem udvostručena, na korist sinova vojujuće Crkve, oslanjajući se na ugled slavnih muževa te uzdajući se u zaštitu glave svih svetaca Isusa Krista i blažene njegove Majke Marije, dvanaestorice apostola i svih nebeskih građana, pobrinuo sam se u ovom katalogu izložiti i najkraćim govorom ispripovjediti imena, djela, živote, mučeništva i pobjede svih svetaca Novoga i Staroga zavjeta sažetim stilom u bitnome sabrane.” Petrov Catalogus objavljen je u Vicenzi trudom Henrika iz St. Ursa godine 1493., a češće i poslije.

O tom piscu ovako sudi Witzel: „Ovima je kao najnoviji među novijima pristupio marljiviji hagiolog Petar de Natalibus, biskup Equilija, i Petar Calo Mlečanin. Biskup Equilija težio je vrlo ugodnoj kratkoći i utkao je što je moguće manje bajki, zbog čega je njegov glas kod nas pohvalniji. Drugi mu također daju daleko veću prednost pred Jakovom de Voragine.” Ako je riječ o broju svetaca čija je imena sabrao, rado se slažem; ako pak netko traži da se djelo pomno ispita na vagi stare povijesti i odmjeri pouzdanim svjedočanstvima kao utezima, doista on u mnogome zaostaje i za Jakovom iz Voragine: tako da je Ivan Vasaeus u djelu Hispaniae Chronicon, pogl. 3, s pravom smatrao da ga u nekim stvarima valja čitati s rasuđivanjem.

Suvremenik biskupu Equilija bio je Ivan Gillemans, podprior samostana regularnih kanonika u Crvenoj dolini pokraj Bruxellesa u Brabantu, koji je s najvećim trudom i marljivošću sabrao vrlo mnoge životopise svetaca i vlastitom ih rukom prepisao: u tom je proučavanju izvanredan trud zajedno s njim uložio Antun Gentius, prior istoga samostana. „Mnogo doista Gentiju i Ivanu Gillemansu”, kaže Valerije Andrija u djelu Bibliotheca Belgica, „duguje sveopća Crkva zbog vrlo mnogih životopisa svetaca spašenih od propasti.” Gillemans je umro godine 1487., a Gentius 1543. Izvrsnim rukopisnim svescima iz Crvene doline služili su se nekoć i Surije, posredovanjem Ivana Molanusa, i mi.

Latinorum plures similia moliti sunt opera; alii succincte pulcherrima Sanctorum gesta complexi, alii ornare ea stylo aggressi; alii sat habuerunt, undecumque exscripta in unum apte congerere. S. Cerannium Parisiorum Antistitem prædicat Warnaharius Tergeminorum Martyrum certamina, ac Desiderii Lingonum Episcopi, exarari a se jussisse, cum Sanctorum Martyrum gesta ad laudis suæ cumulum pro amore religionis congregare in urbe Parisiaca devotus intenderet. Vitas Patrum, quarum aliquas ipse composuit, alias in unum volumen fortassis redegit S. Hieronymus, ut 17 Januarii ad vitam S. Antonii § 9 disseruimus, quia id opus ab aliis deinde auctum, adjectis etiam libris aliquot qui solum exempla quædam illustriora aut apophthegmata anachoretarum continerent, hic prætermitto.

Qui sanctorum Antistitum Severini Septempedani et Victorini Amiternini, quæ ex vetustissimis codicibus descripta VIII Januarii habentur, acta composuit, is plurium se Sanctorum res gestas coacervasse significat, non indiligens auctor, etsi nobis ignotus: Hucusque, inquit, nos Patris Hieronymi dicta referentes per interpretem locutos lector advertat: reliquum opus ut sermo noster est, vestra caritas libenter audiat. Quæ enim singulis de Sanctis fideli auctore comperimus, in historiam misimus, ne laterent homines quorum Deum non latuere virtutes.

Singula fere monasteria istiusmodi volumina vel ab aliis descripsiere, vel consarcinavere paria sibi, ut suppeterent quæ et publice in conventibus ad virtutum institutionem legerentur, et privato cujusque studio volverentur. Duos memorat Georgeius Wicelius in præfat. ad Hagiologium Fuldenses Monachos, quorum alter Ruggerus pietate ac doctrina præstantissimus sex ingentia volumina composuerit circiter annum 1156. Est is fortassis Ruggerus, qui xxxix nobilissimi illius cænobii Abbas memoratur a Brawero nostro Fuldens. Antiquit. lib. 4, diciturque libris peregregiis bibliothecam instruxisse, obiisse 3 Junii 1177. Ante Ruggerum hunc diligentissimum scriptorem, inquit idem Wicelius, sudarat in eodem lucubrandi stadio Arnodulphus cænobita facundissimus. At neutrum existimo vitas ipsas suo stylo composuisse, saltem omnes, sed ab aliis antea editas coacervasse. Argumento mihi est codex Fuldensis olim Rosweydo nostro commodatus, perantiquus, planeque vel unus eorum quos Ruggerus collegit, vel ex iis descriptus; qui tamen Vitas continet quas alibi in melioris notæ mss. passim reperias. Ut autem Fuldæ, fuere in ceteris quoque asceteriis qui tum alia præstantia volumina tum præsertim Sanctorum historias vel scriberent, vel aliunde curarent, monachi et Abbates. Sed de iis præcipue quærimus, qui suas lucubrationes emisere inlucem, ut pluribus prodessent.

Vincentius Bellovacensis ex ordine Prædicatorum præter alia Speculum historiale scripsit, quod ab orbe condito ad sua perduxit tempora, ad annum videlicet 1244, quo scribebat, ut lib. 31, cap. 105, testatur. Ei operi pleraque ex actis Sanctorum infersit, multa ex Helinandi monachi Frigidimontis, viri religiosi et facundia diserti, chronicis mutuatus, ut lib. 29, cap. 108, fatetur: uti ex ipso Vincentio plurima in sua chronica transtulit S. Antoninus. Bellovacensem appellatum esse Vincentium arbitror a diutina apud Bellovacos commoratione, licet non desint qui ortum e Bellovacis velint, quem alioquin plerique gente Burgundum faciunt. Nam falli omnino videntur, qui Bellovacensem fuisse Episcopum existimant, Sixtus Senensis, Possevinus, Bellarminus, Vossius, Miræus: quibus refragantur qui illius urbis historiam accurate scripserunt, Lovetus et Loisselius, quique Gallicanorum Antistitum catalogos confecere Claudius Robertus et Joannes Chenu Biturix.

Diutissime in omnium manibus fuit Legenda Aurea Jacobi de Voragine ex eodem Ordine Prædicatorum. Est Vorago, unde vel ortus vel certe cognomen duxit Jacobus, in ora Ligustici maris Genuam inter ac Savonam oppidum, quod olim Vicus Virginis in tabulis itinerariis appellatum videtur, Itali Varaggio, alii Viragine, alii Verazeappellant; Leander Virgium, alii Voragium; Ubertus Folieta videtur Varaginem dici velle, cum Jacobum Varaginesem vocet, ut mox dicemus. Fuit Jacobus Theologiae professor, doctissimus vir ac sanctissimus, meritōque a Baptista Michaele Pio, Leandro Alberto, Fernando de Castillio, aliisque laudatus. Archiepiscopus Genuensis anno 1292 electus, probante Nicolao IV, Pontifice maximo, moribus, inquit Jacobus Philippus Bergomensis, et doctrina ac dignitate magno in pretio fuit, atque Genuensem suam Ecclesiam verbo et opere plurimum juvit. Subdit deinde, illius libris enumeratis: Hunc autem illum existimo Porchetum esse Genuensem Episcopum, de quo Blondus Foroliviensis in historiis suis dixit, quod cum ante pedes Bonifacii VIII, in die Cinerum se posuisset pro cineribus ex more suscipiendis; ubi cum ex more dici a Sacerdote consuetum est, Memento homo quia cinis es et in cinerem reverteris; Bonifacius Pontifex videns hominem, mutatis quibusdam verbis dixit: Memento, quia Gibellinus es, et cum Gibellinis tuis in nihilum reverteris: et sic cineres in oculos ejus injecit, non in caput, ut mos est, atque ita ipsum Archiepiscopatu privavit, licet postea illum restituerit. At cui id credibile videatur, cum etiam ante Bonifacii pontificatum pacem Guelfos inter ac Gibellinos conciliarit Jacobus? Testatur id Folieta lib. 6, histor. Genuen. Tantus novus hostis additus, inquit, intestinas discordias, quæ inter Guelfos et Gibellinos per 30 annos civitatem continenter vexarant, ad aliquantulum tempus consopivit. Qua in re opera et officium seduli Pastoris Jacobi Varaginensis Archiepiscopi, viri pii et sancti, constitit: qui hortando, monendo, rogando, divini Numinis discordias abominantis metum injiciendo, non prius abstitit incepto quam inchoata consilia ad effectum perduxit. Eo igitur auctore concordia et pax inita est anno ejus seculi nonagesimo quinto. Hæe Folieta. Qui consequens est, ut, licet eæ postea recruduerint simultates, alteri se parti fautorem adjutoremque junxerit junxerit Antistes? Quid quod alienum illud est quod narratur, Pontificis Maximi majestate? Non tamen de Jacobo ea primum conficta fabula est, sed de Joanne Porcheto Spinola, ejus successore: credo quod Spinolæ tunc omnes (si domum unam exceperis) Gibellini erant, illiusque adeo factionis principes. Et Flavium Blondum vel negligenter legit Bergomensis, vel in ipsius Chronico transscribendo incuriose et oscitanter segessit librarius. Verba Blondi historiar. ab inclinat. Rom. imperii Decad. 2, l. 9, sunt hæc: Jacobo de Voragine Genuensi Præsuli suffectus est Porchetus Spinola Minorum Ordinis qui pro confirmatione ad ipsum Bonifacium, etc. et eum archiepiscopatueadem die privavit quem et paullo post restituit. Designatus est Archiepiscopus Porchetus anno 1299, ut ex Bonifacii VIII bulla, in Non. Februarii, pontificatus ejus an. 5, data patet, apud Lucam Wadingum to. 2 Annalium Minorum, in qua eum appellat Ordinis Fratrum Minorum professorem, litterarum scientia, honestate morum, et aliis virtutum meritis redimitum. Paria de eo prædicat in duabus bullis xvi et xv Kal. Septembr. 1301 datis, quibus archiepiscopatum ei restituit.

Ea igitur explosa fabula, nunc de Jacobi Legenda dicamus. Præter Ecclesiæ regimen, inquit idem Bergomensis, et ante episcopatum et in ipso episcopatu multos commentariolos succo plenos composuit, et multas Sanctorum Vitas diffusas atque dispersas in unam volumen collegit. Hæc est Aurea illa Legenda, sive historia Longobardica, utroque enim nomine insignitur; quod Fernandum de Castillio fugit: is enim historiæ Prædicat. i par. lib. 3, cap. 49, inter Jacobi opera recenset magnum volumen de vitis Sanctorum, Chronica Genuensium, historiam Longobardicam. Sed unus idemque est liber de Vitis Sanctorum, et historia Longobardica: quæ quia plurimas celeberrimorum Sanctorum vitas, eorum fere qui in Ecclesiæ Romanæ Kalendariis inscripti, succincte complecteretur, avide descripta et omnium volutata manibus est, et postquam ars typographica inventa est, sæpius recusa.

Aucta est deinde quibusdam aliis adjectis ad calcem historiis Sanctorum. Sed addidit alius (ut puto) quispiam vitis nonnullis ineptam et ridiculam nominum interpretationem, indignam sane Jacobi eruditione; ut cum dicitur Aegidius formari ab e quod est sive, et geos quod est terra, et dyan quod est clarum, sive divinum; Timotheus, quasi timore tenens, vel a timore et theos; Symphorianus a symphonia; Hippolytus ab yper quod est super, et litos quod est lapis; Sixtus a sios quod est Deus, et status, quasi divinus status; Vedastus quasi vere dans æstus. Omitto cetera non minus absurda; quæ cum indocti homines pro pulpitis identidem declamarent, nauseam et risum movebant eruditis, seque ipsos et Sanctorum historias in summam adducebant contemptionem. Unde illa sunt Georgii Wicelii in præfat. ad Hagiologium: Post extitit Jacobus Voraginis Præsul Genuensis, qui vixit an. 1290. Verum quid is præstiterit vel cæco perspicuum sit. Longe melius Voragine de Ecclesia meritus Petrus Lombardus, qui post Voraginem scriptitavit, multa mutuatus ad verbum ex scriptis veterum; id quod conferenti inter se libros facile adparet. Mythologiæ ille impensius indulget: quamobrem in tantum contemptum abiit apud omnes cordatos. Hac profecto Lombardica hactenus nimium usæ, seu abusæ potius, cathedræ sunt, contemptis interim aut certe neglectis Sanctorum actis, quæ nobis Ecclesiastica historia Eusebio Pamphilo auctore offerebat in Christi gregem divulganda. Nec vulgares passim bibliothecæ in monasteriis continent historicum quid de Sanctis, præter hanc unam Lombardicam, quam cur Auream vocent demiror. Sub eosdem annos, ni fallor, consarcinavit Vincentius Belvacensis Speculum illud suum, qui ipse quoque compilator Voragini præferri meretur.

Hæc Wicelius, severius quam solidius. Quis enim ille est Petrus Lombardus, qui post Voraginem scriptitavit? An Magister sententiarum, Parisiorum Antistes? At qui post Voraginem scriptitavit, qui 140 annis eum antecessit? Et quam ille historiam scripsit? An Petrus Comestor Presbyter Trecensis auctor historiæ scholasticæ, quam solum usque ad cædem Apostolorum Petri et Pauli perduxit? Et hic Lombardo suppar, antequam natus esset Jacobus de Voragine, migravit e vita. Ubi vero mythologiæ studet Jacobus, bone Wiceli? Ego certe non omnia probo quæ ille scribit; quin tamen vetera secutus sit monumenta, non dubito, et plurimas ejus historias reperio cum veteribus et genuinis congruere: non omnes evolvi; nec necesse est, cum fontem reperi, rivos consectari: sed si prius in hos incidi, an etiam ex illo ducti sint, an non fluant lutulenti, an non pigro lapsu repant, an non aliunde palustrem undam trahant, juvat dispicere: quam, inquam, breviatoribus aut paraphrastis adjungere fidem par sit, ex veterum statuo cum ipsorum scriptis collatione. Censeo igitur, injuria, ut plurimum, neotericorum judiciis vapulare eam Legendam. An omnia quæ de Sanctis dicentur, nisi sint ex Eusebio sumpta, aspernabitur Wicelius? Unde ipse S. Bennonis, S. Claræ, S. Ægidii, S. Augustini, et aliorum plurimorum gesta accepit? ut omittam sane ridiculum illud, quod Caroli Magni vitam se ex Plutarcho dare, nimis oscitanter in margine adscribat. Deinde quam illud falsum, nullas in vulgaribus cœnobiorum bibliothecis præter hanc Legendam extare Sanctorum historias! Nullum contra reperire est antiquum monasterium, quod quidem hæreticorum ævi hujus effugerit rabiem, quin aliqui in eo præclari de Sanctorum rebus gestis codices extent, ac plerique antiqua manu exarati. Bellovacensem denique Voraginensi præfert Wicelius. Habebit me in eo suffragatorem, sed non etiam, ut sub eosdem annos, quod ipse ait, scripsisse utrumque confitear, cum hic anno 1298 ille 1256 dicatur decessisse: neque illum cum amplector, hunc repudiabo, et censoria severitate perstringam: non idem utriusque institutum est. Latius evagatur Vincentius, neque sola Divorum Acta complectitur, neque ea apte ad fastos Ecclesiasticos distribuit.

Wicelio severius aliquanto acerbiusque de Legenda Aurea pronuntiat Joannes Ludovicus Vives lib. 2 de caussis corruptarum artium in hæc verba: Quam indigna est Divis et hominibus Christianis illa Sanctorum historia quæ Legenda Aurea nominatur, quam nescio cur auream appellent, cum scripta sit ab homine ferrei oris, plumbei cordis. Quid fædius dici potest illo libro? O quam pudendum est nobis Christianis, non esse præstantissimos nostrorum Divorum actus verius et accuratius memoriæ mandatos, sive ad cognitionem sive ad imitationem tantæ virtutis! Ludovicum Vivem semper permaximi feci, singulari eruditione, gravitate, prudentia virum; planeque illi assentior, præstantissimos Divorum actus accuratius debuisse, quam vulgo factum sit, mandari litteris. Sed quod Legendæ illius auctori ita maledicit, ut virum sanctum et sapientem plumbei cordis, oris ferrei appellet, id sane miror, in homine præsertim gravi et moderato. Hauserat id fortassis a Desiderio Erasmo præceptore suo, severissimo Aristarcho, qui nullum prope scriptorem intactum et non censoria virga notatum præteriit, hoc etiam ridiculus quod ea arroserit sæpe quæ nec intelligebat nec didicerat. Fuerit Jacobus styleo minus compto, ut illa erant tempora, at erat non modo doctus et pius, sed prudentia judicioque singulari, ut quam probabilia essent quæ scriberet, Vive Erasmoque melius potuerit judicare.

Ejus porro opus ad vetustorum exemplarium fidem castigavit, additisque aliquot Sanctorum historiis auctius reddidit, Claudius Rota ex eodem Ordine Prædicatorum, sacræ Theologiæ professor, ediditque Lugduni, anno 1549, ut Possevinus testatur: ego solam iam anni 1531 editionem vidi. Citat Molanus in Annotat. ad Usuardum 25 Julii, cum de S. Magnerico agit, Legendæ tomum 2. Is est tomus, qui Historiæ Sanctorum novae inscribitur. Tomum 2 Legendæ appellat Molanus, quasi primus sit historia Longobardica. Eum ita citat Georgius Colvenerius Scholiis in Flodoardum l. 1, c. 6. Plenius, inquit, et perfectius inter Vitas Sanctorum Coloniæ excusas in folio, in ipsa adhuc quasi typographiæ infantia anno 1483. Habeo Lovanii editas a Joanne de Westphalia an. 1485. Auctorem aut collectorem earum Vitarum aliquando citavi Antonium Liberum Susatensem, itaque mihi vir quidam doctus persuaserat. Extat illius ad calcem ejusdem tomi in Coloniæ Agrippinæ laudem carmen: quod tamen et in aliis libris excusum audio; neque quis hoc opus coagmentarit, sat scio.

21 Petrum ex oppido Clodiensi aliorum Sanctorum ab Jacobo præteritorum historiam scripsisse. Non tam præteritorum a Jacobo historiam collegit Petrus, quam aliud opus ipse confecit, alia methodo, ac mole majore. De eo Petrus de Natalib. in Prologo Catalogi SS.: Novissimus omnium F. Petrus Calo Venetus, ejusdem Ordinis (Prædicatorum nimirum, non Minorum, ut scripsit Possevinus) Sanctorum multorum, quorum Vitas, passiones, et nomina undecumque sumere valuit, grandi volumine, et diffuso opere dilatavit; quod ejus prolixitate nedum commendare memoriæ, sed nec intente legere quis poterit, nisi longævitate temporis et assiduitate lectionis. Vixisse eum anno 1300 scribit Leander Albertus de viris illustr. Ord. Prædic. Nec longe abest, inquit, Petrus Calo Clugiensis cum Vitis Sanctorum fuse a se editis mccc. Idem in Descriptione Insularum quæ circum Venetias jacent, cum de Fossa Clodia oppido, quod Chioggia vel Chioza nunc Italis dicitur, agit, ita scribit: Urbem hanc ortu nobilitavit Petrus Calotius Ordinis Prædicatorum monachus, qui admodum exacte ingentia duo volumina de vitis Divorum scripsit, quæ in Bibliotheca Dominicana Bononiæ servantur.

Eadem prope ætate vixit Bernardus Guido ex eodem Ordine, qui an. 1324 Lodevensis in Gallia Narbonensi Episcopus factus, anno 1331 decessit. Is insigni præditus eruditione, et ad Albigensium extirpandos errores laboris multum suscepit, et complura scripsit volumina, quæ Tolosæ in monasterio Prædicatorum feruntur asservari, necdum typis excusa. Sunt in his tomi aliquot de Vitis Sanctorum, insigni studio collecti, et fere ex antiquis eorum actis, quamquam hæc, ut ex titulis datur intelligi, plerumque contraxerit, iis quæ minus probaret recisis. Nondum eos tomos ut viderem contigit, quorum tamen plura etiam alibi esse exemplaria dicuntur: at quasdam ex iis sum transscriptas Vitas amicorum opera nactus.

S. Antoninus Archiepiscopus Florentinus, et ipse ex Ordine Prædicatorum (quasi hæc familia præ reliquis ad Sanctorum illustrandum honorem jam olim peculiariter incubuisse videatur) præter alia plurima quæ erudite composuit, Chronicon conflavit in tres partes distinctum, ab orbe condito ad Pii II pontificatum, sive Christi annum 1459, quo et ipse decessit sanctissimus Antistes. In eo opere pleraque de Sanctorum rebus gestis ex aliis accepta scriptoribus intexuit.

Suppar prope S. Antonino fuit Petrus de Natalibus, Episcopus Equilinus, (in Equilia, sive Æquilia insula Anassi Fluminis ostio objecta, ea sita olim sedes, Gradensi Patriarchæ subjecta) qui ingentem collegit Sanctorum Catalogum, addita singulorum Vitæ epitome, ubi eam reperit. Ipse de suo opere ita loquitur in prologo: Hæc igitur attendens ego Petrus de Venetiis, Equilinus Episcopus, inter Sacerdotes minimus, et Ecclesiæ Prælatos indignus, Sanctorum exiguitatem Ecclesiæ notam, ex prænominatis omnibus codicibus et voluminibus, nec non ex aliis pluribus diversarum Ecclesiarum antiquis libris et passionariis, quos cumque invenire potui, non sine multis laboribus crebrisque vigiliis studiosius recollectam, et per consequens ceterorum Beatorum nobis ignotam infinitam multitudinem, brevi opusculo cupiens, ut Deus annuerit, honorare; quatenus eorum meritis post agonem coronam excipiam; et ne talentum mihi qualiscumque gratiæ creditum terræ suffodiam; quinimo Domino etsi non quincuplatum, vel saltem restituam duplicatum, ad utilitatem filiorum militantis Ecclesiæ, Sanctorum omnium novi et veteris testamenti nomina, gesta, vitas, passiones, et triumphos compendioso stylo substantialiter recollecta, illustrium virorum fretus auctoritate, Sanctorumque omnium capitis JESU Christi, et beatæ ipsius genitricis Mariæ, xii Apostolorum, atque cunctorum supernorum civium confisus patrocinio, præsenti catalogo curavi retexere et brevissima oratione narrare. Editus est Petri Catalogus Vicentiæ opera Henrici de S. Ursio an. 1493 ac sæpius postea.

De hoc auctore ita censet Wicelius: His omnium novissimus accessit inter recentiores diligentior hagiologus Petrus de Natalibus Præsul Equilinus, et Petrus Calo Venetus. Pergratæ brevitati studuit Equilinus, et quam minimum intexuit mythologiæ, quo commendatior ejus apud nos fama est. Alii quoque eum longe Jacobo de Voragine præferunt. Si de numero agatur Sanctorum, quorum ille nomina collegit, lubens assentior; sin diligenter veteris historiæ statera examinata, certisque testimoniis ceu momentis librata quis requirat, næ ille in multis etiam Voraginensi cedit: ut merito Joannes Vasæus in Hispaniæ Chronico cap. 3, in aliquibus cum judicio legendum censuerit.

Suppar Equilino fuit Joannes Gilemannus monasterii Canonicorum regularium in Rubea-valle juxta Bruxellam in Brabantia Supprior, qui summo labore atque industria Vitas Sanctorum plurimas collegit et manu sua descripsit: quo in studio præclaram operam una posuit Antonius Gentius ejusdem cœnobii Prior. Multum sane Gentio et Joan. Gilemanno, inquit Valerius Andreas in Biblioth. Belgica, universa debet Ecclesia, ob vitas Sanctorum plurimas ab interitu vindicatas. Decessit Gilemannus an. 1487, Gentius 1543. Præclaris Rubea-vallis mss. voluminibus et Surius olim, procurante Joanne Molano, et nos usi sumus.

Svezak I Kalendar godine