Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 6. siječnja

O sv. Erminoldu, opatu i mučeniku

DE S. ERMINOLDO ABB. AC MARTYRE

Sadržaj (14)
  1. Predgovor autora životopisu.
  2. Sv. Erminold biva postavljen na čelo samostana Prüfening.
  3. Car kojega je papa izopćio biva spriječen ući u samostan, i ne vrijeđa se.
  4. Neki kuju urotu za njegovo ubojstvo.
  5. Njegova slava pokazana s neba.
  6. Čudesa nakon smrti.
  7. Sv. Erminold slavan po čudesima nakon smrti.
  8. Kažnjen neki bogohulnik.
  9. Izliječeni bolesnici. Zaustavljena čudesa.
  10. Razne bolesti odagnane njegovom pomoću.
  11. Druga razna ozdravljenja.
  12. Izliječena opsjednuta žena i drugi bolesnici.
  13. Druga dobročinstva iskazana smrtnicima.
  14. Sažeti pregled.

Sv. Erminold slavan po čudesima nakon smrti.

U ova dva odlomka povjerena službi peraa, budući da su u njima sadržane objave i viđenja Gospodnja, ukazana redovničkim muževima nedugo nakon sretna preminuća svetoga Oca, te su zbog toga po nekom pravu srodnosti pripadala prethodnome, znajući da je već čas da dovršimo govor, privodeći kraju ovu knjižicu, odvezujemo umorne volove iz jarma. Nadalje, jedno je potrebno, kako vidimo. Kako je naime podjela same knjižice dvodijelna, pri čemu prvi njezin dio obuhvaća putovanje našega Hebreja kod Egipćana ovoga svijeta ili Babilonaca, a drugi se razlaže u izlasku Izraela iz Egipta sadašnjega vijeka i ulasku u zemlju istinskoga obećanja; dosljedno smatramo da valja priteći u pomoć i pobrinuti se za mišljenje onih, štoviše prije preduhitriti sumnju i nepovjerenje onih kojima nije dostatna jasnoća hvalevrijedna života ni dragocjena smrt njegovih svetaca u očima Gospodnjim koja im je pokazana, nego ako s Tomom ne dotaknu ili ne opipaju čudesa, i ako ne vide znakove i čudesa, ne vjerujući, s kraljevskim službenikom postupaju na židovski način. Kako bi se dakle takvi, imajući pred sobom tolik oblak svjedoka, samim njegovim djelima pozvali, ili radije prisilili na vjerovanje; prijeđimo s kraja prve knjige, čineći početak sljedeće, na kreposti i znakove kojima je Gospodin proslavio svoga sveca i nakon što je preminuo iz ovoga života, te ga i danas proslavlja, kanivši u drugoj knjizi raspravljati o njegovim čudesima, o čijem smo životu i preminuću govorili u prvoj. U početku bijaše Riječ. Kad se dakle već svidjelo Gospodinu da se naša žalost okrene u radost, da se, znajući da on živi na nebu, radujemo onome kojega smo oplakivali kao preminula svijetu, ponovno je Isus očitovao da je učinio dionikom anđela onoga za kojim smo tugovali što je oduzet ljudskom društvu. A očitovao je to ovako.

2 Neka čestita majka obitelji, imenom Kristina, sa svojom majkom, imenom Berta, veoma odana Bogu, dođe iz grada Regensburga u Prüfening da pohodi svoga brata. I kad su se na izmaku dana kolima spremale vratiti kući, majka, kao da se želi oprostiti od svetaca, pred vratima samostana, jer je bio zatvoren, poče usrdnije moliti i iznenada je obli slatkoća čudesna mirisa: dok se tome u sebi divila, zamoli da se crkva otvori, i ishodila je to, te uđe i osjeti da onaj miomiris struji iz groba svetoga muža. Stoga, ne nezahvalna božanskoj milosti, zahvaljujući, zavjetova zavjet Bogu Jakovljevu da će tijekom cijele godine bosih nogu pohađati grob njegova sluge Erminolda, u čije se zasluge udostojala uvjeriti. To je i ispunila, nikada to ne prekidajući ni zbog dubine puta, ni zbog vlage kiša, ni zbog oštrine snijegova. I ona bijaše udovica, a s njom veliko mnoštvo iz grada, po njezinu primjeru, budući da je bila od uglednijih u gradu, poče često pohađati spomen-mjesto Božjega muža i djelotvorno iskušavati njegovu pomoć u kakvim god potrebama. Taj početak znakova učini Isus pred vjernim učenicima svoga sluge i očituje svoju slavu i dostojanstvo koje je već na nebesima primio onaj koji nije tražio slavu zemaljskoga dostojanstva. I posve je dolično trebalo da njegova proslava započne od ugodna mirisa, jer je samoga sebe prinio Bogu na ugodan miris, kako bi se, prikladno razbijenim alabastrom njegova presvetoga tijela, izlila slatka pomast njegovih zasluga i glasa, čijim bi se mirisom dom Crkve još obilnije ispunio.

3 Ono pak, među veoma brojnim znakovima, Gospodin je udijelio svome svecu kao neku osobitu povlasticu, da bolesna djeca, izvagana, kako to biva,b kod njegova groba, ili odmah po njegovim zaslugama ozdrave, ili se kratkim putem smrti smjesta oslobode dugotrajnosti bolesti.

4 Kad je to po glasu dočuo i gospodin blage uspomenec Konrad, nadbiskup Mainza, budući da je trpio od dugotrajne bolesti koju je navukao od neuobičajena zraka u Svetoj zemlji, a nimalo mu nije koristilo iskustvo liječnika; izvagavši se kod groba toga muža s markom srebra, sa snažnim vapajem i suzama, bi uslišan prema obliku svoje molbe. Bio je naime zatražio da od dugotrajnosti nemoći bude oslobođen ili brzim oporavkom, ili barem dobročinstvom smrti. On je ubrzo, prije nego što je stigao do svoga sjedišta, posredovanjem smrti postigao ono što je molio po zaslugama blaženoga Erminolda.

5 Neki muž siromašan imetkom, a još siromašniji gubitkom vida, ipak bogat obiljem pobožnosti i vjere, uđe u Prüfening da zatraži dobročinstva Božjega muža, i nakon što su mu mnogi, koji su bili došli iz obližnjega sela i stajali pred vratima crkve, pokazali u crkvi svečev grob, rukom dječaka koji ga je vodio bi smješten oko oltara, kako je zatražio: kad je vodič izišao, opipavajući korak svojim štapom, pobožno pristupi k grobu i, prostrt na tlu, zamoli u vjeri nimalo ne sumnjajući da zavrijedi primiti vid. I odmah osjetivši da je uslišan, iziđe primivši vid te reče svome vodiču da vidi, i svima koji su stajali uokolo, koji su ga vidjeli kako je slijep ušao i koji su mu na njegovo traženje pokazali grob. Sve je dakle njih imao i kao svjedoke i kao glasnike svoga prosvjetljenja. I dok se izdaleka čuo glas onih koji su čestitali prosvijetljenome, jer su sami među sobom razgovarali o svemu tome što se dogodilo, on je hvalio Boga i zasluge njegova sluge.b To je uobičajeno i u našoj Belgiji, da bolesnu djecu važu i težinu izjednače pšenicom ili nečim drugim što žele prinijeti Bogu ili svecima, uz dodatak neke svote zlata ili srebra.c Konrad I. postavljen je godine 1162. za biskupa Mainza. Dvije godine poslije svrgnuo ga je Fridrik I. jer je bio sklon rimskom prvosvećeniku; godine 1180. vraćen je na službu: godine 1196., poslan s drugim knezovima protiv Saracena u Svetu zemlju, okrunio je Leona za kralja Armenije. Poslije je pošao u Ugarsku da pomiri zavađenu braću kraljeve; dok se vraćao u Mainz, umro je na području Passaua 27. listopada 1200. ili, kako neki žele, malo poslije. Opširnije o tome naš Serarije u djelu Rer. Moguntiac., knj. 5.

Kažnjen neki bogohulnik.

6 Neki brat, od onih koje nazivamo a bradatima, nadošavši potaknut zlim duhom i ne podnoseći slavu Božju, poče uvredljivim prijekorima napadati onoga koji je naviještao dobročinstva Boga i njegova sluge, nazivajući ga varalicom i lažljivcem i govoreći da takvom lukavštinom lovi obilniju milostinju. Pobivši to slobodnim glasom, onaj ode i udalji se. A onaj bradati i okorjeli u zlim danima, bjesneći s drskom smjelošću, načinivši bič od šiba, drsko udari trima udarcima grob svetoga Oca te svetogrdnim ustima reče: „Smiri se ti, Erminolde, i prestani nas uznemiravati.” Tek što je to dovršio, gle Bog osveta, Gospodin, dostojnom osvetom obuzda bogohulnika. Lice mu naime, kao da je poliveno kipućom vodom, poče nevjerojatno gorjeti. On, žurno izišavši iz crkve, požuri u svoju sobu da bi legavši u krevet dočekao neko olakšanje. Bio je pak starješina pastira. Za njim je u stopu išao jedan od njegovih slugu, koji je doduše čuo njegove hule, ali ne znajući za božansku osvetu, blagom ga opomenom ukori zbog njegovih riječi, dok onaj, po sličnosti sa zmijom i gluhom ljuticom, nije ništa nimalo odgovarao sve dok nisu došli do obližnjega izvora gdje se običavala napajati samostanska stoka. Kad mu je sluga odatle zagrabio vode, rukama je polijevao goruće lice u nadi za rashladom, ali je tekućina vode zaboravila snagu svoje naravi te je, vršeći ulogu suprotnoga počela, još ljuće pekla patnika. Stoga leže u krevet i, poput faraona otvrdnuvši usred bičeva, premda su ga mnogi opominjali da se urazumi, po svojoj okorjelosti i nepokajničkom srcu zgrtao je sebi povrh toga još veću osvetu. Jer iz dana u dan njegovo je srce prema Gospodnjem ispovjedaocu ustrajalo u svojoj okorjelosti. I budući da mu je nastavio još više griješiti i izazvao na gnjev Svevišnjega, Bog na njega navali još strašnije udarce. Pogođen naime strašnom gubom, bi uklonjen od ljudi.

7 I dok su ga još nagovarali da se pokaje, prikloni svoje srce riječima zloće kako bi smišljao izgovore u grijesima. Odgovorio je naime da nije toliko sagriješio da bi zaslužio takva zla. Ustrajući dakle u takvoj huli, kako je prijestupnik prezreo vratiti se k srcu, dogodi se jednoga dana da mu je poslužitelj postavio stol, a na njega kruh i piće, pa je poslužitelj otišao donijeti jela; kad ih je donio, onoga kojega je ostavio bijedno živa u tvrdokornosti, pronašao je još bijednije mrtva u njegovu grijehu. Bijaše naime pao licem ničice u žeravnicu punu ugljevlja, koju je imao pred sobom radi grijanja, te je izdahnuo napola izgoren. U tome se očito pokazuje da je onaj koji je vjernom slijepcu bio miris života za život, ovome bogohulniku postao miris smrti za smrt, postavljen za uskrsnuće i propast, s jedne i s druge strane, kad je obojici udijelio različite plaće za zasluge, onoga prosvijetlivši zbog vjerne pobožnosti, a ovoga udarivši zbog krivnje. I kao što je grob Božjega muža drski čovjek triput udario šibama, tako je trostrukim udarcem pogođen neprijatelj, naime žarom lica, zatim zarazom gube, a naposljetku najgorom smrću grešnika. Uostalom, opisavši strogost pravde, vratimo se utjehama milosrđa. a Ovu riječ objašnjava naslov poglavlja u Canisijevu izdanju: De quodam Converso graviter punito („O nekom bratu laiku teško kažnjenom”).

Izliječeni bolesnici. Zaustavljena čudesa.

8 Dječak imenom Radold u samostanu je svake noći toliko krvario iz ušiju da se ujutro njegov jastuk činio natopljen krvlju neke životinje. Kad je on po treći put izvagan kod groba Božjega muža, odmah mu je vraćeno potpuno zdravlje.

9 U međuvremenu se svakodnevno povećavalo mnoštvo onih koji vjeruju u Gospodina, tražeći zagovor njegova sluge. Među njima se neka žena, imenom Jeruta, izvagala kod svečeva groba novčićem, koji je trebala ubaciti u škrabicu za priloge, ali je potajno zadržavši denar htjela njega prinijeti na oltar, no prijevaru je odmah slijedila osveta. Tako joj se naime zgrčila ruka da je niti je mogla ispružiti niti istresti novčić. Došavši dakle k sebi pod bičem, vrati se k škrabici da ubaci denar; i odmah se milosrđe i istina susretoše, jer ruku koju je prijevara zatvorila, istina je otvorila. Ubacivši dakle novčić kamo ga je trebalo ubaciti, radosna žena prinese drugi na oltar.

10 Kako je dakle mnoštvo onih koji časte slugu Božjega iz dana u dan raslo, neki monah, imenom Wolfram, određen za čuvanje groba, naumi nad njim sagraditi rešetkastu kapelicu, pa je preko nekoga tesara imenom Berchtold, koji nakon počinjena ubojstva još nije bio zavrijedio pomirenje s Crkvom, započevši rečeno djelo, isto i dovršio. Nadalje, sluga Božji, prezirući njegov svetogrdni ulazak u crkvu i djela okrvavljenih ruku, kroz nekoliko je godina prestao uslišavati one koji su tražili uobičajena dobročinstva. Kad su to braća pomnije razmotrila, razboritim su savjetom uklonila samu kapelicu. Ali nije odmah bio kraj da bi se ublažila srdžba Boga i njegova sluge.

11 Stoga, budući da ne zaboravlja smilovati se onaj komu je svojstveno uvijek se smilovati i štedjeti kad ga se moli; kad je već proteklo neko vrijeme, godine 1224. od Gospodnjega utjelovljenja, ustade Pinhas i ublaži, naime blaženi Erminold, da odvrati gnjev onoga kojega je uvrijedilo djelo ubojice. Neki dakle Waltmann, građanin Regensburga, prijateljski je upitao nekoga Ruperta, sebi bliska, koji je bio nadstojnik braćine odjeće, čiji bi to bio grob što se vidio posred samostana. I čuvši da je to grob prvoga opata toga mjesta i da je isti bio presveta života, te da je još u tijelu i nakon smrti zasjao čudesima, a od njih je na neko vrijeme prestao iz uzroka koji nije znao; rečeni Waltmann reče onomu Rupertu: „Znaj da će uskoro Gospodin ponovno očitovati njegove zasluge. Vidio sam naime u viđenju da sam s mnogima ušao u ovu baziliku radi molitve, i gle od uzglavlja groba raslo je, kako se činilo, zlatno stablo tolike veličine da je širina njegovih grana ispunjavala cijelu crkvu, protežući se povrh toga i izvan vrata.” Time se doista nagoviještalo da će ono što je nekoć rekao Gospodin Gospodinu mojemu, svome jedinorođenomu Kristu koji je trpio u tijelu, to slično i svome sluzi, premda ne kao takav glas koji je k njemu sišao od veličanstvene slave, ipak samim učinkom uskoro reći: „I proslavio sam, i opet ću proslaviti.” Proslavio sam, naime dok je boravio u tijelu uzornim životom, dok je slavnim preminućem odlazio sa svijeta, i već preminula krepostima i čudesima; i opet ću proslaviti o posljednjoj trublji među svim izabranicima, a u međuvremenu sljedećim znakovima, koji su zbog nemara i krivnje nekih privremeno bili prestali. Što je uskoro i ishod događaja očitovao.

Razne bolesti odagnane njegovom pomoću.

12 Doista, nakon što je prošlo nekoliko dana, u subotu navečer, kad se nakon večernje službe po običaju održavala procesija pred oltarom svetoga Križa, među mnogima je bio prisutan netko tko je na rukama nosio slijepa dječaka. Kad su mu po izlasku zatvarali vrata, neki ga monah Teodorik srete i, vidjevši da je dječak slijep, posavjetova ga da se vrati i zatraži svečev zagovor. Kad se dakle puk, koji je već bio izišao, vratio s dječakom, svi su najusrdnije molili Boga i njegova slugu za prosvjetljenje dječačića. I odmah Bog, uslišitelj sviju, ponovno zaodjenu slijepe oči jasnim svjetlom, proslavljajući svoga ispovjedaoca. Zamoljen stoga nositelj dječaka da ostane kod nas neko vrijeme radi svjedočanstva o tolikom čudu, odbije to, izjavljujući da su on i dječak bez oca i majke, i da potječu iz Belgijske Galije, s područja a Triera, te da je on iz bratskoga suosjećanja nosio dječaka k raznim svecima u nadi za ozdravljenjem, čiju je pomoć sada iskusio pridržanom za slavu blaženoga Erminolda. „Stoga”, reče, „više neću šutjeti ni zbog koga, niti ću mirovati zbog ikoga, dok se ne vratim na rodno tlo i posvuda ne navijestim slave ovoga sveca.”

13 Isto tako neka mlađa žena iz grada Regensburga, koju su roditelji udali, nakon kratka je vremena tako bila oduzeta uzetošću da je posve izgubila moć govora, bila lišena jednoga oka, a zube je imala tako međusobno stisnute da su se u vrijeme okrepe jedva nožićem razdvajali radi hrane: zgrčena također u rukama i nogama, pružala je bijedan prizor same sebe. Kad su je njezini po uobičajenom običaju izvagali uz grob Božjega muža, ubrzo je tako potpuno ozdravila da je ona koju su drugi običavali nositi, zdravim nogama pristupila k oltaru, prije zgrčenim rukama prinijelab žrtvu, prije nijemim ustima zatražila od svećenika da slavi misu te se s vraćenim okom najradosnije vratila kući s prijateljima.

14 Ali kad je i poslije, želeći zahvaliti Gospodinu, češće posjećivala svečev grob, donesena je neka djevojčica čija je ruka bila posve zgrčena. Kad je prije spomenuta žena tu ruku položila na grob ispovjedaoca, dok su braća stajala uokolo i molila za istu djevojčicu, ona viknuvši: „Oh”, primivši potpuno zdravlje, u trenu, u treptaju oka ispruži prije zgrčenu ruku te na dječji način zgrabi jaje koje je slučajno ležalo na grobu, izazvavši radost, klicanje i smijeh kod sviju.

15 Neki drugi dječak, kojemu je na donjoj vjeđi raslo ružno meso, imao je nagrđeno lice. Kad su liječnici i kirurzi rekli da to meso valja izrezati, prijatelji, bojeći se veće pogibelji, po razboritijem savjetu obećaše da će dječaka odnijeti Bogu i njegovu sluzi: i kad su ujutro ustali da krenu na put, milosrđe je već bilo preteklo vjernike, te su našli da je meso posve uklonjeno; u znak izvršena djela ostala je samo krvava mrlja. Ne nezahvalni Gospodnjem dobročinstvu, pobožno ispunjavajući zavjet, dovedoše dječaka k svečevu grobu, pripovijedajući svoj braći hvale Gospodnje i njegove kreposti.

16 Neki dječak, budući da je bio izmučen neprestanim povraćanjem, nije zadržavao nimalo hrane. Kad su ga njegovi izvagali kod svečeva groba, bez odgode je zadobio puno zdravlje.

17 Neka je žena bila toliko naduta strašnom oteklinom trbuha da su je i drugi i ona sama smatrali trudnom, trpeći česte probode, kao što običavaju imati trudnice: ali kad je proteklo uobičajeno vrijeme trudnica i kad je spoznala da nije trudna, predstavivši se na grobu svetoga Božjega muža s prinosima i pohvalama Bogu. c

18 Neka Agneza, redovnica u samostanud sv. Pavla, izmučena nevjerojatnom tegobom kašlja, na zaziv Božjega sluge osjetila se odmah oslobođenom. Kad ju je u drugo vrijeme ponovno napala slična bolest, ponovljenom molitvom Božjemu sluzi po drugi put je ubrzo po istome bila izliječena.

a Treveri ili Treviri, narod Belgijske Galije, čiji je glavni grad Augusta Treverorum, pučki Trier, metropola Prve Belgike.
b To jest, neki dar, jer osim mise kod kršćana nema nikakve žrtve u pravom smislu riječi.
c Nešto nedostaje; možda „vraćeno joj je zdravlje” ili nešto slično.
d Taj je u Regensburgu, sagradio ga je sv. Wolfgang godine 994., a prva mu je opatica bila Brigita, sestra cara sv. Henrika.

Druga razna ozdravljenja.

19 Neki mladić, zvan Ulrik Cewren, mučen preteškom glavoboljom, pobožno se izvagavši kod svečeva groba, bez odgode je vraćen zdravlju.

20 Neka siromašna žena, oduzeta preteškom uzetošću kroz osamnaest tjedana, ni za kakvu potrebu svoga tijela nije se mogla niti pomaknuti s kreveta niti ustati. Stekavši pouzdanje u kreposti svetoga muža, u neko praskozorje obuče svoje haljine, tvrdeći da će ići u Prüfening; kako su žene koje su s njom stanovale mislile da bunca od bolesti, uporno tražeći da je izvedu do vrata, ishodila je to. Ona među rukama onih koje su je držale najusrdnije zamoli sveca da joj, ako su mu mili njezin zavjet i pobožnost, kod Gospodina ishodi snagu za hodanje. Bez odgode: tolikom je brzinom pretekla one koje su joj bile pratilje da su se prve činile posljednjima, a posljednja prvom na putu, te su je ostale jedva mogle sustići.

21 Druga žena, zvana Adelajda, iz sela susjednoga samostanu, bila je tako pogođena uzetošću da je, s ustima ružno iskrivljenima prema čeljusti i oslijepljena jednoga oka, nosila uokolo strašno lice. Ona je u predvečerje Bogojavljenja, kada se sutradan slavi svečev godišnji spomen, pristupivši njegovu grobu, najusrdnije zatražila njegov zagovor. Stoga, vrativši se ujutro, izmolila je istu molitvu, i odmah su joj se usta vratila u prijašnje stanje, a oko joj je vraćeno, te je jednako tako zadobila puno zdravlje.

22 Neki Hartwig iz Chepena, od prevelike žestine bolesti zahvaćen mahnitošću, istrgnuvši se iz ruku onih koji su ga držali i trčeći kroz šumu, jurio je poput bjesomučnika. Kad su ga prijatelji doveli k grobu sluge Božjega, zagovorom sv. Erminolda ubrzo je potpuno vraćen zdravlju.

23 Neki drugi Leutwin iz istoga sela odmah je po zaslugama sveca ozdravio od veoma teške bolesti uz isti grob.

24 Neka siromašna žena, bez mogućnosti hoda, pomicala se s mjesta na mjesto ručnim klupčicama. Došavši k grobu svetoga muža, zazvala je njegovu pomoć, i odmah su joj očvrsnula stopala i tabani, tako da joj je za hodanje bio dovoljan oslonac štapa.

25 Kuhar braće, imenom Henrik, nadimkom Wirth, budući da je nakon žestokih groznica trpio od najveće boli u potkoljenicama i očima, na dan Rođenja Gospodnjega u rano praskozorje pobožno moleći pristupi k grobu svetoga muža te odmah po njemu primivši zdravlje, primi Gospodnje milosrđe posred njegova hrama, gdje počiva sluga Gospodnji.

26 Neki Perchtold, građanin iz Regensburga, dok se vraćao iz Svete zemlje, poče se mučiti preteškom bolešću. Nadalje, došavši u krajeve Njemačke, čuvši od raznih ljudi o krepostima blaženoga Erminolda, usrdnije ga zazva radi primanja zdravlja, tražeći u znak svoga uslišanja da bude izliječen prije nego što uđe u svoju kuću. Djelotvorno postigavši ono što je vjerno molio, primivši, štoviše prije vremena zadobivši potpuno zdravlje, vratio se kući koju je tražio.

27 Kći istoga Perchtolda imala je kćer Agnezu, čije je stidno mjesto zahvatila strašna bolest koja se naziva rak. Zabrinuta dakle majka za kćer odvede je k grobu Božjega muža i, zazvavši njegov zagovor za zdravlje kćeri, obeća da će mu svake godine prinositi podanak od pet novčića. Kad je to učinila, kći bi potpuno izliječena, a majčina se pobožnost ubrzo obradovala što je uslišana.

28 Druga također kći istoga Perchtolda imala je malena sina koji je teško patio od otežana mokrenja. Kako su pak jedni od liječnika sudili da je riječ o kapanju mokraće, a drugi da je kamenac, te svjedočili da ga valja rezati; njegovi prijatelji, polažući svoju nadu u Boga i tražeći zagovor blaženoga Erminolda, nisu bili prevareni u svojoj želji. Dječak je naime, doveden k grobu svetoga muža, smjesta potpuno ozdravio.

29 Isto tako drugi građanin Regensburga, imenom Opert, imao je neku kćer, ženu Rapotovu, koja je gotovo oslijepjela od boli u očima te je, dovedena k grobu Božjega muža, kad mu je obećala godišnji podanak od deset novčića, odmah primila neočekivanu bistrinu očiju.

30 Neki Henrik iz istoga grada, koji se nazivao vicedominom, trpeći od slične boli, pod vodstvom nekoga svoga prijatelja, također imenom Henrika, došavši k grobu svetoga Oca sa sličnim čuvstvom pobožnosti, bi uslišan sličnim učinkom ozdravljenja.

31 Sin istoga Henrika imao je nekoga sina koji je s iskrivljenim nogama teško hodao, a i on je sam bio izliječen Erminoldovim zaslugama.

32 U drugo pak vrijeme isti se Henrik počeo toliko razbolijevati od krvarenja da je osjećao kako mu nijedan lijek nimalo ne koristi. Vraćajući se stoga već drugi put k sebi poznatom zagovoru svetoga Oca, zavrijedio je ponovno biti izliječen po istom Gospodinu našem, dotaknuvši vjernom rukom njegova slugu, čiji je skut nekoć dotaknuvši krvotočiva žena zavrijedila primiti zdravlje. Ovdje se već treći put Isus očitovao istomu Henriku, na slavu svoga ispovjedaoca.

Izliječena opsjednuta žena i drugi bolesnici.

33 U utvrdi Nabburgu neka žena Leutgardis, udana za nekoga mladića, kad se jednoga dana na djevojački način igrala staklenim prstenovima, muž, uvrijeđen time što zanemarujući ono što je potrebno obraća pozornost na ispraznosti, nepromišljeno na nju zazvavši navalu zloga duha, prokleo je suprugu na nesupružnički način. I odmah, kako bi bila kažnjena ili njezina ispraznost ili njegova prevelika gorčina, đavao spopade ženu i najljuće je mučio te je kroz nju vikao bogohulne i sramotne riječi, predbacujući onima koji su prilazili njihove krivnje i grijehe. Kad su pak svećenici nad njom izgovarali zaklinjanje: „Za vaše riječi”, reče demon, „ne marim, niti slušam brbljanja: pridržan sam da me istjera Erminold; on je primio vlast da me izagna.” I začudiše se svi koji su bili prisutni, i sami ništa od toga nisu razumjeli, zato što do onih krajeva još nisu bile doprle slave Božjega muža. I bio je velik žamor u narodu o onome koga je demon nazivao Erminoldom; te su govorili među sobom: „Što je to što nam govori demon? Ne znamo što govori.” Dok su dakle mislili da im se ruga, nađe se ondje neki Rupert iz Regensburga, koji reče da razumije ono što đavao govori. I započevši, tumačio je prisutnima riječi koje je rekao neprijatelj, očitujući život, svetost i veoma mnoga čudesa blaženoga Erminolda. „Onaj je”, reče demon, „onaj o kojemu govorim.” Pripremivši dakle kola, prijatelji su na njih posjeli ženu i doveli je u Prüfening. Kad su pak stigli do vrata crkve, ona se poče opirati rukama i nogama, ali silom onih koji su je vodili i nemalim trudom bi položena na grob Božjega muža. Ondje, dok su braća izgovarala zaklinjanja i izlijevala molitve za mučenu, jedva su je zadržavali da ne pobjegne. Kad je iznenada, dok je Bog častio svoga slugu, žena duboko uzdahnuvši i viknuvši: „Ah, ah”, kao utonula u san odmah se smirila. Kad su je skinuli s groba i položili na tlo na perinu te je upitali je li joj bolje, odgovorila je da joj je izvrsno i da je oslobođena, ali da nema nimalo snage. Stoga su prijatelji s njom cijelu noć bdjeli uz svečev grob, a ujutro su krenuli na povratak; i dok su putovali, čuli su ovakav glas demona: „Premda se ne usuđujem pristupiti k tebi, ipak se neću udaljiti predaleko od tebe.” Ipak je žena zdrava odvezena kući. Nije prošlo mnogo vremena, i gle prijatelji oslobođene žene, ne zahvaljujući Bogu, zaboravili su njegova dobročinstva i njegova čudesa koja im je pokazao na njoj. Stoga su odmah zavrijedili iskusiti kolika je krivnja nezahvalnost pred Gospodinom. Naposljetku, dok su među svojima nastojali veličati dobročinstva Boga i njegova sluge dostojnim pohvalama, gle iznenada pred očima njezina oca demon se vrati u svoju kuću iz koje je izišao, čineći posljednje stanje toga čovjeka gorim od prijašnjega, te poče kroz njezina usta strašno vikati: „Ono što vi nastojite sakriti, ja ću učiniti očitima svima.” Rekavši to, poče je mučiti ljuće nego prije. Stoga njezini prijatelji, posramljeni zasluženom osvetom, dok im je nevolja, kako to biva, dala razbor, dođoše k sebi, kajući se zbog svoje nezahvalnosti. Prišavši dakle u pomoć svome dobročinitelju, najponiznije su molili da se smiluje njima i patnici, milostivo zaboravivši njihov nemar. Prenoćivši stoga ponovno uz grob Božjega muža, dok je Gospodin očitovao zasluge svoga sluge, ujutro su je primili zdravu i nepovrijeđenu. I tako, hvaleći Gospodina kako je dolikovalo, sa zdravom i radosnom ženom radosni su se vratili kući.

34 Neka žena, punih osam godina posve lišena jednoga oka, s punom vjerom pristupi k grobu ispovjedaoca. Dok je sa svom pobožnošću duše molila, pred svima koji su se bili okupili na blagdan Navještenja Gospodnjega, radosna primi vid radi objave izvrsnih zasluga i očitovanja slave Kristova sluge, imajući nemalo mnoštvo kao svjedoka svoga prosvjetljenja i slavitelja Boga i njegova sluge.

35 Na Veliki petak neka žena iz Regensburga dovede gotovo sedmogodišnjega dječaka na spomen-mjesto svetoga muža, koji je imao iskrivljene, štoviše posve izvrnute noge, i bio nesposoban hodati. Dok je majka za njega cijeli dan sve do vremena ručka ustrajala u molitvama, dječaku je vraćeno potpuno zdravlje, te je on i na spomen učinjenoga čuda iz ruku braće koja su ručala poslije često primao kruh i jela i odnosio ih kući svojoj majci.

36 Neka druga žena donese u predvečerje Duhova na svečev grob djevojčicu od gotovo pet godina koja je slično imala izvrnute noge i nikada nije mogla nimalo hodati. I gle, za vrijeme zvonjenja za Večernju, u prisutnosti veoma velika mnoštva, kad su joj se tabani i stopala vratili u ispravan položaj, primila je sposobnost hodanja te je uz grob najprije polako hodala, a zatim iz dana u dan sve više i više napredujući, potpuno je ozdravila.

37 Neki Herold, građanin iz Regensburga, imao je kćer koju je bolest padavice toliko mučila da bi se svakodnevno dvaput ili triput srušila na zemlju. Kad su je roditelji za to kroz trideset uzastopnih dana htjeli vagati kod groba svetoga muža i ispunili ono što su bili zavjetovali, kći je vraćena potpunom zdravlju, jer su se susreli Božje milosrđe i istinoljubivost onih koji su se zavjetovali i ispunjavali zavjet. Odgovarajući i na svečevo dobročinstvo, istu su ozdravljenu svake godine prinosili s jednom svijećom na grobu Božjega muža.

38 Neka žena zvana Adelajda iz Tutenwacha, lišena službe svih udova, zavjetova se Božjemu mužu uz godišnji podanak od jednoga novčića. Bez odgode: ona koja je bila lišena uporabe svih udova obradovala se što joj je vraćena uporaba svih udova.

39 Dvojica vojnika bila su zajedno na ručku i, ugrabivši plijen, kad takvi dijele ratni plijen, počeše se međusobno svađati, pri čemu je jedan optuživao da je primio šezdeset denara manje, a drugi je zbog moći svoga gospodara kojega je imao prezirao riječi druga i povrh toga mu nanosio uvrede i prijetnje. Onaj, ne zaboravljajući primljenu uvredu, otada je tražio priliku da ga izda, kad bi mu srećaa.... koji je nanio nepravdu. Jednoga se dakle dana uvrijeđeni i uvreditelj susretoše, i dok se uvreditelj ponašao neoprezno, uvrijeđeni iznenada nasrnu na njega mačem te ga teško ranjena obori na zemlju. Dok je onaj ležao, na bol njegovih rana doda još veće i, zadavši mu udarce, ode ostavivši ga polumrtva. Prenesen dakle u svratište izranjena tijela, dvije je godine ležao u krevetu, tako da se nikako nije mogao ustati s njega. Njegova je pak žena svakodnevno plakala i tugovala zato što nije imala čime unajmiti liječnika. Dok je on tako kopnio, a ona tugovala, jedne noći neka časna gospođa, ukazavši se uplakanoj ženi ne u snu, kako to biva, nego u najjasnijem viđenju, reče: „Zašto se izjedaš tugom bez koristi? Pošalji svoga muža blaženomu Erminoldu, i vratit će ga nepovrijeđena.” A ona reče: „Kako da mu ga pošaljem kad se ne može pomaknuti s kreveta?” Odgovori ona koja se ukazala: „Neka se samo zavjetuje da će ići, i snaga će mu se umnožiti.” Rekavši to, iščezne. Žena pak ispripovjedi mužu što je vidjela, a on, učinivši zavjet, ujutro uzevši štap krenu na put te, premda s teškoćom, stiže do svečeva groba i, izvagavši se, vrati se kući; primivši poslije, kako vjerujemo, puno zdravlje. a Čini se da nešto nedostaje.

Druga dobročinstva iskazana smrtnicima.

40 Neki zlatar, imenom Gotfrid, rodom Švabljanin, muž čudesne jednostavnosti, u svakoj vrsti toga umijeća vještiji od svih koji su bili u Regensburgu, trpio je od preteške bolesti očiju, toliko da je na jedno oko oslijepio, koje se povrh toga pretvorilo u krvavo i crno meso; nemajući pak novca da unajmi liječnike, nakon što je bez ikakva uspjeha iskušao veoma mnogo lijekova starica i žena, čuo je da kod a Würzburga postoji žena najvještija u takvim stvarima; kad je odlučio poći k njoj, ali mu je nedostajalo sredstava za troškove, prijatelji ga posavjetovaše da, ostavivši sve, zatraži zagovor blaženoga Erminolda: pristavši na to, izradivši srebrno oko, njime se izvaga kod svečeva groba. Čudesna li djela! U razmaku jedne noći primio je zdravo, čisto i bistrije oko nego što se sjećao da je imao prije bolesti.

41 Neki Henrik, građanin iz Regensburga, dođe jednoga dana u Prüfening da moli Boga i njegova sveca. Čuvši među mnogima kako svećenik koji je slavio misu preporučuje Božjega slugu, svjedočio je da ima kćer koja, premda osam godina nikada nije dotaknula zemlju svojim nogama radi hodanja, nakon što ju je doveo i tri puta izvagao kod groba Božjega muža, zadobila je potpuno zdravlje te se sada sve do današnjega dana služi čvrstim koracima.

42 Neka majka obitelji iz Regensburga, budući da nije mogla sama doći, posla po ženi koja je s njom stanovala u kući novčić na grob Božjega muža radi prinosa i paljenja svijeća. Došavši ona s drugim ženama, zapalila je doduše svijeće i prinijela novčić na grob, ali ga potajno povlačeći natrag, namjeravala ga je prijevarno staviti u svoju kesu i zadržati. Ali na čudesan način dva prsta kojima ga je bila uzela i držala odmah su se tako stisnula jedan uz drugi da ih niti je mogla rastaviti niti istresti novčić. Otišla je stoga s družicama tužna i žalosna. Kad su stigle u polje, upitaju je za uzrok plača. Priznavši svoju krivnju, pruži ruku kradljivicu, s prstima koji su još uvijek čvrsto prijanjali jedan uz drugi i držali ono što su potajno ukrali. Kako su ga žene nastojale istrgnuti, a ništa nisu postizale, posluživši se razboritijim savjetom, vrativši se s krivcem, položiše ruku s krađom na grob, ponizno zazivajući Boga i njegova najpobožnijega ispovjedaoca za odrješenje kradljivice. I odmah su se prsti, koji su bili slijepljeni za krađu i odnošenje, opustili i razdvojili za vraćanje. Ubacivši dakle denar u škrabicu, žene su se s radošću vratile kući hvaleći Boga i njegova slugu. A sve koji su čuli za ovo čudo obuzeo je strah i veličali su Boga.

43 Neka druga Leutgardis bila je zapala u toliku gluhoću da je bila silno mučena čestim zujanjem u ušima: pohodivši treći put grob Božjega muža, zadobila je puno zdravlje.

44 Neka druga žena trpjela je toliku bol u očima da se dugo vremena, jer su joj bile zatvorene, smatrala slijepom; kad je pobožno došla po pomoć Božjega muža, odmah na samome ulazu u crkvu dugo zatvorene oči su se otvorile. A njihovo je otvaranje slijedio toliki izljev suza da se odjeća žene sve do prsa toliko natopila da se činila polivenom rijekom. Pristupila je k grobu, zahvaljujući Bogu i njegovu veličanstvenom ispovjedaocu: vrativši se odatle kući, ubrzo se obradovala punom zdravlju.

45 Mnoga je doduše i druga čudesa učinio Isus, časteći svoga slugu, koja nisu zapisana u ovoj knjizi, a koja je ili poniznost nekih priprostih braće dragovoljno prešutjela, ili ih je nemar drugih nemarno predao zaboravu. Ovo pak što smo svojim ušima čuli, navijestili su nam naši oci i najvjerodostojniji stariji, sažimajući to kratkim perom; a buduća, čije je znanje Bog pridržao sebi, da se pridodaju, povjeravamo marljivosti potomaka. Imamo naime takvo pouzdanje u Gospodina da, ako onima koji traže zagovor njegova ljubljenoga sluge ne ponestane posuda pobožnosti i vjere, neće ponestati ulja njegova Elizeja, po daru onoga koji je blagoslovljen u vijeke vjekova, amen. a Glavni je grad Frankonije, pučki Würzburg, na rijeci Majni.

Sažeti pregled.

46 Budući da se pobožna odanost vjernika više i savršenije pokreće oko poznatoga nego oko nepoznatoga, kako svi koji kane ući u ovu baziliku ne bi bili u neznanju o postanku i napretku ovoga samostana u Prüfeningu sve do ovih vremena, smatrali smo da ovu stranicu valja izložiti umjesto zrcala svima koji pristupaju. Treba dakle znati da je godine 1109. nakon poroda slavne Djevice preblaženi otac sv. Oton, biskup Bamberga, očito unaprijed opomenut božanskom objavom,b kako je opširnije sadržano u njegovim djelima, utemeljio ovo mjesto na čast Boga i sv. Jurja, pobjedonosnoga mučenika; i kad ga je njegovom revnošću i marom hvalevrijedno dovršio u zgradama, nastambama, radionicama i klaustru koji dolikuju, te ga darežljivo i obilno opskrbio posjedima, šumama i ostalim dobrima što ih zahtijeva potreba samostanskoga života, sabrao je i u njemu ustanovio braću koja bi ondje pod pravilom blaženoga Benedikta trajno vojevala Bogu.

47 Sabravši dakle samostansku zajednicu, postavio je Božjom odredbom blaženoga Erminolda, čiji se grob vidi posred bazilike, za prvoga opata ovoj Crkvi, pozvavši ga kako mnogobrojnim tako i usrdnim pismima iz samostana u Hirsauu: u kojemu je pod upravom blaženoga Vilima nosio jaram monaškoga života od svoje mladosti. Odatle je već odavno zbog vrhunskoga savršenstva hvalevrijedna života, čiji se glas bio proširio nadaleko i naširoko, bio izabran za opata Crkve u Lorschu i od cara Henrika Petoga toga imena svečano uveden u kraljevska prava. Nakon što je toj Crkvi presvetom upravom bio na čelu malo više od godinu dana, te u tako kratku razdoblju pridružio Gospodinu u svetom redovništvu ne manje od četrdeset sinova; i ondje, zbog neke lake skrupule savjesti, bojeći se krivnje ondje gdje krivnje uopće nije bilo, odrekavši se dostojanstva te opatije, vratio se s braćom sabranom Bogu u samostan u Hirsauu: ondje je sa svojima radosno primljen i sačuvan te je neko vrijeme boravio ondje. Naposljetku je godine Gospodnje 1114. od našega časnog utemeljitelja postavljen, kao što je rečeno, za prvoga opata da upravlja ovim mjestom, te je na molbu i pristanak časnoga gospodina Hartwika, tadašnjega biskupa Regensburga, po Ulriku, biskupu Passaua svete uspomene, svečano posvećen za opata.

48 I dok je u brizi povjerene uprave poput dobroga pastira jednako riječju i primjerom odvraćao podložnike od zla, poticao na dobra djela i ništa nije zanemarivao učiniti, nego je neprestano bdio nad božanskim djelima; đavao, videći i zavideći što njegova šteta, a Božji dobitak po njemu svakodnevno rastu, potaknu i naoruža neke sluge svoje zloće na pogubljenje svetoga Oca. Kako dakle časni Kristov ispovjedalac, koji je upravljanjem zavrijedio imati za sugrađane patrijarhe, naukom i znakovima apostole, a čistoćom djevice, ne bi bio lišen ni palme mučenika; nakon mnogih nepravdi, pogrda i zastrašivanja, od jednoga sluge đavlova iz zasjede udaren drvenom polugom, poživjevši još neko vrijeme, naposljetku je na sveti dan Bogojavljenja, upravo za vrijeme Anđeoskoga hvalospjeva, slavnim svršetkom prešao Kralju i kraju anđela; kao što je u predvečerje istoga blagdana proročkim duhom, kojim je bio ispunjen, sam bio prorekao; uvjeravajući nas samim onim što je dao kao znak svoga proročanstva da nikada naime neće prestati božanska služba na ovome mjestu: što i od tada sve do ovih vremena, kako je očito, zaslugama i zagovorom istoga Oca, kako vjerujemo, ostaje u svome stanju i snazi.

49 Kad se dakle duh preselio na nebesa, tjelešce svetoga Oca, pobožno pohranjeno u onome grobu koji se sada vidi, ubrzo je počelo Kristovom snagom blistati bezbrojnim čudesima, pri čemu je slijepima vraćen vid, veoma mnogim zgrčenima i hromima hod, te je zdravlje zadobiveno onima koji su bili otekli i naduti od kljenuti, padavičarima, uzetima, opsjednutima, bjesomučnima, gluhima i onima koji su patili od krvarenja; dok su pak bogohulnici kažnjeni razornom vatrom, gubom i naposljetku smrću, a kažnjeni su i popravljeni oni koji su pristupali ili činili nešto prijevarno oko njegova groba, kao što se opširnije očituje u knjizi njegovih čudesa.

50 Uostalom, među krepostima i znakovima koje smo spomenuli, ne smije se smatrati najmanjim to što se, nakon što je neko vrijeme spomen svetoga Oca među ljudima bio prekinut i zanemaren, sada napokon tako čestim pohađanjem onih koji dolaze već neprestano obnavlja, tako da se ono što je o pravedniku napisano po Mudracu: „Neće iščeznuti spomen njegov, i ime će se njegovo tražiti od naraštaja do naraštaja”, samim činom i očevidnošću ispunilo na njemu. Zbog čega doista se nadamo da će svemogući Bog, odredujući da se proslavi u svome sluzi i da njega proslavi u sebi, sve koji su po njemu pobožno, vjerno i usrdno zatražili Gospodnja dobročinstva milosrdno uslišati ili po želji ili na duhovnu korist. Ukratko smo ovo saželi i zbili kako bi svi koji dođu zatražiti zagovor Boga i njegova sluge, upoznavši donekle njegove zasluge, time stekli veće pouzdanje u svoje uslišanje kod Boga, koji je blagoslovljen u vijeke vjekova, amen.

a Odvojio sam sljedeće od ostaloga pripovijedanja, s kojim ni na koji način nije povezano, nego je radije neki njegov sažetak, koji je možda bio izložen na nekoj ploči u crkvi u Prüfeningu.
b Knj. 1. životopisa koji je izdao Henrik Canisius, br. 11.

✠

6. siječnja Kalendar godine