Sv. Erminold slavan po čudesima nakon smrti.
S. Erminoldus a morte clarus miraculis.
U ova dva odlomka povjerena službi peraa, budući da su u njima sadržane objave i viđenja Gospodnja, ukazana redovničkim muževima nedugo nakon sretna preminuća svetoga Oca, te su zbog toga po nekom pravu srodnosti pripadala prethodnome, znajući da je već čas da dovršimo govor, privodeći kraju ovu knjižicu, odvezujemo umorne volove iz jarma. Nadalje, jedno je potrebno, kako vidimo. Kako je naime podjela same knjižice dvodijelna, pri čemu prvi njezin dio obuhvaća putovanje našega Hebreja kod Egipćana ovoga svijeta ili Babilonaca, a drugi se razlaže u izlasku Izraela iz Egipta sadašnjega vijeka i ulasku u zemlju istinskoga obećanja; dosljedno smatramo da valja priteći u pomoć i pobrinuti se za mišljenje onih, štoviše prije preduhitriti sumnju i nepovjerenje onih kojima nije dostatna jasnoća hvalevrijedna života ni dragocjena smrt njegovih svetaca u očima Gospodnjim koja im je pokazana, nego ako s Tomom ne dotaknu ili ne opipaju čudesa, i ako ne vide znakove i čudesa, ne vjerujući, s kraljevskim službenikom postupaju na židovski način. Kako bi se dakle takvi, imajući pred sobom tolik oblak svjedoka, samim njegovim djelima pozvali, ili radije prisilili na vjerovanje; prijeđimo s kraja prve knjige, čineći početak sljedeće, na kreposti i znakove kojima je Gospodin proslavio svoga sveca i nakon što je preminuo iz ovoga života, te ga i danas proslavlja, kanivši u drugoj knjizi raspravljati o njegovim čudesima, o čijem smo životu i preminuću govorili u prvoj. U početku bijaše Riječ. Kad se dakle već svidjelo Gospodinu da se naša žalost okrene u radost, da se, znajući da on živi na nebu, radujemo onome kojega smo oplakivali kao preminula svijetu, ponovno je Isus očitovao da je učinio dionikom anđela onoga za kojim smo tugovali što je oduzet ljudskom društvu. A očitovao je to ovako.
In his duobus mandatis officio calami a, quomodo in eis revelationes et visiones Domini continentur, religiosis viris non diu post felicem transitum sancti Patris ostensæ, ac per hoc quodam jure propinquitatis ad præcedentia pertinebant, scientes quia hora est jam nos terminare sermonem, huic libellulo finem dantes, jugo boves absolvimus lassatos. Porro unum est necessarium, ut videmus. Quomodo enim ipsius libelli distinctio bipartita est, prima quidem ejus particula, peregrinationem Hebræi nostri apud Ægyptios hujus mundi seu Babylonios continente, secunda vero in exitu Israel de Ægypto præsentis sæculi, et ingressu terræ veræ promissionis explicita; consequenter succurrendum et consulendum eorum opinioni existimamus, imo dubitationi eorum et diffidentiæ potius occurrendum, quibus vitæ laudabilis claritas, quibus pretiosa in conspectu Domini mors Sanctorum ejus ostensa non sufficit, sed nisi cum Thoma miracula tangant aut palpent, et nisi signa videant et prodigia, non credentes cum Regulo Judaizant. Ut itaque tales habentes tantam nubem testiuminterpositam, ad credendum vel ipsius operibus, invitentur, vel potius compellantur; ad virtutes et signa, quibus mirificavit Dominus Sanctum suum, etiam postquam de hac vita transivit, hodieque mirificat, transeamus a fine libri prioris, sequentis initium facientes, de ipsius tractaturi miraculis in libro secundo, de cujus in primo vita et transitu. In principio erat Verbum. Igitur cum jam Domino complaceret, ut tristitia nostra verteretur in gaudium, ut scientes eum cælo viverelætaremur, quem defunctum sæculo lugebamus, manifestavit seiterum Jesus ipsum Angelorum fecisse consortem, quem ablatum humano dolebamus esse consortio. Manifestavit autem sic.
2 Neka čestita majka obitelji, imenom Kristina, sa svojom majkom, imenom Berta, veoma odana Bogu, dođe iz grada Regensburga u Prüfening da pohodi svoga brata. I kad su se na izmaku dana kolima spremale vratiti kući, majka, kao da se želi oprostiti od svetaca, pred vratima samostana, jer je bio zatvoren, poče usrdnije moliti i iznenada je obli slatkoća čudesna mirisa: dok se tome u sebi divila, zamoli da se crkva otvori, i ishodila je to, te uđe i osjeti da onaj miomiris struji iz groba svetoga muža. Stoga, ne nezahvalna božanskoj milosti, zahvaljujući, zavjetova zavjet Bogu Jakovljevu da će tijekom cijele godine bosih nogu pohađati grob njegova sluge Erminolda, u čije se zasluge udostojala uvjeriti. To je i ispunila, nikada to ne prekidajući ni zbog dubine puta, ni zbog vlage kiša, ni zbog oštrine snijegova. I ona bijaše udovica, a s njom veliko mnoštvo iz grada, po njezinu primjeru, budući da je bila od uglednijih u gradu, poče često pohađati spomen-mjesto Božjega muža i djelotvorno iskušavati njegovu pomoć u kakvim god potrebama. Taj početak znakova učini Isus pred vjernim učenicima svoga sluge i očituje svoju slavu i dostojanstvo koje je već na nebesima primio onaj koji nije tražio slavu zemaljskoga dostojanstva. I posve je dolično trebalo da njegova proslava započne od ugodna mirisa, jer je samoga sebe prinio Bogu na ugodan miris, kako bi se, prikladno razbijenim alabastrom njegova presvetoga tijela, izlila slatka pomast njegovih zasluga i glasa, čijim bi se mirisom dom Crkve još obilnije ispunio.
2 Honesta quædam materfamilias, Christina vocabulo, cum matre sua, Bertha nomine, Deo valde devota, de civitate Ratispona Prufeningen fratrem suum visitatura accessit. Cumque die jam inclinato vehiculo domum reverti pararent, mater quasi valefactura Sanctis, præ foribus monasterii, quia clausum erat, orare cœpit attentius, et subito miri odoris perfusa est suavitate: quem cum tacite miraretur, ecclesiam aperiri petiit, et obtinuit, et intravit, sensitque fragrantiam illam de sancti viri spirare sepulchro. Divinæ igitur gratiæ non ingrata, regratians, votum vovit Deo Jacob, quod famuli sui sepulchrum Erminoldi, de cujus meritis certiorari meruerat, per circulum anni totius, nudis pedibus visitaret. Quod et implevit, numquam hæc vel pro viæ profunditate, vel madoribus madoribus pluviarum, niviumve rigoribus intermittens. Et hæc vidua erat, et turba civitatis multa cum illa, ipsius exemplo, quoniam erat ex honestoribus civitatis, cœpit viri Dei memoriam frequentare, et illius auxilium in quibuscumque necessitatibus efficaciter experiri. Hoc initium signorum fecit Jesus coram discipulis servi sui fidelibus, et manifestavit gloriam suam et dignitatem, quam jam accepit in cælis, qui terrenæ dignitatis gloriam non quæsivit. Et congrue satis a suavi odore incipere debuit sua glorificatio, qui se ipsum Deo in odorem obtulit suavitatis, ut apte fracto alabastro sui sanctissimi corporis, meritorum ipsius et famæ dulcis effunderetur unguentum, ex cujus odore domus Ecclesiæ redundantius impleretur.
3 Ono pak, među veoma brojnim znakovima, Gospodin je udijelio svome svecu kao neku osobitu povlasticu, da bolesna djeca, izvagana, kako to biva,b kod njegova groba, ili odmah po njegovim zaslugama ozdrave, ili se kratkim putem smrti smjesta oslobode dugotrajnosti bolesti.
3 Illud autem, inter signa quam plurima, Dominus Sancto suo quasi privilegium speciale concessit, quod pueri ægrotantes, ad ejus, ut fieri solet,b ponderati sepulchrum, vel continuo ejus meritis convalescunt, aut ab ægritudinis diuturnitate mortis compendio protinus absolvuntur.
4 Kad je to po glasu dočuo i gospodin blage uspomenec Konrad, nadbiskup Mainza, budući da je trpio od dugotrajne bolesti koju je navukao od neuobičajena zraka u Svetoj zemlji, a nimalo mu nije koristilo iskustvo liječnika; izvagavši se kod groba toga muža s markom srebra, sa snažnim vapajem i suzama, bi uslišan prema obliku svoje molbe. Bio je naime zatražio da od dugotrajnosti nemoći bude oslobođen ili brzim oporavkom, ili barem dobročinstvom smrti. On je ubrzo, prije nego što je stigao do svoga sjedišta, posredovanjem smrti postigao ono što je molio po zaslugama blaženoga Erminolda.
4 Hoc etiam cum piæ memoriæ Dominusc Chunradus Moguntinus Archiepiscopus famæ præconio comperisset, cum diutina laboraret infirmitate, quam ex aere inconsueto in Terra sancta contraxerat, nec quidquam sibi conferret experientia Medicorum; ad sepulchrum viri cum marca argenti se ponderans, cum clamore valido et lacrymis, exauditus est pro suæ forma petitionis. Postulaverat etenim, ut a diuturnitate languoris, vel cita evasione, vel beneficio saltem mortis absolveretur. Qui mox antequam Sedem suam attingeret, morte intercedente obtinuit quod petivit Beati meritis Erminoldi.
5 Neki muž siromašan imetkom, a još siromašniji gubitkom vida, ipak bogat obiljem pobožnosti i vjere, uđe u Prüfening da zatraži dobročinstva Božjega muža, i nakon što su mu mnogi, koji su bili došli iz obližnjega sela i stajali pred vratima crkve, pokazali u crkvi svečev grob, rukom dječaka koji ga je vodio bi smješten oko oltara, kako je zatražio: kad je vodič izišao, opipavajući korak svojim štapom, pobožno pristupi k grobu i, prostrt na tlu, zamoli u vjeri nimalo ne sumnjajući da zavrijedi primiti vid. I odmah osjetivši da je uslišan, iziđe primivši vid te reče svome vodiču da vidi, i svima koji su stajali uokolo, koji su ga vidjeli kako je slijep ušao i koji su mu na njegovo traženje pokazali grob. Sve je dakle njih imao i kao svjedoke i kao glasnike svoga prosvjetljenja. I dok se izdaleka čuo glas onih koji su čestitali prosvijetljenome, jer su sami među sobom razgovarali o svemu tome što se dogodilo, on je hvalio Boga i zasluge njegova sluge.b To je uobičajeno i u našoj Belgiji, da bolesnu djecu važu i težinu izjednače pšenicom ili nečim drugim što žele prinijeti Bogu ili svecima, uz dodatak neke svote zlata ili srebra.c Konrad I. postavljen je godine 1162. za biskupa Mainza. Dvije godine poslije svrgnuo ga je Fridrik I. jer je bio sklon rimskom prvosvećeniku; godine 1180. vraćen je na službu: godine 1196., poslan s drugim knezovima protiv Saracena u Svetu zemlju, okrunio je Leona za kralja Armenije. Poslije je pošao u Ugarsku da pomiri zavađenu braću kraljeve; dok se vraćao u Mainz, umro je na području Passaua 27. listopada 1200. ili, kako neki žele, malo poslije. Opširnije o tome naš Serarije u djelu Rer. Moguntiac., knj. 5.
5 Vir quidam re pauper, et luminis orbitate pauperior, devotionis tamen et fidei copiis opulentus, Prufingen viri Dei beneficia petiturus ingreditur, et a pluribus, qui de villa vicina venerant, et ante fores stabant ecclesiæ, ostenso sibi in ecclesia Sancti sepulchro, pueri se ducentis manu circa altare locatus est, ut petivit: egressoque ductore, gressum baculo suo prætentans, ad sepulchrum devotus accessit, et humi prostratus postulavit in fide nihil hæsitans, ut lumen recipere mereretur. Moxque se sentiens exauditum, visu recepto egressus, ductori suo videre se dixit, et omnibus qui astabant, qui eum cæcum viderant introisse, ac sibi sepulchrum ostenderant requirenti. Hos ergo universos et testes suæ illuminationis habuit et præcones. Cumque illuminato congratulantium vox eminus audiretur, nam ipsi loquebantur ad invicem de his omnibus quæ acciderant, ille Deum ac famuli sui merita collaudavit.b Est id in Belgio quoque nostro usitatum, ut ægros pueros appendant, et pondus tritico aliave re, quam offerre Deo aut Sanctis voluerint, exæquent, addita summa aliqua auri argentive.c Conradus I, an. MCLXII, creatus est Monguntinus Episcopus. Biennio post a Frederico I. quod Pontifici Romano faveret, deturbatus; anno MCLXXX restitutus: MCXCVI, cum aliis Principibus contra Saracenos missus in Terram sanctam, Leonem Armeniæ Regem coronavit. Postea in Hungariam profectus ut Reges fratres dissidentes reconciliaret; dum Monguntiam rediret, in territorio Pataviensi obiit XXVII Octob. MCC aut, ut quidam volunt, paullo serius. Fusius de his Serarius Noster Rer. Moguntiac. lib. 5.
Kažnjen neki bogohulnik.
Blasphemus quidam punitur.
6 Neki brat, od onih koje nazivamo a bradatima, nadošavši potaknut zlim duhom i ne podnoseći slavu Božju, poče uvredljivim prijekorima napadati onoga koji je naviještao dobročinstva Boga i njegova sluge, nazivajući ga varalicom i lažljivcem i govoreći da takvom lukavštinom lovi obilniju milostinju. Pobivši to slobodnim glasom, onaj ode i udalji se. A onaj bradati i okorjeli u zlim danima, bjesneći s drskom smjelošću, načinivši bič od šiba, drsko udari trima udarcima grob svetoga Oca te svetogrdnim ustima reče: „Smiri se ti, Erminolde, i prestani nas uznemiravati.” Tek što je to dovršio, gle Bog osveta, Gospodin, dostojnom osvetom obuzda bogohulnika. Lice mu naime, kao da je poliveno kipućom vodom, poče nevjerojatno gorjeti. On, žurno izišavši iz crkve, požuri u svoju sobu da bi legavši u krevet dočekao neko olakšanje. Bio je pak starješina pastira. Za njim je u stopu išao jedan od njegovih slugu, koji je doduše čuo njegove hule, ali ne znajući za božansku osvetu, blagom ga opomenom ukori zbog njegovih riječi, dok onaj, po sličnosti sa zmijom i gluhom ljuticom, nije ništa nimalo odgovarao sve dok nisu došli do obližnjega izvora gdje se običavala napajati samostanska stoka. Kad mu je sluga odatle zagrabio vode, rukama je polijevao goruće lice u nadi za rashladom, ali je tekućina vode zaboravila snagu svoje naravi te je, vršeći ulogu suprotnoga počela, još ljuće pekla patnika. Stoga leže u krevet i, poput faraona otvrdnuvši usred bičeva, premda su ga mnogi opominjali da se urazumi, po svojoj okorjelosti i nepokajničkom srcu zgrtao je sebi povrh toga još veću osvetu. Jer iz dana u dan njegovo je srce prema Gospodnjem ispovjedaocu ustrajalo u svojoj okorjelosti. I budući da mu je nastavio još više griješiti i izazvao na gnjev Svevišnjega, Bog na njega navali još strašnije udarce. Pogođen naime strašnom gubom, bi uklonjen od ljudi.
Frater quidam, ex his quos a Barbatos dicimus, superveniens maligno spiritu stimulatus, et Dei gloriam non ferens, illum qui Dei ac famuli sui beneficia prædicabat, contumeliosis cœpit objurgationibus insectari, eum deceptorem ac mendacem appellans, et hujusmodi artificio venari eleemosynas largiores. Quod ille libera voce refellens abiit et recessit. At ille Barbatus inveteratusque dierum malorum, temerario ausu debacchans, facto flagello de virgis, tribus ictibus tumbam Patris sancti proterve percutiens, ore sacrilego: Quiescas, inquit, tu Erminolde, et nos inquietare desistas. Vix ista finierat, ecce Deus ultionum Dominus, ultione condigna coercuit blasphemantem. Nam facies ejus tamquam aqua ferventi perfusa cœpit incredibiliter æstuare. Qui festinus egrediens de ecclesia, ad suum cubiculum properabat, ut lecto decumbens alleviationem aliquam expectaret. Erat autem magister opilionum. Quem unus de famulis suis e vestigio sequebatur, qui quidem blasphemias suas audierat, divinæ tamen nescius ultionis, blanda ipsum pro verbis suis admonitione corripuit, illo secundum similitudinem serpentis et surdæ aspidis, nil penitus respondente, donec venerunt ad fontem juxta, ubi jumenta monasterii adaquari solebant. De quo hausta sibi aqua per famulum, æstuantem faciem spe refrigerii manibus infundebat, sed vim virtutis suæ oblitus est aquæ liquor, vicemque contrarii peragens elementi, urebat acrius patientem. Itaque lecto decubuit, ac inter flagella Pharaonizans, licet a pluribus, ut resipisceret, moneretur, secundum duritiam suam et impænitens cor thesaurizavit sibi vindictam insuper ampliorem. Nam de die in diem, cor ejus erga Domini Confessorem in sua duritia persistebat. Et quoniam apposuit adhuc peccare ei, et in iram concitavit Excelsum, apposuit super eum Deus plagas horridiores. Nam percussus lepra terribili, ab hominibus est amotus.
7 I dok su ga još nagovarali da se pokaje, prikloni svoje srce riječima zloće kako bi smišljao izgovore u grijesima. Odgovorio je naime da nije toliko sagriješio da bi zaslužio takva zla. Ustrajući dakle u takvoj huli, kako je prijestupnik prezreo vratiti se k srcu, dogodi se jednoga dana da mu je poslužitelj postavio stol, a na njega kruh i piće, pa je poslužitelj otišao donijeti jela; kad ih je donio, onoga kojega je ostavio bijedno živa u tvrdokornosti, pronašao je još bijednije mrtva u njegovu grijehu. Bijaše naime pao licem ničice u žeravnicu punu ugljevlja, koju je imao pred sobom radi grijanja, te je izdahnuo napola izgoren. U tome se očito pokazuje da je onaj koji je vjernom slijepcu bio miris života za život, ovome bogohulniku postao miris smrti za smrt, postavljen za uskrsnuće i propast, s jedne i s druge strane, kad je obojici udijelio različite plaće za zasluge, onoga prosvijetlivši zbog vjerne pobožnosti, a ovoga udarivši zbog krivnje. I kao što je grob Božjega muža drski čovjek triput udario šibama, tako je trostrukim udarcem pogođen neprijatelj, naime žarom lica, zatim zarazom gube, a naposljetku najgorom smrću grešnika. Uostalom, opisavši strogost pravde, vratimo se utjehama milosrđa. a Ovu riječ objašnjava naslov poglavlja u Canisijevu izdanju: De quodam Converso graviter punito („O nekom bratu laiku teško kažnjenom”).
7 Et cum adhuc suaderetur, ut pæniteret, declinavit cor suum in verba malitiæ ad excusandas excusationes videlicet in peccatis. Nam respondit, se adeo non peccasse, quod mala talia meruisset. In hujusmodi igitur blasphemia perseverans, cum prævaricator ad cor redire contemneret, factum est in una dierum, ut per ministrum apposita sibi mensa, et desuper pane et potu, minister ad cibos pergeret offerendos, quibus allatis, quem misere vivum in obstinatione reliquerat, miserabilius in peccato suo mortuum reperit. Nam in arulam plenam carbonibus, quam gratia calefaciendi sibi habuit antepositam, facie prona ceciderat, et exspiraverat præambustus. In quo patenter apparet, quod qui cæco fideli fuerat odor vitæ in vitam, isti blasphemo factus est odor mortis in mortem, in resurrectionem positus et ruinam, hinc inde, cum diversa utrisque intulit stipendia meritorum, illum fideli devotione illuminans, istum percutiens pro reatu. Et sicut tumulus viri Dei ter virgis cesus est per protervum, sic triplici plaga percussus est inimicus, ardore videlicet faciei, dehinc lepræ contagio, novissime vero morte pessima peccatorum. Ceterum descripto rigore justitiæ, ad solatia misericordiæ revertamur. a Explicat hanc vocem titulus capitis in edit. Canisii: De quodam Converso graviter punito.
Izliječeni bolesnici. Zaustavljena čudesa.
Infirmi curati. Inhibita miracula.
8 Dječak imenom Radold u samostanu je svake noći toliko krvario iz ušiju da se ujutro njegov jastuk činio natopljen krvlju neke životinje. Kad je on po treći put izvagan kod groba Božjega muža, odmah mu je vraćeno potpuno zdravlje.
Radoldus nomine puer in monasterio, tantum de auribus singulis noctibus sanguinavit, ut mane pulvinar ipsius alicujus animalis perfusum sanguine videretur. Qui cum esset ad tumbam viri Dei tertio ponderatus, illico restitutus est integræ sanitati.
9 U međuvremenu se svakodnevno povećavalo mnoštvo onih koji vjeruju u Gospodina, tražeći zagovor njegova sluge. Među njima se neka žena, imenom Jeruta, izvagala kod svečeva groba novčićem, koji je trebala ubaciti u škrabicu za priloge, ali je potajno zadržavši denar htjela njega prinijeti na oltar, no prijevaru je odmah slijedila osveta. Tako joj se naime zgrčila ruka da je niti je mogla ispružiti niti istresti novčić. Došavši dakle k sebi pod bičem, vrati se k škrabici da ubaci denar; i odmah se milosrđe i istina susretoše, jer ruku koju je prijevara zatvorila, istina je otvorila. Ubacivši dakle novčić kamo ga je trebalo ubaciti, radosna žena prinese drugi na oltar.
9 Inter hæc augebatur quotidie credentium in Domino multitudo, patrocinium famuli sui requirens. Inter quos mulier quædam, Jeruta nomine, ad sepulchrum Sancti nummo se ponderavit, quem cum in arcellam oblationum mittere debuisset, denario clam retento ad altare illum voluit obtulisse, sed dolum illico vindicta consequebatur. Nam illi ita contracta est manus, ut nec eam extendere, nec nummum excutere prævaleret. Ad cor igitur reversa flagello, redit ad arcam denarium immissura; statimque misericordia et veritas obviaverunt sibi, nam manum, quam dolus concluserat, veritas patefecit. Misso igitur nummo nummo quo mitti debebat, gaudens mulier alium obtulit ad altare.
10 Kako je dakle mnoštvo onih koji časte slugu Božjega iz dana u dan raslo, neki monah, imenom Wolfram, određen za čuvanje groba, naumi nad njim sagraditi rešetkastu kapelicu, pa je preko nekoga tesara imenom Berchtold, koji nakon počinjena ubojstva još nije bio zavrijedio pomirenje s Crkvom, započevši rečeno djelo, isto i dovršio. Nadalje, sluga Božji, prezirući njegov svetogrdni ulazak u crkvu i djela okrvavljenih ruku, kroz nekoliko je godina prestao uslišavati one koji su tražili uobičajena dobročinstva. Kad su to braća pomnije razmotrila, razboritim su savjetom uklonila samu kapelicu. Ali nije odmah bio kraj da bi se ublažila srdžba Boga i njegova sluge.
10 Cum itaque turba venerantium servum Dei diatim accresceret, Monachus quidam, Wolfframus nomine, sepulchri custodiæ deputatus, super illud ædificare proposuit ædiculam cancelleratam, per quemdam, Berchtoldum nomine, carpentarium, qui homicidio perpetrato nondum Ecclesiæ reconciliari meruerat, dictum opus incipiens consummavit. Porro Dei famulus sacrilegum in ecclesiam illius ingressum, et opera manuum cruentarum aspernans, solita beneficia requirentes per annos aliquot destitit exaudire. Quod cum Fratres solertius perpendissent, ipsam ædiculam prudenti consilio removerunt. Sed non statim finis, ut Dei ac sui famuli dedignatio placaretur.
11 Stoga, budući da ne zaboravlja smilovati se onaj komu je svojstveno uvijek se smilovati i štedjeti kad ga se moli; kad je već proteklo neko vrijeme, godine 1224. od Gospodnjega utjelovljenja, ustade Pinhas i ublaži, naime blaženi Erminold, da odvrati gnjev onoga kojega je uvrijedilo djelo ubojice. Neki dakle Waltmann, građanin Regensburga, prijateljski je upitao nekoga Ruperta, sebi bliska, koji je bio nadstojnik braćine odjeće, čiji bi to bio grob što se vidio posred samostana. I čuvši da je to grob prvoga opata toga mjesta i da je isti bio presveta života, te da je još u tijelu i nakon smrti zasjao čudesima, a od njih je na neko vrijeme prestao iz uzroka koji nije znao; rečeni Waltmann reče onomu Rupertu: „Znaj da će uskoro Gospodin ponovno očitovati njegove zasluge. Vidio sam naime u viđenju da sam s mnogima ušao u ovu baziliku radi molitve, i gle od uzglavlja groba raslo je, kako se činilo, zlatno stablo tolike veličine da je širina njegovih grana ispunjavala cijelu crkvu, protežući se povrh toga i izvan vrata.” Time se doista nagoviještalo da će ono što je nekoć rekao Gospodin Gospodinu mojemu, svome jedinorođenomu Kristu koji je trpio u tijelu, to slično i svome sluzi, premda ne kao takav glas koji je k njemu sišao od veličanstvene slave, ipak samim učinkom uskoro reći: „I proslavio sam, i opet ću proslaviti.” Proslavio sam, naime dok je boravio u tijelu uzornim životom, dok je slavnim preminućem odlazio sa svijeta, i već preminula krepostima i čudesima; i opet ću proslaviti o posljednjoj trublji među svim izabranicima, a u međuvremenu sljedećim znakovima, koji su zbog nemara i krivnje nekih privremeno bili prestali. Što je uskoro i ishod događaja očitovao.
11 Igitur quia non obliviscitur misereri, cui proprium est misereri semper et parcere, cum rogatur; aliquanto tempore jam decurso, anno MCCXXIV Dominicæ Incarnationis, stetit Phinees, et placavit, B. Erminoldus videlicet, ut averteret iram ejus, quem opus offenderat homicidæ. Quidam ergo, Waltmannus nomine, civis Ratisponensis, a quodam Ruberto, qui Fratrum vestibus præerat, sibi familiari familiariter requisivit, cujus sepulchrum hoc esset, quod in medio monasterii cerneretur. Et audito, quod primi Abbatis esset istius loci, et quod idem fuisset vitæ sanctissimæ, quodque in carne adhuc et post mortem miraculis claruisset, et ab his destitisset ad horam, ex caussa, qua nesciret; dictus Waltmannus illi Ruberto: Scito, inquit, quod in brevi Dominus iterum ejus merita declarabit. Vidi enim in visione me cum multis intrasse hanc basilicam ad orandum, et ecce a parte capitis tumuli, arbor, ut videbatur, aurea tantæ magnitudinis succrescebat, ut latitudo ramorum ipsius cunctam repleret ecclesiam, et extra januam insuper se protendens. Quo profecto portendebatur, quia quod olim dixit Dominus Domino meo unigenito suo Christo passo in carne, hoc famulo suo similiter, et si non sicut vox hujusmodi lapsa ad eum a magnafica gloria, ipso tamen effectu esset in brevi dicturus: Et clarificavi, et iterum clarificabo. Clarificavi, videlicet degentem in carne vita insigni, transitu glorioso de mundo migrantem, virtutibus et miraculis jam defunctum; et iterum clarificabo in novissima tuba, inter omnes electos, interim vero sequentibus signis, quæ pro negligentia et reatu quorumdam pro tempore cessaverunt. Quod et rerum eventus in proximo declaravit.
Razne bolesti odagnane njegovom pomoću.
Variæ ægritudines ejus ope depulsæ.
12 Doista, nakon što je prošlo nekoliko dana, u subotu navečer, kad se nakon večernje službe po običaju održavala procesija pred oltarom svetoga Križa, među mnogima je bio prisutan netko tko je na rukama nosio slijepa dječaka. Kad su mu po izlasku zatvarali vrata, neki ga monah Teodorik srete i, vidjevši da je dječak slijep, posavjetova ga da se vrati i zatraži svečev zagovor. Kad se dakle puk, koji je već bio izišao, vratio s dječakom, svi su najusrdnije molili Boga i njegova slugu za prosvjetljenje dječačića. I odmah Bog, uslišitelj sviju, ponovno zaodjenu slijepe oči jasnim svjetlom, proslavljajući svoga ispovjedaoca. Zamoljen stoga nositelj dječaka da ostane kod nas neko vrijeme radi svjedočanstva o tolikom čudu, odbije to, izjavljujući da su on i dječak bez oca i majke, i da potječu iz Belgijske Galije, s područja a Triera, te da je on iz bratskoga suosjećanja nosio dječaka k raznim svecima u nadi za ozdravljenjem, čiju je pomoć sada iskusio pridržanom za slavu blaženoga Erminolda. „Stoga”, reče, „više neću šutjeti ni zbog koga, niti ću mirovati zbog ikoga, dok se ne vratim na rodno tlo i posvuda ne navijestim slave ovoga sveca.”
Siquidem paucis diebus elapsis, vespere Sabbati, cum post officium vespertinum Processio ante altare sanctæ Crucis solito ageretur, quidam aderat inter multos, qui puerum cæcum in brachiis deportabat. Cui cum janua clauderetur egresso, Theodericus quidam Monachus ei obvians, et videns puerum esse cæcum, redire consuluit, et Sancti suffragia postulare. Populo itaque, qui jam exierat, redeunte cum puero, Deo ac famulo ejus pro illuminatione pueruli a cunctis obnixius supplicatur. Et continuo Deus omnium exauditor, cæcos oculos claro lumine revestivit, suum glorificans Confessorem. Rogatus ergo pueri gerulus apud nos aliquamdiu demorari ob tanti miraculi testimonium, recusavit, se quidem et puerum esse protestans patre et matre carentes, et de Gallia Belgica oriundos, ex territorio a Treverensi, seque puerum compassione fraterna ad diversos Sanctos spe circumtulisse salutis, cujus subventionem expertus nunc esset B. Erminoldi gloriæ reservatam. Ideo, inquit, jam propter quempiam non tacebo, et propter aliquem non quiescam, donec ad solum natale regressus, annuntiem hujus Sancti præconia circumquaque.
13 Isto tako neka mlađa žena iz grada Regensburga, koju su roditelji udali, nakon kratka je vremena tako bila oduzeta uzetošću da je posve izgubila moć govora, bila lišena jednoga oka, a zube je imala tako međusobno stisnute da su se u vrijeme okrepe jedva nožićem razdvajali radi hrane: zgrčena također u rukama i nogama, pružala je bijedan prizor same sebe. Kad su je njezini po uobičajenom običaju izvagali uz grob Božjega muža, ubrzo je tako potpuno ozdravila da je ona koju su drugi običavali nositi, zdravim nogama pristupila k oltaru, prije zgrčenim rukama prinijelab žrtvu, prije nijemim ustima zatražila od svećenika da slavi misu te se s vraćenim okom najradosnije vratila kući s prijateljima.
13 Item mulier quædam juvencula de civitate Ratisponensi a parentibus matrimonio copulata, ita post breve tempus est dissoluta paralysi, ut loquendi usum prorsus amitteret, oculo altero privaretur, dentes haberet ad invicem ita compressos, ut hora reflectionis cultello vix solverentur ad escam: manibus quoque contracta et pedibus, miserabile sui spectaculum præbebat. Quæ more solito ponderata juxta sepulchrum viri Dei per suos, mox tam integraliter est sanata, ut quæ ab aliis deportari consueverat, pedibus sanis accederet ad altare, et manibus ante contractisb sacrificium offerret, et muto prius ore Missam a Sacerdote deposceret celebrari, oculoque recepto lætissime remearit ad propria cum amicis.
14 Ali kad je i poslije, želeći zahvaliti Gospodinu, češće posjećivala svečev grob, donesena je neka djevojčica čija je ruka bila posve zgrčena. Kad je prije spomenuta žena tu ruku položila na grob ispovjedaoca, dok su braća stajala uokolo i molila za istu djevojčicu, ona viknuvši: „Oh”, primivši potpuno zdravlje, u trenu, u treptaju oka ispruži prije zgrčenu ruku te na dječji način zgrabi jaje koje je slučajno ležalo na grobu, izazvavši radost, klicanje i smijeh kod sviju.
14 Sed cum gratias etiam postmodum Domino redditura, sepulchrum Sancti frequentius visitaret, puella quædam allata est, cujus manus contracta erat omnino. Quam manum cum mulier ante dicta tumulo Confessoris imposuisset, ad stantibus Fratribus et orantibus pro eadem puella, clamans: Oh, integra sanitate recepta, in momento in ictu oculi manum ante contractam extendens, ovum quod casu in tumba jacebat, puerili more attraxit, jocunditatem et exultationem risumque excutiens universis.
15 Neki drugi dječak, kojemu je na donjoj vjeđi raslo ružno meso, imao je nagrđeno lice. Kad su liječnici i kirurzi rekli da to meso valja izrezati, prijatelji, bojeći se veće pogibelji, po razboritijem savjetu obećaše da će dječaka odnijeti Bogu i njegovu sluzi: i kad su ujutro ustali da krenu na put, milosrđe je već bilo preteklo vjernike, te su našli da je meso posve uklonjeno; u znak izvršena djela ostala je samo krvava mrlja. Ne nezahvalni Gospodnjem dobročinstvu, pobožno ispunjavajući zavjet, dovedoše dječaka k svečevu grobu, pripovijedajući svoj braći hvale Gospodnje i njegove kreposti.
15 Alius quidam puer, carne fœda in inferiori palpebra succrescente, turpem faciem præferebat. Quam carnem cum medici et chirurgici dicerent rescandam, amici majus periculum metuentes, consilio saniori, Deo et servo ejus deferendum puerum sponderunt: cumque mane iter arripere surrexissent, misericordia prævenerat jam fideles, carnemque abstractam penitus invenerunt; in patratæ rei signum, sanguinea tantum macula remanente. Qui beneficio Domini non ingrati, votum devote solventes ad tumbam Sancti puerum adduxerunt, narrantes laudes Domini et virtutes ejus fratribus universis.
16 Neki dječak, budući da je bio izmučen neprestanim povraćanjem, nije zadržavao nimalo hrane. Kad su ga njegovi izvagali kod svečeva groba, bez odgode je zadobio puno zdravlje.
16 Puer quidam cum continuo vomitu fatigatus esset, nil penitus alimoniæ retinebat. Qui ad tumbam Sancti ponderatus a suis, sine mora plenam adeptus est sanitatem.
17 Neka je žena bila toliko naduta strašnom oteklinom trbuha da su je i drugi i ona sama smatrali trudnom, trpeći česte probode, kao što običavaju imati trudnice: ali kad je proteklo uobičajeno vrijeme trudnica i kad je spoznala da nije trudna, predstavivši se na grobu svetoga Božjega muža s prinosima i pohvalama Bogu. c
17 Quædam mulier horrendo ventris adeo fuit inflata tumore, ut ab aliis, et a seipsa gravida crederetur, patiens crebras, sicut solent habentes in utero, punctiones: verum solito prægnantium tempore devoluto, cum se non esse gravidam comperisset, ad sancti viri Dei sepulchrum cum oblationibus et Dei laudibus se præsentans. c
18 Neka Agneza, redovnica u samostanud sv. Pavla, izmučena nevjerojatnom tegobom kašlja, na zaziv Božjega sluge osjetila se odmah oslobođenom. Kad ju je u drugo vrijeme ponovno napala slična bolest, ponovljenom molitvom Božjemu sluzi po drugi put je ubrzo po istome bila izliječena.
18 Quædam Agnes ind S. Pauli monasterio Monialis incredibili tussis incommodo fatigata; ad invocationem famuli Dei se sensit continuo liberatam. Quæ tempore alio morbo simili repetita, repetita oratione ad Dei servum secundo mox curata est per eumdem.
a Treveri ili Treviri, narod Belgijske Galije, čiji je glavni grad Augusta Treverorum, pučki Trier, metropola Prve Belgike.
b To jest, neki dar, jer osim mise kod kršćana nema nikakve žrtve u pravom smislu riječi.
c Nešto nedostaje; možda „vraćeno joj je zdravlje” ili nešto slično.
d Taj je u Regensburgu, sagradio ga je sv. Wolfgang godine 994., a prva mu je opatica bila Brigita, sestra cara sv. Henrika.
a Treveri vel Treviri Galliæ Belgicæ populi, quorum urbs primaria Augusta Treverorum, vulgo Trier, Belgicæ primæ metropolis.
b Id est, donum aliquod, nam præter Missam nullum est Christianis sacrificium proprie dictum.
c Deest aliquid; forte sanitati restituta est, aut quid simile.
d Est id Ratisponæ, ædificatum a S. Wolfgango an. deccccxciv, cui prima Abbatissa præfuit Brigida soror S. Henrici Imp.
Druga razna ozdravljenja.
Aliæ variæ curationes.
19 Neki mladić, zvan Ulrik Cewren, mučen preteškom glavoboljom, pobožno se izvagavši kod svečeva groba, bez odgode je vraćen zdravlju.
Juvenus quidam, dictus Ulricus Cewren, dolore gravissimo capitis molestatus, ad sepulchrum Sancti devote se ponderans sine mora est redditus sanitati.
20 Neka siromašna žena, oduzeta preteškom uzetošću kroz osamnaest tjedana, ni za kakvu potrebu svoga tijela nije se mogla niti pomaknuti s kreveta niti ustati. Stekavši pouzdanje u kreposti svetoga muža, u neko praskozorje obuče svoje haljine, tvrdeći da će ići u Prüfening; kako su žene koje su s njom stanovale mislile da bunca od bolesti, uporno tražeći da je izvedu do vrata, ishodila je to. Ona među rukama onih koje su je držale najusrdnije zamoli sveca da joj, ako su mu mili njezin zavjet i pobožnost, kod Gospodina ishodi snagu za hodanje. Bez odgode: tolikom je brzinom pretekla one koje su joj bile pratilje da su se prve činile posljednjima, a posljednja prvom na putu, te su je ostale jedva mogle sustići.
20 Mulier quædam paupercula gravissima dissoluta paralysi per decem et octo hebdomadas, pro quantacumque corporis sui necessitate vel se movere de lecto vel surgere non valebat. Quæ de viri sancti virtutibus concepta fiducia, quodam diluculo vestibus suis suis induitur, in Pruflingen asserens se ituram; quam cum feminæ commanentes insanire præ infirmitate putarent, deduci ab eis ad ostium attente postulans impetravit. Hæc inter tenentium manus Sanctum obnixius obsecravit, ut si votum ejus sibi placeret atque devotio, vires ad deambulandum sibi apud Dominum obtineret. Nec mora: tanta celeritate, quas ductrices habuerat, antecessit, ut primæ novissimæ et novissima prima in itinere viderentur, et vix eam aliæ consequi prævalerent.
21 Druga žena, zvana Adelajda, iz sela susjednoga samostanu, bila je tako pogođena uzetošću da je, s ustima ružno iskrivljenima prema čeljusti i oslijepljena jednoga oka, nosila uokolo strašno lice. Ona je u predvečerje Bogojavljenja, kada se sutradan slavi svečev godišnji spomen, pristupivši njegovu grobu, najusrdnije zatražila njegov zagovor. Stoga, vrativši se ujutro, izmolila je istu molitvu, i odmah su joj se usta vratila u prijašnje stanje, a oko joj je vraćeno, te je jednako tako zadobila puno zdravlje.
21 Alia mulier, dicta Alheidis, de villa vicina coënobio, sic est percussa paralysi, ut ore retorto deformiter ad maxillam, et uno oculo excæcato, horrendam faciem circumferret. Hæc in vigilia Epiphaniæ, quando in crastino anniversarius Sancti peragitur, ad sepulchrum ejus accedens, ejus suffragia intentissime flagitavit. Itaque mane regressa oravit eumdem sermonem, et statim ore ad statum pristinum reformato, et oculo restituto, similiter plenam est adepta sanitatem.
22 Neki Hartwig iz Chepena, od prevelike žestine bolesti zahvaćen mahnitošću, istrgnuvši se iz ruku onih koji su ga držali i trčeći kroz šumu, jurio je poput bjesomučnika. Kad su ga prijatelji doveli k grobu sluge Božjega, zagovorom sv. Erminolda ubrzo je potpuno vraćen zdravlju.
22 Quidam Hartwicus de Chepen ex nimio morbi fervore raptus in phrenesim, de manibus se tenentium sese proripiens, currensque per silvam, more lymphantium ferebatur. Qui adductus ad tumbam servi Dei per amicos, S. Erminoldi obtentu post modicum integre restitutus est sospitati.
23 Neki drugi Leutwin iz istoga sela odmah je po zaslugama sveca ozdravio od veoma teške bolesti uz isti grob.
23 Alius quidam Leutwins de villa eadem a gravi nimis infirmitate juxta idem sepulchrum, Sancti meritis continuo est sanatus.
24 Neka siromašna žena, bez mogućnosti hoda, pomicala se s mjesta na mjesto ručnim klupčicama. Došavši k grobu svetoga muža, zazvala je njegovu pomoć, i odmah su joj očvrsnula stopala i tabani, tako da joj je za hodanje bio dovoljan oslonac štapa.
24 Mulier quædam paupercula, gressu carens, de loco ad locum scabellis se manualibus promovebat. Hæc ad sepulchrum viri sancti deveniens, ipsius auxilium invocavit, et protinus consolidatæ sunt bases ejus et plantæ, ita ut baculi sustentaculo ad ambulandum sit contenta.
25 Kuhar braće, imenom Henrik, nadimkom Wirth, budući da je nakon žestokih groznica trpio od najveće boli u potkoljenicama i očima, na dan Rođenja Gospodnjega u rano praskozorje pobožno moleći pristupi k grobu svetoga muža te odmah po njemu primivši zdravlje, primi Gospodnje milosrđe posred njegova hrama, gdje počiva sluga Gospodnji.
25 Cocus Fratrum, Henricus nomine, cognomine Wirth, cum post febres acutas, tibiarum oculorum que dolore maximo laboraret, in die Natalis Domini summo diluculo, ad sancti viri sepulchrum devotius orans accessit, et statim sanitate recepta per illum, suscepit Domini misericordiam in medio templi sui, ubi famulus Domini requiescit.
26 Neki Perchtold, građanin iz Regensburga, dok se vraćao iz Svete zemlje, poče se mučiti preteškom bolešću. Nadalje, došavši u krajeve Njemačke, čuvši od raznih ljudi o krepostima blaženoga Erminolda, usrdnije ga zazva radi primanja zdravlja, tražeći u znak svoga uslišanja da bude izliječen prije nego što uđe u svoju kuću. Djelotvorno postigavši ono što je vjerno molio, primivši, štoviše prije vremena zadobivši potpuno zdravlje, vratio se kući koju je tražio.
26 Perchtoldus quidam civis de Ratispona, cum de Terra sancta reverteretur, morbo cæpit gravissimo cruciari. Porro in partes veniens Alimaniæ, auditis B. Erminoldi virtutibus per diversos, pro sanitate recipienda ipsum attentius invocavit, in suæ exauditionis indicium, antequam domum suam intraret, postulans se curari. Quod fideliter petiit, efficaciter consecutus, recepta, imo prærepta potius, integra sospitate, domum reversus est petivit.
27 Kći istoga Perchtolda imala je kćer Agnezu, čije je stidno mjesto zahvatila strašna bolest koja se naziva rak. Zabrinuta dakle majka za kćer odvede je k grobu Božjega muža i, zazvavši njegov zagovor za zdravlje kćeri, obeća da će mu svake godine prinositi podanak od pet novčića. Kad je to učinila, kći bi potpuno izliječena, a majčina se pobožnost ubrzo obradovala što je uslišana.
27 Ejusdem Perchtoldi filia filiam habebat Agnetam, cujus pudenda morbus horrendus, qui cancer dicitur, occupavit. Anxia ergo mater pro filia, ipsam ad tumulum viri Dei perduxit, ejusque invocato suffragio pro filiæ sospitate, censum quinque nummorum se sibi promisit annis singulis oblaturam. Quo facto filia plene curata, materna devotio cito se grafulata est exauditam.
28 Druga također kći istoga Perchtolda imala je malena sina koji je teško patio od otežana mokrenja. Kako su pak jedni od liječnika sudili da je riječ o kapanju mokraće, a drugi da je kamenac, te svjedočili da ga valja rezati; njegovi prijatelji, polažući svoju nadu u Boga i tražeći zagovor blaženoga Erminolda, nisu bili prevareni u svojoj želji. Dječak je naime, doveden k grobu svetoga muža, smjesta potpuno ozdravio.
28 Altera quoque filia ejusdem Perchtoldi, filium parvum habebat difficultate urinandi graviter laborantem. Cumque medicorum alii esse stranguriam, alii vero calculum judicarent, eumque oportere incidere testarentur; amici ejus ponentes in Deo spem suam, B. Erminoldi patrocinia requirentes, non sunt fraudati a desiderio suo. Nam puer adductus ad sancti viri sepulchrum, illico integraliter est sanatus.
29 Isto tako drugi građanin Regensburga, imenom Opert, imao je neku kćer, ženu Rapotovu, koja je gotovo oslijepjela od boli u očima te je, dovedena k grobu Božjega muža, kad mu je obećala godišnji podanak od deset novčića, odmah primila neočekivanu bistrinu očiju.
29 Alius item civis Ratisponensis, Opertus nomine, filiam quamdam habebat Rapotonis uxorem, quæ oculorum dolore ferme cæcata, ducta ad viri Dei sepulchrum, cum decem nummos in censu eidem promitteret annuatim, insperatam oculorum recepit protinus claritatem.
30 Neki Henrik iz istoga grada, koji se nazivao vicedominom, trpeći od slične boli, pod vodstvom nekoga svoga prijatelja, također imenom Henrika, došavši k grobu svetoga Oca sa sličnim čuvstvom pobožnosti, bi uslišan sličnim učinkom ozdravljenja.
30 Quidam de ipsa etiam civitate Henricus, qui Vicedominus appellabatur, simili dolore laborans, ductu amici sui cujusdam etiam Henrici vocabulo, ad sepulchrum Patris sancti deveniens, simili devotionis affectu, effectu curationis simili est auditus.
31 Sin istoga Henrika imao je nekoga sina koji je s iskrivljenim nogama teško hodao, a i on je sam bio izliječen Erminoldovim zaslugama.
31 Filius ejusdem Henrici, filium quemdam habebat, qui distortis pedibus difficili gradiebatur incessu, qui et ipse Erminoldi meritis est curatus.
32 U drugo pak vrijeme isti se Henrik počeo toliko razbolijevati od krvarenja da je osjećao kako mu nijedan lijek nimalo ne koristi. Vraćajući se stoga već drugi put k sebi poznatom zagovoru svetoga Oca, zavrijedio je ponovno biti izliječen po istom Gospodinu našem, dotaknuvši vjernom rukom njegova slugu, čiji je skut nekoć dotaknuvši krvotočiva žena zavrijedila primiti zdravlje. Ovdje se već treći put Isus očitovao istomu Henriku, na slavu svoga ispovjedaoca.
32 Alio autem tempore idem Henricus adeo fluxu cæpit sanguinis infirmari, ut nullo medicamento quidquam proficere se sentiret. Ad nota ergo sibi jam secundo Patris sancti suffragia se revertens, iterum curari meruit, per eumdem Dominum nostrum, famulo ejus fideli manu contacto, cujus fimbriam olim tangens hæmorrhoissa recipere meruit sanitatem. Hic jam tertio manifestavit se Jesus eidem Henrico, in sui gloriam Confessoris.
Izliječena opsjednuta žena i drugi bolesnici.
Energumena curata, aliique ægri.
33 U utvrdi Nabburgu neka žena Leutgardis, udana za nekoga mladića, kad se jednoga dana na djevojački način igrala staklenim prstenovima, muž, uvrijeđen time što zanemarujući ono što je potrebno obraća pozornost na ispraznosti, nepromišljeno na nju zazvavši navalu zloga duha, prokleo je suprugu na nesupružnički način. I odmah, kako bi bila kažnjena ili njezina ispraznost ili njegova prevelika gorčina, đavao spopade ženu i najljuće je mučio te je kroz nju vikao bogohulne i sramotne riječi, predbacujući onima koji su prilazili njihove krivnje i grijehe. Kad su pak svećenici nad njom izgovarali zaklinjanje: „Za vaše riječi”, reče demon, „ne marim, niti slušam brbljanja: pridržan sam da me istjera Erminold; on je primio vlast da me izagna.” I začudiše se svi koji su bili prisutni, i sami ništa od toga nisu razumjeli, zato što do onih krajeva još nisu bile doprle slave Božjega muža. I bio je velik žamor u narodu o onome koga je demon nazivao Erminoldom; te su govorili među sobom: „Što je to što nam govori demon? Ne znamo što govori.” Dok su dakle mislili da im se ruga, nađe se ondje neki Rupert iz Regensburga, koji reče da razumije ono što đavao govori. I započevši, tumačio je prisutnima riječi koje je rekao neprijatelj, očitujući život, svetost i veoma mnoga čudesa blaženoga Erminolda. „Onaj je”, reče demon, „onaj o kojemu govorim.” Pripremivši dakle kola, prijatelji su na njih posjeli ženu i doveli je u Prüfening. Kad su pak stigli do vrata crkve, ona se poče opirati rukama i nogama, ali silom onih koji su je vodili i nemalim trudom bi položena na grob Božjega muža. Ondje, dok su braća izgovarala zaklinjanja i izlijevala molitve za mučenu, jedva su je zadržavali da ne pobjegne. Kad je iznenada, dok je Bog častio svoga slugu, žena duboko uzdahnuvši i viknuvši: „Ah, ah”, kao utonula u san odmah se smirila. Kad su je skinuli s groba i položili na tlo na perinu te je upitali je li joj bolje, odgovorila je da joj je izvrsno i da je oslobođena, ali da nema nimalo snage. Stoga su prijatelji s njom cijelu noć bdjeli uz svečev grob, a ujutro su krenuli na povratak; i dok su putovali, čuli su ovakav glas demona: „Premda se ne usuđujem pristupiti k tebi, ipak se neću udaljiti predaleko od tebe.” Ipak je žena zdrava odvezena kući. Nije prošlo mnogo vremena, i gle prijatelji oslobođene žene, ne zahvaljujući Bogu, zaboravili su njegova dobročinstva i njegova čudesa koja im je pokazao na njoj. Stoga su odmah zavrijedili iskusiti kolika je krivnja nezahvalnost pred Gospodinom. Naposljetku, dok su među svojima nastojali veličati dobročinstva Boga i njegova sluge dostojnim pohvalama, gle iznenada pred očima njezina oca demon se vrati u svoju kuću iz koje je izišao, čineći posljednje stanje toga čovjeka gorim od prijašnjega, te poče kroz njezina usta strašno vikati: „Ono što vi nastojite sakriti, ja ću učiniti očitima svima.” Rekavši to, poče je mučiti ljuće nego prije. Stoga njezini prijatelji, posramljeni zasluženom osvetom, dok im je nevolja, kako to biva, dala razbor, dođoše k sebi, kajući se zbog svoje nezahvalnosti. Prišavši dakle u pomoć svome dobročinitelju, najponiznije su molili da se smiluje njima i patnici, milostivo zaboravivši njihov nemar. Prenoćivši stoga ponovno uz grob Božjega muža, dok je Gospodin očitovao zasluge svoga sluge, ujutro su je primili zdravu i nepovrijeđenu. I tako, hvaleći Gospodina kako je dolikovalo, sa zdravom i radosnom ženom radosni su se vratili kući.
In Castro Napurch mulier quædam Leucardis, cuidam juveni matrimonialiter copulata, cum quadam die vitreis annulis more luderet puellari, maritus offensus eo quod necessaria negligens vanis intenderet, maligni spiritus ei imprecans incautus invasionem, conjugi non conjugaliter maledixit. Statimque ut vel vanitas hujus, vel illius acerbitas nimia puniretur, diabolus mulierem invadens acerrime cruciabat, et verba per eam blasphema et turpia proclamavit, accedentium culpas eis improperans et peccata. Cumque Sacerdotes super eam dicerent exorcismum: Vestra, inquit dæmon, verba non curo, nec attendo blateramenta: repellendus Erminoldo reservoir; ille accepit rejiciendi me potestatem. Et mirati sunt universi qui aderant, et ipsi nil horum intellexerunt, eo quod nondum ad partes illas viri Dei præconia pervenissent. Et murmur multum erat de eo in populo, quem dæmon diceret Erminoldum; et dicebant ad invicem: Quid est hoc, quod dicit nobis dæmonium? nescimus quid loquatur. Cum itaque crederent se illudi, affuit de Ratispona Rupertus quidam, qui diceret se intelligere id quod diabolus loquatur. Et incipiens interpretabatur illis, qui aderant, verba quæ dixerat inimicus; B. Erminoldi vitam, et sanctitatem, et miracula plurima manifestans. Ille est, ait dæmon, ille est de quo loquor. Instructo ergo vehiculo mulier superposita, in Prufeningen adducta est per amicos. Cumque deventum esset ad fores ecclesiæ, illa teniti manibus cæpit et pedibus, sed vi deducentium et labore non modico, sepulchro est superposita viri Dei. Ubi cum fratres dicerent exorcismos, et preces effunderent pro vexata, vix illa ne effugeret, tenebatur. Cum subito Deo suum famulum honorante, mulier altius ingemiscens, Ach, achque proclamans, quasi resoluta in somnum protinus conquievit. Cumque ablata sepulchro in terra super plumarium reclinata fuisset, et an haberet melius, quæreretur, optime sibi esse ac se liberatam esse respondit, sed nil penitus virium habere. Igitur amici cum illa tota nocte ad Sancti tumulum excubantes, mane viam arripiunt revertendi; et cum iter agerent, vocem hujusmodi dæmonis audierunt: Etsi ad te accedere non præsumo, a te tamen longius non recedam. Sana tamen mulier est domum revecta. Non multum temporis intercessit, et ecce amici feminæ liberatæ, Deo gratias non agentes, obliti sunt beneficiorum ejus, et mirabilium ejus, quæ ostendit eis in illa. Ideoque quantæ culpæ ingratitudo sit apud Dominum, meruerunt protinus experiti. Denique cum Dei ac sui famuli beneficia magnificare inter suos, et laudibus dignis satagebant. Cum ecce subito in patris sui conspectu, dæmon revertens in domum suam unde exivit, novissima hominis istius pejora prioribus faciens, per os ejus cœpit horribiliter exclamare: Quæ vos occultare nitimini, ego faciam omnibus manifesta. Hoc dicto acrius eam cœpit, quam antea, cruciare. Igitur amici ejus merita ultione confusi, vexatione dante, ut assolet, intellectum, ad cor redeunt, sua ingratitudine pœnitentes. Itaque ad benefactoris sui refugientes auxilium, ut sui misereretur et patientis, negligentiæ ipsorum dignanter oblitus, humillime postulabant. Apud sepulchrum igitur viri Dei denuo pernoctantes, Domino sui famuli merita declarante, mane sanam eam et incolumem receperunt. Sicque Dominum collaudantes, ut decuit, cum sana et læta lætantes ad propria sunt reversi.
34 Neka žena, punih osam godina posve lišena jednoga oka, s punom vjerom pristupi k grobu ispovjedaoca. Dok je sa svom pobožnošću duše molila, pred svima koji su se bili okupili na blagdan Navještenja Gospodnjega, radosna primi vid radi objave izvrsnih zasluga i očitovanja slave Kristova sluge, imajući nemalo mnoštvo kao svjedoka svoga prosvjetljenja i slavitelja Boga i njegova sluge.
33 Mulier quædam per octo annos oculo uno prorsus orbata, plena fide ad sepulchrum Confessoris accessit. Quæ cum tota devotione mentis oraret, coram omnibus, qui ad Annuntiationis Dominicæ festa convenerant, lumen ad revelationem insignium meritorum et gloriam Christi famuli declarandam læta recipit, turbam non modicam habens suæ testem illuminationis, et Dei et ejus famuli laudatricem.
35 Na Veliki petak neka žena iz Regensburga dovede gotovo sedmogodišnjega dječaka na spomen-mjesto svetoga muža, koji je imao iskrivljene, štoviše posve izvrnute noge, i bio nesposoban hodati. Dok je majka za njega cijeli dan sve do vremena ručka ustrajala u molitvama, dječaku je vraćeno potpuno zdravlje, te je on i na spomen učinjenoga čuda iz ruku braće koja su ručala poslije često primao kruh i jela i odnosio ih kući svojoj majci.
34 In parasceve quædam de Ratispona mulier puerum fere septennem adduxit ad memoriam viri sancti, distortos imo prorsus inversos pedes habentem, ac impotem ambulare. Pro quo dum mater tota die usque ad horam prandendi precibus institisset, integræ puer est restitutus sanitati, qui et in miraculi perpetrati memoriam de fratrum prandentium manibus sæpe postmodum panem et cibos accipiens, domum detulit matri suæ.
36 Neka druga žena donese u predvečerje Duhova na svečev grob djevojčicu od gotovo pet godina koja je slično imala izvrnute noge i nikada nije mogla nimalo hodati. I gle, za vrijeme zvonjenja za Večernju, u prisutnosti veoma velika mnoštva, kad su joj se tabani i stopala vratili u ispravan položaj, primila je sposobnost hodanja te je uz grob najprije polako hodala, a zatim iz dana u dan sve više i više napredujući, potpuno je ozdravila.
35 Alia quædam mulier puellulam ferme quinquigenem similiter pedes habentem inversos, et numquam valentem aliquid ambulare, ad Sancti sepulchrum in vigilia Pentecostes apportavit. Et ecce inter compulsandum ad Vesperas, plurima turba præsente, plantis ejus ac pedibus ad rectitudinem restitutis, usum gradiendi recepit, juxtaque sepulchrum primo quidem pedetentim obambulabat, deinde vero diatim magis magisque proficiens, integraliter est curata.
37 Neki Herold, građanin iz Regensburga, imao je kćer koju je bolest padavice toliko mučila da bi se svakodnevno dvaput ili triput srušila na zemlju. Kad su je roditelji za to kroz trideset uzastopnih dana htjeli vagati kod groba svetoga muža i ispunili ono što su bili zavjetovali, kći je vraćena potpunom zdravlju, jer su se susreli Božje milosrđe i istinoljubivost onih koji su se zavjetovali i ispunjavali zavjet. Odgovarajući i na svečevo dobročinstvo, istu su ozdravljenu svake godine prinosili s jednom svijećom na grobu Božjega muža.
36 Heroldus quidam civis de Ratispona filiam hahuit, quæ morbo epilepsiæ adeo vexabatur, ut quotidie bis vel ter elideretur ad terram. Pro qua dum parentes, per dies triginta continuos, ad sepulchrum sancti viri eam ponderare voluissent, implevissentque quod voverant, filia reddita est integræ sospitati, obviantibus sibi Dei misericordia, et voventium et reddentium veritate. Qui et Sancti beneficio respondentes, curatam eamdem ad viri Dei sepulchrum, cum una candela per annos singulos obtulerunt.
38 Neka žena zvana Adelajda iz Tutenwacha, lišena službe svih udova, zavjetova se Božjemu mužu uz godišnji podanak od jednoga novčića. Bez odgode: ona koja je bila lišena uporabe svih udova obradovala se što joj je vraćena uporaba svih udova.
37 Mulier quædam Alhaidis dicta de Tutenwach, omnium destituta membrorum officiis, viro Dei ad censum nummi unius annis singulis se devovit. Nec mora: quæ omnium membrorum usu caruerat, omnium membrorum gavisa est se usui restitutam.
39 Dvojica vojnika bila su zajedno na ručku i, ugrabivši plijen, kad takvi dijele ratni plijen, počeše se međusobno svađati, pri čemu je jedan optuživao da je primio šezdeset denara manje, a drugi je zbog moći svoga gospodara kojega je imao prezirao riječi druga i povrh toga mu nanosio uvrede i prijetnje. Onaj, ne zaboravljajući primljenu uvredu, otada je tražio priliku da ga izda, kad bi mu srećaa.... koji je nanio nepravdu. Jednoga se dakle dana uvrijeđeni i uvreditelj susretoše, i dok se uvreditelj ponašao neoprezno, uvrijeđeni iznenada nasrnu na njega mačem te ga teško ranjena obori na zemlju. Dok je onaj ležao, na bol njegovih rana doda još veće i, zadavši mu udarce, ode ostavivši ga polumrtva. Prenesen dakle u svratište izranjena tijela, dvije je godine ležao u krevetu, tako da se nikako nije mogao ustati s njega. Njegova je pak žena svakodnevno plakala i tugovala zato što nije imala čime unajmiti liječnika. Dok je on tako kopnio, a ona tugovala, jedne noći neka časna gospođa, ukazavši se uplakanoj ženi ne u snu, kako to biva, nego u najjasnijem viđenju, reče: „Zašto se izjedaš tugom bez koristi? Pošalji svoga muža blaženomu Erminoldu, i vratit će ga nepovrijeđena.” A ona reče: „Kako da mu ga pošaljem kad se ne može pomaknuti s kreveta?” Odgovori ona koja se ukazala: „Neka se samo zavjetuje da će ići, i snaga će mu se umnožiti.” Rekavši to, iščezne. Žena pak ispripovjedi mužu što je vidjela, a on, učinivši zavjet, ujutro uzevši štap krenu na put te, premda s teškoćom, stiže do svečeva groba i, izvagavši se, vrati se kući; primivši poslije, kako vjerujemo, puno zdravlje. a Čini se da nešto nedostaje.
38 Duo quidam satellites simul erant ad prandendum, et capta præda quando dividunt spolia tales, cœperunt mutuo corrixari, uno accusante quod minus sexaginta denariis recepisset, altero propter domini sui potentiam quem habebat, verba socii contemnente, et irrogante insuper illi contumelias et terrores. Ille injuriæ acceptæ non immemor, exinde quærebat opportunitatem ut eum traderet. cum sibi fortuna a.... qui gravamem intulerat. Quadam itaque die læsus et læsor obviaverunt sibi, et injuriatorem se agentem incautius injuriatus gladio petiit improviso, vulneratumque gravissime ad terram usque prostravit. Quo jacente, super dolorem vulnerum ejus addidit ampliora, et plagis impositis abiit semivivo relicto. Delatus igitur ad hospitium lacero corpore, biennio lecto decubuit, ita quod nullatenus valebat assurgere de eodem. Uxor autem illius flebat quotidie, et lugebat, eo quod unde conduceret medicum non habebat. Tabescente sic illo, et illa mœrente, nocte quadam reverenda quædam matrona, flenti uxori non per somnum, ut assolet, sed clarissima visione apparens: Quare mœrore consumeris, ait, absque profectu? Virum tuum B. Erminoldo transmitte, et remittet eum incolumem. At illa: Quomodo eum sibi transmittam, cum de lecto nequeat se movere? Respondit quæ apparuerat: Tantummodo voveat se iturum, et vires augebuntur. Hoc dicto disparuit. Uxor vero narravit viro quæ viderat, qui facto voto, mane accepto baculo iter aggressus, licet cum difficultate, ad tumbam Sancti devenit, seque ponderans domum regreditur; plenam, ut credimus, postmodum capiens sanitatem. a Aliquid videtur deesse.
Druga dobročinstva iskazana smrtnicima.
Alia impensa mortalibus beneficia.
40 Neki zlatar, imenom Gotfrid, rodom Švabljanin, muž čudesne jednostavnosti, u svakoj vrsti toga umijeća vještiji od svih koji su bili u Regensburgu, trpio je od preteške bolesti očiju, toliko da je na jedno oko oslijepio, koje se povrh toga pretvorilo u krvavo i crno meso; nemajući pak novca da unajmi liječnike, nakon što je bez ikakva uspjeha iskušao veoma mnogo lijekova starica i žena, čuo je da kod a Würzburga postoji žena najvještija u takvim stvarima; kad je odlučio poći k njoj, ali mu je nedostajalo sredstava za troškove, prijatelji ga posavjetovaše da, ostavivši sve, zatraži zagovor blaženoga Erminolda: pristavši na to, izradivši srebrno oko, njime se izvaga kod svečeva groba. Čudesna li djela! U razmaku jedne noći primio je zdravo, čisto i bistrije oko nego što se sjećao da je imao prije bolesti.
Aurifex quidam, Gotfridus nomine, gente Suevus, vir miræ simplicitatis, in artis illius omni genere cunctis qui erant Ratispona peritior, gravissimam oculorum patiebatur infirmitatem, adeo ut unus oculus excæcaretur, insuper versus in cruentam carnem et nigram; non autem habens pretium medicos conducendi, cum vetularum ac mulierum experimenta quam plurima sine profectu aliquo requisisset, audivit mulierem peritissimam in hujusmodi esse apud a Herbipolim; ad quam dum pergere decrevisset, sed careret expensis, consultum est ab amicis, ut omissis omnibus, suffragia Beati requirat Erminoldi: quibus ille consentiens, oculo argenteo fabricato, ad sepulchrum Sancti eo se ponderavit. Mira res! sub spatio noctis unius oculum sanum ac purum perspicacioremque recepit, quam ante morbum se meminit habuisse.
41 Neki Henrik, građanin iz Regensburga, dođe jednoga dana u Prüfening da moli Boga i njegova sveca. Čuvši među mnogima kako svećenik koji je slavio misu preporučuje Božjega slugu, svjedočio je da ima kćer koja, premda osam godina nikada nije dotaknula zemlju svojim nogama radi hodanja, nakon što ju je doveo i tri puta izvagao kod groba Božjega muža, zadobila je potpuno zdravlje te se sada sve do današnjega dana služi čvrstim koracima.
40 Henricus quidam civis de Ratispona, die quadam venit in Prufening, Deo et sancto suo supplicaturus. Qui audiens inter multos a Sacerdote, qui celebravit, Dei famulum commendari, habere se filiam testabatur, quæ cum octo annis numquam ad ambulandum terram suis pedibus tetigisset, ipseque adductam eam tribus ponderasset vicibus ad viri Dei sepulchrum, adepta est integram sanitatem, quæ firmis nunc gressibus usque in diem utitur hodiernum.
42 Neka majka obitelji iz Regensburga, budući da nije mogla sama doći, posla po ženi koja je s njom stanovala u kući novčić na grob Božjega muža radi prinosa i paljenja svijeća. Došavši ona s drugim ženama, zapalila je doduše svijeće i prinijela novčić na grob, ali ga potajno povlačeći natrag, namjeravala ga je prijevarno staviti u svoju kesu i zadržati. Ali na čudesan način dva prsta kojima ga je bila uzela i držala odmah su se tako stisnula jedan uz drugi da ih niti je mogla rastaviti niti istresti novčić. Otišla je stoga s družicama tužna i žalosna. Kad su stigle u polje, upitaju je za uzrok plača. Priznavši svoju krivnju, pruži ruku kradljivicu, s prstima koji su još uvijek čvrsto prijanjali jedan uz drugi i držali ono što su potajno ukrali. Kako su ga žene nastojale istrgnuti, a ništa nisu postizale, posluživši se razboritijim savjetom, vrativši se s krivcem, položiše ruku s krađom na grob, ponizno zazivajući Boga i njegova najpobožnijega ispovjedaoca za odrješenje kradljivice. I odmah su se prsti, koji su bili slijepljeni za krađu i odnošenje, opustili i razdvojili za vraćanje. Ubacivši dakle denar u škrabicu, žene su se s radošću vratile kući hvaleći Boga i njegova slugu. A sve koji su čuli za ovo čudo obuzeo je strah i veličali su Boga.
41 Materfamilias quædam de Ratispona, cum per se venire non posset, nummum ad offerendum accendendasque candelas, per mulierem manentem secum in domo ad sepulchrum viri Dei transmisit. Quæ cum aliis mulieribus veniens, candelas quidem accendit, nummum obtulit ad sepulchrum, sed clanculo retrahens ipsum, et fraudulenter marsupio suo eum imponere cogitabat et reservare. Sed mirum in modum duo digiti, quibus illum abstraxerat et tenebat, ita continuo sibi sunt coastricti, ut eos nec ab invicem solvere, nec nummum excutere prævaleret. Abiit ergo cum sociabus tristis et mœrens. Quæ cum venisset in campum, caussam ab illa fletus inquirunt. Illa suum confessa reatum, manum protulit subtractricem, digitis adhuc tenaciter cohærentibus, et tenentibus quod abstulerant in occulto. Quem cum mulieres avellere niterentur, nihilque proficerent, saniori usæ consilio, cum rea regressæ, manum cum furto super tumulum posuerunt, pro absolutione furis, Deum ejusque piissimum Confessorem suppliciter invocantes. Statimque digiti, qui ad furandum auferendumque cohæserant, ad restituendum laxati sunt et soluti. Denario itaque misso in arcam, mulieres cum gaudio Deum laudantes et famulum ejus, ad propria redierunt. Accepit autem omnes timor, et magnificabant Deum, qui hoc miraculum audierunt.
43 Neka druga Leutgardis bila je zapala u toliku gluhoću da je bila silno mučena čestim zujanjem u ušima: pohodivši treći put grob Božjega muža, zadobila je puno zdravlje.
42 Altera quædam Leukardis tantam incurrerat surditatem, ut tinnitu aurium crebro nimium læderetur: quæ tumbam viri Dei tertio visitans, plenam adepta est sanitatem.
44 Neka druga žena trpjela je toliku bol u očima da se dugo vremena, jer su joj bile zatvorene, smatrala slijepom; kad je pobožno došla po pomoć Božjega muža, odmah na samome ulazu u crkvu dugo zatvorene oči su se otvorile. A njihovo je otvaranje slijedio toliki izljev suza da se odjeća žene sve do prsa toliko natopila da se činila polivenom rijekom. Pristupila je k grobu, zahvaljujući Bogu i njegovu veličanstvenom ispovjedaocu: vrativši se odatle kući, ubrzo se obradovala punom zdravlju.
43 Alia quædam mulier tantum dolorem patiebatur in oculis, ut multo tempore clausis eisdem cæca esse crederetur, crederetur, quæ cum ad auxilium viri Dei devota venisset, statim in ipso ingressu ecclesiæ diu clausi sunt aperti. Apertionem autem eorum tanta est lacrymarum effusio subsecuta, ut vestes mulieris usque ad pectus adeo madi darentur, ut perfusae fluvio viderentur. Accessit ad tumbam, Deo gratias agens, ejusque magnifico Confessori: domum inde rediens, plena post modicum gratulata est sospitate.
45 Mnoga je doduše i druga čudesa učinio Isus, časteći svoga slugu, koja nisu zapisana u ovoj knjizi, a koja je ili poniznost nekih priprostih braće dragovoljno prešutjela, ili ih je nemar drugih nemarno predao zaboravu. Ovo pak što smo svojim ušima čuli, navijestili su nam naši oci i najvjerodostojniji stariji, sažimajući to kratkim perom; a buduća, čije je znanje Bog pridržao sebi, da se pridodaju, povjeravamo marljivosti potomaka. Imamo naime takvo pouzdanje u Gospodina da, ako onima koji traže zagovor njegova ljubljenoga sluge ne ponestane posuda pobožnosti i vjere, neće ponestati ulja njegova Elizeja, po daru onoga koji je blagoslovljen u vijeke vjekova, amen. a Glavni je grad Frankonije, pučki Würzburg, na rijeci Majni.
44 Multa quidem et alia signa fecit Jesus, famulum suum honorans, quæ non sunt scripta in libro hoc, quæ vel quorumdam simplicium Fratrum humilitas ultro suppressit, vel aliorum incuria oblivioni tradidit negligenter. Hæc autem, quæ auribus nostris audivimus, Patres nostri annuntiaverunt nobis, et seniores fide dignissimi, brevi calamo perstringentes; futura, quorum Deus sibi notitiam reservavit, adnectenda committimus diligentiæ posterorum. Nam fiduciam talem habemus in Domino, quod nisi requirentibus famuli sui dilecti suffragia devotionis et fidei vasa defecerint, sui oleum non deficiet Elisei, ipso præstante, qui est benedictus in sæcula sæculorum, Amen. a Urbs est Franconiæ primaria, vulgo Wirtzburch, ad Menum fluvium.
Sažeti pregled.
Anacephalæosis.
46 Budući da se pobožna odanost vjernika više i savršenije pokreće oko poznatoga nego oko nepoznatoga, kako svi koji kane ući u ovu baziliku ne bi bili u neznanju o postanku i napretku ovoga samostana u Prüfeningu sve do ovih vremena, smatrali smo da ovu stranicu valja izložiti umjesto zrcala svima koji pristupaju. Treba dakle znati da je godine 1109. nakon poroda slavne Djevice preblaženi otac sv. Oton, biskup Bamberga, očito unaprijed opomenut božanskom objavom,b kako je opširnije sadržano u njegovim djelima, utemeljio ovo mjesto na čast Boga i sv. Jurja, pobjedonosnoga mučenika; i kad ga je njegovom revnošću i marom hvalevrijedno dovršio u zgradama, nastambama, radionicama i klaustru koji dolikuju, te ga darežljivo i obilno opskrbio posjedima, šumama i ostalim dobrima što ih zahtijeva potreba samostanskoga života, sabrao je i u njemu ustanovio braću koja bi ondje pod pravilom blaženoga Benedikta trajno vojevala Bogu.
Cum fidelium pia devotio amplius et perfectius circa nota quam incognita moveatur, ut universi, qui præsentem sunt ingressuri basilicam, cænobii hujus Prufeningensis originem ac profectum usque in hæc tempora non ignorent, pagellam hanc omnibus accessuris, vice speculi duximus adhibendam. Sciendum est igitur, quod anno post partum Virginis gloriosæ MCIX, beatissimus Pater S. Otto Babenbergensis Episcopus, divina revelatione præmonitus evidenter,b ut in gestis ejusdem plenius continetur, locum hunc in Dei ac S. Georgii Martyris victoriosissimi fundavit honorem; eoque in domibus, habitaculis, officinis, claustro, convenientibus, per ipsius studium et industriam laudabiliter consummato, ac communito liberaliter et abunde prædiis, silvis, ceterisque possessionibus, quas necessitas cænobialis vitæ requirit, Fratres collegit et instituit in eodem, qui sub Beati regula Benedicti Deo ibi perenniter militarent.
47 Sabravši dakle samostansku zajednicu, postavio je Božjom odredbom blaženoga Erminolda, čiji se grob vidi posred bazilike, za prvoga opata ovoj Crkvi, pozvavši ga kako mnogobrojnim tako i usrdnim pismima iz samostana u Hirsauu: u kojemu je pod upravom blaženoga Vilima nosio jaram monaškoga života od svoje mladosti. Odatle je već odavno zbog vrhunskoga savršenstva hvalevrijedna života, čiji se glas bio proširio nadaleko i naširoko, bio izabran za opata Crkve u Lorschu i od cara Henrika Petoga toga imena svečano uveden u kraljevska prava. Nakon što je toj Crkvi presvetom upravom bio na čelu malo više od godinu dana, te u tako kratku razdoblju pridružio Gospodinu u svetom redovništvu ne manje od četrdeset sinova; i ondje, zbog neke lake skrupule savjesti, bojeći se krivnje ondje gdje krivnje uopće nije bilo, odrekavši se dostojanstva te opatije, vratio se s braćom sabranom Bogu u samostan u Hirsauu: ondje je sa svojima radosno primljen i sačuvan te je neko vrijeme boravio ondje. Naposljetku je godine Gospodnje 1114. od našega časnog utemeljitelja postavljen, kao što je rečeno, za prvoga opata da upravlja ovim mjestom, te je na molbu i pristanak časnoga gospodina Hartwika, tadašnjega biskupa Regensburga, po Ulriku, biskupu Passaua svete uspomene, svečano posvećen za opata.
46 Collecto ergo conventu B. Erminoldum, cujus sepulchrum in medio basilicæ cernitur, huic Ecclesiæ prium Domino disponente præfecit Abbatem, evocatum tam multiplicibus, quam supplicibus litteris de Hirsaugiensi cænobio: in quo sub B. Wilhelmi regimine monasticæ vitæ jugum portaverat ab adolescentia sua. Unde jam pridem propter summam perfectionem vitæ laudabilis, cujus famæ præconium longe lateque percrebuerat, ad Loracensem Ecclesiam electus est Abbas, et ab Henrico Quinto nominis hujus Imperatore, regalibus solemniter investitus. Cui Ecclesiæ cum paullo plus quam anno gubernatione sanctissima præfuisset, ac sub tantillo spatio temporis, non minus quam quadraginta Domino sanctæ religioni filios aggregasset; et ibidem, propter quemdam conscientiæ levem scrupulum, culpam timens ubi culpa omnino non erat, dignitatem Abbatiæ illius resignans, cum fratribus Deo collectis ad Hirsaugiense cænobium remigravit: ubi cum suis jocunde receptus est et servatus, et aliquanto tempore demoratus ibidem. Demum anno Domini MCXIV, a venerabili fundatore nostro, huic loco, ut dictum est, gubernando præficitur primus Abbas, et rogatu venerabilis Domini Hartwici tunc Ratisponensis Episcopi et consensu, per sanctæ memoriæ Udalricum Pataviensem Episcopum in Abbatem solemniter consecratur.
48 I dok je u brizi povjerene uprave poput dobroga pastira jednako riječju i primjerom odvraćao podložnike od zla, poticao na dobra djela i ništa nije zanemarivao učiniti, nego je neprestano bdio nad božanskim djelima; đavao, videći i zavideći što njegova šteta, a Božji dobitak po njemu svakodnevno rastu, potaknu i naoruža neke sluge svoje zloće na pogubljenje svetoga Oca. Kako dakle časni Kristov ispovjedalac, koji je upravljanjem zavrijedio imati za sugrađane patrijarhe, naukom i znakovima apostole, a čistoćom djevice, ne bi bio lišen ni palme mučenika; nakon mnogih nepravdi, pogrda i zastrašivanja, od jednoga sluge đavlova iz zasjede udaren drvenom polugom, poživjevši još neko vrijeme, naposljetku je na sveti dan Bogojavljenja, upravo za vrijeme Anđeoskoga hvalospjeva, slavnim svršetkom prešao Kralju i kraju anđela; kao što je u predvečerje istoga blagdana proročkim duhom, kojim je bio ispunjen, sam bio prorekao; uvjeravajući nas samim onim što je dao kao znak svoga proročanstva da nikada naime neće prestati božanska služba na ovome mjestu: što i od tada sve do ovih vremena, kako je očito, zaslugama i zagovorom istoga Oca, kako vjerujemo, ostaje u svome stanju i snazi.
47 Cumque in cura suscepti regiminis boni pastoris instar, verbo pariter et exemplo subjectos a malo retraheret, provocaret ad bona, nihilque negligeret faciendum, sed invigilaret divinis operibus incessanter; diabolus sua damna et Dei lucra videns et invidens quotidie crescere per eumdem, quosdam malitiæ suæ satellites ad sancti Patris animavit interitum, et armavit. Ne igitur venerabilis Christi Confessor, qui regimine Patriarchas, Apostolos documentis et signis, virgines castitate concives habere meruerat, Martyrum quoque palma careret; post multas injurias, contumelias, et terrores, ab uno ministerio diaboli, ligneo per insidias vecte percussus, aliquamdiu supervivens, tandem in sancto Epiphaniarum die sub Hymno videlicet Angelorum, ad Angelorum Regem et regionem glorioso fine transivit; sicut in ipsius festi vigilia, Prophetico, quo plenus erat, spiritu ipse prædixerat; eo ipso nos, quod pro signo sui dederat vaticinii, certiorans, quod numquam videlicet divinum cessare deberet obsequium in hoc loco: quod et ex tunc usque in hæc tempora, sicut patet, ejusdem Patris, ut credimus, meritis et obtentu in suo statu permanet et vigore.
49 Kad se dakle duh preselio na nebesa, tjelešce svetoga Oca, pobožno pohranjeno u onome grobu koji se sada vidi, ubrzo je počelo Kristovom snagom blistati bezbrojnim čudesima, pri čemu je slijepima vraćen vid, veoma mnogim zgrčenima i hromima hod, te je zdravlje zadobiveno onima koji su bili otekli i naduti od kljenuti, padavičarima, uzetima, opsjednutima, bjesomučnima, gluhima i onima koji su patili od krvarenja; dok su pak bogohulnici kažnjeni razornom vatrom, gubom i naposljetku smrću, a kažnjeni su i popravljeni oni koji su pristupali ili činili nešto prijevarno oko njegova groba, kao što se opširnije očituje u knjizi njegovih čudesa.
48 Spiritu igitur migrante ad cælos, corpusculum sancti Patris in eo, quod in præsentiarum cernitur, sepulchro, devote reconditum, innumeris mox ceepit virtute Christi miraculis coruscare, cæcis visu restituto, quam pluribus contractis et claudis gressu, resolutione turgentibus et inflatis, epilepticis, paralyticis, energumenis, dæmoniacis, surdis, hæmorrhoicis, sospitate potita; blasphemis vero punitis, igne tabifico, lepra et morte postremo, quæ merebantur punitis et correctis, accedentibus vel agentibus aliquid circa ipsius tumulum fraudulenter, sicut libro miraculorum ipsius plenius manifestatur.
50 Uostalom, među krepostima i znakovima koje smo spomenuli, ne smije se smatrati najmanjim to što se, nakon što je neko vrijeme spomen svetoga Oca među ljudima bio prekinut i zanemaren, sada napokon tako čestim pohađanjem onih koji dolaze već neprestano obnavlja, tako da se ono što je o pravedniku napisano po Mudracu: „Neće iščeznuti spomen njegov, i ime će se njegovo tražiti od naraštaja do naraštaja”, samim činom i očevidnošću ispunilo na njemu. Zbog čega doista se nadamo da će svemogući Bog, odredujući da se proslavi u svome sluzi i da njega proslavi u sebi, sve koji su po njemu pobožno, vjerno i usrdno zatražili Gospodnja dobročinstva milosrdno uslišati ili po želji ili na duhovnu korist. Ukratko smo ovo saželi i zbili kako bi svi koji dođu zatražiti zagovor Boga i njegova sluge, upoznavši donekle njegove zasluge, time stekli veće pouzdanje u svoje uslišanje kod Boga, koji je blagoslovljen u vijeke vjekova, amen.
49 Ceterum inter virtutes et signa, quæ diximus, non debet hoc minimum reputari, quod cum aliquanto jam tempore memoria sancti Patris ab hominibus intermissa fuerat et neglecta, nunc tandem tam crebra visitatione accedentium jam continuo renovatur, ut hoc, quod de justo per Sapientem scriptum est: Non recedet memoria ejus, et nomen ejus requiretur a generatione in generationem, ipso facto et evidentia in eo sit impletum. Propter quod profecto speramus, quod Deus omnipotens in suo famulo glorificari, et in se glorificare disponens eumdem, omnes qui per ipsum Domini beneficia postulaverunt, pie, fideliter et attente, misericorditer vel ad votum exauditurus sit vel ad fructum. Cursim ista perstrinximus et summatim, quatenus omnes, qui Dei ac famuli sui patrocinia postulaturi advenerint, ipsius aliqualiter merita cognoscentes, exauditionis suæ fiduciam eo ipso concipiant ampliorem apud Deum, qui est benedictus in sæcula sæculorum, Amen.
a Odvojio sam sljedeće od ostaloga pripovijedanja, s kojim ni na koji način nije povezano, nego je radije neki njegov sažetak, koji je možda bio izložen na nekoj ploči u crkvi u Prüfeningu.
b Knj. 1. životopisa koji je izdao Henrik Canisius, br. 11.
a Sejunxi sequentia a reliqua narratione, cum qua nulla ratione connexa sunt, sed ejus quoddam potius compendium, quod fortassis in tabula quapiam propositum erat in ecclesia Prufeningensi.
b Lib. i vitæ ab Henrico Canisio editæ num. 11.