Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 6. siječnja

O blaženom Garinu, biskupu Siona

DE BEATO GUARINO EPISC. SEDUNENSI

1 Sedunum je grad Valežana na Roni, pučki Sitten, u Francuza Sion. Ondje je biskup bio Garin, kojega Hugo Ménard, iz drevnoga misala tiskanoga prije stotinu godina, navodi u katalogu svetaca i blaženika Cistercitskoga reda. Njegov rođendan navodi 13. siječnja ovim riječima: „U Alpama bl. Garin biskup, koji je prije u onim stijenama presveto živio i prigrlivši poniznu skromnost, zadobio je čistoću i jednostavnost srca. Najviše predan razmatranju, bježao je od svake buke izvanjskih stvari. Monahâ koji su živjeli raspušteno obnovio je život i podvrgnuo ih cistercitskoj strogosti. I kad se glas o njegovim krepostima proširio posvuda uokolo, bi postavljen za biskupa Sionske Crkve, te se ondje pokazavši najbudnijim pastirom, urešen raznim naslovima svetosti, u sretnoj starosti najpobožnije preminu.” A Cistercitski kalendar tiskan u Dijonu 6. veljače ima ovo: „Garin, opat Hautecombea, biskup Siona.” Kod Klaudija Roberta postoji drugi samostan Hautecombe, različit od alpskoga, smješten uz jezero Bourget. Je li Garinu nekoć Apostolska Stolica dodijelila naslov blaženoga ili svetoga, doista ne znam; ipak je to vjerojatno, jer cisterciti tvrde da se u njihovu Redu posvuda i javno drži i naziva blaženim, premda se o njemu u vlastitim časoslovima ne čini nikakav spomen. Također ga i Andrija du Saussay u djelu Martyrol. Gallicanum naziva blaženim i kiti izvrsnom pohvalom.

2 Kakav je muž bio Garin, može se zaključiti iz 253. pisma sv. Bernarda, u kojemu piše samomu Garinu i njegovim monasima ovo: „Časnomu ocu i svakoga poštovanja dostojnomu gospodinu opatu alpskomu Garinu, i svoj braći istoga mjesta, brat Bernard, sluga vaše svetosti, da uvijek napredujete od dobra na bolje. Uistinu sada na tebi, oče, iskušavam ono što se sjećam da sam čitao u Svetom pismu: 'Kad čovjek dovrši, tada započinje.' Već se starcu dugovao pokoj, već se zaslužnome dugovala kruna; a gle, poput nova vojnika u Kristu, ponovno sebi podižeš nove ratove, izazivaš protivnika i kao umoran starac odvažuješ se na djelo jakih, dok na ponavljanje borbe siliš staroga neprijatelja, i to već donekle protiv njegove volje. Doista, dok protiv svoga običaja i predaja svojih prethodnika, nadahnut odozgo, napuštaš crkve i crkvene nadarbine, rušiš sinagoge Sotonine, to jest ćelije izvan samostana u kojima običavaju stanovati trojica ili četvorica braće bez reda i bez stege, udaljavaš žene od samostana i revnije nego obično bdiješ nad ostalim dobrima pobožnosti i stege; što će drugo onaj prvi i najveći grešnik nego vidjeti i razgnjeviti se, škrgutati zubima i venuti? Ali kakva briga? Naprotiv, ti ćeš u njegovu posramljenju i svojoj utjesi pjevati svome Bogu: 'Koji se tebe boje, vidjet će me i obradovat će se, jer sam se u tvoju riječ pouzdao.' Niti se valja bojati da će podleći neprijatelju onaj koji ne popušta ni starosti: duh pobjeđuje godine, i u već hladnome tijelu gori sveta želja u srcu; i dok udovi malaksavaju, ostaje ipak netaknuta snaga odluke; niti spremni duh osjeća slabosti naborana tijela. Niti je čudo: zašto bi se naime bojao ruševina staroga prebivališta onaj koji vidi kako se duhovna građevina iz dana u dan uzdiže u visinu i napreduje prema vječnosti? Siguran je naime da, ako se ova zemaljska kuća razori, ima zgradu od Boga, kuću nerukotvorenu, vječnu na nebesima.”

3 Opširno zatim dokazuje sv. Bernard da monah uvijek mora napredovati, te naposljetku dodaje: „To doduše tako potkrepljujemo primjerima da dokazujemo i očima; dok nam u tebi, oče, postaje očito ono što je rečeno: premda se naime njegov izvanjski čovjek raspada, ipak se unutarnji obnavlja iz dana u dan. Otkuda naime toliki žar za obnovom Reda, ako ne iz obnove uma? Tako dobar čovjek iz dobre riznice svoga srca iznosi dobro: tako dobro stablo rađa dobrim plodovima. Prvi i najčišći plodovi su tvoji. A koje je stablo donijelo ove plodove, ako ne čistoća srca? Inače, kada bi nečista duša s tolikom revnošću za pravilom tražila i birala čistoću? Niti iz mutna izvora istječe bistar potok, niti iz prljava uma čista misao. Unutra je bez sumnje, unutra je ono što raduje: i iz one unutarnje punine izbija sve što izvana obiluje: te u umu blista ono što se tako sviđa u djelu.

4 Slijedite, sinovi, oca: budite njegovi nasljedovatelji, kao što je i on Kristov. Recite: 'Za mirisom tvojih pomasti trčat ćemo', budući da je ugodan miris Kristov na svakome mjestu. Jer da prešutim o vama, koji prisutni izbliza osjećate miomiris, toliko je sve do nas, koji smo daleko, iz njegovih dobrih nastojanja doprlo obilje ovoga najslađega škropljenja da nam najsigurnije postaje miris života za život. Mislim da su to već osjetili i nebesnici na ugodan miris, te nekim svečanijim klicanjem nego obično pjevaju: 'Tko je ova što se uspinje kroz pustinju kao stup dima od miomirisa smirne i tamjana i svakoga praha ljekarničkoga?' I ono: 'Mladice su tvoje vrt šipaka s plodovima voćaka.' Tko god među vama ne čuje ovo klicanje na nebesima, zavidi. Tko god ne osjeća ovaj miris, neka mi svi oproste što kažem, zaudara.” To piše Bernard, dok je Garin još bio opat.

5 Izabran je zatim za biskupa Sionske Crkve. Promaknuće u biskupstvo. Taj je izbor čudesno odobrio Bernard i utješio ožalošćene alpske monahe u 142. pismu, koje počinje: „Dobar otac vaš i naš, po Božjem promaknuću, uzdignut je na viši stupanj” itd. Pri kraju potiče da po savjetu istoga Garina i Gotfrida, priora iz Clairvauxa, izaberu sebi najprikladnijega opata. Alpskoga samostana spominje se isti Bernard u 28. pismu, a Garina Bernard, opat iz Bonnevala, u životopisu sv. Bernarda, knj. 2, pogl. 8.

✠

6. siječnja Kalendar godine