Ime svetoga opata i mučenika Erminolda upisano je u svete kalendare kod Ferrarija ovim riječima: „6. siječnja, kod Regensburga, sv. Erminold, opat u Prüfeningu i mučenik.” Benedictus Dorganius u djelu Benedictinum piše: „Sv. Ermenold, opat i mučenik, muž velikih kreposti.” A Hugo Ménard u svom martirologiju pod 5. siječnja piše: „U Njemačkoj sv. Ermenold, opat i mučenik, iz Reda klinijskih benediktinaca.”
2 O njemu ovako piše Trithemius u djelu Chronicon Hirsaugiense, spominjući glasovite muževe koji su potekli iz Hirsaua: „Evernold, monah ovoga samostana u Hirsauu, postavljen je za opata u samostanu Prüfening, muž presvet u znanju i življenju, za kojega se pripovijeda da se za života i nakon smrti proslavio mnogim čudesima; njegov je život i življenje s čudesima opširnije opisan u dvjema knjižicama koje se čuvaju u spomenutom samostanu.” Taj životopis, koji je oko godine 1290. napisao anonimni pisac, monah iz Prüfeninga, objavio je Henricus Canisius u 2. svesku djela Antiquæ lectiones, a nalazi se i u djelu Auctarium Surii.
3 Sv. Erminolda spominje Baronije u 12. svesku, pod godinom 1121., br. 7 i 8, te Rader u 1. svesku djela Bavaria sancta, gdje donosi sažetak ovoga životopisa.
Predgovor autora životopisu.
U ove posljednje dane, u kojima je (jao!) prema tužaljci Psalmistovoj nestalo svetaca i umanjile su se istine među sinovima ljudskim, kako nagonom razuma bivamo potaknuti, tako i samom korišću i napretkom privučeni da svetost dobrih prethodnika i pismom obnavljamo i predajemo spomenu potomaka. Napokon, Svetac svetaca, od kojega sva svetost kao od prvotnoga izvora mnogostrukim vrelom protječe u svece, dok se u bistroj čistoći potočića spoznaje i hvali, budi spasonosnu žeđ za sobom u onima koji čitajući predosjećaju i predokušaju u divnoj milini njegovih svetaca od njega izvedenu slatkoću. Tome se pridružuje i to što mi, koji tražimo budući grad nemajući trajnoga u ovome vijeku, dok u spremnosti ovoga života i puta motrimo staze onih koji su, prezrevši kako ljevicu protivnoga svijeta tako i desnicu laskavoga, išli kraljevskim putem i sačuvali ga, i sami idući ravnim stopama pravednika ne bivamo zavedeni na krivudava raskrižja mnogih koji skreću s puta, koji svoje sljedbenike zapliću u zamke i zapletene uranjaju u vječne boli. Naposljetku, spominjući i pišući dobra djela svetaca postižemo i to da samim time što se radujemo njihovim krepostima i slavi zavređujemo da nam pomognu njihova pomoćna sredstva. I dok druge koji ovo čitaju primjerima dobrih potičemo i opominjemo na revnost u dobru, prati nas zagovor onih koje smo potaknuli, a od Gospodina, u kojemu se trudimo, stječe se sigurna nagrada.
2 Razmatrajući to, upravljamo tijek pera na opisivanje veličanstvenih djela preblaženoga Erminolda, prvoga opata prüfeningške crkve, koji je kao neki dični ovan, predvodnik i najvjerniji prvopastir našega stada pred nama pošao u nebeske torove vrhovnoga Pastira. I ne prihvaćamo se tako teška djela uzdajući se u svoje snage, kojih nema, nego u Onoga bez kojega se nikakvo dobro ne može ni započeti ni dovršiti. Osim toga, hrabri nas i smionost da se u to upustimo daje sam glavni poticatelj i nalogodavac ovoga pothvata, naime časni otac gospodin Ulrik, šesnaesti opat prüfeningške crkve, koji je, suklikujući krepostima tolikoga prethodnika te samim time nimalo ne oskudijevajući u krepostima, godine utjelovljenja Gospodnjega 1181., prve godine svoje uprave, ovaj atlantski teret nametnuo nama kao Pigmejcima, jednom te istom svojom odredbom i zapovijeđu suprotstavljajući štit svoga ugleda klevetničkomu jeziku koji bi nas možda optužio za drskost, uklanjajući zapreku očaja zbog naše nedoraslosti i dajući smionost za ono što nam je naloženo. Znajući pak da je pisano: „Zar Bog treba vašu laž, da za njega govorite prijevare?”, želeći da budemo dostatni za izricanje istine, nećemo nastojati ništa dodati niti promijeniti u pogledu onoga što se dogodilo, niti ćemo išta izmisliti od svoga, nego onako kako je vjerna starina prenijela sve do nas: ili, sačuvavši istinu, pokušat ćemo slog učiniti nešto dotjeranijim, da se korisnost stvari, poput plemenitosti i slatkoće falerskoga vina, ne bi prezrela zbog grubosti neobrađenijega govora kao zbog trošnosti posudice. Češće naime istokaren i otmjen vrč poboljšava dobro i pitko piće, a ružna zdjela umanjuje slatkoću i ulivenoga nektara. a Prüfening, kod drugih Brufing i Prufeninge, samostan Reda sv. Benedikta, iznad Regensburga, na sutoku Dunava i Naaba, koji je osnovao sv. Oton, bamberški biskup, god. 1109., Wigulej, sv. 3.d Kod Wiguleja Udalrik, za kojega kaže da je umro god. 1314.
Podrijetlo sv. Erminolda, počeci redovničkoga života.
Dakle, kad je po svoj zemlji odjeknuo glas apostolskoga propovijedanja i kad su njihove riječi do nakraj svijeta, poput zrnja rasijanoga po najširim i otvorenim poljima svijeta, urodile obilnim plodovima, te su se iz svakoga naroda koji je pod nebom nebeske žitnice punile žetvom vjernika, i pustinje Alemanije obratile su se u plodnost te su rataru Kristu donijele mnoge dostojne rukoveti slavnih muževa. Od njih se Augsburg blista Udalrikom, Konstanz cvate Konradom, Hirsau se resi drugim Udalrikom, Bamberg se diči svojim Henrikom i Kunegundom te Otonom, Altaich i Hildesheim proslavljaju se Gotardom. I mnoga druga mjesta Njemačke kliču zbog mnogih drugih tolikih i takvih svetaca da bismo, kad bismo prešutjeli one koje je ili lijena nemarnost ljudi, ili nebriga nasljednika, ili pak protok duga vremena oteo ljudskomu pamćenju, a koje ipak neizbrisivo čuva knjiga života, postavljene uvijek bolje i sretnije u Božjoj prisutnosti negoli u našem kratkom i prolaznom sjećanju, kad bi bilo dopušteno, htjeli poimence spomenuti sve one čija imena i kreposti postojanost živoga pisma još uvijek predočuje gotovo kao pokazivanjem nekoga kažiprsta, zasigurno bi se i najprostraniji kodeksi napeli samim mnoštvom imena. Ovo smo stoga rekli da se s radošću sjetimo kako je naša zemlja, nekoć neplodna zbog nevjere, rodila mnoge uistinu i istinski Samuele, koji su, premda svaki podijeljen na svome mjestu, ipak u jednome Duhu, koji dijeli svakomu kako hoće, hvalevrijedno služili jedinomu Gospodinu, kao nekoć onaj Samuel, u svetosti i pravednosti pred njim.
4 Među njima ga je svemogući Bog učinio sličnim u slavi svetaca, njega o kojemu ćemo pisati, naime preblaženoga Erminolda, prvoga prüfeningškoga opata, zrcalo i uzor svoga vremena te svjetlo i sjajnu zvijezdu potomaka. I ti dakle, prüfeningška crkvo, nipošto nisi najmanja među glavnim samostanima Alemanije; iz tebe je naime izišao, ne doduše rođenjem po tijelu, nego prijelazom duha s ovoga svijeta k Ocu, onaj časni vođa koji je, izveden iz Egipta svjetovnoga života, životom jednako kao i mojsijevskom krepošću, ostavivši faraona, to jest kneza svijeta, poput drugoga Jošue pošao pred tobom u zemlju istinskoga obećanja, svladavši najprije u srčanom boju Sihona, kralja amorejskoga, i Oga, kralja bašanskoga, i sva kraljevstva kanaanska, pod kojima se razumije mnogolika nakaznost mana. K čijim se slavnim djelima napokon okreće pero, koje neka se Duh Sveti udostoji i ugoditi i natopiti, onaj koji je ovoga kojega će opisati bio ujedno i posvetitelj i posjedovatelj kao svoga časnoga hrama.
5 Blaženi je dakle Erminold potekao iz naroda Švaba od roditelja na svjetovni način prilično uglednih. Oni, dobivši odozgo takav zalog i ne budući nezahvalni Božjoj milosti, pobrinuli su se svoga sina u samostanu Hirsau posvetiti božanskoj službi, nipošto ne oskudijevajući u duhu one Ane, da bi se, poput drugoga Samuela, od svoje mladosti pa sve do starosti i sjedina navikao služiti ondje pred Gospodinom. U toj im je naime revnosti pobožnosti Gospodin ispunio želju niti su bili prevareni u svojoj želji, dok su se radovali što se u sinu ispunilo i bilo im darovano ono što su na svaki način željeli. Napokon, dječak je bio bistar i dopala ga je dobra duša, te je sposobnošću uma stekao nadmoćno znanje, a dobrotom duše izvrsne kreposti, poučen dobroti, stezi i znanju od Duha, od kojega je uistinu bio odveden u pustinju samostanskoga života. Ondje, premda ga je đavao kušao, ipak je kao dični ud prianjao uz glavu Krista te je, pobjeđujući oružjem glave, izišao pobjeđujući da bi pobijedio i kao pobjednik primio obećanu krunu. Prihvativši dakle pravilo blaženoga Benedikta, sam blagoslovljen od Gospodina, kao stazu kraljevstva, tako je usmjerio put svoga života prema njegovoj odredbi da je zavrijedio od monaha postati opat, od učenika učitelj.
6 Naime, način i oblik života bl. Vilima, tadašnjega opata u Hirsauu, tako je utisnuo u svoje običaje i tako je nastojao nasljedovati stope njegova savršenstva da se već pokazivalo: kakav otac, takav sin, i učitelj se gledao u učeniku, te više nije moglo biti nikakve sumnje da je nad ovim Elizejem počinuo Ilijin duh. Isti je pak časni Vilim bio prior kod crkve svetoga mučenika Emerama u gradu Regensburgu pod Ramvoldom, tadašnjim opatom istoga samostana, te je, blistajući nadaleko i naširoko ne samo po varljivu glasu nego po istinitu navještaju zasluga, bio izabran za crkvu u Hirsauu, u kojoj je blaženi Erminold, kako je rečeno, pod njim tako provodio početke duhovne vojničke službe da je u neveliku protoku vremena od borca postao stjegonoša, od pratitelja vojskovođa i od vojnika prvak. a Narod sastavljen od više galskih plemena, prešavši Rajnu, nastanio se između Majne i Dunava, nazvan Alemani, ili Allemani, ili Allamanni, kao „svi muževi”, ili mnoštvo muževa odasvud skupljeno; all naime našim sunarodnjacima i Nijemcima znači „svaki”, a man „muž”. Potom su Alemani proširili granice. I danas Francuzi i Španjolci sve Nijemce nazivaju Alemanima, a Njemačku Alemanijom.b Najsjajnija kolonija pokrajine Recije Augusta Vindelicorum, pučki Augsburg.c Rimski martirologij naziva ga Uldarikom. Štuje se 4. srpnja.d Sv. Konrad štuje se 26. studenoga.c Konstanz, glasoviti grad uz Brigantinsko ili Venetsko jezero, koje se naziva i Konstanškim, pučki Bodensee.f Čini se da je ovaj Udalrik onaj za kojega Tritemije piše da je od monaha u Hirsauu postao opat samostana Cella Paulina.g Nekoć glasoviti samostan Benediktinskoga reda Hirsau, osnovan u doba Ludovika Pobožnoga, smješten u Württemberškom Vojvodstvu. Njegov je ljetopis napisao opat Tritemije.h Životopis ćemo donijeti 14. srpnja. i Sv. Kunegunda carica štuje se ut ožujka. k Češće se sada naziva Bamberg. Kaže se da je smješten gotovo u samome središtu Njemačke. m Donji Altaich, veoma prostran i bogat samostan Benediktinskoga reda u Donjoj Bavarskoj uz Dunav, gdje je prije biskupstva bio opat sv. Gotard. Postoji i drugi u istoj Donjoj Bavarskoj, nedaleko od Straubinga, nazvan Gornji Altaich. n Pučki ga nazivamo Hildesheim; biskupski je grad u Njemačkoj. o Njegov ćemo životopis donijeti 4. svibnja. p Švapska, pokrajina Njemačke, osobito slavna, ali zatvorena u uže granice negoli nekoć. q O njemu ćemo govoriti 5. srpnja. r Sv. Emeram štuje se 22. rujna. s Carski grad na sutoku Regena i Dunava, drugdje često Reginoburgum, pučki se naziva Regensburg. t Životopis bl. Ramvolda donijet ćemo 17. lipnja.
Postavši opatom u Lorsachu, unutar godine dana odriče se te službe.
Napokon se tako zvonak glas njegove svetosti čuo unaokolo u Rami da nije dopuštao da se svjetiljka dalje pokriva ili skriva pod posudom podložnosti, nego je nagovarao da se stavi na svijećnjak upravljanja. Stoga se dogodilo da je kako zajedničkim izborom braće, tako i pristankom i naklonošću cara Henrika, petoga toga imena, bio pozvan na upravu crkve u Lorsachu, koja je kraljevska opatija te je u one dane obilovala i mnoštvom vremenitih dobara i mnogim povlasticama dostojanstava.
8 Tako dakle ovaj vjerni i razboriti sluga, postavljen nad obitelji Gospodnjom, nije nastojao toliko vladati podložnicima koliko im koristiti, ne nalažući podložnicima ništa što bi trebali činiti a da sam radi primjera nije to najprije podnio. Nosio je naime jaram od svoje mladosti i sam je, noseći zapovijedi starijih, unaprijed naučio ublažavati ono što treba nametnuti mlađima, posve slobodan od prijekora farizeja i pismoznanaca koji vežu nesnosna bremena i po riječi Spasiteljevoj tovare ih na pleća ljudima, a sami ih ni prstom ne pomiču. Ne tako ovaj, ne tako, nego je poput dobroga pastira od srca postao uzor stadu te je povjerene mu ovčice hranio riječju, hranio primjerom svetaca, hranio željom i vremenitom pomoći. Zbog toga se stado, to njegovo slavno stado koje mu je bilo dano, nije smanjilo brojem nego povećalo, niti su pod njegovom skrbi podložnicima ponestala vremenita sredstva, nego su rasla. Dok su se naime u dane njegove uprave njegovi podložnici jednako umnažali i brojem i zaslugom, nije se uzoholio ni zbog mnoštva podložnika, ni zbog obilja vremenitih dobara, ni zbog vrhunca dostojanstva, nego se više radovao svetosti i napretku učenika negoli uzvišenosti prelatstva ili učiteljstva, što će se lako moći prosuditi iz onoga što slijedi.
9 Božji je naime muž imao rođenoga brata koji je, osim naslova plemenite krvi, i više nego dovoljno obilovao bogatstvom. Jednoga pak dana, kad su došli carevi ljudi da stanu pred njega, bio je među njima i taj rođeni brat svetoga muža. Njemu se car nasmiješio, možda u želji da se našali, i rekao: „Radi ljubavi prema tebi postavili smo tvoga brata na čelo kraljevske opatije, učinivši mu veliko ime, poput imena velikaša koji se slave na zemlji, da sjedi s knezovima i drži prijestolje slave među njima. Čime ćeš dakle uzvratiti darežljivosti našega veličanstva?” A on reče: „Priznajem da je istinito sve što iznosi Vaša Vedrina, i smatram najdostojnijim da se ne pokažem nezahvalnim vašoj dobroti.” Riječ je proveo u djelo i nedugo zatim počastio je cara prilično doličnim darovima, dok Gospodnji sluga Erminold nije ništa znao ni o carevim riječima ni o bratovu činu. No čim je do njega doprlo što se dogodilo, premda ni o čemu od toga nije imao znanja, odrekao se opatije u Lorsachu, odmah se povlačeći kako od pastirske skrbi tako i od i najmanje ljage simonijske opačine. Treba stoga zapaziti koliko bi ovaj svetac smatrao prokletim da se okaljao takvim porokom, kad se gnušao i prelatstva za čije stjecanje nikada ništa nije bilo dano ni pruženo, nego je njegov brat već za stečeno, i naknadno, darovima uzvratio caru zahvalnost.
10 Napustivši dakle upravu u Lorsachu, kao potop dobra mišljenja i glasa, vraća se u korablju svoga počinka, to jest u crkvu u Hirsauu i svomu Noi, naime blaženomu Vilimu, poput ispuštene golubice, ipak ne bez grančice ukrašene zelenim lišćem. Slijedili su ga naime njegovi učenici, ne manje od četrdeset, koje je u Lorsachu tijekom jedne godine, koliko je ondje bio na čelu, sabrao Bogu, da bi se samom obilnošću roda pokazalo koliko je plodonosna mladica bio na pravome trsu. Napokon, samo sa svojim štapom, naime pastirske skrbi, bio je prešao u samostan u Lorsachu, a sada se s četama učenika vraćao u Hirsau: njihov je skup poput grančice koja niče iz ovoga svetog korijena zelenio milošću očinske kreposti. Ovi dakle, ne mogavši podnijeti da budu odvojeni od njega, poput ovčica (govoreći ne riječima nego djelom: „Ti imaš riječi života vječnoga, komu ćemo ići?”) slijedili su svoga pastira sve do Hirsaua. Ondje je bio primljen s čašću kao anđeo Gospodnji te se s njim najdobrostivije postupalo, jer ondje nisu bili skriveni glasovi o njegovoj svetosti.
a Ovaj je naslijedio bezbožnoga oca u kraljevstvu Njemačke god. 1106., okrunjen za cara god. 1111., umro 22. svibnja 1125.
b Na rubu posljednjega Surijeva izdanja dodaje se kao objašnjenje: Laurishaimensis. Bila je Laurissa, ili Laurishaimium, pučki Lorsch ili Lors, glasoviti samostan Benediktinskoga reda u wormskom kraju; poslije darovan premonstratenzima, zatim nadbiskupu Mainza. Njegov je ljetopis izdao u sv. 1. Rerum Germanicarum Marquard Freher, u kojemu se ipak ne spominje Erminold. Sumnjam da radije treba razumjeti Laureacum, ili Loracum, kako se i ovdje u sažetku naziva, pučki Lorch, plemeniti samostan u Württembergu.
Osniva se samostan Prüfening.
Nadalje, radi nas ljudi i radi našega spasenja, koji nastanjujemo ovo mjesto, Gospodin je učinio to da se kakvim god povodom plodonosna maslina i uistinu obilna loza iščupa odande i presadi u ovaj vinograd Gospodina nad vojskama, koji je desnica Gospodnja po svetomu Otonu, bamberškom biskupu, tada bila osnovala i dovršila, kako bi ova nova i svježa sadnica, prenesena iz Egipta svijeta, pustila dublje korijenje pod tako marljivim vinogradarom; dok je ono što je sv. Oton posadio ovaj zalijevao, a Gospodin odozgo davao rast po zaslugama i zagovoru obojice. Ne sumnjajmo dakle da se Božjom providnošću, koja je za nas predvidjela nešto bolje negoli bi mogla ljudska domišljatost, dogodilo to da je ovu golubinju dušu, koja se tako užasavala trule zaraze simonijske prodajnosti, kako je rečeno, korablja Hirsaua primila s prvoga poslanja zato da bude tim povodom poslana drugi put onamo odakle se više neće vratiti.
12 U to je naime vrijeme Bogu dostojni biskup Oton, bamberški biskup, osnovao, kao što rekosmo, samostan Prüfening, čiji je posjed i zemljište, posredovanjem zakonita otkupa i pravednih zamjena, stekao za našu vlast, premda je prije pripadao tuđemu pravu. No ista volja za osnivanjem nije potekla od ljudske volje, nego od očite objave koja mu je dana s neba, čiji ćemo način i tijek, ugrabivši zgodnu priliku, ovdje umetnuti. Henrik naime, peti car toga imena, sazvao je u Regensburgu svečani sabor svim knezovima kraljevstva i poslao svoje pismo u vrijeme spomenutoga sabora da kaže pozvanima neka dođu. Tako, kad se sabiralo silno mnoštvo i kad su iz gradova žurili na carski sabor, bio je ondje i časni Oton, bamberški biskup, poput drugoga Davida, vjeran u svemu, izlazeći i vraćajući se i idući na zapovijed rečenoga kralja. No u Regensburgu nije imao gdje bi udobno prislonio glavu, jer je po Božjoj odredbi sam grad bio pun ljudi poput skakavaca, a sve su kuće bile zauzete; stoga je znameniti biskup, izbjegavajući vrevu bučne svjetine, napustio grad i za sebe i svoje izabrao ravnicu polja koju sada okružuju zidine ovoga mjesta.
13 Ovdje je dakle između dvaju orahovih stabala, koja su tada krasila lice polja, bio razapet šator istoga svetog biskupa. S tih se stabala, naime, i mnogo prije negoli se dogodilo ovo što sada treba ispripovjediti, mnogo puta čuo zvon i šum zvona, što su oni koji su boravili u blizini ne bez zaprepaštenja češće čuli; to je, kako se već samom stvarnošću očituje, svakako nagovještalo buduću učestalost božanskoga bogoštovlja na tome mjestu. Na tome mjestu, kad je dan odmakao i sunce već na zalasku vratilo noć, legavši ondje, Božji je čovjek dao san svojim očima i drijemež vjeđama u prikladno vrijeme. I gle, Onaj koji je u starini govorio u viđenju svojim svetima, da bi se pokazalo kako po njemu i naši mladići gledaju viđenja i naši starci sanjaju snove, novomu svom patrijarhu Jakovu, naime glasovitomu Otonu, tako da je zasluženo primio ime Izrael, na sliku i priliku sna drevnoga Jakova objavio je posve sličan san. Vidio je naime ljestve ispružene od svoje postelje koje su vrhom doticale nebesa, po kojima su također anđeli prijateljskim izmjenama naizmjence uzlazili i silazili. Time se uistinu davalo razumjeti da na ovome mjestu neće nedostajati mnogih koji će s Martom pobožnom sućuti silaziti da pridignu bližnjega, a s Marijom uzlaziti promatrajući uzvišenost Gospodnju. Probudivši se stoga sveti muž i razborito shvativši što je zavrijedio vidjeti, ništa od toga nije propustio duhovno ispuniti pri osnutku, dovršenju i posveti samostana što je onaj prijašnji Jakov učinio na mjestu svoga viđenja, sagradivši ovdje uistinu kuću Božju i vrata nebeska za mnoge.
Sv. Erminold biva postavljen na čelo samostana Prüfening.
Pošto je dakle samostan ovdje osnovan i dovršen prema Božjoj volji koju je spoznao, sveti je muž gorljivom dušom tražio prikladna čovjeka koji bi Kristovoj obitelji, što se ima sabrati u kući koju mu je sagradio, mogao u svoje vrijeme davati mjeru pšenice, i koji bi, da se ishod stvari podudara s viđenjem, one koji će ovdje uzlaziti ljestvama redovništva mogao riječju i primjerom poučiti otajstvima petnaest stuba, te pod čijim bi vodstvom, uređujući uspone u svome srcu, postupno učili u dolini suza, na mjestu koje je postavio sam utemeljitelj, sve dok, pošto im vrhovni zakonodavac udijeli blagoslov, idući iz kreposti u krepost ne zavrijede vječno gledati Boga nad bogovima na Sionu. Kad se dakle tražilo među upraviteljima da se nađe tko vjeran, nije se našao nitko sličan onomu o kojemu je sada riječ, naime blaženomu Erminoldu, kojega je Gospodin pripravio kao svjetiljku svomu Pomazaniku, da goreći i svijetleći novicijatsku neukost ovoga samostana, koja je zbog toga još bila slabovidna razumom i troma osjećajem, raspali svetošću življenja i primjera te prosvijetli sjajem učenosti i nauka. Doznavši dakle bl. Oton za njegov glas, poslavši pisma njemu i njegovu opatu, isposlovao je od obojice da preuzme obrađivati svježu i neobrađenu krčevinu, te da već uvježbani ratar stavi ruku koja ore na plug, pohodi očinskim dolaskom zemlju prüfeningškoga samostana, natopi je vodom svetoga odgoja i obogati mnogostrukim klicama zasluga.
15 Poslan dakle iz Hirsaua kao prvi opat, po migu Gospodina koji je odredio našu čast, biva postavljen na čelo naše crkve: i blagoslovio nas je Gospodin na njegov ulazak, u čije je ime blagoslovljen i došao, ne bez časne pratnje učenika i subraće. Napokon, uspevši se na vrhunac preuzete uprave, spomenuo se da je postavljen za stražara domu Izraelovu, tako bdijući nad dušama sebi povjerenih kao onaj koji će za njih položiti račun Gospodinu, te je po riječi bl. Joba, uistinu kao pijetao koji ima razbor, želeći potaknuti podložnike na dobra djela, najprije samoga sebe probudio krilom duhovne vježbe, pazeći svakako da se ne nađe nevaljao ili pospan dok drugima propovijeda da valja bdjeti. Zaista je uvijek imao najprisniju naviku ustrajati u bdjenjima, znojiti se u molitvama i postovima, propovijedati riječ Gospodnju, češće žudno tražiti kraljevstvo Božje i pravdu njegovu, bježati od vremenite slave, a tražiti vječnu. Stoga su najvjerodostojniji starci, koji su poznavali njegov život, najpostojanije svjedočili da mu nije nedostajala nijedna milost sedmerostrukoga Duha, što su lako mogli zapaziti oni koji su promatrali njegovo življenje i veličanstvena djela. Jer koliko mu je sva slava svijeta bila bezvrijedna i koliko mu je svijet bio raspet, a on svijetu, kad se ne bi pokazivalo ni po kojem drugom znaku njegovih kreposti, jasno bi se očitovalo pozornomu promatraču već po onome što smo na ovome mjestu odlučili zapisati radi očitovanja postojanosti njegova duha koju je imao kako protiv laskanja tako i protiv strahota svijeta.
Car kojega je papa izopćio biva spriječen ući u samostan, i ne vrijeđa se.
Jednom je car Henrik, kad je zbog svojih prijestupa upao u kaznu papinskoga izopćenja, a ipak su mu redovnici, pa i veliki prelati Crkve, s obzirom na carsko dostojanstvo iskazivali čast i uobičajeno poštovanje, radi časti i ljubavi našega prije spomenutog utemeljitelja, kojega je nemalo ljubio, želeći zajedno sa samim utemeljiteljem pokazati mu veliku naklonost, dolazio posjetiti njegovu novu crkvu s mnogostrukim sjajem plemića i velikaša, kako je kraljevski običaj. I već se vjerovalo da će bl. Erminold, otac samostana, kako zbog sjaja carskoga veličanstva tako i zbog poštovanja prema utemeljitelju koji ga je pratio i pozivao, uz zvonjavu zvona, skladnu procesiju braće te mnogostruki sjaj moći i zastava, izići daleko izvan ograda samostana dočekati cara. No sluga Božji pokazao se različitim od naklonosti takvih ljudi. Njegove naime misli nisu bile njihove misli, niti su njegovi putovi bili putovi onih koji prišivaju jastučiće pod svaki lakat ruke i laskanjem mažu zid bezvrijednom žbukom, te se zbog toga u kraljevskim kućama odijevaju u mekušaste haljine. Naprotiv, on nije bio poput trske koju ljulja bilo kakav vjetar straha ili naklonosti, nego poput nepomična stupa, nije ga pokretao strah niti ga je priklanjala ikakva milost da bi ili svečanim dočekom ili laskavim pozdravom povlađivao onomu za kojega je znao da je apostolskom osudom tada bio lišen crkvenoga zajedništva.
17 Stoga, kad je po glasnicima doznao za carev dolazak, zapovjedio je da se zaključaju sva samostanska vrata, da ni caru ni njegovim pratiteljima ne bude otvoren nikakav put za ulazak, čvrsto i strogo zabranivši da itko iziđe radi pozdrava ili iskazivanja ikakva poštovanja pri dočeku. On pak sam, kad je car dolazio, iziđe pred njega ispred samostanske ograde, da se ne bi mislilo kako to čini iz kakve oholosti ili prezira ne pozdravivši ga, te reče: „Rado bih ti, care, i službom pozdravljanja i doličnim poštovanjem dočeka iskazao kraljevsku čast, kad ne bih znao da si vlašću Apostolske Stolice lišen zajedništva.” A car, misleći da on to izgovara ne iz revnosti za pravdu, nego iz mržnje ili zlobe srca, kao uvrijeđen zbog toga što je nekoć od njegova brata primio darove zbog kojih se bio odrekao opatije u Lorsachu, reče: „Previše ste nepromišljeno i prenagljeno sebe lišili tolike časti.” Susrevši tu sumnju, Božji je sluga s golubinjom jednostavnošću, kakvu je imao, odgovorio: „Zna svemogući Bog, koji ispituje srca i bubrege, da se ja ne sjećam te uvrede, ako se tako može reći, niti je osvećujem, nego da sam ovo učinio i rekao s obzirom na obranu pravde i radi obdržavanja papinske zapovijedi.” A časni biskup Oton, posredujući između obojice, reče: „Nikoga ne smijemo i nismo dužni izbjegavati za čije nam izopćenje nije pouzdano poznato.” Nasuprot tomu Božji muž, osnažen duhom jakosti kojim je bio ispunjen, ne popuštajući ni naklonosti utemeljitelja ni carskomu veličanstvu, kao onaj koji slobodno svjedoči istinu, reče: „Ne mogu ne znati za osudu za koju se sjećam da je proglašena na moja usta.”
Takve je riječi ustrajno ponavljao i ostajao nepokolebljiv, ne odstupajući od svoga nauma pravednosti. Što je, pitam, u ovome činu taj svetac učinio manje od onih koji su u sličnoj stvari odgovorili svećeničkim glavarima da se više treba pokoravati Bogu negoli ljudima? Što od apostola Pavla, koji se u gotovo istome slučaju diči da se samomu Kefi u lice usprotivio? Što naposljetku od preslavnoga Ambrozija, koji je znamenitomu caru Teodoziju slično zabranio ulazak u crkvu dok od njega nije primio i izvršio pokoru za počinjene zločine? Pa i ako se vratimo na starija vremena, zar ga ne možemo usporediti sa Samuelom, zar ne s Natanom, zar ne s Elizejem i s tolikim prorocima koji su kraljevima svoga vremena u lice predbacivali njihove grijehe te su ih ili potaknuli na spasonosnu pokoru ili im strašno zaprijetili božanskom osvetom? Uistinu je i car, razmotrivši da je blaženi muž to učinio u duhu i sili Ilijinoj, s poštovanjem otišao sa svojima, ne osvetivši uvredu prezrenoga veličanstva, kako su neki od njegovih htjeli, što su već vidjeli da je bio učinio i vrhovnomu svećeniku, nego je od tada uvijek više štovao osvjedočenu svetost Božjega čovjeka negoli da mu je on s ostalima mahao repom psećega laskanja, što će se lako moći prosuditi iz onoga što je dolje napisano.
18 Napokon, kad je nedugo zatim isti vladar prolazio ispred samostana s vojnim mnoštvom, braća su slučajno po običaju ušla u vrt na ručni rad, koji je tada okruživala skromna ograda. Vojnici dakle koji su išli ispred cara i oni koji su ga slijedili, ugledavši braću u vrtu, misleći da vladar pamti prezir prema sebi i želeći mu ugoditi, rekoše: „Evo kukuljaša koji su nepromišljeno prezreli našega gospodara i nisu mu se udostojali iskazati carsko poštovanje, a povrh toga usudili su se s prezirom zatvoriti mu svoja vrata. Neka dakle plate kaznu za sramotu i drskost koju zaslužuju: neka okaju goleme smionosti; neka ne prođu nekažnjeno što su prezreli carsku krunu.” I vojnici su doista to govorili, i njihovi su glasovi jačali, te su iz mržnje prema pastiru oštrili vučje zube protiv njegovih ovčica. I već su se svakoga trena spremali navaliti na malo stado Gospodnje: no dogodilo se drukčije negoli su mislili. Izišla je naime od cara neočekivana zapovijed da se nipošto ne usude uznemiravati njegovu braću ni riječju ni djelom. Zaista nije dopustio da im itko naudi, te je car zbog njih ukorio vojnike protiv kojih se vjerovalo da će podbosti vojsku. Ovdje je Duh Sveti označavao i pokazivao da zasluga bl. Erminolda brani i odsutne sinove, kako je, premda tijelom odsutan, ipak duhom bio prisutan. Zar ga dakle Gospodin nije uzveličao u strahu neprijatelja i svojim riječima ukrotio nemani, čije je zasluge i u odsutnosti sam vladar shvaćao te ih je, zaboravivši vlastiti prezir, uzdizao pred vojnicima? „Ne dirajte”, reče, „ovu braću i nipošto im nemojte činiti zla: znam naime kakva je dostojanstva njihov opat pred Bogom, znam kakve je svetosti; premda mi nije popustio iz revnosti za pravdu, ipak se veoma uzdam da će mi pomoći svojim svetim molitvama.” Uistinu je razboriti car razborito zapazio da mu sveti muž nije uskratio carsku čast iz oholosti kakve nadutosti, nego se više divio poniznosti poslušnosti u njemu, kojom je radije htio biti nađen podložnim apostolskoj zapovijedi negoli laskanjem loviti carsku naklonost.
a Henrik V. izopćen je kako na raznim prijašnjim saborima, tako i od Kalista II. na Saboru u Reimsu god. 1119.
b O pokori Teodozija Starijega govorit ćemo u životopisu sv. Ambrozija 7. prosinca.
c Paskala II., koji ga je god. 1111. odbio okruniti ako se ne odrekne investitura, Henrik je bio zarobio.
Erminoldova dobrostivost prema neprijateljima.
Napokon, kako se čini, budući da rimskoga vladara nije isključio iz samostanskih ograda iz nadutosti oholosti nego iz revnosti za pravdu, sada smo odlučili pridodati s kakvom je poniznošću i dobrohotnošću mnogo niže osobe ne samo primio nego povrh toga i pozvao, premda su bile protivne njemu i njegovima; da se zapazi kako najvišu glavu svijeta, koja je došla i s namjerom da počasti samostan, nije prezreo kao namrgođen ili prkosan onaj koji je od svijeta prezrenu braću, koja su usto njega i njegove običavala uznemiravati, ponizno i molećivo pozvao na okrepu objedom, što će se pokazati u ovome što prilažemo. Naime, braća sv. Emerama neko su nas vrijeme u početku zamarala čestim neprijateljstvima i zasjedama, postavljajući našem napretku zapreke koje su mogla. I kako je iz dana u dan njihova mržnja protiv nas rasla, dotle je došlo da su preko svojih radnika iskopali jarak ispred samostanskih vrata te nastojali suziti naše izlaze.
20 I kad su, dok im se nitko u takvim stvarima nije suprotstavljao, marljivo nastavljali taj posao, časni je Erminold, da bi vidio njihove napore, izišao van, kad je već nastajao sat objeda, mirno ih i dobrostivo pozdravljajući; i kad ih je vidio umorne i iscrpljene, suosjećajući kako s unutarnjim naporom njihove duše tako i s izvanjskim znojem tijela, usrdno ih je pozvao na objed, a kad ih je uveo, okrijepio ih je vedro i dobrostivo, iskazujući im toliku čovječnost da su se više nasitili osjećajem ljubavi negoli jelima koja su im se davala. Odatle se dogodilo da su otpušteni međusobno razgovarali, gnušajući se zavisti i zlobe braće koja su ih bila poslala, a diveći se dobrostivosti i blagosti Božjega čovjeka i njegovih. Što, molim vas koji ćete ovo čitati, što vam se čini o njemu, čiji je sin? Nije li Onoga čiji se Jedinorođenac pojavio u naravi naše smrtnosti te braću koju se udostojao posiniti po milosti, ulivši im Duha posinstva u kojemu viču: „Abba, Oče!”, poučio govoreći: „Ljubite svoje neprijatelje i činite dobro onima koji vas mrze”? I što će iz toga slijediti, dodajući: „Da budete”, reče, „sinovi svoga Oca nebeskoga, koji čini da njegovo sunce izlazi nad dobrima i zlima i kiši nad pravednima i nepravednima.” Niti je ovdje djelo ljubavi bilo neučinkovito ili jalovo, nego je u samima kojima se iskazivalo, poput sjemena koje pada na dobru zemlju, rodilo spasonosnim plodom. Jer održavši vijećanje, vrativši na svoje mjesto zemlju koju su bili iskopali, otišli su ne nanoseći nam više nikakve neugodnosti. Tako je dakle, tako po Pavlovu nauku Božji muž, ne želeći biti pobijeđen od zla, dobrim pobijedio zlo, hraneći i pojeći neprijatelja i time zgrćući na njegovu glavu žeravicu ljubavi. Zasigurno ovdje vidimo Božjega muža nimalo manjeg od Elizeja, koji je Sirce što su neprijateljski došli da ga uhvate, kad su bili uvedeni u Samariju, prijateljski izbavio da ne budu pogubljeni, a povrh toga ih okrijepio jelom i pićem te ih poslao natrag njihovu gospodaru. Isti je ishod uslijedio s obiju strana. Jer oni više nisu ulazili u zemlju Izraelovu, a ovi su nas odsada prestali uznemiravati: osim što je Sirce obuzdao strah i zaprepaštenje, a ove je svladala dobrostivost ljubavi. a Slavan je ovaj samostan sv. Emerama u Regensburgu; njemu je, kad se to dogodilo, na čelu bio opat Rihold, kako je razvidno iz Wiguleja.
Darežljivost prema siromasima. Čudesa
Rekli smo s kakvom je postojanošću i krepošću prezreo ponuđena dostojanstva svijeta, s kakvom je strpljivošću podnio nanesene uvrede ili ih svladao blagošću; preostaje da pokažemo s kakvom je darežljivošću podijelio potrebitim bližnjima ono što mu je Bog darovao, i kakvo je u tome pouzdanje u Gospodina uvijek imao protiv straha od oskudice. Brižnu naime skrb, opskrbu i primanje hodočasnika i siromaha izabrao je među ostalim krepostima kojima je blistao Božji čovjek kao posebnu zaručnicu svoga duha: zbog toga se osobito običavao naslađivati zagrljajima njezina vršenja, dotle da su se ubogi i siromasi već po samoj navici u svojim potrebama usuđivali pristupati k njemu sa svom sigurnošću kao k nekomu dužniku i s pouzdanjem tražiti ono što im je trebalo kao od nekoga svoga upravitelja. Znao je naime da se po primjeru Apostola, premda slobodan od sviju, učinio slugom svih potrebitih.
22 Bog je dakle, odlučivši kušati svoga slugu, štoviše očitovati svima krepost svoga urođenog milosrđa, dozvao glad na zemlju; slomio je svaku potporu kruha u cijeloj Bavarskoj, tako da su mnogi siromasi umirali od gladovanja. K Erminoldu se stoga po običaju stječu ljudi, otključavaju se spremišta, otvaraju se smočnice, sve se dijeli siromasima. Sveti otac naime nije prije prestao dijeliti dok nije nestalo odakle bi uopće mogao što podijeliti. Pošto su se iscrpile sve radionice i spremišta, počeo je oskudijevati onaj koji je imao razumijevanja za ubogoga i siromaha. Došli su naime poslužitelji koji su rekli da su sve samostanske žitnice ispražnjene i da više nema žita ni za jedan objed braći. Što dakle da sada učini tjeskobni Božji muž? Da pritekne u žitnice? Ali bile su prazne; da kupi na trgu? Ali cijenu kupnje ruke su siromaha bile odnijele u nebeske riznice. Obraća se stoga Bogu i, kao u smrtnoj borbi, dulje je molio Onoga koji svima daje obilno. A molitva istinskoga klanjatelja, koji se klanja Ocu u duhu i istini, bila je ovakva: „Gospodine po naravi, a po milosti Oče, spasi me od ovoga časa. No zato sam došao u ovaj čas tolike potrebe da oči sve moje braće u tebe gledaju i da im ti dadeš hranu njihovu u pravo vrijeme, jer je radi tebe potrošena njihova opskrba: ti dakle vrati što duguješ, duguješ naime onima koji daju, ti koji si rekao: Dajte i dat će vam se.” Ovako doduše Gospodinu. Nadalje, bl. Jurju, zaštitniku crkve, slično je ovome bilo ono što je molio: „Preblaženi mučeniče, evo, opomenut spasonosnim zapovijedima i oblikovan božanskom uredbom i naredbom, rasuo sam i dao siromasima što sam imao: oni koji Bogu i tebi služe na ovome mjestu nemaju više što jesti, i ako ih otpustim gladne te se ne nasite, mrmljat će protiv mene: prisiljen sam za hranu prodati kaleže, ruho, knjige i druge urese: ti dakle priteci u pomoć, ti pomozi, tebi sam naime otkrio svoju stvar i potrebu.” Ovakve vapaje svoga sluge Gospodin je uslišao posredovanjem bl. Jurja, kojega je izabrao za posrednika, niti je odgađao utješiti ga. Odmah naime sutradan dođe neki plemenit i bogat čovjek, čije je srce Gospodin bio dotaknuo, te časteći Gospodina od svoga imetka, obilno nadoknadi oskudicu braće, tako da je zaslugama nekoga novog Elizeja prijašnja glad u Prüfeningu bila otjerana kao na vratima Samarije.
23 Odlučili smo pokazati još izvrsniji put očitovanja njegove svetosti, nekima možda nevjerojatan, ali potvrđen čestim pripovijedanjem najvjerodostojnijega starca, koji je zavrijedio postati svjedok, dionik i suposvećenik tolikoga čuda. Jednoga dana, dok je sveti otac stajao pred vratima crkve, a vratnice bijahu zatvorene, dok je čuvar samostana stajao s njime, zbog nekakve potrebe sluga je Božji htio ući u samu crkvu. I dok je čuvar brzim trkom obilazio i žurio otvoriti crkvu opatu, nađe ga (divno je reći!) onoga kojega je bio ostavio vani, unutra pred oltarom svetoga Križa kako usrdno moli, na samome mjestu gdje je sada njegov časni grob, premda crkvena vrata nisu bila otvorena. I dok je čuvar stajao zapanjen neobičnom novošću čuda te se zaprepašten u sebi divio ishodu tolikoga događaja, ustavši po završetku molitve Božji je muž zapovjedio čuvaru pod prijetnjom stroge zakletve da prije njegova odlaska iz ovoga života nikomu od ljudi ne otkrije ono što je vidio. Što ćemo dakle reći na ovo? Osim da ne prestanemo hvaliti, blagoslivljati i slaviti ovoga vjernoga slugu u Gospodinu i Gospodina u njegovu izabranom sluzi, koji je ono što je u samome sebi nakon svoga uskrsnuća pokazao svojim učenicima, slično pokazao u sluzi prije negoli je i bio odriješen od tjelesnih spona. Ništa manje neka oni koji ovo čitaju zapaze na kako čvrstoj zemlji poniznosti bijaše onaj muž utemeljio kuću svoga uma, kad je svaki dašak ljudske naklonosti i vjetar pučke slave izbjegavao s tolikom opreznošću i marom. a O sv. Jurju govorit ćemo 23. travnja.
Neki kuju urotu za njegovo ubojstvo.
Evo, već smo marljive i brze korake našega preteče, koji je klicao poput diva da trči putem nebeskih zapovijedi, slijedeći ih tromim koracima pera prema svojoj sporosti, dopuzali dovde, premda smo se veoma naslađivali mirisom njegovih pomasti i čeznuli radosno trčati za njim: no gle, čim u stopu stižemo našega Iliju s Elizejem, dotičemo tužne međe; već nas iz blizine plaši Baal-Perasim, što znači „razdor ljudi”, dijeleći braću i opata, pastira i jaganjce, učenika i učitelja. Preostaje pak da izložimo njegov prijelaz s ovoga svijeta k Ocu i njegove najtužnije povode; tužne, kažem, ne njemu nego nama; ne njemu, koji je uvijek želio razriješiti se i biti s Kristom, nego nama, kojima bi korisno bio ostao u tijelu: zbog toga zdravlje odavde uzmiče, ruka dršće i strahuje, samo pero biva pogođeno i boji se. Ali htjeli mi ili ne htjeli, valja poći: opasani i stegnuti nužnošću pripovijedanja, bivamo vođeni kamo ne bismo htjeli. Nastavimo stoga preko volje i ono što preostaje. Budući da dakle svi koji žele pobožno živjeti u Kristu trpe progonstvo, prema Apostolu, ovaj sveti otac, jer se nije mogao skrenuti s puta pravednosti, nije posljedično mogao ni izbjeći da padne u mržnju poslužitelja. Ne može naime šišmiš ne užasavati se dana, ne može krtica ne bježati od svjetlosti, ne može sova gledati sjaj sunca. Napokon, kad je ovaj sveti otac, stegnut brigom povjerene mu uprave, brižno stajao na svojoj straži i marljivo nastojao obdržavati bdjenja ove noći nad svojim stadom, da ne bi baš ništa ostavio neispravljeno što bi se činilo protiv odredaba monaškoga života, premda je kao duhovni otac uistinu u duhu blagosti korio prijestupnike, ipak sinovi Belijalovi, kojih sa Sotonom među sinovima Božjim nikada ne nedostaje, gledajući i zavideći što ih obuzdava od njihovih požuda i što im nije dopušteno ono što su htjeli da im bude dopušteno, počeše okrutnom mržnjom progoniti onoga koji ih je ljubio. I iz dana u dan provaljivali su u toliku mahnitost da su vrebali na dušu pravednikovu i, osudivši nedužnu krv, odlučili su je proliti: i već dok je zloba rasla, naoružani oštrim noževima, dogovorivši međusobno dan i ugrabivši zgodu mjesta, stajali su u zasjedi sa zlodusima u potaji, da ubiju nedužnoga na mjestu koje su si ugovorili, jer je onuda po običaju imao proći.
25 No jedan od onih koji su to znali unaprijed je upozorio Božjega slugu da onamo ne dolazi, otkrivajući mu pripravljene smrtne zasjede. Ali pravedni je muž ostao neustrašiv pun pouzdanja poput lava, i poput konja slave Gospodnje, koji po njegovu svjedočanstvu smiono kliče, polazi u susret naoružanima, spreman s Gospodinom, štoviše za Gospodina, poći i u tamnicu i u smrt; onomu tko mu je to govorio odgovorio je: „Daleko bilo da oklijevanjem spriječim pripravljenu krunu: poći ću radije primiti pobjedničku palmu koju Gospodin pruža.” Što je drugo, molim vas, značilo da to kaže sluga negoli ono što je sam Gospodin već bio rekao Petru: „Čašu koju mi je dao Otac zar da ne pijem?” To je značilo reći s Psalmistom: „Uzet ću čašu spasenja i zazvat ću ime Gospodnje”, zahvaljujući naime Onomu koji je pruža. Uostalom, jer je premalo reći ako ne uslijedi djelo, što je rekao to je i učinio, pošavši na mjesto gdje bi bio primio smrt da se to svidjelo Gospodinu, po primjeru Onoga koji je, spreman trpjeti, izišao u susret svjetini koja ga je tražila.
26 No kao što su oni koji su htjeli uhvatiti Gospodina, kad im je izišao u susret, prestrašeni ustuknuli natrag i pali na zemlju dok sam nije dopustio da ga uhvate, tako su i oni koji su željeli ubiti slugu Gospodnjega, kad su vidjeli postojanost Božjega muža, bili obuzeti strahom i užasom od veličine mišice Gospodnje koja je tada štitila svoga borca. Toga dakle puta nitko nije stavio ruku na njega, jer još nije bio došao njegov čas, koji je Onaj čija se providnost u svojoj odredbi ne vara odgađao sve do vremena koje je htio, radi još daljnje utjehe i spasenja dobrih podložnika i radi obilnijih zasluga svoga sluge.
Biva ranjen: proriče sat svoje smrti: pobožno umire.
Tako, dok se pravednik, kako kaže Job, držao svoga puta i nije napuštao svoje pravednosti koje se počeo držati; jer i staza njegova života poput blistave svjetlosti, prema riječi Mudračevoj, napredujući prema savršenomu danu bijaše već porasla; pogled na toliku svjetlost vrijeđao je sinove tame, i bio im je težak za gledanje jer su više negoli svjetlost ljubili tamu. Stoga, kad je došlo vrijeme u koje je Gospodin već bio odlučio otpustiti u miru svoga slugu, nakon tereta dana i žege, da ga nagradi denarom vječne plaće, već su pogubni sinovi, posve nedostojni tolikoga oca, vučji ili kao izrođeni jaganjci kovali urotu za pastirovu propast.
28 Dakle jedan nesretni kolovođa takvih, imenom doduše Aron, a znamenjem Abšalom, progonitelj oca, budući da nije bio veliki svećenik poput Arona, nego krvnik one godine, potaknut đavolskim nagovorom, pomno je motrio mjesto na koje je Božji muž morao doći te je drvenu polugu, zamahnuvši objema rukama i podigavši se svom snagom, sručio na glavu onoga koji je dolazio, udarivši tolikim naporom svetu glavu da je sluga Gospodnji odmah bio oboren na zemlju. Onim dakle oruđem i vrstom smrti kojom je ubijen brat Gospodnji biva ubijen i on, da se ne bi smatrao tuđincem ili lišenim njegove slave onaj koji je dionik muke. Premda ovaj, kao ni onaj, nije odmah umro, da bi upravo u ovaj dan slavnije prinio Gospodinu žrtvu svoje smrti, u koji su naime Mudraci istomu prinijeli tri otajstvena dara. Napokon, ako obratiš pozornost, shvatit ćeš da je iste darove prinio i naš Erminold, ako se sjetiš da su zlatom, koje se među kovinama najviše pokorava čekiću, označeni poslušnost; u smirni, koja čuva tijelo od truleži i crva, čistoća; u tamjanu, koji se pali i sagorijeva da bi mirisao, žar ljubavi onoga koji ne traži svoje vlastito, nego ono što je zajedničko.
29 Da bi dakle bio sačuvan Gospodinu za onaj dan, kad će se tada prinijeti za žrtvu, kopneći od primljenoga udarca polugom, iznenada poče gubiti tjelesne snage, te već prije blagdana Bogojavljenja leže u postelju, a u predvečerje samoga presvetog blagdana, dok su mu udovi malaksali, ležao je neko vrijeme ništa ne govoreći. I nakon malo vremena, došavši k sebi i podigavši oči prema učenicima koji su stajali uz njega, pogledao ih je vedrim pogledom, ali je još vedrijim govorom razveselio sve koji su bili nazočni. Upitan naime, posvjedočio je da je bio uznesen k nebeskomu prijestolju Božjemu i da je ondje primio dobre riječi i utješna obećanja. „Obradovah se”, reče, „onima koji mi rekoše” da naime na ovome mjestu nikada neće nedostajati božanske službe. Dodaje i da mu je bila pokazana knjiga života koja sadrži imena naše pokojne, sadašnje i buduće braće upisana zlatnim slovima. „I ovo vam je”, reče, „znak da znate kako je pouzdano ono što govorim: sutra ću za vrijeme svečane velike mise, dok zbor bude pjevao Slava Bogu na visini, izići iz ovoga svijeta.” Bijaše pak, kao što rekosmo, bdjenje Bogojavljenja: „Pazite dakle”, reče, „kad čujete znak moga prijelaza, da se tim povodom ne dogodi kakva pogreška ili nemar u božanskoj službi, nego neka nekolicina iziđe, a ostali neka sa svom pobožnošću po običaju dovrše svetu misnu svečanost.”
30 Da bi dakle njegova svjedočanstva postala vjerodostojna i da bismo znali kako je istinito njegovo svjedočanstvo, dogodilo se onako kako je rekao. Na sveti naime dan Bogojavljenja, u sat koji je bio rekao, ona je blažena duša napustila tjelesni i zemaljski dom da primi onaj nerukotvoreni na nebesima, ulazeći u sile Gospodnje pod himnom anđela, da ondje trajno među anđelima pjeva i slavi samu Slavu na visini. Preminuo je pak godine Gospodnje 1121., sedme otkako je u mjesecu kolovozu bio pozvan iz Hirsaua i izabran za prüfeningšku crkvu, a četvrte otkako ga je časni biskup Udalrik, na molbu prečasnoga Hartvika, regensburškoga biskupa, svečano zaredio za opata. Tko naime, pitam, ne vidi da je njegov prijelaz bio prenesen na onaj dan u koji je Gospodin primio žrtve Mudraca, a nakon protoka nekoliko godina htio da se nad njim krštenim otvore nebesa, te je u Kani pretvorio vodu u vino za svadbu; da bi se jasno pokazalo kako je istoga dana naš Erminold ušao u nebeski dom uz paljenice, da su se i nebesa, koja su se otvorila Kralju, istoga dana morala otvoriti vojniku, te da su se vode sadašnjih nevolja među nebeskim uzvanicima njemu imale pretvoriti u vino vječne radosti? Tko osim toga ne bi vjerovao da je on ušao u grimizne ružičnjake mučenika, kad je i pravednost bila uzrok njegove smrti, zbog koje je podnio progonstvo ubojice; i kad je u smrti sačuvao strpljivost, ne prijeteći ničim teškim niti proklinjući krvnika; i kad je naposljetku u njemu bila svetost tolike savjesti da se, unaprijed znajući i proričući da će umrijeti, više brinuo za uređenje božanske službe negoli za svoj sprovod.
31 Oče opate Erminolde, sjeti se dakle svoje zajednice koju si posjedovao od samoga početka njezina osnutka i u kojoj si dovršio sretan tijek sadašnjega trkališta, zadobivši nagradu vječne slave. Stoga ponizno molimo da kao dobar pastir ne ostaviš svoga stada, nego da kod svojih blaženih sugrađana neprestanom zaštitom čuvaš svoje ovce koje si kao prvi pastir primio od Gospodina da ih paseš, kojemu je čast i slava u vijeke vjekova. Amen.
a Biskup Passaua, postavljen god. 1112., umro god. 1124., pobožan muž.
b Spominje ga Hund kao dvadesetoga regensburškoga biskupa, postavljen god. 1105., umro u ožujku 1126.
Njegova slava pokazana s neba.
Pridodajemo ipak dva čuda koja su se dogodila nakon njegove smrti. Jedno koje se dogodilo jednomu od naših, a drugo nekome bratu iz drugoga samostana, kako bi ovaj otac imao svjedočanstvo svetosti ne samo od svojih nego i od onih koji su vani: a odlučili smo započeti najprije s našim. Bijaše kod nas neki monah, poodmakle doduše dobi, ali divne svetosti i jednostavnosti u svome životu. Kad se on, pozvan od Gospodina, ležeći u postelji približavao svršetku, upitao je sebi dodijeljenoga poslužitelja je li tko nazočan: bila je pak subota, sat u koji se udarcem daske braća po običaju sazivaju na pranje nogu. Čuvši dakle da nitko nije nazočan, reče: „Evo, vidim otvorena nebesa i blaženoga oca našega, naime časnoga Erminolda, kako stoji u najvećoj slavi pred Bogom; da se ne bi sumnjalo kako je to istina, kao svjedočanstvo istine sada ću izdahnuti.” Rekavši to, dok je nastupila smrt i potvrdila govor, odmah je dokazao ono što je bio rekao.
33 Neka pristupi i drugi svjedok, koji je iz dalekih krajeva došao za svjedočanstvo da posvjedoči o svjetlu zasluga časnoga Erminolda. Neki brat od naših, poslan jednom u vrijeme berbe u Austriju, uđe kao gost u samostan koji se zove Göttweig, dok je slučajno istodobno ulazio neki drugi gost iz samostana zvanoga Garsten. Kad se dakle u sat objeda došlo za stol, gost je bio pridružen gostu da zajedno jedu. I pošto je večera završila, dok su razgovarali i međusobno se raspitivali o različitim stvarima, kako to biva, onaj iz Garstena brižljivo je upitao našega brata jesmo li ikada imali opata kojemu je ime bilo Erminold: i čuvši da jesmo i da je štoviše kod nas bio prvi opat, on ovako započe: „Premda”, reče, „prije nisam imao nikakve spoznaje ni o njegovu životu ni o imenu, nedavno sam ipak uistinu doznao da nije male ili osrednje, nego najveće zasluge pred Bogom. Jer, čudesno mučen krvarenjem, nedavno sam trpio od prevelike slabosti i bolesti, dotle da sam već očajavao i za život. I dok sam tražio pomoć mnogih svetaca za izbavljenje iz pogibelji, od prevelike mi se slabosti prikrao san. I gle, vidim kako me odvode pred sudište Kristovo i kako me zbog mojih krivnja i nemara pogađa prilično stroga kazna: ondje, dok gledam kako Sudac mnoge duše prema različitosti i zahtjevu zasluga ili osuđuje ili spašava, bi mu priveden jedan brat Reda sv. Benedikta, kako se činilo, i već se svakoga trena imala nad njim izreći osuda prokletstva: no povučena je i blago otpuštena zagovorom ne znam kojega velikoga sveca, kojega sam doduše vidio ali ga nisam prepoznavao, a koji je među ostalim za osuđenika ovako govorio: ‘Premda je, Gospodine, ovaj brat proveo svoj život prilično nemarno, ipak neka tvoja dobrota ne ostavi nenagrađenim to što nikada nije napustio mjesto svoga zavjetovanja niti je naposljetku prekršio svoj zavjet poslušnosti.’ Dok je svetac to s pouzdanjem iznosio, Sudac je odlučio da se duša optuženika oslobodi, umilostivljen zaslugama onoga koji je za nju molio. Kad sam poželio znati tko je to, gle, jedan od onih koji su stajali uz Suca odmah mi je priopćio da je to sam časni Erminold, prüfeningški opat. Pošto se to zbilo, probudim se i u sebi ponovno razmatrajući ono što sam vidio, odmah ostavivši sve drugo, počeh zazivati osobito zagovor onoga čiju sam nesumnjivu svetost bio iskusio. Kad sam to odlučio učiniti službom mise, ali mi je smetala slabost glasa, smjesta sam osjetio da mi se udijelila tolika snaga da sam, odjeven u sveto ruho, od kraja do kraja dovršio misu koja se običava govoriti o jednome ispovjedaocu. Po njezinu završetku u potpunosti sam vraćen prijašnjemu zdravlju.” Dok nam je brat koji se vratio iz Austrije to češće pripovijedao, došavši onaj iz Garstena, kojemu se sama stvar dogodila, pošto je najpobožnije pohodio grob Božjega čovjeka, osobno je potvrdio pripovijedanje našega brata; on je i sam poslije u Garstenu postao opat te je došljacima češće običavao pripovijedati ovaj događaj.
a Kaže se da se obavlja mandatum kad se braći i gostima po Kristovu primjeru peru noge: tako govori Missale Romanum u službi Večere Gospodnje. Naziva se pak mandatum jer je Krist zapovjedio pranje nogu kao službu izvanredne ljubavi i poniznosti, i jer antifone koje se tada pjevaju počinju s ovime: Mandatum novum. Tako Gavantus u Comm. in Rubr. Missalis, dio 4., nasl. 8. To se pak pranje nogu u Redu sv. Benedikta obavlja svake subote, kako je razvidno iz pravila 33., koje glasi De septimanariis coquinæ, a ovako ima: „Neka braća služe jedni drugima, i neka se nitko ne ispričava od kuhinjske službe, osim ako je tko zauzet bolešću ili poslom od velike koristi, jer se time stječe veća nagrada i ljubav.” I niže: „Onaj koji izlazi iz tjedne službe neka u subotu obavi čišćenje; neka opere ubruse kojima braća brišu ruke i noge. A noge neka svima operu kako onaj koji izlazi tako i onaj koji ulazi.” To se pak tako obdržava, prema svjedočanstvu Torquemade, da onaj koji izlazi pere, a onaj koji ulazi briše. Kasijan u 4. knjizi Instit., pogl. 19., o monasima Palestine i Mezopotamije, koji jedni drugima tjedno iskazuju usluge, prenosi isto, s tom jedinom razlikom što oni to čine u večer dana Gospodnjega: tada naime oni koji su toga tjedna posluživali, kad se braća skupe zajedno da pjevaju psalme koje po običaju pjevaju prije počinka, svima redom peru noge.
b Hund ga naziva Gotwicum, predan od Udalrika, biskupa Passaua, o kojemu je riječ u pogl. 9., br. 30. Pošto su kanonici bili otpušteni, onamo su uvedeni benediktinski monasi. Smješten je uz Dunav gotovo nasuprot Kremsu.
c Garsten je, kako u 2. knjizi Metropol. piše Hund, samostan iznad Ennsa u Austriji, nedaleko od grada Steyra.
Čudesa nakon smrti.
✠