§ I. Slavno ime sv. Gerlaka i javno štovanje.
§ I. S. Gerlaci celebre nomen, et publica veneratio.
Gerlak, stup i ures valkenburškoga područja i cijele pokrajine s one strane Meuse, slavi se 5. siječnja. Da njegovo štovanje nije od jučer, svjedoče i životopis koji ćemo donijeti i martirologiji. Kölnski kartuzijanci u djelu Additiones ad Usuardum: „Gerlaka pustinjaka i ispovjedaoca.” Martyrologium Coloniense: „Istoga dana sv. Gerlaka pustinjaka i ispovjedaoca.” Njemački martirologij: „Svetoga pustinjaka i ispovjedaoca Gerlaka, koji je prije bio vojnik.” Galobelgijski martirologij: „Na valkenburškom području preminuće sv. Gerlaka pustinjaka, čije tijelo počiva u roermondskoj biskupiji.” Štoviše, samo mjesto u kojem je nekoć boravio nekada je bilo podložno biskupu u Liègeu, a sada roermondskomu. Rukopisni Florarium Sanctorum: „Gerlaka vojnika i ispovjedaoca.” Molanus u djelu Addit. ad Usuardum: „Kod Maastrichta Gerlaka pustinjaka, ispovjedaoca koji je postao od vojnika.” Ferrari: „Kod Valkenburga u Belgiji sv. Gerlaka pustinjaka.” Časni gospodin Ivan Zlatousti vander Sterren, opat sv. Mihaela u Antwerpenu, u djelu Natales Sanctorum Ordinis Præmonstratensis, pod 5. siječnja: „Na valkenburškom području rođendan za nebo sv. Gerlaka ispovjedaoca i pustinjaka, koji je strogom pokorom, u prebijelom ruhu premonstratskoga reda, ondje postigao blažen svršetak života te i sada počiva slavan po vrlo mnogim čudesima.”
2 Donijet ćemo njegov dvostruki životopis: prvi je iz drevnih spomenika gerlačkoga samostana izvukao i tiskom objavio Erazmo Goyæus, prepozit istoga samostana, a napisao ga je oko godine 1225. nepoznati svećenik premonstratskoga reda koji je boravio u samostanu sv. Gerlaka. Prvu knjigu toga djela isti je Goyæus posvetio Gastonu Spinoli, vrhovnom upravitelju Limburga, a drugu biskupu Henriku Cuyckiusu. Drugi, kraći životopis napisao je Vilim Cripius mlađi, sin gelderskoga kancelara Vilima Cripiusa, po nalogu roermondskoga biskupa Henrika Cuyckiusa.
3 O sv. Gerlaku raspravlja Molanus u djelu Natales Sanctorum Belgii, gdje među ostalim donosi ovo: „Spomen na njega čini se uoči Bogojavljenja Gospodnjega; ali budući da nije kanoniziran, misna se žrtva slavi o vječnoj Mudrosti, a dok se pjevaju litanije, tišim se glasom umeće: Sveti Gerlače, moli za nas.” Odakle je to Molanus crpio i je li to bilo u njegovo doba ili mnogo prije, ne znam. Sada svakako cvate drukčije štovanje sveca, o kojem ovako piše glasoviti muž Aubert Miraeus u djelu Fasti Belgici: „Počiva on u slavnom samostanu koludrica svojega imena, u roermondskoj biskupiji, na drugom miljokazu od Maastrichta. Njegov se blagdan slavi svake godine u ponedjeljak prije Duhova na istome mjestu i u stolnoj crkvi u Roermondu u Gelderlandu (i to dvostrukim oficijem), a svećenstvo običava čitati ova tri čitanja.” A zatim, nakon što su pročitana čitanja u kojima je sadržan sažetak njegova životopisa: „Njegova je svetkovina zbog slavlja Bogojavljenja prenesena na ponedjeljak koji prethodi presvetomu danu Duhova. U to je vrijeme čudesni zdenac, koji je prije zlobom ljudi bio zatrpan i skriven, godine tisuću petsto devedeset devete, po zapovijedi roermondskoga biskupa Henrika Cuyckiusa, ponovno pronađen. Također su podignute kosti svetoga muža, a i sam je zdenac ponovno počeo sjati čudesima.” Tako se otprilike čita u vlastitim oficijima roermondske biskupije, koje je isti biskup Cuyckius sastavio i dao tiskati u Kölnu god. 1604.
4 Isti Miraeus u 2. svesku djela Diplomata Belgica, pogl. 49, navodi povelju sv. Engelberta, kölnskoga biskupa i mučenika (o kojemu govorimo 8. studenoga), kojom potvrđuje posjede heinsberškoga samostana i spominje sv. Gerlaka. A ondje Miraeus svjedoči da se ovi stihovi čitaju uklesani na mramornom grobu sv. Gerlaka:
Epitaf. Nekada vojnik Gerlak, a poslije pustinjak smjerni, U ovom grobu počiva, djelu vlastitih ruku. Prezreo bješe ognjišta, žrtvenike i očinske penale: Prostirka bješe mu kamen, a kuća duplja u hrastu. Životom otkupljuješ, Gerlače, razuzdane grijehe, Ustupivši očinske njive djevičanskomu zboru.
Molitva o sv. Gerlaku. 5 Spominje sv. Gerlaka Arnold Rayssius u djelu Hierogazophylacium Belgicum. Također Ivan le Paige u 2. knjizi djela Bibliotheca Præmonstratensis, gdje navodi životopis što ga je izdao Cripius i oficij iz roermondskoga brevijara, u kojem se čita ova molitva o sv. Gerlaku: „Bože, koji si blaženoga Gerlaka, svoga pustinjaka, strogim pokorničkim životom uzvisio obiljem zasluga i slavom čudesa; daj nama, slugama svojim, da po njegovim zaslugama i zagovoru pomireni s tvojim veličanstvom, milosrdno uzmognemo izbjeći i pravedne kazne tvoje srdžbe u ovome i budućem vijeku. Po Gospodinu itd.”
Gerlacus Falcoburgensis ditionis, totuisque provinciæ Ultra-mosanæ columen atque ornamentum, Nonis Januarii celebratur. Ejus non recentem esse cultum, et vita quam dabimus, et Martyrologia testantur. Carthusiani Colonienses in Additionibus ad Usuardum: Gerlaci Eremitæ et Confessoris. Martyrologium Coloniense: Ipse die S. Gerlaci Eremitæ et Confessoris. Germanicum: Sancti Eremitæ et Confessoris Gerlaci, qui prius miles fuerat. Gallobelgicum: In ditione Falcoburgensi, obitus S. Gerlaci Eremitæ: cujus corpus in diceesi Ruræmondensi quiescit. Imo ipse, in quo olim habitavit, locus, quondam Leodiensi, nunc Ruræmondensi subest Episcopo. MS. Florarium Sanctorum: Gerlaci militis et Confessoris. Molanus in Addit. ad Usuardum: Apud Trajectum Gerlaci Eremitæ ex milite Confessoris. Ferrarius: Apud Falcoburgum in Belgio S. Gerlaci Eremitæ. Venerabilis D. Joannes Chrysostomus vander Sterren, Abbas S. Michaelis Antverpiæ, in Natalibus Sanctorum Ordinis Præmonstratensis, ad v Januurii: In ditione Falcoburgensi Natalis S. Gerlaci Confessoris et Eremitæ, qui per austeræ pœnitentiæ rigorem, in candidissimo Præmonstratensis Ordinis amictu, beatum ibidem vitæ finem sortitus, plurimis etiamnum miraculis gloriosus requiescit.
2 Duplicem ejus vitam dabimus: priorem ex vetustis Gerlacensis monasterii monumentis eruit, typisque vulgavit Erasmus Goyæus ejusdem monasterii Præpositus, scriptam circiter annum MCCXXV, ab Anonymo Ordinis Præmonstratensis Sacerdote in S. Gerlaci monasterio commorante. Hujus primum librum idem Goyæus Gastoni Spinolæ, supremo Limburgiæ Gubernatori, secundum Henrico Cuyckio Episcopo dedicavit. Alteram breviorem ab Wilhelmo Cripio juniore, Wilhelmi Cripii Gelriæ Cancellarii filio, Henrici Cuyckii Episcopi Ruræmondensis jussu conscriptam.
3 Agit de S. Gerlaco Molanus in Natalibus Sanctorum Festum. rum Belgii, ubi hæc habet inter cetera: Commemoratio ejus fit in vigilia Epiphaniæ Domini: sed quia non est canonizatus, Missæ sacrificium peragitur de æterna Sapientia: et dum Litaniæ canuntur, submissa voce interseritur: Sancte Gerlace, ora pro nobis. Unde ista hauserit Molanus, anne ejus ætate aut multo ante ista fuerint, haud scio. Nunc sane alia viget Sancti veneratio; de qua ita scribit Aubertus Miræus v. cl. in Fastis Belgicis: Quiescit is in illustri sui nominis monialium cœnobio, in diœcesi Ruræmundensi, secundo lapide a Trajecto Mossæito. Festus ejus dies celebratur quotannis Feria secunda ante diem Pentecostes ibidem, et ab Ecclesia cathedrali Ruræmundensi in Geldria (et quidem Officio duplici:) et tres istæ Lectiones a Clero recitari solent. Ac deinde Lectionibus, quibus ejus vitæ compendium continetur, recitatis: Festivitas ejus propter Epiphaniæ celebritatem, in secundam Feriam, quæ sacratissimum Pentecostes diem antecedit, translata est. Quo tempore, qui hominum malitia antea obstructus latuerat, miraculosus puteus, anno nonagesimo nono supra millesimum quingentesimum, Henrico Cuyckio Ruræmundensi Episcopo jubente, repertus est. Ossa quoque sancti viri elevata: et ipse puteus miraculis denuo cœpit clarescere. Sic fere legitur in Officiis propriis diœcesis Ruræmundanæ, quæ idem Episcopus Cuyckius concinnavit, et Coloniæ an. MDCIV typis edenda curavit.
4 Idem Miræus Diplomatum Belgicorum Tom. 2, cap. 49, rècitat S. Engelberti Episcopi Coloniensis et Martyris (de quo vui Novemb.) diploma, quo confirmat possessiones monasterii Heinsbergensis, facitque S. Gerlaci mentionem. Testatur vero Miræus isthic, versus hos marmoreo S. Gerlaci tumulo incisos legi:
Epîtaphium. Gerlacus miles quondam, post cultor eremi, Hoc mausolæo conditur arte suo. Contempsitque lares, aras, patriosque penates: Matta silex, ædes concava quercus erat. Vita lascivos redimis Gerlace reatus, Cedens virgineo rura paterna choro.
5 Meminit S. Gerlaci Arnoldus Rayssius in Hierogazophylacio Belgico. Item Joannes le Paige Bibliothecæ Præmonstratensis lib. 2, ubi vitam a Cripio editam recitat, officiumque e Breviario Ruræmundensi, in quo hæc de S. Gerlaco legitur Oratio: Deus, qui beatum Gerlacum Eremitam tuum, per austeræ pœnitentiæ rigorem, meritorum amplitudine, et miraculorum gloria sublimasti; da nobis famulis tuis, ut ejus meritis ac patrocinio tuæ majestati reconciliati, tuæ quoque indignationis justa supplicia in hoc et futuro sæculo misericorditer evadere valeamus. Per Dominum, etc.
§ II. Himni o sv. Gerlaku.
§ II. Hymni de S. Gerlaco.
Iz časoslova Roermonda.
Ex Officio Ruræmundensi.
Gerlače, koji za dom sebi, Prezrevši ohole gradove I prezrevši ljubav svijeta, Odabireš šuplji hrast: U kojem bi, daleko od svjedoka, Sebe iznad sebe uzdigao, Oslobođen tereta stvari Što duše vuku k dnu. Ovdje se kruhom i vodom hraneći, Rijetko i malo spavajući, Grijehe prijašnjega života Silom suza ispireš. Strah i požuda su prognani, I svaka vrsta briga; A kad su one odbačene, radosti Daje čista savjest.
Gerlace, qui domum tibi, Spretis superbis oppidis, Et spreto amore sæculi, Quercum cavatam diligis: In qua, remotis arbitris, Tu te supra te tolleres, Rerum levatus pondere, Quæ ad ima mentes detrahunt. Hic pane aquaque victitans, Raro parumque dormiens, Vitæ prioris crimina Vi lacrymarum diluis. Timor cupidoque exulant, Et omne curarum genus: Atque his repulsis, gaudia Dat pura conscientia.
Ovdje noću i danju upravljaš Srce i molitve k nebu. Tako ćelija, premda malena, Postaje suparnica velikoga neba. Gerlače valkenburški, Sada ovamo, molimo, pogledaj: Nas koji se utječemo tvomu imenu Pomozi zagovorom. Pomoći ćeš, samo neka sada Pobožno pjevamo velike hvale Onomu koji nam je među tolikim najvećim Darovima dao tebe. Slava tebi, Gospodine, Koji uzlaziš itd.
Hic nocte tendis et die Cor et preces in æthera. Sic cella, quamvis parvula, Magni poli fit æmula. Gerlace Falcoburgie, Nunc huc, precamur, respice: In nomen effusos tuum Precatione nos juva. Juvabis, ingentes modo Pii canamus gratias Huic, qui tot inter maxima Nobis dedit te munera. Gloria tibi Domine, Qui scandis, etc.
7 Taj se himan moli na obje večernje i na pohvalama, a na jutarnjoj sljedeći:
7 Is ad Vesperas utrasque et Laudes recitatur Hymnus; ad Matutinum vero sequens:
Onaj Gerlak, čija je svetost Nekoć zasjala tolikim, A i sada sjaji čudesima, Sada neka se uzdiže pohvalama. Svjedoči to voda koja je Ovomu nebesniku pružila piće: Njezinim je gutljajem mnogima Vraćeno zdravlje. Triput, dok se bližilo vrijeme Svečeva prijelaza k zvijezdama, Sila je najvišega Božanstva Tu vodu pretvorila u vino. Najvećom je čašću Valkenburžani neka prate, Kojima je po njoj dano Natjecati se s pohvalama Kane. Budući da je ta voda djelotvorna I može odagnati bolesti, Zato što si je nekoć ti pio, Vjerujemo da mnogo možeš. Gerlače, učini, molimo te, Da Bog, Stvoritelj svega, Na tvoju molbu usliši Zavjete nas poniznih molitelja. Slava tebi, Gospodine, Koji uzlaziš nad zvijezde itd.
Gerlacus ille, sanctitas Cujus tot olim claruit, Claretque adhuc miraculis, Nunc efferendus laudibus. Testatur hoc, quæ Cæliti Huic unda potum præbuit: Illius haustu plurimis Est restituta sanitas. Ter imminente tempore In astra Divi transitus, Hanc in merum vis maximi Mutavit undam Numinis. Honore Falcoburgii Hanc prosequantur maximo, Quibus per illam contigit Certare Canæ laudibus. Aqua ista cum sit efficax, Possitque morbos pellere, Quod pota quondam sit tibi, Te multa posse credimus. Gerlace fac, te quæsumus, Creator omnium Deus, Tuo rogatu, supplicum. Ut vota nostra exaudiat. Gloria tibi Domine, Qui scandis super sidera, etc.
§ III. Pronalazak izvora sv. Gerlaka.
§ III. Fontis S. Gerlaci inventio.
Iz predgovora Erazma Goyaeusa Henriku Cuyckiusu.
Ex Præf. Erasmi Goyæi ad Hen. Cuyckium.
Postojao je nadasve slavan, ljekovit, ugodan i triput u vino pretvoren izvor, zato nazvan izvorom sv. Gerlaka jer je iz njega i on sam običavao piti, a i Bog je po svečevu zagovoru ondje činio čudesa. Taj je izvor bio zatrpan velikom gomilom nabačenoga kamenja, na poticaj đavla i nekih zlonamjernih ljudi koji su loše mislili o zagovoru svetaca. I tako se dogodilo da više od pedeset godina iz utrobe zemlje nije tekla nikakva voda koja bi se ljudima i stoci nudila kao pitka i ljekovita. Pošto je dakle otvor zdenca bio zatrpan, kao za kaznu zbog grijeha počinjena protiv Boga i sveca, počeše prilike u samostanu nazadovati te uslijediše vrlo teške štete i nevolje, kako na samostanskoj zgradi, koja je u požaru posve izgorjela, tako i na svoj stoci, koja je uginula. I same posvećene djevice, koje su još na životu, bile su odvedene u ropstvo; četiri su puta sva samostanska dobra postala plijenom; sedamdeset je konja uginulo; naposljetku se činilo da sve nedaće prijete propašću samostana.
Præclarus admodum, salutifer, amænus, et tertio in vinum commutatus fons extitit, ideo S. Gerlaci dictus, quia ex illo et ipse bibere, et Deus, Sancto intercedente, miracula edere solebat. Hic magna mole injectorum lapidum obstructus, diabolo instigante, et minus bene de Sanctorum patrociniis sentientibus quibusdam malignis hominibus. Atque ita factum est, quod intra quinquaginta et amplius annos nulla ex visceribus terræ manaret aqua, quæ se usui hominum et jumentorum præberet potabilem et salutiferam. Ore igitur putei obstructo, quasi pro pœna peccati in Deum et Sanctum commissi, cœperunt res monasterii retro labi, et gravissima damna et incommoda subsequi, tam in monasterii ædificio flammis penitus exusto, quam in jumentis omnibus emortuis. Ipsæ etiam sacræ virgines, quæ adhuc supersunt, captivæ abductæ sunt: quater omnia monasterii bona prædæ paruerunt: septuaginta equi interierunt: omnia denique adversa quasi monasterii exitium minari videbantur.
9 Časna poglavarica samostana MARIJA TZEVEL istinitim je kazivanjem sve to po redu izložila tebi, svomu biskupu, puna tjeskobe i tuge. Tada si bez oklijevanja, predostojni biskupe, kao nadahnut božanskom silom, odgovorio: „Nakon prethodnih molitava tražite od Boga milosrđe i pomoć te potražite izvor svojega svetog zaštitnika, da ne bi, ako on dulje ostane skriven, i Božje milosrđe odvratio od vas i bio povodom da ujedno propadne spomen na blaženoga muža. Jer ako je voda zahvaćena s toga izvora ljudima i stoci pružala dobročinstva zdravlja, poteče li on ponovno, udijelit će ista dobročinstva; odakle će slava sv. Gerlaka iz dana u dan sretno rasti ovdje i na nebu, a vi ćete same primiti nekadašnja željena dobročinstva svoga zaštitnika.” Zacijelo spasonosan savjet, dostojan biskupa.
9 Venerabilis Domina monasterii MARIA TZEVEL, veridica narratione hæc tibi suo Episcopo omnia ex ordine pandit, anxietatis et mœroris plena. Tum sine mora, Dignissime Præsul, quasi divino Numine af flatus, respondisti: Præmissis orationibus a Deo quærite misericordiam et auxilium, et inquirite fontem sancti Patroni vestri; ne si ille diutius delitescat, et misericordiam Dei prohibeat a vobis, et occasio sit quod et viri beati memoria simul intereat. Nam si fontis illius hausta aqua hominibus et jumentis beneficia præstitit sanitatis, si is iterum fluxerit, eadem conferet beneficia; unde S. Gerlaci gloria per singulos dies hic et in caelo feliciter capiet augmenta, et vos ipsæ pristina Patroni vestri optata beneficia. Salubre certe et Episcopo dignum consilium.
10 Bio je tada, a i sada je, najvjerniji samostanski ekonom imenom Winand Balthasar, koji je, čuvši tu biskupovu riječ, noć uoči Uzašašća Gospodnjega godine 1099. proveo besano te je, ustavši u treći sat prije izlaska sunca, probudio drugoga najstarijeg samostanskog slugu Arnolda Nalema, rođenoga u Holthemu, muža od gotovo stotinu godina, koji je još i ove 1600. godine na životu. Njih dvojica, moleći se, počeše na širokom polju ugodne livade kopajući tražiti izvor, i božanskim darom ne bijahu prevareni u svojoj želji. Što su tražili, to su i našli. Vraćaju se i svim redovnicama i slavnim djevicama donose uistinu radosne vijesti.
10 Erat tunc, et adhuc modo est, fidelissimus monasterii Æconomus, Winandus Balthasar nomine, qui audito hoc Episcopi oraculo, noctem Ascensionis Dominicæ anno MXCIX ducebat insomnem, surgensque hora tertia ante solis ortum, excitavit alium antiquissimum monasterii famulum Arnoldum Nalem, natum in Holthem, virum centum quasi annorum, et adhuc anno isto MDC superstitem. Duo isti, orantes, cœperunt in amœni prati lato campo fodientes quærere fontem, et divino munere non sunt fraudati desiderio suo. Quod quæsiverunt, invenerunt. Redeunt, læta certe nuntia universis religiosis et inclytis virginibus reportant.
11 Glas o pronađenom izvoru dopire do tvojih pobožnih ušiju, prečasni biskupe (koji si tada boravio u a Sokolovoj utvrdi). Od duševne radosti kliče biskup te sljedećega ponedjeljka, žureći se k novim pronađenim Božjim darovima, uzima sa sobom svećenike ugledne po pobožnosti i zaslugama, naime časnoga župnika valkenburškoga i najučenijega gospodina Vilima Amicusa, župnika u Hulsbergu, kao i izvrsnoga gospodina Winanda od Gelre, najučenijega prvostupnika svete teologije i župnika u Gronsveldu, te također najpobožnijega muža gospodina Vilima Hesiusa, župnika u Venlu i izvrsnoga propovjednika. Njima se pridružiše neki plemeniti velikaši valkenburške zemlje, naime slavni muž Walther Hoen, namjesnik cijeloga valkenburškog područja, Mihael Coeken, također Petar vanden Hoeff, ugledni vlastelin istoga područja, te plemeniti Jakov Leick, kraljevski povjerenik. Njima se priključiše čestiti građani katolici iz Valkenburga, njih 25 na broju.
11 Reperti fontis rumor ad pias tuas, Reverendiss. Antistes (qui tunc in a arce Falconis eras) aures defertur. Præ mentis gaudio exultat Episcopus, et die Lunæ sequenti ad nova Dei reperta munera properans, assumit secum Sacerdotes pietate graves et meritis, nempe Pastorem Valkenburgensem venerabilem, et doctissimum Dominum Wilhelmum Amicum Pastorem in Hulsberch, necnon et egregium Dominum Winandum a Gelria sacræ Theologiæ Baccalaureum eruditissimum Pastorem in Gruntsveldt, devotissimum quoque virum Dominum Wilhelmum Hesium Pastorem in Venloe egregium concionatorem. Istis se adjunxerunt nobiles aliquot Proceres terræ Valkenburgensis, nempe inclytus vir Waltherus Hoen Anthypatus totius territorii Valckenburgensis, Michael Coeken, Petrus etiam vanden Hoeff Dynasta insignis ejusdem territorii; Jacobus quoque Leick generosus, Commissarius Regius. His se sociarunt honesti cives Catholici Valckenburgenses numero XXV.
12 Svi oni okupljeni dođoše hvaliti Gospodina jer je dobar, jer je vječno milosrđe njegovo. Svečanu je misu o sv. Gerlaku sav radostan odslužio sam biskup. Tada pak tko god je gledao lice vrhovnoga svećenika, bio je dirnut u duši, jer su lice i boja očitovali nutarnju pobožnost duše. Svećenici su se pak prostrli pred oltarom, zazivali i hvalili Boga, pobožnom prošnjom moleći Svemogućega da po zagovoru svetoga muža svi budu sačuvani u cjelovitosti vjere. O koliko je tada za vrijeme žrtve iz djevičanskih očiju poteklo suza pobožne odanosti! Koliko se čulo pobožnih uzdaha! Koliko udaranja u prsa! Po završetku žrtve upriličuje se procesija k svečevu izvoru. Sprijeda ide sveti djevičanski zbor, također poglavarica, svećenici i prepozit. Slijedi biskup okružen plemenitim i časnim muževima. Na ugodnom se mjestu pokraj izvora pjeva Te Deum, biskup je blagoslovio izvorsku vodu i svi su iz nje pili.
12 Omnes isti congregati, venerunt ad laudandum Dominum, quoniam bonus, quoniam in sæculum misericordia ejus. Solemne officium Missæ de S. Gerlaco ipse totus festivus peregit Episcopus. Tunc vero qui summi Sacerdotis videbat vultum, mente vulnerabatur, facies enim et color declarabant internam animi pietatem. Sacerdotes autem ante altare jactaverunt se, invocabant et laudabant Deum, pia supplicatione obsecrantes Omnipotentem, ut intercessione viri sancti, omnes in fidei integritate conservarentur. O quot tunc sub sacrificio virgineis oculis piæ devotionis lacrymæ defluxerunt! quot pia suspiria audita! quot pectorum tunsiones! Peracto sacrificio instituitur processio ad Sancti fontem. Præcedit sacer virgineus chorus, Domina quoque, Sacerdotes et Præpositus. Sequitur Præsul stipatus nobilibus et honestis viris. Te Deum in amœno loco juxta fontem cantatur, Episcopus benedixit fontis aquam, et biberunt omnes ex ea.
13 I nakon nekoliko dana vrlo teškom i mučnom tjelesnom bolešću bude pogođena plemenita i pobožna Katarina T'zevel, potpriorica samostana, te kad je popila donesenu izvorsku vodu, koju je željela piti, odmah je ozdravila od nemoći. A od vremena pronalaska izvora, kao iz otvorenih vrata božanske dobrote, uslijedili su ovi darovi ozdravljenja. Neki starac iz Hoelanta, popivši čašu hladne vode, odmah je ustao zdrav. Mnogi hodočasnici iz Margratena, Oud-Valkenburga, Heera i Cadier en Keera, te iz drugih različitih mjesta, tvrde da su po zaslugama sv. Gerlaka i ljekovitom vodom izvora postigli božanska dobročinstva, milošću i dobrotom Gospodina našega Isusa Krista. a Valkenburg, kod Francuza Fauquemont, grad je u pokrajini s one strane Meuse, koji se na drevnim putnim kartama naziva Coriovallum i Coriovallium, možda nekoć Corwalg.
13 Et post aliquot dies gravi admodum et molesta corporis valetudine infestatur nobilis et pia Catharina T'zevel monasterii Suppriorissa, et allatam fontis aquam, quam bibere desiderabat, cum bibisset, statim ab infirmitate convaluit. A tempore autem reperti fontis quasi ex aperto divinæ pietatis ostio, hæc sanitatum subsecuta sunt munera. Vetulus ex Hoelant hausto calice frigidæ aquæ statim sanus surrexit. Multi peregrini ex Margraten, Aldenvalckenborch, Heer et Cayr, aliisque diversis locis asserunt, se meritis S. Gerlaci, et salutifera aqua fontis, divina beneficia consecutos, gratia et benignitate Domini nostri Jesu Christi. a Valckenburgum, Gallis Faucquemont, oppidum est ditionis Ultramosanæ, quod in antiquorum itinerariis tabulis Coriovallum, et Coriovallium, forte olim Corwalg.
Životopis, nepoznati pisac. 1. poglavlje.
Vita, auctore anonymo. caput 1.
Rođenje i mladost sv. Gerlaka.
S. Gerlaci natales, adolescentia.
Gerlak je potjecao s područja a grada Maastrichta, gdje se s poštovanjem časte relikvijeb bl. Servacija, od roditelja uglednih po svjetovnom dostojanstvu. On sam bio je u mladenačkim godinama poučen u vojničkim vještinama te je neko vrijeme po običaju ovoga svijeta slavno vojevao i vojničkom službom sebi stekao glasovito ime. Bio je naime stasit i snažan tijelom, velikodušan duhom, ali i odveć žestoke ćudi.
Gerlacus in territorio a Trajectensis oppidi, quob B. Servatii reliquiæ venerabiliter honorantur, parentibus secundum sæculi dignitatem inclytis extitit oriundus. Ipse in annis juvenilibus militaribus disciplinis institutus, aliquamdiu secundum morem hujus sæculi præclare militavit, et per militiam celebre sibi nomem comparavit. Erat enim magnus corpore et validus, magnanimus mente; sed et animus acer nimis.
2 I budući da su, kako svjedoči riječ istine, osjećaj i pomisao ljudskoga srca skloni zlu od mladosti njegove, dogodilo se da je Gerlak u prvo doba svoje mladosti, ponesen povoljnim prilikama i sretnim uspjesima, raspaljen žarom mladenačke krvi, potaknut običajima i prijateljstvima svojih suboraca, stazom pokvarena života strmoglavim korakom svojih djela jurio širokim i prostranim putem ovoga svijeta. A to se bez sumnje dogodilo ne bez velikoga i skrivenog nauma božanskoga dopuštenja: naime da bi on, koji je imao postati ispovjedalac tako velika imena i vjerni sluga Kristov, svima bio postavljen za primjer istinske pokore; da nitko, koliko god velikim grijesima bio zapleten, ne bi očajavao da dostojnim plodovima pokore može postići oproštenje božanskoga milosrđa, dok gleda Gerlaka izbavljena iz tolikoga ponora i štitom božanskoga milosrđa istrgnuta iz najdublje utrobe drevne zmije, postavljena na toliki vrhunac kreposti i proslavljena takvom povlasticom svetosti ic glasa. Toliko je naime u prvo vrijeme svoga vojničkog početništva nadmašio lakomislenost težnji svih ljubitelja ovoga svijeta da u trčanju za zemaljskim dobicima, u iznuđivanju i nametima nad siromasima te u primamljivostima ovoga ispraznog svijeta gotovo ni od kojega suborca, koliko god u tome bio izvježban, nije bio različit. Glasu naime božanske opomene, koji u Evanđelju opominje svoje vjerne da bdiju u prvoj i drugoj straži, prošao je gluhim uhom, jer u vrijeme svoga dječaštva ili mladosti, kao u prvoj i drugoj straži, za vječno spasenje svoje duše nije dovoljno trijezno bdio razumom. Ali milost našega Otkupitelja i neizmjerna dobrota svoga slugu Gerlaka, dok je bio u snazi zrele dobi, kao u trećoj straži, tolikom je grmljavinom straha pred sobom probudila iz smrtnoga sna i tolikom snagom duhovne stege okrijepila za bdjenje u čuvanju božanskih zapovijedi da je mnoge koji su se od najranije dobi činili predanima redovničkom životu, uznesen ognjenim krilima kreposti, pretekao milošću svetosti te je darežljivošću božanskoga dara postigao ujedno i zaslugu i nagradu prethodnih otaca, čiji je spomen kod svih pravovjernih sinova Crkve ne bez razloga hvalevrijedan, kao što će sljedeće potpunije očitovati.
2 Et quia, testante veritatis eloquio, sensus et cogitatio humani cordis in malum prona sunt ab adolescentia sua, factum est, ut Gerlacus primo suæ juventutis tempore prosperis rebus et secundis successibus elatus, juvenilis calore sanguinis inflammatus, commilitonum suorum moribus et amicitiis incitatus, corruptæ vitæ tramite per latam et spatiosam hujus sæculi viam præcipiti actionum pede percurreret. Quod nimirum non sine magno et occulto divinæ permissionis consilio factum esse credimus: ut videlicet tanti nominis Confessor et fidelis Christi servus futurus, ad exemplum veræ pænitentiæ cunctis proponeretur: ut nullus, quantumlibet magnis criminibus implicitus, ad indulgentiam divinæ misericordiæ, per condignos pænitentiæ fructus, se pervenire posse desperaret, dum Gerlacum de tanta voragine liberatum, et de imis visceribus serpentis antiqui parmula divinæ misericordiæ subtractum, in tanto cerneret virtutum culmine collocatum, et tali prærogativa sanctitatis acc nominis videret glorificatum. Adeo quippe primo sui tempore tyrocinii, cunctorum mundi hujus amatorum supergressus est studiorum levitatem, ut in sectandis terrenis lucris, in pauperum exactionibus et angariis, inanis hujus mundi lenociniis, nulli pæne commilitonum, quantumlibet in iis exercitato, reperiretur dissimilis. Vocem quippe divinæ admonitionis, quæ in Evangelio ad vigilandum in prima et secunda vigilia fideles suos commonet, aure surda præterivit: quia in pueritiæ vel in adolescentiæ suæ tempore, quasi in prima et secunda vigilia, circa sempiternam suæ animæ salutem, intellectu non satis sobrie vigilavit. Verum gratia nostri Redemptoris pietasque immensa famulum suum Gerlacum, dum in robore perfectæ constitutus esset ætatis, quasi in tertia vigilia, tanto tonitruo sui timoris de somno lethali excitavit, tantoque disciplinæ spiritualis vigore ad vigilandum in custodia divinorum mandatorum confortavit; ut plerosque, qui a primæva ætate religiosæ vitæ dediti videbantur, igneis virtutum alis subvectus, sanctitatis gratia præveniret; et Patrum præcedentium, quorum apud omnes orthodoxos Ecclesiæ filios non immerito prædicabilis est memoria, meritum simul et præmium divini muneris largitate contingeret: sicut sequentia plenius declarabunt.
a Maastricht, plemeniti grad na rijeci Meusi, četiri milje nizvodno od Liègea.
b Životopis sv. Servacija biskupa donijet ćemo 13. svibnja.
c Smatram da tako valja čitati. Pisalo je „non”.
a Trajectum, nobilis civitas ad Mosam flumen, quatuor infra Leodium leucis.
b Vitam S. Servatii Episcopi dabimus xmi Maii.
c Ita legendum conjicio. Erat non.
O počecima njegova obraćenja.
De primordiis conversionis ejus.
Kada se svidjelo višnjoj milosti da svoga slugu Gerlaka oslobodi iz babilonskoga sužanjstva i postavi ga za hrabra vojnika i najvjernijega građanina naše majke Jeruzalema, koji je gore, dogodilo se da je jednom zgodom Gerlak sa svojim suborcima po običaju žurio na vojničke igre, koje se pučki nazivaju turnirima. Bio je naime u jednoj vojničkoj službi koja se našim jezikom naziva a ritmajstor, to jest zapovjednik vojnika, što se nekoć možda zvalo tribunom vojnika. A u određeni dan, pod nekom utvrdom Julija Cezara, koja se po njemu nazivab Jülich, pošto su čete vojnika bile postrojene za vojničku vježbu, Gerlak je pod oružjem s vojnicima koje je imao pod sobom pohitao na poprište borbe.
Quando complacuit supernæ gratiæ, ut famulum suum Gerlacum de servitute Babylonis liberaret, et Hierusalem matris nostrae, quæ sursum est, militem eum strenuum et civem fidelissimum ordinaret; contigit, ut quodam tempore ad ludos militares, quos vulgo tornetas vocant, Gerlacus cum suis commilitonibus more solito properaret. Erat enim in quodam officio militari, quod lingua nostra a ridtmeister, hoc est, militum magister, dicitur; quod olim forte Tribunus militum dicebatur. Constituta vero die, sub quodam castro Julii Cæsaris, quod ab eob Juliacum dicitur, ordinatis ad exercitium militare militum cuneis, Gerlacus armis instructus, cum militibus, quos sub se habebat, adaream certaminis properavit.
4 Već je pak pokušavao stupiti u ono borilište, već se spremao, zaklonivši prsa štitom, zavitlati kopljem, kad gle, pogođen viješću teške žalosti, naime o smrti svoje supruge, duboko uzdahnu; i odmah, nadahnut rosom višnje milosti, pošto su mu se otvorile umne oči srca, spozna da propadljiva bogatstva i prolazne časti nisu ništa drugo doli neke taštine i lažne ludosti. Odmah se dakle pred cijelim mnoštvom vojnika koje se bilo okupilo odreče vojničkoga pojasa; konjske ukrase i opremu za jahanje, slavu i sjaj oružja, poput svetoga kralja i proroka Davida betlehemsku vodu, izli kao žrtvu ljevanicu Gospodinu, te razmatranjem boljega života potvrdi da više nikada k tome neće prisloniti ni srce ni ruke. Po primjeru dakle Spasitelja koji je hitao na muku, sjede na leđa poniznoga magarčića i tako se vrati svojima, te novošću tako velika čina u svima koji su to gledali ostavi ne malo divljenja.
4 Jam vero palæstræ illi sese inserere tentabat, jam pectori clypeo obducto hastam vibrare parabat; cum ecce gravis mœroris nuntio, de morte videlicet suæ conjugis, consternatus, altius ingemuit; moxque rore supernæ gratiæ inspiratus, apertis intellectualibus oculis cordis, perituras divitias et fugitivos honores, nihil aliud quam vanitates quasdam, et insanias falsas esse cognovit. Confestim igitur coram omni, quæ convenerat, militum multitudine, militiæ cingulo abrenuntiavit: equorum phaleras et subvectionem, armorum gloriam et splendorem, sicut sanctus Rex et Propheta David aquam Bethleemiticam, Domino libavit; numquam deinceps istis se cor vel manus apponere, melioris vitæ contemplatione, confirmavit. Exemplo igitur Salvatoris ad passionem properantis, humilis aselli terga insedit, sique ad propria remeavit; et tantæ rei novitate, omnibus hoc intuentibus non minimum admirationis dereliquit.
a Zapravo je to zapovjednik konjanika, od „rijden”, što na nizozemskom znači jahati.
b Ispravnije, kako mislim, Cluverius izvodi to ime od Julije Agripine, Neronove majke. To je glavni grad Jülicha, vrlo prostranoga vojvodstva između Rajne i Meuse.
a Proprie est Equitum magister, a rijden quod Belgice equitare significat.
b Rectius, ut reor, Cluverius a Julia Agrippina Neronis matre nomen id ductum conjicit. Caput est Juliæ per ampli Ducatus, inter Rhenum ac Mosam.
O početku njegova hodočašća.
De initio peregrinationis ejus.
Nakon toga dakle, uredivši kuću i posloživši svoje stvari, bosih nogu, do tijela odjeven u kostrijet, a odozgo pokriven željeznim oklopom, obilazeći hodočasteći različita sveta mjesta, naposljetku stiže u Rim. Pohodivši stoga svete pragove apostola, pošto je pred gospodinom papom i kardinalima obavio ispovijed grijeha, zamoli da mu se pokaže put pokore i da mu se za ozdravljenje rana nalože prikladni lijekovi zadovoljštine. Papa mu pak naloži sedmogodišnju, drugi kažu petogodišnju, pokoru koju treba izvršiti u službi siromasima u jeruzalemskom svratištu. Primivši je pobožno i dobivši apostolski blagoslov, krenu na put. Stigavši dakle u sveta mjesta, potraži svratište u koje se primaju siromasi i bolesnici.
Post hæc igitur, disposita domo, et ordinatis rebus, pede nudo, ad carnem cilicio indutus, et desuper lorica ferrea coopertus, per diversa loca Sanctorum peregrinando circuiens, tandem Romam devenit. Visitatis itaque Apostolorum sacris liminibus, a Domino Apostolico et Cardinalibus, confessione peccatorum facta, pænitentiæ sibi viam demonstrari, et vulneribus sanandis congrua medicamenta satisfactionis sibi rogavit injungi. Apostolicus vero septem annorum, alii dicunt quinque, illi pænitentiam injunxit peragendam, in ministerio pauperum in hospitali Hierosolymitano. Quam ille devote suscipiens, accepta benedictione Apostolica profectus est. Perveniens igitur ad loca sancta, hospitale, quo pauperes et infirmi recipiuntur, expetiit.
6 A braća svratišta, doznavši razlog zbog kojega je došao i smatrajući da je ugledna osoba, htjedoše ga odrediti za manje naporne službe. No naprotiv, čovjek Božji odgovori da za Krista, koji se za nas pokazao poniznim, u službi siromasima želi podnositi napor, a ne bježati od njega, te prezir, a ne čast. Što više reći? Jedva naposljetku i s mukom jednom postigne da mu se povjeri briga oko napasanja životinja. Preuzevši dakle povjerenu mu stražu nad teglećom stokom, kroz sedam je neprekidnih godina vjerno čuvao svinje i drugu stoku, uvijek predan postovima i molitvama te božanskim službama, ustrajući kao neumoljiv krotitelj svoga tijela.
6 Fratres vero hospitalis, cognita caussa pro qua venerat, considerantes honestam esse personam, officiis minus laboriosis eum deputare voluerunt. At contra vir Dei, se laborem petere, non fugere; despectionem, non honorem, pro Christo, qui pronobis humilem se exhibuit, se in ministerio pauperum perpeti velle respondit. Quid plura? Ægre tandem, et vix aliquando obtinuit, ut cura pascendorum animalium sibi imponeretur. Suscepta igitur jumentorum sibi delegata custodia, per septem annos continuos, porcos et alia pecora fideliter procuravit, semper jejuniis ac orationibus, divinisque obsequiis intentus; et inexorabilis castigator sui corporis perseverans.
7 A ne smije se prešutjeti da je jednoga dana, dok je boravio na ispaši stada, slučajno stao nogom, kakva mu je bila bosa, na neku vrstu trnja koje je vrlo oštre naravi; i kako se snaga toga grmlja pogoršavala, počeše ga stezati veliki bolovi. Sjetivši se pak čovjek Božji da je u vrijeme svoga dječaštva u srdžbi nogom udario vlastitu majku, zahvali Stvoritelju što je u onom istom dijelu tijela kojim se sam bio ogriješio o majku zaslužio od njega biti očinski kažnjen. A kada je isteklo vrijeme naložene mu pokore, naime tijek od sedam godina, istim putem kojim je bio došao ponovno se vrati u grad Rim.
7 Nec prætereundum, quod die quadam, dum in pascendis gregibus moratur, casu pedem, sicut erat nudus, in quoddam genus spinarum, quod mordacissimæ naturæ est, impegit; et vi illius dumetiingravescente, magnis doloribus coepit coarctari. Recordatus autem vir Dei, quod matrem propriam tempore suæ pueritiæ pede iratus pulsavit, gratias egit Conditori, quod in eodem quo ipse in matrem excesserat corporis membro, paterne ab eo meruit castigari. Dum vero spatium injunctæ sibi pænitentiæ, septem videlicet annorum curriculum, esset evolutum; itinere quo venerat, iterum Romanam remeavit ad urbem.
Kako ga je papa Hadrijan poslao natrag iz Rima.
Qualiter ab Adriano Papa Roma remissus sit.
U to je vrijeme Apostolskom Stolicom upravljao a papa Hadrijan IV., a Rimskim Carstvom vladaob car Fridrik, koji je također iz ruke spomenutoga Apostolskog poglavara primio posvećenje, odnosno pomazanje za Carstvo. Taj je car Fridrik bio djed ovogac Fridrika koji, nakon smrti svoga ocad cezara Henrika, pošto je carstvo bilo silno uzdrmano sukobome Filipa i Otona, naposljetku zakonito naslijedivši vlast, danas drži vrhovništvo. Stoga je Božji čovjek Gerlak, pristupivši spomenutom poglavaru Rimske Stolice i pokazavši da je izvršio sebi naloženu sedmogodišnju pokoru, poniznom molbom zatražio da mu on pokaže oblik i put redovničkoga života koji bi odsada slijedio.
Ea tempestate præsidebat Apostolicæ Sedi a Adrianus Papa IV, et Romanum Imperium gubernabatb Fredericus Imperator, qui etiam de manu prænominati Apostolici consecrationem vel unctionem Imperii suscepit. Iste Fredericus Imperator avus extitit hujusc Frederici, qui post patris suid Henrici Cæsaris obitum, disturbato nimium per contentioneme Philippi et Ottonis imperio, tandem legitime succedens, obitnetf hodie principatum. Igitur vir Dei Gerlacus, ad supramemoratum Romanæ Sedis Antistitem accedens, et injunctam sibi septem annorum pænitentiam se persolvisse demonstrans; formam et viam religiosæ vitæ, quam deinceps imitaretur, ab eo sibi demonstrari supplici prece postulavit.
9 Gospodin pak Apostolski poglavar predložio mu je različita pravila svetaca, kako monaškoga tako i kanoničkoga staleža. Na to je Božji čovjek odgovorio da se neraskidivo obvezao i vezao nekim zavjetima: naime, izjavio je da se odrekao jahanja konja te pijenja vina i jedenja mesa, i da će obdržavati neprekidne postove kako ljeti tako i zimi, te da će se radi božanske nagrade nepovredivo podvrgavati nošenju kostrijeti i drugim naporima dokle god mu traje životni vijek. I zbog toga je ustvrdio da se nipošto ne može uskladiti sa svecima koji žive zajedničkim životom pod redovničkim zavjetom. Na to je Apostolski muž, primijenivši mjerilo razboritosti i razmotrivši narav stvari, poslao Božjega čovjeka natrag u njegov zavičaj opskrbljena apostolskim pismom, predavši mu takve propise za život da zna kako je od svega što se činilo da posjeduje po očinskoj baštini upravitelj, a ne vlasnik, te da, zadovoljan hranom i odjećom, sve ostalo razdijeli u pobožne svrhe crkvama i siromasima. Primivši to pravilo života, Božji se čovjek vratio na rodnu grudu, noseći sa sobom pismo Apostolskog poglavara i bulu koja je sadržavala ime Hadrijana IV., a koja se sve do danas za svjedočanstvo te stvari čuva u našoj crkvi.
a Hadrijan IV., izabran za papu 3. prosinca godine 1154., umro je 1. rujna godine 1159.
b Fridrik I. Barbarossa u četvrtoj godini kraljevanja okrunjen je za cara u Rimu od Hadrijana 17. lipnja 1155., umro je godine 1190.
c Fridrik II., izabran za cara godine 1211., ali okrunjen tek godine 1213. u Aachenu, a u Rimu godine 1219. Godine 1245. izopćen je i lišen Carstva, a sljedeće mu je godine na mjesto postavljen landgrof Henrik, a ovome godine 1247. grof Vilim Holandski.
d Henrik VI., drugima V., okrunjen je za cara u Rimu od Celestina III. 15. travnja godine 1191., umro je 28. rujna godine 1197.
e Nakon smrti Henrika VI., godine 1197. jedni su izabrali njegova brata Filipa, a drugi saskoga vojvodu Otona. Odatle rat. Oton je popustio. Filip je ubijen 22. lipnja godine 1208. Po dogovoru je naslijedio Oton, okrunjen u Rimu godine 1219. (zapravo 1209.), izopćen godine 1210., umro je godine 1216.
f Odavde je očito kada je napisan ovaj životopis: naime oko godine 1225.
g Odavde se zaključuje da je pisac živio u istom samostanu sv. Gerlaka.
Kako je u šupljem hrastu provodio redovnički život u najstrožoj stezi.
Vrativši se pak na svoja polja i znajući da nam kroz mnoge nevolje valja ući u kraljevstvo Božje, prihvatio se silno teške nakane i stege stroga življenja nečuvene u našim vremenima. Naime, na istom mjestu dvorišta gdje sada počiva njegovo presveto tijelo i čeka slavu uskrsnuća i blažene preobrazbe, to jest na vlastitom zemljištu svoga prava, dao je izdubiti prastari hrast, velike debljine oko korijenja, u prostranu šupljinu, te u njega donijeti veliku gomilu kamenja, a odozgo prostrijeti rogožinu, i na tom je ležaju predavao udove snu, odjeven do tijela u kostrijet, a odozgo prekriven željeznom verižnjačom. Tome su svjedoci stariji ljudi koji još i danas žive i borave u našem susjedstvu, koji tvrde da su iz osušena korijenja spomenutoga hrasta izvadili toliku količinu kamenja za temelje crkve koja je sagrađena nad udovima blaženoga muža, koliko bi dobro opremljena kola jedva mogla prevesti u dva ili tri navrata; štoviše, izjavljuju da su ondje pronašli i ostatke rogožine na kojoj je Božji čovjek običavao ležati.
9 Dominus vero Apostolicus diversas Sanctorum regulas tam Monasticæ quam Canonicæ professionis ei proposuit. Ad hæc vir Dei quibusdam votis indisolubiliter se obligasse et constrinxisse respondit; videlicet equorum subvectionem, vinique et carnis edulium se asseruit devovisse, et continuata tam æstate quam hyeme jejunia se observaturum, cilicii quoque et aliorum laborum exercitium se inviolabiliter subiturum gratia divinæ remunerationis, quamdiu vitæ sibi spatium superesset. Et hac de caussa Sanctis in communi vita sub regulari professione degentibus, se minime concordare posse affirmavit. Ad hæc vir Apostolicus, adhibito discretionis libramine, considerata rerum qualitate, virum Dei Apostolicis munitum litteris ad propria remisit; talia vivendi præcepta ei tradens, ut omnium quæcumque paterna hereditate possidere videbatur, dispensatorem, non possessorem se sciret esse; et victu vestituque contentus, cetera omnia in caussas pias ecclesiis et pauperibus erogaret. Hac accepta vir Dei vivendi regula, ad natale solum remeavit, litteras Apostolici secum deferens, et Bullam Adriani IV nomen in se continentem, quæ nunc usque pro hujus rei testimonio in ecclesia nostra conservatur.
a Adrianus IV, an. MCLIV, III. Dec. Pontifex creatus: obiit 1 Septemb. an. MCLIX.
b Fridericus I, Ænobarbus, anno regni quarto Imperator coronatus est Romæ ab Adriano, XVII Junii, MCLV, mortuus anno MCXC.
c Fridericus II, an. MCCXI. Imperator electus, sed anno tantum MCCXIII, coronatus Aquisgrani, Romæ an. MCCXIX. An. MCCXLV. excommunicatus et Imperio abdicatus est, eique anno sequenti subrogatus est Henricus, Landgravius, huic an. MCCXLVII. Wilhelmus Hollandiæ Comes.
d Henricus VI aliis V, an. MCXCI XV April. Imperator Itomæ a Cælestino III coronatus, mortuus an. MCXCVII, XXVIII Septemb.
e Mortuo Henrico VI, electus est Philippus ejus frater, ab aliis Otho Dux Saxoniæ, an. MCXCVII. Hinc bellum. Cessit Otho. Occisus est Philippus an. MCCVIII, XXII Junii. Ex pacto Otho successit, an. MCCXIX. Romæ coronatus: an. MCCX, excommunicatus, obiit anno MCCXVI.
f Hinc patet quando hæc scripta sit vita; circa annum nempe MCCXXV.
g Colligitur hinc, Auctorem in eodem S. Gerlaci canobio habitasse.
Qualiter in quercu concava religiosam vitam sub arctissima districtione duxit.
Regressus autem ad agros proprios, sciens quoniam per multas tribulationes oportet nos introire in regnum Dei, arduum nimis propositum, et austeræ conversationis districtionem nostris inauditam temporibus, arripuit. In eodem enim atrii loco, quo nunc ejus sanctissimum requiescit corpus, et resurrectionis simul et beatæ immutationis expectat gloriam, in proprio scilicet sui juris fundo, quercum veternosam, magna grossitudine circa radices distentam, ampla capacitate cavari, et in ea congeriem magnam lapidum fecit comportari, desuper autem mattam componi, et in hoc lectisternio membra dedit sopori, ad carnem cilicio indutus, et desuper lorica ferrea coopertus. Hujus rei seniores qui hucusque supersunt, et in vicinia nostra demorantur, testes existunt; qui asserunt, de arefactis radicibus prædictæ quercus, tantam copiam lapidum ad fundamenta ecclesiæ, quæ super beati viri membra ædificata est, se extulisse, quantam plaustrum bene instructum duabus vel tribus vicibus devehere vix sufficeret: quin etiam reliquias mattæ, super quam cubare vir Dei consueverat, ibi se reperisse profitentur.
11 A što da kažem o skromnosti njegova uzdržavanja i o neumornoj ustrajnosti u trudu kojim se znojio u božanskoj službi? Zasigurno bi me tkogod mogao žigosati, kao teškim užarenim željezom, jednim pjesničkim stihom kojim se kaže:
„Jer čudesa pjevaju pjesnici, ali ne ono čemu valja vjerovati”, da oni koji su tada bili prisutni, suvremenici bl. Gerlaka, nisu njegov anđeoski život na zemlji tako očima vidjeli i rukama opipali da to nije ostalo skriveno njihovoj djeci u drugom naraštaju, nego otac sinu, a sin unuku pripovijeda hvale njegove i kreposti i čudesa njegova koja je po njemu Bog učinio. Naime, neki čovjek poodmakle dobi imenom Ivan (koji još i danas živi boraveći u našem susjedstvu) tvrdi da je, dok je bio dječačić, imao vrlo staru rođakinju koja mu je običavala pripovijedati kako je u ono vrijeme, kada je bl. Gerlak provodio samotnički život u šupljoj pećini hrasta, ona u djevojačkim godinama donosila za njegovu okrepu svu krušnu hranu kojom se Božji čovjek svakodnevno uzdržavao, a koju je ispekla i pripremila njezina majka, koja je bila krvna srodnica blaženoga muža. Taj je kruh, kako smo doznali iz istinitoga kazivanja spomenutoga Ivana i mnogih drugih, bio načinjen od ječma pomiješana s pepelom. Piće mu je pak bila voda s izvora koji se sve do danas naziva Izvor sv. Gerlaka.
11 Jam vero de abstinentiæ illius parsimonia, et de laboris quo in divino desudavit obsequio, infatigabili perseverantia quid dicam? Certe versiculo quodam poetico, quo dicitur,
Nam miranda canunt, sed non credenda, poetæ, me quilibet inurere posset, quasi gravi cauterio: nisi quod ii, qui tunc præsentes erant B. Gerlaci contemporanei, ejus Angelicam in terra conversationem ita oculis inspexerunt, et manibus contractaverunt, quod non sunt occultata a filiis eorum in generatione altera, sed pater filio, filius nepoti narrat laudes ejus et virtutes et mirabilia ejus quæ per eum Deus effecit. Nam quidam provectæ ætatis Joannes nomine (qui nunc usque superest in vicino nobis cohabitans) affirmat se, dum puerulus esset, valde annosam quamdam neptem habuisse, quæ sibi referre solita erat, quod eo tempore, quando B. Gerlacus in quercus concava specu vitam solitariam duxit, in puellaribus annis posita, omne panis alimentum, quo vir Dei quotidie sustentabatur, a matre sua, quæ beati viri consanguinea erat, coctum et præparatum, ad ejus refectionem attulerit. Qui panis, ut prædicti Joannis et aliorum multorum veridica relatione didicimus, ex hordeo cineribus mixto confectus erat. Potus vero ejus aqua erat de fonte, qui usque hodie Fons S. Gerlaci denominatur.
12 Naprotiv, od plodova zemlje ili životinja što su mu godišnje pritjecali, dao je s najpromišljenijom brigom i velikom marljivošću pripremati slatke poslastice, i njima je najljubeznije krijepio siromahe i hodočasnike primljene na konak, dok je sam velikodušno ustrajao u obdržavanju spomenute skromnosti.
Kako je svakoga dana pohađao sv. Servacija u Maastrichtu.
Osim toga, o njegovu neumornom običaju putovanja, ili bolje hodočašćenja, kojim je običavao pohađati svetoga Servacija, vlada kod sviju slavan glas i veliko divljenje, ali ga je teško, i kako se meni čini, nemoguće nasljedovati. Glas naime o tom napornom putovanju ne samo svi koji borave u našoj okolici, nego i narodi iz različitih dijelova svijeta koji svakodnevno hrle na njegove svete pragove, postojano tvrde da im je prenesen od njihovih predaka, te naraštaj koji prolazi naraštaju koji dolazi tako dosljedno o tome pripovijeda da spomen na ovoga sveca traje kao učvršćen u vječnosti. Put naime koji se od ćelije bl. Gerlaka proteže u Maastricht do bl. Servacija dug je jednu veliku milju, dijelom brdovit i težak za uspon; u kišno je pak vrijeme narav te zemlje toliko ljepljiva i močvarna da je jedva komu moguć prolaz i na snažnim konjima. Osim toga, u zimsko vrijeme, stvrdnuta ledenom studeni, postaje tako hrapava poput trnja da se nerijetko onima koji po njoj hodaju bosih nogu okrvave stope. Ali blaženi je muž, ustajući uvijek noću pri prvom pijetlovu pjevu sa svoga ležaja počinka koji je bio prostrt gomilom kamenja, uvijek pretjecao braću crkve bl. Servacija koja su u ponoć ustajala da slave Gospodina: isušen oskudicom postova, opterećen težinom verižnjače, izranjen oporošću kostrijeti, na mračnom i skliskom putu nerijetko gotovo ugušen, ledenim udarcima ponekad teško proboden u tabane, i što je još teže, mnogostruko kušan susretima zloduha koji su mu se vidljivo ukazivali i s njime putovali.
12 At contra, de fructibus terræ vel animalium annuatim sibi provenientium, sagacissimo studio magnaque industria, ciborum dulcia condimenta præparari fecit, et iis pauperes et peregrinos hospitio receptos humanissime refecit, ipse in observantia supradictæ parsimoniæ longanimiter perseverans.
Qualiter singulis diebus S. Servatium in Trajecto frequentavit.
Præterea de iteneris, vel potius peregrinationis ejus indefessa consuetudine, qua sanctum solitus erat frequentare Servatium, celebris apud cunctos existit opinionis, et grandis admirationis, sed difficilis, et, ut mihi videtur, impossibilis imitationis. Hujus enim laboriosi famam itineris, non solum omnes per circuitum nostrum commorantes; verum etiam populi de diversis mundi partibus ad ejus sacra limina quotidie properantes, a progenitoribus suis ad se perlatam constanter asseverant: et generatio quæ præterit, generationi quæ advenit, ita deiis consequenter enarrat, quod hujus Sancti memoria quasi fixa æternitate perseveret. Via enim, quæ a B. Gerlaci cella Trajectum ad B. Servatium porrigitur, magni milliarii spatio dilatatur, ex parte montuosa et ascensu difficilis; pluviali vero tempore natura terræ illius adeo tenax est et palustris, quod in equis valentibus vix alicui sit transmeatio. Præterea, tempore hymali glaciali frigore indurata, ad modum spinarum ita redditur hispida, quod nonnumquam nudis pedibus in ea ambulantium solent cruentari vestigia. Sed vir beatus primo gallorum cantu de lectulo quietis suæ, quod lapidum congerie constratum erat, semper de nocte consurgens, fratres Ecclesiæ B. Servatii, ad confitendum media nocte Domino surgentes, semper prævenit; jejuniorum inedia desiccatus, loricæ pondere gravatus, cilicii asperitate decorticatus, via tenebrosa et lubrica nonnumquam pæne suffocatus, glacialibus ictibus aliquando graviter in plantis terebratus; et quod gravius est, dæmonum visibiliter ei apparentium, et cum eo itinerantium, occursu multipliciter tentatus.
14 Događalo se naime ponekad da su se, kad bi ga izbola oštrina zime te bi mu krv kap po kap tekla iz stopala, duž cijeloga puta vidjeli njegovi krvavi tragovi. U istoj takvoj zimskoj strahoti neki čovjek koji ga je pratio, idući i sam bosih tabana, dok se tužio da mu se noge silno smrzavaju, reče mu Božji čovjek: „Pazi da svojim nogama staješ u iste stope koje ja utiskujem u zemlju.” Poslušao je onaj, i odmah je osjetio kako sva nepogoda zraka rosi kao u proljetno doba, dok ju je prije osjećao kako ljuto pali.
14 Evenit namque aliquotiens, ut hyemis asperitate punctus, sanguine guttatim de pedibus profluente, cruenta per totam viam ejus vestigia notarentur. In eodem hyemis horrore quidam eum comitatus, nudis et ipse incedens plantis, dum graviter pedes sibi algere conquereretur: Observa, inquit homo Dei, ut eadem quæ ego terræ imprimo, tuis pedibus teras vestigia. Paruit ille, moxque totam aeris intemperiem, quasi vernali tempore sensit rorantem, quam prius fuit expertus male urentem.
15 U neko drugo vrijeme neki čovjek imenom Herman, po bjelini tijela nazvan Blankard, koji je i sam pobožno živio na drugom mjestu nedaleko od ćelije blaženoga muža, potaknut njegovim primjerom, nasljedovao ga je u pohađanju pragova bl. Servacija. Među njima je dakle bio dogovor da kod nekoga križa koji je blizu Maastrichta postavljen na raskrižju i putnicima pokazuje put, onaj koji prvi dođe ondje pričeka drugoga, kako bi zajedno požurili k štovanom spomenu presvetoga ispovjedaoca Servacija. Dogodilo se stoga mnogo puta da se, dok je bl. Gerlak s uobičajenom pobožnošću išao putem, zli duh njemu pokazao u liku spomenutoga Hermana i, idući s njim putem, polako mu i takoreći korak po korak ulijevao otrove svoje pakosti. Ali čim je vidio da blaženi muž trijeznim razumom odbacuje njegov zmijski otrov koji mu je kapao u uši i srce, strmoglavim je skokom s mosta rijeke Meuse, koja protječe pokraj Maastrichta, ostavljajući sramotne tragove, bacio samoga sebe u rijeku i ostavio nesumnjive znakove da je bio đavao. U neko drugo vrijeme, želeći usporiti pobožnost njegova putovanja, neprijatelj ljudskoga roda počeo je pred njim valjati kace, bačve i druge takve nakaze, ali ni tako svojim prijevarnim izmišljotinama nije ništa postigao.
15 Alio item tempore quidam Hermannus nomine, a candore corporis Blankardus cognominatus, religiose alio in loco, a beati vifi cella non multum remoto, et ipse conversatus, exemplo ejus incitatus, ad frequentanda B. Servatii limina eum imitatus est. Hoc igitur inter eos convenit, ut ad crucem quamdam, quæ prope Trajectum in bivio posita itinerantibus viam demonstrat, qui prior venisset, alium ibi exspectaret; ut simul ad sacratissimi Confessoris Servatii memoriam venerandam properarent. Contigit ergo multotiens, ut B. Gerlaco solita devotione iter agente, malignus ei spiritus in specie prænominati Hermanni se demonstraret, et cum eo viam carpens, sensim et quasi pedetentim malitiæ suæ venena ei propinaret. At ubi beatum virum serpentinum suum virus, quod auribus et cordi ejus instillabat, sobrio mentis intellectu vidit respuere; de ponte Mosæ fluminis, quæ Trajectum præterfluit, saltu præcipiti, inhonesta relinquens vestigia, in amnem se dejecit; et indicia, diabolum se fuisse, indubia reliquit. Alio item tempore, itineris ejus devotionem retardare volens humani generis adversarius, cupas et dolia et alia hujusnodi monstra coram eo volutare cæpit: sed nec sic equidem per fraudis suæ commenta quidquam efficit.
16 Takvom se strogošću opsluživanja blaženi muž neprekidno vježbao; takvim je učestalim hodočašćenjem neumorno tražio svetoga Gospodinova Servacija. Subotom pak, na dan u koji Crkva po običaju svečano slavi spomen naše slavne Gospe, žurio je ua Aachen, oko tri milje daleko, s torbom i štapom, znakovima svoga hodočašća, u onu po svemu rimskom svijetu najslavniju kapelu koju je utemeljiob Karlo Veliki, ac sveti papa Lav s brojnim mnoštvom biskupa posvetio Gospodinu na čast Bogorodice i Djevice Marije, gdje se također spomen te iste časne Θεοτόκου (Bogorodice) pobožno štuje od svih naroda svijeta i najsvečanije pohađa. Ali tko bi nabrojio kušnje i nasrtaje koje su činili zli anđeli, koji su uz put postavljali spoticala blaženomu mužu? No, utemeljen ustrajnošću prave pobožnosti na čvrstoj stijeni, nipošto nije bio svladan od protivnika.
a Aquisgranum, ili Aquegrani (Aachen), grad Belgijske Galije, nedaleko od Maastrichta, kako je odavde očito, poznat po toplim kupkama, mauzoleju sv. Karla Velikoga itd.
b Njegov ćemo životopis donijeti 28. siječnja.
c Lav III., izabran za papu 26. prosinca godine 795., došao je u Galiju godine 815. (zapravo 805.) i posvetio baziliku sv. Marije u Aachenu, umro je 11. lipnja godine 816. Nije uvršten u broj svetaca, premda se ovdje naziva svetim.
Koliki je progon podnio za Krista.
Budući da dakle svi koji žele pobožno živjeti u Kristu trpe progonstvo zbog pravednosti, Gospodin je svoga izabranika iskušao kao zlato u peći, i da bi ga pročistio kao srebro vatrom prokušano, očišćena, izbistrena i od svake ljage ovoga svijeta potpuno i čisto otrta, proveo ga je na mnoge načine i mnogim putevima kroz peć nevolja. Nakon što je naime prethodila, kako smo već ukratko spomenuli, skrivena i potajna kušnja zlih duhova, poput zmaja koji sjedi u zasjedi u potaji, dosljedno je ništa manje uslijedio otvoreni progon nekih bogataša i moćnika protiv njega, poput lava koji riče u visini.
16 Talis observantiæ rigore vir beatus se indesinenter exercebat: talis peregrinationis frequentatione Sanctum Domini Servatium infatigabiliter requirebat. Salbati tamen die, in quo gloriosæ Dominæ nostræ memoriam Ecclesia consuetudinaliter solemnem agit a Aquisgrani, per milliaria circiter tria, cum pera et baculo, peregrinationis suæ insigniis, properavit, ad illam famosissimam toto Romanorum orbe capellam, a B Carolo Magno fundatam, et a C Sancto Leone Papa, cum numerosa Episcoporum multitudine in honore Dei genitricis et virginis Mariæ, Domino consecratam: ubi etiam ejusdem reverendæ Θεστόζου memoria venerabiliter a cunctis terrarum populis honoratur, et celeberrime frequentatur. Sed tentationes et immisiones factas per angelos malos, qui juxta iter scandalum dalum posuerunt beato viro, quis enumeret: Verum supra firmam petram veræ religionis perseverantia fundatus, nullatenus est ab adversariis superatus.
a Aquisgranum, sive Aquegrani, Galliæ Belgicæ urbs, non procul Trajecto, ut hinc patet, balneis calidis, S. Caroli Magni mausoleo, etc. nobilis.
b Vitam ejus dabimus xxviii Januar.
c Leo III, an. DCCXV, XXVI decemb. creatus Pontifex, anno DCCCXV, in Gallias venit, et basilicam S. Mariæ Aquisgrani dedicavit, obitan. DCCCXVI. XIJunii. Non est relatus in numerum Sanctorum, licet hic Sanctus appelletur.
Quantam persecutionem pro Christo sustinuit.
Quoniam igitur omnes, qui pie volunt vivere in Christo, persecutionem patiuntur propter justitiam, tamquam aurum in fornace probavit electum suum Dominus: et ut purgatum defæcatumque, et ab omni hujus mundi aspergine presse pureque detersum, quasi argentum igne examinatum eum purificaret, multifariam multisque modis per caminum tribulationum eum transduxit. Postquam enim præcessit, ut jam prælibavimus, malignorum spirituum occulta et clandestina tentatio, quasi draco sedens in insidiis in occulto; consequenter nihilominus subsecuta est divitum quorumdam et potentium contra eum aperta persecutio, quasi leo rugiens in excelso.
18 Prepozit naime i monasi, a zajedno i klerici ćelije a u Meerssenu, koji su boravili u blizini, zapanjeni i uznemireni novinom tolikoga pothvata, jer je Božji čovjek po primjeru prijašnjih otaca, koji su se skrivali u pećinama i zemaljskim špiljama, provodio anđeoski život u špilji šupljega hrasta, budući da se to ipak činilo nimalo u skladu s običajem današnjih redovnika, na sve su ga načine nastojali odvratiti od te nakane. S velikom su se stoga revnošću i najvećim naporom trudili da se bl. Gerlak podloži poslušnosti prepozitu i monasima iz Meerssena. Na to se Božji čovjek bojao da možda, ako se zavjetom poslušnosti veže uz osobe labavijega života, jednoga dana ne postane prekršitelj ili poslušnosti ili svoje nakane, ako bi mu prepozit iz Meerssena jednom zapovjedio nešto protivno njegovoj pobožnosti ili zavjetub. Zbog toga su monasi i klerici samostana u Meerssenu, ogorčeni, budući da se sami nisu usuđivali uznemirivati ga jer je bio dobra roda i slavna glasa, počeli ga na mnoge načine optuživati kod gospodina časne uspomenec Norberta, biskupa u Liègeu. Gospodin pak biskup, povjerovavši onome što se govorilo, žurno je došao na mjesto gdje se sv. Gerlak skrivao u hrastu, i budući da je gospodinu biskupu bilo dojavljeno kako je imao mnogo novca i sakrio ga pod gomilu kamenja složenu u hrastu, gnjevni je prelat dao posjeći hrast i pomno pretražiti cijelo mjesto. A kada nije pronašao ništa drugo osim očitih znakova njegova najstrožega života i oštra življenja, silno je zažalio što je bio zaveden glede takva i tolikoga muža, i uzdahnuo je što je ražalostio tako nedužna i pravedna čovjeka. Stoga ga je sam gospodin Norbert, biskup u Liègeu, poput duhovnoga oca prihvatio od mladosti, te mu umjesto sebe postaviod opata iz Rolduca i druge redovnike u pogledu dušobrižništva.
18 Præpositus enim et Monachi, simul et Clerici cellæ a Merssensis, qui in vicino manebant, tantæ rei novitate attoniti et permoti, pro eo quod vir Dei Patrum præcedentium, qui in speluncis et in cavernis terræ latitabant, exemplo, in specu concavæ quercus, vitam duceret Angelicam; quia tamen Religiosorum modernorum consuetudini minime ista concordare videbantur, eum ab hoc proposito revocare modis omnibus nitebantur. Multo igitur studio et summo conamine operam dederunt, ut B. Gerlacus Præposito et Monachis Merssensibus obedientia subderetur. Ad hæc vir Dei, mertuens ne forte, si personis vitæ laxioris obedientiæ voto se constringeret, aliquando vel obedientiæ, vel propositi sui violator existeret, dum religioni vel professioni suæ contraria Præpositus sibi Merssensis quandoque imperaretb. Quapropter Monachi et Clerici monasterii Merssensis indignati, cum eum ipsimet, pro eo quod bonæ nationis et celebris extitit opinionis, per se non præsumerent molestare; apud venerandæ memoriæ Dominumc Norbertum Leodiensem Episcopum, eum cæperunt multis modis insimulare. Dominus vero Episcopus, credens iis quæ dicebantur, festinato ad locum ubi S. Gerlacus in quercu latitabat, advenit, et quia multam habuisse pecuniam, et eam sub congerie lapidum in quercu repositorum occultasse, Domino Episcopo delatus fuerat; iratus Præsul quercum succidi, et omnem locum diligenter fecit investigari. Cumque nihil aliud nisi districtissimæ vitæ, et austeræ conversationis ejus manifesta reperisset indicia, de tali tantoque viro sibi subreptum fuisse vehementer indoluit, et quod tam innocentem et justum contristasset, ingemuit. Unde ipse Dominus Norbertus Leodiensis Episcopus, spiritualis more Patris eum ab adolescentia suscepit, et ei vice suad Rodensem Abbatem, et alios religiosos, quantum ad curam apimæ spectat, præfecit.
19 Neki pak pogrešno misle da je ovaj Norbert, biskup u Liègeu, sv.e Norbert, utemeljitelj Premonstratenskoga reda. Oni se varaju u istovjetnosti imena, jer je bl. Norbert, magdeburški nadbiskup, koji je osnovao Premonstratenski red, preminuo Gospodinu u vrijemef cara Lotara; blaženi je pak Gerlak, kako svjedoči bula koju je donio iz Rima, poslan natrag od pape Hadrijana, koji je naime papa Hadrijan, kako svjedoče povijesti, dugo vremena i nakon razdoblja poslije Lotarove smrti okrunio Fridrika I. za cara Rimljana.
a Marsna, drugima Marsana, pučki Mersen (Meerssen), nekoć kraljevska palača udaljena jednu milju od Maastrichta, koju je kraljica Gerberga godine 968. darovala monasima samostana sv. Remigija u Reimsu zajedno sa selom i pripadajućim posjedima, koje su oni držali sve do naših vremena; zatim su pripali regularnim kanonicima zamjenom za druga dobra u Francuskoj.
b Čini se da nešto nedostaje, jer rečenica ostaje nedovršena.
c Među biskupima u Liègeu ne nalazi se nijedan Norbert, osim ako nije imao dva imena, ili što radije mislim, bio je korepiskop ili vikar.
d Claustrum Rodense, pučki Cloosteraet, samostan je regularnih kanonika na području Limburga, koji nose crnu tuniku i bijeli laneni povez što visi s vrata, kao Gertrudani u Leuvenu i Cauwenbergenses u Bruxellesu. Spominje ih Aubertus Miraeus u djelu Donat. Belgic., knj. 1., pogl. 67. Ta je opatija smještena kod gradića Ducis-roda, pučki Shertoghenraet, francuski Rolduc.
e Sv. Norbert slavi se 6. lipnja.
f Lotar II. izabran je godine 1125. nakon smrti Henrika V., okrunjen u Rimu godine 1133., umro je 3. prosinca godine 1137.
Kako mu je proročica sv. Hildegarda poslala krunu s kojom je bila zaručena Kristu.
Dakle, svetomu Božjemu sluzi, kojega je napastovanje zloduha poput mnoštva razbojnika tako često kušalo, a bezumnost ljudskoga srca tako čestim nepravdama uznemirivala (da možda kuća sagrađena na čvrstoj stijeni, tjerana žestinom tolikoga vihora, ne bi zateturala), Otac milosrđa i Bog svake utjehe čudesno je po proročkim objavama očitovao zasluge svoga ljubimca. Bijaše u to vrijeme u krajevimaa Mainza neka presveta djevica imenomb Hildegarda, ona najslavnija proročica Novoga zavjeta, s kojom je Bog prisno govorio i pokazao joj nebeske tajne. Ona je rukom svete uspomene gospodinac Henrika, nadbiskupa u Mainzu, svetim velom posvećena Gospodinu, te iako nije bila upućena ni u kakve znanosti osim jedino u Davidove psalme, poučena Duhom Svetim izdala je velike sveske o božanskim objavama i tajnama koje su joj bile otkrivene, a koje jed papa Eugen, posredovanjem sv.e Bernarda, opata iz Clairvauxa,f kanonizirao i ubrojio među sveta Pisma. Ona je tijekom mnogih razdoblja vremena svjetiljkom spasonosnoga nauka rasvjetljivala svetu Crkvu, učvršćivala je pismima poslanima različitim osobama i proslavila svijetlim čudesima.
19 Hunc autem Norbertum Leodiensem Episcopum quidam non bene putant esse S.e Norbertum, Præmonstratensis Ordinis initiatorem. Isti in æquivoco falluntur; quia B. Norbertus Madaburgensis Archiepiscopus, qui Religionem Præmonstratensem fundavit, temporef Lotharii Imperatoris migravit ad Dominum: Beatus vero Gerlacus, sicut Bulla quam a Roma detulit testatur, ab Adriano Papa remissus est; qui scilicet Adrianus Papa, ut historiæ testantur, longo tempore, et post Lotharii discessum intervallo, Fredericum I, in Romanorum Imperatorem consecravit. a Marsna, aliis Marsana, vulgo Mersen, olim palatium Regium leuca una a Trajecto distans, a Gerberga Regina an. DCCCCLXVIII donatum monachis cænobii S. Remigii Remensis cum villa et prædiis adjunctis; quæ illi ad nostra usque tempora tenuerunt: cesserunt deinde Canonicis regularibus permutatione aliorum in Francia bonorum.b Videtur aliquid deesse, pendet enim sententia.c Nullus inter Leodiense Episcopos Norbertus reperitur, nisi binominis fuerit; aut quod potius reor, Chorepiscopus fuerit, aut Vicarius.d Claustrum Rodense, vulgo Cloosteraet, cænobium est in agro Limburgensi Canonicorum regularium, gestantium nigram tunicam, et candidam fasciam liename collo pendentem ut Gertrudani Lovanii et Cauwenbergenses Bruxellis. Eorum meminit Aubertus Miræus lib. I Donat. Belgic. cap. 67. Sita est ea Abbatia ad oppidam Ducis-rodam, valgo Shertoghenraet, Gallis, Rolduc.e Colitur S. Nobertus vi Junii.f Lotharius II electus est an. MCXXV. post mortem Henrici V. coronatus Romæ an. MCXXIII, mortuus an. MCXXXVII, III decembris.
Quomodo S. Hildegardis prophetissa coronam, cum qua Christo desponsata fuit, ei transmisit.
Igitur sanctum Dei famulum, quem dæmonum infestatio velut latronum multitudo tam frequenter tentavit, et humani cordis vecordia tam crebris injuriis molestavit (ne forte domus supra firmam petram fundata tanti turbinis acta violentia titubaret) Pater misericordiarum, et Deus totius consolationis, dilecti sui merita per Prophetarum oracula mirifice declaravit. Erat eo tempore in partibus a Maguntiæ virgo quædam sanctissimab Hildegardis nomine, famosissima illa Prophetissa novi Testamenti; cum qua familiariter locutus est Deus, et ostendit ei secreta cælestia. Hæc per manum sanctæ memoriæ Dominic Henrici Maguntinensis Archiepiscopi sacro velamine Domino consecrata, cum nullis litteris, nisi tantum Psalmis Davidicis esset erudita, per Spiritum sanctum edocta, de divinis oraculis et sacramentis sibi revelatis, grandia edidit volumina; quæ abd Eugenio Papa, mediante S.e Bernardo Clarævallense Abbate,f canonizata et inter sacras Scripturas sunt connumerata. Hæc per multa temporum curricula doctrinæ salutaris lampade sanctam Ecclesiam illuminavit, epistolis ad diversas personas missis corroboravit, et claris miraculis illustravit.
21 Ova je dakle Kristova zaručnica, dok je po svom običaju u istinitom viđenju gledala Kralja i Gospodara gospodara gdje sjedi na prijestolju, te razgledavajući obilazila odijeljene redove i korove svetaca koji mu stoje uza nj, među najsjajnijim korom ispovjedaoca ugledala presvijetlo prijestolje, okruženo neprocjenjivom ljepotom i čudesno ukrašeno. I vidjevši to, silno se tome zadivila te je, poučena božanskim glasom, doznala da su ta slava i čast pripravljene za svetoga Gerlaka, koji je svakodnevnim hodočašćem pohađao sv. Servacija u Maastrichtu. Ovom objavom Gospodnja djevica, osvjedočena o zaslugama bl. Gerlaka, sva se raspalila i planula u svetu ljubav prema njemu, te mu je u znak vječnoga zajedništva i blaženstva, koje će jednom s njim uživati, poslala krunu kojom ju je na dan njezina posvećenja okrunio biskup; ona se kao svjedok te stvari pobožno sve do danas čuva u našoj crkvi.
a Slavan je to grad na Rajni, nasuprot ušću Majne, odakle se čini da je dobio i ime.
b Njezin ćemo životopis donijeti 17. rujna, u kojem će se potpunije iznijeti ono što se ovdje navodi o njezinim spisima.
c Stolovao je od godine 1142. do 1153.
d Eugen III. (koji je stolovao od godine 1145. do 7. srpnja 1153., gdje o njemu govorimo) nakon koncila u Reimsu godine 1148. u Trieru je odobrio pomno ispitana viđenja sv. Hildegarde.
e Sv. Bernard slavi se 20. kolovoza.
O tome kako je jednome ošišao kosu na glavi, koja poslije kroz 60 godina nikada nije narasla.
Naposljetku, blaženi je muž ne samo dobrim djelovanjem svima pokazivao primjere svjetla, nego je i mnogima vjerno pružao izvor spasonosnoga nauka. Mnogima je naime koji su mu dolazili izlazio u susret prema njihovim običajima, kako je vidio da komu koristi. Klerike je naime i pastire crkava žestoko korio zbog toga što su, razriješivši pojas čistoće, manje čedno i trijezno hodili Božjim putem, nego su im noge lako sklizale na loše puteve; vitezove zbog udaranja i deranja odjeće, zbog tlačenja siromaha, zbog ispraznosti kocke, lova i viteških igara, te zbog utjerivanja lihve; udane je pak žene opominjao zbog dotjerivanja lica te zbog tijesne i raskošne odjeće, govoreći da to nije korisno ni za što drugo osim za gušenje plodova utrobe i privlačenje pogleda preljubnika za sobom.
21 Hæc igitur Christi sponsa, dum Regem et Dominum dominantium sedentem in throno more solito in vera videret visione, et assistentium ei Sanctorum distinctos ordines et choros lustrando circuiret, inter Confessorum splendidissimum chorum sedem conspexit lucidissimam, inestimabili decore circumdatam, et mirifice adornatam. Et videns, vehementer super hoc admirata, didicit divino edocta oraculo, hanc gloriam et honorem Sancto præparatam esse Gerlaco, qui S. Servatium quotidiana peregrinatione frequentaret in Trajecto. Hac revelatione virgo Domini de meritis B. Gerlaci certificata, tota in ejus sacrum amorem succensa flagravit; et in signum perpetuæ, quam cum eo quandoque perceptura erat, societatis et felicitatis, coronam, qua in die consecrationis suæ ab Episcopo coronata est, ei transmisit; quæ hujus rei testis, dovote nunc usque in Ecclesia nostra conservatur.
a Urbs est celebris ad Rhenum, Mceni sive Mogoni ostio opposita. Unde et nomen videtur accepisse.
b Vitam dabimus xvn septemb. in qua, quæ hic de ejus scriptis plenius referuntur.
c Sedit ab anno MCXLII usque ad MCLIII.
d Eugenius III, (qui ab an. MCXLV sedit usque ad MCLIII, VII Julii, ubi nos de eo agimus) post Concilium Remense an. MCXLVIII. Treviris visiones S. Hildegardis diligenter examinatas probavit.
e Colitur S. Bernadus XX Augusti.
De eo, quod cuidam capillos capitis incidit, qui postea per lx annos numquam excreverint.
Denique vir beatus non solum per bonam operationem, lucis exempla quibusque demonstravit; verum etiam doctrinæ salutaris fontem plerisque fideliter administravit. Multis enim ad se venientibus, prout unicuique expedire videbat, singulorum moribus occurrebat. Clericos enim et Pastores Ecclesiarum vehementer arguebat, pro eo quod, soluta zona pudicitiæ, minus caste et sobrie in via Dei ambularent, sed facile pedes eorum per vias non bonas lubricarent: milites de percussione et scissura vestium, de oppressione pauperum, de vanitate alearum, et venationum, et ludorum militarium, et de exactione usurarum: matronas vero notabat de compositione vultus, et vestimentorum strictura et superfluitate; ad nihil aliud hæc utilia esse dicens, nisi ad partus suffocandos, et oculos adulterorum post se trahendos.
23 Najžešćim je pak ukorom napadao mladiće i momke s dugim uvojcima, koji su u to vrijeme drsko raskalašeno živjeli noseći žensku frizuru, te je uvjerljivim riječima mnoge toliko smekšao da su Božjem čovjeku dragovoljno nudili kosu s glave na šišanje. No u tom se djelu božanska moć udostojala protiv zakona prirode učiniti nešto čudesno i neuobičajeno. Postoji neki svećenik imenom Klerik, rođen u mjestu nedaleko od crkve sv. Gerlaka, ali koji je od vremena primanja svećeništva živio na obali rijeke Rajne. On običava pripovijedati da je njegovu ocu (dok je bio na početku mladenaštva) bl. Gerlak ošišao kosu s glave; ali spominje da je poslije taj isti njegov otac dugo živio u svijetu, rodio sinove i kćeri i bavio se mnogim poslovima, ali mu kosa na glavi preko granice do koje ju je Božji čovjek ošišao poslije nikada nije narasla.
Kako je mudrost ovoga svijeta, nastojeći umanjiti život bl. Gerlaka, bila pobijena.
Ali ne čini se neumjesnim nakratko odgoditi redoslijed pripovijedanja i u ovo djelo nužno umetnuti kako je ono što smo prethodno naveli o životu i kreposti blaženoga muža, pošto su mudraci ovoga svijeta to pomno istražili s namjerom poruge i željom za ogovaranjem, svjetlom nepobjedivih razloga pobilo čudnu mudrost ovoga svijeta, i kroz proturječje jezika prošlo neozlijeđeno kao kroz užarenu ognjenu peć, jer se u tome nije našla nikakva nepravda. Postoji u krajevimaa Haspengau utvrđeni gradić koji se nazivab Sv. Trudon, a u gradiću samostan monaha koji je utemeljio isti sveti ispovjedalac te je proslavljen njegovim zaslugama i tjelesnim počivalištem. Tim samostanom upravlja kao opat prečasni muž i velike slave u Kristovoj Crkvi, magistarc Ivan iz Xantena, vjerni djelitelj riječi križa i revni okupitelj sadašnje jeruzalemske vojne. Jednom je dakle prilikom, kad je došao obljetnički dan preminuća spomenutoga ispovjedaoca bl. Trudona, koji u spomenutom gradiću narodi što se slijevaju iz cijele okolice svečano slave dužnim štovanjem, nakon što su obavljeni sveti obredi koji pripadaju bogoslužju, spomenuti je časni opat pozvao na gozbu više kako crkvenih tako i svjetovnih osoba. Među njima jedan od prvaka toga gradića, koje domaćim jezikom nazivajud šebinima, imenom Arnold, za kojega se govorilo da se veoma ističe svjetovnom mudrošću i da je vrlo uspješan u svjetovnim poslovima, počeo je od jednogae brata iz ćelije sv. Gerlaka, koji je tada slučajno bio prisutan, najprije znatiželjno raspitivati o obraćenju, životu i naravi bl. Gerlaka, zatim je zajedljivije nastojao umanjiti ono što se govorilo, a naposljetku je to počeo ismijavati nekom šaljivom uglađenošću. Učinio je to jer je mudrost ovoga svijeta navikla vjerovati samo onim stvarima koje je naučila praksom, spoznala iskustvom i shvatila službom vanjskih osjetila koja imamo zajednička sa životinjama. Uostalom, kada plamen božanske ljubavi, ulijevajući se u srca izabranika, čini da pobjedonosni muževi iznad mogućnosti ljudske slabosti odnesu pobjedničke trofeje nad vlastitim tijelom, nad starim neprijateljem i nad svijetom, to tjelesni umovi, koji su priklonjeni samo zemaljskomu i nemaju duhovnoga pogleda prema gore, pritisnuti teretom iskrivljena života, ne zapažaju. Zbog toga je spomenuti velikaš (poznavao je naime pismo) pred mnogima koji su bili pozvani zbog svetkovine počeo mudrovati kako nikakav razum ne uvjerava da treba vjerovati onome što se pripovijeda o bl. Gerlaku, zato što protiv uobičajenoga tijeka prirode krhki udovi ljudskoga tijela ne bi mogli ustrajati u tolikim naporima.
23 Maxima vero invectione adolescentes et juvenes comatulos calamistratos corripiebat, qui in capillatura muliebri tunc temporis insolenter lasciviebant; verbisque persuasibilibus plerosque in tantum inflectebat, quod comam capitis tondendam ultro viro Dei offerebant. Verum in hoc opere devina potentia contra legem naturæ mirabile quid et insolitum dignata est operari. Est Presbyter quidam, nomine Clericus, de loco ab ecclesia S. Gerlaci non longe remoto natus, sed in ripa fluminis Rheni a tempore suscepti sacerdotii conversatus. Hic narrare solet, patri suo (dum in capite adolescentiæ constitutus esset) B. Gerlacum comam capitis incidisse; sed postea eundem suum patrem commemorat longævum in sæculo filios et filias genuisse, multisque negotiis intendisse, sed capillos capitis ejus ultra metam, quam vir Dei totonderat, postea numquam excrevisse.
Qualiter supientia hujus mundi, B. Gerlaci vitæ detrahere nitens, sit confutata.
Verum non abs re videtur narrationis ordinem paullisper postponere, et huic operi necessario inserere, qualiter ea quæ de beati viri vita vel virtute præmisimus, a sapientibus hujus mundi, sugillationis intentione et obtrectandi studio curiosius investigata, inexpugnabilium luce rationum sub mira sapientia hujus mundi confudere; et per contradictionem linguarum, quasi per caminum ignis ardentem illæsa transiere; quia non est in eis inventa iniquitas. Est in partibus a Hasbaniæ castellum, quodb S. Trudonis denominatur, et in castello monasterium Monachorum ab eodem sancto Confessore fundatum, ejusque meritis et corporali requietione glorificatum. Abbas huic monasterio præsidet vir reverendissimus, et magnæ in Christi Ecclesia gloriæ, Magisterc Johannes Xantensis, fidelis verbi crucis dispensator, et modernæ expeditionis Hierosolymitanæ studiosus coadunator. Quodam itaque tempore, adveniente prædicti Confessoris B. Trudonis anniversario depositionis die, qui in castello supra memorato a populis de tota vicinia confluentibus debitæ venerationis cultu celebriter recolitur, peractis quæ ad cultum divini obsequii pertinebant sacris officiis, plures tam Ecclesiasticæ quam etiam personæ sæculares a prædicto venerabili Abbate ad convivium sunt invitati. Inter quos unus de castelli illius Proceribus, quos sermone patriod Scabinos vocant, Arnoldus nomine, qui sapientia sæculari multum pollere, et in negotiis sæcularibus plurimum efficax esse ferebatur, ae Fratre quodam de cella S. Gerlaci, qui tunc forte præsens aderat, de B. Gerlaci conversione et vita et qualitate curiosius primum investigare; deinde mordacius eis quæ dicebantur, conatus est derogare; postremo autem, jocosa quadem urbanite cœpit ea subsannare. Fecit hoc, quia sapientia mundi hujus, tantum iis rebus consuevit fidem adhibere, quæ usu didicit, experientia novit, et sensuum exteriorum, quos cum brutis communes habemus, officio comprehendit. Cæterum ubi flamma divini amoris, electorum cordibus se infundens, supra humanæ infirmitatis possibilitatem triumphales viros de carne propria, de hoste antiquo, de mundo trophæa victoriæ reportare facit; hoc mentes carnalium terrenis solummodo incubantes, et sursum intellectualem respectum non habentes, pondere distortæ vitæ pressæ, non animadvertunt. Eapropter prædictus Satrapa ille (litteras quippe noverat) coram multis, qui festivitatis gratia erant invitati, dogmatizare cœpit, quod iis, quæ de B. Gerlaco referebantur, credere nulla ratio persuaderet; pro eo, quod contra consuetum naturæ cursum fragilia humani corporis membra, in tantis laboribus perdurare non valerent.
25 Naprotiv, spomenuti je brat rekao: „Ova su svjedočanstva koja naviještaju zasluge bl. Gerlaka postala silno vjerodostojna, jer je u svaku okolnu pokrajinu izišao glas njihov i do granica cijele Njemačke proširila se slava njihova; i povrh toga, očevi pripovijedaju svojim sinovima, a njihovi sinovi drugomu naraštaju; te je nužno da svaki vjernik tome pokloni nepokolebljivu vjeru, ili da za laž i neistinu optuži narode cijele Njemačke, štoviše i kraljevstva mnogih stranih naroda, koji pobožno hrle na svete pragove Kristova ispovjedaoca bl. Gerlaka i postojano tvrde da im je od njihovih predaka prenesen glas o njegovu prenapornom životu kojim se znojio u božanskoj službi. Osim toga, i ovo su nesumnjivi znakovi da su sveci protiv zakona tijela i naravnoga zakona trčali na trkalištu sadašnjega života: jer su naime, osim blaženstva koje im je sačuvano na nebesima, i na ovome svijetu od Gospodina primili takvu slavu da se kod njihovih tijela, također protiv uobičajenoga poretka prirode, mrtvima vraća život, slijepima vid, gluhima sluh, hromima korak, i svaki se nemoćnik vraća zdrav; očito i dolično svecima i Božjim izabranicima prema mjeri truda dosljedno je uslijedila plaća nagrade, da se ispuni evanđeoska riječ kojom se kaže: Kojom mjerom mjerite, onom će vam se mjeriti i još će vam se nadodati.”
25 At contra, prædictus Frater ille: Testimonia (inquit) ista B. Gerlaci merita præconantia, credibilia facta sunt nimis; quia in omnem circumquaque regionem exivit sonus eorum, et in fines totius Germaniæ fama se diffudit eorum: et quod super hoc, patres narrant filiis suis, et filii eorum generationi alteræ: quodque necesse sit quemlibet fidelium indubitatam fidem iis adhibere, aut populos totius Germaniæ, quin etiam multarum exterarum gentium regna, mendacii et falsitatis redarguere, qui ad B. Gerlaci Confessoris Christi sacra limina devote confluentes, laboriosissimæ conversationis ejus, qua in divino desudavit obsequio, a suis progenitoribus ad se perlatam famam constanter asseverant. Præterea et hæc indubia indicia fore, quod Sancti contra carnis jura, legemque naturæ, in stadio vitæ præsentis cucurrerunt; quia videlicet præter in cælis eis conservatam beatudinem, etiam in hoc mundo talem gloriam a Domino perceperunt, quod ad eorum corpora contra consuetum nihilominus naturæ ordinem, mortuis vita, cæcis via, surdis auditus, claudis gressus redditus, et debilis quisque sospes regreditur: apperte et congrue Sanctis et electis Dei juxta modum laboris, consequenter successisse mercedem remunerationis: ut sermo Evangelicus impleatur, quo dicitur: Eadem mensura qua mensi fueritis, remetietur vobis, et super adjicietur vobis.
26 Čuvši to onaj velikaš, iako je u svemu bio zadovoljen, zastao je ipak kod jednoga pitanja, govoreći da nije ni istinito ni vjerojatno da je bl. Gerlak, prema riječima psalmista, jeo pepeo kao kruh i da je njegovo tijelo, iscrpljeno tolikim naporima, moglo opstati na toj hrani, jer se tvar ljudskoga tijela time više razara nego što se krijepi, te se potočići tjelesne krvi i životnih sokova nikako ne mogu prelijevati u dobre spremnike blagih žila jedenjem pepela. Na to se časni opat crkve bl. Trudona, kojega smo gore spomenuli, dok smo se mi prepirali, umiješao sa svojom stranom i presudio naš spor, svojim je autoritetom potvrdio naše mišljenje i dao konačnu zaključnu presudu o postavljenom pitanju. Ustvrdio je naime da mu je poznata neka osoba redovničkoga života koja boravi blizu jednoga najslavnijega grada koji se zovef Kleve, a koja je među ostalim znacima pobožna života obdržavala tako strogo pravilo uzdržavanja da je za okrepu upotrebljavala svakodnevni kruh koji je bio načinjen od jednoga dijela brašna i dvostrukoga dijela pepela.
26 Iis satrapa ille auditis, cum sibi satisfactum esset in omnibus, in una tamen hæsit quæstione, dicens, nec verum nec verisimile esse, B. Gerlacum juxta Psalmistæ vocem, cinerem sicut panem manducasse, et tantis laboribus attritum ejus corpus hoc alimento subsistere portuisse, humanæ carnis materiam magis per hoc dissipari quam vegetari; complexionalis sanguinis, et vitalium humorum rivulos in venarum clementia bona receptacula, per cinerum comestionem minime posse transfundi. Ad hæc venerandus, de quo supra mentionem fecimus, Ecclesiæ B. Trudonis Abbas, altercantibus nobis, partes suas interposuit, et litem nostram decidit, auctoritate sua sententiam nostram confirmavit, et propositæ questioni diffinitivam conclusionis sententiam dedit. Asseruit namque, notam sibi religiosæ vitæ quamdam personam prope castrum quoddam famosissimum, quod diciturf Clivæ, commorantem, quæ inter alia piæ conversationis insignia, tam districtæ abstinentiæ regulam observavit, ut pane quotidiano, qui de simpla farina et dupla parte cinerum confectus erat, ad reflectionem uteretur.
27 Ovo smo nužno umetnuli jednim odstupanjem, kako bi svim čitateljima postalo jasnije od svjetla da su djela bl. Gerlaka, koja su brižljivim istraživanjem mudraca ovoga svijeta često bila pretresana, nikada poput pljeve nisu bila odnesena vjetrom laži, nego su uvijek ostala na čvrstom temelju istine. Sada se dakle vratimo na redoslijed pripovijedanja.
a Hasbania, ili Hasbanium (Haspengau), pokrajina je Belgije s ove strane Meuse od Liègea prema Leuvenu. Spominje se u podjeli Lotarova kraljevstva između Karla Ćelavoga i Ludovika izvršenoj godine 870.
b Životopis sv. Trudona donijet ćemo 23. studenoga, gdje će biti više o tom gradu.
c Ivan iz Xantena, kao aachenski dekan zatražen za opata sv. Trudona, posvećen je potkraj godine 1222., a sljedeće je godine od apostolskoga legata istodobno postavljen za opata u Deutz; umire 23. siječnja godine 1228., odakle je još jasnije u koje je vrijeme napisan ovaj životopis.
d Tako se u cijeloj Belgiji nazivaju gradski i seoski vijećnici koji dijele pravdu, obično sedmorica ili dvanaestorica muževa.
e Niže pisac pokazuje da je on sam bio taj brat.
f Grad je to po kojem je dobilo ime najplemenitije Vojvodstvo Kleve, čiji su dio s ove strane Rajne nekoć držali Gugerni.
Naklonost biskupa iz Liègea prema njemu.
Kako se sjećamo da smo u gornjem pripovijedanju iznijeli, kada je gospodin Norbert, biskup iz Liègea, na poticaj monaha ćelije u Meerssenu, izbacio bl. Gerlaka iz njegove ćelije koju si je bio napravio u šupljem hrastu, te dao posjeći sam hrast i razrušiti svu gomilu kamenja pohranjenu u hrastu, pošto ondje nije pronašao nikakav novac, kako su monasi bili dojavili, nego jedino znakove stroga življenja blaženoga muža, silno ogorčen na one koji su mu bili dojavili laži o takvu čovjeku, pobrinuo se da očinski ublaži ranu koju je u neznanju nanio samomu Božjem čovjeku. Stoga je sam časni poglavar primio blaženoga Božjega čovjeka Gerlaka u poslušnost i za duhovnoga sina, te ga je izuzeo iz poslušnosti meerssenskim monasima i klericima, smatrajući nedostojnim da čovjek koji provodi beženstvo i vodi anđeoski život na zemlji bude podložan poslušnosti osobama odanima ovome svijetu. Dok su se meerssenski monasi i klerici opirali i tužili na komadanje svoje župe, prelat je odgovorio potvrđujući da je njegovo pravo da može bez ičijega proturječja osloboditi pobožne pustinjake, samotnjake i rekluze a koji služe Gospodinu u njegovoj biskupiji od jurisdikcije manje pobožnih klerika u čijim župama borave, te im postaviti monahe i druge redovnike za učitelje, ispovjedaoce i upravitelje duhovnih dobara.
27 Hæc per quemdam excessum necessario inseruimus, ut cunctis legentibus luce clarius innotescat, B. Gerlaci gesta sapientum hujus mundi diligenti inquisitione sæpius ventilata, numquam, palearum more, vento, fuisse rapta falsitatis, sed semper stabili fundamento perstitisse veritatis. Nunc ergo ad narrationis ordinem redeamus. a Hasbania, sive Hasbanium, regio Belgii est cis Mosam a Leodio Lovanium versus. Ejus mentio est in divisione regni Lotharii inter Carolum Calvum et Ludovicum facta an. DCCCLXX. b. S. Trudonis vitam dabimus xxiii Novemb. ubi plura de hoc oppido. c. Joannes Sanctensis ex Decano Aquisgranensi postulatus in Abbatem S. Trudonis, consecratur sub finem anni MCCXXII, anno sequenti simul Abbas Tuitiensis a Legato Apostolico constituitur: moritur anno MCCXXVIII, x Kal. Februar. unde clarius patet, quo tempore hæc vita scripta sit. d. Ita toto Belgio appellantur urbium pagorumque Senatores, qui jus dicunt, fere vii viri aut xii viri. e. Infra ostendit Auctor sese Fratrem illum fuisse. f. Oppidum est a quo nomen nobilissimo Ducatui Clivensi factum, cujus partem Cisrhennanam Gugerni olim tenuere.
Episcopi Leodiensis erga eum benevolentia.
Ut superiori narratione nos retulisse meminimus, cum Dominus Norbertus Leodiensis Episcopus, ad suggestionem Cellæ Mercensis Monachorum, B. Gerlacum de cella sua, quam sibi in quercu concava fecerat, ejecisset, et quercum ipsam succidi, et omnem lapidum in quercu repositorum congeriem demoliri fecisset; cum nullam inibi, sicut Monachi detulerant, pecuniam, sed beati viri austeræ conversationis indicia solummodo reperisset; multum indignatus iis qui ei falsa de tali viro suggesserant, ipsum Dei hominem super vulnere, quod ignoranter ei intulerat, paterne lenire curavit. Unde ipse venerandus Antistes beatum virum Dei Gerlacum ad obedientiam et in spiritualem filium suscepit, et eum ab obedientia Mercensium Monachorum et Clericorum subduxit; indignum reputans, quod homo cælibem vitam ducens, et Angelicæ in terra conversationis existens, personis mundo huic deditis obedientia subderetur. Renitentibus Monachis Clericisque Mercensibus, et demembrationem suæ parochiæ conquerentibus, Præsul respondit, affirmans sui juris esse, ut religiosos eremitas, solitarios, inclusos, a in suo Episcopatu Domino servientes, a jurisdictione minus religiosorum Clericorum, in quorum parochiis manerent, emancipare sine alicujus contradictione valeret: et Monachos, aliosque religiosos, eis doctores, confesores, et spiritualium administratores præficere.
29 Zbog toga je sam gospodin biskup od građe hrasta koji je, kako smo gore iznijeli, bio posječen na uvredu Božjega čovjeka, zapovjedio da se načine dvije ćelije: jedna u kojoj bi blaženi muž danju i noću molio Gospodina, a druga u kojoj bi blaženi muž nakon truda položio umorne udove. Ta je naime ćelija bila toliko niska, toliko priklonjena zemlji i toliko (kako smo doznali iz istinita kazivanja) sličnija grobu nego prebivalištu da je Božji čovjek, ležeći u njoj nauznak, koljenima, što je čudesno reći, doticao njezin vrh.
29 Eapropter ipse Dominus Episcopus de materia quercus, quæ, ut supra retulimus, in offensam viri Dei succisa fuit, duas cellulas fieri præcepit; unam, in qua vir beatus Domino die nocteque supplicaret; alteram vero, in qua vir beatus fatiscentes artus post laborem reclinaret. Quæ videlicet cella in tantum humilis, in tantum terræ acclivis, adeoque (ut veridica relatione didicimus) sepulchro magis quam domicilio similis erat; ut vir Dei in ea supinus jacens, genibus, quod mirabile dictu est, summitatem ejus attingeret.
30 Nakon toga je prelat, preporučivši Božjega čovjeka opatu iz Rolduca, kojemu je ime bilo Burnon, i drugim redovnicima, postavio ih za odgojitelje i učitelje duhovnoga života te skrbnike za ono što pripada brizi za dušu. I on je osim toga zapovjedio da mu se u njegovu oratoriju, koji mu je od drvene građe posječenoga hrasta, kako smo već naveli, dao pripraviti, svečano služe svete mise i takvi obredi bogoslužja, te se, okrijepivši ga očinskim blagoslovom, oprostio od njega poželjevši mu da mu sve sretno uspije. Sveti je pak Gerlak brižljivo nabavio svećeničko ruho, sveto posuđe, posvećenu oltarnu ploču umjesto oltara i ostale potrepštine nužne za božansko otajstvo, te je, zadržavajući kod sebe redovničke svećenike, dao da mu oni svečano služe božanske službe. a Odavde je očito da se vara Andr. Saussay kada u djelu Martyrol. Gal. kaže da je roermondska biskupija bila djelić reimske; ovaj je naime njezin dio bio podložan biskupu u Liègeu, a ostali dijelovi kölnskomu.
Kako su ga ponovno kušali zli duhovi i ljudi.
I gle, obnovljena kušnja zlih duhova i ljudi počela je poput ovna čestim udarcima udarati u muža usmjerena na nebeske stvari, i žestoko protiv njega napinjati stupice obmana, i bacati zamke za njegov ulov, i razapinjati mreže kušnji. Noću naime, dok je Božji čovjek nakon dnevnoga truda noću nakratko krijepio udove snom, zli duh, žaleći što on ima i toliko malo odmora, ponekad je dizao glasove i buku oko ćelije u kojoj je počivao, kao da naviru neprijatelji; katkad je pak oponašao provale razbojnika koji žele potajno ući i kušaju pristupe, te je na tisuću drugih načina škođenja uznemirivao Božjega čovjeka. Ponekad pak, dok je Božji čovjek slušao, pretvarajući se da je lopov i razbojnik, kao što uistinu i jest, i obilazeći njegovu ćeliju na razbojnički način, kao da se obraća nekom drugom drugu u razbojstvu, progovorio je ovim riječima: „Hodaj oprezno i čuvaj se topota nogu, jer u ovoj ćeliji leži onaj koji nikada ne drijema.” Na to je Božji čovjek, izišavši iz ćelije u kojoj je ležao, kad nije vidio da je itko prisutan, spoznao da su to spletke zloga duha. U neko drugo vrijeme, dok je s uobičajenom pobožnošću išao k bl. Servaciju, ususret mu je izišao stari neprijatelj prikazujući gromadu velika brda. Naprotiv, Božji čovjek, suprotstavivši mu jedan križić koji je uvijek nosio na prsima, a koji i sada hodočasnici po običaju cjelivaju, raspršio je priviđenje protivnika snagom pobjedonosnoga stijega. No kako se kaže u jednoj pučkoj poslovici: „Ljubav sve pobjeđuje”, u svemu je tome blaženi muž pobijedio po onome koji ga je ljubio.
30 Posthæc Præsul virum Dei Abbati de Rhoide, cui nomen Burno erat, aliisque Religiosis commendans, vitæ spiritualis institutores et præceptores, et de his quæ ad animæ curam pertinent, procuratores eos præfecit. Et idem præterea in Oratorio suo, quod ei de materia lignorum succisæ quercus, ut jam præmisimus, præparari jusserat, Missarum solemnia, et talia divini cultus obsequia ei solemniter exhiberi præcepit, et paterna benedictione muniens valefecit eidem, imprecatus illi prospera evenire. Sanctus vpro Gerlacus vestimenta Sacerdotalia, vasa sacra, tabulam altaris vice consecratam, et alia utensilia ad divinum mysterium necessaria, diligenter conquisivit, et Sacerdotes religiosos penes se detinens, divina sibi officia solemniter fecit ab eis administrari. a Hinc patet, falli Andr. Saussayum, dum in Martyrol. Gal. ait diæcesim Ruræmundensem fuisse Remensis portiunculam; hæc enim ejus pars Leodiensi Episcopo subfuit, ceteræ Coloneinsi.
Qualiter iterato a malignis spiritibus et hominibus sit tentatus.
Et ecce, rediviva tentatio malignorum spirituum et hominum, arietis more, crebris ictibus virum cælestibus intentum pulsare, et vehementer contra eum muscipulas tendere deceptionum, et in capturam ejus laqueos spargere, et retia cæpit laxare tentationum. Nocturno enim tempore, viro Dei post diurnum noctu laborem membra paullulum sopore reficiente, malignus spiritus tantillum quietis eum habere dolens, aliquando voces et tumultus quasi irruentium hostium circa cellam, in qua quiescebat, suscitavit; nonnumquam verro latronum furtive intrare volentium, et aditus tentantium, irruptiones simulavit; aliisque mille nocendi artibus Dei hominem inquietavit. Aliquando autem, viro Dei audiente, furem et latronem se esse, velut vere est, simulans, et cellam ejus more latronis obambulans, quasi ad alium quemdam latrocinii sodalem, in hæc verba prorupit: Ambula, inquit, caute, et a strepitu pedum cave tibi; quoniam in hac cella jacet qui numquam dormitat. Ad hæc vir Dei cellam, in qua jacebat, egrediens, cum nullum adesse cerneret, spiritus maligni cognovit hæc esse machinamenta. Alio item tempore, ad B. Servatium solita devotione iter eo agente, magni montis molem prætendens antiquus ei hostis occurrit. At contra, vir Dei crucem quamdam parvulam, quam semper in pectore gerebat, quæ nunc quoque consuetudinaliter a peregrinis deosculatur, opponens, adversarii phantasma vexilli triumphalis virtute dissipavit. Verum ut in quodam vulgari proverbio dicitur: Omnia vincit amor, in his omnibus vir beatus superavit, propter eum qui dilexit illum.
32 Ispričat ću novu i čudesnu stvar, za koju stariji ljudi koji još i danas žive izjavljuju da su je doznali od svojih predaka, koji su vidjeli kako se bl. Gerlaku, dok je u strahoti najljuće zime išao bosih tabana po gustu snijegu, iz stopala dizala para topla dima poput kotla postavljena na žeravicu: jer su naime njegov um i udovi njegova tijela bili hrana onoga ognja koji je Gospodin Isus bacio na zemlju i htio da se silno raspali. Pripovijedaju također neki da su mu se jednoga dana, kada je po svom uobičajenom hodočasničkom običaju noću došao do crkve bl. Servacija, a vrata bila zatvorena jer još nije bilo vrijeme jutarnje, pred licem vratnice crkve same od sebe otvorile, a da ih nitko od smrtnika nije otključao.
Dok ide po snijegu, dime mu se noge.
32 Rem novam et miram dicturus sum, quam seniores nuncusque superstites se cognovisse profitentur a suis progenitoribus, qui B. Gerlaco viderant in horrore hiemis asperrimæ nudis plantis in nivium densitate itineranti, vaporem calidi fumi de pedibus conscendere ad modum cacabi super prunas positi: quia nimirum mens ejus, et membra corporis ejus, cibus erant ignis illius, quem Dominus Jesus misit in tèrram, et voluit vehementer accendi. Fertur etiam a nonnullis, quod die quodam, cum solito peregrinationis more nocturno tempore ad ecclesiam B. Servatii advenisset, et fores essent clausæ, quia nondum erat tempus matutinarum, ante faciem ejus valvæ ecclesiæ, nullo mortalium reserante, sponte patefactæ sunt.
Per nives eunti, fumant pedes.
33 Povrh svega toga, monasi i klerici ćelije u Meerssenu, u čijoj je župi Božji čovjek boravio, ispunili su se zavišću i proturječili onome što je Gospodin činio po svom sluzi, ogorčeni. Stoga su ga i mrzili i nisu mu mogli ništa miroljubivo reći; stoga su i govorili da Božjega čovjeka treba lišiti pričesti zato što je s biskupovim dopuštenjem i ovlašću davao slaviti božanska otajstva izvan župne crkve. Da su se pak oni na to usudili bez ikakva razumna upravljanja, nego jedino poticajem nepravedne uzrujanosti, najsigurnije je iz ovoga: jer da su to mogli navesti protiv Božjega čovjeka uz ikakvu pravnu potporu, zakonsku pomoć i oslonac kanona, dok je toliko legata od Apostolske Stolice bilo poslano ovamo, bili bi ishodili da se u ćeliji blaženoga muža crkvenom cenzurom zabrane božanske službe. No kao što se čita u knjizi Dialogorum, da je neki svećenik najtežim progonom progonio bl. Benedikta dok je gradio samostan u njegovoj župi, tako su zasigurno i ovi, bez razloga napadajući sv. Gerlaka, poticali na srdžbu. I kao što je spomenuti svećenik zbog nepravde koju je nanio blaženomu Benediktu osjetio božansku osvetu, tako su ništa manje neki od onih koji su bili uporniji u ogovaranju bl. Gerlaka, drskiji u klevetanju i neobuzdaniji u izazivanju, na sebi samima primili plaću kakvu je trebalo, kao što ćemo na svojem mjestu potpunije ispripovjediti. a To se navodi 21. ožujka u životopisu sv. Benedikta.
33 Super hæc omnia, Merssensis cellæ Monachi et Clerici, in quorum parochia vir Dei residebat, repleti sunt zelo, et contradicebant his quæ per servum suum Dominus operabatur, indignantes. Unde et oderant eum, nec poterant ei quidquam pacifice loqui: unde et dicebant, virum Dei communione privandum, pro eo quod cum Episcopi licentia et auctoritate, præter parochialem ecclesiam divina mysteria faceret celebrari. Hoc autem eos nullo moderamine rationis, sed tantummodo impulsu præsumpsisse injustæ commotionis, ex hoc certissimum est; quia si aliquo juris adminiculo, legum suffragio, et Canonum juvamine, hæc contra virum Dei allegare potuissent, tot Legatis ab Apostolica Sede huc directis, in cella beati viri per censuram Ecclesiasticam interdici divina fecissent. Verum sicut in Dialogorum libro legitur, quod Sacerdos quidam a B. Benedictum in sua parochia monasterium construentem, gravissima persecutione insectatus etatus est; ita nimirum et isti S. Gerlacum gratis impugnantes, ad iracundiam concitavere. Et sicut Sacerdos prædictus pro injuria, quam Beato intulit Benedicto, divinam sensit ultionem; ita nihilominus nonnulli eorum qui ad detrahendum B. Gerlaco plus pertinaces, et ad obloquendum magis procaces, et ad irritandum eum amplius effrænes fuerunt, mercedem, quam oportuit, in semetipsis receperunt: sicut loco suo plenius enarrabimus. a Id XXI Martii in S. Benedicti vita referetur.