§ I. Slavno ime sv. Gerlaka i javno štovanje.
Gerlak, stup i ures valkenburškoga područja i cijele pokrajine s one strane Meuse, slavi se 5. siječnja. Da njegovo štovanje nije od jučer, svjedoče i životopis koji ćemo donijeti i martirologiji. Kölnski kartuzijanci u djelu Additiones ad Usuardum: „Gerlaka pustinjaka i ispovjedaoca.” Martyrologium Coloniense: „Istoga dana sv. Gerlaka pustinjaka i ispovjedaoca.” Njemački martirologij: „Svetoga pustinjaka i ispovjedaoca Gerlaka, koji je prije bio vojnik.” Galobelgijski martirologij: „Na valkenburškom području preminuće sv. Gerlaka pustinjaka, čije tijelo počiva u roermondskoj biskupiji.” Štoviše, samo mjesto u kojem je nekoć boravio nekada je bilo podložno biskupu u Liègeu, a sada roermondskomu. Rukopisni Florarium Sanctorum: „Gerlaka vojnika i ispovjedaoca.” Molanus u djelu Addit. ad Usuardum: „Kod Maastrichta Gerlaka pustinjaka, ispovjedaoca koji je postao od vojnika.” Ferrari: „Kod Valkenburga u Belgiji sv. Gerlaka pustinjaka.” Časni gospodin Ivan Zlatousti vander Sterren, opat sv. Mihaela u Antwerpenu, u djelu Natales Sanctorum Ordinis Præmonstratensis, pod 5. siječnja: „Na valkenburškom području rođendan za nebo sv. Gerlaka ispovjedaoca i pustinjaka, koji je strogom pokorom, u prebijelom ruhu premonstratskoga reda, ondje postigao blažen svršetak života te i sada počiva slavan po vrlo mnogim čudesima.”
2 Donijet ćemo njegov dvostruki životopis: prvi je iz drevnih spomenika gerlačkoga samostana izvukao i tiskom objavio Erazmo Goyæus, prepozit istoga samostana, a napisao ga je oko godine 1225. nepoznati svećenik premonstratskoga reda koji je boravio u samostanu sv. Gerlaka. Prvu knjigu toga djela isti je Goyæus posvetio Gastonu Spinoli, vrhovnom upravitelju Limburga, a drugu biskupu Henriku Cuyckiusu. Drugi, kraći životopis napisao je Vilim Cripius mlađi, sin gelderskoga kancelara Vilima Cripiusa, po nalogu roermondskoga biskupa Henrika Cuyckiusa.
3 O sv. Gerlaku raspravlja Molanus u djelu Natales Sanctorum Belgii, gdje među ostalim donosi ovo: „Spomen na njega čini se uoči Bogojavljenja Gospodnjega; ali budući da nije kanoniziran, misna se žrtva slavi o vječnoj Mudrosti, a dok se pjevaju litanije, tišim se glasom umeće: Sveti Gerlače, moli za nas.” Odakle je to Molanus crpio i je li to bilo u njegovo doba ili mnogo prije, ne znam. Sada svakako cvate drukčije štovanje sveca, o kojem ovako piše glasoviti muž Aubert Miraeus u djelu Fasti Belgici: „Počiva on u slavnom samostanu koludrica svojega imena, u roermondskoj biskupiji, na drugom miljokazu od Maastrichta. Njegov se blagdan slavi svake godine u ponedjeljak prije Duhova na istome mjestu i u stolnoj crkvi u Roermondu u Gelderlandu (i to dvostrukim oficijem), a svećenstvo običava čitati ova tri čitanja.” A zatim, nakon što su pročitana čitanja u kojima je sadržan sažetak njegova životopisa: „Njegova je svetkovina zbog slavlja Bogojavljenja prenesena na ponedjeljak koji prethodi presvetomu danu Duhova. U to je vrijeme čudesni zdenac, koji je prije zlobom ljudi bio zatrpan i skriven, godine tisuću petsto devedeset devete, po zapovijedi roermondskoga biskupa Henrika Cuyckiusa, ponovno pronađen. Također su podignute kosti svetoga muža, a i sam je zdenac ponovno počeo sjati čudesima.” Tako se otprilike čita u vlastitim oficijima roermondske biskupije, koje je isti biskup Cuyckius sastavio i dao tiskati u Kölnu god. 1604.
4 Isti Miraeus u 2. svesku djela Diplomata Belgica, pogl. 49, navodi povelju sv. Engelberta, kölnskoga biskupa i mučenika (o kojemu govorimo 8. studenoga), kojom potvrđuje posjede heinsberškoga samostana i spominje sv. Gerlaka. A ondje Miraeus svjedoči da se ovi stihovi čitaju uklesani na mramornom grobu sv. Gerlaka:
Epitaf. Nekada vojnik Gerlak, a poslije pustinjak smjerni, U ovom grobu počiva, djelu vlastitih ruku. Prezreo bješe ognjišta, žrtvenike i očinske penale: Prostirka bješe mu kamen, a kuća duplja u hrastu. Životom otkupljuješ, Gerlače, razuzdane grijehe, Ustupivši očinske njive djevičanskomu zboru.
Molitva o sv. Gerlaku. 5 Spominje sv. Gerlaka Arnold Rayssius u djelu Hierogazophylacium Belgicum. Također Ivan le Paige u 2. knjizi djela Bibliotheca Præmonstratensis, gdje navodi životopis što ga je izdao Cripius i oficij iz roermondskoga brevijara, u kojem se čita ova molitva o sv. Gerlaku: „Bože, koji si blaženoga Gerlaka, svoga pustinjaka, strogim pokorničkim životom uzvisio obiljem zasluga i slavom čudesa; daj nama, slugama svojim, da po njegovim zaslugama i zagovoru pomireni s tvojim veličanstvom, milosrdno uzmognemo izbjeći i pravedne kazne tvoje srdžbe u ovome i budućem vijeku. Po Gospodinu itd.”
§ II. Himni o sv. Gerlaku.
Iz časoslova Roermonda.
Gerlače, koji za dom sebi, Prezrevši ohole gradove I prezrevši ljubav svijeta, Odabireš šuplji hrast: U kojem bi, daleko od svjedoka, Sebe iznad sebe uzdigao, Oslobođen tereta stvari Što duše vuku k dnu. Ovdje se kruhom i vodom hraneći, Rijetko i malo spavajući, Grijehe prijašnjega života Silom suza ispireš. Strah i požuda su prognani, I svaka vrsta briga; A kad su one odbačene, radosti Daje čista savjest.
Ovdje noću i danju upravljaš Srce i molitve k nebu. Tako ćelija, premda malena, Postaje suparnica velikoga neba. Gerlače valkenburški, Sada ovamo, molimo, pogledaj: Nas koji se utječemo tvomu imenu Pomozi zagovorom. Pomoći ćeš, samo neka sada Pobožno pjevamo velike hvale Onomu koji nam je među tolikim najvećim Darovima dao tebe. Slava tebi, Gospodine, Koji uzlaziš itd.
7 Taj se himan moli na obje večernje i na pohvalama, a na jutarnjoj sljedeći:
Onaj Gerlak, čija je svetost Nekoć zasjala tolikim, A i sada sjaji čudesima, Sada neka se uzdiže pohvalama. Svjedoči to voda koja je Ovomu nebesniku pružila piće: Njezinim je gutljajem mnogima Vraćeno zdravlje. Triput, dok se bližilo vrijeme Svečeva prijelaza k zvijezdama, Sila je najvišega Božanstva Tu vodu pretvorila u vino. Najvećom je čašću Valkenburžani neka prate, Kojima je po njoj dano Natjecati se s pohvalama Kane. Budući da je ta voda djelotvorna I može odagnati bolesti, Zato što si je nekoć ti pio, Vjerujemo da mnogo možeš. Gerlače, učini, molimo te, Da Bog, Stvoritelj svega, Na tvoju molbu usliši Zavjete nas poniznih molitelja. Slava tebi, Gospodine, Koji uzlaziš nad zvijezde itd.
§ III. Pronalazak izvora sv. Gerlaka.
Iz predgovora Erazma Goyaeusa Henriku Cuyckiusu.
Postojao je nadasve slavan, ljekovit, ugodan i triput u vino pretvoren izvor, zato nazvan izvorom sv. Gerlaka jer je iz njega i on sam običavao piti, a i Bog je po svečevu zagovoru ondje činio čudesa. Taj je izvor bio zatrpan velikom gomilom nabačenoga kamenja, na poticaj đavla i nekih zlonamjernih ljudi koji su loše mislili o zagovoru svetaca. I tako se dogodilo da više od pedeset godina iz utrobe zemlje nije tekla nikakva voda koja bi se ljudima i stoci nudila kao pitka i ljekovita. Pošto je dakle otvor zdenca bio zatrpan, kao za kaznu zbog grijeha počinjena protiv Boga i sveca, počeše prilike u samostanu nazadovati te uslijediše vrlo teške štete i nevolje, kako na samostanskoj zgradi, koja je u požaru posve izgorjela, tako i na svoj stoci, koja je uginula. I same posvećene djevice, koje su još na životu, bile su odvedene u ropstvo; četiri su puta sva samostanska dobra postala plijenom; sedamdeset je konja uginulo; naposljetku se činilo da sve nedaće prijete propašću samostana.
9 Časna poglavarica samostana MARIJA TZEVEL istinitim je kazivanjem sve to po redu izložila tebi, svomu biskupu, puna tjeskobe i tuge. Tada si bez oklijevanja, predostojni biskupe, kao nadahnut božanskom silom, odgovorio: „Nakon prethodnih molitava tražite od Boga milosrđe i pomoć te potražite izvor svojega svetog zaštitnika, da ne bi, ako on dulje ostane skriven, i Božje milosrđe odvratio od vas i bio povodom da ujedno propadne spomen na blaženoga muža. Jer ako je voda zahvaćena s toga izvora ljudima i stoci pružala dobročinstva zdravlja, poteče li on ponovno, udijelit će ista dobročinstva; odakle će slava sv. Gerlaka iz dana u dan sretno rasti ovdje i na nebu, a vi ćete same primiti nekadašnja željena dobročinstva svoga zaštitnika.” Zacijelo spasonosan savjet, dostojan biskupa.
10 Bio je tada, a i sada je, najvjerniji samostanski ekonom imenom Winand Balthasar, koji je, čuvši tu biskupovu riječ, noć uoči Uzašašća Gospodnjega godine 1099. proveo besano te je, ustavši u treći sat prije izlaska sunca, probudio drugoga najstarijeg samostanskog slugu Arnolda Nalema, rođenoga u Holthemu, muža od gotovo stotinu godina, koji je još i ove 1600. godine na životu. Njih dvojica, moleći se, počeše na širokom polju ugodne livade kopajući tražiti izvor, i božanskim darom ne bijahu prevareni u svojoj želji. Što su tražili, to su i našli. Vraćaju se i svim redovnicama i slavnim djevicama donose uistinu radosne vijesti.
11 Glas o pronađenom izvoru dopire do tvojih pobožnih ušiju, prečasni biskupe (koji si tada boravio u a Sokolovoj utvrdi). Od duševne radosti kliče biskup te sljedećega ponedjeljka, žureći se k novim pronađenim Božjim darovima, uzima sa sobom svećenike ugledne po pobožnosti i zaslugama, naime časnoga župnika valkenburškoga i najučenijega gospodina Vilima Amicusa, župnika u Hulsbergu, kao i izvrsnoga gospodina Winanda od Gelre, najučenijega prvostupnika svete teologije i župnika u Gronsveldu, te također najpobožnijega muža gospodina Vilima Hesiusa, župnika u Venlu i izvrsnoga propovjednika. Njima se pridružiše neki plemeniti velikaši valkenburške zemlje, naime slavni muž Walther Hoen, namjesnik cijeloga valkenburškog područja, Mihael Coeken, također Petar vanden Hoeff, ugledni vlastelin istoga područja, te plemeniti Jakov Leick, kraljevski povjerenik. Njima se priključiše čestiti građani katolici iz Valkenburga, njih 25 na broju.
12 Svi oni okupljeni dođoše hvaliti Gospodina jer je dobar, jer je vječno milosrđe njegovo. Svečanu je misu o sv. Gerlaku sav radostan odslužio sam biskup. Tada pak tko god je gledao lice vrhovnoga svećenika, bio je dirnut u duši, jer su lice i boja očitovali nutarnju pobožnost duše. Svećenici su se pak prostrli pred oltarom, zazivali i hvalili Boga, pobožnom prošnjom moleći Svemogućega da po zagovoru svetoga muža svi budu sačuvani u cjelovitosti vjere. O koliko je tada za vrijeme žrtve iz djevičanskih očiju poteklo suza pobožne odanosti! Koliko se čulo pobožnih uzdaha! Koliko udaranja u prsa! Po završetku žrtve upriličuje se procesija k svečevu izvoru. Sprijeda ide sveti djevičanski zbor, također poglavarica, svećenici i prepozit. Slijedi biskup okružen plemenitim i časnim muževima. Na ugodnom se mjestu pokraj izvora pjeva Te Deum, biskup je blagoslovio izvorsku vodu i svi su iz nje pili.
13 I nakon nekoliko dana vrlo teškom i mučnom tjelesnom bolešću bude pogođena plemenita i pobožna Katarina T'zevel, potpriorica samostana, te kad je popila donesenu izvorsku vodu, koju je željela piti, odmah je ozdravila od nemoći. A od vremena pronalaska izvora, kao iz otvorenih vrata božanske dobrote, uslijedili su ovi darovi ozdravljenja. Neki starac iz Hoelanta, popivši čašu hladne vode, odmah je ustao zdrav. Mnogi hodočasnici iz Margratena, Oud-Valkenburga, Heera i Cadier en Keera, te iz drugih različitih mjesta, tvrde da su po zaslugama sv. Gerlaka i ljekovitom vodom izvora postigli božanska dobročinstva, milošću i dobrotom Gospodina našega Isusa Krista. a Valkenburg, kod Francuza Fauquemont, grad je u pokrajini s one strane Meuse, koji se na drevnim putnim kartama naziva Coriovallum i Coriovallium, možda nekoć Corwalg.
Životopis, nepoznati pisac. 1. poglavlje.
Rođenje i mladost sv. Gerlaka.
Gerlak je potjecao s područja a grada Maastrichta, gdje se s poštovanjem časte relikvijeb bl. Servacija, od roditelja uglednih po svjetovnom dostojanstvu. On sam bio je u mladenačkim godinama poučen u vojničkim vještinama te je neko vrijeme po običaju ovoga svijeta slavno vojevao i vojničkom službom sebi stekao glasovito ime. Bio je naime stasit i snažan tijelom, velikodušan duhom, ali i odveć žestoke ćudi.
2 I budući da su, kako svjedoči riječ istine, osjećaj i pomisao ljudskoga srca skloni zlu od mladosti njegove, dogodilo se da je Gerlak u prvo doba svoje mladosti, ponesen povoljnim prilikama i sretnim uspjesima, raspaljen žarom mladenačke krvi, potaknut običajima i prijateljstvima svojih suboraca, stazom pokvarena života strmoglavim korakom svojih djela jurio širokim i prostranim putem ovoga svijeta. A to se bez sumnje dogodilo ne bez velikoga i skrivenog nauma božanskoga dopuštenja: naime da bi on, koji je imao postati ispovjedalac tako velika imena i vjerni sluga Kristov, svima bio postavljen za primjer istinske pokore; da nitko, koliko god velikim grijesima bio zapleten, ne bi očajavao da dostojnim plodovima pokore može postići oproštenje božanskoga milosrđa, dok gleda Gerlaka izbavljena iz tolikoga ponora i štitom božanskoga milosrđa istrgnuta iz najdublje utrobe drevne zmije, postavljena na toliki vrhunac kreposti i proslavljena takvom povlasticom svetosti ic glasa. Toliko je naime u prvo vrijeme svoga vojničkog početništva nadmašio lakomislenost težnji svih ljubitelja ovoga svijeta da u trčanju za zemaljskim dobicima, u iznuđivanju i nametima nad siromasima te u primamljivostima ovoga ispraznog svijeta gotovo ni od kojega suborca, koliko god u tome bio izvježban, nije bio različit. Glasu naime božanske opomene, koji u Evanđelju opominje svoje vjerne da bdiju u prvoj i drugoj straži, prošao je gluhim uhom, jer u vrijeme svoga dječaštva ili mladosti, kao u prvoj i drugoj straži, za vječno spasenje svoje duše nije dovoljno trijezno bdio razumom. Ali milost našega Otkupitelja i neizmjerna dobrota svoga slugu Gerlaka, dok je bio u snazi zrele dobi, kao u trećoj straži, tolikom je grmljavinom straha pred sobom probudila iz smrtnoga sna i tolikom snagom duhovne stege okrijepila za bdjenje u čuvanju božanskih zapovijedi da je mnoge koji su se od najranije dobi činili predanima redovničkom životu, uznesen ognjenim krilima kreposti, pretekao milošću svetosti te je darežljivošću božanskoga dara postigao ujedno i zaslugu i nagradu prethodnih otaca, čiji je spomen kod svih pravovjernih sinova Crkve ne bez razloga hvalevrijedan, kao što će sljedeće potpunije očitovati.
a Maastricht, plemeniti grad na rijeci Meusi, četiri milje nizvodno od Liègea.
b Životopis sv. Servacija biskupa donijet ćemo 13. svibnja.
c Smatram da tako valja čitati. Pisalo je „non”.
O počecima njegova obraćenja.
Kada se svidjelo višnjoj milosti da svoga slugu Gerlaka oslobodi iz babilonskoga sužanjstva i postavi ga za hrabra vojnika i najvjernijega građanina naše majke Jeruzalema, koji je gore, dogodilo se da je jednom zgodom Gerlak sa svojim suborcima po običaju žurio na vojničke igre, koje se pučki nazivaju turnirima. Bio je naime u jednoj vojničkoj službi koja se našim jezikom naziva a ritmajstor, to jest zapovjednik vojnika, što se nekoć možda zvalo tribunom vojnika. A u određeni dan, pod nekom utvrdom Julija Cezara, koja se po njemu nazivab Jülich, pošto su čete vojnika bile postrojene za vojničku vježbu, Gerlak je pod oružjem s vojnicima koje je imao pod sobom pohitao na poprište borbe.
4 Već je pak pokušavao stupiti u ono borilište, već se spremao, zaklonivši prsa štitom, zavitlati kopljem, kad gle, pogođen viješću teške žalosti, naime o smrti svoje supruge, duboko uzdahnu; i odmah, nadahnut rosom višnje milosti, pošto su mu se otvorile umne oči srca, spozna da propadljiva bogatstva i prolazne časti nisu ništa drugo doli neke taštine i lažne ludosti. Odmah se dakle pred cijelim mnoštvom vojnika koje se bilo okupilo odreče vojničkoga pojasa; konjske ukrase i opremu za jahanje, slavu i sjaj oružja, poput svetoga kralja i proroka Davida betlehemsku vodu, izli kao žrtvu ljevanicu Gospodinu, te razmatranjem boljega života potvrdi da više nikada k tome neće prisloniti ni srce ni ruke. Po primjeru dakle Spasitelja koji je hitao na muku, sjede na leđa poniznoga magarčića i tako se vrati svojima, te novošću tako velika čina u svima koji su to gledali ostavi ne malo divljenja.
a Zapravo je to zapovjednik konjanika, od „rijden”, što na nizozemskom znači jahati.
b Ispravnije, kako mislim, Cluverius izvodi to ime od Julije Agripine, Neronove majke. To je glavni grad Jülicha, vrlo prostranoga vojvodstva između Rajne i Meuse.
O početku njegova hodočašća.
Nakon toga dakle, uredivši kuću i posloživši svoje stvari, bosih nogu, do tijela odjeven u kostrijet, a odozgo pokriven željeznim oklopom, obilazeći hodočasteći različita sveta mjesta, naposljetku stiže u Rim. Pohodivši stoga svete pragove apostola, pošto je pred gospodinom papom i kardinalima obavio ispovijed grijeha, zamoli da mu se pokaže put pokore i da mu se za ozdravljenje rana nalože prikladni lijekovi zadovoljštine. Papa mu pak naloži sedmogodišnju, drugi kažu petogodišnju, pokoru koju treba izvršiti u službi siromasima u jeruzalemskom svratištu. Primivši je pobožno i dobivši apostolski blagoslov, krenu na put. Stigavši dakle u sveta mjesta, potraži svratište u koje se primaju siromasi i bolesnici.
6 A braća svratišta, doznavši razlog zbog kojega je došao i smatrajući da je ugledna osoba, htjedoše ga odrediti za manje naporne službe. No naprotiv, čovjek Božji odgovori da za Krista, koji se za nas pokazao poniznim, u službi siromasima želi podnositi napor, a ne bježati od njega, te prezir, a ne čast. Što više reći? Jedva naposljetku i s mukom jednom postigne da mu se povjeri briga oko napasanja životinja. Preuzevši dakle povjerenu mu stražu nad teglećom stokom, kroz sedam je neprekidnih godina vjerno čuvao svinje i drugu stoku, uvijek predan postovima i molitvama te božanskim službama, ustrajući kao neumoljiv krotitelj svoga tijela.
7 A ne smije se prešutjeti da je jednoga dana, dok je boravio na ispaši stada, slučajno stao nogom, kakva mu je bila bosa, na neku vrstu trnja koje je vrlo oštre naravi; i kako se snaga toga grmlja pogoršavala, počeše ga stezati veliki bolovi. Sjetivši se pak čovjek Božji da je u vrijeme svoga dječaštva u srdžbi nogom udario vlastitu majku, zahvali Stvoritelju što je u onom istom dijelu tijela kojim se sam bio ogriješio o majku zaslužio od njega biti očinski kažnjen. A kada je isteklo vrijeme naložene mu pokore, naime tijek od sedam godina, istim putem kojim je bio došao ponovno se vrati u grad Rim.
Kako ga je papa Hadrijan poslao natrag iz Rima.
U to je vrijeme Apostolskom Stolicom upravljao a papa Hadrijan IV., a Rimskim Carstvom vladaob car Fridrik, koji je također iz ruke spomenutoga Apostolskog poglavara primio posvećenje, odnosno pomazanje za Carstvo. Taj je car Fridrik bio djed ovogac Fridrika koji, nakon smrti svoga ocad cezara Henrika, pošto je carstvo bilo silno uzdrmano sukobome Filipa i Otona, naposljetku zakonito naslijedivši vlast, danas drži vrhovništvo. Stoga je Božji čovjek Gerlak, pristupivši spomenutom poglavaru Rimske Stolice i pokazavši da je izvršio sebi naloženu sedmogodišnju pokoru, poniznom molbom zatražio da mu on pokaže oblik i put redovničkoga života koji bi odsada slijedio.
9 Gospodin pak Apostolski poglavar predložio mu je različita pravila svetaca, kako monaškoga tako i kanoničkoga staleža. Na to je Božji čovjek odgovorio da se neraskidivo obvezao i vezao nekim zavjetima: naime, izjavio je da se odrekao jahanja konja te pijenja vina i jedenja mesa, i da će obdržavati neprekidne postove kako ljeti tako i zimi, te da će se radi božanske nagrade nepovredivo podvrgavati nošenju kostrijeti i drugim naporima dokle god mu traje životni vijek. I zbog toga je ustvrdio da se nipošto ne može uskladiti sa svecima koji žive zajedničkim životom pod redovničkim zavjetom. Na to je Apostolski muž, primijenivši mjerilo razboritosti i razmotrivši narav stvari, poslao Božjega čovjeka natrag u njegov zavičaj opskrbljena apostolskim pismom, predavši mu takve propise za život da zna kako je od svega što se činilo da posjeduje po očinskoj baštini upravitelj, a ne vlasnik, te da, zadovoljan hranom i odjećom, sve ostalo razdijeli u pobožne svrhe crkvama i siromasima. Primivši to pravilo života, Božji se čovjek vratio na rodnu grudu, noseći sa sobom pismo Apostolskog poglavara i bulu koja je sadržavala ime Hadrijana IV., a koja se sve do danas za svjedočanstvo te stvari čuva u našoj crkvi.
a Hadrijan IV., izabran za papu 3. prosinca godine 1154., umro je 1. rujna godine 1159.
b Fridrik I. Barbarossa u četvrtoj godini kraljevanja okrunjen je za cara u Rimu od Hadrijana 17. lipnja 1155., umro je godine 1190.
c Fridrik II., izabran za cara godine 1211., ali okrunjen tek godine 1213. u Aachenu, a u Rimu godine 1219. Godine 1245. izopćen je i lišen Carstva, a sljedeće mu je godine na mjesto postavljen landgrof Henrik, a ovome godine 1247. grof Vilim Holandski.
d Henrik VI., drugima V., okrunjen je za cara u Rimu od Celestina III. 15. travnja godine 1191., umro je 28. rujna godine 1197.
e Nakon smrti Henrika VI., godine 1197. jedni su izabrali njegova brata Filipa, a drugi saskoga vojvodu Otona. Odatle rat. Oton je popustio. Filip je ubijen 22. lipnja godine 1208. Po dogovoru je naslijedio Oton, okrunjen u Rimu godine 1219. (zapravo 1209.), izopćen godine 1210., umro je godine 1216.
f Odavde je očito kada je napisan ovaj životopis: naime oko godine 1225.
g Odavde se zaključuje da je pisac živio u istom samostanu sv. Gerlaka.
Kako je u šupljem hrastu provodio redovnički život u najstrožoj stezi.
Vrativši se pak na svoja polja i znajući da nam kroz mnoge nevolje valja ući u kraljevstvo Božje, prihvatio se silno teške nakane i stege stroga življenja nečuvene u našim vremenima. Naime, na istom mjestu dvorišta gdje sada počiva njegovo presveto tijelo i čeka slavu uskrsnuća i blažene preobrazbe, to jest na vlastitom zemljištu svoga prava, dao je izdubiti prastari hrast, velike debljine oko korijenja, u prostranu šupljinu, te u njega donijeti veliku gomilu kamenja, a odozgo prostrijeti rogožinu, i na tom je ležaju predavao udove snu, odjeven do tijela u kostrijet, a odozgo prekriven željeznom verižnjačom. Tome su svjedoci stariji ljudi koji još i danas žive i borave u našem susjedstvu, koji tvrde da su iz osušena korijenja spomenutoga hrasta izvadili toliku količinu kamenja za temelje crkve koja je sagrađena nad udovima blaženoga muža, koliko bi dobro opremljena kola jedva mogla prevesti u dva ili tri navrata; štoviše, izjavljuju da su ondje pronašli i ostatke rogožine na kojoj je Božji čovjek običavao ležati.
11 A što da kažem o skromnosti njegova uzdržavanja i o neumornoj ustrajnosti u trudu kojim se znojio u božanskoj službi? Zasigurno bi me tkogod mogao žigosati, kao teškim užarenim željezom, jednim pjesničkim stihom kojim se kaže:
„Jer čudesa pjevaju pjesnici, ali ne ono čemu valja vjerovati”, da oni koji su tada bili prisutni, suvremenici bl. Gerlaka, nisu njegov anđeoski život na zemlji tako očima vidjeli i rukama opipali da to nije ostalo skriveno njihovoj djeci u drugom naraštaju, nego otac sinu, a sin unuku pripovijeda hvale njegove i kreposti i čudesa njegova koja je po njemu Bog učinio. Naime, neki čovjek poodmakle dobi imenom Ivan (koji još i danas živi boraveći u našem susjedstvu) tvrdi da je, dok je bio dječačić, imao vrlo staru rođakinju koja mu je običavala pripovijedati kako je u ono vrijeme, kada je bl. Gerlak provodio samotnički život u šupljoj pećini hrasta, ona u djevojačkim godinama donosila za njegovu okrepu svu krušnu hranu kojom se Božji čovjek svakodnevno uzdržavao, a koju je ispekla i pripremila njezina majka, koja je bila krvna srodnica blaženoga muža. Taj je kruh, kako smo doznali iz istinitoga kazivanja spomenutoga Ivana i mnogih drugih, bio načinjen od ječma pomiješana s pepelom. Piće mu je pak bila voda s izvora koji se sve do danas naziva Izvor sv. Gerlaka.
12 Naprotiv, od plodova zemlje ili životinja što su mu godišnje pritjecali, dao je s najpromišljenijom brigom i velikom marljivošću pripremati slatke poslastice, i njima je najljubeznije krijepio siromahe i hodočasnike primljene na konak, dok je sam velikodušno ustrajao u obdržavanju spomenute skromnosti.
Kako je svakoga dana pohađao sv. Servacija u Maastrichtu.
Osim toga, o njegovu neumornom običaju putovanja, ili bolje hodočašćenja, kojim je običavao pohađati svetoga Servacija, vlada kod sviju slavan glas i veliko divljenje, ali ga je teško, i kako se meni čini, nemoguće nasljedovati. Glas naime o tom napornom putovanju ne samo svi koji borave u našoj okolici, nego i narodi iz različitih dijelova svijeta koji svakodnevno hrle na njegove svete pragove, postojano tvrde da im je prenesen od njihovih predaka, te naraštaj koji prolazi naraštaju koji dolazi tako dosljedno o tome pripovijeda da spomen na ovoga sveca traje kao učvršćen u vječnosti. Put naime koji se od ćelije bl. Gerlaka proteže u Maastricht do bl. Servacija dug je jednu veliku milju, dijelom brdovit i težak za uspon; u kišno je pak vrijeme narav te zemlje toliko ljepljiva i močvarna da je jedva komu moguć prolaz i na snažnim konjima. Osim toga, u zimsko vrijeme, stvrdnuta ledenom studeni, postaje tako hrapava poput trnja da se nerijetko onima koji po njoj hodaju bosih nogu okrvave stope. Ali blaženi je muž, ustajući uvijek noću pri prvom pijetlovu pjevu sa svoga ležaja počinka koji je bio prostrt gomilom kamenja, uvijek pretjecao braću crkve bl. Servacija koja su u ponoć ustajala da slave Gospodina: isušen oskudicom postova, opterećen težinom verižnjače, izranjen oporošću kostrijeti, na mračnom i skliskom putu nerijetko gotovo ugušen, ledenim udarcima ponekad teško proboden u tabane, i što je još teže, mnogostruko kušan susretima zloduha koji su mu se vidljivo ukazivali i s njime putovali.
14 Događalo se naime ponekad da su se, kad bi ga izbola oštrina zime te bi mu krv kap po kap tekla iz stopala, duž cijeloga puta vidjeli njegovi krvavi tragovi. U istoj takvoj zimskoj strahoti neki čovjek koji ga je pratio, idući i sam bosih tabana, dok se tužio da mu se noge silno smrzavaju, reče mu Božji čovjek: „Pazi da svojim nogama staješ u iste stope koje ja utiskujem u zemlju.” Poslušao je onaj, i odmah je osjetio kako sva nepogoda zraka rosi kao u proljetno doba, dok ju je prije osjećao kako ljuto pali.
15 U neko drugo vrijeme neki čovjek imenom Herman, po bjelini tijela nazvan Blankard, koji je i sam pobožno živio na drugom mjestu nedaleko od ćelije blaženoga muža, potaknut njegovim primjerom, nasljedovao ga je u pohađanju pragova bl. Servacija. Među njima je dakle bio dogovor da kod nekoga križa koji je blizu Maastrichta postavljen na raskrižju i putnicima pokazuje put, onaj koji prvi dođe ondje pričeka drugoga, kako bi zajedno požurili k štovanom spomenu presvetoga ispovjedaoca Servacija. Dogodilo se stoga mnogo puta da se, dok je bl. Gerlak s uobičajenom pobožnošću išao putem, zli duh njemu pokazao u liku spomenutoga Hermana i, idući s njim putem, polako mu i takoreći korak po korak ulijevao otrove svoje pakosti. Ali čim je vidio da blaženi muž trijeznim razumom odbacuje njegov zmijski otrov koji mu je kapao u uši i srce, strmoglavim je skokom s mosta rijeke Meuse, koja protječe pokraj Maastrichta, ostavljajući sramotne tragove, bacio samoga sebe u rijeku i ostavio nesumnjive znakove da je bio đavao. U neko drugo vrijeme, želeći usporiti pobožnost njegova putovanja, neprijatelj ljudskoga roda počeo je pred njim valjati kace, bačve i druge takve nakaze, ali ni tako svojim prijevarnim izmišljotinama nije ništa postigao.
16 Takvom se strogošću opsluživanja blaženi muž neprekidno vježbao; takvim je učestalim hodočašćenjem neumorno tražio svetoga Gospodinova Servacija. Subotom pak, na dan u koji Crkva po običaju svečano slavi spomen naše slavne Gospe, žurio je ua Aachen, oko tri milje daleko, s torbom i štapom, znakovima svoga hodočašća, u onu po svemu rimskom svijetu najslavniju kapelu koju je utemeljiob Karlo Veliki, ac sveti papa Lav s brojnim mnoštvom biskupa posvetio Gospodinu na čast Bogorodice i Djevice Marije, gdje se također spomen te iste časne Θεοτόκου (Bogorodice) pobožno štuje od svih naroda svijeta i najsvečanije pohađa. Ali tko bi nabrojio kušnje i nasrtaje koje su činili zli anđeli, koji su uz put postavljali spoticala blaženomu mužu? No, utemeljen ustrajnošću prave pobožnosti na čvrstoj stijeni, nipošto nije bio svladan od protivnika.
a Aquisgranum, ili Aquegrani (Aachen), grad Belgijske Galije, nedaleko od Maastrichta, kako je odavde očito, poznat po toplim kupkama, mauzoleju sv. Karla Velikoga itd.
b Njegov ćemo životopis donijeti 28. siječnja.
c Lav III., izabran za papu 26. prosinca godine 795., došao je u Galiju godine 815. (zapravo 805.) i posvetio baziliku sv. Marije u Aachenu, umro je 11. lipnja godine 816. Nije uvršten u broj svetaca, premda se ovdje naziva svetim.
Koliki je progon podnio za Krista.
Budući da dakle svi koji žele pobožno živjeti u Kristu trpe progonstvo zbog pravednosti, Gospodin je svoga izabranika iskušao kao zlato u peći, i da bi ga pročistio kao srebro vatrom prokušano, očišćena, izbistrena i od svake ljage ovoga svijeta potpuno i čisto otrta, proveo ga je na mnoge načine i mnogim putevima kroz peć nevolja. Nakon što je naime prethodila, kako smo već ukratko spomenuli, skrivena i potajna kušnja zlih duhova, poput zmaja koji sjedi u zasjedi u potaji, dosljedno je ništa manje uslijedio otvoreni progon nekih bogataša i moćnika protiv njega, poput lava koji riče u visini.
18 Prepozit naime i monasi, a zajedno i klerici ćelije a u Meerssenu, koji su boravili u blizini, zapanjeni i uznemireni novinom tolikoga pothvata, jer je Božji čovjek po primjeru prijašnjih otaca, koji su se skrivali u pećinama i zemaljskim špiljama, provodio anđeoski život u špilji šupljega hrasta, budući da se to ipak činilo nimalo u skladu s običajem današnjih redovnika, na sve su ga načine nastojali odvratiti od te nakane. S velikom su se stoga revnošću i najvećim naporom trudili da se bl. Gerlak podloži poslušnosti prepozitu i monasima iz Meerssena. Na to se Božji čovjek bojao da možda, ako se zavjetom poslušnosti veže uz osobe labavijega života, jednoga dana ne postane prekršitelj ili poslušnosti ili svoje nakane, ako bi mu prepozit iz Meerssena jednom zapovjedio nešto protivno njegovoj pobožnosti ili zavjetub. Zbog toga su monasi i klerici samostana u Meerssenu, ogorčeni, budući da se sami nisu usuđivali uznemirivati ga jer je bio dobra roda i slavna glasa, počeli ga na mnoge načine optuživati kod gospodina časne uspomenec Norberta, biskupa u Liègeu. Gospodin pak biskup, povjerovavši onome što se govorilo, žurno je došao na mjesto gdje se sv. Gerlak skrivao u hrastu, i budući da je gospodinu biskupu bilo dojavljeno kako je imao mnogo novca i sakrio ga pod gomilu kamenja složenu u hrastu, gnjevni je prelat dao posjeći hrast i pomno pretražiti cijelo mjesto. A kada nije pronašao ništa drugo osim očitih znakova njegova najstrožega života i oštra življenja, silno je zažalio što je bio zaveden glede takva i tolikoga muža, i uzdahnuo je što je ražalostio tako nedužna i pravedna čovjeka. Stoga ga je sam gospodin Norbert, biskup u Liègeu, poput duhovnoga oca prihvatio od mladosti, te mu umjesto sebe postaviod opata iz Rolduca i druge redovnike u pogledu dušobrižništva.
19 Neki pak pogrešno misle da je ovaj Norbert, biskup u Liègeu, sv.e Norbert, utemeljitelj Premonstratenskoga reda. Oni se varaju u istovjetnosti imena, jer je bl. Norbert, magdeburški nadbiskup, koji je osnovao Premonstratenski red, preminuo Gospodinu u vrijemef cara Lotara; blaženi je pak Gerlak, kako svjedoči bula koju je donio iz Rima, poslan natrag od pape Hadrijana, koji je naime papa Hadrijan, kako svjedoče povijesti, dugo vremena i nakon razdoblja poslije Lotarove smrti okrunio Fridrika I. za cara Rimljana.
a Marsna, drugima Marsana, pučki Mersen (Meerssen), nekoć kraljevska palača udaljena jednu milju od Maastrichta, koju je kraljica Gerberga godine 968. darovala monasima samostana sv. Remigija u Reimsu zajedno sa selom i pripadajućim posjedima, koje su oni držali sve do naših vremena; zatim su pripali regularnim kanonicima zamjenom za druga dobra u Francuskoj.
b Čini se da nešto nedostaje, jer rečenica ostaje nedovršena.
c Među biskupima u Liègeu ne nalazi se nijedan Norbert, osim ako nije imao dva imena, ili što radije mislim, bio je korepiskop ili vikar.
d Claustrum Rodense, pučki Cloosteraet, samostan je regularnih kanonika na području Limburga, koji nose crnu tuniku i bijeli laneni povez što visi s vrata, kao Gertrudani u Leuvenu i Cauwenbergenses u Bruxellesu. Spominje ih Aubertus Miraeus u djelu Donat. Belgic., knj. 1., pogl. 67. Ta je opatija smještena kod gradića Ducis-roda, pučki Shertoghenraet, francuski Rolduc.
e Sv. Norbert slavi se 6. lipnja.
f Lotar II. izabran je godine 1125. nakon smrti Henrika V., okrunjen u Rimu godine 1133., umro je 3. prosinca godine 1137.
Kako mu je proročica sv. Hildegarda poslala krunu s kojom je bila zaručena Kristu.
Dakle, svetomu Božjemu sluzi, kojega je napastovanje zloduha poput mnoštva razbojnika tako često kušalo, a bezumnost ljudskoga srca tako čestim nepravdama uznemirivala (da možda kuća sagrađena na čvrstoj stijeni, tjerana žestinom tolikoga vihora, ne bi zateturala), Otac milosrđa i Bog svake utjehe čudesno je po proročkim objavama očitovao zasluge svoga ljubimca. Bijaše u to vrijeme u krajevimaa Mainza neka presveta djevica imenomb Hildegarda, ona najslavnija proročica Novoga zavjeta, s kojom je Bog prisno govorio i pokazao joj nebeske tajne. Ona je rukom svete uspomene gospodinac Henrika, nadbiskupa u Mainzu, svetim velom posvećena Gospodinu, te iako nije bila upućena ni u kakve znanosti osim jedino u Davidove psalme, poučena Duhom Svetim izdala je velike sveske o božanskim objavama i tajnama koje su joj bile otkrivene, a koje jed papa Eugen, posredovanjem sv.e Bernarda, opata iz Clairvauxa,f kanonizirao i ubrojio među sveta Pisma. Ona je tijekom mnogih razdoblja vremena svjetiljkom spasonosnoga nauka rasvjetljivala svetu Crkvu, učvršćivala je pismima poslanima različitim osobama i proslavila svijetlim čudesima.
21 Ova je dakle Kristova zaručnica, dok je po svom običaju u istinitom viđenju gledala Kralja i Gospodara gospodara gdje sjedi na prijestolju, te razgledavajući obilazila odijeljene redove i korove svetaca koji mu stoje uza nj, među najsjajnijim korom ispovjedaoca ugledala presvijetlo prijestolje, okruženo neprocjenjivom ljepotom i čudesno ukrašeno. I vidjevši to, silno se tome zadivila te je, poučena božanskim glasom, doznala da su ta slava i čast pripravljene za svetoga Gerlaka, koji je svakodnevnim hodočašćem pohađao sv. Servacija u Maastrichtu. Ovom objavom Gospodnja djevica, osvjedočena o zaslugama bl. Gerlaka, sva se raspalila i planula u svetu ljubav prema njemu, te mu je u znak vječnoga zajedništva i blaženstva, koje će jednom s njim uživati, poslala krunu kojom ju je na dan njezina posvećenja okrunio biskup; ona se kao svjedok te stvari pobožno sve do danas čuva u našoj crkvi.
a Slavan je to grad na Rajni, nasuprot ušću Majne, odakle se čini da je dobio i ime.
b Njezin ćemo životopis donijeti 17. rujna, u kojem će se potpunije iznijeti ono što se ovdje navodi o njezinim spisima.
c Stolovao je od godine 1142. do 1153.
d Eugen III. (koji je stolovao od godine 1145. do 7. srpnja 1153., gdje o njemu govorimo) nakon koncila u Reimsu godine 1148. u Trieru je odobrio pomno ispitana viđenja sv. Hildegarde.
e Sv. Bernard slavi se 20. kolovoza.
O tome kako je jednome ošišao kosu na glavi, koja poslije kroz 60 godina nikada nije narasla.
Naposljetku, blaženi je muž ne samo dobrim djelovanjem svima pokazivao primjere svjetla, nego je i mnogima vjerno pružao izvor spasonosnoga nauka. Mnogima je naime koji su mu dolazili izlazio u susret prema njihovim običajima, kako je vidio da komu koristi. Klerike je naime i pastire crkava žestoko korio zbog toga što su, razriješivši pojas čistoće, manje čedno i trijezno hodili Božjim putem, nego su im noge lako sklizale na loše puteve; vitezove zbog udaranja i deranja odjeće, zbog tlačenja siromaha, zbog ispraznosti kocke, lova i viteških igara, te zbog utjerivanja lihve; udane je pak žene opominjao zbog dotjerivanja lica te zbog tijesne i raskošne odjeće, govoreći da to nije korisno ni za što drugo osim za gušenje plodova utrobe i privlačenje pogleda preljubnika za sobom.
23 Najžešćim je pak ukorom napadao mladiće i momke s dugim uvojcima, koji su u to vrijeme drsko raskalašeno živjeli noseći žensku frizuru, te je uvjerljivim riječima mnoge toliko smekšao da su Božjem čovjeku dragovoljno nudili kosu s glave na šišanje. No u tom se djelu božanska moć udostojala protiv zakona prirode učiniti nešto čudesno i neuobičajeno. Postoji neki svećenik imenom Klerik, rođen u mjestu nedaleko od crkve sv. Gerlaka, ali koji je od vremena primanja svećeništva živio na obali rijeke Rajne. On običava pripovijedati da je njegovu ocu (dok je bio na početku mladenaštva) bl. Gerlak ošišao kosu s glave; ali spominje da je poslije taj isti njegov otac dugo živio u svijetu, rodio sinove i kćeri i bavio se mnogim poslovima, ali mu kosa na glavi preko granice do koje ju je Božji čovjek ošišao poslije nikada nije narasla.
Kako je mudrost ovoga svijeta, nastojeći umanjiti život bl. Gerlaka, bila pobijena.
Ali ne čini se neumjesnim nakratko odgoditi redoslijed pripovijedanja i u ovo djelo nužno umetnuti kako je ono što smo prethodno naveli o životu i kreposti blaženoga muža, pošto su mudraci ovoga svijeta to pomno istražili s namjerom poruge i željom za ogovaranjem, svjetlom nepobjedivih razloga pobilo čudnu mudrost ovoga svijeta, i kroz proturječje jezika prošlo neozlijeđeno kao kroz užarenu ognjenu peć, jer se u tome nije našla nikakva nepravda. Postoji u krajevimaa Haspengau utvrđeni gradić koji se nazivab Sv. Trudon, a u gradiću samostan monaha koji je utemeljio isti sveti ispovjedalac te je proslavljen njegovim zaslugama i tjelesnim počivalištem. Tim samostanom upravlja kao opat prečasni muž i velike slave u Kristovoj Crkvi, magistarc Ivan iz Xantena, vjerni djelitelj riječi križa i revni okupitelj sadašnje jeruzalemske vojne. Jednom je dakle prilikom, kad je došao obljetnički dan preminuća spomenutoga ispovjedaoca bl. Trudona, koji u spomenutom gradiću narodi što se slijevaju iz cijele okolice svečano slave dužnim štovanjem, nakon što su obavljeni sveti obredi koji pripadaju bogoslužju, spomenuti je časni opat pozvao na gozbu više kako crkvenih tako i svjetovnih osoba. Među njima jedan od prvaka toga gradića, koje domaćim jezikom nazivajud šebinima, imenom Arnold, za kojega se govorilo da se veoma ističe svjetovnom mudrošću i da je vrlo uspješan u svjetovnim poslovima, počeo je od jednogae brata iz ćelije sv. Gerlaka, koji je tada slučajno bio prisutan, najprije znatiželjno raspitivati o obraćenju, životu i naravi bl. Gerlaka, zatim je zajedljivije nastojao umanjiti ono što se govorilo, a naposljetku je to počeo ismijavati nekom šaljivom uglađenošću. Učinio je to jer je mudrost ovoga svijeta navikla vjerovati samo onim stvarima koje je naučila praksom, spoznala iskustvom i shvatila službom vanjskih osjetila koja imamo zajednička sa životinjama. Uostalom, kada plamen božanske ljubavi, ulijevajući se u srca izabranika, čini da pobjedonosni muževi iznad mogućnosti ljudske slabosti odnesu pobjedničke trofeje nad vlastitim tijelom, nad starim neprijateljem i nad svijetom, to tjelesni umovi, koji su priklonjeni samo zemaljskomu i nemaju duhovnoga pogleda prema gore, pritisnuti teretom iskrivljena života, ne zapažaju. Zbog toga je spomenuti velikaš (poznavao je naime pismo) pred mnogima koji su bili pozvani zbog svetkovine počeo mudrovati kako nikakav razum ne uvjerava da treba vjerovati onome što se pripovijeda o bl. Gerlaku, zato što protiv uobičajenoga tijeka prirode krhki udovi ljudskoga tijela ne bi mogli ustrajati u tolikim naporima.
25 Naprotiv, spomenuti je brat rekao: „Ova su svjedočanstva koja naviještaju zasluge bl. Gerlaka postala silno vjerodostojna, jer je u svaku okolnu pokrajinu izišao glas njihov i do granica cijele Njemačke proširila se slava njihova; i povrh toga, očevi pripovijedaju svojim sinovima, a njihovi sinovi drugomu naraštaju; te je nužno da svaki vjernik tome pokloni nepokolebljivu vjeru, ili da za laž i neistinu optuži narode cijele Njemačke, štoviše i kraljevstva mnogih stranih naroda, koji pobožno hrle na svete pragove Kristova ispovjedaoca bl. Gerlaka i postojano tvrde da im je od njihovih predaka prenesen glas o njegovu prenapornom životu kojim se znojio u božanskoj službi. Osim toga, i ovo su nesumnjivi znakovi da su sveci protiv zakona tijela i naravnoga zakona trčali na trkalištu sadašnjega života: jer su naime, osim blaženstva koje im je sačuvano na nebesima, i na ovome svijetu od Gospodina primili takvu slavu da se kod njihovih tijela, također protiv uobičajenoga poretka prirode, mrtvima vraća život, slijepima vid, gluhima sluh, hromima korak, i svaki se nemoćnik vraća zdrav; očito i dolično svecima i Božjim izabranicima prema mjeri truda dosljedno je uslijedila plaća nagrade, da se ispuni evanđeoska riječ kojom se kaže: Kojom mjerom mjerite, onom će vam se mjeriti i još će vam se nadodati.”
26 Čuvši to onaj velikaš, iako je u svemu bio zadovoljen, zastao je ipak kod jednoga pitanja, govoreći da nije ni istinito ni vjerojatno da je bl. Gerlak, prema riječima psalmista, jeo pepeo kao kruh i da je njegovo tijelo, iscrpljeno tolikim naporima, moglo opstati na toj hrani, jer se tvar ljudskoga tijela time više razara nego što se krijepi, te se potočići tjelesne krvi i životnih sokova nikako ne mogu prelijevati u dobre spremnike blagih žila jedenjem pepela. Na to se časni opat crkve bl. Trudona, kojega smo gore spomenuli, dok smo se mi prepirali, umiješao sa svojom stranom i presudio naš spor, svojim je autoritetom potvrdio naše mišljenje i dao konačnu zaključnu presudu o postavljenom pitanju. Ustvrdio je naime da mu je poznata neka osoba redovničkoga života koja boravi blizu jednoga najslavnijega grada koji se zovef Kleve, a koja je među ostalim znacima pobožna života obdržavala tako strogo pravilo uzdržavanja da je za okrepu upotrebljavala svakodnevni kruh koji je bio načinjen od jednoga dijela brašna i dvostrukoga dijela pepela.
27 Ovo smo nužno umetnuli jednim odstupanjem, kako bi svim čitateljima postalo jasnije od svjetla da su djela bl. Gerlaka, koja su brižljivim istraživanjem mudraca ovoga svijeta često bila pretresana, nikada poput pljeve nisu bila odnesena vjetrom laži, nego su uvijek ostala na čvrstom temelju istine. Sada se dakle vratimo na redoslijed pripovijedanja.
a Hasbania, ili Hasbanium (Haspengau), pokrajina je Belgije s ove strane Meuse od Liègea prema Leuvenu. Spominje se u podjeli Lotarova kraljevstva između Karla Ćelavoga i Ludovika izvršenoj godine 870.
b Životopis sv. Trudona donijet ćemo 23. studenoga, gdje će biti više o tom gradu.
c Ivan iz Xantena, kao aachenski dekan zatražen za opata sv. Trudona, posvećen je potkraj godine 1222., a sljedeće je godine od apostolskoga legata istodobno postavljen za opata u Deutz; umire 23. siječnja godine 1228., odakle je još jasnije u koje je vrijeme napisan ovaj životopis.
d Tako se u cijeloj Belgiji nazivaju gradski i seoski vijećnici koji dijele pravdu, obično sedmorica ili dvanaestorica muževa.
e Niže pisac pokazuje da je on sam bio taj brat.
f Grad je to po kojem je dobilo ime najplemenitije Vojvodstvo Kleve, čiji su dio s ove strane Rajne nekoć držali Gugerni.
Naklonost biskupa iz Liègea prema njemu.
Kako se sjećamo da smo u gornjem pripovijedanju iznijeli, kada je gospodin Norbert, biskup iz Liègea, na poticaj monaha ćelije u Meerssenu, izbacio bl. Gerlaka iz njegove ćelije koju si je bio napravio u šupljem hrastu, te dao posjeći sam hrast i razrušiti svu gomilu kamenja pohranjenu u hrastu, pošto ondje nije pronašao nikakav novac, kako su monasi bili dojavili, nego jedino znakove stroga življenja blaženoga muža, silno ogorčen na one koji su mu bili dojavili laži o takvu čovjeku, pobrinuo se da očinski ublaži ranu koju je u neznanju nanio samomu Božjem čovjeku. Stoga je sam časni poglavar primio blaženoga Božjega čovjeka Gerlaka u poslušnost i za duhovnoga sina, te ga je izuzeo iz poslušnosti meerssenskim monasima i klericima, smatrajući nedostojnim da čovjek koji provodi beženstvo i vodi anđeoski život na zemlji bude podložan poslušnosti osobama odanima ovome svijetu. Dok su se meerssenski monasi i klerici opirali i tužili na komadanje svoje župe, prelat je odgovorio potvrđujući da je njegovo pravo da može bez ičijega proturječja osloboditi pobožne pustinjake, samotnjake i rekluze a koji služe Gospodinu u njegovoj biskupiji od jurisdikcije manje pobožnih klerika u čijim župama borave, te im postaviti monahe i druge redovnike za učitelje, ispovjedaoce i upravitelje duhovnih dobara.
29 Zbog toga je sam gospodin biskup od građe hrasta koji je, kako smo gore iznijeli, bio posječen na uvredu Božjega čovjeka, zapovjedio da se načine dvije ćelije: jedna u kojoj bi blaženi muž danju i noću molio Gospodina, a druga u kojoj bi blaženi muž nakon truda položio umorne udove. Ta je naime ćelija bila toliko niska, toliko priklonjena zemlji i toliko (kako smo doznali iz istinita kazivanja) sličnija grobu nego prebivalištu da je Božji čovjek, ležeći u njoj nauznak, koljenima, što je čudesno reći, doticao njezin vrh.
30 Nakon toga je prelat, preporučivši Božjega čovjeka opatu iz Rolduca, kojemu je ime bilo Burnon, i drugim redovnicima, postavio ih za odgojitelje i učitelje duhovnoga života te skrbnike za ono što pripada brizi za dušu. I on je osim toga zapovjedio da mu se u njegovu oratoriju, koji mu je od drvene građe posječenoga hrasta, kako smo već naveli, dao pripraviti, svečano služe svete mise i takvi obredi bogoslužja, te se, okrijepivši ga očinskim blagoslovom, oprostio od njega poželjevši mu da mu sve sretno uspije. Sveti je pak Gerlak brižljivo nabavio svećeničko ruho, sveto posuđe, posvećenu oltarnu ploču umjesto oltara i ostale potrepštine nužne za božansko otajstvo, te je, zadržavajući kod sebe redovničke svećenike, dao da mu oni svečano služe božanske službe. a Odavde je očito da se vara Andr. Saussay kada u djelu Martyrol. Gal. kaže da je roermondska biskupija bila djelić reimske; ovaj je naime njezin dio bio podložan biskupu u Liègeu, a ostali dijelovi kölnskomu.
Kako su ga ponovno kušali zli duhovi i ljudi.
I gle, obnovljena kušnja zlih duhova i ljudi počela je poput ovna čestim udarcima udarati u muža usmjerena na nebeske stvari, i žestoko protiv njega napinjati stupice obmana, i bacati zamke za njegov ulov, i razapinjati mreže kušnji. Noću naime, dok je Božji čovjek nakon dnevnoga truda noću nakratko krijepio udove snom, zli duh, žaleći što on ima i toliko malo odmora, ponekad je dizao glasove i buku oko ćelije u kojoj je počivao, kao da naviru neprijatelji; katkad je pak oponašao provale razbojnika koji žele potajno ući i kušaju pristupe, te je na tisuću drugih načina škođenja uznemirivao Božjega čovjeka. Ponekad pak, dok je Božji čovjek slušao, pretvarajući se da je lopov i razbojnik, kao što uistinu i jest, i obilazeći njegovu ćeliju na razbojnički način, kao da se obraća nekom drugom drugu u razbojstvu, progovorio je ovim riječima: „Hodaj oprezno i čuvaj se topota nogu, jer u ovoj ćeliji leži onaj koji nikada ne drijema.” Na to je Božji čovjek, izišavši iz ćelije u kojoj je ležao, kad nije vidio da je itko prisutan, spoznao da su to spletke zloga duha. U neko drugo vrijeme, dok je s uobičajenom pobožnošću išao k bl. Servaciju, ususret mu je izišao stari neprijatelj prikazujući gromadu velika brda. Naprotiv, Božji čovjek, suprotstavivši mu jedan križić koji je uvijek nosio na prsima, a koji i sada hodočasnici po običaju cjelivaju, raspršio je priviđenje protivnika snagom pobjedonosnoga stijega. No kako se kaže u jednoj pučkoj poslovici: „Ljubav sve pobjeđuje”, u svemu je tome blaženi muž pobijedio po onome koji ga je ljubio.
32 Ispričat ću novu i čudesnu stvar, za koju stariji ljudi koji još i danas žive izjavljuju da su je doznali od svojih predaka, koji su vidjeli kako se bl. Gerlaku, dok je u strahoti najljuće zime išao bosih tabana po gustu snijegu, iz stopala dizala para topla dima poput kotla postavljena na žeravicu: jer su naime njegov um i udovi njegova tijela bili hrana onoga ognja koji je Gospodin Isus bacio na zemlju i htio da se silno raspali. Pripovijedaju također neki da su mu se jednoga dana, kada je po svom uobičajenom hodočasničkom običaju noću došao do crkve bl. Servacija, a vrata bila zatvorena jer još nije bilo vrijeme jutarnje, pred licem vratnice crkve same od sebe otvorile, a da ih nitko od smrtnika nije otključao.
Dok ide po snijegu, dime mu se noge.
33 Povrh svega toga, monasi i klerici ćelije u Meerssenu, u čijoj je župi Božji čovjek boravio, ispunili su se zavišću i proturječili onome što je Gospodin činio po svom sluzi, ogorčeni. Stoga su ga i mrzili i nisu mu mogli ništa miroljubivo reći; stoga su i govorili da Božjega čovjeka treba lišiti pričesti zato što je s biskupovim dopuštenjem i ovlašću davao slaviti božanska otajstva izvan župne crkve. Da su se pak oni na to usudili bez ikakva razumna upravljanja, nego jedino poticajem nepravedne uzrujanosti, najsigurnije je iz ovoga: jer da su to mogli navesti protiv Božjega čovjeka uz ikakvu pravnu potporu, zakonsku pomoć i oslonac kanona, dok je toliko legata od Apostolske Stolice bilo poslano ovamo, bili bi ishodili da se u ćeliji blaženoga muža crkvenom cenzurom zabrane božanske službe. No kao što se čita u knjizi Dialogorum, da je neki svećenik najtežim progonom progonio bl. Benedikta dok je gradio samostan u njegovoj župi, tako su zasigurno i ovi, bez razloga napadajući sv. Gerlaka, poticali na srdžbu. I kao što je spomenuti svećenik zbog nepravde koju je nanio blaženomu Benediktu osjetio božansku osvetu, tako su ništa manje neki od onih koji su bili uporniji u ogovaranju bl. Gerlaka, drskiji u klevetanju i neobuzdaniji u izazivanju, na sebi samima primili plaću kakvu je trebalo, kao što ćemo na svojem mjestu potpunije ispripovjediti. a To se navodi 21. ožujka u životopisu sv. Benedikta.
✠