Kako ga je posjetila neka plemenita gospođa.
Nakon toga, dok se glas o krepostima blaženoga muža širio nadaleko i naširoko te su mnogi iz udaljenih krajeva žurili da ga vide, dogodilo se da je i neka plemenita gospođa, imenom Oda, iz utvrde a Heinsberg, gospodarica zemljišta na kojem je sveti muž boravio, došla da ga posjeti. Zadivivši se u njemu čudesnoj promjeni desnice Svevišnjega i obradovana porastom njegovih duhovnih napredaka, predala je u trajno vlasništvo njemu i svim njegovim nasljednicima koji će na istom mjestu služiti Gospodinu neke zemljice i posjede što su okruživali njegovu ćeliju. a Hinsberga (Heinsberg), ne neznatan gradić na području Jülicha, tri milje od Roermonda.
O onome koji je često popravljao verižnjaču kojom se služio.
Ali i ovo valja umetnuti, da je blaženi muž neprestano nosio željeznu verižnjaču, kroteći udove tijela i prisiljavajući ih da služe duhu, kojom se rugao nasladama i užicima ovoga života; zaklonjen njezinom zaštitom, kao najhrabriji borac borio se teškom borbom protiv zračnih četa i u Isusovo je ime slavno pobijedio, dok su od duge uporabe kolutići pucali i nastajale pukotine. On ju je pak često popravljao te je novim kolutićima spajao stare pukotine i sastavljao je.
36 Osim toga, kada, umoran od duge staračke dobi i iscrpljen tjelesnim snagama od vježbanja u naporu, nije mogao pješice prijeći put uobičajenoga hodočašćenja k bl. Servaciju kako je običavao, sjedajući na leđa ponizna magarčića, umilostivio je na zemlji odanim službama svoga budućega sudruga na nebesima; i ne dirajući u svetost evanđeoskoga čitanja, kao prijatelj od prijatelja zatražio je tri kruha, kako pobožno tako i silno uporno, dok je zagovorom njegovih zasluga i posredovanjem molio da od Gospodina postigne ili spoznaju Trojstva ili umnoženje vjere, nade i ljubavi.
O načinu njegove molitve.
Ali smatram da nije suvišno umetnuti i način njegove molitve, naime na korist onih koji ne znaju pjevati psalme i duge molitve, kako bi znali da se u svetište božanskoga uslišanja prije pušta naklonost nego mnoge riječi molitelja. Neki svećenik crkve u Heinsbergu, koja je smještena u utvrdi, imenom Norbert, običavao je pripovijedati da je u ono vrijeme, dok je Božji čovjek pohađao bl. Servacija, dok je on bio dječačić u a stolama (školama), mnogo puta iz znatiželje da prisluškuje prilazio bl. Gerlaku prostrtu u molitvi ub kripti bl. Servacija, te ga je čuo kako češće ponavlja riječi ove molitve: „Kyrie eleison, Christe eleison. Pater noster. Ave Maria.” b Onu časnu kriptu te prastare bazilike i mi smo nekoć kao dječaci pohađali.
O onome što o bl. Gerlaku pripovijeda neki starac koji još živi.
Gle, dok smo još bili zaokupljeni pisanjem ovoga, iz nečijega smo kazivanja doznali da je još uvijek živ neki građanin iz Maastrichta, imenom Teodorik, iz sela koje se pučki naziva Schin, najpoznatiji svima koji borave u ovim krajevima, koji se sjećao da je vidio bl. Gerlaka dok je bio u tijelu. Požurivši k njemu brzim putem, zatekli smo čovjeka već teška od godina i koji zbog staračke slabosti jedva miče korak za hodanje. On nam je ispripovjedio da je Božjega čovjeka Gerlaka, dok još nije bio navršio dječačke godine, u neko vrijeme vidio kad ga je na konak primila njegova majka, koja mu je bila rođakinja po tijelu: sjećao se da je bio visoka rasta, dostojanstvena lica, s dugom bradom rasprostrtom po prsima, krupna i snažna tijela. O njegovoj je pak odjeći tvrdio da je do tijela nosio kostrijet, a odozgo željeznu verižnjaču, od duge uporabe veoma poderanu i velikim dijelom po rubovima raspadnutu, a odozgo je nosio vunene haljine, to jest tuniku, škapular, plašt i pojas, po svemu prilagođene kako oblikom tako i bojom zavjetu Premonstratenskoga reda.
39 Također je govorio da je on njegovoj majci ispripovjedio tijek svoga života i kušnje zlih duhova koji su mu na putu kojim je pohađao blaženoga Servacija postavljali spoticala, nastojeći mnogostrukim susretima i prividnim opsjenama usporiti pobožnost njegova putovanja. Zatim je ispripovjedio da je blaženi muž na jednoj nozi bio ranjen teškim čirom; a ta mu je noga, kao što smo gore iznijeli, bila ozlijeđena u nekom trnjaku, za koji se priča da je ljute naravi, dok je boravio u jeruzalemskom hospitalu pasući stada. Naposljetku je o Božjem čovjeku bl. Gerlaku dometnuo ovo: da je, kada mu je za počinak bio dolično uređen krevet s mekoćom perja, posve odbio takvu ugodnost kreveta i položio umorne udove na jednostavnu i golu gomilu slame. Sutradan pak, kada je djevojka iz kuće prije svanuća dana, hoteći obaviti neki posao, po običaju potpalila ognjište, svi koji su bili u kući vidjeli su blaženoga Božjega slugu kako leži prostrt u molitvi na goloj zemlji. Ovdje valja nakratko zastati i promisliti kolike je jakosti bio taj Božji čovjek i kakav je znak nepobjedive kreposti u njemu zasjao, kad nije pristao popustiti ni najmanje od strogosti svoje nakane, čak ni kad ga je na to nagovarala sama milost gostoprimstva.
40 Naposljetku je spomenuti (koji još i danas živi) o blaženom Kristovu sluzi dodao i ovo, rekavši da od onoga vremena kada je prvi put radi obraćenja obukao kostrijet i verižnjaču, oružje pokore, nikada ih poslije nije skinuo, nego ih je sve do kraja svoga života, oko četrnaest godina, dok mu nisu u komadima otpale s tijela, nosio, i s njima je dakako i nakon smrti predan zemlji. Osim toga je spomenuti muž s velikom postojanošću tvrdio da bl. Gerlaka nikakva oštrina zime, nikakav pljusak kiša, nikakva silina vjetrova nije ni usporila ni zadržala od puta za koji smo ranije naveli da ga je svakodnevno prevaljivao k bl. Servaciju. Na to, kad smo spomenutoga starca pomno ispitali o vremenu kada se to dogodilo, odgovorio je da se to dogodilo u isto vrijeme kada je car Fridrik, skupivši snage cijeloga Carstva, opsjedajući osvojioa Milano, metropolu Ligurije, ili kada je stari gospodin Herman od Müllenarka, tada najslavniji junak, snažno natjerao u bijeg neprijateljeb grada Kölna i sam Köln čudesnom vještinom sačuvao netaknutim od neprijatelja. Ovo smo, kako smo primili od spomenutoga starca, umetnuli u ovu knjižicu o djelima blaženoga muža. Sada prijeđimo na opisivanje njegova presvetoga preminuća.
a Monah Gotfrid kod sv. Pantaleona u Kölnu u djelu Chronicon piše da se to dogodilo godine 1162.
b To se dogodilo godine 1164., kako pripovijeda isti pisac. Tada je kölnski nadbiskup bio Arnold, koji u jednoj povelji, kako pripovijeda preslavni muž Egidije Gelenius u bilješci uz pogl. II., knjige 2. životopisa sv. Engelberta, izdanoj godine 1161., Hermana od Molenarcka (upravo ovoga, kako mislim) naziva grofom. Utvrdu Molenarck u Vojvodstvu Jülich sada drži plemenita obitelj Metternich, kako isti kaže.
Kako je Gospodin zaslugama bl. Gerlaka pretvorio vodu u vino.
Odlučivši svoga izabranika izvesti iz naporne borbe ovoga svijeta, Gospodin mu je udostojao dati da donekle unaprijed okusi bogatstvo njegove dobrote, te je očitim znakovima očitovao povlasticu njegovih zasluga. Postoji u a utvrdi Maastricht neki starac, nećak blaženoga muža po sestri, i sam sam po njemu nazvan Gerlak, najpoznatiji svima koji borave u spomenutoj utvrdi, muž poodmakle dobi, postojanih običaja, istinoljubiva govora; iz čijega smo kazivanja ne malim dijelom doznali ono što smo zapisali u ovom djelu. On s velikom vjerom i strašnim prisegama običava potvrđivati velik znak božanske dobrote koji se Gospodin udostojao učiniti na svome sluzi one iste godine kada je Božji čovjek imao preseliti s ovoga svijeta, prema drevnim čudesima svoje moći. Tvrdi naime da je jedne Nedjelje muke blaženi muž poslao nekoga svećenika, imenom Rutgera, koji mu je toga dana u njegovoj kapeli slavio božansku službu, da zahvati vode s izvora koji se sve do danas naziva Izvor sv. Gerlaka; i kad ju je kušao, osjetio je da je voda pretvorena u vino. I ne znajući što se dogodilo, pomislio je da mu se svećenik narugao, te je pomalo uzrujan uskliknuo: „Ja kroz tijek četrnaest godina nisam pio vino ni opojno piće, niti išta što može opiti, a ti si mi na takav dan natočio piće kojega sam se toliko vremena uzdržavao?” Kad je svećenik na to ostao zapanjen i tvrdio da mu je natočio čistu vodu, a ne vino, Božji je čovjek vodu koja je postala vino izlio uz podnožje svoga oltara i zamolio svećenika da ponovno zahvati vode. Poslušao je onaj, i gle, bila je prisutna sila Gospodnja, kao i prije:
„Gdje zapovjeđeno bijaše da toči vino, val promijeni svoje podrijetlo.”
Na to je Gospodnji muž, želeći treći put sam po sebi iskušati, pristupio rubu izvora te, zahvativši vodu, donio je na mjesto gdje je običavao ručati. I ponovno osjetivši da je poprimila okus vina, s mnogim je zahvaljivanjem hvalio Gospodina, koji je uistinu divan u svojim svecima i bogat prema svima koji ga zazivaju. a Tako su se nekoć običavala nazivati utvrđena mjesta, pa i kad bi ponekad bili vrlo prostrani gradovi. Iako je Maastricht nekoć bio manji, to je očito iz starih zidina koje se još i sada vide.
Poglavlje XVIII.
O tome kako ga je na samrti pohodio bl. Servacije.
A sada, glede onoga što se ustima vjernika pripovijeda o njegovu blaženom preminuću, um oklijeva, misao se koleba, ruka se boji zapisati: premda mnogi čestiti ljudi to ovdje postojano ili uporno tvrde, a i pjevači, koji se umijećem pjevanja trude svidjeti ljudima, u svojim pjesmama često pjevaju ono što ćemo iznijeti. Pripovijedaju naime, kada je Gospodin pobjednički trud svoga vojnika nagradio neprolaznom slavom i odlučio pozvati svoga sveca na vječnu gozbu, da u trenutku kada je nastao čas njegova preminuća slučajno tada nije bio prisutan svećenik koji mu je običavao dijeliti sveta otajstva. Opati i ostali redovnici, kojima ga je biskup bio preporučio, bili su pozvani po glasniku, ali nisu imali prilike brže prispjeti na preminuće Božjega čovjeka. Klerici iz Meerssena, koji su boravili u blizini, govorili su da on nije pod njihovom nadležnošću i da briga i skrb za njegovu dušu ne pada na njih, jer ga je biskup bio preporučio redovnicima. Kad je to bilo javljeno Božjem čovjeku koji je ležao u posljednjoj bolesti, ne bojeći se ničega, nego držeći sidro nade pričvršćeno u Kristu, pred mnogima koji su zbog njega bili došli i stajali uokolo, rekao je: „Znam komu sam povjerovao i siguran sam da onaj komu sam služio neće zaboraviti tolikoga truda kojim sam se znojio iz ljubavi prema njemu.” I gle, neki časni starac, odjeven u snježnobijelo ruho, pred kojim je išao neki mladić, naočigled sviju ušao je onamo gdje je Božji čovjek ležao bolestan; i pozdravivši sve, pristupivši bl. Gerlaku koji je već bio na kraju ovoga tegobnoga života, višestruko ga utješivši kao prijatelja koji se vraća u domovinu, okrijepio ga je spasonosnom popudbinom i svim sakramentima koji se običavaju podijeliti vjernicima koji odlaze s ovoga svijeta; te obavivši sve, oprostio se od njega i otišao, i, kako se pripovijeda, poslije se nikomu nije pojavio. Stoga se sve do danas o tome donosi dvojbeno mišljenje nekih, jer jedni govore da je to bio neki opat, a drugi postojano i najistinitije tvrde da je došao sv. Servacije i pričestio svoga hodočasnika spasonosnim sakramentima. I doista, kako smo gore iznijeli, sve do danas slušamo mnoge kako ne samo pripovijedaju nego i u narodu pjevaju da ga je tjelesno pohodio bl. Servacije. Mi se pak nismo usudili o tome donositi prenagljen sud, nego sve to prepuštamo božanskom rasporedu: tko god on ipak bio, ne dvojimo da je bio poslan od Boga.
43 Nakon toga je Božji čovjek svojim prijateljima i vjernicima koji su se bili okupili, zabrinutima oko njegova pokopa, naložio zapovijedajući da njegovo tjelešce predaju zemlji u njegovoj drvenoj kapeli, u kojoj je živio, s tom istom verižnjačom i kostrijeti. I oprostivši se odatle od sviju, u miru je predao duh Gospodinu 5. siječnja, to jest na uočnicu Bogojavljenja Gospodnjega. Vjernici dakle koji su bili prisutni i koji su se iz cijele pokrajine okupili na njegov sprovod, u istoj kapeli u kojoj je on sam odredio da bude pokopan, pobožno su predali njegovo tijelo zemlji s verižnjačom i kostrijeti, slaveći mu katoličke sprovodne obrede.
Knjiga II.
Nakon što je dragocjeno blago tijela blaženoga Gerlaka bilo predano zemlji, vrhovni je umjetnik i stvoritelj svega stvorenja Bog prsten vjere Crkve čudesno uresio biserima njegovih zasluga; kada je njegove presvete kosti iz najdublje utrobe zemlje i iz skrivenih skrovišta groba, bez ikakve pomoći ljudske vještine, pozvao na površinu zemlje; dok je po zagovoru njegovih zasluga mrtve uskrisivao na život, slijepima oči prosvjetljivao, hromima učvršćivao stopala i tabane za hodanje, te liječio sve vrste bolesti, kako u ljudi tako i u teglećih životinja. Vjeri naime nas vjernika postavljaju se određeni temelji, uzdižu se porasti nade, srastaju poticaji ljubavi, rastu pobude pobožnosti, a po ovome se višestruko pruža hrana dobra djelovanja; dok čudesni Bog u svojim svecima njihovim zagovorima katkad uništava u mrtvim tijelima vlast smrti, protiv koje ljudski um ništa ne vrijedi; dok u bolesnim tjelesnim udovima nadopunjuje nedostatke naravi, u čemu snaga liječničke vještine podliježe. A budući da opažamo kako se neki katkad opiru zaslugama blaženoga Gerlaka i bune protiv čudesa, koji se stide onoga što sami ne mogu učiniti, a učinio je drugi; te stoga to nastoje zanijekati ili, ono što ne mogu zanijekati, iskriviti zlonamjernim tumačenjem. Zato sada najprije okrenimo pero k opisivanju toga kako su presveti zalozi njegovih relikvija, jedino desnicom božanske moći, na neuobičajen način bili podignuti iz groba: čemu ima toliko svjedoka koliko je u cijeloj našoj pokrajini ljudi zrele dobi.
O prijenosu blaženoga Gerlaka koji se dogodio po Božjem djelovanju.
Dobrostivi Gospodin, koji je bogat milosrđem i darežljiv u nagradama, po zaslugama svoga ispovjedaoca sv. Gerlaka, odlučivši se pobrinuti za slabost svojih vjernika i providjeti njihovu spasenju, nije dopustio da presveti zalozi njegovih relikvija dugo budu zatvoreni u ogradama groba, niti skriveni nasipom zemlje: nego je, radi brisanja grijeha mnogih i umnožavanja zasluga, na veoma čudesan i zadivljujući način dopustio da budu otkriveni pogledima ljudi. Suglasnim se pripovijedanjem mnogih naime prenosi da je sv. Gerlaku, kada je Bogu predao blaženu dušu, dok mu se po običaju vjernika imala iskazati dužna služba pokopa, bilo pripravljeno grobno skrovište velike dubine; i njegovo tijelo, zatvoreno u drveni lijes, nije se moglo drugačije nego uz pomoć užadi spustiti u njemu određeno zemaljsko prebivalište. Ali nakon što je proteklo malo vremena, zemlja koja bijaše na površini groba poče se na čudesan način rastvarati: te se činilo da s nekom zavjetnom radošću (ako je dopušteno tako reći) pripravlja put biserima koji će izići. Malobrojni vjernici koji su tada posjećivali ono mjesto, gledajući to, nastojali su svom vještinom kojom su mogli zatrpati i izravnati pukotine i raspukline groba. Ali bilo svjesno bilo nesvjesno, uzalud se ljudski um ičega poduhvaća protiv božanske odluke. Čemu više riječi? Protiv stanja pokopanih mrtvih tijela, protiv običaja mrtvačkoga pepela i suhih kostiju, napokon protiv samih zakona i odredbi naravi, kosti blaženoga Gerlaka, dragocjenije od zlata i srebra, a da ih nitko od smrtnika nije podizao, izišle su iz rake u kojoj su bile pokopane i malo pomalo ukazale se pogledima ljudi.
3 Također je veoma časni Gospodnji križ, dolično oblikovan od mjedi, pronađen nad njim na mjestu prsa; a pod križem je pronađen neki komadić kostrijeti s kojom je blaženi muž bio pokopan, netaknut od truleži; u onoj naime veličini koliko se činilo da isti križ uokolo pokriva. Taj je komadić kostrijeti u obliku jastučića spojen s istim križem; te sada hodočasnici oboje ljube s najvećim štovanjem, a bolesnicima pružaju veliku pomoć ozdravljenja. Taj je pak križ blaženi muž bio donio sa sobom iz Jeruzalema, i uvijek ga je nosio na svojim prsima, te ga je protiv svih varavih opsjena drevnoga neprijatelja suprotstavljao kao neosvojiv zid; i na samrti je zapovjedio da mu se položi na prsa i s njime pokopa. Na toliki je glas dakle došla cijela pokrajina: stječe se mnoštvo nemoćnika i postiže milost dobročinstava. Dugo bi bilo pripovijedati pojedinačno ono što smo o tome čuli, ili što smo sami očima vidjeli i rukama opipali: nego, da izbjegnemo zamor, rado ćemo radi primjera posebno izložiti nekoliko od mnogih stvari.
O bolesnom vitezu Adamu, ozdravljenom po blaženom Gerlaku.
Postoji neki vitez imenom Adam, iz sela koje se zove Berge, sasvim blizu ćelije blaženoga Gerlaka, muž velika ugleda, i zbog čestitosti običaja te slavnih viteških djela poznat po mnogim mjestima. On običava pripovijedati da se na njemu, po zagovornim zaslugama blaženoga Gerlaka, dogodilo veliko čudo božanske moći. Tvrdi naime da mu je u doba njegove mladosti, čim je bio promaknut u viteštvo, u ždrijelu izrasla neka gnojna oteklina čira, te mu je sav prolaz grla bio zatvoren, a mogućnost jedenja i pijenja, kao i spavanja, bila mu je posve oduzeta. Njegovi roditelji i prijatelji, videći kako takva darovitost u tolikom mladiću propada, žalosni i tjeskobni kušaju razne vrste lijekova kojima su se nadali da mu mogu pomoći. A kada su sva umijeća tjelesne medicine bila uzalud utrošena, njegovi se roditelji, čim im je počeo ponestajati ljudski savjet, pobožno utekoše božanskoj pomoći. Stoga mladića položiše na kola i odvezoše u Maastricht, te ga dovedoše na prag čudesnoga ispovjedaoca blaženoga Servacija. I ne samo da su relikvijama sv. Servacija i drugih svetaca, čija su mnoga tijela ondje pokopana, dodirivali pojedina bolna mjesta, nego su i vodu prelivenu preko istih relikvija ulijevali u mladićeva usta. Ali sv. Servacije, premda najbrži pomoćnik svih nemoćnika koji se k njemu utječu, ipak je ovaj put odgodio osloboditi bolesnika koji je tražio njegov zagovor: jer je ovu milost ozdravljenja htio sačuvati svome drugu blaženomu Gerlaku.
3 Stoga, kada su mladićevi roditelji vidjeli da mu dar zdravlja nimalo nije udijeljen, ponovno ga položiše na kola i s velikom žalošću i naricanjem, prateći ga kao neki sprovod, odvezoše ga kući, ne očekujući njegov život, nego smrt. Već je bilo proteklo sedam dana, a on je ustrajao bez ikakve životne hrane i činilo se da samo još u prsima vuče posljednji dah. Već se očajavalo nad njegovim životom; već se raspravljalo o njegovu sprovodu. U međuvremenu se sam mladić sjetio sv. Gerlaka i počeo teško podnositi što je tako dugo odgađao zazvati zagovor svoga susjednog zaštitnika. Poslavši dakle brzo glasnika, zapovjedio je da mu se donese komadić zemlje koja je ležala oko kostiju blaženoga Gerlaka, te zamolio da se donesena zemlja pomiješa s vodom i ulije mu se u usta. Kada je to učinjeno, odmah čim je spasonosni protuotrov dotaknuo bolno mjesto, ubrzo je na čudesan način smrtonosni čir unutar ždrijela puknuo, i velika je količina smrtonosne tekućine istekla kroz bolesnikova usta. Tako je vitez, zaslugama sv. Gerlaka istrgnut iz samih ralja smrti, odmah uzevši piće i meke vrste jela, s roditeljima, rođacima i prijateljima, koji su se bili okupili kao na njegov sprovod, a također i sa svim pukom obaju spolova i svakoga staleža koji je boravio u cijeloj okolici, sišao k ćeliji blaženoga Gerlaka; i s velikom zahvalom hvalio je veličanstvena djela Božja koja se udostojao učiniti po svome sluzi, te se, izvršivši zavjete, radostan i zdrav vratio kući.
O čudesnom ozdravljenju dviju gospođa.
Blizu kraljevskoga grada koji se zove Düren, koji nije daleko udaljen od Kölna, boravi neki vitez imenom Vilim, u selu koje se zove Binsfeld, svima koji borave u onim krajevima veoma poznat. Njegova žena, imenom Hedviga, dođe na prag svetoga Gerlaka, te sam kako po veličini pobožnosti, tako i po težini darova počeo primjećivati da joj je naš zaštitnik udijelio neku posebnu milost ozdravljenja. O tome sam dakle kao znatiželjan istraživač pristupio gospođi, koja se činila prilično poodmakle dobi. A ona, oblivena gospodskim rumenilom, nakon što je sa svojom plemenitom stidljivošću neko vrijeme šutjela, napokon mi odgovori da je razlog takav da ga ne bi mogla otkriti nikome osim svećeniku. A čim je doznala da ja, premda nedostojan, nosim ime svećenika, po redu mi je ispripovjedila tragediju svoje žalosne nevolje iz koje je po blaženom Gerlaku bila oslobođena. I budući da sada valja govoriti o skrivenim bolima majčinske utrobe, neka mi, molim, nitko tko ovo čita ne zamjeri što ovo pišem: jer je spomenutoj ženi u skrivenim mukama naravi vrhovni Otac po svome sluzi Gerlaku pritekao u pomoć tako neizrecivom snagom ozdravljenja da to nipošto ne mogu prijeći šutnjom. Spomenuta je gospođa naime tvrdila da je rodila više sinova i kćeri; ali se sjećala da je u cijelo vrijeme, kada je jednom prvi put rodila prvu djecu, trpjela tako silne, tako žalosne i tako dugotrajne grčeve utrobe, čak i nakon vremena očišćenja, da je život smatrala težim, a smrt nimalo štetnom. U vrijeme pak kada je rodila peto od svoje djece, izmučena istom tegobom bolesti sve do izlaska duše, dok je čekala vrijeme svoga zakonitog očišćenja, vidje u snu kako pokraj nje stoji neka osoba i brižno je opominje da, ako želi biti oslobođena od bolesti i zadobiti dar željena zdravlja, ponizno zazove zagovor ispovjedaoca blaženoga Gerlaka. Čim se probudila iz sna, razveseljena takvim viđenjem, zavjetovala se blaženom Gerlaku da će poduzeti hodočasničko putovanje i svake godine davati određenu svotu novca. Otada nije prošlo mnogo vremena, a ženina utroba, koja je silno bila ispala iz svoga ležišta, ubrzo se vratila na svoje mjesto i počela s njime srastati, te se gospođi zdravlje u tolikoj mjeri obnovilo da kasnije, dok je često rađala, kaže da joj se ništa takvo nije dogodilo.
7 Osim toga, spomenuta je gospođa izvijestila da je imala neku nećakinju koja je trpjela od u svemu slične bolesti, koja je po njezinoj opomeni, zavjetujući se i sama blaženom Gerlaku, sličnim lijekom zaslužila da je on oslobodi. a Marcodurum, ili Marcomagum, gradić u Jülichu na rijeci Rur, pučki Düren, od prijelaza preko Rura. Gdje god se naime imenima mjesta dodaje Durus ili Durum, naći ćeš da su smještena uz rijeke: isto tako s Magus ili Magum, a čini se da to znači gaz, što Nijemci označavaju rječicom furt dodanom imenima.
O uspravljenoj hromoj djevojci.
Neki je brat Winand mnogo godina pobožno služio crkvi blaženoga Gerlaka, kojemu je prvi razlog obraćenja bila njegova hroma kći, ali kojoj je po blaženom Gerlaku vraćena sposobnost hodanja. Kako se to dogodilo, ispripovjedit ću onako kako sam doznao iz njegovih usta. Moja je veoma ljubljena kći, reče, bila posve lišena sposobnosti koračanja, tako da se nije mogla pomaknuti s mjesta na mjesto osim uz pomoć tuđih ruku. Nju sam položio na kola i odvezao u Maastricht k blaženom Servaciju i po mnogim svetim mjestima: ali sveci joj nipošto nisu htjeli udijeliti dar zdravlja, jer su njezinim uspravljanjem htjeli svijetu potpunije očitovati zasluge blaženoga Gerlaka. Naposljetku sam je, reče, doveo k ovome svecu i uveo je s kolima kroz crkvena vrata koja gledaju prema sjeveru, te je položio pokraj tijela blaženoga Gerlaka s lijeve strane. Ja sam pak stajao s desne strane i, dok su mi suze obilno tekle iz očiju, ponizno sam molio svetoga ispovjedaoca da pritekne u pomoć mojoj kćeri. I gle, dok smo svi gledali, u crkvu uđe lik nekoga veoma časnog muža, odjeven u bijele haljine, to jest u tuniku i škapular, u svemu prilagođene prema zavjetu Premonstratenskoga reda. Mi smo pak mislili da je ta osoba koja je došla neki redovnik hodočasnik, te smo ga zamolili da izlije molitve Gospodinu za bolesnicu. On pak, ništa ne odgovarajući, samo se pobožno naklonio prema nama; i u tom trenutku pristupivši bolesnici, uze nešto praha s groba i stavi ga na nju. Odmah se zgrčene žile uz velik prasak razriješiše, i djevojci se vrati slobodan korak za hodanje. Bez odgađanja brat Fridrik, čuvar crkve, i ostali koji bijahu nazočni i vidješe što se dogodilo, snažno udarajući u zvona, sazvaše narod. Stječe se narod različita spola i dobi. Svi blagoslivljaju Boga; nastaje opće klicanje sviju. U međuvremenu, dok se kćeri sionske raduju u svome Kralju, onaj božanski glasnik po čijoj je službi Gospodin učinio ovo čudo iščeznu, i njegova je odsutnost odmah bila opažena. Dok ga dakle brižno traže, a o njemu se ne nalazi baš nikakav trag, svi ne bez razloga smatraju da je bez sumnje sveti Gerlak bio od Boga poslan da to vidljivo izvrši. Također se i kola u kojima je spomenuta nemoćna djevojka bila dovezena, za svjedočanstvo ovoga događaja, pričvršćena na crkveni zid čuvaju sve do danas. Ovaj događaj potvrđuje toliko mnoštvo svjedoka i toliki se glas o tome širi po svima da u ovim krajevima nitko nimalo ne sumnja u vjerodostojnost ovoga čina.
Kako je hromi Matej bio uspravljen.
Također i Matej (koji je gotovo od samih pelena kao dijete bio odgojen u crkvi sv. Gerlaka, poučen u svetim znanostima promaknut sve do reda prezbiterata, te je ondje mnogo godina služio pod redovničkim zavjetom), kada su ga roditelji najprije onamo donijeli kao hromo dijete, pošto je zaslugama sv. Gerlaka bio uspravljen, napokon su ga roditelji prikazali blaženom Gerlaku da u njegovoj crkvi trajno služi Gospodinu. Budući da je svima jasnije od svjetla kojim se redom to dogodilo, stoga to ukratko prelazimo.
O nekom uskrišenom mrtvacu.
Pokraj jednoga posjeda a mučenika Lamberta, koji se zove Nivelle, nalazi se selo koje se zove Lixhe, smješteno gotovo na polovici puta između Maastrichta i Liègea. U njemu živi neki mladić imenom Franko, neplemenita roda, podrijetlom iz onih krajeva. On je u dječačkim godinama slučajno upao u neki jarak gdje je bilo sabiralište voda, te se utopio i ondje je nemalo vremena ležao ugušen vodom. Napokon su ga potražili i pronašli u jarku, te je iz onoga močvarnog skupa voda izvučen mrtav. Na taj je događaj problijedjela majka djeteta, obitelj se uznemirila, napokon se cijela kuća rastopila u pogrebnom naricanju. Nato se majka djeteta sjetila blaženoga Gerlaka, o kojem je tada postojao glasovit ugled u milosti čudesa, te suznim jecajima zaziva njegovu pomoć, obećavajući mu godišnji dar ako se posredovanjem njegovih zasluga dječakova duša vrati u njegovu utrobu. Otada nije prošlo mnogo vremena, kad gle, ugrija se dječakovo tijelo i, otvorivši oči za gledanje, poče treptati. Majka dječaka, koja je prije išla i plakala bacajući sjeme svoje vjere, sada radosnim zagrljajima milujući sina koji bijaše mrtav i oživje, s klicanjem nosi kući mile snopove svoje vjere. a Njegov ćemo životopis donijeti 17. rujna.
O nekoj djevojci uskrišenoj od smrti.
Na područjua Tongerena, u selu kojemu je ime Booienhoven, neka udovica koja se zove Berta svoju je kćer imenom Imza, utopljenu u rijeci koja se zoveb Jeker i mrtvu od šestoga sve do jedanaestoga sata dana, zavjetovala sv. Gerlaku s godišnjim darom, te ju je ubrzo primila živu i zdravu. Isto tako, u selu blaženoga Servacija koje se zove Mechelen, nedaleko od Maastrichta, primljeni na konak u odvojenoj kući župnoga svećenika, čuli smo kako i spomenuti svećenik i njegovi ukućani svjedoče da je u istom selu jedna djevojka već prilično odrasle dobi, zaslugama sv. Gerlaka, od Gospodina nekoć bila uskrišena od tjelesne smrti na život.
a Tongeren, gradić pod vlašću Liègea, nedaleko od Maastrichta, čuva ime nekada velikoga i snažnog naroda: čini se da je nekoć bio Atuatuca.
b Jecora, pučki Jeker, kod Maastrichta utječe u rijeku Meuse.
O nekoj djevojci sačuvanoj od dvostrukoga zla, naime sljepoće i gubitka muža.
U selu koje se zovea Gulpen, pučki Oud-Gulpen, Bog je oko neke djevojke započeo preslavno znamenje svoje milosti po blaženom Gerlaku, a dovršio ga po svome apostolu Jakovu. Neka udovica gospođab iz Marnea običava svjedočiti o ovome događaju, spominjući da je gore rečena djevojka bila njezina sestrična. Tu je pak djevojku njezin muž odveo sa sobom iz njezina rodnog mjesta, naime iz Gulpena, u Sasku; i ondje u nekom mjestu podigavši boravište, doveo je drugu priležnicu, a onu je djevojku koju je sa sobom onamo doveo, svoju zakonitu ženu, odbacio. Ona se odbačena žalosna vratila u domovinu, te je od neprestanoga prolijevanja suza navukla sljepoću očiju, tako da u razdoblju od jedanaest godina nije vidjela svjetlo neba. U međuvremenu, kako su se umnožavala znamenja čudesa blaženoga Gerlaka, dala se onamo dovesti, te su uz suradnju zagovora svetoga ispovjedaoca njezine oči od Gospodina bile odjevene jasnim svjetlom.
13 I kao što se katkad nekima dodaje bol na bol i gomila žalost na žalost, tako obratno ponekad zavjeti slijede zavjete i radosti se nastavljaju na radosti. Otuda se dogodilo da djevojka, koju je Bog najprije milosrdno oslobodio tame sljepoće, poslije bude od njega još milosrdnije izbavljena od gubitka muža. Njezin je muž naime, koji ju je, kao što smo već naveli, odbacio i povezao se s drugom, silazeći iz Saske s nekim drugim svojim sugrađanima, pohodio prag blaženoga apostola Jakova; i dok su svi drugi ulazili u crkvu, on je sam na pragu vrata doživio težak otpor: jer nitko mu nije pomagao, niti ga je itko gurao, a nije mogao ući; štoviše, dok su mnogi za njega izlijevali pobožne molitve Bogu, on je ipak ostao zadržan podalje od časnih mjesta i svetoga hrama. Napokon, primivši spasonosan savjet od nekoga svećenika crkve sv. Jakova, vratio se u domovinu; i potraživši svoju ženu te je našavši, primio ju je i s njome se pomirio, te je nakon obavljene pokore s istom svojom suprugom ponovno došao na prag sv. Jakova; i dok mu nitko nije branio, ušao je u sveti hram s mnogostrukom zahvalom.
a Riječica je u pokrajini Limburg, i selo: odakle ime plemenitoj obitelji Gulpen.
b Čini se da treba čitati Marsanensis.
Čir po drugi put ozdravljen.
Isto tako u nekom mjestu koje se zove Lövenich, žena nekoga Gerharda, koji ima nadimak Urel, trpjela je na prsima veoma ljut i silno natečen čir, krajnje bolan. Ona bi u snu opomenuta i uvjerena u povratak zdravlja ako zazove ime i zaslugu sv. Gerlaka; odmah probuđena iz sna, iziđe iz kuće i s postelje na kojoj je počivala, te uđe u zelenilo vrta, kako bi u ženskoj jednostavnosti, ili radije u pobožnosti vjere, bez ikakve prepreke zemaljskoga tijela, odatle kao slobodnije uputila svoje molitve i zavjete Bogu i njegovu svecu Gerlaku. Niti ju je prevarila nakana njezine vjere, premda jednostavna. Čim je naime svojim usnama izrekla zavjete i obećala da će sa žrtvama i darovima svake godine posjećivati prag svetoga ispovjedaoca, odmah je posve nestala bol kojom je bila mučena. Ali nakon što je proteklo neko vrijeme, žena je zaboravila svoj zavjet i nije održala obećanje, kojim se naime zavjetom bila obvezala svake godine posjećivati zaštitnika svoga vraćenog zdravlja. I gle, ponovno oživjela tegoba boli poče opet nadimati njezino tijelo i kao zavidnim zubom gristi sve do žila i kostiju. Stoga je žena učinila pokoru za prekršeni zavjet i krenula na put prekinutoga hodočašća; i odmah je na putu iznad svake nade ozdravila. Dođe dakle k svecu i za udvostručenu radost svoga zdravlja izli mu mnogostruke zahvale, te braći izloži redoslijed događaja; pokazala je također u gornjem dijelu svojih prsa jasan ožiljak rane već prekriven zdravom kožom.
Kako je bio ozdravljen Cassardus.
U vojnom pohodu koji je prije nekoliko godina bio pokrenut u Provansi protiv a albigenških heretika, neki s nadimkom Cassardus, iz sela Berge, koje smo gore spomenuli, teško se razbolio, te je češće zazivajući svetoga Gerlaka bio oslobođen bolesti. a Albiga, drugima Albia, grad u Narbonskoj Galiji, pučki Alby: otuda su nazvani albigenški heretici, protiv kojih je na poticaj Inocenta III. poduzet sveti rat.
O nekoj bolesnoj ženi koja je ozdravila.
Neki redovnik cistercitskoga zavjeta, iz nekoga glasovitog samostana koji se zovea Beerda, dođe na mjesto sv. Gerlaka i, znatiželjnije promatrajući znakove čudesa koji su obješeni po crkvenim zidovima, kada smo ga upitali za razlog, odgovorio je da je njegova majka, imenom Elarma, podrijetlom iz gradab Rode, po blaženom Gerlaku bila oslobođena glavobolje kojom je šest godina bila teško mučena, te se sjećao da je zbog toga kosa s njezine glave, kao znak primljenoga zdravlja, među ostalim svjedočanstvima čudesa bila ondje obješena. a Smatram da treba čitati Beerbach, ili radije Erbach. To je Eberbach, ili sažeto Erbach, glasoviti samostan cistercitskoga reda u Rheingauu, gotovo nasuprot Ingelheimu, dvije milje od Mainza, u dolini, udaljen otprilike četvrt sata od Rajne. Mali potok utječe u samostan. Od vepra i potoka, odnosno eber i bach, dobio je ime. Grb samostana nosi vepra. Tome me poučio preučeni naš Ivan Crusius. Gotovo isto prenosi naš Serarije u 3. knjizi djela Rerum Moguntiac. o Adalbertu Starijem. Gelenius u bilješci uz pogl. 50, knj. 3 djela Vitæ S. Engelberti tvrdi da je ime izvedeno od vepra i izvora.
Ib Pučki se zove Herzogenrath, kao što smo zabilježili uz pogl. 7, knj. 1.
O drugoj ženi ozdravljenoj od padavice.
U predgrađu grada Rode, koji smo već spomenuli, neka je žena imenom Mehtilda, supruga nekoga Nikole, koja je jadno trpjela od padavice, milosrdnom pomoću blaženoga Gerlaka bila vraćena u savršeno zdravlje.
Isto tako je i iz dalekih krajeva neki hodočasnik s nadimkom Windemann, iz sela koje se zove a Essen, gdje se nalazi i samostan djevojaka istoga imena, došao na prag svetoga ispovjedaoca Gerlaka i priznao da su on i neki njegov sugrađanin po njemu ozdravljeni od padavice, kojoj su bili teško podložni: spominjao je također da zbog toga u čast sv. Gerlaka svakoga tjedna obdržava određeni način posta. a Essendia je kolegij plemenitih kanonica u Marku između Rura i Lippe, na rijeci Asniji, odakle se zove Asnede i Asnide ili Asindia. Osnovao ga je blaženi Altfrid, biskup Hildesheima, o kojemu govorimo 15. kolovoza.
O nekome tko je ozdravio od zubobolje.
U selu koje se zove Nuth, smještenom nedaleko od mjesta blaženoga Gerlaka, neki je čovjek imenom Jordan trpio od oštre zubobolje, u tolikoj mjeri da mu nije preostala nikakva mogućnost ni uzimanja hrane ni hvatanja sna. Dođe dakle na sveto mjesto časnoga ispovjedaoca: i čim je dotaknuo prag crkve, ozdravi od tegobe kojom je bio sputan. On je također braći istoga mjesta posvjedočio da je u druga tri navrata bio oslobođen od različitih bolesti kod groba istoga ispovjedaoca.
O križu koji je donio iz Jeruzalema.
Ali i po Gospodnjem križu, koji je bio pronađen na njegovim prsima dok su njegove svete relikvije izlazile iz groba, Gospodin je učinio mnoga preslavna djela, od kojih želimo spomenuti nekoliko. Brat Winand, o kojemu smo gore govorili, dotaknuo je istim časnim križem po očima neku slijepu ženu koju su doveli tuđim rukama: i odmah iz zatvorenih očnih kapaka žene izbi obilan krvavi znoj i obilno poteče niz njezine obraze, te je tako primila svjetlo očiju da dalje nimalo nije tražila vodiča za put.
O ženi kojoj je vraćena sposobnost nogu.
Blizu nekoga veoma glasovitog grada koji se zove a Sayn nalazi se neveliko selo koje se zove Weitersburg, iz kojega neka žena dođe na prag svetoga ispovjedaoca, trpeći gotovo tri godine oštru bol u jednoj nozi, za koju je zatražila da joj se dotakne istim svetim križem: i odmah ju je odnijela zdravu i čitavu. a Smješten je s one strane Rajne, nedaleko od Koblenza, na rijeci Sayn, poznat po naslovu grofovije.
O nekome oslobođenom od dizenterije.
U gradu Kölnu neki mladić s nadimkom Vogill, koji je dugo vremena trpio od dizenterije, potvrđuje da je zagovorom blaženoga Gerlaka uistinu bio oslobođen te tegobe bolesti.
Poglavlje XVIII.
O tome da su grozničavi ozdravili po prahu njegova groba.
Mnogim je grozničavima u piću dana zemlja koja je ležala u grobu oko kostiju blaženoga muža, i toliko je mnoštvo bolesnika ispijanjem ove spasonosne čaše povratilo milost zdravlja kako od ognjice groznice, tako i od različitih vrsta bolesti, da nikome nije lako to nabrojiti, niti je lako povjeriti pamćenju spisa. Čuo sam nekoga veoma pobožnog građanina Maastrichta, imenom Petar, kako istinito svjedoči da je toliko mnoštvo grozničavih po ovoj zemlji, koju im je dao u piću, bilo vraćeno u prijašnje zdravlje da se zbog straha od nevjerice bojim ovdje zabilježiti onoliki njihov broj koliki je on naveo. Mnogi su naime vjernici, pobožnom vjerom tražeći i primajući sveti prah, po tome ubrali mnogostruk plod svoje vjere. Neki pak, pokušavajući potajno ukrasti taj prah s groba blaženoga muža, sramotno osramoćeni platili su kaznu svoje drskosti.
Kako je zemlja njegova groba bila pretvorena u izgled krvi.
Jednoga blagdana neka je žena iz nekoga susjednog grada koji se zove Heerlen potajno uzela prah s groba sv. Gerlaka i zavezala ga u kraj svoga vela, te ga je, kako se može misliti, naumila upotrijebiti u nedobre svrhe ili možda držati s manje poštovanja. I gle, sila Gospodnja pred očima mnogih pretvori tu zemlju u izgled krvi, tako da je kroz rubove vela kapala svježa krv.
2 Neki pak čovjek koji je boravio u susjedstvu, veoma odan crkvi blaženoga Gerlaka, imenom Herman, silno izmučen zuboboljom, namazao je bradu i obraze zemljom pretvorenom u krv, i odmah je pomazanje posvećene tekućine posve uklonilo bol.
Odagnava zubobolju.
Kako je bio kažnjen netko tko je blaženom Gerlaku zubima iščupao jedan zub.
Drugom je pak prilikom netko, došavši iz dalekih krajeva i kao iz pobožnosti ljubeći glavu blaženoga Gerlaka, oprezno zubima iščupao jedan njegov zub, bezbožno doduše, ali ne i nekažnjeno. Vrativši se pak nakon godinu dana, vratio je zub, a pokazao je da su njemu samome zbog tolikoga svetogrđa po Božjem djelovanju ispali svi zubi.
Osim toga, po komadiću drvenoga lijesa s kojim je blaženi muž bio predan zemlji, svemogući Bog iskazuje čudesna dobročinstva svojim vjernicima: kada bismo ih pokušali pojedinačno opisati i sva od vjernika prenesena zabilježiti u ovoj knjižici, prekoračili bismo granice obećane kratkoće i ovaj bismo svezak rastegnuli u previše opširno pripovijedanje.
Da blaženi Gerlak liječi zarazne bolesti stoke.
I ne samo ljudima, nego i od pošasti teglećih životinja Gospodin se udostojava mnogostrukom milošću po svome sluzi priteći u pomoć onima koji s vjerom mole: što se radije očima potvrđuje ili rukama opipava negoli što se ikakvim spisom može napisati. Ali da tko ne bi pomislio kako prije oskudijevamo u građi negoli da podliježemo njezinu obilju, drago nam je najprije dodati nekoliko primjera, a zatim pobožne i revne, ili pak nevjerne istraživače čudesa blaženoga Gerlaka uputiti na obilno mnoštvo svjedoka čije svjedočanstvo ne koleba.
Poglavlje XXII.
O nekom čudesnom i nečuvenom očuvanju stoke.
Neka je gospođa iz krajeva smještenih s one strane Rajne došla na prag sv. Gerlaka i s velikom pobožnošću na njegov časni spomenik prinijela vrijednost od šest kölnskih solida. Zbog čega su je braća odmah opazila i brižno o tome ispitala, a ona je na ovaj način ispripovjedila moć čudesa blaženoga Gerlaka i izvrsnost njegovih zasluga pred Gospodinom: „U našim je krajevima”, reče, „općom smrtonosnom zarazom kuge opustošena sitna i krupna stoka, i sva stada i tegleće životinje, kako su grijesi zahtijevali, bile su istrijebljene sve do potpunog uništenja. Zato sam se zavjetovala blaženom Gerlaku da ću za svako grlo svoje stoke prinijeti jedan kvadrant: i dok su po cijelom kraju sve tegleće životinje umirale od spomenute pošasti, ja sam”, reče, „zagovorom blaženoga Gerlaka sačuvala svu svoju stoku živu. A izračunavši broj životinja, dodijelivši svakomu grlu po jedan kvadrant, izračunala sam da je svota novca narasla do iznosa od šest kölnskih solida: koje sam voljnim srcem donijela ovome svecu, čuvaru moje stoke.”
Poglavlje XXIII.
Kako su konji bili sačuvani neozlijeđeni.
Isto tako su neki hodočasnici, vraćajući se s praga sv. apostola Jakova, dok su se bojali da će im putem ponestati pomoći konja, svaki za sebe zavjetovali svoje darove blaženom Gerlaku za njihovo očuvanje. Jedan pak od njih, nimalo ne vjerujući zaslugama sveca i rugajući se pobožnim zavjetima svojih drugova, nije ih nasljedovao u štovanju svetoga ispovjedaoca: i stoga, dok su se njegovi drugovi vratili u domovinu sa zdravom zapregom konja, on je sam ostao lišen pomoći svoga konja.
Poglavlje XXIV.
Neki opat Premonstratenskoga reda iz krajevaa Frizije, žureći se na kapitul ub Prémontré, ostavio je svoga konja na umoru i u beznadnom stanju u ćeliji blaženoga Gerlaka; ali je ipak pobožno molio blaženoga Gerlaka za povratak njegova zdravlja i obećao mu zavjete. Nije otada prošlo mnogo vremena: isti je opat primio konja zdrava i poslao svecu određenu svotu novca za njegovo otkupljenje.
a Frizija je plemenita pokrajina u našoj Donjoj Njemačkoj.
b Sjedište je najplemenitijega Reda u biskupiji Laon.
Neki kanonik crkve u Varlaru, imenom Werner, koji je u istoj crkvi obnašao službu opskrbljivača vanjskih poslova, kada je konj na kojem je jahao, a kojega je bio i posudio, iznenada onemoćao, prilično prestrašen, s dopuštenjem svoga opata obećao je poslati dar sv. Gerlaku za obnovu snage konja, i odmah je osjetio da je konj zdrav i čitav.
Poglavlje xxvi.
Neka udovica poodmakle dobi, koja sve dosad živi u redovničkom odijelu u ćeliji blaženoga Gerlaka, običava pripovijedati da je, dok je u svjetovnom odijelu boravila kod kuće, imala vlastitu kravu koja je bila silno naduta i već blizu smrti: ali kada je za nju obećala molitve sv. Gerlaku, odmah čim ju je opasala uzicom za izradu svijeće, među njezinim je rukama splasnula od nadutosti i iznad svake nade u istom trenutku ozdravila od pošasti.
34 Napokon, po cijeloj Njemačkoj u mnogim mjestima kod mnogih sve do danas traje ovaj običaj da za očuvanje svojih domaćih životinja i peradi u crkvu blaženoga ispovjedaoca običavaju donositi srebro ili bilo koju drugu vrstu zavjetnoga dara, te za sačuvana, kao i za umnožena svoja dobra, s velikom zahvalom hvale zasluge istoga Bogu miloga sveca. O ovim i drugim znamenjima čudesa blaženoga Gerlaka, u mnoštvu hodočasnika koji se stječu na sveti prag istoga ispovjedaoca, obilnije se naslađuje oko gledanjem, i uho se puni slušanjem, a ruka potvrđuje dodirom, negoli što bi se govorom ikojega jezika ili pripovijedanjem spisa moglo obuhvatiti ili objasniti.
Poglavlje xxvi.
O onima koji su ozdravljeni po izvoru sv. Gerlaka.
Također po vodi izvora koji se sve dosad naziva izvorom sv. Gerlaka, s kojega je blaženi muž običavao piti, čudesna Božja blagost, umoljena pobožnom odanošću svojih vjernika, katkad običava obilnom rosom izlijevati darove svoje milosti. Na području Aachena neki je čovjek imao maloga sina slijepa od rođenja, pa je u vodu gore spomenutoga izvora umočio kapicu koju je običavao nositi na glavi, i vrativši se kući stavio ju je sinu na oči; on je odmah primio svjetlo koje mu je narav uskratila. Osim toga, božanska se moć udostojala po kušanju ili dodiru vode gore spomenutoga izvora učiniti mnogu milost ozdravljenja onima koji s vjerom mole: mnogo smo toga i mi, premda nedostojni, imali prilike iskusiti, što ipak iz težnje za kratkoćom sada prelazimo šutnjom.
Poglavlje xxvii.
Kako je jedan brat bio potaknut na dobro djelovanje.
Smatram pak da nije suvišno umetnuti kako je jedan lijeni brat, trom za dobro djelo, bio ukoren i potaknut na rad. Jednoga korizmenog vremena dogodilo se da je spomenuti izvor ostao bez zaštite ograde kojom se običava ograđivati, te su njegovu vodu zamutile domaće životinje i ptice, tako da se za misnu žrtvu mogla donijeti samo mutna voda. Zbog toga je neki brat laik zamolio jednoga kanonika one crkve, koji je ondje služio i svetu misu, da mu pomogne zaštititi izvor od štete koju nanosi stoka, tvrdeći da će to koristiti kako ljudskim potrebama, tako i božanskim sakramentima. On je pak, iznoseći neke izgovore, odgodio pomoći bratu u dobrom djelu, i dok je onaj pošao raditi, ovaj je brižno zatvorio vrata kuće i počeo pomalo drijemati. I gle, još nije bio ni potpuno dao sna svojim očima i drijemeža svojim vjeđama, kad iznenada u kući nasta zvuk kao da netko dolazi i kao da s nekom revnošću nogom čini nemalu buku. I doista je onaj brat tjelesnim ušima jasno čuo taj zvuk, kojim se i probudio iz sna, ali osobu nije vidio: no ipak je oštrinom uma shvatio, ili se radije sjećao da mu je besplatnim nadahnućem bilo uliveno, neko poštovanje i blagost s revnošću u toj osobi koja je izazvala buku. Ne potresen nikakvim užasom, odmah pođe za bratom koji je bio otišao prije njega čistiti i ograđivati izvor, te mu poče pomagati. I gle, ondje nađe neke starije susjede kako surađuju, koji su pripovijedali prilično čudesne i zadivljujuće stvari o istom izvoru, a dodali su i ovo: da su mu nekoć svi iskazivali toliko poštovanje zbog česte milosti ozdravljenja da mu se nitko nečist i neopran ni na koji način nije usuđivao približiti. Čuvši to, onaj je brat potvrdio da onaj događaj koji mu se zbio nije bio uzaludan. Pripovijedajući ipak ovo, tvrdimo da u izvoru po njegovu izvornom stvaranju ili naravi tjelesno ne prebiva nikakva bit svetosti. Ali kao što Gospodin govori po proroku: „I proslavit ću mjesto stopa svojih”, i kao što po neznatnim predmetima svetaca Bog katkad u nama iskazuje dragocjene darove svoje milosti za vjeru onih koji mole, tako bez sumnje vjerni puk časti i relikvije svetoga ispovjedaoca Gerlaka kao dragocjena blaga, obilna lijekovima njegovih ozdravljenja: koju ipak milost ozdravljenja čini jedino vjera po ljubavi. a Ovdje se nalazi neka pogreška.
Poglavlje xxviii.
Kako se blaženi Gerlak tjelesno pokazao vidljivim.
Nije ni čudo ako je blaženi ispovjedalac spomenutoga brata, tromoga u lijenom snu, bukom kojom je htio potaknuo na koristan rad, on koji se katkad vidljivo pokazao da ga se gleda tjelesnim očima. Jednoga su vremena naime štovanje groba, kao i relikvija blaženoga Gerlaka, ali i bogoslužje i ures njegove crkve, bilo zbog siromaštva bilo zbog nemara onih koji su u njoj boravili, bili toliko zanemareni da su se, što je strašno i reći, u crkvu stavljali usjevi i vršili se kod same glave sveca, a miševi, koji se u sakupljenom žitu običavaju obilnije kotiti, stalno su se kretali oko kostiju blaženoga Gerlaka. Osim toga, rijeka koja je tekla pokraj izišla je iz svoga korita i, bez ikakve zapreke koja bi je zaustavila, slobodnim se tokom razlila sve do u crkvu i unutar groba sveca, tako da su se one cijelome svijetu časne kosti blaženoga Gerlaka (što je grijeh i izreći) onečistile plivajući u onom močvarnom skupu voda. U međuvremenu, dok je tako dom molitve poprimio gotovo neki izgled pustoši; dok je mjesto relikvija postalo spremište ili vršidba pljeve; dok se napokon sami sveti zalozi blaženoga ispovjedaoca nalaze u blatu mnogih voda; jedna redovnička osoba, u čije svjedočanstvo ni nama ni ikome tko je poznaje nije dopušteno sumnjati, jednoga dana oko prvoga sata dana radeći neki posao u kući, vidi veoma časnoga muža kako prolazi kroz istu kuću dok su mnogi unutra sjedili uz ognjište. O odijelu istoga časnog muža iz usta onoga tko ga je vidio prenosi se ovo: da je nosio najbjelje vunene haljine, to jest tuniku i škapular, te pojas prilagođen na a naš način, i da se činilo kako korača veoma žalosna lica, bez sumnje tugujući što je dom Božji, čiji je ures uvijek ljubio, postao poput sjenice u vinogradu i poput kolibe u krastavištu, i jadikujući što je sav njegov ures raspršen kao u neprijateljskom pustošenju.
38 Taj je glas izišao među braću u Heinsbergu, i ta je riječ doprla do časnoga muža, gospodina prepozita crkve u Heinsbergu, Ivana, koji je pozvao radnike i zapovjedio da mu se napravi veoma umjetnički izrađena grobnica sa svodom, te je pripravio sasvim prikladan relikvijar za pohranu njegovih svetih relikvija. I sazvavši obilno mnoštvo klera i puka, podigoše sa zemlje svete kosti blaženoga Gerlaka i brižno ih opraše vinom; te ih složivši u za to pripravljeni relikvijar, s velikim pohvalama Bogu položiše pod svod, onako kako se sada vidi. a Odavde je očito da je autor bio Premonstratenskoga reda.
Poglavlje xxix.
O nekoj gospođi oslobođenoj od bolesti.
U a selu koje se zove Wyck, koje je ravno preko rijeke Meuse nasuprot utvrdi Maastrichta, boravi neka udovica imenom Gertruda, veoma odana blaženom Gerlaku, a katkad i uslužna. Kada smo jednom prilikom ušli u njezino gostoprimstvo, s mnogim nas je ustrajnim molbama preklinjala, štoviše obećala je dati i novčanu nagradu, da bismo milost čudesnoga zdravlja, koju joj je Bog po blaženom Gerlaku udijelio u velikim tjelesnim bolima, u našoj crkvi pismeno zabilježili na vječnu uspomenu svetoga ispovjedaoca. Ali kada smo je znatiželjnije upitali o vrsti bolesti od koje je tvrdila da ju je Bog po blaženom ispovjedaocu oslobodio, iz zaobilaženja njezinih odgovora i okolišanja riječi shvatismob da je pod nekim časnim zastiranjem govora po svetom ispovjedaocu bila oslobođena od nekih skrivenih tegoba i neugodnosti ženske krhkosti, od kojih onaj spol, zbog nanošenja one kletve kojom joj je rečeno: „Umnožit ću tvoje muke”, sve dosad često običava trpjeti.
a Već je veoma utvrđen gradić.
b Čini se da nedostaje „učini da” ili nešto slično.
O kleriku Rajneru vraćenom s vrata smrti.
Isto tako u prije spomenutom selu boravi mladi klerik dobre naravi Rajner, čiji se otac zove Arnold, a majka Imma: oni o svome spomenutom sinu pripovijedaju da je u godinama djetinjstva, kada ga je žestina neke bolesti bila dovela do samoga kraja i već su neki govorili da je posve izdahnuo, njegova majka sa suzama zavjetovala blaženom Gerlaku godišnji dar za njega, i ubrzo se dječakova duša, koja je već imala napustiti njegovo tijelo, kao sa samih vrata smrti vratila u njegovu utrobu i ponovno se u savršenom zdravlju sjedinila s njegovim tijelom.
✠