Kako ga je posjetila neka plemenita gospođa.
Quomodo a quadam nobili matrona sit visitatus.
Nakon toga, dok se glas o krepostima blaženoga muža širio nadaleko i naširoko te su mnogi iz udaljenih krajeva žurili da ga vide, dogodilo se da je i neka plemenita gospođa, imenom Oda, iz utvrde a Heinsberg, gospodarica zemljišta na kojem je sveti muž boravio, došla da ga posjeti. Zadivivši se u njemu čudesnoj promjeni desnice Svevišnjega i obradovana porastom njegovih duhovnih napredaka, predala je u trajno vlasništvo njemu i svim njegovim nasljednicima koji će na istom mjestu služiti Gospodinu neke zemljice i posjede što su okruživali njegovu ćeliju. a Hinsberga (Heinsberg), ne neznatan gradić na području Jülicha, tri milje od Roermonda.
Posthæc, cum fama virtutum beati viri longe lateque crebresceret, et multi ad videndum eum de remotis partibus properarent, contigit et matronam quamdam nobilem, Odam nomine, de Castro a Hinsbergensi, Dominam fundi in quo vir sanctus residebat, ad eum invisendum advenire. Quæ mirabilem mutationem dexteræ Excelsi in eo admirata, et incrementis spiritualium ejus profectuum exhilarata, terrulas quasdam et fundos cellæ ipsius circumjacentes, perpetuali jure ipsi et omnibus heredibus ejus in eodem loco Domino servituris, tradidit possidendas. a Hinsberga non ignobile ditionis Juliacensis oppidum, tribus Rurænunda milliaribus.
O onome koji je često popravljao verižnjaču kojom se služio.
De eo qui loricam, qua utebatur, frequenter reparavit.
Ali i ovo valja umetnuti, da je blaženi muž neprestano nosio željeznu verižnjaču, kroteći udove tijela i prisiljavajući ih da služe duhu, kojom se rugao nasladama i užicima ovoga života; zaklonjen njezinom zaštitom, kao najhrabriji borac borio se teškom borbom protiv zračnih četa i u Isusovo je ime slavno pobijedio, dok su od duge uporabe kolutići pucali i nastajale pukotine. On ju je pak često popravljao te je novim kolutićima spajao stare pukotine i sastavljao je.
Sed et hoc inserendum, quod vir beatus loricam ferream, membra corporis castigans, et spiritui servire cogens, assidue gestavit, qua deliciis et voluptatibus vitæ hujus insultavit; cujus munimine tectus, adversus aereas catervas athleta fortissimus certamine forti dimicavit, et in nomine Jesu gloriose triumphavit a longo usu circulis diruptis, et dilapsis scissuris. Hic autem frequenter reparavit; et novis circulis scissuras veteres connectens, adunavit.
36 Osim toga, kada, umoran od duge staračke dobi i iscrpljen tjelesnim snagama od vježbanja u naporu, nije mogao pješice prijeći put uobičajenoga hodočašćenja k bl. Servaciju kako je običavao, sjedajući na leđa ponizna magarčića, umilostivio je na zemlji odanim službama svoga budućega sudruga na nebesima; i ne dirajući u svetost evanđeoskoga čitanja, kao prijatelj od prijatelja zatražio je tri kruha, kako pobožno tako i silno uporno, dok je zagovorom njegovih zasluga i posredovanjem molio da od Gospodina postigne ili spoznaju Trojstva ili umnoženje vjere, nade i ljubavi.
36 Præterea, cum longo ætatis senio fessus, et laboris exercitio viribus corporis exhaustus, solitæ peregrinationis iter ad B. Servatium pedes, sicuti consuerat, conficere non posset; humilis aselli terga insidens, consortem suum quandoque in cælis futurum obsequiis affectuosis in terris delinivit; et salvo lectionis Evangelicæ sacramento, tres panes amicus ab amico, tum devote cum etiam nimis importune requisivit; dum vel intelligentiam Trinitatis, vel fidei, spei, et caritatis augmentum, patrocinantibus ejus meritis, et interventu, a Domino consequi postulavit.
O načinu njegove molitve.
De modo orationis ejus.
Ali smatram da nije suvišno umetnuti i način njegove molitve, naime na korist onih koji ne znaju pjevati psalme i duge molitve, kako bi znali da se u svetište božanskoga uslišanja prije pušta naklonost nego mnoge riječi molitelja. Neki svećenik crkve u Heinsbergu, koja je smještena u utvrdi, imenom Norbert, običavao je pripovijedati da je u ono vrijeme, dok je Božji čovjek pohađao bl. Servacija, dok je on bio dječačić u a stolama (školama), mnogo puta iz znatiželje da prisluškuje prilazio bl. Gerlaku prostrtu u molitvi ub kripti bl. Servacija, te ga je čuo kako češće ponavlja riječi ove molitve: „Kyrie eleison, Christe eleison. Pater noster. Ave Maria.” b Onu časnu kriptu te prastare bazilike i mi smo nekoć kao dječaci pohađali.
Sed et orationis ejus modum inserere non superfluum reor, ad utilitatem scilicet eorum, qui Psalmos et longas orationes canere nesciunt: ut noverint affectum potius, quam multa verba postulantium, intra sacrarium divinæ exauditionis admitti. Sacerdos quidam Hinsbergensis Ecclesiæ, quæ in castro sita est, Norbertus nomine narrare solebat, quod eo tempore, dum vir Dei B. Servatium frequentabat, puerulus in a stolis existens, multotiens ad B. Gerlacum inb crypta B. Servatii in oratione prostratum, auscultandi curiositate appropians, audivit eum hujus orationis verba sæpius replicantem: Kyrei eleison, Christe eleison. Pater noster. Ave Maria.b Venerabilem illam antiquissimæ Basilicæ cryptam nos quoque olin pueri frequentavimus.
O onome što o bl. Gerlaku pripovijeda neki starac koji još živi.
De his, quæ a quodam seniore adhuc superstite, de B. Gerlaco narrantur.
Gle, dok smo još bili zaokupljeni pisanjem ovoga, iz nečijega smo kazivanja doznali da je još uvijek živ neki građanin iz Maastrichta, imenom Teodorik, iz sela koje se pučki naziva Schin, najpoznatiji svima koji borave u ovim krajevima, koji se sjećao da je vidio bl. Gerlaka dok je bio u tijelu. Požurivši k njemu brzim putem, zatekli smo čovjeka već teška od godina i koji zbog staračke slabosti jedva miče korak za hodanje. On nam je ispripovjedio da je Božjega čovjeka Gerlaka, dok još nije bio navršio dječačke godine, u neko vrijeme vidio kad ga je na konak primila njegova majka, koja mu je bila rođakinja po tijelu: sjećao se da je bio visoka rasta, dostojanstvena lica, s dugom bradom rasprostrtom po prsima, krupna i snažna tijela. O njegovoj je pak odjeći tvrdio da je do tijela nosio kostrijet, a odozgo željeznu verižnjaču, od duge uporabe veoma poderanu i velikim dijelom po rubovima raspadnutu, a odozgo je nosio vunene haljine, to jest tuniku, škapular, plašt i pojas, po svemu prilagođene kako oblikom tako i bojom zavjetu Premonstratenskoga reda.
Ecce, his scribendis adhuc intenti, relatione cujusdam didicimus, civem quemdam Trajectensem, Theodoricum nomine, de vico qui Scinne vulgo appellatur, omnibus his in partibus commorantibus notissimum, adhuc superstitem esse; qui B. Gerlacum se vidisse memorabat in carne constitutum. Ad quem festinato itinere properantes, invenimus hominem ævo jam gravem, et præ senectutis defectu vix gressum ad ambulandum moventem. Hic nobis retulit, virum Dei Gerlacum se, dum pueritiæ annos nondum exegisset, tempore quodam vidisse, a matræ sua, quæ ipsius secundum carnem erat propinqua, susceptum hospitio: quem memorabat fuisse statura grandem, vultu decentem, cum barba longa et circa pectus diffusa, corpore amplo, et robusto. De habitu vero ejus hoc asserebat, quod ad carnem cilicio, et desuper lorica ferrea, longo usu multum discissa, atque magna ex parte circa extremitates delapsa, desuper autem vestibus laneis, id est tunica, scapulari cappa, et cingulo, secundum Præmonstratensis Ordinis professionem, tam forma quam colore per omnia coaptatis, utebatur.
39 Također je govorio da je on njegovoj majci ispripovjedio tijek svoga života i kušnje zlih duhova koji su mu na putu kojim je pohađao blaženoga Servacija postavljali spoticala, nastojeći mnogostrukim susretima i prividnim opsjenama usporiti pobožnost njegova putovanja. Zatim je ispripovjedio da je blaženi muž na jednoj nozi bio ranjen teškim čirom; a ta mu je noga, kao što smo gore iznijeli, bila ozlijeđena u nekom trnjaku, za koji se priča da je ljute naravi, dok je boravio u jeruzalemskom hospitalu pasući stada. Naposljetku je o Božjem čovjeku bl. Gerlaku dometnuo ovo: da je, kada mu je za počinak bio dolično uređen krevet s mekoćom perja, posve odbio takvu ugodnost kreveta i položio umorne udove na jednostavnu i golu gomilu slame. Sutradan pak, kada je djevojka iz kuće prije svanuća dana, hoteći obaviti neki posao, po običaju potpalila ognjište, svi koji su bili u kući vidjeli su blaženoga Božjega slugu kako leži prostrt u molitvi na goloj zemlji. Ovdje valja nakratko zastati i promisliti kolike je jakosti bio taj Božji čovjek i kakav je znak nepobjedive kreposti u njemu zasjao, kad nije pristao popustiti ni najmanje od strogosti svoje nakane, čak ni kad ga je na to nagovarala sama milost gostoprimstva.
39 Quem etiam dicebat matri suæ retulisse vitæ suæ ordinem, et tentationes malignorum spirituum, qui in via, qua Beatum frequentabat Servatium, scandalum posuerunt ei, multiplicibus occursibus et phantasmaticis illusionibus itineris ejus intendentes retardare devotionem. Deinde retulit, pedem unum beato viro gravi ulcere fuisse vulneratum; qui, ut supra retulimus, in quodam spineto, quod mordacis naturæ fertur esse, læsus fuit, dum in pascendis gregibus in hospitali Hierosolymitano demoraretur. Ad ultimum, hoc de homine Dei B. Gerlaco subintulit, quia dum ei lectulus ad quiescendum plumarum mollitie decenter compositus fuisset, talem lectuli suavitatem penitus recusavit, et in palearum simplici et nuda congerie fessa membra reclinavit. Postero vero die, cum puella de domo, ante lucanum diei exortum operis quidpiam factura, focum de more succenderet, omnes qui in domo erant, viderunt beatum Dei famulum in nuda humo prostratum in oratione jacentem. Hic attendere parumper libet, hic homo Dei quantæ fuit fortudinis, et quam invictæ in eo enituit insigne virtutis; qui de sui rigore propositi relaxare quidquam, nec ipsa hospitalitatis grafia suadente, consensit.
40 Naposljetku je spomenuti (koji još i danas živi) o blaženom Kristovu sluzi dodao i ovo, rekavši da od onoga vremena kada je prvi put radi obraćenja obukao kostrijet i verižnjaču, oružje pokore, nikada ih poslije nije skinuo, nego ih je sve do kraja svoga života, oko četrnaest godina, dok mu nisu u komadima otpale s tijela, nosio, i s njima je dakako i nakon smrti predan zemlji. Osim toga je spomenuti muž s velikom postojanošću tvrdio da bl. Gerlaka nikakva oštrina zime, nikakav pljusak kiša, nikakva silina vjetrova nije ni usporila ni zadržala od puta za koji smo ranije naveli da ga je svakodnevno prevaljivao k bl. Servaciju. Na to, kad smo spomenutoga starca pomno ispitali o vremenu kada se to dogodilo, odgovorio je da se to dogodilo u isto vrijeme kada je car Fridrik, skupivši snage cijeloga Carstva, opsjedajući osvojioa Milano, metropolu Ligurije, ili kada je stari gospodin Herman od Müllenarka, tada najslavniji junak, snažno natjerao u bijeg neprijateljeb grada Kölna i sam Köln čudesnom vještinom sačuvao netaknutim od neprijatelja. Ovo smo, kako smo primili od spomenutoga starca, umetnuli u ovu knjižicu o djelima blaženoga muža. Sada prijeđimo na opisivanje njegova presvetoga preminuća.
40 Postremo, prænominatus (qui nuncusque superest) de beato Christi servo etiam hoc adjecit, dicens, quod ab eo tempore, quo primum conversionis gratia cilicium et loricam arma induit pœnitentiæ, numquam postmodum ea deposuit; sed usque in finem vitæ suæ, per annos circiter quatuordecim, donec frustatim de corpore ipsius deciderent, ea gestavit; cum quibus nimirum et post corporis resolutionem terræ commendatus fuit. Magna præterea vir prædictus affirmavit constantia, quod B. Gerlacus nulla hyemis inclementia, nulla pluviarum inundantia, nulla ventorum violentia vel retardatus vel remoratus fuerit ab itinere, quod eum quotidie ad B. Servatium præmisimus confecisse. Ad hæc, cum seniorem prædictum de tempore, quo hæc facta sunt, diligenter interrogassenus; respondit, quod eodem tempore facta sunt, quo Fredericus Imperator, coadunatis totius Imperii viribus, a Mediolanum Liguriæ metropolim obsidens expugnavit; vel cum Dominus Hermannus antiquus de Mulmarchim, illustrissimus tunc temporis heros,b Coloniensis civitatis hostes pôtenter effugavit, ipsamque Coloniam mira industria intactam ab inimicis conservavit. Hæc sicut a prædicto dicto seniore accepimus, præsenti opusculo beati viri gesta inseruimus. Nunc ad sanctissimum ejus transitum describendum veniamus.
a Monah Gotfrid kod sv. Pantaleona u Kölnu u djelu Chronicon piše da se to dogodilo godine 1162.
b To se dogodilo godine 1164., kako pripovijeda isti pisac. Tada je kölnski nadbiskup bio Arnold, koji u jednoj povelji, kako pripovijeda preslavni muž Egidije Gelenius u bilješci uz pogl. II., knjige 2. životopisa sv. Engelberta, izdanoj godine 1161., Hermana od Molenarcka (upravo ovoga, kako mislim) naziva grofom. Utvrdu Molenarck u Vojvodstvu Jülich sada drži plemenita obitelj Metternich, kako isti kaže.
a Id anno MCLXII accidisse scribit Godefridus monachus ad S. Pantaleon Colon. in Chronico.
b Anno MCLXIV id factum. ut idem auctor narrat. Erat tunc Coloniensis Archiepiscopus Hernoldus, qui in quodam diplomate, ut narrat v. cl. Ægidius Gelenius notat ad cap. II, lib. 2. vitæ S. Engelberti, an. MCLXI dato. Hermannum de Molenarck (hunc ipsum, ut opinor) Comitem appellat. Castrum Molenarck in Ducatu Juliacensi nunc a nobili familia Meternich tenetur; ut idem ait.
Kako je Gospodin zaslugama bl. Gerlaka pretvorio vodu u vino.
Qualiter B. Gerlaci meritis in vinum Dominus aquam mutavit.
Odlučivši svoga izabranika izvesti iz naporne borbe ovoga svijeta, Gospodin mu je udostojao dati da donekle unaprijed okusi bogatstvo njegove dobrote, te je očitim znakovima očitovao povlasticu njegovih zasluga. Postoji u a utvrdi Maastricht neki starac, nećak blaženoga muža po sestri, i sam sam po njemu nazvan Gerlak, najpoznatiji svima koji borave u spomenutoj utvrdi, muž poodmakle dobi, postojanih običaja, istinoljubiva govora; iz čijega smo kazivanja ne malim dijelom doznali ono što smo zapisali u ovom djelu. On s velikom vjerom i strašnim prisegama običava potvrđivati velik znak božanske dobrote koji se Gospodin udostojao učiniti na svome sluzi one iste godine kada je Božji čovjek imao preseliti s ovoga svijeta, prema drevnim čudesima svoje moći. Tvrdi naime da je jedne Nedjelje muke blaženi muž poslao nekoga svećenika, imenom Rutgera, koji mu je toga dana u njegovoj kapeli slavio božansku službu, da zahvati vode s izvora koji se sve do danas naziva Izvor sv. Gerlaka; i kad ju je kušao, osjetio je da je voda pretvorena u vino. I ne znajući što se dogodilo, pomislio je da mu se svećenik narugao, te je pomalo uzrujan uskliknuo: „Ja kroz tijek četrnaest godina nisam pio vino ni opojno piće, niti išta što može opiti, a ti si mi na takav dan natočio piće kojega sam se toliko vremena uzdržavao?” Kad je svećenik na to ostao zapanjen i tvrdio da mu je natočio čistu vodu, a ne vino, Božji je čovjek vodu koja je postala vino izlio uz podnožje svoga oltara i zamolio svećenika da ponovno zahvati vode. Poslušao je onaj, i gle, bila je prisutna sila Gospodnja, kao i prije:
Electum suum Dominus de laborioso mundi hujus proponens educere certamine, divitias bonitatis suæ aliquatenus ei prægustare devovit, et meritorum ejus prærogativam indiciis evidentibus declaravit. Est in a castello Trajectensi senior quidam, beati viri ex sorore nepos, et ab eo Gerlacus et ipse denominatus, omnibus in castello prælibato manentibus notissimus; vir ætate provectus, moribus constans, sermone verax; cujus relatione ea, quæ in præsenti opere conscripsimus, non minima ex parte didicimus. Hic magna fide, terribilibusque sacramentis astruere solet, magnum divinæ pietatis indicium, quod eodem anno, quo vir Dei de hoc mundo migraturus erat, juxta potentiæ suæ antiqua miracula, Dominus in servo suo dignatus est operari. Asserit namque quod in quadam Dominica Passionis vir beatus Presbyterum quemdam, Rutgerum nomine, qui eo die divina sibi in capella sua celebraverat, ad hauriendam aquam de fonte, qui usque hodie S. Gerlaci fons denominatur, direxit; et cum gustasset, aquam in vinum commutatam esse persensit. Et nesciens rem gestam, a Presbytero sibi esse illusum putavit; et aliquantulum commotus, exclamavit: Ego, inquit, per quatuor decim annorum curriculum vinum et siceram, et omne quod inebriare potest, non bibi; et tu mihi liquorem, quo tanto tempore abstinui, præsertim in tali die propinasti? Presbytero ad hæc attonito, et se aquam puram, non vinum propinasse affirmanti, vir Dei aquam vinum factam ad crepidinem altaris sui effudit, et Presbyterum rursus haurire aquam rogavit. Paruit ille, et ecce virtus aderat Domini, ut prius,
„Gdje zapovjeđeno bijaše da toči vino, val promijeni svoje podrijetlo.”
Quo jussa vinum fundere Mutavit unda originem.
Na to je Gospodnji muž, želeći treći put sam po sebi iskušati, pristupio rubu izvora te, zahvativši vodu, donio je na mjesto gdje je običavao ručati. I ponovno osjetivši da je poprimila okus vina, s mnogim je zahvaljivanjem hvalio Gospodina, koji je uistinu divan u svojim svecima i bogat prema svima koji ga zazivaju. a Tako su se nekoć običavala nazivati utvrđena mjesta, pa i kad bi ponekad bili vrlo prostrani gradovi. Iako je Maastricht nekoć bio manji, to je očito iz starih zidina koje se još i sada vide.
Ad hæc vir Domini tertia vice per seipsum volens experiri, accessit ad fontis marginem, et aquam hauriens, ad locum ubi prandere solebat, apportavit. Et iterum in modum vinei saporis eam factam persentiens, Dominum, qui vere mirabilis est in sanctis suis, et dives in omnes qui invocant eum, cum multa gratiarum actione collaudavit. a Ita appellari olim solent loca munita et, siquandoque urbes essent perampla. Quamquam Trajectum minus olim fuisse, constat ex veteribus mænibus quæ etiamnum visuntur.
Poglavlje XVIII.
Caput XVIII.
O tome kako ga je na samrti pohodio bl. Servacije.
De eo, quod a B. Servatio in extremis sit visitatus.
A sada, glede onoga što se ustima vjernika pripovijeda o njegovu blaženom preminuću, um oklijeva, misao se koleba, ruka se boji zapisati: premda mnogi čestiti ljudi to ovdje postojano ili uporno tvrde, a i pjevači, koji se umijećem pjevanja trude svidjeti ljudima, u svojim pjesmama često pjevaju ono što ćemo iznijeti. Pripovijedaju naime, kada je Gospodin pobjednički trud svoga vojnika nagradio neprolaznom slavom i odlučio pozvati svoga sveca na vječnu gozbu, da u trenutku kada je nastao čas njegova preminuća slučajno tada nije bio prisutan svećenik koji mu je običavao dijeliti sveta otajstva. Opati i ostali redovnici, kojima ga je biskup bio preporučio, bili su pozvani po glasniku, ali nisu imali prilike brže prispjeti na preminuće Božjega čovjeka. Klerici iz Meerssena, koji su boravili u blizini, govorili su da on nije pod njihovom nadležnošću i da briga i skrb za njegovu dušu ne pada na njih, jer ga je biskup bio preporučio redovnicima. Kad je to bilo javljeno Božjem čovjeku koji je ležao u posljednjoj bolesti, ne bojeći se ničega, nego držeći sidro nade pričvršćeno u Kristu, pred mnogima koji su zbog njega bili došli i stajali uokolo, rekao je: „Znam komu sam povjerovao i siguran sam da onaj komu sam služio neće zaboraviti tolikoga truda kojim sam se znojio iz ljubavi prema njemu.” I gle, neki časni starac, odjeven u snježnobijelo ruho, pred kojim je išao neki mladić, naočigled sviju ušao je onamo gdje je Božji čovjek ležao bolestan; i pozdravivši sve, pristupivši bl. Gerlaku koji je već bio na kraju ovoga tegobnoga života, višestruko ga utješivši kao prijatelja koji se vraća u domovinu, okrijepio ga je spasonosnom popudbinom i svim sakramentima koji se običavaju podijeliti vjernicima koji odlaze s ovoga svijeta; te obavivši sve, oprostio se od njega i otišao, i, kako se pripovijeda, poslije se nikomu nije pojavio. Stoga se sve do danas o tome donosi dvojbeno mišljenje nekih, jer jedni govore da je to bio neki opat, a drugi postojano i najistinitije tvrde da je došao sv. Servacije i pričestio svoga hodočasnika spasonosnim sakramentima. I doista, kako smo gore iznijeli, sve do danas slušamo mnoge kako ne samo pripovijedaju nego i u narodu pjevaju da ga je tjelesno pohodio bl. Servacije. Mi se pak nismo usudili o tome donositi prenagljen sud, nego sve to prepuštamo božanskom rasporedu: tko god on ipak bio, ne dvojimo da je bio poslan od Boga.
Jam vero ad ea, quæ de beato transitu ipsius fidelium ore narrantur, mens hæsitat, cogitatio fluctuat, manus describere formidat: quamquam multi honesti, sive constanter, sive pertinaciter hic affirment; sed et cantores, canendi arte hominibus placere studentes, in suis cantilenis, ea quæ dicturi sumus frequenter decantent. Ferunt enim, cum Dominus triumphalem militis sui laborem immarcescibili gloriaremuneravit, et ad æternum convivium Sanctum suum vocare decrevit, quod instante hora resolutionis ejus, Sacerdos, qui sacra mysteria ei administrare solebat, forte tunc temporis defuit. Abbates, et ceteri Religiosi, quibus ab Episcopo fuerat commendatus, per nuntium fuerunt evocati: sed opportunitas non erat eis ad transitum viri Dei citius occurrendi. Clerici de Mersene, qui in vicino manebant, dicebant eum sui juris non esse, animæ ipsius providentiam et curam eis non incumbere, quia viris religiosis ab Episcopo fuerat commendatus. Cum hæc viro Dei ultima ægritudine decumbenti narrantur, nihil metuens, sed spei anchoram fixam in Christo tenens, multis, qui causa ipsius advenerant, adstantibus, dixit: Scio cui credidi, et certus sum, quia cui servivi, tanti laboris, quo pro ejus amore desudavi, non obliviscetur. Et ecce, venerabilis quidam senex, niveo indutus habitu, præcedente se quodam juvene, omnibus intuentibus intravit, ubi homo Dei æger decubuit; et salutatis omnibus, ad B. Gerlacum jam in hujus ærumnosæ vitæ termino positum accedens, quasi amicum repatriantem multifarie consolatum, viatico salutari, et omnibus, quæ fidelibus ab hac vita migraturis exhiberi solent, munivit Sacramentis: et peractis omnibus, valefaciens ei discessit; et, ut fertur, postea nulli comparuit. Unde usque hodie dubia super hæc quorundam fertur sententia, quibusdam dicentibus, Abbatem hunc quemdam fuisse; aliis vero, S. Servatium constanter veracissimeque affirmantibus advenisse, et peregrinum suum salutaribus sacramentis communisse. Et quidem, sicut supra retulimus, multos usque hodie, quod a B. Servatio corporaliter visitatus fuit, non solum narrantes, sed et vulgo cantantes audimus. Nos vero super hæc sententiam præcipitare non ausi, totum hoc divinæ dispositioni committimus: quisquis tamen ille fuerit, a Deo directum fuisse non ambiginus.
43 Nakon toga je Božji čovjek svojim prijateljima i vjernicima koji su se bili okupili, zabrinutima oko njegova pokopa, naložio zapovijedajući da njegovo tjelešce predaju zemlji u njegovoj drvenoj kapeli, u kojoj je živio, s tom istom verižnjačom i kostrijeti. I oprostivši se odatle od sviju, u miru je predao duh Gospodinu 5. siječnja, to jest na uočnicu Bogojavljenja Gospodnjega. Vjernici dakle koji su bili prisutni i koji su se iz cijele pokrajine okupili na njegov sprovod, u istoj kapeli u kojoj je on sam odredio da bude pokopan, pobožno su predali njegovo tijelo zemlji s verižnjačom i kostrijeti, slaveći mu katoličke sprovodne obrede.
43 Post hæc vir Dei amicis et fidelibus suis, qui convenerant, de sepultura sua sollicitis mandavit, præcipiens, ut in capella sua lignea, in qua habitarat, cum eadem lorica et cilicio corpusculum suum terræ commendarent. Atque inde valedicens omnibus, in pace reddidit spiritum Domino, Nonis Januarii, Vigilia scilicet Theophaniæ Domini. Fideles igitur qui aderant, et qui ad exequias ejus de tota provincia convenerant, in eadem capella qua ipse sepeliri decreverat, corpus ipsius devote cum lorica et cilicio terræ commendaverunt, Catholicas illi exequias celebrantes.
Knjiga II.
Liber II.
Nakon što je dragocjeno blago tijela blaženoga Gerlaka bilo predano zemlji, vrhovni je umjetnik i stvoritelj svega stvorenja Bog prsten vjere Crkve čudesno uresio biserima njegovih zasluga; kada je njegove presvete kosti iz najdublje utrobe zemlje i iz skrivenih skrovišta groba, bez ikakve pomoći ljudske vještine, pozvao na površinu zemlje; dok je po zagovoru njegovih zasluga mrtve uskrisivao na život, slijepima oči prosvjetljivao, hromima učvršćivao stopala i tabane za hodanje, te liječio sve vrste bolesti, kako u ljudi tako i u teglećih životinja. Vjeri naime nas vjernika postavljaju se određeni temelji, uzdižu se porasti nade, srastaju poticaji ljubavi, rastu pobude pobožnosti, a po ovome se višestruko pruža hrana dobra djelovanja; dok čudesni Bog u svojim svecima njihovim zagovorima katkad uništava u mrtvim tijelima vlast smrti, protiv koje ljudski um ništa ne vrijedi; dok u bolesnim tjelesnim udovima nadopunjuje nedostatke naravi, u čemu snaga liječničke vještine podliježe. A budući da opažamo kako se neki katkad opiru zaslugama blaženoga Gerlaka i bune protiv čudesa, koji se stide onoga što sami ne mogu učiniti, a učinio je drugi; te stoga to nastoje zanijekati ili, ono što ne mogu zanijekati, iskriviti zlonamjernim tumačenjem. Zato sada najprije okrenimo pero k opisivanju toga kako su presveti zalozi njegovih relikvija, jedino desnicom božanske moći, na neuobičajen način bili podignuti iz groba: čemu ima toliko svjedoka koliko je u cijeloj našoj pokrajini ljudi zrele dobi.
Postquam pretiosus B. Gerlaci terræ fuit commendatus corporis thesaurus, artifex summus, et universæ conditor creaturæ Deus, meritorum ejus margaritis annulum fidei Ecclesiæ mirifice adornavit; quando ejus sacratissima ossa, de imis terræ visceribus, et de abditis sepulchri receptaculis, absque aliquo humanæ industriæ adminiculo ad terræ superficiem evocavit; dum ejus patrocinantibus meritis, mortuos ad vitam resuscitavit, cæcorum oculos illuminavit, claudis ad ambulandum bases et plantas consolidavit, et omnia morborum genera, tam in hominibus quam in jumentis curavit. Fidei etenim nostræ credentium, quædam jaciuntur fundamenta, spei consurgunt incrementa, caritatis coalescunt fomenta, devotionis accrescunt incitamenta, et bonæ operationis per hæc multipliciter subministrantur nutrimenta; dum mirabilis Deus in Sanctis suis, eorum suffragiis nonnumquam destruit in mortuis corporibus mortis imperium, contra quod humanum non valet ingenium: dum in ægris membris corporalibus, naturæ supplet defectus, in quo medicorum industriæ succumbit effectus. Et quoniam nonnullos B. Gerlaci meritis obniti, et miraculis obstrepere nonnumquam cernimus, qui quod ipsi facere non possunt, factum ab alio erubescunt; et idcirco negare hæc, vel quæ negare non valent, sinistra interpretatione depravare contendunt. Idcirco ad hoc describendum nunc primum stilum vertamus, qualiter reliquiarum ejus sanctissima pignora, sola potentiæ divinæ dextera, de sepulchro sunt insolito more elevata: cujus rei tot sunt testes, quot in tota nostra provincia perfectæ ætatis sunt homines.
O prijenosu blaženoga Gerlaka koji se dogodio po Božjem djelovanju.
De translatione B. Gerlaci divinitus facta.
Dobrostivi Gospodin, koji je bogat milosrđem i darežljiv u nagradama, po zaslugama svoga ispovjedaoca sv. Gerlaka, odlučivši se pobrinuti za slabost svojih vjernika i providjeti njihovu spasenju, nije dopustio da presveti zalozi njegovih relikvija dugo budu zatvoreni u ogradama groba, niti skriveni nasipom zemlje: nego je, radi brisanja grijeha mnogih i umnožavanja zasluga, na veoma čudesan i zadivljujući način dopustio da budu otkriveni pogledima ljudi. Suglasnim se pripovijedanjem mnogih naime prenosi da je sv. Gerlaku, kada je Bogu predao blaženu dušu, dok mu se po običaju vjernika imala iskazati dužna služba pokopa, bilo pripravljeno grobno skrovište velike dubine; i njegovo tijelo, zatvoreno u drveni lijes, nije se moglo drugačije nego uz pomoć užadi spustiti u njemu određeno zemaljsko prebivalište. Ali nakon što je proteklo malo vremena, zemlja koja bijaše na površini groba poče se na čudesan način rastvarati: te se činilo da s nekom zavjetnom radošću (ako je dopušteno tako reći) pripravlja put biserima koji će izići. Malobrojni vjernici koji su tada posjećivali ono mjesto, gledajući to, nastojali su svom vještinom kojom su mogli zatrpati i izravnati pukotine i raspukline groba. Ali bilo svjesno bilo nesvjesno, uzalud se ljudski um ičega poduhvaća protiv božanske odluke. Čemu više riječi? Protiv stanja pokopanih mrtvih tijela, protiv običaja mrtvačkoga pepela i suhih kostiju, napokon protiv samih zakona i odredbi naravi, kosti blaženoga Gerlaka, dragocjenije od zlata i srebra, a da ih nitko od smrtnika nije podizao, izišle su iz rake u kojoj su bile pokopane i malo pomalo ukazale se pogledima ljudi.
Benignus Dominus, qui dives in misericordia, et largus est in præmiis, per S. Gerlaci Confessoris sui merita, fidelium suorum infirmitati consulere, et saluti disponens prospicere, reliquiarum ejus sanctissima pignora non diu sepulchri claustris coerceri, nec terræ congerie passus est occultari: sed ad multorum exhaurienda peccata, et merita cumulanda, mirabili satis atque stupendo modo, conspectibus hominum ea concessit propalari. Multorum siquidem concordi relatione refertur, quod S. Gerlacus, ubi beatum Deo reddidit spiritum, dum debitum sepeliendi officium more fidelium ipsi esset exhibitendum, magnae profunditatis ejus sepulchri receptaculum præparatum est; et corpus ejus ligneo clausum locello, non aliter nisi cum funium adminiculo in designatum sibi terræ hospitium potuit submitti. Verum tempore modico evoluto, terra quæ in superficie sepulchri erat, miro modo cæpit hiare: et quasi votiva quadam (si dici fas est) lætitia, egressuris margaritis viam videbatur præparare. Pauci fideles, qui tunc locum illum frequentabant, hoc intuentes, omni qua poterant industria hiatus atque scissuras sepulcri obducere atque complanare satagebant. Sed sive scienter sive nescienter, frustra humanum ingenium contra divinum quidquam attentat consilium. Quid plura? Contra sepultorum cadaverum conditionem, contra mortuorum cinerum et ossium aridorum consuetudinem, contra ipsius denique leges et decreta naturæ, B. Gerlaci ossa super aurum et argentum pretiosa, nullo mortalium sublevante, de tumba, in qua sepulta fuerunt, emanaverunt, et hominum conspectibus se paullatim repræsentaverunt.
3 Također je veoma časni Gospodnji križ, dolično oblikovan od mjedi, pronađen nad njim na mjestu prsa; a pod križem je pronađen neki komadić kostrijeti s kojom je blaženi muž bio pokopan, netaknut od truleži; u onoj naime veličini koliko se činilo da isti križ uokolo pokriva. Taj je komadić kostrijeti u obliku jastučića spojen s istim križem; te sada hodočasnici oboje ljube s najvećim štovanjem, a bolesnicima pružaju veliku pomoć ozdravljenja. Taj je pak križ blaženi muž bio donio sa sobom iz Jeruzalema, i uvijek ga je nosio na svojim prsima, te ga je protiv svih varavih opsjena drevnoga neprijatelja suprotstavljao kao neosvojiv zid; i na samrti je zapovjedio da mu se položi na prsa i s njime pokopa. Na toliki je glas dakle došla cijela pokrajina: stječe se mnoštvo nemoćnika i postiže milost dobročinstava. Dugo bi bilo pripovijedati pojedinačno ono što smo o tome čuli, ili što smo sami očima vidjeli i rukama opipali: nego, da izbjegnemo zamor, rado ćemo radi primjera posebno izložiti nekoliko od mnogih stvari.
3 Crux etiam Dominica valde venerabilis, de æramento decenter formata, super ea loco pectoris inventa est; et sub cruce particula quædam cilicii, cum quo vir beatus sepultus fuerat, a corruptione integra inventa est; in ea videlicet quantitate, quantum eadem crux in gyro videbatur obducere. Hæc cilicii particula in modum pulvilli cum eadem cruce coaptata est; et in maxima veneratione nunc utraque a peregrinis deosculantur, multamque curationis opem infirmis impertiuntur. Hanc autem crucem vir beatus ab Hierosolymis secum asportaverat, et eam semper in pectore suo præferebat, et contra omnia phantastica hostis antiqui figmenta, murum inexpugnabilem opponebat; et in extremis suis pectori suo superponendam, sibique mandavit consepeliendam. Ad tantam igitur famam convenit tota provincia: concurrit turba languidorum, et consequitur gratiam beneficiorum. Longum est per singula, quæ super iis audivimus, vel quæ ipsi oculis prospeximus, et manibus contrectavimus, enarrare: sed ad fastidium evitandum libet pauca de multis exempli gratia specialiter explicare.
O bolesnom vitezu Adamu, ozdravljenom po blaženom Gerlaku.
De Adam milite languido, per B. Gerlacum curato.
Postoji neki vitez imenom Adam, iz sela koje se zove Berge, sasvim blizu ćelije blaženoga Gerlaka, muž velika ugleda, i zbog čestitosti običaja te slavnih viteških djela poznat po mnogim mjestima. On običava pripovijedati da se na njemu, po zagovornim zaslugama blaženoga Gerlaka, dogodilo veliko čudo božanske moći. Tvrdi naime da mu je u doba njegove mladosti, čim je bio promaknut u viteštvo, u ždrijelu izrasla neka gnojna oteklina čira, te mu je sav prolaz grla bio zatvoren, a mogućnost jedenja i pijenja, kao i spavanja, bila mu je posve oduzeta. Njegovi roditelji i prijatelji, videći kako takva darovitost u tolikom mladiću propada, žalosni i tjeskobni kušaju razne vrste lijekova kojima su se nadali da mu mogu pomoći. A kada su sva umijeća tjelesne medicine bila uzalud utrošena, njegovi se roditelji, čim im je počeo ponestajati ljudski savjet, pobožno utekoše božanskoj pomoći. Stoga mladića položiše na kola i odvezoše u Maastricht, te ga dovedoše na prag čudesnoga ispovjedaoca blaženoga Servacija. I ne samo da su relikvijama sv. Servacija i drugih svetaca, čija su mnoga tijela ondje pokopana, dodirivali pojedina bolna mjesta, nego su i vodu prelivenu preko istih relikvija ulijevali u mladićeva usta. Ali sv. Servacije, premda najbrži pomoćnik svih nemoćnika koji se k njemu utječu, ipak je ovaj put odgodio osloboditi bolesnika koji je tražio njegov zagovor: jer je ovu milost ozdravljenja htio sačuvati svome drugu blaženomu Gerlaku.
Est miles quidam, Adam nomine, de villa quæ dicitur Berge, cellæ B. Gerlaci satis contigua, vir magni nominis, et ob morum honestatem, clarosque militiæ actus, per multa loca divulgatus. Hic narrare solet, magnum divinæ potentiæ miraculum, B. Gerlaci patrocinantibus meritis, in se fuisse patratum. Asserit namque, tempore juventutis suæ, dum primum ad militiam fuit promotus, quoddam ulcerosi tumoris apostema sibi in faucibus excrevisse, viamque gutturis ei totam præclusam fuisse, edendi et bibendi, simul et somnum capiendi, penitus sibi possibilitate sublata. Parentes ejus et amici talem indolem in tanto juvene deperire videntes, tristes et anxii remediorum genera, quibus ei subvenire posse sperabant, attentant. Cumque omnia medicinæ carnalis frustra impenduntur ingenia, parentes ejus, ubi humanum eis deficere cœpit consilium, ad divinum devote se convertunt auxilium. Igitur vehiculo impositum adolescentem Trajectum deducunt; et mirifici Confessoris B. Servatii liminibus eum repræsentant. Et non solum S. Servatii, et aliorum, quorum multa inibi corpora sepulta sunt, Sanctorum pignoribus loca doloris singula pertractant; verumetiam aquam reliquiis eisdem superfusam ori juvenis infundunt. Verum S. Servatius, omnium licet debilium ad se confugientium relevator promptissimus, hac tamen vice distulit ægrum, suum patrocinium requirentem, liberare: quia consorti suo B. Gerlaco gratiam hanc sanitatis voluit reservare.
3 Stoga, kada su mladićevi roditelji vidjeli da mu dar zdravlja nimalo nije udijeljen, ponovno ga položiše na kola i s velikom žalošću i naricanjem, prateći ga kao neki sprovod, odvezoše ga kući, ne očekujući njegov život, nego smrt. Već je bilo proteklo sedam dana, a on je ustrajao bez ikakve životne hrane i činilo se da samo još u prsima vuče posljednji dah. Već se očajavalo nad njegovim životom; već se raspravljalo o njegovu sprovodu. U međuvremenu se sam mladić sjetio sv. Gerlaka i počeo teško podnositi što je tako dugo odgađao zazvati zagovor svoga susjednog zaštitnika. Poslavši dakle brzo glasnika, zapovjedio je da mu se donese komadić zemlje koja je ležala oko kostiju blaženoga Gerlaka, te zamolio da se donesena zemlja pomiješa s vodom i ulije mu se u usta. Kada je to učinjeno, odmah čim je spasonosni protuotrov dotaknuo bolno mjesto, ubrzo je na čudesan način smrtonosni čir unutar ždrijela puknuo, i velika je količina smrtonosne tekućine istekla kroz bolesnikova usta. Tako je vitez, zaslugama sv. Gerlaka istrgnut iz samih ralja smrti, odmah uzevši piće i meke vrste jela, s roditeljima, rođacima i prijateljima, koji su se bili okupili kao na njegov sprovod, a također i sa svim pukom obaju spolova i svakoga staleža koji je boravio u cijeloj okolici, sišao k ćeliji blaženoga Gerlaka; i s velikom zahvalom hvalio je veličanstvena djela Božja koja se udostojao učiniti po svome sluzi, te se, izvršivši zavjete, radostan i zdrav vratio kući.
3 Ergo ubi parentes juvenis sospitatis munus ei minime collatum viderunt; denuo vehiculo impositum, cum ingenti luctu et planctu, quasi funus quoddam prosecuti, domum eum perduxerunt; non vitam, sed mortem ejus præstolantes. Jam septem dies effluxerant, et ille sine omni vitali alimento perseverans, in solo tantum pectore anhelitum extremum trahere videbatur. Jam de vita ejus desperabatur: jam de ejus exsequiis tractabatur. Interea juvenis ipse S. Gerlaci recordatus, moleste ferre cœpit, quod vicini sibi patroni tam diu suffragia implorare distulisset. Misso igitur celeriter nuntio, terræ portiunculam, quæ circa ossa B. Gerlaci jacebat, sibi præcepit afferri, et allatam aqua commisceri, et sibi in os rogavit infundi. Quo facto, statim ubi antidotum salutare locum doloris attigit, mox mirum in modum, ulcus mortiferum intra fauces crepuit, et humoris lethiferi per os ægri magna copia defluxit. Itaque ab ipsis faucibus mortis miles S. Gerlaci meritis ereptus, continuo potum, et mollia ciborum genera sumens, cum parentibus et cognatis et amicis, qui quasi ad exequias ejus convenerant, cum omni etiam utriusque sexus et conditionis, quæ in tota viciñia commanebat, plebe ad cellam B. Gerlaci descendit: et Dei magnalia, quæ per servum suum operari dignatus est, cum magna gratiarum actione collaudavit, et peractis votis, gaudens et incolumis ad propria remeavit.
O čudesnom ozdravljenju dviju gospođa.
De mirabili duarum matronarum curatione.
Blizu kraljevskoga grada koji se zove Düren, koji nije daleko udaljen od Kölna, boravi neki vitez imenom Vilim, u selu koje se zove Binsfeld, svima koji borave u onim krajevima veoma poznat. Njegova žena, imenom Hedviga, dođe na prag svetoga Gerlaka, te sam kako po veličini pobožnosti, tako i po težini darova počeo primjećivati da joj je naš zaštitnik udijelio neku posebnu milost ozdravljenja. O tome sam dakle kao znatiželjan istraživač pristupio gospođi, koja se činila prilično poodmakle dobi. A ona, oblivena gospodskim rumenilom, nakon što je sa svojom plemenitom stidljivošću neko vrijeme šutjela, napokon mi odgovori da je razlog takav da ga ne bi mogla otkriti nikome osim svećeniku. A čim je doznala da ja, premda nedostojan, nosim ime svećenika, po redu mi je ispripovjedila tragediju svoje žalosne nevolje iz koje je po blaženom Gerlaku bila oslobođena. I budući da sada valja govoriti o skrivenim bolima majčinske utrobe, neka mi, molim, nitko tko ovo čita ne zamjeri što ovo pišem: jer je spomenutoj ženi u skrivenim mukama naravi vrhovni Otac po svome sluzi Gerlaku pritekao u pomoć tako neizrecivom snagom ozdravljenja da to nipošto ne mogu prijeći šutnjom. Spomenuta je gospođa naime tvrdila da je rodila više sinova i kćeri; ali se sjećala da je u cijelo vrijeme, kada je jednom prvi put rodila prvu djecu, trpjela tako silne, tako žalosne i tako dugotrajne grčeve utrobe, čak i nakon vremena očišćenja, da je život smatrala težim, a smrt nimalo štetnom. U vrijeme pak kada je rodila peto od svoje djece, izmučena istom tegobom bolesti sve do izlaska duše, dok je čekala vrijeme svoga zakonitog očišćenja, vidje u snu kako pokraj nje stoji neka osoba i brižno je opominje da, ako želi biti oslobođena od bolesti i zadobiti dar željena zdravlja, ponizno zazove zagovor ispovjedaoca blaženoga Gerlaka. Čim se probudila iz sna, razveseljena takvim viđenjem, zavjetovala se blaženom Gerlaku da će poduzeti hodočasničko putovanje i svake godine davati određenu svotu novca. Otada nije prošlo mnogo vremena, a ženina utroba, koja je silno bila ispala iz svoga ležišta, ubrzo se vratila na svoje mjesto i počela s njime srastati, te se gospođi zdravlje u tolikoj mjeri obnovilo da kasnije, dok je često rađala, kaže da joj se ništa takvo nije dogodilo.
Prope castrum regium, quod a Duren vocatur, quod a Colonia non longo distat intervallo, quidam miles manet, Wilhelmus nomine, vico qui dicitur Binzvelt, omnibus illis in partibus commorantibus notissimus. Hujus uxor, Hadewigis nomine, venit ad Sancti limina Gerlaci, et tam ex devotionis quantitate, quam etiam ex oblationum pondere advertere cœpi aliquam specialem gratiam ei a patrono nostro collatam fuisse curationis. curationis. Super hoc igitur ad matronam, quæ satis provectæ videbatur ætatis, inquisitor curiosus accessi. At illa, matronali rubore suffusa, cum nobili sua verecundia aliquamdiu silentium tenuisset, tandem mihi respondit, causam esse talem, quam revelare non nisi Sacerdoti valeret. At ubi me, licet indignum, nomen Sacerdotis portare intellexit; tragædiam suæ miserandæ calamitatis, de qua per B. Gerlacum liberata fuerat, mihi per ordinem enarravit. Et quoniam de occultis maternorum viscerum passionibus sermo nunc habendus est, nemo, quæso, qui hæc legit, mihi qui hæc scribo molestus sit: quoniam prædictæ mulieri in abditis naturæ torturis, Pater summus tam ineffabili per servum suum Gerlacum succurrit ope curationis, ut hoc silentio præterire nulla penitus valeam ratione. Asseruit namque prædicta matrona, plures se filios filiasque genuisse; sed toto tempore, quo quandoque primos liberos primum est enixa, torsiones viscerum tam enormes, tam miserabiles, tam diuturnas, etiam ultra tempus purificationis se memoravit sustinuisse, ut vitam sibi graviorem, mortem vero minime reputaret damnosam. Tempore vero quo quintum liberorum suorum edidit, eadem languoris molestia usque ad animæ exitum fatigata, dum tempus legitimæ suæ purificationis expectaret, assistere vidit in somnis personam quamdam, et diligenter se commonere, ut si vellet ab infirmitatè liberari, et optatæ sanitatis munere potiri, B. Gerlaci Confessoris patrocinia suppliciter imploret. Mox somno resoluta, tali visione exhilarata, B. Gerlaco peregrinationis suæ iter, et certam summam pecuniæ singulis annis se exhibituram esse devovit. Nec longa dehinc mora intercessit, et viscera mulieris enormiter e suis sedibus evagantia, sua mox receptacula repetiere, eisque confæderari cæpere, et in tantum sanitas matrona redintegratur, ut postea frequenter patienti, nihil sibi tale dicat accidisse.
7 Osim toga, spomenuta je gospođa izvijestila da je imala neku nećakinju koja je trpjela od u svemu slične bolesti, koja je po njezinoj opomeni, zavjetujući se i sama blaženom Gerlaku, sličnim lijekom zaslužila da je on oslobodi. a Marcodurum, ili Marcomagum, gradić u Jülichu na rijeci Rur, pučki Düren, od prijelaza preko Rura. Gdje god se naime imenima mjesta dodaje Durus ili Durum, naći ćeš da su smještena uz rijeke: isto tako s Magus ili Magum, a čini se da to znači gaz, što Nijemci označavaju rječicom furt dodanom imenima.
7 Præterea memorata matrona neptem quamdam se retulit habuisse, simili per omnia morbo laborantem, quæ ipsius admonitione, B. Gerlaco se etiam ipsa devovens, simili nihilominus remedio meruit ab eo liberari. a Marcodurum, sive Marcomagum, oppidum Juliæ ad Ruram, vulgo Duren, a transitu Ruræ. Ubicunque enim nominibus locorum apponitur Durus aut Durum, ea ad fluvios sita reperies: itidem cum Magus vel Magum, et hoc videtur vadum significare, quod Germani furt vocula nominibus addita indicant.
O uspravljenoj hromoj djevojci.
De clauda erecta.
Neki je brat Winand mnogo godina pobožno služio crkvi blaženoga Gerlaka, kojemu je prvi razlog obraćenja bila njegova hroma kći, ali kojoj je po blaženom Gerlaku vraćena sposobnost hodanja. Kako se to dogodilo, ispripovjedit ću onako kako sam doznao iz njegovih usta. Moja je veoma ljubljena kći, reče, bila posve lišena sposobnosti koračanja, tako da se nije mogla pomaknuti s mjesta na mjesto osim uz pomoć tuđih ruku. Nju sam položio na kola i odvezao u Maastricht k blaženom Servaciju i po mnogim svetim mjestima: ali sveci joj nipošto nisu htjeli udijeliti dar zdravlja, jer su njezinim uspravljanjem htjeli svijetu potpunije očitovati zasluge blaženoga Gerlaka. Naposljetku sam je, reče, doveo k ovome svecu i uveo je s kolima kroz crkvena vrata koja gledaju prema sjeveru, te je položio pokraj tijela blaženoga Gerlaka s lijeve strane. Ja sam pak stajao s desne strane i, dok su mi suze obilno tekle iz očiju, ponizno sam molio svetoga ispovjedaoca da pritekne u pomoć mojoj kćeri. I gle, dok smo svi gledali, u crkvu uđe lik nekoga veoma časnog muža, odjeven u bijele haljine, to jest u tuniku i škapular, u svemu prilagođene prema zavjetu Premonstratenskoga reda. Mi smo pak mislili da je ta osoba koja je došla neki redovnik hodočasnik, te smo ga zamolili da izlije molitve Gospodinu za bolesnicu. On pak, ništa ne odgovarajući, samo se pobožno naklonio prema nama; i u tom trenutku pristupivši bolesnici, uze nešto praha s groba i stavi ga na nju. Odmah se zgrčene žile uz velik prasak razriješiše, i djevojci se vrati slobodan korak za hodanje. Bez odgađanja brat Fridrik, čuvar crkve, i ostali koji bijahu nazočni i vidješe što se dogodilo, snažno udarajući u zvona, sazvaše narod. Stječe se narod različita spola i dobi. Svi blagoslivljaju Boga; nastaje opće klicanje sviju. U međuvremenu, dok se kćeri sionske raduju u svome Kralju, onaj božanski glasnik po čijoj je službi Gospodin učinio ovo čudo iščeznu, i njegova je odsutnost odmah bila opažena. Dok ga dakle brižno traže, a o njemu se ne nalazi baš nikakav trag, svi ne bez razloga smatraju da je bez sumnje sveti Gerlak bio od Boga poslan da to vidljivo izvrši. Također se i kola u kojima je spomenuta nemoćna djevojka bila dovezena, za svjedočanstvo ovoga događaja, pričvršćena na crkveni zid čuvaju sve do danas. Ovaj događaj potvrđuje toliko mnoštvo svjedoka i toliki se glas o tome širi po svima da u ovim krajevima nitko nimalo ne sumnja u vjerodostojnost ovoga čina.
Winandus quidam frater ecclesiæ B. Gerlaci multis devote servivit annis, cui primum conversionis extitit caussa filia suæ clauda, sed per B. Gerlacum pedum officio restituta. Quod qualiter factum sit, sicut ab ipsius ore didici, enarrabo. Filia, inquit, admodum dilecta gressuum officio penitus destituta, ita ut de loco ad locum movere se non valeret, nisi manibus alienis adjuta. Hanc vehiculo impositam, Trajectum ad B. Servatium, et per multa Sanctorum loca deduxi: sed Sancti sospitatis ei munus minime voluerunt conferre; quia B. Gerlaci merita, per ejus erectionem mundo plenius voluerunt declarare. Ad ultimum ad Sanctum istum eam, inquit, adduxi, et per ostium ecclesiæ, quod ad Aquilonem respicit, cum vehiculo eam introduxi: et juxta corpus B. Gerlaci in sinistro latere collocavi. Ego vero in latere dextro stans, lacrymis ubertim ab oculis fluentibus, sanctum Confessorem, ut meæ subveniret filiæ, suppliciter exoravi. Et ecce cunctis nobis cernentibus cujusdam reverendissimi persona viri ecclesiam ingressa est, candidis induta vestibus, id est tunica et scapulari, secundum Præmonstrati Ordinis profesionem per omnia coaptatis. Nos vero personam illam quæ advenerat, religiosum quemlibet esse pegreginum putantes, ut pro ægra Domino preces funderet rogavimus. Ille vero nihil respondens, devote se tantum versus nos humiliavit: et inter hæc ad languidam accedens, de sepulcro pulveris quidpiam sustulit, et super eam posuit. Mox nervi contracti cum magno fragoris strepitu resolvuntur: et puellæ liber ad ambulandum gressus restituitur. Nec mora: Frater Fredericus custos ecclesiæ, et cæteri qui præsentes erant, et rem gestam viderant, signis fortiter insonantes, populum convocant. Concurrit populus diversi sexus atque ætatis. Benedicitur ab omnibus Deus: fit omnium generale tripudium. Interea dum filiæ Sion exultant in Rege suo, divinus ille nuntius, per cujus ministerium miraculum hoc Dominus operatus est, disparuit: ejusque absentia statim notata est. Dum ergo diligenter requiritur, et de ipso nullius indicii vestigium prorsus invenitur; Sanctus procul dubio Gerlacus visibiliter ad id peragendum, a Deo directus fuisse, ab omnibus non immerito æstimatur. Vehiculum quoque, in quo puella prædicta debilis fuit advecta, pro hujus rei testimonio in ecclesiæ pariete affixum usque hodie conservatur. Huic rei tanta testium multitudo suffragatur, tanta super hoc per omnes fama dilatatur, quod in his partibus a nullo penitus super hujus facti fide dubitatur.
Kako je hromi Matej bio uspravljen.
Qualiter Matthæus claudus sit erectus.
Također i Matej (koji je gotovo od samih pelena kao dijete bio odgojen u crkvi sv. Gerlaka, poučen u svetim znanostima promaknut sve do reda prezbiterata, te je ondje mnogo godina služio pod redovničkim zavjetom), kada su ga roditelji najprije onamo donijeli kao hromo dijete, pošto je zaslugama sv. Gerlaka bio uspravljen, napokon su ga roditelji prikazali blaženom Gerlaku da u njegovoj crkvi trajno služi Gospodinu. Budući da je svima jasnije od svjetla kojim se redom to dogodilo, stoga to ukratko prelazimo.
Matthæus quoque (qui ab ipsis pæne cunabulis in ecclesia S. Gerlaci infans nutritus est, litteras sacras edoctus usque ad ordinem Sacerdotii promotus est, multisque inibi sub regulari professione servivit annis) a parentibus primum illuc infans claudus allatus, cum S. Gerlaci meritis erectus fuisset, sic demum a parentibus B. Gerlaco, in ejus ecclesia perpetuo Domino famulaturus, oblatus est. Hoc quia cunctis quo gestum sit ordine luce clarius constat, idcirco sub brevitate præterimus.
O nekom uskrišenom mrtvacu.
De quodam mortuo suscitato.
Pokraj jednoga posjeda a mučenika Lamberta, koji se zove Nivelle, nalazi se selo koje se zove Lixhe, smješteno gotovo na polovici puta između Maastrichta i Liègea. U njemu živi neki mladić imenom Franko, neplemenita roda, podrijetlom iz onih krajeva. On je u dječačkim godinama slučajno upao u neki jarak gdje je bilo sabiralište voda, te se utopio i ondje je nemalo vremena ležao ugušen vodom. Napokon su ga potražili i pronašli u jarku, te je iz onoga močvarnog skupa voda izvučen mrtav. Na taj je događaj problijedjela majka djeteta, obitelj se uznemirila, napokon se cijela kuća rastopila u pogrebnom naricanju. Nato se majka djeteta sjetila blaženoga Gerlaka, o kojem je tada postojao glasovit ugled u milosti čudesa, te suznim jecajima zaziva njegovu pomoć, obećavajući mu godišnji dar ako se posredovanjem njegovih zasluga dječakova duša vrati u njegovu utrobu. Otada nije prošlo mnogo vremena, kad gle, ugrija se dječakovo tijelo i, otvorivši oči za gledanje, poče treptati. Majka dječaka, koja je prije išla i plakala bacajući sjeme svoje vjere, sada radosnim zagrljajima milujući sina koji bijaše mrtav i oživje, s klicanjem nosi kući mile snopove svoje vjere. a Njegov ćemo životopis donijeti 17. rujna.
Juxta prædium quoddam a Lamberti Martyris, quod dicitur Nivel, villa est quæ Lise vocatur, inter Trajectum et Leodium pæne mediæ viæ spatio posita. In hac quidam juvenis habitat, Franco nomine, genere non îgnobili, de partibus illis oriundus. Hic in puerilibus annis in quoddam fossatum, ubi aquarum erat receptaculum, casu incidens, extinctus est, ibique tempore non modico jacuit aquis præfocatus. Tandem quæsitus, et in fossato inventus, de illa palustri aquarum collectione exanimis extractus est. Ad quod factum expalluit mater infantuli, familia conturbatur, tota denique domus in funebres planctus resolvitur. Ad hæc mater infantis, B. Gerlaci, cujus tunc insignis in gratia miraculorum extitit opinio, recordata, lacrymosis gemitibus ejus implorat auxilium; annuum ei censum repromittens, si ejus interventu meritorum, anima pueri intra viscera ejus revocata fuisset. Nec longa dehinc mora, cum ecce calefacta est caro pueri, et laxatis in usum videndi cæpit palpitare luminibus. Mater pueri, quæ prius ibat et flebat fidei suæ semina mittens, nunc filium, qui mortuus fuerat et revixit, lætis amplexibus demulcens, gratos fidei suæ manipulos cum exultatione domum deportat. a Ejus vitam dabimus xvii Septembr.
O nekoj djevojci uskrišenoj od smrti.
De puella quadam a morte resuscitata.
Na područjua Tongerena, u selu kojemu je ime Booienhoven, neka udovica koja se zove Berta svoju je kćer imenom Imza, utopljenu u rijeci koja se zoveb Jeker i mrtvu od šestoga sve do jedanaestoga sata dana, zavjetovala sv. Gerlaku s godišnjim darom, te ju je ubrzo primila živu i zdravu. Isto tako, u selu blaženoga Servacija koje se zove Mechelen, nedaleko od Maastrichta, primljeni na konak u odvojenoj kući župnoga svećenika, čuli smo kako i spomenuti svećenik i njegovi ukućani svjedoče da je u istom selu jedna djevojka već prilično odrasle dobi, zaslugama sv. Gerlaka, od Gospodina nekoć bila uskrišena od tjelesne smrti na život.
In territorio a Tungrensi, in vico cui Bloer vocabulum est, quædam vidua quæ Berta vocatur, filiam suam Imzam nomine, in flumine, quodb Jecora dicitur, suffocatam, et a sexta usque ad horam diei undecimam mortuam, S. Gerlaco cum annuo censu devovit, et mox vivam et incolumem eam recepit. Item in villa B. Servatii, quæ Mechele dicitur, haud longe a Trajecto, separata in domo parochialis Sacerdotis hospitio recepti, tam prædictum Sacerdotem, quam ejus domesticos audivimus contestantes, in eadem villa puellam ætate satis jam adultam, S. Gerlaci meritis a Domino de morte corporali ad vitam dudum fuisse resuscitatam.
a Tongeren, gradić pod vlašću Liègea, nedaleko od Maastrichta, čuva ime nekada velikoga i snažnog naroda: čini se da je nekoć bio Atuatuca.
b Jecora, pučki Jeker, kod Maastrichta utječe u rijeku Meuse.
a Tungri oppidum ditionis Leodiensis, haud procul Trajecto, magnae quondam et vulidæ gentis retinet nomen: olim videtur Atuatuca fuisse.
b Jecora, vulgo Jeker, Trajecti in Mosam influit.
O nekoj djevojci sačuvanoj od dvostrukoga zla, naime sljepoće i gubitka muža.
De puella quadam a duplici malo, cæcitatis scilicet ac orbitatis, servata.
U selu koje se zovea Gulpen, pučki Oud-Gulpen, Bog je oko neke djevojke započeo preslavno znamenje svoje milosti po blaženom Gerlaku, a dovršio ga po svome apostolu Jakovu. Neka udovica gospođab iz Marnea običava svjedočiti o ovome događaju, spominjući da je gore rečena djevojka bila njezina sestrična. Tu je pak djevojku njezin muž odveo sa sobom iz njezina rodnog mjesta, naime iz Gulpena, u Sasku; i ondje u nekom mjestu podigavši boravište, doveo je drugu priležnicu, a onu je djevojku koju je sa sobom onamo doveo, svoju zakonitu ženu, odbacio. Ona se odbačena žalosna vratila u domovinu, te je od neprestanoga prolijevanja suza navukla sljepoću očiju, tako da u razdoblju od jedanaest godina nije vidjela svjetlo neba. U međuvremenu, kako su se umnožavala znamenja čudesa blaženoga Gerlaka, dala se onamo dovesti, te su uz suradnju zagovora svetoga ispovjedaoca njezine oči od Gospodina bile odjevene jasnim svjetlom.
In vico qui a Golopia, vulgariter Oudt Gulpene, vocatur, præclarum gratiæ suæ indicium Deus circa puellam quamdam, per Beatum quidem Gerlacum inchoavit; sed per Apostolum suum Jacobum consumavit. Matrona quædam viduab Marnensis huic rei solet attestari, supradictam puellam suam commemorans fuisse consobrinam. Hanc autem puellam maritus suus a natali suo, scilicet a Golopia, in Saxoniam secum deduxit: ibique in loco quodam sedem erigens habitationis, aliam pellicem superduxit, puellam autem illam, quam secum illo adduxerat legitimam suam uxorem, abjecit. Illa repudiata tristis ad patriam remeavit, et ex continua lacrymarum effusione, oculorum cæcitatem incurrit, ita quod infra spatium undecim annorum, lumen cæli non vidit. Interea crebrescentibus B. Gerlaci miraculorum insigniis, illo se fecit adduci, et cooperante sancti Confessoris patrocinio, ejus oculi claro sunt a Domino lumine vestiti.
13 I kao što se katkad nekima dodaje bol na bol i gomila žalost na žalost, tako obratno ponekad zavjeti slijede zavjete i radosti se nastavljaju na radosti. Otuda se dogodilo da djevojka, koju je Bog najprije milosrdno oslobodio tame sljepoće, poslije bude od njega još milosrdnije izbavljena od gubitka muža. Njezin je muž naime, koji ju je, kao što smo već naveli, odbacio i povezao se s drugom, silazeći iz Saske s nekim drugim svojim sugrađanima, pohodio prag blaženoga apostola Jakova; i dok su svi drugi ulazili u crkvu, on je sam na pragu vrata doživio težak otpor: jer nitko mu nije pomagao, niti ga je itko gurao, a nije mogao ući; štoviše, dok su mnogi za njega izlijevali pobožne molitve Bogu, on je ipak ostao zadržan podalje od časnih mjesta i svetoga hrama. Napokon, primivši spasonosan savjet od nekoga svećenika crkve sv. Jakova, vratio se u domovinu; i potraživši svoju ženu te je našavši, primio ju je i s njome se pomirio, te je nakon obavljene pokore s istom svojom suprugom ponovno došao na prag sv. Jakova; i dok mu nitko nije branio, ušao je u sveti hram s mnogostrukom zahvalom.
13 Et sicut nonnumquam dolor super dolorem quibusdam apponitur, et tristitia super tristitiam accumulatur; ita e contrario interdum votis vota succedunt, et gaudiis gaudia continuantur. Inde factum est, ut puella misericorditer a Deo prius a caligine liberata cæcitatis, post misericordius ab eo a dispendio erueretur orbitatis. Maritus etenim suus, qui, ut jam præmisimus, eam rejiciens, aliam sibi copulaverat, cum aliis quibusdam suis concivibus a Saxonia descendens, B. Jacobi Apostoli limina visitavit, et aliis omnibus ecclesiam introeuntibus, ipse gravem in ostii limine repulsam sustinuit: nullo quippe adjuvante, nullo etiam impellente, ingredi potuit: multis præterea devotas ad Deum pro eo preces fundentibus, nihilominus ipse a locis venerabilibus, et a sacris ædibus remoratus est. Tandem consilio salubri a quodam Ecclesiæ B. Jacobi Sacèrdote accepto, ad patriam rediit: et quæsitam suam uxorem et inventam recipiens, eique reconciliatus, post peractam pœnitentiam, cum eadem sua conjuge denuo ad B. Jacobi limina venit: et nullo prohibente, sacram ædem cum multiplici gratiarum actione introivit.
a Riječica je u pokrajini Limburg, i selo: odakle ime plemenitoj obitelji Gulpen.
b Čini se da treba čitati Marsanensis.
a Fluviolus est in ditione Limburgensi, et pagus: unde nobili Gulpeniorum familiae nomen.
b Marsanensis legendum videtur.
Čir po drugi put ozdravljen.
Ulcus secundo sanatum.
Isto tako u nekom mjestu koje se zove Lövenich, žena nekoga Gerharda, koji ima nadimak Urel, trpjela je na prsima veoma ljut i silno natečen čir, krajnje bolan. Ona bi u snu opomenuta i uvjerena u povratak zdravlja ako zazove ime i zaslugu sv. Gerlaka; odmah probuđena iz sna, iziđe iz kuće i s postelje na kojoj je počivala, te uđe u zelenilo vrta, kako bi u ženskoj jednostavnosti, ili radije u pobožnosti vjere, bez ikakve prepreke zemaljskoga tijela, odatle kao slobodnije uputila svoje molitve i zavjete Bogu i njegovu svecu Gerlaku. Niti ju je prevarila nakana njezine vjere, premda jednostavna. Čim je naime svojim usnama izrekla zavjete i obećala da će sa žrtvama i darovima svake godine posjećivati prag svetoga ispovjedaoca, odmah je posve nestala bol kojom je bila mučena. Ali nakon što je proteklo neko vrijeme, žena je zaboravila svoj zavjet i nije održala obećanje, kojim se naime zavjetom bila obvezala svake godine posjećivati zaštitnika svoga vraćenog zdravlja. I gle, ponovno oživjela tegoba boli poče opet nadimati njezino tijelo i kao zavidnim zubom gristi sve do žila i kostiju. Stoga je žena učinila pokoru za prekršeni zavjet i krenula na put prekinutoga hodočašća; i odmah je na putu iznad svake nade ozdravila. Dođe dakle k svecu i za udvostručenu radost svoga zdravlja izli mu mnogostruke zahvale, te braći izloži redoslijed događaja; pokazala je također u gornjem dijelu svojih prsa jasan ožiljak rane već prekriven zdravom kožom.
Item in quodam loco qui Luvenich dicitur, uxor cujusdam Gerardi, qui Urel cognominatur, ulcus sævissimum et enormiter tumidum in pectore vehementer molestum patiebatur. Hæc in somnis admonita, et de recuperanda sanitate certificata, si nomen et meritum invocaret S. Gerlaci; statim a sumno expergefacta, domum, et in quo quiescebat stratum exivit, et in horti viriditatem introivit: ut feminea simplicitate, vel potius fidei devotione, sine alicujus terreni corporis objecto, quasi liberiores exinde ad Deum, et ad Sanctum ejus Gerlacum, preces et vota sua transmitteret. Nec tamen eam, licet simplex, fidei suæ intentio fefellit. Mox etenim ut vota suis labiis distinxit, et cum hostiis et muneribus sancti Confessoris limina se annuatim visitaturam esse promisit, continuo dolore quo torquebatur, penitus caruit. Verum tempore aliquo evoluto, mulier voti sui oblita, non servavit pactum; quod scilicet voto se constrinxerat, annis singulis visitare recuperatæ sanitatis suæ patronum. Et ecce rediviva doloris molestia, carnem ejus iterato inflare, et quasi dente invido usque ad nervos et ossa rodere cæpit. Igitur fracti voti mulier pœnitentiam gessit, et intermissæ peregrinationis iter arripuit: et confestim præter spem in itinere convaluit. Venit ergo ad Sanctum, et pro geminata suæ sanitatis lætitia, multiplices ei gratiarum actiones refudit, et Fratribus gestæ rei ordinem indicavit; evidentem quoque vulneris cicatricem sana cute jam obductam, in suprema sui pectoris parte demonstravit.
Kako je bio ozdravljen Cassardus.
Qualiter Cassardus sit curatus.
U vojnom pohodu koji je prije nekoliko godina bio pokrenut u Provansi protiv a albigenških heretika, neki s nadimkom Cassardus, iz sela Berge, koje smo gore spomenuli, teško se razbolio, te je češće zazivajući svetoga Gerlaka bio oslobođen bolesti. a Albiga, drugima Albia, grad u Narbonskoj Galiji, pučki Alby: otuda su nazvani albigenški heretici, protiv kojih je na poticaj Inocenta III. poduzet sveti rat.
In expeditione, quæ ante aliquot annos contra a Albienses hæreticos in Provincia mota fuit, quidam cognomine Cassardus, de villa Berge, cujus supra fecimus mentionem, graviter infirmatus, Sanctum sæpius exclamans Gerlacum, ægritudine liberatus est. a Albiga, aliis Albia, urbs Galliæ Narbonensis, vulgo Alby: hinc nuncupati Albigenses hæretici, contra quos sacrum bellum Innocentii III, hortatu susceptum.
O nekoj bolesnoj ženi koja je ozdravila.
De quadam muliere languida curata.
Neki redovnik cistercitskoga zavjeta, iz nekoga glasovitog samostana koji se zovea Beerda, dođe na mjesto sv. Gerlaka i, znatiželjnije promatrajući znakove čudesa koji su obješeni po crkvenim zidovima, kada smo ga upitali za razlog, odgovorio je da je njegova majka, imenom Elarma, podrijetlom iz gradab Rode, po blaženom Gerlaku bila oslobođena glavobolje kojom je šest godina bila teško mučena, te se sjećao da je zbog toga kosa s njezine glave, kao znak primljenoga zdravlja, među ostalim svjedočanstvima čudesa bila ondje obješena. a Smatram da treba čitati Beerbach, ili radije Erbach. To je Eberbach, ili sažeto Erbach, glasoviti samostan cistercitskoga reda u Rheingauu, gotovo nasuprot Ingelheimu, dvije milje od Mainza, u dolini, udaljen otprilike četvrt sata od Rajne. Mali potok utječe u samostan. Od vepra i potoka, odnosno eber i bach, dobio je ime. Grb samostana nosi vepra. Tome me poučio preučeni naš Ivan Crusius. Gotovo isto prenosi naš Serarije u 3. knjizi djela Rerum Moguntiac. o Adalbertu Starijem. Gelenius u bilješci uz pogl. 50, knj. 3 djela Vitæ S. Engelberti tvrdi da je ime izvedeno od vepra i izvora.
Quidam Monachus Cistertiensis professionis, de quodam celebri monasterio quod a Beerda dicitur, venit ad locum S. Gerlaci, et curiosius miraculorum indiciis, quæ in ecclesiæ parietibus appensa sunt, intendens; causam nobis percunctantibus, respondit matrem suam, Elarmam nomine, de Castrob Rodensi oriundam, a B. Gerlaco dolore capitis, quo per sex annos graviter torquebatur, liberatam, et ob hoc capillos capitis ejus, pro indicio receptæ sanitatis, inter alia miraculorum testimonia, ibidem memorabat fuisse appensa. a Beerbach, aut potius Erbach legendum arbitror. Est Eberbach, sive Erbach per crasin, Ord. Cistertien. celebre monasterium in Rincavia, fere e regione Ingelhemii. duobus a Moguntia milliaribus, in valle, circiter horæ quadrante a Rheno distans. Torrens exiguus in monasterium illabitur. Ab apro et torrente, sive eher et bach nomen obtinuit. Insignia monasterii aprum præferunt. Hæc me docuit Doctissimus Joannes Crusius Noster. Eadem fere tradit Serarius Noster lib. 3 Rerum Moguntiac. in Adelberto seniore. Ab apro et fonte ductum nomen contendit Gelenius Not. ad cap. 50, lib. 3, vitæ S. Engelberii.
Ib Pučki se zove Herzogenrath, kao što smo zabilježili uz pogl. 7, knj. 1.
Ib vulgo, Ducisroda dicitur, ut ad cap. 7, lib. 1, adnotavimus.
O drugoj ženi ozdravljenoj od padavice.
De alia a caduco morbo sanata.
U predgrađu grada Rode, koji smo već spomenuli, neka je žena imenom Mehtilda, supruga nekoga Nikole, koja je jadno trpjela od padavice, milosrdnom pomoću blaženoga Gerlaka bila vraćena u savršeno zdravlje.
In suburbio Rodensis castri, cujus jam fecimus mentionem, mulier quædam, Megtildis nomine, uxor cujusdam Nicolai, caduco morbo miserabiliter laborans, misericorditer B. Gerlaco succurrente, perfectæ sanitati est restituta.
Isto tako je i iz dalekih krajeva neki hodočasnik s nadimkom Windemann, iz sela koje se zove a Essen, gdje se nalazi i samostan djevojaka istoga imena, došao na prag svetoga ispovjedaoca Gerlaka i priznao da su on i neki njegov sugrađanin po njemu ozdravljeni od padavice, kojoj su bili teško podložni: spominjao je također da zbog toga u čast sv. Gerlaka svakoga tjedna obdržava određeni način posta. a Essendia je kolegij plemenitih kanonica u Marku između Rura i Lippe, na rijeci Asniji, odakle se zove Asnede i Asnide ili Asindia. Osnovao ga je blaženi Altfrid, biskup Hildesheima, o kojemu govorimo 15. kolovoza.
Item a remotis etiam partibus peregrinus quidam, Vindemannus cognomine, de villa quæ dicitur a Essende, ubi etiam monasterium puellarum ejusdem nominis habetur, ad sancti Confessoris Gerlaci limina venit, et ab eo se et suum quemdam concivem, confessus est a caduco morbo, cui graviter tenebantur obnoxii, sanatos: ob hoc etiam se memorabat certum quemdam abstinentiæ modum, in honore S. Gerlaci singulis hebdomadibus observare. a Est Essendia nobilium Canonissarum collegium, in Marchia inter Ruram et Luppiam, ad Asniam fluvium, unde Asnede, et Asnide, sive Asindia dicta. Condidit B. Alfridus Episcopus Hildeshemiensis, de quo xv Aug.
O nekome tko je ozdravio od zubobolje.
De quodam a dolore dentium curato.
U selu koje se zove Nuth, smještenom nedaleko od mjesta blaženoga Gerlaka, neki je čovjek imenom Jordan trpio od oštre zubobolje, u tolikoj mjeri da mu nije preostala nikakva mogućnost ni uzimanja hrane ni hvatanja sna. Dođe dakle na sveto mjesto časnoga ispovjedaoca: i čim je dotaknuo prag crkve, ozdravi od tegobe kojom je bio sputan. On je također braći istoga mjesta posvjedočio da je u druga tri navrata bio oslobođen od različitih bolesti kod groba istoga ispovjedaoca.
In vico, qui dicitur Nutte, a loco B. Gerlaci haud longe posito, Jordanus quidam nomine laborabat acri dolore dentium; in tantum, ut nulla sibi vel alimenta percipiendi, vel somnum capiendi possibilitas superesset. Venit igitur ad venerandi Confessoris locum sanctum: et mox ut ecclesiæ limen attigit, ab incommodo, quo detinebatur, convaluit. Qui etiam Fratribus ejusdem loci contestatus est, aliis tribus vicibus, a diversis languoribus se ad memoriam ejusdem Confessoris fuisse liberatum.
O križu koji je donio iz Jeruzalema.
De cruce quam ab Hierosolymis apportavit.
Ali i po Gospodnjem križu, koji je bio pronađen na njegovim prsima dok su njegove svete relikvije izlazile iz groba, Gospodin je učinio mnoga preslavna djela, od kojih želimo spomenuti nekoliko. Brat Winand, o kojemu smo gore govorili, dotaknuo je istim časnim križem po očima neku slijepu ženu koju su doveli tuđim rukama: i odmah iz zatvorenih očnih kapaka žene izbi obilan krvavi znoj i obilno poteče niz njezine obraze, te je tako primila svjetlo očiju da dalje nimalo nije tražila vodiča za put.
Sed et per crucem Dominicam, quæ super pectus ipsius, dum ejus sacræ reliquiæ de tumulo emergerent, inventa fuit, multa præclara Dominus operatus est: ex quibus libet pauca commemorare. Frater Winandus, de quo supra retulimus, quamdam cæcam mulierem manibus adductam alienis, cum eadem venerabili cruce super oculos tetigit: et statim de clausispalpebris mulieris largus sanguinis sudor erupit, et ubertim per genas ejus defluxit, et ita lumen oculorum recepit, quod ultra viæ ductorem minime quæsivit.
O ženi kojoj je vraćena sposobnost nogu.
De muliere officio pedum restituta.
Blizu nekoga veoma glasovitog grada koji se zove a Sayn nalazi se neveliko selo koje se zove Weitersburg, iz kojega neka žena dođe na prag svetoga ispovjedaoca, trpeći gotovo tri godine oštru bol u jednoj nozi, za koju je zatražila da joj se dotakne istim svetim križem: i odmah ju je odnijela zdravu i čitavu. a Smješten je s one strane Rajne, nedaleko od Koblenza, na rijeci Sayn, poznat po naslovu grofovije.
Prope castrum quoddam famosissimum, quod dicitur a Seyne, vicus est haud grandis, qui vocatur Wisse, de quo mulier quædam venit ad limina sancti Confessoris, pedem unum fere per triennium acriter dolens, quem eadem sancta cruce sibi contingi postulavit: et mox sanum et incolumem reportavit. a Est id trans Rhenum, haud procul Confluentia, situm, ad fluvium Seynam, Comitatus titulo insigne.
O nekome oslobođenom od dizenterije.
De quodam dysenteria liberato.
U gradu Kölnu neki mladić s nadimkom Vogill, koji je dugo vremena trpio od dizenterije, potvrđuje da je zagovorom blaženoga Gerlaka uistinu bio oslobođen te tegobe bolesti.
In civitate Colonia quidam adolescens, cognomine Vogill, longo tempore dysenteria laborans, B. Gerlaci patrocinio se veraciter ab eadem languoris molestia liberatum affirmat.
Poglavlje XVIII.
Caput XVIII.
O tome da su grozničavi ozdravili po prahu njegova groba.
De eo, quod febricitantes per pulverem sepulchrieju s sint sanati.
Mnogim je grozničavima u piću dana zemlja koja je ležala u grobu oko kostiju blaženoga muža, i toliko je mnoštvo bolesnika ispijanjem ove spasonosne čaše povratilo milost zdravlja kako od ognjice groznice, tako i od različitih vrsta bolesti, da nikome nije lako to nabrojiti, niti je lako povjeriti pamćenju spisa. Čuo sam nekoga veoma pobožnog građanina Maastrichta, imenom Petar, kako istinito svjedoči da je toliko mnoštvo grozničavih po ovoj zemlji, koju im je dao u piću, bilo vraćeno u prijašnje zdravlje da se zbog straha od nevjerice bojim ovdje zabilježiti onoliki njihov broj koliki je on naveo. Mnogi su naime vjernici, pobožnom vjerom tražeći i primajući sveti prah, po tome ubrali mnogostruk plod svoje vjere. Neki pak, pokušavajući potajno ukrasti taj prah s groba blaženoga muža, sramotno osramoćeni platili su kaznu svoje drskosti.
Febricitantibus multis terra, quæ circa beati viri ossa in tumulo jacuit, in potum data est, et tanta languentum multitudo per hujus salutiferi calicis haustum tam a febrium ardore, quam etiam a diverso morborum genere sanitatis gratiam recuperavit; ut facile hoc non sit alicui commemorare, vel scripturarum memoria leve sit commendare. Audivi quemdam civem Trajectensem admodum devotum, Petrum nomine, veraciter contestantem, tantam febricitantium multitudinem, per terram hanc in potu ab eo datam, pristinæ sospitati restitutam; quod talem numerum eorum, qualem ille comprehendit, propter incredulitatis metum hic annotare formido. Multi quippe fidelium devota sacrum pulverem fide postulantes et accipientes, fidei suæ per hoc fructum multiplicem perceperunt. Quidam autem, pulverem hunc de beati viri sepulchro furtive subripere tentantes, præsumptionis suæ pænas, turpiter de honestati, luerunt.
Kako je zemlja njegova groba bila pretvorena u izgled krvi.
Quomodo terra sepulchri ejus, in speciem sanguinis sit commutata.
Jednoga blagdana neka je žena iz nekoga susjednog grada koji se zove Heerlen potajno uzela prah s groba sv. Gerlaka i zavezala ga u kraj svoga vela, te ga je, kako se može misliti, naumila upotrijebiti u nedobre svrhe ili možda držati s manje poštovanja. I gle, sila Gospodnja pred očima mnogih pretvori tu zemlju u izgled krvi, tako da je kroz rubove vela kapala svježa krv.
Quadam die solemni, mulier quædam de Castro quodam vicino, quod Herle dicitur, de sepulchro S. Gerlaci pulverem furtive sustulit, et in pepli sui extremitate ligavit: et ut opinabile est, in usus non bonos convertere, vel forte minus reverenter habere cogitavit. Et ecce, virtus Domini terram hanc multis videntibus in speciem sanguinis commutavit, ita quod per pepli fimbrias cruor sanguinis distillavit.
2 Neki pak čovjek koji je boravio u susjedstvu, veoma odan crkvi blaženoga Gerlaka, imenom Herman, silno izmučen zuboboljom, namazao je bradu i obraze zemljom pretvorenom u krv, i odmah je pomazanje posvećene tekućine posve uklonilo bol.
2 Quidam autem in vicino manens, Ecclesiæ B. Gerlaci admodum devotus, Hermannus nomine, dentium dolore nimium fatigatus, terra in sanguinem commutata sibi mentum et genas delinivit, et confestim sacrati liquoris unctio dolorem penitus exinavit.
Odagnava zubobolju.
Dolorem dentium pellit.
Kako je bio kažnjen netko tko je blaženom Gerlaku zubima iščupao jedan zub.
Qualiter quidam B. Gerlaco unum dentem mordicitus evelens, sit castigatus.
Drugom je pak prilikom netko, došavši iz dalekih krajeva i kao iz pobožnosti ljubeći glavu blaženoga Gerlaka, oprezno zubima iščupao jedan njegov zub, bezbožno doduše, ali ne i nekažnjeno. Vrativši se pak nakon godinu dana, vratio je zub, a pokazao je da su njemu samome zbog tolikoga svetogrđa po Božjem djelovanju ispali svi zubi.
Alio item tempore, de remotis partibus adveniens, et quasi ex devotione caput B. Gerlaci deosculatus, caute dentem ei unum, impie quidem, sed non impune mordicitus evulsit. Post annum vero reversus, dentem retulit, sibi autem pro tanto sacrilegio, dentes omnes divinitus evulsos demonstravit.
Osim toga, po komadiću drvenoga lijesa s kojim je blaženi muž bio predan zemlji, svemogući Bog iskazuje čudesna dobročinstva svojim vjernicima: kada bismo ih pokušali pojedinačno opisati i sva od vjernika prenesena zabilježiti u ovoj knjižici, prekoračili bismo granice obećane kratkoće i ovaj bismo svezak rastegnuli u previše opširno pripovijedanje.
Preterea de frusto lignei locelli, cum quo vir beatus terræ fuit commendatus, mira Deus omnipotens fidelibus suis beneficia præstat: quæ si per singula scribere, et a fidelibus relata præsenti opusculo annotare cuncta tentaremus, promissæ brevitatis metas excederemus, et volumem hoc in nimis prolixam narrationem extenderemus.
Da blaženi Gerlak liječi zarazne bolesti stoke.
Quod contagiis pecorum B. Gerlacus medetur.
I ne samo ljudima, nego i od pošasti teglećih životinja Gospodin se udostojava mnogostrukom milošću po svome sluzi priteći u pomoć onima koji s vjerom mole: što se radije očima potvrđuje ili rukama opipava negoli što se ikakvim spisom može napisati. Ali da tko ne bi pomislio kako prije oskudijevamo u građi negoli da podliježemo njezinu obilju, drago nam je najprije dodati nekoliko primjera, a zatim pobožne i revne, ili pak nevjerne istraživače čudesa blaženoga Gerlaka uputiti na obilno mnoštvo svjedoka čije svjedočanstvo ne koleba.
Et non solum hominum, verum et pestilentiis quoque jumentorum, multiplici per servum suum, pro fide postulantium, Dominus gratia subvenire dignatur: quod oculis potius comprobari, vel manibus contrectari, quam aliqua scriptura valet exarari. Verum ne nos aliquis inopia potius deficere, quam materiæ arbitretur copia succumbere, pauca primum libet annectere; deinde devotos, et studiosos, vel etiam incredulos B. Gerlaci miraculorum inquisitores, ad testium quorum non vacillat testimonium, multitudinem copiosam destinare.
Poglavlje XXII.
Caput XXII.
O nekom čudesnom i nečuvenom očuvanju stoke.
De quadam mirabili atque inaudita pecorum conservatione.
Neka je gospođa iz krajeva smještenih s one strane Rajne došla na prag sv. Gerlaka i s velikom pobožnošću na njegov časni spomenik prinijela vrijednost od šest kölnskih solida. Zbog čega su je braća odmah opazila i brižno o tome ispitala, a ona je na ovaj način ispripovjedila moć čudesa blaženoga Gerlaka i izvrsnost njegovih zasluga pred Gospodinom: „U našim je krajevima”, reče, „općom smrtonosnom zarazom kuge opustošena sitna i krupna stoka, i sva stada i tegleće životinje, kako su grijesi zahtijevali, bile su istrijebljene sve do potpunog uništenja. Zato sam se zavjetovala blaženom Gerlaku da ću za svako grlo svoje stoke prinijeti jedan kvadrant: i dok su po cijelom kraju sve tegleće životinje umirale od spomenute pošasti, ja sam”, reče, „zagovorom blaženoga Gerlaka sačuvala svu svoju stoku živu. A izračunavši broj životinja, dodijelivši svakomu grlu po jedan kvadrant, izračunala sam da je svota novca narasla do iznosa od šest kölnskih solida: koje sam voljnim srcem donijela ovome svecu, čuvaru moje stoke.”
Matrona quædam, de partibus trans Rhenum positis, venit ad limina S. Gerlaci, et cum magna devotione super ipsius venerabile monumentum obtulit pondus sex Coloniensium solidorum. Ob quam causam statim notata, et diligenter a Fratribus super hoc inquisita, in hunc modum B. Gerlaci miraculorum potentiam, et apud Dominum meritorum excellentiam enarravit: In partibus, inquit, nostris, generali quodam pestilentiæ mortifero contagio, vastatæ sunt oves et boves, et universa pecora et jumenta, peccatis exigentibus, usque ad internecionem sunt deleta. Eapropter, B. Gerlaco de singulis capitibus pecorum meorum, unum quadrantem me offerre devovi: et omnibus per totam regionem jumentis plaga prædicta morientibus, ego, inquit, omnia mea pecora, B. Gerlaco patrocinante, salva retinui. Et computato animalium numero, quadrante uniuscujusque capiti attributo, summam pecuniæ usque ad quantitatem sex solidorum Coloniensium excrevisse computavi: quos animo volenti, Sancto isti pecorum meorum conservatori apportavi.
Poglavlje XXIII.
Caput XXIII.
Kako su konji bili sačuvani neozlijeđeni.
Qualiter equi incolumes sunt conservati.
Isto tako su neki hodočasnici, vraćajući se s praga sv. apostola Jakova, dok su se bojali da će im putem ponestati pomoći konja, svaki za sebe zavjetovali svoje darove blaženom Gerlaku za njihovo očuvanje. Jedan pak od njih, nimalo ne vjerujući zaslugama sveca i rugajući se pobožnim zavjetima svojih drugova, nije ih nasljedovao u štovanju svetoga ispovjedaoca: i stoga, dok su se njegovi drugovi vratili u domovinu sa zdravom zapregom konja, on je sam ostao lišen pomoći svoga konja.
Item peregrini quidam a S. Jacobi Apostoli liminibus redeuntes, dum equorum subsidia in via sibi defectura timerent, B. Gerlaco pro eorum conservatione singuli suas oblationes devoverunt. Unus autem ex ipsis, meritis Sancti fidem minime adhibens, et sociorum suorum devotionis vota subsannans, ac sanctum Confessorem honorandum eos non est imitatus: et idcirco, sociis suis cum incolumi equorum subvectione in patriam remeantibus, ipse sui equi adminiculo remansit orbatus.
Poglavlje XXIV.
Caput XXIV.
Neki opat Premonstratenskoga reda iz krajevaa Frizije, žureći se na kapitul ub Prémontré, ostavio je svoga konja na umoru i u beznadnom stanju u ćeliji blaženoga Gerlaka; ali je ipak pobožno molio blaženoga Gerlaka za povratak njegova zdravlja i obećao mu zavjete. Nije otada prošlo mnogo vremena: isti je opat primio konja zdrava i poslao svecu određenu svotu novca za njegovo otkupljenje.
Abbas quidam Præmonstratensis Ordinis, de a Frisiæ partibus ad capitulumb Præmonstratum properans, equum suum in cella B. Gerlaci moribundum et desperatum dimisit; sed tamen pro reintegranda ei sanitate devote B. Gerlaco supplicavit, et ei vota spopondit. Nec longa dehinc mora: idem Abbas equum incolumem recepit, et quantitatem aliquam pecuniæ pro ejus redemptione Sancto direxit.
a Frizija je plemenita pokrajina u našoj Donjoj Njemačkoj.
b Sjedište je najplemenitijega Reda u biskupiji Laon.
a Frisia nobilis in Germania nostra inferiore regio est.
b Caput est nobilissimi Ordinis in diæcesi Laudunensi.
Neki kanonik crkve u Varlaru, imenom Werner, koji je u istoj crkvi obnašao službu opskrbljivača vanjskih poslova, kada je konj na kojem je jahao, a kojega je bio i posudio, iznenada onemoćao, prilično prestrašen, s dopuštenjem svoga opata obećao je poslati dar sv. Gerlaku za obnovu snage konja, i odmah je osjetio da je konj zdrav i čitav.
Canonicus quidam de Ecclesia Varlarensi, Warnerus nomine, officio Provisoris exteriorum in eadem Ecclesia functus, equo cui insidebat, quem etiam mutuo acceperat, subito debilitato, satis consternatus, cum licentia sui Abbatis, S. Gerlaco pro reparandis equo viribus, oblationem se transmissurum promisit, et protinus sanum et incolumem eum esse persensit.
Poglavlje xxvi.
Caput xxvi.
Neka udovica poodmakle dobi, koja sve dosad živi u redovničkom odijelu u ćeliji blaženoga Gerlaka, običava pripovijedati da je, dok je u svjetovnom odijelu boravila kod kuće, imala vlastitu kravu koja je bila silno naduta i već blizu smrti: ali kada je za nju obećala molitve sv. Gerlaku, odmah čim ju je opasala uzicom za izradu svijeće, među njezinim je rukama splasnula od nadutosti i iznad svake nade u istom trenutku ozdravila od pošasti.
Vidua quædam, ætatis prævectæ, in cella B. Gerlaci nunc usque in habitu religioso conversata, referre solet, quia dum in sæculari habitu in domo maneret, propriam vaccam habuit enormiter tumidam, et morti jam proximam: sed cum S. Gerlaco pro ea preces promisisset, statim ut funiculo ad candelam faciendam, eam circumcinxit, inter manus ejus ab inflatione detumuit, et præter spem in ipso temporis momento a peste convaluit.
34 Napokon, po cijeloj Njemačkoj u mnogim mjestima kod mnogih sve do danas traje ovaj običaj da za očuvanje svojih domaćih životinja i peradi u crkvu blaženoga ispovjedaoca običavaju donositi srebro ili bilo koju drugu vrstu zavjetnoga dara, te za sačuvana, kao i za umnožena svoja dobra, s velikom zahvalom hvale zasluge istoga Bogu miloga sveca. O ovim i drugim znamenjima čudesa blaženoga Gerlaka, u mnoštvu hodočasnika koji se stječu na sveti prag istoga ispovjedaoca, obilnije se naslađuje oko gledanjem, i uho se puni slušanjem, a ruka potvrđuje dodirom, negoli što bi se govorom ikojega jezika ili pripovijedanjem spisa moglo obuhvatiti ili objasniti.
34 Denique per totam Germaniam in plerisque locis, apud multos usque hodie hæc permanet consuetudo, ut pro conservandis domesticis suis animalibus et avibus, argentum, vel alterius cujuscumque votivæ oblationis speciem in ecclesia beati Confessoris quippe soleant apportare, et pro conservatis, nec non et pro augmentatis facultatibus suis, ejusdem Deo dilecti merita cum multa gratiarum actione collaudare. Super his et aliis B. Gerlaci miraculorum insigniis, in frequentia peregrinorum ad limina sacra ejusdem Confessoris confluentium, copiosius satiatur oculus visu, et auris impletur auditu, manus quoque comprobat contactu, quam alicujus linguae affatu, vel scripturæ comprehendi, vel explicari posset relatu.
Poglavlje xxvi.
Caput xxvi.
O onima koji su ozdravljeni po izvoru sv. Gerlaka.
De his qui per fontem S. Gerlaci sunt curati.
Također po vodi izvora koji se sve dosad naziva izvorom sv. Gerlaka, s kojega je blaženi muž običavao piti, čudesna Božja blagost, umoljena pobožnom odanošću svojih vjernika, katkad običava obilnom rosom izlijevati darove svoje milosti. Na području Aachena neki je čovjek imao maloga sina slijepa od rođenja, pa je u vodu gore spomenutoga izvora umočio kapicu koju je običavao nositi na glavi, i vrativši se kući stavio ju je sinu na oči; on je odmah primio svjetlo koje mu je narav uskratila. Osim toga, božanska se moć udostojala po kušanju ili dodiru vode gore spomenutoga izvora učiniti mnogu milost ozdravljenja onima koji s vjerom mole: mnogo smo toga i mi, premda nedostojni, imali prilike iskusiti, što ipak iz težnje za kratkoćom sada prelazimo šutnjom.
Per aquam quoque fontis, qui nunc usque S. Gerlaci fons denominatur, de quo vir beatus potare solebat, mira Dei clementia fidelium suorum piæ devotionis affectu exorata nonnunquam gratiæ suæ dona, largifluo rore distillare consuevit. In territorio Aquisgrani, vir quidam cum haberet filium infantulum cæcum a nativitate, in supradicti fontis aqua mitram, quam in capite gestare solebat, intinxit, et domum reversus filio super oculos posuit; qui confestim lumen, quod natura negaverat, recepit. Præterea, multam gratiam curationum pro fide postulantium per supradicti fontis aquæ gustum, vel contactum, divina potentia dignata est operari: pleraque nos, licet indignos contigit experiri, quæ tamen brevitatis studio nunc sub silentio præterimus.
Poglavlje xxvii.
Caput xxvii.
Kako je jedan brat bio potaknut na dobro djelovanje.
Qualiter Frater quidam ad bene operandum sit excitatus.
Smatram pak da nije suvišno umetnuti kako je jedan lijeni brat, trom za dobro djelo, bio ukoren i potaknut na rad. Jednoga korizmenog vremena dogodilo se da je spomenuti izvor ostao bez zaštite ograde kojom se običava ograđivati, te su njegovu vodu zamutile domaće životinje i ptice, tako da se za misnu žrtvu mogla donijeti samo mutna voda. Zbog toga je neki brat laik zamolio jednoga kanonika one crkve, koji je ondje služio i svetu misu, da mu pomogne zaštititi izvor od štete koju nanosi stoka, tvrdeći da će to koristiti kako ljudskim potrebama, tako i božanskim sakramentima. On je pak, iznoseći neke izgovore, odgodio pomoći bratu u dobrom djelu, i dok je onaj pošao raditi, ovaj je brižno zatvorio vrata kuće i počeo pomalo drijemati. I gle, još nije bio ni potpuno dao sna svojim očima i drijemeža svojim vjeđama, kad iznenada u kući nasta zvuk kao da netko dolazi i kao da s nekom revnošću nogom čini nemalu buku. I doista je onaj brat tjelesnim ušima jasno čuo taj zvuk, kojim se i probudio iz sna, ali osobu nije vidio: no ipak je oštrinom uma shvatio, ili se radije sjećao da mu je besplatnim nadahnućem bilo uliveno, neko poštovanje i blagost s revnošću u toj osobi koja je izazvala buku. Ne potresen nikakvim užasom, odmah pođe za bratom koji je bio otišao prije njega čistiti i ograđivati izvor, te mu poče pomagati. I gle, ondje nađe neke starije susjede kako surađuju, koji su pripovijedali prilično čudesne i zadivljujuće stvari o istom izvoru, a dodali su i ovo: da su mu nekoć svi iskazivali toliko poštovanje zbog česte milosti ozdravljenja da mu se nitko nečist i neopran ni na koji način nije usuđivao približiti. Čuvši to, onaj je brat potvrdio da onaj događaj koji mu se zbio nije bio uzaludan. Pripovijedajući ipak ovo, tvrdimo da u izvoru po njegovu izvornom stvaranju ili naravi tjelesno ne prebiva nikakva bit svetosti. Ali kao što Gospodin govori po proroku: „I proslavit ću mjesto stopa svojih”, i kao što po neznatnim predmetima svetaca Bog katkad u nama iskazuje dragocjene darove svoje milosti za vjeru onih koji mole, tako bez sumnje vjerni puk časti i relikvije svetoga ispovjedaoca Gerlaka kao dragocjena blaga, obilna lijekovima njegovih ozdravljenja: koju ipak milost ozdravljenja čini jedino vjera po ljubavi. a Ovdje se nalazi neka pogreška.
Unum vero inserere non superfluum reor, qualiter Frater quidam desidiosus, et a bono opere torpens, correptus, et ad operandum excitatus sit. Quodam quadragesimali tempore, contigit fontem prædictum munimine sepis, quo vallari solet, destitui, et a domesticis animalibus et volucribus aquam ejus turbari, ita ut ad sacrificium Missæ aqua non nisi lutulenta valeret apportari. Quapropter Frater quidam laicus quemdam Canonicum illius Ecclesiæ, qui et divina ibi celebraverat, celebraverat, rogavit, ut ad muniendum ab injuria pecorum fontem se vellet adjuvare, asserens hoc tam humanis usibus, quam etiam divinis profuturum Sacramentis. Ille vero excusationis quasdam prætendens, Fratrem in opere bono adjuvare distulit, et illo ad operandum pergente, ipse obfirmatis diligenter ostiis domus, paullulum dormitare cœpit. Et ecce necdum plene dederat somnum oculis, et palpebris suis dormitationem; et factus est repente in domo sonus tamquam alicujus venientis, et quasi cum quodam zelo strepitum non parvum pede facientis. Et quidem sonitum Frater ille, quo etiam a somno expergefactus est, corporeis auribus distincte audivit, personam vero non vidit: sed tamen quamdam venerationem, et cum zelo mansuetudinem, in persona illa quæ strepitum excitaverat, mentis vivacitate comprehendit, vel potius gratuito sibi recordabatur infusam fuisse illapsu. Nullo tamen horrore concussus, fratrem qui ad purgandum et muniendum fontem præcesserat, confestim prosequitur, eique cooperatur. Et ecce quosdam vicinos seniores inibi collaborantes invenit, qui mira satis et stupenda de fonte eodem referentes, hoc etiam adjecerunt, tantam ei quondam ob crebram sanitatum gratiam ab omnibus impensam reverentiam, ut nullus ei immundus et illotus quolibet modo approximare auderet. Hæc audiens Frater ille, non supervacuum eventum illum, qui ei acciderat, fuisse comprobavit. Hoc tamen referentes, nullam sanctitatis substantiam corporaliter inesse fonti, secundum originariam ejus creationem vel naturam affirmamus. Verum sicut Dominus loquitur per Prophetam. Et locum pedum meorum glorificabo, et quemadmodum per Sanctorum vilia utensilia nonnumquam pretiosa gratiæ suæ dona pro fide petentium commendat Deus in nobis; ita nimirum et sancti Confessoris Gerlaci pignora, tamquam pretiosas gazas, a medelæ largas curationum suas fidelis populus veneratur: quam tamen gratiam sanitatum fides sola per dilectionem operatur. a Hic aliquod inest mendum.
Poglavlje xxviii.
Caput xxviii.
Kako se blaženi Gerlak tjelesno pokazao vidljivim.
Qualiter B. Gerlacus corporaliter se videndum demonstravit.
Nije ni čudo ako je blaženi ispovjedalac spomenutoga brata, tromoga u lijenom snu, bukom kojom je htio potaknuo na koristan rad, on koji se katkad vidljivo pokazao da ga se gleda tjelesnim očima. Jednoga su vremena naime štovanje groba, kao i relikvija blaženoga Gerlaka, ali i bogoslužje i ures njegove crkve, bilo zbog siromaštva bilo zbog nemara onih koji su u njoj boravili, bili toliko zanemareni da su se, što je strašno i reći, u crkvu stavljali usjevi i vršili se kod same glave sveca, a miševi, koji se u sakupljenom žitu običavaju obilnije kotiti, stalno su se kretali oko kostiju blaženoga Gerlaka. Osim toga, rijeka koja je tekla pokraj izišla je iz svoga korita i, bez ikakve zapreke koja bi je zaustavila, slobodnim se tokom razlila sve do u crkvu i unutar groba sveca, tako da su se one cijelome svijetu časne kosti blaženoga Gerlaka (što je grijeh i izreći) onečistile plivajući u onom močvarnom skupu voda. U međuvremenu, dok je tako dom molitve poprimio gotovo neki izgled pustoši; dok je mjesto relikvija postalo spremište ili vršidba pljeve; dok se napokon sami sveti zalozi blaženoga ispovjedaoca nalaze u blatu mnogih voda; jedna redovnička osoba, u čije svjedočanstvo ni nama ni ikome tko je poznaje nije dopušteno sumnjati, jednoga dana oko prvoga sata dana radeći neki posao u kući, vidi veoma časnoga muža kako prolazi kroz istu kuću dok su mnogi unutra sjedili uz ognjište. O odijelu istoga časnog muža iz usta onoga tko ga je vidio prenosi se ovo: da je nosio najbjelje vunene haljine, to jest tuniku i škapular, te pojas prilagođen na a naš način, i da se činilo kako korača veoma žalosna lica, bez sumnje tugujući što je dom Božji, čiji je ures uvijek ljubio, postao poput sjenice u vinogradu i poput kolibe u krastavištu, i jadikujući što je sav njegov ures raspršen kao u neprijateljskom pustošenju.
Nec mirum, si beatus Confessor Fratrem prædictum inerti somno torpentem, ad exercitium proficuum strepitu, quo voluit, excitavit; qui se corporeis videndum oculis nonnumquam visibiliter demonstravit. Quodam enim tempore, veneratio sepulchri, nec non et reliquiarum B. Gerlaci, sed et cultus et ornatus ecclesiæ ipsius, sive per inopiam sive per incuriam inhabitantium in ea, in tantum neglecta fuere, ut, quod dictu est horrendum, in ecclesia segetes ponerentur, et ad caput ipsius Sancti triturarentur, mures etiam, qui in collectis frugibus copiosius solent pullulare, circa Beati ossa Gerlaci assidue versarentur. Præterea fluvius præterfluens alveum suum egressus, usque in ecclesiam, et intra sepulchrum Sancti, nullo prohibente obstaculo, libero se diffudit excursu, ita ut illa toti mundo venerabilia B. Gerlaci ossa (quod dictu nefas est) in illa palustri aquarum collectione natantia, contaminarentur. Interea dum sic domus orationis quasi quemdam induit vultum desolationis; dum locus reliquiarum factus est repositio vel trituratio palearum; dum ipsa denique beati Confessoris sacra pignora versantur in luto aquarum multarum; quædam religiosa persona, de cujus testimonio nec nos nec aliquis qui hanc novit dubitare permittitur, quodam die circa horam diei primam operis quippiam in domo factitans, videt virum valde venerabilem per eamdem domum, multis intro ad focum sedentibus, transeuntem. De habitu ejusdem reverendi viri hoc ab ejus, qui vidit, ore refertur, quod vestibus laneis candidissimis, id est, tunica et scapulari, et cingulo a nostro more aptatis utebatur, et quod multum lugubri videbatur incedere vultu, nimirum domum Dei, cujus decorem semper dilexit, sicut umbraculum in vinea, et sicut tugurium in cucumerario positam dolens, et omnem ejus ornatum sicut in vastitate hostili dissipatum gemens.
38 Taj je glas izišao među braću u Heinsbergu, i ta je riječ doprla do časnoga muža, gospodina prepozita crkve u Heinsbergu, Ivana, koji je pozvao radnike i zapovjedio da mu se napravi veoma umjetnički izrađena grobnica sa svodom, te je pripravio sasvim prikladan relikvijar za pohranu njegovih svetih relikvija. I sazvavši obilno mnoštvo klera i puka, podigoše sa zemlje svete kosti blaženoga Gerlaka i brižno ih opraše vinom; te ih složivši u za to pripravljeni relikvijar, s velikim pohvalama Bogu položiše pod svod, onako kako se sada vidi. a Odavde je očito da je autor bio Premonstratenskoga reda.
38 Exiit sermo ille inter Fratres Heynsbergenses, et pervenit verbum illud ad virum venerabilem Ecclesiæ Heynsbergensis Dominum Præpositum: Johannem, qui accitis operariis tumbam admodum operosam opere arcuato ei fieri præcepit, scriniumque satis aptum ad recondendas ejus sanctas reliquias præparavit. Et convocata Cleri et populi multitudine copiosa, B. Gerlaci sacra ossa levantes a terra, diligenter cum vino abluerunt; et in scrinio ad hæc præparato ea componentes, sub opere arcuato, sicuti nunc cernitur, cum magnis Dei laudibus collocaverunt. a Hinc patet, Auctorem fuisse Ordinis Præmonstratensis.
Poglavlje xxix.
Caput xxix.
O nekoj gospođi oslobođenoj od bolesti.
De quadam matrona ab infirmitate liberata.
U a selu koje se zove Wyck, koje je ravno preko rijeke Meuse nasuprot utvrdi Maastrichta, boravi neka udovica imenom Gertruda, veoma odana blaženom Gerlaku, a katkad i uslužna. Kada smo jednom prilikom ušli u njezino gostoprimstvo, s mnogim nas je ustrajnim molbama preklinjala, štoviše obećala je dati i novčanu nagradu, da bismo milost čudesnoga zdravlja, koju joj je Bog po blaženom Gerlaku udijelio u velikim tjelesnim bolima, u našoj crkvi pismeno zabilježili na vječnu uspomenu svetoga ispovjedaoca. Ali kada smo je znatiželjnije upitali o vrsti bolesti od koje je tvrdila da ju je Bog po blaženom ispovjedaocu oslobodio, iz zaobilaženja njezinih odgovora i okolišanja riječi shvatismob da je pod nekim časnim zastiranjem govora po svetom ispovjedaocu bila oslobođena od nekih skrivenih tegoba i neugodnosti ženske krhkosti, od kojih onaj spol, zbog nanošenja one kletve kojom joj je rečeno: „Umnožit ću tvoje muke”, sve dosad često običava trpjeti.
In a vico, qui dicitur Wiick, qui in directo trans Mosam fluvium castello Trajectensi est oppositus, vidua quædam Gertrudis nomine, B. Gerlaco admodum devota, et aliquando etiam obsequiosa manet. Hujus dum tempore quodam intrassemus hospitium, multa precum instantia nobis supplicavit, quin etiam pretium se daturam promisit, ut gratiam sanitatis miraculosæ, per B. Gerlacum ei divinitus super magnis corporis passionibus collatam, in ecclesia nostra scriptis ad æternam sancti Confessoris memoriam commendare vellemus. Sed cum ab ea de specie morbi, quo a Deo per beatum Confessorem se asservit liberatam, curiosius inquireremus, ex responsionum ejus ambagibus et verborum diverticulis intelligere nosb, sub quadam sermonum honesta palliatione, per sanctum Confessorem se liberatam de quibusdam occultis femineæ fragilitatis incommoditatibus et molestiis, quibus sexus ille, pro maledicti illius invectione quo dictum ei est, Multiplicabo arumnas tuas, crebro Gen. 3. 16 nunc usque laborare consuevit.
a Već je veoma utvrđen gradić.
b Čini se da nedostaje „učini da” ili nešto slično.
a Jam oppidum est munitissimum.
b Videtur deesse fecit, aut quid simile.
O kleriku Rajneru vraćenom s vrata smrti.
De Reynero clerico a portis mortis reducto.
Isto tako u prije spomenutom selu boravi mladi klerik dobre naravi Rajner, čiji se otac zove Arnold, a majka Imma: oni o svome spomenutom sinu pripovijedaju da je u godinama djetinjstva, kada ga je žestina neke bolesti bila dovela do samoga kraja i već su neki govorili da je posve izdahnuo, njegova majka sa suzama zavjetovala blaženom Gerlaku godišnji dar za njega, i ubrzo se dječakova duša, koja je već imala napustiti njegovo tijelo, kao sa samih vrata smrti vratila u njegovu utrobu i ponovno se u savršenom zdravlju sjedinila s njegovim tijelom.
Item in vico præfato, bonæ indolis juvenis clericus Reynerus commoratur, cujus pater Arnoldus, et mater dicitur Ymma: qui de memorato filio suo referunt, quod in annis pueritiæ, dum cujusdam morbi violentia perductus fuisset ad extrema, et jam penitus a quibusdam diceretur exspirasse; mater ejus B. Gerlaco cum lacrymis annuam pro eo vovit oblationem, et mox anima pueri de corpore suo jam migratura, quasi ab ipsis portis mortis, intra viscera ejus est revocata et perfecta sanitate corpori suo denuo est confœderata.