Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 5. siječnja

O sv. Edvardu Ispovjedniku, kralju Engleske

DE S. EDUARDO CONFESSORE ANGLIÆ REGE

Sadržaj (18)
  1. § 1. Javno štovanje sv. Edvarda i njegova djela.
  2. § II. Edvardova blagost i jakost.
  3. § III. Pravednost i zakoni sv. Edvarda.
  4. § IV. Edvard po savjetu zlobnika lišava svoju majku Emu njezinih dobara.
  5. § V. Ema božjim sudom spira ljagu zločina.
  6. Životopis koji je napisao sveti Elred. Poglavlje I.
  7. Edvard postaje kralj i cvate krepostima.
  8. Westminster se gradi, a sv. Petar ga posvećuje.
  9. Povlastice koje je papa podijelio Westminsteru.
  10. Edvard olakšava podanicima poreze: mnoge čudesno liječi.
  11. Predviđa što će se dogoditi tastu Godwinu i njegovim sinovima.
  12. Umrli se proslavlja čudesima. Vlada Harold.
  13. O prijenosu
  14. Svetoga Edvarda.
  15. § I. Svečani spomen njegova Prijenosa.
  16. § II. Bulla canonizationis S. Edvardi.
  17. § III. Otkriće njegova tijela.
  18. § IV. Prijenos 13. listopada.

§ 1. Javno štovanje sv. Edvarda i njegova djela.

Slavan je u Rimskome martirologiju spomen sv. Edvarda, kralja Engleske i ispovjedaoca, 5. siječnja, a Baronije u bilješkama svjedoči da se u Vatikanskoj knjižnici nalazi pismo rimskoga prvosvećenika Inocenta IV. o proslavi njegova blagdana. Sv. Edvarda spominju na ovaj dan i Molanus, te kölnski kartuzijanci u dodacima uz Usuarda, zatim Galesini, engleski i njemački martirologij te rukopisni Florarium Sanctorum. U njemu se ipak ponovno spominje 19. siječnja. Možda je toga dana njegovo tijelo podignuto iz zemlje trideset i šeste godine nakon smrti, kako se kaže u II. poglavlju životopisa. Jer glavni prijenos moći, koji je obavljen pod Henrikom II., slavi se 13. listopada, kako ćemo niže reći.

2 Životopis sv. Edvarda napisao je sv. Elred ili Ealred (o kojemu ćemo govoriti 12. siječnja) u dvije knjige, a navodi se da mu je početak ovaj: „Multis veterum studio fuisse.” Isti je životopis napisao i u pjesmi upućenoj Lovri, opatu westminsterskom:

„Cum tibi, Laurenti, cogar parere.”

Također o čudesima sv. Edvarda: „Rebus humanis exemptus.” Tako pišu Molanus, Pitseus i drugi. Ipak životopis koji je nekoć izdao Ivan Capgrave, a poslije Surije, koji ćemo i mi donijeti, općenito se pripisuje sv. Elredu od Surija, Galesinija, Vossija i drugih, kao i u rukopisu iz Crvene doline. Životopis sv. Edvarda napisao je i Osbert iz Clarea, prior westminsterski, koji je njegovom pomoću bio oslobođen od najteže četverodnevne groznice, kako svjedoči Harpsfield. William Camden, dok opisuje grofoviju Wiltshire, navodi ovo iz životopisa sv. Edvarda Ispovjedaoca: „Dok sv. Edvard gradi samostan bl. Petra u Westminsteru, njegova supruga Edita u Wiltonu, gdje je bila odgojena, kraljevskim troškom započe kameni samostan umjesto drvene crkve, prateći kraljevu naklonost svojom naklonošću.” Je li to preuzeto iz Osberta ili nekoga drugog pisca, ne znam.

3 Pohvale sv. Edvarda naviještaju i mnogi drugi pisci: suvremeni pisac u djelu Encomium Emmæ Reginæ, Vilim iz Poitiersa u djelu Gesta Guillelmi Ducis, Vilim iz Jumiègesa u Historia Normannorum, Orderik Vitalis u Ecclesiastica Historia, Ingulf, opat croylandski, monah Eadmer, Vilim Malmesburijski, Firentinac iz Worcestera, Henrik Huntingdonski, Matej Westminsterski, Roger iz Hovdena, Ranulf Chesterski, Matej Pariški, Nikola Harpsfield, Polidor Vergilije i ostali koji su izdali zapise o normanskoj i engleskoj povijesti, tako da je čudno što nitko pojedinačno nije perom obradio sva njegova djela. Naime, Elred se gotovo samo dotaknuo onoga što svjedoči o njegovoj pobožnosti i svetosti života, ako je doista sačuvani životopis napisao Elred.

§ II. Edvardova blagost i jakost.

Vrijedi truda izabrati nekoliko crtica iz drugih pisaca na pohvalu sv. Edvarda, koje je pisac životopisa izostavio.

Miroljubiva narav. „Edvard bijaše”, kaže Polidor Vergilije u Anglica historia, knj. 8, „blage naravi i nimalo lukav, te se osobito gnušao ratova i pokolja, tako da je i kao prognanik znao govoriti kako bi radije zauvijek vodio privatan život nego pokoljem ljudi zadobio kraljevstvo.”

3 Vilim Malmesburijski u knj. 2 djela De gestis Regum Anglorum opširno izlaže djela sv. Edvarda, ponekad nedovoljno pravedan prema njemu i njegovoj supruzi Editi. On ovako hvali Edvardovu blagost: „Godine”, kaže, „Utjelovljenja Gospodnjega tisuću četrdeset i druge sv. Edvard, sin Etelredov, preuze kraljevstvo i ostade u njemu nepunih dvadeset i četiri godine; muž zbog jednostavnosti ćudi malo prikladan za vladanje, ali odan Bogu i stoga od njega vođen. Napokon, za njegove vladavine nije bilo nikakve domaće pobune koja ne bi bila brzo ugušena, nikakva vanjskoga rata; sve je kod kuće i vani bilo mirno, sve spokojno, što je to čudesnije jer se vladao tako blago da nije znao ni proste ljude riječju povrijediti. Naime, dok je jednom prilikom pošao u lov, a neki je seljak pobrkao one mreže u koje se tjeraju jeleni, on je, potaknut svojom plemenitom srdžbom, rekao: Tako mi Boga i njegove Majke, nanijet ću ti jednaku štetu ako budem mogao. Izvrsna duša, koja se u takvim prilikama nije sjetila da je kralj, niti je mislila da može naškoditi čovjeku niskoga staleža. Ipak je prema njemu kod podanika vladalo silno poštovanje, a kod stranaca golem strah. Bog je doista štitio njegovu jednostavnost, kako bi se mogli bojati onoga tko se nije znao srditi.”

6 O njegovoj ratničkoj kreposti isti Malmesburijac, kad govori o ratu vođenom između Edvarda te Godwina i njegovih sinova, donosi ovo: „Niti je ona nevolja zatekla kralja lijenim, jer je i sam noćio na lađi i motrio izlaze razbojnika, revno nadoknađujući savjetom ono što zbog starosti nije mogao rukom.” Da je doista bio poduzetan i velikodušan ako bi zaprijetili kakvi ratovi, pokazuju Firentinac iz Worcestera, Vilim iz Poitiersa i drugi.

§ III. Pravednost i zakoni sv. Edvarda.

Nikola Harpsfield u 11. stoljeću, pogl. 3, o Edvardu među ostalim prenosi ovo: „Uzdignut iz progonstva do tolikoga bogatstva i slave, nimalo nije postao oholijega duha, nego se poslije još više priklonio svakoj poniznosti i skromnosti duha. I što je više sjaj svih stvari poticao na oholost, to se on više ponizivao.”

8 „Tomu se pridružilo zajedništvo svih drugih kreposti. Najvećom je pravednošću i pravičnošću upravljao pravom i sudom, od čega nije odstupao ni iz naklonosti prema siromahu, ni prema bogatašu, ni prema komu moćnomu; bio je veoma daleko od srdžbe, proždrljivosti i ostalih grubljih mana te vrste. Naginjao je čudesnoj pobožnosti prema Bogu i svemu božanskomu. I kao što se prema ukućanima pokazao na neki način jednakim, a puku milim i ugodnim, tako se prema svećenicima Božjim pokazao poniznim. Samostane propale zbog nepravde vremena te danskih upada i pljački ili je obnavljao, ili je iznova podizao druge. Njegovo lice i govor doista bijahu pokazatelj svake pobožnosti. Lice mu je naime, blago i vedro, odisalo nekom svetošću. Govor mu je uvijek bio začinjen najvećom ozbiljnošću i pripovijedanjem o nebeskim stvarima; katkad je poučavao spasonosnim naukom, katkad je bijedne i ožalošćene krijepio ugodnom utjehom, katkad je blagim riječima ublažavao, a katkad je prema potrebi bio strog i ulijevao strahopoštovanje kraljevskim veličanstvom. Ali među ostalim u njemu su se isticale dvije stvari, naime neprekidna i gorljiva briga za siromahe, siročad i udovice te trajna čistoća. Toliko je doista bio daleko od gomilanja bogatstva po pravu i nepravdi (što je već gotovo opća bolest vladara) da je gotovo na drugu stranu više pogriješio darežljivošću i rasipanjem.”

9 Isti malo poslije: „Edvard je doveo državu do takva blagostanja da se ona, koja je tolikim godinama poput lađe bacane silovitim vjetrovima bila pogibeljno razbacivana, sigurno i mirno upravljala dok je on sjedio na krmi države i držao kormilo, te je u njemu potpuno počivala kao u nekoj luci, tako da je pobožni kralj stekao ono drevno Salomonovo ime, to jest Miroljubivi. Tada su oni spasonosni zakoni (koje puk naziva zakonima sv. Edvarda) pokazali svoju snagu i moć te učvrstili državu u najvećem miru i spokoju. Njih doduše nije prvi proglasio on, nego njegov djed Edgar. Kad su u onoj krajnjoj surovosti danskih vremena bili zaboravljeni šezdeset i osam godina, on ih je vratio u državnu uporabu, te su od toga vremena od njega posudili svoje ime; njih je poslije Vilim Prvi potvrdio i ozakonio.”

10 „Oni se dijelom odnose na uređivanje građanskih, a dijelom crkvenih poslova, te obuhvaćaju gotovo sve što sadrže odredbe prijašnjih kraljeva Ine, Alfreda, Etelstana i drugih, osim što se, uz neke druge stvari, čini vlastitom našemu Edvardu ona odredba protiv onih koji traže lihvu i kamate, kojom je određeno da takvi ljudi izgube sav imetak i povrh toga da se smatraju prognanicima. O spasonosne li i svete odredbe i odredbe opreza! Ali ni u kojim vremenima nije bila toliko potrebna kao u našima danas, a osobito u našoj Engleskoj, gdje neumjerene lihve sve izjedaju i proždiru.”

11 „Ukidanje i dokidanje ovih zakona od strane kasnijih normanskih kraljeva često je u Engleskoj izazivalo mnoge i teške nemire i pobune; i nikada engleskomu puku nijedna kraljevska riječ nije bila milija od riječi onih koji su, kako se nekima događalo, bilo radi pridobivanja i čvršćega vezivanja puka uza se, bilo radi uklanjanja trenutačne pogibelji, obećavali da će te zakone vratiti u uporabu.”

§ IV. Edvard po savjetu zlobnika lišava svoju majku Emu njezinih dobara.

Budući da je Godwin, grof kentski, uživao najveći ugled kod kraljeva Knuta, Haralda i Hardeknuta, ali je vidio da kod ovoga potonjeg majka Ema uživa jednaku ili čak veću naklonost, kako je častohleplje uvijek nesnošljivo prema sudioniku, odlučio ju je srušiti s položaja dostojanstva; bojeći se također možda da kod Edvarda, pobožnoga i bogobojaznoga kralja, ne bi više vrijedili savjeti presvete i najrazboritije majke negoli njegove vlastite lukavštine, budući da je ona i Knuta, inače okrutna i vična ratovima, tako umekšala da je i pobožno štovao vjeru i darežljivo ukrašavao i obogaćivao sveta mjesta. Tomu se pridruživala i svijest o zločinu počinjenom nad Alfredom, Edvardovim bratom. Jer premda je nekako umirio Hardeknuta, još mladića koji je možda s hinjenom lakovjernošću dragovoljno želio biti prevaren kako bi u međuvremenu učvrstio svoje prilike, s pravom se morao bojati da majka jednoga dana ne podsjeti Edvarda na to.

13 Ali da optužba protiv majke ne bi bila sumnjiva kralju, odabrao si je pomagače novoga zločina za koje je znao da im kralj pridaje najveću važnost, te je i njih nekom vještinom naveo na prijevaru, naime Leofrika, grofa herefordskoga, i Siwarda, grofa northumbrijskoga. S njima je nagovorio kralja da majci sve oduzme. Edvard je, kakav je bio jednostavne duše, poslušao one koji su mu davali nepravedne savjete. Stoga godine Kristove 1043., prve godine svoga kraljevanja, četrnaest dana prije blagdana sv. Andrije apostola, kaže Firentinac iz Worcestera, kralj je žurno s grofovima Leofricom, Godwinom i Siwardom iz grada Glaworne (ili Gloucestera) iznenada došao u Winchester i, kako su mu oni savjetovali, oduzeo svojoj roditeljici sve što je imala dragocjeno u zlatu, srebru, draguljima, kamenju ili drugim stvarima, bilo zato što mu je prije nego što je postao kralj, ili poslije, dala manje nego što je želio, te bila veoma tvrda prema njemu. Ipak je zapovjedio da joj se dostatno pruža sve što je potrebno i naredio da ondje ostane na miru. Isto izvješćuje i Vilim Malmesburijski, koji zločine što su ih suparnici predbacivali Emi ovako navodi:

„Već se odavna rugala oskudnim godinama svoga sina, nikada mu ništa ne darovavši od svoga, očito iz nasljedne mržnje roditelja prema potomstvu.” (Bilo je naime teških nesuglasica između Etelreda, Edvardova oca, i majke Eme.) „Naime, više je voljela Knuta za života i hvalila ga mrtva. Osim toga, nakupivši odasvud talente, natrpala je vreće, zaboravivši na siromahe kojima nije dopuštala dati ni novčića da ne bi smanjila broj. Stoga ono što je nepravedno nagomilala nije nepravedno oduzeto, kako bi poslužilo na korist potrebitima i dostajalo kraljevskoj riznici.” Tako oni. „Ipak doznajem”, kaže pisac, „da je bila sveta žena i da je svoje blago potrošila na urese crkve u Winchesteru, a možda i drugih.”

14 Tu nije stala Godwinova mahnitost. Optužuje je za zločin povrijeđene čednosti te na svoju stranu privlači one od kojih se Ema osobito mogla nadati pomoći, ili je on sam sumnjao da će joj je dragovoljno pružiti, same Normane koji su došli s Edvardom; oni su, kako su većinom bili besprijekorna života, ustali kao strogi osvetnici. Ali, kako ćemo uskoro reći, Bog joj je pravodobno pritekao u pomoć. Da je sve to ponajviše smislio Godwin, prenijeli su Polidor Vergilije i drugi. Englezi gotovo svu krivnju pripisuju častohleplju biskupa Roberta, koji je ovdje bio najžešći protivnik Eme, a poslije i Godwina. Povod za izmišljanje ili sumnjičenje za zločin uzet je pak otuda što je često zalazila Alwinu (kod Polidora Advinu, kod Firentinca iz Worcestera Alfwinu), biskupu winchesterskomu, kako zato što je s njime bila povezana najbližim srodstvom, kako kaže Harpsfield, tako i da bi njegovom nazočnošću i savjetom lakše odagnala tegobe udovištva, osobito nakon što je najgorim bezakonjem bila lišena svojih dobara i ugleda koji je trebala uživati kod sina kralja.

§ V. Ema božjim sudom spira ljagu zločina.

Neće biti suvišno, da se poslužim Harpsfieldovim riječima, barem radi potpunije obavijesti čitatelja, unaprijed iznijeti ponešto o ovim načinima opravdanja koji su se, osim dvoboja, u ova i kasnija vremena posvuda rabili kako u Engleskoj tako i drugdje, premda su ih Crkva poslije, a i mnoga stoljeća prije, te naš prvi apostol Grgur osudili. Ovo se opravdanje na saksonskom naziva ordalium, a bilo je dvostruko, jedno užarenim željezom, a drugo vodom. Užareno željezo optuženik je ili nosio u rukama u duljini od devet stopa, ili je bosim nogama prelazio preko njega položenoga na crkveni pod u širini od devet stopa. U vrelu ili kipuću vodu uranjali su ruke, ili u hladnu cijelo tijelo optuženika, uz snažno uvjerenje sviju (koje je ishod događaja često potvrđivao) da će krivci i oni svjesni krivnje biti obilježeni nekom očitom nesrećom i propašću, a oni koji su čisti od zločina da će ostati pošteđeni i od svakoga osjeta kazne, kao što znamo da se nekoć događalo kod vode ljubomore u Židova.

16 I prethodnim trodnevnim postom, u kojem se uzdržavao od svakoga drugog jela i pića osim kruha, soli, vode i bilja, onaj komu se pripisivao zločin čistio se. Tada se slavila misa kojoj je optuženik prisustvovao, a u međuvremenu se užarivalo željezo; svećenik se uz to služio mnogim obredima i molitvama kojima je molio Boga da istina o događaju, koja je bila skrivena, izbije na vidjelo. Optuženici su zatim, u nazočnosti kako kraljevih tako i biskupovih službenika, koji su pomno pazili da se sve obavi točno prema propisanom i utvrđenom obrascu opravdanja, bili izvođeni na mjesto određeno za opravdanje.

17 Ali bolje je o Emi čuti starijega pisca, Ranulfa Chesterskoga, koji u knj. 6, pogl. 23, ovako piše: „Kralj je također častio Godwina, zaručio je njegovu kćer Editu, a vlastitu majku nije ni potpuno ni javno osramotio. Ipak je po Godwinovu savjetu uzeo od svoje majke sve dragocjenosti, bilo zato što mu je ona bila previše tvrda prije nego što je preuzeo kraljevstvo, bilo zato što je manje marila da mu to preda. Iz Neustrije je također pozvao neke koji su mu prije činili dobročinstva da ih nagradi; među njima je nekoga Roberta, monaha iz Jumiègesa, učinio najprije londonskim biskupom, a zatim canterburyjskim nadbiskupom. Njegovu se savjetu sam jednostavni kralj, koji nikada nije učinio nešto krivo osim vođen tuđim savjetom, toliko priklonio da je svoga tasta Godwina sa sinovima stavio izvan zakona, vlastitu majku, zbog prisnosti s winchesterskim biskupom, lišenu svih dobara zatvorio u samostan u Wherwellu, a i biskupa Alwina bacio u tamnicu.”

18 „Ema je pak, budući da je bila pod blažim nadzorom, napisala engleskim biskupima u koje se pouzdavala da je više muči sramota winchesterskoga biskupa negoli vlastiti stid, te da je spremna Božjim sudom i kušnjom užarenoga željeza dokazati da je biskup nepravedno oklevetan. Biskupi su se pak okupili i bili bi privoljeli kralja na molbe da se nije usprotivio Robert Canterburyjski: Kako se, reče, braćo, usuđujete braniti tu zvijer, a ne ženu, koja je oklevetala svoga sina kralja, koja je svoga razvratnoga ljubavnika nazvala pomazanikom Gospodnjim? Ali ako ta žena želi opravdati biskupa, tko će opravdati nju, za koju se govori da je pristala na ubojstvo svoga sina Alfreda i pribavila otrov za Edvarda? Ipak smatram da je imala ugled iznad stanja svoga spola. Ako dakle za sebe samu devet koraka, a za biskupa pet neprekidnih koraka bosim nogama i punim stopalima neozlijeđena prijeđe preko devet užarenih lemeša, neka iziđe oslobođena od ove optužbe.”

19 „Odmah se određuje mjesto kušnje, kamo su se okupili kralj i ostali velikaši, osim samoga Roberta. Ali prethodne noći žena je ustrajno moleći na grobu sv. Swithina u Winchesteru primila utjehu. Sljedećega dana, s povezom preko očiju, prelazi preko užarenih lemeša nimalo ozlijeđena. Tada kralj uzdišući i moleći oproštenje primi pokoru od oboje, naime od biskupa i majke, te im također vrati oduzeto. Kraljica pak darova sv. Swithinu devet vlastelinstava, a biskup drugih devet vlastelinstava, osim onih devet lemeša preko kojih je Ema prešla. Robert pak pobježe izvan Engleske.”

20 Isto prenosi Polidor Vergilije, isto Nikola Harpsfield; ali ovaj malo drukčije ovako izlaže rasplet cijeloga događaja: „Sutradan, pošto su obavljeni propisani obredi, dvojica su je rasplakanih biskupa, stojeći joj s jedne i s druge strane, odjevenu u pučku haljinu, bosih nogu i goljenica golih sve do samoga koljena, pred očima puka vodila preko onih devet užarenih lemeša postavljenih u crkvi sv. Swithina; ona ih je, očiju uvijek uprtih u nebo i nikada spuštenih dolje na pod, sva predana molitvi i povjerivši svoju stvar Bogu, kao nekoć Suzana, pod njihovim vodstvom nakon devet koraka prešla. Kod puka je pak, koji je u međuvremenu bio zabrinut za ishod događaja, sve bilo ispunjeno plačem i žalosnim naricanjem: jedan je bio glas sviju koji su tjeskobno zazivali pomoć Boga i Swithina. Već su biskupi koračali izvan crkve, kad im ona reče: Kada ćemo stići do lemeša? Oni joj pak, obliveni suzama, rekoše da je ona sve one lemeše i nagazila i prešla te da je izvrsno udovoljila svojoj savjesti i očekivanju sviju. Ona se zatim osvrnula i tada prvi put vidjela one lemeše te shvatila da je obavila svoje opravdanje. Zatim je iskazala najobilnije zahvale Bogu i Swithinu. Puk je, kad je shvatio što se dogodilo, klicao od čudesnoga veselja i ispuštao čudesne poklike zbog veličine divljenja i radosti.”

21 „Ona se ravno, u onoj odjeći u kojoj je bila, zaputi kralju sinu kako bi njegovim očima podastrla pouzdane dokaze svoje nedužnosti. Kralj se stoga baci pred majčine noge, ponizno moleći oproštenje što je dopustio da tako nedužna majka bude mučena i izložena tolikoj sramoti. Tada ona reče: Prirodni i majčinski poticaji lako od mene iznuđuju oproštenje, ali ti uvijek iznova razmišljaj kako ćeš dati zadovoljštinu biskupu Alwinu. Zatim je on pozvan, te kralj od njega pomno zatraži i lako dobije oproštenje za svoju preveliku lakomislenost i lakovjernost, koje je okajao s nekoliko blagih udaraca šibama po golu tijelu što su mu ih zadali biskupi i rasplakana majka. Ubrzo je majci i biskupu vraćeno sve čega su bili lišeni. Robert se u međuvremenu, pazeći na ishod događaja i bojeći se da mu ta stvar, ako kraljičina nedužnost bude javno posvjedočena, ne donese golemu sramotu i štetu, povukao u Kent; a ubrzo, kad se onaj glasoviti događaj posvuda razglasio, prešao je more i nikada se poslije, kako vidim da neki smatraju, nije vratio u Englesku.” Tako on.

21 Čini se da Robert nije zauvijek napustio Englesku, ili se svakako poslije po pravu povratka vratio; jer pet godina poslije, naime 1049. godine, kako prenose Westminsterski, Worcesterski i drugi, postigao je canterburyjsku nadbiskupiju. Nadalje, onih devet lemeša, kako prenosi Harpsfield, zakopano je u zemlju u klaustru winchesterskoga samostana. Životopis sv. Swithina ili Swithuna donijet ćemo u srpnju.

Životopis koji je napisao sveti Elred. Poglavlje I.

Roditelji sv. Edvarda, rođenje, znamenja kraljevstva i svetosti.

Nakanivši predati pismu život slavnoga i Bogu miloga kralja Edvarda, uzmimo početak iz riječi blaženoga Petra, prvaka apostola, koji, diveći se pozivu satnika, reče: „Uistinu shvatih da Bog nije pristran, nego u svakome narodu onaj tko se boji Boga i čini pravdu mio je njemu.” U svakome naime narodu, redu, stupnju i dostojanstvu Gospodin poznaje one koji su njegovi, i smiluje se komu hoće, i iskazuje milosrđe onomu komu mu se svidi. Niti naime po svojoj naravi siromaštvo daje svetost, niti je bogatstvo oduzima; niti neznatnost čini savršenim, niti ugled odbačenim; niti sloboda zatvara, niti ropstvo otvara raj. Za prvoga patrijarha Abrahama piše da je bio i bogat i savršen, a njegova se čudesna vjera i a poslušnost vrijedna nasljedovanja hvale u obilju svih dobara. Josip, kojega je kralj postavio gospodarom Egipta, pružio je cijelomu svijetu primjer čistoće. Kakav je u bogatstvu bio sveti Job, dokazalo je njegovo oduzimanje, a njega su bolest tijela, kušnja supruge i predbacivanje prijatelja učinili još slavnijim po uzornoj strpljivosti. Kralj David, od kojega nitko nije bio bogatiji, ali nitko ni svetiji; od kojega nitko uzvišeniji, ali nitko ni ponizniji; i pokapa se među nebrojenim blagom, i ubraja se među Božje prijatelje milije od ostalih. Neka se stoga nitko ne čudi ako se naš Edvard naziva i kraljem i svecem, njega kojega vidimo siromašnim u bogatstvu i trijeznim u nasladama, poniznim u grimizu i prezirateljem svijeta pod zlatnom krunom.

2 Kad je naime kraljb Etelred od kćeric grofa Toreta dobio sinad Edmunda, nadimkom Željeznoboki, a od kraljicee Emef Alfreda, blaženi Edvard, još zatvoren u majčinoj utrobi, pretpostavljen je obojici, djelovanjem onoga koji sve čini po odluci svoje volje, koji vlada u kraljevstvu ljudskom i daje ga komu god hoće. Održan je naime pred kraljem velik sabor velikaša i biskupa, i budući da su već bili prethodili okrutni znakovi buduće propasti, među njima se vodila rasprava o stanju kraljevstva. Jedni su pak smatrali da treba dati prednost Edmundu zbog nepobjedive tjelesne snage, drugi su mislili da je zbog hrabrosti Normana sigurnije promaknuti Alfreda. Ali onaj koji unaprijed zna sve buduće događaje, predviđajući prekratak život prvoga i preuranjenu smrt drugoga, okrenuo je želje sviju prema još nerođenomu dječaku. Još je zatvoren u utrobi, a dječak se bira za kralja; nerođeni se pretpostavlja rođenima; i onaj kojega zemlja još nije bila primila, određuje se za gospodara zemlje; i radosni mu velikaši prisežu prisegu vjernosti, ne znajući hoće li se uopće roditi.

3 Malo dakle nakon rođenja sv. Edvarda,g kad su barbari provalili u Englesku i najveći dio otoka opustošili pokoljem i požarom, kraljica je sa sinovima prebačena u Normandiju. Živio je uh djedovskome domu kao dječak među dječacima, ali slobodan od mana kojima se ta dob obično zapliće. Bio je čist tijelom, škrt na riječima, jednostavan u djelovanju i čist u naklonosti. Slatko mu je bilo često polaziti u crkvu, još češće se posvećivati molitvama, prisustvovati svetim misnim slavljima, truditi se oko posjećivanja samostana i sklapati prijateljstvo s onim monasima za koje je znao da su svetiji.

4 Bjesnio je u međuvremenu neprijateljski mač u Engleskoj; sve se punilo pokoljima i pljačkama: posvuda žalost, vapaj i pustoš. Pale se crkve, pustoše samostani, svećenici protjerani sa svojih sjedišta skrivali su se na pustim mjestima oplakujući opću bijedu. Među njima častan muž i Brithwald, k biskup winchesterski, uđe žalostan i tužan u l samostan u Glastonburyju te se posveti molitvama i psalmima. Dok je jednom za oslobođenje kraljevstva i puka prolijevao molitve i suze, kao da je progovorio ovim riječima, reče: „Dokle ćeš, Gospodine? Dokle ćeš odvraćati lice svoje? Zaboravljaš li bijedu našu i nevolju našu? Svece tvoje pobiše, oltare razoriše, i nema nikoga tko bi otkupio niti tko bi spasio. Znam, Gospodine, znam da si sve što si nam učinio u pravome sudu učinio; ali zar će Bog odbaciti dovijeka i neće više biti milostiv? Hoće li, Gospodine Bože moj, hoće li biti kraja ovim čudesnim nevoljama? Ili će dovijeka tvoj mač bjesnjeti protiv nas i udarat ćeš do istrebljenja?” Napokon ga, izmorena među molitvama i suzama, obuze sladak san; i vidi u snu bl. Petra postavljena na uzvišenijem mjestu, a pred njim Edvarda preslavna lica i dolična lika, odjevena u kraljevske znakove. Pošto ga je apostol vlastitim rukama posvetio i pomazao za kralja, dodao je spasonosne opomene; i osobito preporučujući djevičanski život, otkrio mu je koliko će godina kraljevati.

5 Zapanjen biskup novošću tolikoga čuda, moli sveca da mu otkrije otajstvo ovoga viđenja. Osim toga, o stanju kraljevstva i o kraju prijeteće pogibelji zatražio je apostolsko proročanstvo. Tada on, pogledavši blagim licem onoga koji ga je promatrao, reče: „Gospodnje je, o biskupe, kraljevstvo, i on će vladati nad sinovima ljudskim. On prenosi kraljevstva i mijenja carstva, te zbog grijeha puka daje da vlada licemjer. Sagriješio je tvoj puk Gospodinu, i predao ih je u ruke naroda, i zavladali su njima oni koji ih mrze. Ali Bog neće zaboraviti smilovati se, niti će u srdžbi svojoj uskratiti milosrđa svoja. Bit će naime, kad usneš s ocima svojim, pohodit će Gospodin puk svoj i učinit će Gospodin otkupljenje puka svoga. Izabrat će sebi muža po srcu svome, koji će izvršiti sve volje njegove, koji će mojom pomoću zadobiti kraljevstvo Engleza i stati na kraj danskomu bijesu. Bit će naime mio Bogu, ugodan ljudima, strašan neprijateljima, ljubak građanima, koristan Crkvi, te će hvalevrijedan život završiti svetim svršetkom.” Da se sve to ispunilo na bl. Edvardu, potvrdio je ishod događaja. Kad je pak biskup upitao za Edvardovo potomstvo, odgovori sv. Petar: „Kraljevstvo Engleza je kraljevstvo Božje. Poslije njega pobrinut će se za kralja po svojoj volji.”

a Surije ima: „neoponašiva”.
b Drugima se naziva Eteldred, Egeldred, Ageldred, Adeldred, sin Edgara i Alfride; ona mu je pribavila kraljevstvo ubojstvom svoga pastorka sv. Edvarda Mučenika, kako ćemo reći 17. ožujka. Etelred je okrunjen 977. godine, indikcije 6., u nedjelju, 15. travnja; umro je 1016. godine, indikcije 14., 23. travnja, u ponedjeljak.
c Eteldred je 981. godine uzeo za suprugu kćer nekoga vojvode westminsterskoga. Ali Malmesburijac piše da se Edmund rodio od neke žene koju skriva tamni glas. Nju neki nazivaju Etelgivom.
d Ovaj bijaše izvrstan i velikodušan muž, zbog snage duha i tijela prozvan Ironside, djed sv. Margarete, kraljice Škotske, o kojoj ćemo govoriti 10. lipnja.
e Drugima nazvana Ima, također i Elfigiva, kako kaže Hoveden. Udana je za Etelreda 1002. godine, kći Rikarda I., vojvode normanskoga.
f Pisac djela Encomium Emmæ, koje je izdao André Duchesne, čini Alfreda mlađim po rođenju. On je zaklan Godwinovim zločinom, kako će se poslije reći.
g Godine 1013., mjeseca kolovoza, Etelred je poslao suprugu i djecu u Normandiju. Westminsterski, Worcesterski, Huntingdonski.
h Ovo ne treba shvatiti tako kao da je tada još živio djed, koji je umro 996. godine, kako svjedoči Vilim iz Jumiègesa, knj. 4, pogl. 20. i O sv. Brithwaldu ili Brithwoldu govorit ćemo 22. siječnja, gdje će opet biti riječi i o ovome viđenju. k Tako Capgrave i Surije. Ali Malmesburijac i drugi pišu da je ovaj sv. Brithwald bio biskup wiltonski, različit od winchesterskoga. Što je Wilton, a što Winchester, ondje ćemo reći.

1 Bijaše Glasconia, drugima Glastonia, pučki Glastonbury, preslavan i najstariji samostan u grofoviji Somerset, uz rijeku Brue. s najvećom čašću dali posvetiti i pomazati. Tada su svećenici sjali mudrošću i svetošću, samostani su cvjetali svakom pobožnošću, kler je djelovao u svojoj službi, puk je stajao na svome stupnju. Činilo se čak da je zemlja plodnija, zrak zdraviji, morski val mirniji. Kraljevi i vladari, zadivljeni tolikom promjenom prilika, radovali su se s tolikim kraljem k sklopiti savez, povezati prijateljstva i utvrditi mir. Jedino je ipak l Dacija, još uvijek dišući i dahćući pokoljima, prijetila propašću Engleza. U svemu tome blaženi se muž nije uzoholio u ljudsku slavu, nego si je postavio ovaj način života: prema svojim se ukućanima pokazivao jednakim, prema svećenicima poniznim, prema puku dragim, suosjećajnim prema bijednima i darežljivim prema potrebitima. Kod njega nije bilo pristranosti, nego je sudio po pravdi siromahe i zalagao se u pravičnosti za krotke na zemlji; bijaše otac siročadi i sudac udovica. Ako se što tražilo, davao je; ako se uzimalo, šutio je. Nitko ga nikada nije vidio ni naduta ohološću, ni razjarena srdžbom, ni obeščašćena proždrljivošću. Iznad ljudske mjere bio je preziratelj novca, niti je u njegovu gubitku izgledao tužniji, niti u stjecanju veseliji.

9 Dok je jednom kralj ležao na postelji radi počinka, komornik pristupi škrinji u kojoj se čuvao kraljevski novac, i stavivši unutra što je htio, zaboravi je zatvoriti te iziđe van. Opazi to netko, i pristupivši škrinji, spremi nemalu svotu novca u njedra te ode. Vrativši se ponovno, dok je kralj gledao, ponovi nedjelo. Kad je to i treći put pokušao, kralj, vidjevši u duhu da je čuvar blaga blizu, reče: „Bezobzirno postupaš, o čovječe; ako mi vjeruješ, uzmi što imaš i bježi, jer ako dođe Hugolin” (to je naime bilo ime sobara), „neće ti ostaviti ni jednoga novčića.” Onaj pobježe i jedva bijaše iznio nogu, kad eto kraljeva službenika koji se vraća i, našavši blago odneseno, potresa se od straha i drhtanja; tjeskobu srca i bijes uma odali su vika i uzdasi. Ustade kralj, i kao da ne zna što se dogodilo, raspituje se o uzroku te uznemirenosti; a kad ga je doznao, reče: „Šuti, možda je onaj koji je uzeo trebao više od nas; neka mu bude, nama je dovoljno ono što je ostalo.”

a Knut ili Knuto Danac, sin Svenov, nakon Etelredove smrti bio je kralj dijela Engleske; ostali su pristali uz Edmunda; s njim je vodio žestok rat, a potom sklopio mir i prijateljstvo. Edmunda je u noći sv. Andrije iste godine Edrik ili Eadrik, vojvoda mercijski, dao izdajnički ubiti; zbog toga je i sam bio pogubljen od Knuta, čiju je naklonost lovio tim zločinom.
b Edvina (ili Edvija, kod Worcesterskoga Edmunda) i Edvarda, sinove Edmundove, Knut je poslao kralju Šveđana da ih pogubi. Ovaj se zgrozio nad zločinom te ih je poslao Salomonu, kralju Ugarske, na odgoj. Prvi je ondje umro, a drugi je uzeo Agatu za ženu i dobio djecu, o kojima će biti riječi drugdje.
c Alfred je nakon Knutove smrti došao s velikom pratnjom Normana u Englesku 1036. godine. Ali Godwinovom vjerolomnošću većina ih je barbarski rasporila utrobu i na druge načine pogubljena; Alfredu su iskopane oči, zatim je sramotno prognan u samostan u Elyju te je ondje malo poslije umro. Hvalitelj Eme, naveden u 1. poglavlju, prenosi da je nakon smrti bio proslavljen čudesima i naziva ga mučenikom.
d Godine 1027. Knut je od brata Rikarda zaprosio Emu, Etelredovu udovicu, za ženu i dobio je. Tako je naime Normanin napustio zaštitu svojih nećaka Edvarda i Alfreda kako bi ovim novim srodstvom učvrstio svoje prilike.
e O sv. Edvinu, čudesno sačuvanu kod kralja Redwalla, govorit ćemo 12. listopada u njegovu životopisu.
f Životopis sv. Osvalda donijet ćemo 5. kolovoza.
g Knut je umro 12. studenoga 1035. godine.
h Prvi je bio Harald, rođen od priležnice Algive, koji je protjerao Emu lišenu njezinih blaga. Ona je tada došla u Flandriju. Kad je Harald 1040. godine umro, kraljem Engleske postao je Hardeknut, sin Knuta i Eme, a umro je 7. lipnja 1042. godine. i Edvard je 1042. godine, na blagdan Uskrsa, 5. travnja, uzdignut za kralja, kaže Ranulf Chesterski, u Westminsteru, ili u Winchesteru prema nekima (štoviše, prema većini). Edvard dakle III. (dodaje isti pisac), uzdignut za kralja, napisao je povelju koja se još čuva u Westminsteru: da kad god on ili bilo koji nasljednik ponese kraljevsku krunu u Westminsteru, Winchesteru ili Worcesteru, toga dana precentor mjesta primi iz kraljevske riznice pola marke, samostan 100 simenela i jedan modij vina. Smatram da su simeneli kruščići od bijeloga pšeničnog brašna. k Među njima bijaše Harald, kralj Norveške, o kojemu govori Worcesterski pod godinom 1048.

Edvard postaje kralj i cvate krepostima.

Stajao je još uvijek duh oluje i podigli su se valovi njezini, a vanjskim se zlima pridružila građanska nesloga, tako da se nije znalo tko komu može povjeriti tajne svoga uma. Otok je bio pun izdajnika: nigdje sigurne vjernosti, nigdje ljubavi bez sumnje, ni govora bez pretvaranja. Napokon su građanska izdaja i neprijateljsko lukavstvo otišli tako daleko da je nakon smrti kralja Etelreda velik dio otoka, odbacivši zakonite baštinike, pružio rukua Knutu, koji je bio napao kraljevstvo, te su nakon ubojstva nepobjedivoga kralja Edmundab čak i njegove sinove, još u kolijevci, poslali barbarima da ih ubiju.c Napokon je Alfred, Edvardov brat, prebačen u Englesku, nečuvenom okrutnošću ubijen od neprijatelja i sugrađana.

7 Tada je Edvard, lišen svake ljudske pomoći, živio kao prognanik bez domovine, kraljevstva i časti; bojao se zasjeda bezbožnika i silno je strepio da ga njegovi ne izdaju ili da ga neprijatelji ne potkupe na smrt. Pronašavši pak spasonosnu odluku, prostre se pred Bogom govoreći ovako: „Evo, Gospodine, nemam pomoći u sebi, i moji su se bližnji udaljili od mene; prijatelji moji i susjedi moji približiše se protiv mene i stadoše. Otac je moj nakon mnogih napora preminuo s ovoga svijeta; moju je braću progutala okrutnost izdajnika; nećaci su otjerani u progonstvo;d majka je predana u brak našemu suparniku. Tako sam ostao sam, i traže dušu moju. Ali tebi sam, Gospodine, prepušten kao siromah, siročetu ćeš ti biti pomoćnik. Ti si nekoće Edvina, izložena smrti, na čudesan način sačuvao i za život i za kraljevstvo. Ti si onaj ures Engleske,f sv. Osvalda, od prognanika učinjena kraljem, po znaku križa učinio jačim od svih neprijatelja. Ako dakle budeš sa mnom, i čuvao me, i vratio me u kraljevstvo oca moga, bit ćeš mi uvijek Bog, a bl. Petar apostol zaštitnik, čije presvete moći u gradu Rimu obećavam posjetiti, uz tvoje odobrenje, tvoje vodstvo i tvoju pratnju.” Otada naime postavši čvršći u vjeri i vedriji u nadi, čekajući je čekao Gospodina.g 8g Kad je pak kralj Knut bio uzet s ovoga svijeta,h a njegovi sinovi preuranjenom smrću bili ugrabljeni, Englezi, oslobođeni danskoga jarma, izabraše Edvarda za kralja, i i

1 Tako i drugi pisci nazivaju Dansku, jer smatraju da Danci vuku podrijetlo od Daka ili Daha, skitskih naroda. Treba vidjeti djelo Johanna Isaaca Pontanusa Chorographica Daniæ descriptio.

Čuva djevičanstvo sa suprugom, božanskim nadahnućem doznaje za smrt neprijatelja.

Velikaši pak zemlje, zabrinuti za nasljedstvo, pristupaju kralju u vezi sa ženidbom. Zapanji se kralj, bojeći se za svoje blago koje, pohranjeno u glinenoj posudi, lako može biti rastopljeno toplinom. Ali što da učini? Ako bi se uporno opirao, bojao se da se ne oda slatka tajna njegove odluke; ako bi pristao na njihove nagovore, strahovao je od brodoloma čistoće. Napokon, smatrajući sigurnijim popustiti onima koji su uporno navaljivali, ovakvim je riječima preporučio svoju čistoću Gospodinu: „Dobri Isuse, tvoje je milosrđe nekoć sačuvalo tri mladića neozlijeđena među kaldejskim plamenovima. Po tebi je Josip, ostavivši ogrtač u rukama bludnice, umaknuo s naslovom čistoće. Postojanost divne Suzane tvojom je snagom pobijedila bestidne starce. Čistoću svete Judite Holofern nije mogao ni povrijediti ni iskušati. Evo mene, sluge i sina službenice tvoje, kakva-takva ljubitelja tvoga i jedine Majke tvoje: priteci mi u pomoć, Gospodine, da tako primim ženidbeni sakrament da ne upadnem u pogibelj za čistoću.” Kad je dakle kralj dao pristanak volji velikaša, uzeo jea Godwinovu kćer za ženu. Bijaše pak Godwin muž velikoga bogatstva, ali osobite lukavosti, izdajnik kraljeva i kraljevstva, koji je, vješt varati i naviknut prikrivati što god poželi, lako privolijevao puk na pristanak uz bilo koju stranku. Ali kao štob trn rađa ružu, tako je Godwin rodio Editu.

Nju je Krist pripravio svome ljubljenome Edvardu, udahnuvši joj od samoga djetinjstva ljubav prema čistoći, mržnju prema porocima i naklonost prema kreposti. Čitajući ili radeći rukama, bježeći od dokolice, navikla je izbjegavati razuzdanost i uklanjati se razgovorima mladića. Sastavši se dakle zajedno, kralj i kraljica sklapaju sporazum o čuvanju čistoće i smatraju da za tu vjernost ne treba uzimati drugoga svjedoka osim Boga. Ona postaje suprugom duhom, ne tijelom; on mužem duhom, ne djelom. Traje među njima bračna naklonost bez bračnoga čina i zagrljaj čiste ljubavi bez oduzimanja djevičanstva. On je ljubljen, ali se ne kalja; ona je ljubljena, ali se ne dotiče; i poput neke nove Abišage grije kralja ljubavlju, ali ga ne razmekšava požudom; umiruje ga pažnjom, ali ga ne oslabljuje željama.

11 Jednoga naime dana Pedesetnice, dok je kralj prisustvovao božanskim otajstvima, u čas podizanja Tijela Kristova kralj se iznenada, vedrijega lica i uzdignutijih očiju, nasmiješi umjerenim smijehom, sačuvavši ipak kraljevsku ozbiljnost. Prisutni se počeše čuditi, i ne bez razloga, jer su znali da mu se to dogodilo mimo običaja. Pošto su pak završila misna slavlja, nazočni ga uporno mole da im objasni uzrok smijeha. On im, kakav je bio čudesne jednostavnosti, na njihova pitanja jednostavno sve priznaje govoreći: „c Danci su se sa svojim kraljem dogovorili ponoviti stari zločin i uznemiriti mir koji nam je milostivo božanstvo darovalo. U našem prijašnjem udarcu, kojim nas je Gospodin kažnjavajući kaznio, ne poznajući Božju pravednost i uznoseći vlastitu snagu, rekli su: Naša je ruka uzvišena, a nije Gospodin učinio sve ovo. Budući da nas je pak Bog, srdit na naše oce, predao u vlast Danaca, oni su to pripisali svojim silama te su mislili da se to isto i sada može lako dogoditi, ne znajući da onaj koji udara, taj i liječi; i koji usmrćuje, taj i oživljava; i koji odvodi u podzemlje, taj i vraća. Stoga je kralj Dacije, okupivši vojsku u jedno, današnjega dana, dok su vjetrovi puhali po želji, zapovjedio da se pripreme lađe. Već su lađe trebale biti predane jedrima, a jedra vjetrovima, kad se opaki kralj, zbog prevelike oholosti kao da sam sebe ne može nositi, htijući iz čamca stupiti na lađu, poskliznuo nogom između jednoga i drugoga te pao u more, i odmah ga je bezdan okružio, a pučina mu pokrila glavu; i tako je svojom smrću oba naroda, naime Dance i Engleze, oslobodio i od grijeha i od pogibelji. I uzdam se u Gospodina Boga svoga i u preslatku Majku njegovu da u moje vrijeme njihov pokušaj neće imati nikakva učinka. To je ono što sam Kristovom objavom spoznao, i vidio, i nasmijao se, i obradovao se; smijeh mi je naime učinio Gospodin, i tko god čuje, smijat će se sa mnom.” Zabilježe se vrijeme i sat, šalju se glasnici u Daciju, i utvrdi se da se sve što je preblaženomu kralju bilo objavljeno s neba dogodilo istinito i u isti sat.

a Matej Westminsterski pod godinom 1044.: „Kralj Edvard uzeo je za ženu u zaštitu svoga kraljevstva kćer najmoćnijega konzula Godwina, imenom Editu.” Isto piše Huntingdonski. Malmesburijac kaže da je bilo ugovoreno kako će Edvard, prije nego što postane kralj, dati Godwinu prijateljstvo, sinovima časti, a kćeri ženidbu.
b Istu pohvalu Editi navodi Ingulf Croylandski, koji hvaleći njezinu pobožnost, čistoću, ljepotu, skromnost, učenost i druge kreposti, napokon kaže: „ni u čemu nije nalikovala barbarstvu oca ili braće.”
c Ovo ne spominju danski ljetopisi. Poznato je da je Magnus, kralj Norveške i Danske, htio napasti Englesku, kako pod godinom 1045. ima Westminsterski, ali kad mu je Sven navijestio rat, bio je prisiljen odustati. Adam u knj. 3, pogl. 12, piše da je sv. Edvard ponudio danak Svenu kako s opremljenim brodovljem ne bi napao Englesku.

Papa ga oslobađa zavjeta rimskoga hodočašća.

Dok su se tako nizali uspjesi, kralj nipošto nije zaboravio svoj zavjet, nego razmišljajući koliko mu je učinio Gospodin, koji je obogatio siromaha, uzvisio poniznoga i okrunio neslavnoga, sprema se ispuniti svoje zavjete, priprema troškove, priprema darove. Sazvavši pak velikaše kraljevstva, održao je s njima govor o stanju kraljevstva i o svome hodočašću, rekavši: „Nije nam iščezlo iz sjećanja kako smo, kad su barbari provalili u našu baštinu, postali ruglo svojim susjedima, podsmijeh i poruga onima koji su oko nas. Jedne su naime pobili, druge natjerali u bijeg, treće pritisnuli jarmom sramotnoga ropstva, te našem rodu nisu ostavili gotovo ništa časti, ništa slave. Napokon, nakon smrti moga oca, ubojstva braće i progonstva nećaka, dok je sreća u svemu bila sklona našim neprijateljima, činilo se da meni doista ne preostaje nikakve nade. Ja sam pak vjerovao protiv svake nade i, predavši se sav milosrđu svoga Gospodina, zavjetovao sam svoje hodočašće na pragove svetih apostola te se otada povjerio božanskoj zaštiti i providnosti. On je pak pogledao na moju molitvu i nije prezreo moju prošnju, uklonio je moju sramotu i vratio me u kraljevstvo moga oca. Povrh toga, obasuvši me bogatstvom, uzvisio me slavom i proslavio nebeskim darovima. On je bez krvi pokorio buntovnike, oborio neprijatelje i sve naše uredio nekim ljubaznim mirom. Daleko bilo da se pokažemo nezahvalnima za tolika i tako velika njegova dobročinstva; štoviše, oslobođeni iz ruku naših neprijatelja, služimo mu u pravednosti i istini i činimo što kaže Prorok: Zavjetujte se i izvršite zavjete Gospodinu Bogu svome. Odlučite dakle sa mnom kako će za vrijeme moga hodočašća opstati kraljevstvo Engleza: kojim zakonom, kojim mirom, kojom pravdom i kojim sucem će se sve uređivati; tko će se brinuti za utvrde, gradove, privatne i javne poslove. Bit će pak jedan čuvar i zaštitnik sviju, Bog, i mir koji je dao sam će sačuvati, polazeći s nama i ostajući s nama: neka on i vas čuva, i mene vrati.”

13 Tada svi zajedno povikaše kralju navodeći da ih ne smije napustiti, da ih ne smije izložiti mačevima, da domovinu ne smije izdati neprijateljima, niti radi jednoga dobra, kako se smatralo, dopustiti tolike pogibelji. Tada je kralj, osjećajući da ga pritišću njihovi glasovi i molbe, dugo kolebao u duši, jer je smatrao i opasnim odustati od zavjeta i nečovječnim ne popustiti molbama i suzama tolikih ljudi. Napokon, odgađajući hodočašće, čekao je dok, oslonjen na apostolski savjet, ili ne otkupi zavjet ili ga ne ispuni.a

14 Napokon je vrhovni svećenik, razmotrivši navedeno i pomno ga raspravivši, poslao kralju pismo koje sadrži niže napisano: „a Lav, biskup, sluga slugu Božjih, ljubljenomu sinu svome Edvardu, kralju Engleza, pozdrav i apostolski blagoslov. Budući da smo spoznali tvoju hvalevrijednu i Bogu milu volju, zahvaljujemo onomu po kojemu kraljevi kraljuju i vladari određuju što je pravedno. Ali budući da je Gospodin blizu na svakome mjestu svima koji ga zazivaju u istini, te su sveti apostoli sjedinjeni sa svojom glavom jedan duh i jednako uslišavaju pobožne molitve; i budući da je očito kako je engleska zemlja u pogibelji zbog tvoga odlaska, jer ti uzdom pravde obuzdavaš njezine buntovne pokrete; vlašću Boga i svetih apostola odrješujemo te od grijeha onoga zavjeta zbog kojega se bojiš uvrede Boga, i od svih tvojih nemara i bezakonja, služeći se onom vlašću koju nam je Gospodin udijelio u bl. Petru govoreći: Što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima. Zatim ti zapovijedamo pod imenom svete poslušnosti i pokore da troškove koje si bio pripremio za taj put razdijeliš siromasima, te da na čast sv. Petra, prvaka apostola, ili osnuješ novi samostan monaha, ili stari popraviš i povećaš, i od svojih prihoda odrediš dostatno za uzdržavanje braće, kako bi se, dok oni ondje neprestano hvale Boga, i svecima povećavala slava i tebi oproštenje. Što god tomu mjestu budeš darovao, ili je darovano, ili će biti darovano, apostolskom vlašću zapovijedamo da bude valjano, i da uvijek bude prebivalište monaha i da ne bude podložno nijednoj svjetovnoj osobi osim kralju; i koje god povlastice ondje htjedneš ustanoviti što se odnose na čast Božju, dopuštamo i najčvršćom vlašću potvrđujemo, a na kraju njihove prekršitelje osuđujemo vječnim prokletstvom.”

13 Kraljevim pak poslanicima i papinu pismu pridružilo se nebesko proročanstvo. Bijaše naime u Engleskoj neki muž mio Bogu i ljudima, koji je, zatvoren mnoge godine u podzemnoj špilji, već bio blizu nagradi za svoje zasluge. Njemu u noćnome viđenju pristupi apostol Petar i reče: „Kralj Edvard, zabrinut zbog zavjeta kojim se bio obvezao dok je još bio u progonstvu, a također i zbog mira kraljevstva te potrebe i molbe siromaha, smatrao je da se o svemu treba posavjetovati s Rimskom crkvom. Neka dakle zna da je mojom vlašću oslobođen te obveze i da je od vrhovnoga svećenika primio nalog o gradnji samostana na čast moga imena. Neka stoga bez oklijevanja vjeruje apostolskomu pismu, neka posluša zapovijedi i pristane uz savjete. Od mene je naime izašla riječ, mene kojega si je nekoć izabrao za zaštitnika, pratitelja na putu i djelitelja milosti. Imam pak na zapadnoj strani Londona mjesto koje sam sebi izabrao i koje mi je milo, koje sam nekoć vlastitim rukama sebi posvetio, svojom nazočnošću oplemenio i božanskim čudesima proslavio:b Thorney je ime toga mjesta, koje je nekoć zbog grijeha puka bilo predano u vlast barbara te je od bogata postalo najsiromašnije, od uzvišena ponizno, od slavna prezreno. Neka ga kralj po mojoj zapovijedi preuzme da ga popravi za prebivalište monaha, uzvisi građevinama i proširi posjedima. Ondje neće biti ništa drugo nego kuća Božja i vrata nebeska. Ondje treba podići ljestve po kojima će anđeli, silazeći i uzlazeći, prenositi molitve i zavjete ljudi te donositi milost. Onima koji se odatle budu uspinjali otvorit ću vrata raja, kako bih po službi koju mi je naložio moj Gospodin i Spasitelj i svezane odriješio i odriješene primio, te opravdanima otvorio vrata nebeske domovine koja im je grijeh bio zatvorio. Ti pak sve što si od mene čuo i doznao stavi u pismo i pošalji kralju, i neka se dvostrukim Božjim darom nađe sigurnijim u pogledu odrješenja, pobožnijim u izvršenju zapovijedi, a još sklonijim u ljubavi i poslušnosti prema meni.” Kad je to rekao, svjetlost je nestala zajedno s govornikom. Starac je stoga napisao sve što je čuo i uputio kralju. U isti pak sat kad je pročitano papino pismo, čitaju se i zapisi blaženoga starca. Tada kralj, radostan i vedar, razdijeli siromasima novac koji je bio pripremio za hodočašće i sagradi samostan.

a To je sv. Lav IX., koji je stolovao od 1049. do 1054. Njegov ćemo životopis donijeti 19. travnja.
b Od trnja je to mjesto nazvano Thorney, a po zapadnome položaju i samostanu Westminster. Izvrsno to mjesto opisuje William Camden u djelu Trinobantes.

Westminster se gradi, a sv. Petar ga posvećuje.

U vrijeme kada je kralja Etelbert, koji je vladao ub Kentu, po propovijedanjuc sv. Augustina primio sakramente vjere, njegov nećakd Sebert, koji je vladao Istočnim Anglima, primio je vjeru po naviještanju istoga biskupa. On je ue Londonu, koji se smatrao prijestolnicom njegova kraljevstva, unutar zidina sagradio crkvuf sv. Pavla i počastio je biskupskom čašću postavivšig Melita za biskupa. Izvan pak zidina, na zapadnoj strani, utemeljio je glasoviti samostan u čast sv. Petra i obdario ga mnogim posjedima. A u noći uoči posvete te iste crkve, nekome ribaru na rijecih Temzi, koja teče pokraj istoga samostana, ukazao se na suprotnoj obali sv. Petar u hodočasničkoj odjeći te ga, obećavši mu plaću, zamolio i izmolio da ga preveze. Izašavši iz lađice, uđe u i crkvu dok je ribar gledao. I gle, iznenada zasja nebeska svjetlost te, obasjavajući sve čudesnim sjajem, pretvori noć u dan. S Apostolom bijaše mnoštvo nebeskih građana koji su ulazili, zaori se nebeska melodija, a neizrecivo ugodan miris ispunjavao je nosnice.

17 Pošto su pak dovršene sve svečanosti koje pripadaju posveti crkve, vratio se k ribaru riba slavni ribar ljudi. Kad ga je zatekao prestrašena sjajem božanskoga svjetla i gotovo izvan sebe, blagom utjehom vrati čovjeka k sebi, a njegov um razumu. Kad su obojica ribara zajedno ušla u čamac, reče Petar: „Zar nemaš nikakva ulova?” A on reče: „Zapanjen preplavljenošću neobičnom svjetlošću i zadržan iščekivanjem tebe, ništa nisam ulovio, nego sam pouzdano čekao nagradu koju si mi obećao.” Nato Apostol reče: „Baci sada mreže za lov.” Posluša ribar zapovjednika i ubrzo mrežu ispuni silno mnoštvo riba. Sve su ribe bile iste vrste, osim jednoga k lososa čudesne veličine. Kad su ih izvukli na obalu, reče Apostol: „Ovu ribu, koja vrijednošću i veličinom nadmašuje sve ostale, odnesi u moje ime biskupu Melitu. A za brodarinu uzmi ostale sebi. Obilovat ćeš mnoštvom ove vrste za svoga života, i dugo nakon tebe tvoje potomstvo: samo se nemojte više usuditi ribariti na nedjeljnu svetkovinu. Ja sam Petar koji govorim s tobom, koji sam sa svojim sugrađanima posvetio baziliku sagrađenu u moje ime i vlašću svoga posvećenja pretekao biskupski blagoslov. Reci dakle biskupu što si vidio i čuo, a tvojoj će riječi svjedočanstvo dati znakovi utisnuti na zidovima. Neka stoga odustane od posvete: neka nadopuni ono što smo izostavili, presveta otajstva Tijela i Krvi Gospodnje, te poučavajući narod propovijeđu neka svima obznani da ću ja često posjećivati ovo mjesto, da ću ovdje biti nazočan zavjetima i molitvama vjernika, a onima koji u ovome vijeku žive trijezno, pobožno i pravedno otvorit ću vrata nebeska.” Rekavši to, odmah iščeznu s njegovih očiju.

18 Kad je pak svanulo jutro, biskupu Melitu, koji je išao posvetiti crkvu, ribar iziđe u susret s ribom i iznese sve što mu bijaše naloženo. Zapanji se biskup te, otvorivši crkvena vrata, ugleda pločnik označen natpisom obaju alfabeta, zid na dvanaest mjesta pomazan uljem posvete, isto toliko ostataka svijeća prilijepljenih uz dvanaest križeva, i sve još vlažno kao od svježega škropljenja. Vidjevši to, biskup je zajedno s narodom blagoslivljao Boga i zahvaljivao mu. Čudu je povjerovalo sve potomstvo onoga ribara koje je, kako je primilo od oca, od sve dobiti koju bi im taj zanat otada donosio prinosilo desetinu sv. Petru i onima koji mu služe. Jedan se ipak jednom usudio počiniti prijevaru, te je odmah tako dugo bio lišen koristi od zanata dok nije priznao krivnju, vratio oduzeto i obećao popravak. a. Život sv. Etelberta donijet ćemo 24. veljače. b. Cantia, odnosno Cantium ili Kantium, pokrajina Engleske najbliža Flandriji. c. Sv. Augustin, apostol Angla, štuje se 26. svibnja. d. Sebert nije bio kralj Istočnih Angla, nego Istočnih Sasa, sin Slede i Rikule, sestre sv. Etelberta. e. Londinium je glavni grad Engleske, jedan od najznamenitijih gradova svijeta. f. Ovaj preslavni hram opisuje Vilim Camden u Trinobantima. g. Sv. Melit štuje se 24. travnja. h. Temza je najslavnija rijeka Engleske, koja 60 talijanskih milja od ušća raste zbog morske plime. Nju tvori Iza, pučki Ouse, primivši Tamu: odakle je i ime izvedeno. i. Ove posvete koju je izvršio sv. Petar spominje se Orderik Vital u 3. knjizi Crkvene povijesti. k. Tako Surije, a Capgrave esicium. Također Beda, knj. 1 Povijesti Angla, pogl. 1. I doista osobito obiluje lososom i jeguljom. Smatram da je to ista riba koja se kod Plinija, knj. 9, pogl. 13, naziva esox. Također Sulpicije Sever, Dijalog 3 o životu sv. Martina, br. 13: „Pri prvom zabacivanju veoma malene mreže đakon je izvukao golemoga lososa.” Neki ga tumače kao lososa, a drugi možda ispravnije kao štuku, te drže da je Plinije latinsku riječ tvorio od njemačke een snoeck.

✠

5. siječnja Kalendar godine