Povlastice koje je papa podijelio Westminsteru.
Kad je sveti Edvard to doznao iz predaje i spisa starih, raspali mu se duh da taj samostan još više uzvisi građevinama, posjedima i dostojanstvima, te zbog povlastica toga mjesta i ostalih poslova posla glasnike u Rim, koji su papi nosili ovakvo pismo: Vrhovnom ocu opće Crkvea Nikoli, Edvard, milošću Božjom kralj Angla, dužnu podložnost i poslušnost. Slavimo Boga jer se brine za svoju izabranu Crkvu, budući da je na mjestob dobroga prethodnika postavio vas kao najboljega nasljednika. Stoga smatramo pravednim kod vas, kao o čvrstu stijenu, brusiti i iskušavati sva svoja dobra djela te imati vaše poznanstvo i zajedništvo u dobru; da nam one darovnice i povlastice koje smo dobili kod vašega prethodnika obnovite i umnožite, naime da ono što nam je on naložio pod imenom poslušnosti i pokore, zbog zavjeta kojim sam se zavjetovao poći u Rim i na otpuštenje svih svojih grijeha, da sagradim samostan monaha u čast apostola Petra, potvrdite, a povlastice posjeda i dostojanstava istoga mjesta utvrdite, obnovite i odredite. I jac po svojoj mjeri umnožavam i potvrđujem darovnice i novčane običaje koje sv. Petar ima u Engleskoj, te vam sam prikupljeni novac šaljem s kraljevskim darovima, da molite za mene i za mir moga kraljevstva te da ustanovite trajan i svečan spomen svega naroda Angla pred tijelima svetih Apostola.
20 A papa mu je otpisao na ovaj način: Nikola, biskup, sluga slugu Božjih, preslavnomu i prepobožnomu i svake časti najdostojnijemu, a i našemu osobitomu sinu Edvardu, kralju Angla, svakovrstan pohod, medotočni pozdrav i apostolski blagoslov. Svemogućemu Bogu zahvaljujemo koji je vašu premudru uzvišenost u svemu uresio i ukrasio, da prema sv. Petru, prvaku apostola, i prema nama gajite ljubav te da pristajete uz sve apostolske odredbe. Šaljemo dakle vašoj plemenitosti pismo i po njemu vam dajemo zajedništvo svetih Apostola i naše, moleći milosrđe onoga koji je Gospodar svega i jedini Kralj nad svime, da vas on sam učini dionikom svih naših dobrih djela, ako ih ima pred Bogom, te da nas u svojoj ljubavi učini braćom i drugovima u svako vrijeme još više, i da vam u svome kraljevstvu doznači ne manji dio naše službe negoli želimo da pripadne nama samima. Bit ćemo također odsada bez sumnje postojani u molitvi za vas, da sam Bog podloži neprijatelje i protivnike koji bi htjeli ustati protiv vas, i da vas učvrsti na očinskom prijestolju i vlastitoj baštini, a sv. Petar neka vam bude čuvar i pomoćnik u svakoj nevolji. Obnavljamo dakle, potvrđujemo i umnožavamo vam vaše povlastice, naime da budete odrješeni od onoga zavjeta kojega ste se bojali i od svih drugih svojih grijeha i bezakonja vlašću onoga koji je htio da ja, premda nedostojan, budem na čelu njegove svete Crkve.
21 Osim toga, onome mjestu koje ste pod imenom svete pokore preuzeli sagraditi i poboljšati, budući da je, kako se pripovijeda, u davnini primilo prvu posvetu od sv. Petra, čiji smo, premda nedostojni, namjesnici, i jer je od davnine kraljevsko sjedište, vlašću Boga i svetih Apostola, te ove Rimske Stolice i našom, dopuštamo, odobravamo i najčvršće potvrđujemo da ubuduće zauvijek bude mjesto kraljevskoga ustanovljenja i riznica kraljevskih znakova te trajno prebivalište monaha koji nisu podložni baš nijednoj osobi osim kralju, i neka imaju vlast prema pravilu sv. Benedikta po nasljedstvu između sebe birati prikladne opate, niti neka se nasiljem uvodi strana osoba, osim one koju jednodušna zajednica unaprijed izabere.
22 Oslobađamo također to mjesto od svake biskupske službe i vlasti, tako da nijedan biskup onamo ne ulazi da bi nešto zaredio ili zapovjedio, osim na molbu i uz pristanak opata i monaha. I neka isto mjesto ima slobodan opseg, to jest okoliš i groblje mrtvih oko sebe, bez biskupskoga ili ičijega obzira ili nameta; i sve što po našoj vlasti može pridoći slobodi i uzvišenju toga mjesta na čast Božju, veselom i najspremnijom voljom dopuštamo. Posjede pak koje su drevni kraljevi ili bilo koji drugi ljudi, a također i vi i vaši baruni, darovali istome mjestu, i povelje koje su o njima sastavljene, božanskom i našom vlašću osnažujemo i određujemo da budu valjane i postojane; a njihove prekršitelje, ili otimače, ili umanjitelje, ili rasipnike, pa i prodavatelje, osuđujemo vječnim prokletstvom s Judom izdajnikom, da nemaju dijela u blaženom uskrsnuću, nego neka znaju da će im suditi sv. Petar apostol kada bude sjedio sa svojim suapostolima sudeći dvanaest plemena Izraelovih. Vama pak i vašim nasljednicima kraljevima povjeravamo odvjetništvo i zaštitu istoga mjesta i svih crkava cijele Engleske, da umjesto nas uz savjet biskupa i opata posvuda ustanovljujete ono što je pravedno, znajući da ćete za to primiti dostojnu plaću od onoga čijem kraljevstvu i vlasti neće biti kraja niti će se umanjiti u vijeke. a. Nikola II. izabran je za papu 1057. godine, ali je posvećen tek sljedeće godine; umro je 1061. godine. b. To je bio Stjepan X., od drugih nazivan IX., koji je umro 1057. godine u Firenci 29. ožujka; o njemu ćemo opširnije govoriti toga dana. c. O ovome danaku koji se običavao plaćati Apostolskoj Stolici govori Baronije na više mjesta u djelu Annales. Malmesburijski u djelu De gestis Regum Anglorum, knj. 1, pogl. 2, govoreći o oporuci Etelwolfa, kralja Zapadnih Sasa, kaže: „Zapovjedio je da se zauvijek do svršetka svijeta na svakoj desetoj hidi njegove baštine odijeva i hrani po jedan siromah, te da se svake godine u Rim šalje tristo maraka zlata, od kojih bi se stotinu trošilo za svjetiljke sv. Petru, stotinu sv. Pavlu, a stotinu papi za darove.” A malo prije o istome prepobožnom kralju ovako piše: „Pošto je naime pobijedio neprijatelje, obrativši se štovanju Boga, podijelio je Kristovim slugama desetinu svih hida unutar svoga kraljevstva, slobodnu od svih dažbina i oslobođenu svih uznemirivanja. No kolika je to tek njegova slava? Uredivši kraljevstvo, pošao je u Rim i ondje danak koji Engleska i danas plaća prinio sv. Petru pred papom Lavom IV., koji je već prije njegova sina Alfreda, poslanoga k njemu, časno primio i pomazao za kralja. Boraveći dakle ondje cijelu godinu, izvrsno je obnovio školu Angla, koju je (kako se pripovijeda) najprije ustanovio Offa, kralj Mercije, a prethodne je godine izgorjela.”
Edvard olakšava podanicima poreze: mnoge čudesno liječi.
Sveti je pak Edvard a onaj preteški porez, koji se u vrijeme njegova oca plaćao danskoj floti, a poslije se unosio u kraljevsku riznicu, kraljevskom darežljivošću oprostio i zauvijek oslobodio Englesku od toga nepodnošljivoga tereta.b Kad je naime taj prikupljeni novac bio donesen pred njega, ugledao je đavla kako sjedi na hrpi i igra se, te je zapovjedio da se više ne ubire.
24 Dok je kralj jednom boravio u palači pokraj crkve sv. Petra, dođe nekic bijedan čovjek, rodom Irac, lišen uporabe obiju nogu: žile su mu naime zgrčene u pregibu koljena iskrivile potkoljenice prema stražnjim dijelovima tijela, pete su mu bile prilijepljene uz stražnjicu, a članci stopala urasli u meso izopačili su mu cijelo tijelo od bokova naniže. Pružajući ruke prema zemlji i podmećući klupčice, puzao je te, postavši sam sebi težak, vukao je samoga sebe za sobom. Ugledavši kraljeva komornika, reče mu: „Hugoline, zar me nećeš pogledati, niti se smilovati, niti će te ganuti moja tolika nevolja?” A on reče: „Što hoćeš da učinim?” Nato siromah reče: „Šest sam puta pužući (kao što vidiš) pohodio pragove Apostola, a zdravlje još nisam zadobio. Ipak mi ga Prvak apostola nije uskratio, nego odgodio, želeći u ovome čudu imati druga Edvarda, za kojega zna da mu je u svemu odan. Od samoga sam naime Apostola primio nalog da pristupim kralju, kako bi me na svojim svetim leđima prenio do njegove crkve, koja je blizu palače, te ću, ako to učini, zadobiti potpuno zdravlje svojih udova.” Kad je to javljeno kralju, on zahvali Bogu; i pozvani bolesnik odmah pristupi. A kralj, poput onoga duhovnoga snažnoga magarca koji liježe među granicama, podmetne svoja ramena da ga ponese. Visi o ramenu tolikoga vladara siromah pun prljavštine, nečistim rukama i ljuskavim mišicama grli ona kraljevska prsa i vrat. U međuvremenu su se neki od nazočnih smijali, drugi su se šalili da je siromah prevario kralja, a treći su pravednikovu jednostavnost smatrali ludošću. Kad je tako kralj malo odmakao, iznenada se žile rastegnu, kosti se ukrute, uvelo meso ponovno oživi toplinom, članci izrone iz mesa, a stopala se odvoje od stražnjice. Ispruži čovjek noge sa sada savitljivim koljenima, a gnoj s krvlju što je istjecao više je ukrasio nego uprljao kraljevsku odjeću. Već tada svi viču da je dosta, da je bolesnik ozdravio i da valja odložiti teret zbog prljavštine čireva. No on, sjećajući se naloga koji je primio, prođe začepljenih ušiju pokraj pjeva sirena te, ušavši u crkvu, pred svetim oltarom predade Bogu i sv. Petru žrtvu paljenicu koju bijaše donio i otpusti ga zdrava. A ovaj, primivši od kralja popudbinu za put, pođe u Rim zahvaliti Bogu i sv. Petru.
25 U samostanu pak sv. Petra pred oltarom Presvetoga Trojstva sveti je kralj jednom prigodom prisustvovao svečanosti mise sd grofom Leofricom. I gle, onaj ljepotom najljepši među sinovima ljudskim, Krist Isus, stojeći na žrtveniku, ukaza se vidljivo u tijelu očima obojice te, ispruživši svetu desnicu nad kraljem, učini znak svetoga križa blagoslivljajući ga. A kralj, pognute glave, klanjao se prisutnosti božanskoga veličanstva. Grof pak, ne znajući što se zbiva u kraljevoj duši i želeći da kralj bude dionikom tolikoga viđenja, htjede pristupiti sve do njega. No kralj, razumjevši što se vrti u grofovu umu, reče: „Stani, Leofrice, stani: što vidiš ti, vidim i ja.” Poslije mise pak reče kralj grofu: „Veličanstvom onoga kojega smo vidjeli, moj Leofrice, zaklinjem te da se, dokle god budemo živi, ova riječ ne iznosi u javnost, kako nas zbog naklonosti puka ne bi na našu propast spopala oholost, ili kako zavist nevjernika ne bi umanjila vjeru u rečeno.”
26 e Ispod čeljusti pak jednoj su ženi narasle nekakve žlijezde koje su, unakazivši joj cijelo lice ružnom oteklinom, od istrunulih sokova pod kožom pretvorile krv u gnoj: otuda su se izlegli crvi koji su širili najgori smrad. Naposljetku joj u snu bi zapovjeđeno da pođe u palaču i nada se lijeku iz kraljevih ruku: ako je njima opere, dotakne i okriži, po njegovim će zaslugama zadobiti zdravlje. Kad je došla kralju i izložila viđenje, on se nije klonio prljavštine niti se zgrozio nad smradom, nego je rukama opipao otečena mjesta, oprao ih vodom i utisnuo znak svetoga križa. I iznenada puče koža, s gnojem navriješe crvi, splasnu oteklina i sva bol nestade.
27 Neki je slijepac u viđenju poučen da će po zaslugama svetoga kralja zadobiti izgubljeni vid ako sam umije lice vodom kojom on opere ruke. Kad je to rekao komorniku, a ovaj prenio kralju, kralj se zapanji i silno rasrdi, ustvrdivši da je čovjek prevaren utvarama, da se ništa takvo ne smije nadati od grešnika, da je to apostolska moć te da snovima ne valja vjerovati. Opra ruke vodom i pođe u crkvu. Komornik pak preda slijepcu onu vodu primljenu u zdjelu, kojom on opra oči i lice te odmah zasluži primiti vid. Neki građaninf Lincolna, pogođen sljepoćom, dođe u kraljevu palaču te, opravši lice i oči vodom od pranja njegovih ruku, ubrzo dugotrajnu tamu zamijeni željenim svjetlom. Neki je slijepac opomenut da pođe kralju i od njega primi vid, te to otkri komorniku, a ovaj kralju. Nato kralj reče: „Neka dođe.g Tko sam ja da se žalostim, a ne radije kličem od radosti ako božanska dobrota mojim rukama, premda nedostojnima, podijeli tome čovjeku obećano dobročinstvo?” Pozvani pak čovjek bi od kralja dotaknut i okrižen, i pod njegovim rukama iz obaju očiju obilno poteče krv, razbistri zjenice i ukloni oteklinu vjeđa. I reče taj čovjek: „Vidim te, gospodaru moj kralju, a lice je tvoje kao lice anđela koji stoji preda mnom.” Drugom su pak prigodom dvojica slijepaca, zajedno s jednim jednookim, poškropljeni vodom od pranja Svečevih ruku, zaslužili zadobiti vid.
a Bilo je to 36 000 funti, kako prenosi Hoveden.
b To malo drukčije prenosi Hoveden ovim riječima: „Dogodilo se jednoga dana da je spomenuti kralj Angla Edvard, u pratnji kraljice i grofa Harolda, ušao u svoju riznicu kako bi vidio silan novac koji su kraljica i grof Harold, bez kraljeva znanja, bili prikupili za kraljevu potrebu (naime po pojedinim grofovijama cijele Engleske po četiri denara od svake hide zemlje), da kralj od toga uoči Rođenja Gospodnjega kupi sukno za potrebe svojih vojnika i slugu. Kad je kralj ušao u svoju riznicu, u pratnji kraljice i grofa Harolda, ugledao je đavla kako sjedi na onim denarima, i reče mu kralj: ‘Što tu radiš?’ Nato mu demon odgovori: ‘Čuvam ovdje svoj novac.’ I reče mu kralj: ‘Zaklinjem te Ocem i Sinom i Duhom Svetim da mi kažeš zašto je taj novac tvoj.’ A demon mu odgovarajući reče: ‘Jer je nepravedno stečen od imetka siromaha.’ Oni pak koji su ga pratili stajahu zapanjeni, čujući doduše kako oni razgovaraju, ali ne videći nikoga osim samoga kralja. I reče im kralj: ‘Vratite te denare onima od kojih su uzeti.’ I učiniše kako im je kralj zapovjedio.” Ingulf o istome ukinutom porezu pod godinom 1051. ovako piše: „Budući da zemlja nije davala svoje plodove uobičajenom plodnošću, nego je glad proždirala mnoge stanovnike, toliko da je zbog nestašice žita i oskudice kruha umiralo mnogo tisuća ljudi, ganut milosrđem prema narodu prepobožni kralj Edvard zauvijek je cijeloj Engleskoj oprostio preteški porez koji se nazivao Danegeld. Neki pripovijedaju da se presveti kralj, kad su njegovi komornici prikupljeni rečeni Danegeld unijeli u kraljevsku odaju i doveli ga da vidi gomilu tolikoga blaga, na prvi pogled zgrozio, izjavivši da je vidio demona kako skače po hrpi novca i kličući se raduje od prevelikoga veselja. Stoga je zapovjedio da se odmah vrati prijašnjim vlasnicima i od tako okrutna nameta nije htio zadržati ni jednu jotu, nego ga je zauvijek oprostio, naime trideset i osme godine otkako je u vrijeme njegova oca kralja Etelreda danski kralj Sven zapovjedio da se to svake godine plaća njegovoj vojsci.”
c Ovoga Nikola Harpsfield naziva Gillemichel. Cijelo pak čudo malo drukčije spominje Roger Hoveden ovim riječima: „Jednoga svečanoga dana, kad je spomenuti kralj Angla Edvard bio okrunjen u Londonu i odjeven u kraljevsko ruho te iz svoga dvora, okružen mnoštvom plemića, nadbiskupa, biskupa, klera i puka, išao prema samostanu, sjedio je neki gubavac pun čireva na putu kojim je kralj imao proći; a oni koji su išli naprijed korili su ga da šuti, želeći ga ukloniti odatle. Njima kralj reče: ‘Pustite ga da sjedi ondje.’ A kad mu se kralj približio, reče mu gubavac: ‘Zaklinjem te Bogom živim da me na svojim ramenima poneseš sve do crkve.’ I odmah kralj, pognuvši glavu, zapovjedi da toga gubavca stave na njegov vrat. I bi tako. Dok je kralj išao naprijed, pomolio se Gospodinu da sam vrati zdravlje tome gubavcu; i uslišana bi njegova molitva, te gubavac ozdravi od toga časa, hvaleći i blagoslivljajući Gospodina.”
d Leofric je umro 1056. godine. Njegovu i njegove supruge Godive iznimnu revnost i darežljivost u ukrašavanju svetih mjesta slave engleski pisci.
e Ovo čudo ovako pripovijeda Vilim Malmesburijski: „Mlada žena, udana za muža sebi ravna po rodu, ali bez ploda braka, zbog bujanja sokova oko vrata navukla je ružnu bolest, strašna zbog izbočenih žlijezda. Dobivši u snu zapovijed da zatraži kraljevo pranje, uđe na dvor. Sam kralj vlastoručno izvršivši djelo pobožnosti, prstima umočenima u vodu opipa ženin vrat: ljekovitu desnicu odmah poprati radosno zdravlje, smrtonosna se krasta rastvori tako da su s gnojem iscurili crvi i sva je ona štetna oteklina splasnula. No kako je otvor čireva bio ružan i širok, zapovjedi da je do potpunoga ozdravljenja uzdržavaju dvorskim troškom; ipak se prije isteka tjedna koža tako lijepo vratila prekrivena ožiljcima da se nije moglo prepoznati ništa od prijašnje bolesti; a nakon godinu dana rodila je i blizance, uvećavši čudo Edvardove svetosti. Oni koji su iznutra poznavali njegov život pripovijedaju da je on tu pošast mnogo puta suzbio u Normandiji. Stoga u naše vrijeme neki šire lažno tumačenje tvrdeći da iscjeljenje te bolesti nije poteklo iz svetosti, nego iz baštine kraljevske loze.” Harpsfield ipak svjedoči da je sv. Edvard čudesan dar liječenja škrofuloznih prenio na svoje potomke, kraljeve Engleske.
f Lincoln je glavni grad grofovije Lincolnshire u Engleskoj.
g Ovo ovako pripovijeda Vilim Malmesburijski: „A da spoznaš savršenu muževu krepost, osobito u toj moći, dodat ću nešto čemu ćeš se diviti. Neki Wulwin, nadimkom Spillicora, sin Wulmara iz Nutegareshalea, sijekući jednoga dana drva u šumi Bruelle, pošto se nakon posla prepustio dugotrajnu snu, izgubio je vid na sedamnaest godina jer mu se, kako vjerujem, krv zgrušala oko očiju; kad su one prošle, poučen u snu, obišao je osamdeset i sedam crkava moleći od svetaca lijek za sljepoću. Naposljetku došavši na kraljev dvor, dugo je uzalud obijao prag predvorja odaje dok su mu se komornici protivili. No ustrajao je uporni kucač dok napokon jedva, na zapovijed samoga kralja, nije bio pušten unutra. Čuvši naime san, kralj je bezazleno odgovorio: ‘Tako mi moje Gospe sv. Marije, bit će mi veoma drago ako se Bog udostoji po meni smilovati bijedniku.’ Premda se dakle nije usuđivao ništa učiniti glede čudesa, prisiljen od slugu, položio je ruku s vodom na slijepca. Odmah poteče obilna krv iz očiju te ozdravljeni ispusti radostan krik: ‘Vidim te, kralju, vidim te, kralju!’ Tako videći, mnogo je vremena bio na čelu kraljevske palače u Windsoru (jer je ondje bio izliječen), nadmašivši dugovječnošću svoga života godine svoga iscjelitelja.” Windsor, odnosno Windleshora, veoma je ljupko kraljevsko imanje u pokrajini Berkshire, koje je sv. Edvard darovao westminsterskom opatu, ali ga je otkupio Vilim I. Opisuje ga Camden u Atrebatima. Ondje je ustanovljen Red podvezice.
Predviđa što će se dogoditi tastu Godwinu i njegovim sinovima.
Sjedio je jednom kralj za stolom, a pokraj njega a grof Godwin. Dvojica njegovih sinova, još dječaci,b Haroldc i Tostig, igrajući se pred njima, kad je jedan od njih nasrnuo na drugoga gorče nego što je dopuštala blagost igre, pretvore igru u tučnjavu. I gle, Harold žešće nasrnuvši na brata, zarije obje ruke u njegovu kosu te bi ga oborena, nadmoćan snagom, i zadavio da ga nisu brže otrgnuli. Tada se kralj okrene vojvodi i reče: „Zar u ovima ne gledaš ništa drugo, o Godwine, osim obične dječje igre ili tučnjave?” A on reče: „Ništa drugo, gospodaru moj.” Tada kralj reče: „Sasvim drugo meni govori moj duh, i po ovome mi se boju otkriva što će biti s ovim dječacima. Kad naime prođu dječačke godine i obojica odrastu u muževe, naposljetku će obojicu raspaliti zavist jednoga protiv drugoga. I najprije će se činiti kao da se igraju prijevarama i potajnim zasjedama, a naposljetku će jači prognati slabijega, pobunjenoga će oboriti, a smrt prvoga nedugo zatim okajat će nesreća drugoga.” Da se sve to tako ispunilo, potvrđuje cijela Engleska kao svjedok. Jer Tostiga je protjerao Harold, a kad je nedugo zatim Harold naslijedio Edvarda na prijestolju, zajedno sd kraljem Norveške Tostig bi oboren i gotovo cijela vojska uništena.e Iste godine sam Harold, lišen kraljevstva Angla, ili bijedno pogibe ili, kako neki misle, sačuvan samo za pokoru, umače.
29 f Kad je Godwin sjedio s kraljem za stolom, jedan od poslužitelja, nezgodno zapevši jednom nogom o neku prepreku, zamalo pade. Ipak ga drugi, idući ravnim korakom, ponovno uspravi u njegov položaj bez ikakve ozljede. Dok su mnogi među sobom razgovarali o tome događaju i čestitali što je noga priskočila u pomoć nozi, grof kao u šali dobaci: „Tako brat pomaže bratu i jedan drugomu priskače u nevolji.” A kralj reče vojvodi: „To bi meni učinio moj brat da je Godwin to dopustio.” Na tu se riječ Godwin prestraši te, pokazujući tužno lice, reče: „Znam, kralju, znam: još me tvoja duša optužuje za smrt tvoga brata i ne misliš da treba uskratiti vjeru onima koji mene nazivaju ili njegovim ili tvojim izdajnikom. No neka sudi Bog koji poznaje sve tajne, i neka učini da ovaj zalogaj, koji držim u ruci, prođe kroz moje grlo i sačuva me neozlijeđena onako kako nisam kriv za izdaju tebe niti sam svjestan krivnje za smrt tvoga brata.” A kad je blaženi muž blagoslivljajući rukom okrižio zalogaj, onaj ga bijednik prinese ustima i progura do sredine grla. Pokušava ga povući dublje, ali ne mogaše; pokušava ga izbaciti, ali on još čvršće zapne. Ubrzo se zatvore prolazi kojima je strujao dah, prevrnu se oči, ruke se ukoče. Gleda kralj kako ovaj nesretno umire i, osjetivši da se na njemu izvršila božanska osveta, obrati se nazočnima govoreći: „Izvucite toga psa.” I bi tako. Taj je Godwin, zlorabeći kraljevu jednostavnost, činio u kraljevstvu mnogo toga protiv pravde i Boga. Gotovo sve kraljeve rođake i prijatelje, koje bijaše doveo iz Normandije, svojom je prijevarom, lukavstvom i spletkama protjerao iz domovine, vjerujući da će mu sve ići po želji ako kralj, lišen prijatelja, bude slušao samo njegove savjete. No kralj je sve to prešućivao, posvećivao se pobožnim djelima i mnogima prorekao Božju osvetu koja će ga snaći. Ponekad to nije prešutio ni samome Godwinu. a Ovaj je bio Edvardov tast, grof Kenta.c Njegovu najstrašniju okrutnost spominje Henrik Huntingdonski pod dvadeset i drugom godinom Edvardova kraljevanja te prenosi da je on te godine u kraljevskoj dvorani u Windsoru zgrabio za kosu Harolda dok je kralju točio vino. Razlog mržnje bio je taj što je kralj, premda je Tostig bio stariji, njega volio više nego Tostiga. Tada je Edvard prorekao da se približava njihova propast. Tostig je bio oženio Juditu, kćer Balduina iz Lillea, grofa Flandrije.d Haraldom Strogim ili Zlim, bratom sv. Olava.e 14. listopada 1066. godine Harolda je pobijedio i ubio Vilim Kopile, vojvoda Normandije.f Hoveden kaže da ga je 1053. godine, drugoga dana Uskrsa, dok je u Winchesteru sjedio s kraljem za stolom, pogodila iznenadna bolest te je nijem klonuo na samome sjedalu; sinovi Harold, Tostig i Gyrth odnijeli su ga u kraljevu odaju, gdje je umro u četvrtak nakon toga, 15. travnja. Isto ima i Worcesterski. Ingulf iz Crowlanda kaže da se ugušio zalogajem, a Eadmer da je poginuo zlom smrću kao neprijatelj canterburyjske Crkve. Malmesburijski govori neodređeno.
Vidi kako se sedmorica svetih Spavača miču: sv. Ivan Evanđelist opominje ga o smrti.
Na dan uskrsnuća Gospodnjega, dok je kralj sjedio za stolom, sabra se u sebe čvršće nego inače, te stavivši Boga pred oči, smatrao je sve ovo zemaljsko kao smeće. I gle, iznenada mu se lice razvedri više nego obično, a nutarnja radost razvuče mu usne u smijeh; zatim ponovno poprimi uobičajenu ozbiljnost i pokaza smrknutije lice. Čudili su se oni koji su stajali uokolo, no nitko se nije usuđivao pitati ga što se dogodilo. Kad su naposljetku dignuti stolovi, slijedio je kralja u odaju vojvoda Harold zajedno s jednim biskupom i jednim opatom, te zajedno zapitaše kralja o tome. Tada on reče: „Koliko se tko udalji od taštih stvari, toliko će čvršće prionuti uz istinite. Evo naime, ja sam se među punim peharima, masnim jelima i sjajem blistavoga metala spomenuo Gospodina Boga svoga i izlio u sebi dušu svoju; a kad se proširilo krilo duha, nutarnje oko, prožeto duhovnim svjetlom, upravilo je zrake čudesnom brzinom sve do onoga grada Efežana te, doprijevši sve do brdaa Celiona, najjasnijim prikazom promotrilo crte lica svetihb Sedmorice Spavača koji počivaju u spilji, kao i veličinu njihovih udova i kakvoću odjeće. Dok sam to promatrao prosvijetljena srca, dok je smijeh odavao nutarnju radost, iznenada se, pred mojim očima, božanskom snagom okrenuše s desnoga boka, na kojem su počivalic mnogo godina, na lijevi bok, označivši tom promjenom svojih bokova kobno znamenje smrtnicima. Od sada će naime ustati narod protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva, i bit će kuge, gladi i velikih potresa po raznim mjestima. Kroz ovih naimed sedamdeset godina (toliko će dugo počivati na lijevom boku) pohodit će Gospodin bezakonje svoga naroda, predajući ih u ruke pogana, da nad njima gospodare oni koji ih mrze. Neprijatelji će naime imena Kristova ustati protiv kršćana, sluge će se buniti protiv gospodara, kraljevi će postavljati zasjede kraljevima, a knezovi knezovima, i na svim krajevima zemlje bjesnjet će mač osvetnik uvrede nanesene Kristu.” I izloži im kralj njihov život, imena, mučeništvo i način usnuća. Čuvši to, posavjetovaše se te, kako bi pružili vjerodostojnost potomcima, poslaše da istraže istinitost riječi: vojvoda viteza, biskup klerika, a opat monaha s kraljevskim pismimae carigradskom caru. Oni su sve našli istinitim i zdravi se vratili kralju.
31 Sveti Edvard nije nikome ništa uskraćivao tko bi molio u ime sv. Ivana Evanđelista, jer je njega ljubio najprisnije odmah nakon Prvaka apostola. Stoga se dogodilo da je neki hodočasnik, u odsutnosti komornika, uporno prosio milostinju od kralja u ime sv. Ivana Evanđelista. Njemu kralj dade dragocjen prsten jer ništa drugo nije imao pri ruci. Dogodi sef nakon toga da su dvojica Engleza pošla u Jeruzalem pokloniti se Spasiteljevu grobu. Oni jednoga dana skrenuše s javne ceste i zađoše po svakojakim bespućima; a kad je sunce zašlo, spustila se mračna noć. I dok nisu znali što da čine ni kamo da se okrenu, ukaza im se neki časni starac koji ih odvede natrag u grad. Primljenima u gostoprimstvo prostro se stol; pošto su se raskošno okrijepili, predadoše udove počinku. Kad je pak svanulo jutro i oni izišli iz grada, reče starac: „Ljudi braćo, ne sumnjajte da ćete se s najvećim uspjehom vratiti u domovinu, jer će vam Bog dati sretan put, a ja ću zbog ljubavi prema vašem kralju na svakom putu držati svoje oči uprte u vas. Ja sam naime Kristov apostol Ivan, koji vašega kralja zbog zasluge čistoće ljubim najvećom ljubavlju. Vratite mu dakle ovajg prsten, koji mi je dao kad sam mu se ukazao u hodočasničkoj odjeći, i navijestite mu da se približio dan njegove smrti; pohodit ću ga unutar šest mjeseci, da sa mnom slijedi Jaganjca kamo god pođe.” Rekavši to, iščeznu; a oni se sretno vratiše u domovinu i redom ispripovjediše kralju što su vidjeli i čuli.
a Grčki rukopis naziva ga Xediatov, Malmesburijski i naš Rader u djelu Aula sancta, pogl. 13, Cælium.
b O njima ćemo govoriti 27. srpnja.
c Malmesburijski kaže dvjesto, drugi, kako navodi Rader, šesto godina, naime od vremena Teodozija Mlađega.
d Malmesburijski kaže sedamdeset i četiri i ukratko nabraja što se čudesno dogodilo tih godina.
e Malmesburijski ga naziva Manichetes. Rader smatra da je to bio Konstantin Monomah, koji je preminuo 1055. godine.
f Hoveden kaže da se sv. Ivan istoga dana ukazao hodočasniku i da je ovaj istoga dana stigao u Englesku te vratio kralju prsten, a da se istinitost čuda doznala od njegovih pratitelja koji su se vratili mnogo vremena poslije.
g Polidor svjedoči u 8. knjizi da se ovaj prsten dugo vremena s velikim poštovanjem čuvao u westminsterskom hramu jer je bio ljekovit za ukočene udove i pomagao protiv padavice kad bi ga dotaknuli oni koji su bili kušani takvim bolestima. Otuda je nastao običaj da su kraljevi Engleske poslije na Veliki petak uz mnoge obrede posvećivali prstenje, te oni koji ga nose nikada uopće ne obolijevaju od te bolesti. Isto pripovijeda Harpsfield, stoljeće 11, pogl. 4.
Predviđa i proriče nesreće koje prijete kraljevstvu.
Dok je pak kralj bio shrvan teškom bolešću, gotovo je dva dana ležao kao mrtav u zanosu duha. Naposljetku, probudivši se kao iz teška sna, otvori oči, sjede i započevši govor reče: „Dok sam kao mladić bio u progonstvu u Normandiji, uvijek mi je bilo drago prijateljstvo dobrih ljudi; i koji god su se u svetom redovništvu činili boljima, ti su mi bili prisniji od ostalih. Među njima su me dvojica monaha osobitom ljubavlju vezala uza se čestitošću življenja, svetošću života, blagošću ćudi i ljubaznošću riječi. Njih sam češće posjećivao. Kako su slatke bile mome grlu njihove riječi! Njih, koji su prije mnogo godina preneseni na nebo, vidio sam maločas u snu kako stoje pokraj mene i po Božjem mi nalogu javljaju što će biti s mojim narodom poslije moje smrti.
33 Kažu da se navršila zloća Angla, i dovršeno bezakonje izaziva gnjev, a osveta se ubrzava. Svećenici su prekršili savez Gospodnji, okaljana srca i nečistih ruku dotiču svetinje. I oni nisu pastiri, nego najamnici: izlažu ovce vukovima, a ne štite ih; traže mlijeko i vunu, a ne ovce, tako da će smrt pasti i pastire i ovce stjerane u podzemlje. Ali i knezovi zemlje su nevjerni, drugovi lopova, pljačkaši domovine, kojima niti je Bog na strah niti zakon na čast, kojima je istina teret, pravo na prijezir, a okrutnost na nasladu. Tako ni prelati ne čuvaju pravdu, ni podanici stegu. I gle, Gospodin će zamahnuti svojim mačem, napregnuo je svoj luk i pripremio ga. Pokazat će odsada ovome narodu gnjev i srdžbu, a povrh toga i pohode po zlim anđelima, kojima su predani na godinu dana i jedan dan da budu kažnjeni ognjem i mačem zajedno. Ja pak, tugujući i uzdišući zbog nesreće kojom se prijeti mome narodu, rekoh: ‘O vi koji poznajete nebeske tajne, ako se obrate i učine pokoru, zar im Bog neće oprostiti i ostaviti iza sebe blagoslov?’ Pokora je zasigurno obustavila osudu izrečenu Božjim ustima protiv Ninivljana, a također je odgodila zasluženu osvetu koja je prijetila bezbožnome Ahabu. Savjetovat ću dakle svome narodu da se pokaju za prošlo i čuvaju se budućega; pa će se možda Bog smilovati da ne svali na njih ovo veliko zlo, nego onaj koji je pripravio kazniti odmetnute, primit će u milost obraćene uobičajenom dobrotom.
34 ‘Nipošto’, kažu, ‘to neće biti, jer je otvrdnulo srce ovoga naroda, oči su im oslijepljene, a uši otežale, tako da niti čuju onoga koji ih kori, niti razumiju onoga koji ih opominje, niti se boje prijetnji, niti ih potiču dobročinstva.’ Dok je na te njihove riječi u meni rasla sve veća tjeskoba, rekoh: ‘Zar će se Bog tako dovijeka gnjeviti i neće li više biti skloniji? Kada će dakle nakon tolikih žalosti doći radosti, ili kakva će utjeha ublažiti tolike nevolje? Kakvu se lijeku valja nadati u ovim zlima, da kao što s jedne strane plaši i žalosti buduća kazna, tako s druge strane barem malo ublaži obećanje božanskoga milosrđa?’ Nato mi sveci postavljaju ovakvu zagonetku: ‘Neka se bilo koje zeleno stablo odsiječe od svoga debla i odvoji od vlastitoga korijena na udaljenost od tri jugera. Kada se ono, bez prisile ikoje ljudske ruke i bez ikakve nužde koja bi ga tjerala, vrati svome deblu i ponovno primi u stari korijen te, povrativši sok, ponovno procvjeta i donese plod, tada se valja nadati nekoj utjesi u ovoj nevolji i lijeku od one nesreće koju smo prorekli.’ Kad su to rekli, oni se vratiše nebu, a ja vama.” Dok je pripovijedao viđenje, pokraj njega su sjedili kraljica, Robert, čuvar svete palače, vojvoda Harold ia Stigand, koji se popeo na postelju svoga oca i okaljao njegov ležaj, zauzevši canterburyjsku stolicu još za života nadbiskupab Roberta: zbog toga ga jec vrhovni svećenik suspendirao, a nedugo zatim puknuo je i prosula mu se utroba. On je na glas pripovjedača otvrdnuo srcem, nije se prestrašio proroštva niti je povjerovao proroku, nego je radije, mrmljajući da starošću iznemogli kralj bunca, više volio smijati se nego tugovati. Ostali pak, kojima je pamet bila zdravija, obilno su plakali i uzdisali, jer nisu bili u neznanju da se od svećenika i knezova ne čini ništa drukčije nego što je on rekao.
35 Neki naime kažu da je kralj navedenu usporedbu postavio kao nešto nemoguće, osobito oni koji su oplakivali da je sve plemstvo Angla tako propalo da se iz toga naroda u Engleskoj jedva mogao vidjeti kralj, biskup, opat ili bilo koji knez. Ja sam zasigurno drukčijega mišljenja, razmatrajući da je presveti mužd Dunstan prorekao i samu nesreću, a ipak je obećao i utjehu. Stoga se to može ne neprikladno protumačiti ovako: Ovo stablo označava kraljevstvo Angla, urešeno slavom, bogato nasladama i bogatstvima, uzvišeno izvrsnošću kraljevskoga dostojanstva. Korijen iz kojega je proizašla sva ta čast bilo je kraljevsko sjeme koje je ode Alfreda, koji je prvi od Angla od vrhovnoga svećenika bio pomazan i posvećen za kralja, izravnom linijom nasljeđivanja sišlo sve do sv. Edvarda. Stablo je odsječeno od debla kada je kraljevstvo, odvojeno od kraljevskoga roda, preneseno na drugo sjeme. Ovo se odvajanje dogodilo na udaljenost od tri jugera jer u vrijeme trojice kraljeva nije bilo nikakva zajedništva novih sa starim kraljevskim sjemenom. Harold je naime naslijedio Edvarda, Vilim Harolda,f Vilim Mlađi prijašnjega Vilima. Pristupilo je korijenu kada je kraljg Henrik, na kojega se prelila sva dika kraljevstva, ne prisiljen nikakvom nuždom niti potaknut ikakvom nadom u dobitak, nego iz ljubavne naklonosti koja mu je bila ulivena, uzeo za ženu Edvardovuh pranećakinju u četvrtom koljenu Matildu, sjedinivši kraljevsko sjeme Normana i Angla i, posredovanjem bračnoga čina, učinivši od dvoje jedno. Stablo je doista procvjetalo kada je od obaju sjemena potekla carica i Matilda. A donijelo je plod kada je od nje potekao k Henrik, koji je kao ugaoni kamen povezao oba naroda. Sada Engleska zasigurno ima kralja iz roda Angla, ima iz istoga naroda biskupe i opate, knezove i vitezove, rođene iz sjedinjenja obaju sjemena. Ako se pak kome ovo tumačenje ne svidi, neka ili sam drukčije protumači ili neka čeka drugo vrijeme kada će se to ispuniti.
a Taj Stigand, čovjek častohlepan i lakom, kad je Robert otišao u Rim, zauzeo je canterburyjsku stolicu; ali je pod kraljem Vilimom završio život u okovima u Winchesteru.
b Od opata u Jumiègesu postao je londonski biskup, a zatim, kao što je gore rečeno, canterburyjski nadbiskup.
c Aleksandar II. poslao je 1070. godine legate u Englesku, sionskoga biskupa Hermenfreda te kardinale prezbitere Ivana i Petra, koji su na saboru održanom u Winchesteru svrgnuli Stiganda: prvo, zato što je zauzeo nadbiskupiju još za Robertova života; drugo, zato što je istodobno zadržao winchestersku biskupiju; treće, zato što je palij primio od protupape Benedikta. Hoveden i Baronije pod istom godinom, br. 11 i 12.
d Život sv. Dunstana donijet ćemo 19. svibnja.
e Njega je kao petogodišnjaka otac Etelwolf 854. godine, kako piše Westminsterski (drugi prenose da se to dogodilo ranije, Baronije sljedeće godine), odveo u Rim da ga Lav IV. pouči u ćudoređu i vjeri; i naposljetku ga je uz očev pristanak papa okrunio za kralja. Godine 871. naslijedio je brata Etelreda u kraljevstvu Zapadnih Sasa, te je naposljetku 877. godine zadobio vlast nad cijelom Engleskom i držao je sve do 900. godine.
f Vilim I. umro je 1087. godine, 9. rujna. Njegov mlađi sin Vilim Riđi okrunjen je za kralja Engleske 27. rujna, u nedjelju, u Westminsteru od canterburyjskoga nadbiskupa Lanfranca. A 1100. godine bijedno je poginuo, čovjek svetogrdan.
g Henrik I., brat Vilima II., okrunjen je za kralja Engleske u Westminsteru 5. kolovoza 1100. od londonskoga biskupa Mauricija. Umro je 1135. godine, 11. prosinca.
h Matilda je bila kći sv. Margarete, kraljice Škotske, kćeri Edvarda Izgnanika, sina Edmunda Željeznobokoga, brata sv. Edvarda. O njoj ćemo govoriti 7. kolovoza. i Matilda ili Matildis, kći Henrika I. i Matilde, bila je kao petogodišnjakinja 1107. godine zaručena za cara Henrika IV. Nakon njegove smrti 1125. godine vratila se ocu, a 1127. godine udala se za Gotfrida, grofa Anjoua, kojemu je 1131. godine rodila Henrika II. k Henrik, sin Gotfrida i carice Matilde, godine 1154., 19. prosinca, u nedjelju prije Rođenja Gospodnjega, pomazan je u Westminsteru za kralja Engleske. Umro je 1181. godine, 6. srpnja.
Umrli se proslavlja čudesima. Vlada Harold.
Znajući stoga kralj da se približio njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta, zapovjedi da se njegov odlazak odmah razglasi uokolo, kako se zbog zakašnjenja vijesti o njegovoj smrti ne bi odgodile i molitvene pomoći. I tako star, pun dana i dobrih djela, preseli se Gospodinu. A umro je godine Gospodnje tisuću šezdeset i šeste, pošto je vladao dvadeset i tri godine, šest mjeseci i dvadeset i sedam dana, uoči nona siječanjskih: a s njime se istodobno srušila sva sreća Angla, propala je sloboda, nestala je svaka snaga.
37 Neki je uzeti došao na njegov grob i pobožnim suzama i molitvama molio zdravlje udova. I gle, neka skrivena sila iznenada rastegnu žile, vrati potkoljenice i stopala u prirodni položaj, a kad se članci istrgnuše iz mesa, poteče krv te, pošto se postupno vratio životni sok, prije suhe kosti primiše prijašnju snagu.
38 Također šestorica slijepaca, slijedeći jednoga jednookoga, pohitaju na kraljev grob; dok je jedan vukao drugoga, a jedno oko koje je išlo naprijed vodilo sedmoricu ljudi, sa suzama izlože svecu svoju bijedu, mole pomoć i protiv muke dugotrajne tame ištu pomoć presvetoga kralja. Bez odgode su po zaslugama i molitvama Blaženika zaslužili primiti vid i bistrinu očiju.
39 U međuvremenu je Harold, sin Godwinov, prisvojivši kraljevstvo koje mu nije pripadalo ni po pravu ni po naravi, kršenjemb ugovora s vojvodom Vilimom i povredom zadane vjere ubrzao zlo koje je Gospodin po proroštvu svetoga kralja bio pripravio Anglima. A da bi oslabljenih snaga bio lakše pobijeđen od neprijatelja koje je nepravedno izazvao, podiže mu Bog sa sjeverne strane protivnike, naimec Haralda, kralja Norveške, i njegova brata Tostiga, kojega je sam bio prognao iz Engleske i koji je u vrijeme kralja Edvardad boravio u progonstvu u Flandriji. Oni s velikim brodovljem pohitaše prekoe Humberaf prema Yorku te, dočekavši u boju vojsku Northumbrijaca, odnesoše pobjedu i učiniše velik pokolj među onima koji su im se suprotstavili. Kad je to javljeno Haroldu, skupi on brojnu vojsku iz svih krajeva Engleske.
40 Tada se pak sv. Edvard ukaza nekome Aleksu, opatug Ramseyja, redovniku pobožnu, govoreći: „Idi i reci Haroldu neka bez straha napadne ljude koji protiv prava i pravde provaljuju u granice ovoga kraljevstva. Ja ću naime biti vođa i zaštitnik vojske, jer ne mogu uskratiti pomoć pravednosti ovoga naroda. Po meni će naime ovaj put odnijeti pobjedu nad neprijateljem. A da ne bi uskratio vjeru tvojim riječima, otkrij mu tajnu njegova srca, tako da kad mu kažeš ono o čemu je razmišljao u duhu a da nitko nije znao, to ne pripiše tvojoj izmišljotini, nego mome obećanju. Prošle ga je naime noći mučila bol u bedru, i premda ga je ta tegoba nemalo pritiskala, ipak je šutio, misleći u sebi da bi, ako razglasi svoju bolest, bio na prijezir svojima, a neprijateljima na ruglo. No budući da je ozdravio od te pošasti, neka se uzdajući u moju pomoć upusti u pravedan rat protiv barbara i izbavi svoje iz prijeteće pogibelji.” Kad je opat to otkrio Haroldu, on, ohrabren nebeskim obećanjem, krenu sa snažnom četom i kodh Stamford Bridgea presrete neprijatelje; kad se zametnuo boj, padoše oba vojskovođe, naime kralj Norveške i Haroldov brat Tostig, a gotovo sva njihova vojska bi uništena.
41 Trideset i šeste godine nakon smrti svetoga Edvarda, kad je njegovo tijelo podizano iz zemlje, nađeno je cijelo, neraspadnuto i savitljivo, sa svježim haljinama. Vidjevši to, i biskup Rochestera, potaknut željom pobožnosti, pokuša iščupati jednu vlas i sačuvati je za sebe; ali ona, čvrsto se držeći, osujeti biskupovu namjeru i želju. Neka žena, koja se na blagdan sv. Edvarda bavila poslovima, bi pogođena bolešću uzetosti, te dovedena na Svečev grob radosno primi prijašnje zdravlje. Trojica ljudi, koje je mučila četverodnevna groznica, pohodivši Svečev sarkofag, gotovo u trenu ozdraviše.b Taj je ugovor s Vilimom bio sklopio Harold i potvrdio ga prisegom nad relikvijama svetaca kad je došao k njemu u Normandiju, kako bi natrag doveo svoga brata Wulfnotha i bratića Hakona, koji su ondje bili čuvani kao taoci koje je dao Godwin kada se pomirio s Edvardom. To pripovijeda Eadmer, knj. 1 Novorum. Vilim iz Poitiersa kaže da je Edvard uz pristanak velikaša odredio Vilima za nasljednika i da su zbog toga dani oni taoci, a da je zatim poslan Harold da prisegom potvrdi ugovor. Isto prenosi Ingulf.c Ovaj je bio brat sv. Olava, o kojemu ćemo govoriti 29. srpnja, nadimkom Hardrada.d Zbog strašnih zločina protjeran iz Engleske po zapovijedi samoga sv. Edvarda, kako prenosi Westminsterski pod 1065. godinom i Huntingdonski.e Pučki se naziva Humber, a kod Ptolemeja Abus. Camden smatra da su obje riječi izvedene od Aber, što na britanskom jeziku znači ušće rijeke. To je glasoviti estuarij u pokrajini Yorkshire, od kojega se kraj što se prostire prema sjeveru naziva Nordanhumbria i Northumbria.f Drugi grad cijele Engleske, nadbiskupski, drevnoga imena koje Camden izvodi od rijeke Ure uz koju leži, kao Ad Urum.g Ramsey, to jest Ovnov otok, nekoć glasovita opatija u grofoviji Huntingdonshire.h Ingulf ga naziva Staunfordbridge, a Worcesterski Stanfordebrigge. To je mjesto na području Yorkshirea koje se naziva i Battle Bridge, kao Most boja, jer se ondje kod mosta na rijeci Derwent, nedaleko od ruševina drevnoga grada Derventio, zametnuo taj boj između dvojice kraljeva Haralda, 25. rujna, u ponedjeljak. i Roffa, nekoć Durobriva ili Duroprovæ, glasoviti grad u Kentu na rijeci Medweag, koja se s dvostrukim ušćem ispod njega ulijeva u estuarij Temze, pučki Medway.
O prijenosu
Svetoga Edvarda.
§ I. Svečani spomen njegova Prijenosa.
Prijenos sv. Edvarda slavi se 13. listopada u prastarom rukopisnom Martirologiju profesne kuće Družbe Isusove u Antwerpenu, koji nosi Bedino ime, u Njemačkom kölnskom martirologiju, u Engleskom, u rukopisnom Florarium Sanctorum, te u Dodacima Usuardu kölnskih kartuzijanaca. Toga ga dana štuje sveti Red propovjednika, bez spomena Prijenosa, jer njihov Martirologij ima ovako: „U Engleskoj sv. Edvarda kralja, znamenita krepošću čistoće i milošću čudesa.” Tri čitanja. Franjo Maurolico: „U Londonu u Engleskoj Edvarda, presvetoga kralja Angla.” Petar Galesini: „U Engleskoj sv. Edvarda kralja, preslavna čudesima i svetošću.” Ni u Rouenskom misalu nije izrečeno slavi li se toga dana njegov rođendan za nebo ili Prijenos; ali u Salisburyjskom brevijaru 5. siječnja čini se samo spomen sv. Edvarda, a 13. listopada slavi se Prijenos kao dvostruki blagdan.
2 U istome se Brevijaru mole ove dvije molitve o sv. Edvardu: „Bože, koji si blaženoga kralja Edvarda, svoga ispovjedaoca, okrunio slavom vječnosti; daj nam, molimo te, tako ga štovati na zemlji da s njime možemo kraljevati na nebesima. Po, itd.” Druga: „Bože, koji si jedinorođenoga Sina svoga, Gospodina našega Isusa Krista, pokazao slavnome kralju Edvardu u vidljivu obliku; podaj, molimo te, da po njegovim zaslugama i molitvama zavrijedimo prispjeti k vječnomu gledanju samoga Gospodina našega Isusa Krista. Koji s tobom, itd.”
3 Budući da su se na grobu sv. Edvarda događala bezbrojna čudesa, kralj Vilim I. ukrasio ga je škrinjom blistavom od zlata i srebra. Tijelo je naposljetku trideset i šeste godine od smrti podignuto iz zemlje. Zatim se kod rimskoga prvosvećenika počelo raditi na tome da mu se odrede svečane počasti. To je osobito na molbe Henrika II., kralja Engleske, podijelio vrhovni svećenik Aleksandar III., koji je godine Kristove 1161., druge godine svoga pontifikata, 7. veljače, bulom izdanom u Anagniju zapovjedio da se on ubuduće ubraja među svete ispovjedaoce i da se štuje. Nju navodi Baronije pod tom godinom, br. 1.
4 Ipak je Prijenos svetoga tijela bio na neko vrijeme odgođen dok se kralj ne vrati iz Normandije u Englesku, kako bi i sam prisustvovao svečanosti. Naposljetku je godine 1163. engleski kralj Henrik, kaže Matej Pariški, uredio prekomorske krajeve po svojoj volji i vratio se u Englesku. I nakon nekoliko riječi: „Iste je godine preneseno tijelo svetoga kralja i ispovjedaoca Edvarda u Westminsteru po sv. Tomi, canterburyjskom nadbiskupu, u nazočnosti kralja Henrika, koji je to bio ishodio.” Matej Westminsterski pod 1164. godinom: „Posvećena je crkva u Readingu, a tijelo sv. Edvarda preneseno je iz zemlje u relikvijar po sv. Tomi, canterburyjskom nadbiskupu.” Surije je izdao povijest ovoga Prijenosa, ali bez početka; nigdje je nismo mogli pronaći cjelovitu, te je stoga ovdje donosimo onako kako ju je on objavio.
§ II. Bulla canonizationis S. Edvardi.
Aleksandar, biskup, sluga slugu Božjih, časnoj braći nadbiskupima, biskupima i ljubljenim sinovima opatima, priorima i ostalim crkvenim prelatima postavljenima po Engleskoj, pozdrav i apostolski blagoslov.
Pomnije motreći postojanost one pobožnosti i čvrstoću vjere koju iskazujete prema svojoj majci, presvetoj Rimskoj Crkvi, potaknuti smo na takvu odluku volje da vas kao predragu braću i posebne sinove Crkve iskrenom ljubavlju u Gospodinu ljubimo, svesrdnije častimo i vaše molbe, koliko s Bogom možemo, drage volje prihvaćamo.
6 Stoga se svakako dogodilo da smo o molbi koju su nam za kanonizaciju Edvarda, nekadašnjega slavnog kralja Engleza, i za njegov upis u popis svetaca vrlo usrdno uputili kako naš predragi sin u Kristu Henrik, presvijetli kralj Engleza, tako i vi sami, održali brižljivo vijećanje s našom braćom te smo pregledali knjigu čudesa koja je svemogući Gospodin po svojem milosrđu očitovao dok je on živio u smrtnom tijelu i nakon što je bio uzet s ovoga svijeta; vidjeli smo također pismo našega prethodnika pobožne uspomene a pape Inocenta, a primili smo o tome i vaša svjedočanstva; premda se tako težak i uzvišen čin po običaju ne dopušta često, nego samo na svečanim saborima,
7 ipak smo po zajedničkom savjetu naše braće, prema zavjetu i želji spomenutoga našeg sina kralja i vašoj, odlučili da tijelo istoga ispovjedaoca treba na zemlji tako proslaviti i dužnim pohvalama častiti kao što je istoga ispovjedaoca Gospodin svojom milošću proslavio na nebesima. Neka se stoga ubuduće ubraja među svete ispovjedaoce onaj koji je to isto kod Boga zaslužio postići znamenjima i krepostima.
8 Budući da dakle dolikuje razboritosti vaše časnosti pobožno ga štovati i svim marom častiti njega kojega je vaša pobožnost zatražila da se apostolskom vlašću časti i štuje, sve vas zajedno apostolskim pismom opominjemo i potičemo u Gospodinu da ga odsad nastojite tako častiti dužnim iskazima poštovanja kako biste njegovim zagovorom kod strogoga Suca zaslužili postići oproštenje i naći slavnu nagradu u vječnom blaženstvu.
a Inocent II. stolovao je od 17. veljače 1130. do 24. rujna 1142.
b Grad je u Laciju, središte Hernika, slavan za procvata Rimske Republike, a i u prijašnjim stoljećima pod rimskim prvosvećenicima; sada je napola razoren, kako svjedoči Leandro Alberti.
§ III. Otkriće njegova tijela.
Kada su se dakle glasnici vratili od Apostolske Stolice, a često spominjani opat, sazvavši časne osobe, kako biskupe tako i opate, u westminstersku crkvu, najprije je dao pred svima pročitati pismo apostolske vlasti o kanonizaciji blaženoga kralja; i tako je, dok su svi pljeskali, odobravali i glasno hvalili Boga, svečano slavljena misa o slavnom Gospodinovu ispovjedaocu, koju je ipak gospodin papa najprije dao u Rimskoj Crkvi po jednom od kardinala časno, kako je i dolikovalo, otpjevati. No budući da je kralj, jer su to prilike zahtijevale, još boravio u prekomorskim krajevima, prema njegovoj je zapovijedi i želji sve odgođeno do njegova povratka, te je njemu pridržanob otkrivanje svetoga tijela.
10 A nakon što su protekle gotovo dvije godine,c pošto se kralj iz Normandije već vratio u Englesku, opat, želeći započeto djelo privesti kraju i ono sveto tijelo, koje se već dugo skrivalo u zemlji, položiti na uzvišenije i časnije mjesto, održao je s kraljem tajno i pomno vijećanje o proslavi prijenosa blaženoga kralja, moleći da dobrom početku pruži ruku dužnoga dovršenja, osobito zato što je po njegovoj zapovijedi primio da za taj čin valja čekati njegovu prisutnost. Kralj je pristao na njegove pravedne molbe i odredio točan dan, kako se obojici činilo prikladnim.
11 U međuvremenu pak opat, primivši savjet od razboritijih ljudi, odluči najprije u tajnosti pregledati prah blaženoga tijela, kako bi tako spremnije mogao prijeći na svečano otkrivanje. Ali budući da je znao da je to djelo sveto i uzvišeno, bojeći se svoje nedostojnosti, jednom i drugi put pristupi i pokuša; no svaki put svijest o vlastitoj slabosti povuče ruku koja je drhtala od nekoga pobožnog oklijevanja. Ali kako je rastao strah, rasla je i pobožnost; kako je rasla pobožnost, pridošlo je pouzdanje s ljubavlju, koja često izgoni strah. Stoga, postavši iz samoga tog straha pouzdaniji i manje plašljiv, vrebao je vrijeme u koje bi prikladno obavio tako tajnovit posao. Jedne dakle noći, pošto su se braća nakon jutarnjih bdjenja vratila na ležajeve, zatvorivši crkvena vrata i isključivši svjetovne poslužitelje, ostade u crkvi sam opat s priorom i nekolicinom za to odabrane braće, koji su se po opatovoj zapovijedi postovima i molitvama pobožnije pripravili za obavljanje tako svetoga djela.
12 Kad su svi oni obukli albe i izuli obuću, te nakon prethodne molitve i s psalmima otpjevanih litanija pred oltarom, pristupi grobu opat s priorom i dvojicom braće, dok su ostali pred oltarom ustrajali u suzama i molitvi. I kad su podigli kamen koji je bio položen povrh sarkofaga, primaknuvši bliže svjetiljke, ugledaše muža gdje leži u pozlaćenoj odjeći, obuven u grimizne čarape i dragocjenu obuću, glave i lica pokrivenih okruglom mitrom, prilično vješto protkanom zlatom; brada mu je također bila snježnobijela i duga, blago kovrčava, te je dolično svojim redom počivala na prsima. Pozvavši stoga braću koja su ostala u molitvi pred oltarom i pripustivši ih tako poželjnom prizoru, nastade među njima velika radost sa zahvaljivanjem. Ipak se još nije zaustavio niti se tako smirio onaj silni duh pobožnosti i goruća želja da promotre, dotaknu i iznutra istraže ono dragocjeno blago za koje su se radovali što su ga već velikim dijelom vidjeli. Položivši stoga ruke s dužnom pobožnošću i strahopoštovanjem, pobožnim su istraživanjem opipavali haljine, pokrivalo glave, tuniku i čarape, provjeravajući jesu li možda, kako je nalagao razum a zahtijevala narav, podlegle raspadljivosti. I gle, otkriše da je sve to sačuvalo prvotnu cjelovitost; primijetiše ipak da su im boja i ljepota dijelom potamnjele, kako zbog dugotrajnoga dodira s kamenom, tako i zbog praha i žbuke koja je pri otvaranju sarkofaga upala unutra; uklonivši to ipak platnenim rupcem koliko su mogli, lako su mogli raspoznati tkaninu, izradu i boju. Podmetnuvši stoga ruke sa strahopoštovanjem i strahom, podigoše ono slavno tijelo jedni kod glave, drugi kod nogu, neki za ramena i po sredini, te ga na prostrtom sagu umotaše u dragocjenu svilenu tkaninu i zatvoriše u drveni kovčeg za to pripravljen, ostavivši unutra sve što je s njime bilo nađeno, osim zlatnoga prstena koji je opat našao na kraljevu prstu te ga je zbog pobožnosti zadržao i odlučio prilično razborito sačuvati na spomen toga događaja.
a Odavde je očito da je ovo pripovijedanje okrnjeno, jer nedostaje početak u kojem je bio spomenut ovaj opat, westminsterski, kako smatram.
b Možda podizanje, kako bilježi Surije.
c Godine 1163., kako rekosmo u § I.
✠