Poglavlje xxxi.
Osim toga, majka spomenutoga mladića dodaje i ovo: da je svoju kćer, imenom Adelajda, već otpisanu od žestine groznice i blizu smrti, odnijela na prag blaženoga Gerlaka i za nju prinijela svecu molitve i zavjete, te se sjeća da je odmah nakon toga tu istu svoju kćer, vraćenu u savršeno zdravlje, odnijela kući.
Poglavlje xxxii.
O nekoj ozdravljenoj gospođi.
U ovoj indikciji koja je nedavno završila, neka je gospođa iz mjesta koje se zove a Rekem, naime supruga nekoga viteza koji se zove Emilije, koji ima prilično glasovito ime u onim krajevima, došla k sv. Gerlaku i ondje mu s velikom pobožnošću iskazala velike zahvale zato što je ona, ležeći u postelji dvanaest i više tjedana, uz pomoć njegovih zasluga od Gospodina bila vraćena u prijašnje zdravlje od boli kojom je bila mučena. a Rekem je gradić s ove strane rijeke Meuse, nedaleko od Maastrichta, poznat po naslovu grofovije, o kojemu opširnije raspravlja gospodin Kristofor Butkens, prior cistercitskoga samostana sv. Spasitelja u Antwerpenu, u knjizi De Insignibus gentilitiis familiæ vander Linden. Ondje se nalazi samostan plemenitih djevica Premonstratenskoga reda, u čijoj se zakladnoj povelji naziva Redinckhem, Radinckhem, Radekem, Rackhem, i nema sumnje da se ovdje označava isto mjesto.
Poglavlje xxxiii.
Druga ozdravljenja.
Iz nekoga grada ua Ardenima, koji se zoveb Houffalize, neki je čovjek došao k svetom ispovjedaocu Gerlaku i za željeni dar zdravlja, udijeljen mu u velikoj i dugotrajnoj muci i slabosti, pobožno je ispunio zavjete hvale i dara.
44 Isto tako s područjac Liègea neka je žena iz puka izvijestila da joj je, dok je jednoga dana bila zauzeta čuvanjem stada, neočekivanim slučajem izrastao veoma ljut čir na nozi, te joj je odmah bila posve zapriječena sposobnost hodanja, pa i stajanja; čim je zazvala ime i zaslugu svetoga Gerlaka, oslobodila se boli i primila sposobnost kako lakoga hodanja, tako i čvrstoga stajanja na nogama.
a Nekoć se veoma široko prostirala Ardenska šuma, od granica Mediomatrika do rijeke Waal, od Moselle i Rajne do Scheldte, a možda i dalje. Sada djelomično čuva ime, pučki l'Ardenne, na obje obale rijeke Meuse u luksemburškoj i lieškoj oblasti.
b Na rijeci Ourthe, u luksemburškoj oblasti.
c Preslavni je grad Liège, drugima Leodicum i Leodiacum, na rijeci Meuse u Belgiji, četiri milje iznad Maastrichta.
Drugi životopis
Svetoga Gerlaka,
OD AUTORA VILIMA CRIPIUSA.
Obraćenje i pokora sv. Gerlaka.
Gerlak, rođen od plemenita roda u pokrajini Valkenburg blizu Maastrichta na rijeci Meuse, kao mladić se posvetio vojničkoj službi: a budući da je bio jednako velik duhom i tijelom, duge brade i plemenita lica, te je uređivao život onako kako običavaju oni koji najčešće slijede vojne tabore lišene vjere i pobožnosti, ubrzo je bio promaknut u zapovjednika konjaničkoga odreda. Dok je obnašao tu službu, bile su najavljene viteške igre kod Jülicha: na kojima, dok je već bio opasan za borbu, dobi sigurnu vijest o smrti svoje supruge; spasonosno potresen tom viješću, kratkim je razmatranjem prozreo tankoću one niti o kojoj vise život i ljudske stvari. Stoga, odbacivši viteški pojas i ostala znamenja svoga dostojanstva s odlukom da ih više neće uzeti, vratio se kući jašući na magarcu; i ondje uredio svoje poslove, te je odjeven u kostrijet i oklop na golo tijelo, bosih nogu, pošao na sveta mjesta koja se običavaju posjećivati iz pobožnosti: među ostalim i u Rim, gdje je vrhovnom svećeniku a Eugenu III. obavio iskrenu ispovijed svojih grijeha i zatražio da mu se za njihovo brisanje naloži pokora. A kada mu je bilo propisano da sedam godina služi siromasima u jeruzalemskom svratištu, on je taj teret željno preuzeo na sebe i onamo otišao; te je s najvećom poniznošću usrdno želio da mu se povjere najniži poslovi, poput čuvanja svinja i drugih životinja, i u toj je službi živio oskudno i oštro.
2 Kada je pak proteklo sedam godina koje su mu bile određene za pokoru, vratio se u Rim oko godine 1155., i od Hadrijana IV., koji je tada bio na čelu svetinja Rima i svijeta, zatražio da mu propiše način života kojim će se ubuduće ravnati. A kada su mu pred oči bili stavljeni različiti oblici kako redovničkoga tako i kanoničkoga življenja, nijedan mu se od njih nije svidio, jer mu se činio preblagim. Stoga, kada je papi otkrio što je zavjetovao Bogu o trajnom uzdržavanju od vina i mesa, a o nošenju kostrijeti i drugim naporima i vježbama, dobio je od njega povelju kojom mu je dana sloboda da živi kod kuće onako kako se bio zavjetovao.
3 Vrativši se dakle u svoj zavičaj, zapovjedio je da mu se oko korijenja izdubi jedan prastari hrast rijetke debljine, i da se u njega unese velika količina kamenja; te da se na nj položi postelja ili rogožina ispletena od slame, i na njoj je, uvijek pokriven kostrijeću i oklopom pod bijelom haljinom Premonstratenskoga reda, obnavljao tijelo potrebnim snom; niti je onu nimalo mekanu odjeću skinuo punih četrnaest godina, osim da je popravi, nego je u nju odjeven umro i bio pokopan. Hrana mu je bio kruh od ječma pomiješanoga s pepelom, a piće hladna voda zahvaćena s nekoga obližnjeg izvora, koji i danas po njemu nosi ime; kod kojega su se stoga, kao što će se poslije reći, dogodila mnoga čudesa. Siromahe pak i hodočasnike koji su k njemu dolazili sv. Gerlak je iz svojih godišnjih prihoda od zemlje i stada darežljivo i obilno gostio, dok je sam u međuvremenu samo uobičajenom hranom i pićem utaživao glad i žeđ.
4 Isti je mnogo vremena posvećivao molitvi: dok se njome bavio, neprestano je ponavljao ove riječi: „Kyrie eleison, Christe eleison. Oče naš, Zdravo Marijo.” Osim toga, premda je stanovao veliku belgijsku milju od spomenutoga grada Maastrichta, u kojem su tada bile, a i danas se nalaze relikvije glasovita svetoga muža Servacija, ipak je u ranu zoru, radi njihova štovanja, po najtežem putu, jer je bio dijelom brdovit, a dijelom močvaran, ne uzevši nikakva svjetla, svakodnevno bosih nogu (premda je na jednu nogu pomalo hramao zbog čira koji mu je bio nastao dok je u Jeruzalemu vodio brigu o teglećim životinjama), a napokon, postavši nemoćniji, jašući na magarcu, žurio k toj crkvi, ne obazirući se ni na kakvu hladnoću i kišu, koliko god bila žestoka, niti na prikaze koje su mu izlazile u susret: izuzevši samo subotnje dane, kada je radi štovanja Bogorodice Djevice, uzevši hodočasničko odijelo, polazio u njezinu veličanstvenu kapelu u Aachenu, udaljenu četiri milje od njegova hrasta. a Eugen III. stolovao je od 25. veljače 1145. do 8. srpnja 1152.
Njegova nevinost na različite načine napadana.
A budući da je tu njegovu krepost nužno slijedila slava, zavideći mu prepozit i redovnici iz Meerssena, pokušali su ga odvući s njegova na svoj način života. Kada to nije uspjelo, lažno su optužili Gerlaka za nekoliko mana kod lieškoga biskupa: i to poimence za osobitu lakomost, i za blago skriveno iz te lakomosti u njegovu hrastu protiv zavjeta siromaštva; kada je biskup zbog toga (previše lakovjeran klevetnicima) zapovjedio da se hrast sruši, nije našao ništa novca, nego naprotiv neke stvari koje su pružale svjedočanstvo izvanredne svetosti života našega sveca. Zbog toga se biskup ražalostio i svoju je službu u duhovnoj skrbi za njega povjerio opatu Bruni i redovnicima iz Rode. Nije mu nedostajalo ni više klevetnika kako za života tako i nakon smrti, ali je njihova zavist i zla navika klevetanja lako izišla na vidjelo. Biskup se pak pobrinuo da se od posječenoga hrasta naprave dvije ćelije za svetoga Gerlaka, u jednoj od kojih bi se posvećivao molitvama, a u drugoj snom obnavljao tjelesne snage: ova je bila tako niska da je u njoj, ležeći na leđima, koljenima dodirivao krov; ona pak bijaše takva da se u njoj s dopuštenjem biskupa mogla prikladno služiti sveta misa; za njezino je uređenje on sam nabavio što se činilo potrebnim, i držao je kod sebe pobožne svećenike radi njezina služenja. Niti je ipak bila utišana gotovo maćehinska mržnja redovnika iz Meerssena prema Gerlaku: ona ih je dotle zasljepljivala da su pod izlikom što je sveti muž davao da mu se izvan župne crkve služi misna žrtva uzalud nastojali da mu se zabrani sudjelovanje u svetinjama.
6 Ovomu je Gerlaku bila suvremenica ona po proroštvima i nevinosti života slavna Hildegarda: koja je, dok je po svom običaju gledala Boga kako sjedi na prijestolju okružen različitim redovima svetaca, vidjela presjajno prazno sjedalo među ispovjedaocima i doznala da je pripravljeno za našega Gerlaka. Stoga mu je u znak svetoga prijateljstva poslala vijenac koji je s djevičanskim velom bila primila od svoga nadbiskupa u Mainzu.
7 Dolazili su k njemu različiti ljudi ne baš najboljeg glasa, primjerice bestidni svećenici, nasilni vojnici, ohole žene i neki nakovrčani mladići: sve ih je oštro korio. I ne bez ploda. Od mladića naime koje sam spomenuo nemali su se broj dragovoljno ponudili da ih ošiša; i dogodilo se da jednome od njih kosa koju je on ošišao više nije narasla. Bio je pak prema sebi tako strog da se ni kada je bio izvan kuće nije služio mekanim posteljama, nego je spavao na zemlji.
8 Nedugo prije smrti, kada mu je njegov svećenik na onu nedjelju koja se zove Nedjelja muke zahvatio vode s uobičajenoga izvora da mu utaži žeđ, a on je donesenu vodu kušao, osjeti da pije vino. Stoga, prolivši je, zapovjedi da se ponovno zahvati voda, i kad je ustanovio da je zahvaćena voda istoga okusa, pomalo ljut na svećenika, sam pođe na izvor; i kada je pio ono što je zahvatio, ponovno iskusi da je voda pretvorena u vino, te zahvalivši Bogu, popi.
Smrt i čudesa.
Kada mu se pak nakon nekoliko mjeseci već približila smrt, a njegov je svećenik slučajno bio odsutan i iz kolegija u Rode nitko nije mogao dovoljno brzo doći, dok iz onoga u Meerssenu nije htio, nije se nimalo time uplašio, nego je bio čvrsto uvjeren da će mu doći pomoć od Boga. Niti se prevario. Dođe mu naime neki časni starac u snježnobijeloj svećeničkoj haljini, za kojega je postojani glas i opće mišljenje bilo da je sveti Servacije, kojega smo gore spomenuli: okrijepljen od njega svim sakramentima po katoličkom obredu, malo poslije, uoči Bogojavljenja, preda svoju čistu dušu Bogu Stvoritelju; te je, kako je htio, u spomenutoj svojoj drvenoj kapelici zatvoren u drveni lijes i užadima spušten u najdublju raku, u nazočnosti mnogih koji su se sa svih strana stekli na sprovod tolikoga muža.
10 Ali Bog nije dopustio da tako sveto tijelo dugo bude zatvoreno u zemlji. Pošto se naime grob sam od sebe otvorio, ono se protiv zakona naravi malo pomalo učinilo vidljivim, pri čemu je ostao netaknut neki križ, koji se i danas drži u cijeni, a koji je bio donio iz Jeruzalema i s kojim je, kako ga je za života uvijek nosio obješenoga o vratu, bio i pokopan, ali i onaj dio kostrijeti koji je taj križ pokrivao. Da vide to čudo, okupili su se mnogi, a među njima nemali broj bolesnika, koji su ovdje povratili zdravlje: kao što je i poslije po zagovoru ovoga sveca dvojici mrtvih vraćen život, a mnogima koji su najteže bolovali zdravlje; i to među ostalima nekome vitezu Adamu,
Hedvigi, supruzi plemenitoga muža Vilima od Binsfelda, i drugoj gospođi, također dvjema djevojkama i jednoj ženi, hromima; također slijepoj i ujedno neplodnoj ženi, kao i drugoj koja je teško trpjela od padavice, također nekom čovjeku koji je nemalo patio od zubi; kao i drugima od dizenterije, te mnogim bolesnim ljudima obaju spolova; i ne samo ljudima, nego i stoci. Štoviše, kada je neka žena potajno uzela nešto zemlje s njegova groba, ona se iznenada pretvorila u krv; a nekome tko je iz njegova mrtvog tijela čupao zub ispali su svi zubi.
Izvor sv. Gerlaka, spasonosan.
Niti su se takve stvari događale samo kod kostiju i groba preblaženoga muža, nego i kod izvora koji mu je, dok je živio, davao piće. Kada je taj izvor, na poticaj đavla, bio zatrpan velikom gomilom nabacanoga kamenja te više od šezdeset godina, uz prešutno dopuštenje posvećenih djevica koje u samostanu podignutom oko njega u čast sv. Gerlaka služe Bogu u Premonstratenskom redu, bio zanemaren i prekriven zemljom i šikarjem, stvari samostana ne samo da su počele nazadovati nego je i sam samostan spaljen, a djevice su bile zarobljene i pogođene nevjerojatnim štetama. Kada je to postalo poznato glasovitomu branitelju katoličke vjere u Nizozemskoj, gospodinu Henriku Cuykiusu, biskupu roermondske Crkve, u čijoj se biskupiji nalazi spomenuti samostan, zapovjedio je da se potraži taj izvor, čijemu je zanemarivanju pripisivao sve spomenute štete. Kada su ga po njegovoj zapovijedi tražili Winand Balthasar, vjerni upravitelj spomenutih djevica, i Arnold Naelen, stogodišnji starac, pronađen je u noći blagdana Uzašašća Gospodnjega godine 1619., dok je spomenuti najpobožniji biskup boravio u utvrdi Valkenburg. Primivši željenu vijest o pronađenom izvoru, zbog svoga najvećeg poštovanja prema svecima (čijemu društvu teži) silno se obradovao: te je sljedećega ponedjeljka, u pratnji nekoliko uglednih muževa duhovnoga i svjetovnoga staleža, pošao u samostan, naime s Teodorom Molanusom, župnikom u Valkenburgu, Vilimom Hesiusom, župnikom u Venlu, i Vilimom Amicusom, župnikom u Hulsbergu, Winandom od Gelderna, personom (kako kažu) iz Gronsvelda; kao i s plemićima Walterom Hoenom, odvjetnikom ili upraviteljem spomenutoga Valkenburga, Petrom Vanderhoefom, ondješnjim namjesnikom, i Jakovom Leickom, pokrajinskim povjerenikom; a jednako tako i s dvadeset pet časnih i katoličkih građana Valkenburga. I ondje, nakon što je svečano odslužena sveta misa, spomenuti biskup s istima i s posvećenim djevicama te drugima, dok je pred njima nošen stijeg pobjedničkoga križa, pobožno je pristupio k izvoru: i kad ga je blagoslovio, nakon što je najpobožnije otpjevan onaj slavni himan Te Deum laudamus, svi su iz njega pili.
12 Ubrzo pak nakon što je pila iz njega, Katarina Tzevelia, predstojnica spomenutoga samostana, koja je bolovala na očaj liječnika, iznenada je ozdravila: kao i poslije nje nemali broj drugih, a među njima neki starac iz Hoelanda koji je imao groznicu, te razni ljudi iz Margratena, Oud-Valkenburga, Heerlena, Cadier en Keera i drugih sela; koji su pobožno radi nadane pomoći pohodili spomenuti izvor. Potaknut svim tim događajima, onaj izvrsni biskup (koji je i sam u mjesecu studenome godine 1606. u Venlu trpio od najtvrdokornijih zatvora utrobe, pa je nakon uzaludno primijenjenih liječničkih zahvata gutljajem one vode, koju je zbog toga bio zapovjedio donijeti iz spomenutoga zdenca, iznenada zadobio zdravlje) zapovjedio je da se ovaj njegov životopis objavi i sažme u ovaj kratki prikaz; kako bi se hvalio Bog u ovom svom svetom Ispovjedaocu i Pustinjaku, kako bi ovaj našao nasljedovatelje i kako bi iz spomenutoga izvora mnogima pritekla dobročinstva. a Venloa, uobičajenije Venlona, pučki Venlo, bogat je i lijep grad u Vojvodstvu Geldern, na rijeci Meuse, četiri milje od Roermonda.
✠