Već smo donijeli nekoliko zvijezda Crkve u Edesi u Mezopotamiji, a upravo ovoga dana sv. Barsimeja biskupa. Njegovu je katedru dvije stotine sedamdeset godina poslije držao sv. Barse, ili Barsa, ili Bars. Teodoret ga u četvrtom padežu naziva Βάρσην, a Baronije je smatrao da se u nominativu kaže Barses, te ga je tako upisao u Martirologij. Naslov 15. poglavlja 4. knjige hist. Ecclesiast. Teodoreta glasi: περὶ τοῦ Βάρσου τοῦ ἐπισκόπου itd., „O sv. Barsi biskupu”. A pogl. 16: Βάρσου τοῦ μεγάλου μεταστάντος itd. U Menologiju Henrika Kanizija naziva se Barsus; u Topografiji Ferrarija Barsam i Barsem, ali pogrešno, jer navodi Teodoreta kod kojega je pročitao napisano Barsem u četvrtom padežu.
2 Spominje se sv. Barse u Romano Martyrologio 30. siječnja ovim riječima: „Ondje (u Edesi) sv. Barse biskupa, slavnoga po milosti ozdravljanja; njega je arijanski car Valens zbog katoličke vjere prognao u najudaljenije krajeve one pokrajine, gdje je završio život.” Grci ga slave 15. listopada; na taj dan Menologij kaže: „Istoga dana spomen sv. oca našega i ispovjedaoca Barsa, biskupa grada Edese, koji je živio pod carem Valentinijanom. On je, učinivši mnoga čudesa, preselio Gospodinu.” Opširnije također Meneji, koje i u tome treba ispraviti što prenose da ga je prognao Valentinijan, budući da je Valentinijan bio pravovjeran i pobožan car. Nego ga je prognao njegov brat Valens, kojega je on uzeo u suvladarstvo godine 364., 29. ožujka, a koji je držao Istok sve do 9. kolovoza 378. i na njemu okrutno progonio katolike jer je sam bio arijanac.
3 Ne znamo je li to isti ovaj Barsa, ili Bars, koji se 28. veljače navodi u Menejma. Ondje se kaže da je bio biskup Damaska; možda je pogrešno tako napisano umjesto Edese; nama je zasigurno onaj damaščanski Bars nepoznat, a Meneji o njemu imaju samo ovo: „Istoga dana sv. Barsa, biskup Damaska, u miru završava.”
„Ostavljajući igre prolaznoga života,
Sudjeluje Barsa u anđeoskim svetkovinama.”
Djela edeškoga Barse ovako ukratko opisuje Teodoret na navedenom mjestu, a po njemu Baronije uz god. 371., br. 109:
4 „Osim toga, Valens je Barsi, čije je ime slavno i u ovo vrijeme ne samo u Edesi kojom je upravljao i u susjednim gradovima, nego i u Feniciji, Egiptu i Tebaidi (jer se kroz sve te narode pronio glas o njemu zbog sjaja njegove kreposti), najprije zapovjedio da nastani otok Arad. Ali kad je doznao da se k njemu slijeva neizmjerno mnoštvo ljudi (jer je, ispunjen apostolskom milošću, riječju izgonio bolesti), prognao ga je u Oksirinh, koji je gradić u Egiptu. A kad je i onamo njegova slava privlačila brojne smrtnike sa svih strana, pobrinuo se da se taj starac, već doista prikladan stanovnik za kraljevstvo nebesko, odvede u neku utvrdu smještenu na krajnjim granicama i nasuprot barbarima koji borave u blizini, kojoj je ime Filon. Prenose da njegova postelja na otoku Aradu ostaje sve do današnjega dana, ukrašena zaista velikom čašću; jer mnogi mučeni bolestima, čim legnu na nju, po vjeri se vraćaju u potpuno zdravlje.”
5 Toliko Teodoret, koji ga ponovno spominje u sljedećem poglavlju kada govori o sv. Eulogiju, tada njegovu prezbiteru, a poslije nasljedniku; njega je namjesnik Modest pozvao da stupi u zajedništvo s onima s kojima je u zajedništvu i car, naime s krivovjernim biskupom kojega je Valens ugurao na tu stolicu pošto je Barse bio protjeran, a on je odgovorio da ima pastira (naime Barsu) i da slijedi njegov mig. Zbog toga je zajedno s Protogenom, koji je poslije bio biskup Harana, bio prognan u Antinoopol, grad u Tebaidi, gdje su vrlo mnoge priveli Kristu. Kad se zatim smirila oluja progona, vratili su se u domovinu, te je božanski Eulogije, pošto je onaj veliki Barse bio prenesen u blažen život lišen svake nevolje, bio postavljen na čelo Crkve kojom je on upravljao. O Eulogiju ćemo opširnije govoriti 5. svibnja, a o Protogenu sutradan.
6 Mjesta progonstva sv. Barse bila su tri: Arad, otok u Feniciji; Oksirinh, grad u Egiptu, u kojem Rufin u knj. 2 de Vitis PP; pogl. 5, piše da je nedugo nakon tih vremena našao dvadeset tisuća redovnica djevica i deset tisuća monaha, te divljenja vrijednu ljubav prema putnicima. Naposljetku je iz Oksirinha bio odveden εἰς φρούριον ἔσχατον τοῖς ἐκεῖ γειτονεύουσι βαρβάροις, Φιλὼ δὲ τούτῳ ὄνομα, „u utvrdu, odnosno stražarnicu, krajnju prema ondje susjednim barbarima, kojoj je ime Filon”. Čini se da Baronije u Martyrologio Romano gore smješta tu utvrdu u Mezopotamiju, ili zasigurno u Siriju, kad kaže da je prognan u najudaljenije krajeve one pokrajine. Čini se da Teodoret radije naznačuje da se nalazila na granicama Tebaide ili Libije, kad piše τοῖς ἐκεῖ γειτονεύουσι βαρβάροις, „ondje susjednim barbarima”; ili, kako ima drugo čitanje, τοῖς ἐκεῖ βαρβάροις γειτονεῦον, „blizu barbarima koji su ondje”. ἐκεῖ, „ondje”, treba odnositi na egipatski grad Oksirinh, o kojemu je neposredno prije bila riječ. A Egipat je sa svih strana bio okružen barbarskim narodima tuđima gradskom načinu života: Saracenima, Arapima scenitima, trogloditima i stanovnicima vanjske Libije. I doista se kod Ptolemeja, knj. 4, pogl. 4, spominje Φίλωνος κώμη, „Filonovo selo”, među kopnenim mjestima pokrajine Kirenaike, a također i drugo Filonovo selo u Libiji, nešto bliže Egiptu. Nicefor Kalist u knj. 11, pogl. 22, gdje navodi upravo to iz Teodoreta, piše ovako: εἰς τινα ἐσχατιὰν οὐ πόρρω τῶν γειτονούντων βαρβάρων μετετίθει, Φιλὼ ἦν ὄνομα τῷ χώρῳ, „premješta ga u neku zabit nedaleko od susjednih barbara; mjestu je bilo ime Filon”.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.