Sv. Grgur u homiliji 38 in Evang. i u knj. 4 dial; pogl. 16, svjedoči da je njegov šukundjed bio Feliks, biskup Rimske Crkve, kao što smo rekli 5. siječnja kada je bila riječ o tetki istoga Grgura, Emilijani Djevici. Ivan Đakon na početku životopisa sv. Grgura smatra da je ovaj Feliks bio četvrti toga imena; ovako naime piše: „On, potekao od senatorskoga roda, vukao je koliko najplemenitije toliko i najpobožnije rodoslovlje, tako da je njegov šukundjed bio četvrti Feliks, prvosvećenik Apostolske Stolice, muž velikoga poštovanja u Kristovoj Crkvi, koji je na Svetoj cesti pokraj Romulova hrama najljepše sagradio baziliku svetih mučenika Kuzme i Damjana, kako se sve dosad vidi.” Ali Baronije u Bilješkama uz Martyrol. 25. veljače tvrdi da šukundjed sv. Grgura nije bio četvrti, nego treći; jer je ovaj, kao i Grgur, bio Rimljanin, a onaj je bio podrijetlom iz Samnija, a ne sa Samosa, kako naznačuje Platina; i zato što se čini da to posve zahtijeva vremenski slijed, budući da je od Feliksove smrti do Grgurova pontifikata proteklo samo 60 godina. Ali o toj će stvari biti prikladnije mjesto za raspravu kada bude riječ o Feliksu 3. 25. veljače. Feliks IV. štuje se 30. siječnja, jer se tako čita u tablicama Rimskoga martirologija pregledanima vlašću vrhovnoga svećenika Urbana VIII. 25. veljače: „U Rimu spomendan sv. Feliksa III. pape, koji je bio šukundjed sv. Grgura Velikoga”, itd; prije se čitalo: „U Rimu spomendan sv. Feliksa IV. pape, koji je bio šukundjed sv. Grgura pape.” A 30. siječnja nekoć se nalazilo: „U Rimu sv. Feliksa Trećega pape, koji se mnogo trudio za katoličku vjeru.” Sada je ono „Trećega” izostavljeno. Spominje se u mnogim martirologijima 30. prosinca sv. Feliks, rimski biskup, ali ga neki izričito nazivaju Trećim. A 28. svibnja navodi se ovaj Četvrti u rukopisnom Florariumu ovim riječima: „U Rimu spomendan sv. Feliksa IV. pape, koji je ustanovio da se posveta crkve slavi svake godine.” Ovo je malo podataka o Četvrtome zapisao Anastazije Bibliotekar u lib. de Romanis Pontificibus:
2 „Feliks, rodom Samnijac, od oca Kastorija, stolovao je četiri godine, dva mjeseca i četrnaest dana. Bio je pak u vrijeme kralja Teodorika i cara Justina, od konzulata Mamertina sve do konzulata Lampadija i Oresta, od dana 12. srpnja sve do 12. listopada. On je sagradio baziliku sv. Kuzme i Damjana u gradu Rimu, na mjestu koje se zove Sveta cesta, pokraj hrama grada Rima. U njegovo je vrijeme požarom izgorjela bazilika svetoga mučenika Saturnina na Salarijskoj cesti, koju je obnovio iz temelja. On je također zaređen u miru i živio je sve do vremena kralja Atalarika. Obavio je dva ređenja u gradu Rimu tijekom mjeseca veljače i ožujka: pedeset pet prezbitera, četiri đakona i trideset devet biskupa po raznim mjestima. On je također pokopan u bazilici bl. Petra apostola 12. listopada, a biskupstvo je bilo ispražnjeno 1 mjesec i 15 dana.”
3 Toliko Anastazije, iz čega treba ukratko rasvijetliti neke stvari, osobito njegov izbor i javna djela. Treba naznačiti godinu, dan i način izbora. Krivovjerni kralj Teodorik, kako piše isti Anastazije, s velikom je prijevarom i mržnjom dočekao papu Ivana i senatore (Teodora, Importuna i Agapita, bivše konzule koji su bili poslani u Carigrad), koje je čak htio pogubiti mačem, ali se bojao srdžbe cara Justina; ipak ih je sve zatočene u tamnici zlostavljao i mučio, tako da je preblaženi Ivan, biskup prvoga sjedišta i papa, iscrpljen u tamnici umro. On je preminuo u Ravenni u tamnici 18. svibnja kao mučenik... Njegovo je tijelo preneseno iz Ravenne i pokopano u bazilici bl. Petra apostola 27. svibnja, za konzulata Olibrija, a biskupstvo je bilo ispražnjeno 38 dana. Izabran je Feliks, kako je već rečeno iz Anastazija, dana 12. srpnja, te tako od 18. svibnja, odnosno 18. svibnja, sve do 12. srpnja ima ukupno 56 dana. Baronije uz god. 526. tvrdi da je Ivan umro 27. svibnja, a pokopan 26. lipnja, te da je Feliks izabran 24. srpnja; i misli da je pogrešan kodeks u kojem se kaže da je Ivan pokopan 27. svibnja: ali nas ne uvjerava da odstupimo od Anastazija, osim ako ne iznese pouzdanije svjedočanstvo ili neoboriv razlog.
4 A to se dogodilo za konzulata Olibrija, Kristove godine 526. Ipak se kaže da je stolovao od konzulata Mamertina, ili radije Mavorcija, jer se njegova prva godina najvećim dijelom podudara s Mavorcijevim konzulatom. Inače, budući da je poznato da je Ivan umro za konzulata Olibrija, i budući da isti Anastazije piše da je Teodorik poginuo 98. dana nakon njegove smrti, to jest, kako mi nagađamo, 23. kolovoza, ipak je taj isti tiranin nametnuo Feliksa Rimljanima; bio je on doduše dostojan toga stupnja, ali ipak krajnjim nasiljem, kakvim se nije poslužio nijedan od prijašnjih careva osim Konstancija, također krivovjerca, u slučaju Feliksa II.: da bi uvidjeli koga slijede oni koji umanjuju presvetu slobodu te Crkve, i da bi znali da se i oni sami trebaju bojati njihova kobnog svršetka. Sve ovo, Feliksova općepoznata čestitost, glasovi Rimljana usmjereni prema drugome, izbor obavljen po samovolji tiranina, ali zatim odobren od rimskoga klera i Senata, sve se to, velim, može razabrati iz pisma kralja Atalarika Rimskomu senatu, koje se nalazi kod Kasiodora, knj. 8, Variar. 15, i glasi ovako:
5 „Senatu grada Rima kralj Atalarik. Priznajemo da je našemu duhu najmilije što ste u izboru za biskupstvo odgovorili sudu slavnoga gospodina našega djeda. Trebalo se naime pokoriti odluci dobroga vladara, koji se, razmatrajući mudrim vijećanjem, premda u drugoj vjeri, pokazao da je izabrao takva prvosvećenika kakav s pravom ne treba nikome biti mrzak; kako biste spoznali da je on ponajviše želio da po dobrim svećenicima procvate pobožnost svih Crkava. Primili ste stoga muža i božanskom milošću pohvalno poučena i kraljevskim ispitivanjem hvaljena. Neka nitko više ne bude sputan prijašnjom prepirkom. Nema sramote pobijeđenoga onaj čiju je želju nadvladao vladar. Štoviše, čini ga svojim onaj tko ga bude ljubio u čistoći. Jer kakav bi bio razlog za bol kad i u ovome nalazi ono što je, vođen pristranošću, želio u drugome? To su građanska natjecanja, borba bez željeza, svađa bez mržnje: povicima, a ne bolima obavlja se ta stvar. Jer premda je osoba uklonjena, ipak vjernici ništa ne gube kad se posjeduje željeno svećeništvo. Zbog toga, dok se vraća vaš poslanik, glasoviti muž Publijan, smatrali smo razumnim uputiti vašem zboru pozdravne retke. Uživamo naime u velikoj ugodnosti kad god izmjenjujemo riječi sa svojim velikašima; a nimalo ne sumnjamo da će i vama biti najslađe ako spoznate da je i nama milo ono što ste učinili po njegovoj zapovijedi.”
6 Toliko o izboru Feliksa, za kojega se kaže da je stolovao 4 godine, 2 mjeseca i 14 dana, odakle bi prema već postavljenom računu slijedilo da je umro 26. rujna, odnosno 26. rujna, premda se kaže da je preminuo 12. listopada; a od 12. srpnja do 12. listopada su tri puna mjeseca. Ni u jednom osim u njemačkom Kanizijevu martirologiju nismo našli zabilježen spomen na Feliksa 12. listopada. Umro je, kako je prije napisano, za konzulata Lampadija i Oresta, Kristove godine 530., kad je već bila započela 3. godina kralja Atalarika. Zašto se štuje 30. siječnja, nama nije poznato.
7 Feliks je sagradio baziliku sv. Kuzme i Damjana u gradu Rimu, na mjestu koje se zove Sveta cesta, pokraj hrama grada Rima. A gore navedeni Ivan Đakon piše da je ova bazilika svetaca sagrađena pokraj Romulova hrama: to se više sviđa našem Aleksandru Donatiju u knj. 3 de urbe Roma, pogl. 3, jer Klaudijan u knj. 2 in Stiliconem piše:
„Prevareni, odlaze na pragove gospodarice Rime,
Okupljaju se pod krovovima božice koji bijelo blistaju Na brežuljku Palatinu”, odakle zaključuje da je hram grada Rima bio na brežuljku Palatinu, kuda se spušta na Svetu cestu blizu Titova slavoluka; te smatra da je ondje gdje je crkva sv. Kuzme i Damjana bio Romulov hram: osim ako je Anastazije nije smjestio pokraj hrama grada Rima, što nije daleko, jer između njih leži samo Goveđi trg (Forum Boarium). Isti u pogl. 4 iste knjige piše da je Romulov hram smješten na Svetoj cesti papa Feliks IV. posvetio sv. Kuzmi i Damjanu. A u knj. 4, pogl. 3: „Feliks IV., za talijanskoga kralja Teodata, posvetio je na Svetoj cesti baziliku sv. Kuzme i Damjana, preuredio stari Romulov hram.” Ali čini se da je preučeni muž pogriješio u pamćenju, jer je Feliks umro 3. godine Atalarika, a Teodat je tek četiri godine poslije od Amalasunte bio uzdignut na kraljevstvo. Istu crkvu sv. Kuzme i Damjana spominje isti u knj. 2, pogl. 12, a u knj. 4, pogl. 12 piše da ju je sjajno ukrasio Urban VIII. Opširno o ovoj bazilici raspravlja Oktavije Panciroli u Thesauris absconditis almae Urbis, reg. 1, eccles. 17. Andrija Du Chesne navodi ovaj stari natpis koji se nekoć u njoj vidio:
„Božja dvorana blista prekrasna od sjajnih kovina,
U kojoj još više sja dragocjeno svjetlo vjere.
Po mučenicima liječnicima puku dođe sigurna nada spasenja,
I od svete časti poraste to mjesto.
Ovaj dar dostojan biskupa prinese Gospodinu Feliks,
Da bi živio u nebeskoj utvrdi svoda.”
Čini se da je to pjesma koju navodi Platina, izvedena u mozaiku.
8 Drugo javno djelo Feliksa Četvrtoga bila je bazilika svetoga mučenika Saturnina na Salarijskoj cesti, obnovljena iz temelja nakon što je izgorjela u požaru, koju spominje i naš Donati u knj. 4, pogl. 3. Budući da je ne navodi Oktavije Panciroli, nagađamo da ili sada više ne postoji ili je promijenila ime. Da je Feliks dovršio i baziliku sv. Stjepana, koju je bio započeo njegov prethodnik Ivan, pokazuje isti Du Chesne iz dvaju starih natpisa, od kojih prvi glasi ovako:
„Djelo koje je bazilici blaženoga mučenika Stjepana Nedostajalo, od biskupa Ivana u mramoru započeto,
Uz pomoć Gospodnju papa Feliks, dodavši mozaik,
Sjajem je svetomu puku Božjemu dovršio.”
„Gledaš li pozlaćeni krov na nebeskom vrhu,
I zvjezdani svod što presjajno blista poduprt svjetlom?
Uz pomoć Gospodnju biskup Feliks, sluga Božji,
Trg bazilike blaženoga mučenika Stjepana ukrasio je mozaikom i mramorom.”
9 Slavnu Atalarikovu odredbu, koja postoji kod Kasiodora, knj. 8, Variar. 24, kojom se određuje da tko god iz bilo kojega razloga želi sudski tužiti nekoga iz rimskoga klera, najprije treba doći na sud preblaženoga pape da bude saslušan, kako bi ili on sam presudio među njima po običaju svoje svetosti ili povjerio parnicu da se okonča revnošću za pravednost, za nju, velim, neki nimalo nevjerojatno nagađaju da je donesena na molbu sv. Feliksa.
Ta odredba krivovjernoga čovjeka mogla bi s pravom utjerati rumenilo u lice današnjim političarima, jer vlast za koju on želi da ostane Crkvi iz dugoga običaja i posve dolično, oni svakom vještinom i prijevarom nastoje oduzeti. Ujedno u dušama crkvenih ljudi treba duboko biti usađeno ono što isti naglašava: „Vaš je poziv nebeski život. Ne spuštajte se na niske želje i zablude smrtnika. Svjetovnjaci neka se obuzdavaju ljudskim pravom, a vi se pokoravajte svetim običajima.”
10 U svescima sabora postoje pod imenom Feliksa IV. Njegove poslanice: tri poslanice: prva, dana 1. ožujka za konzulata Lampadija i Oresta, zabranjuje da se mise slave osim na mjestima posvećenima Bogu, osim ako ne natjera velika nužda. Druga je poticajna plemenitoj gospođi Sabini, dana XII. kalenda studenih za konzulata Lampadija i Oresta, ali je pogreška ili u oznaci dana ili u imenu prvosvećenika. Treća je upućena Cezariju iz Arlesa, dana 3. veljače nakon konzulata Mavorcija, presvijetloga muža, to jest Kristove godine 528. Odakle je jasno da je dana prije drugih dviju. Pogrešno se obično piše da je dana nakon konzulata M. Severa Boetija, presvijetloga muža, što je mnoge mučilo, jer se Boetijev konzulat nije mogao odnositi na pontifikat Feliksa IV., niti je u vrijeme Feliksa III. stolovao Cezarije. Pravo je čitanje vratio naš Sirmond iz kodeksa iz Arlesa.
11 Pokopan je sv. Feliks u bazilici bl. Petra apostola, kako piše Anastazije. Ovaj njegov nadgrobni natpis iz Dodatka starim natpisima navodi Du Chesne:
„Pouzdana je vjera da su pravednicima otvorena nebeska kraljevstva,
Koja sada radostan posjeduje biskup Feliks;
Stavljen na čelo mnogima, ponosan poniznom pobožnošću,
Zaslužio je jednostavnošću uzvišeno mjesto.
Darežljiv prema siromasima, pružajući utjehu bijednima,
Učinio je da poraste bogatstvo Apostolske Stolice.”
Oktavije Panciroli u navedenoj knj., reg. 11, eccles. 7, prenosi da u relikvije: crkvi sv. Tome postoje neke relikvije sv. Feliksa pape i nagađa da su Četvrtoga; također neke u crkvi sv. Siksta 23, u 9. četvrti.
12 Piše Platina, a za njim lakomisleno Ciacconius: „Feliks, vodeći u međuvremenu brigu o božanskim stvarima, udario je anatemom i carigradskoga patrijarha koji je zastranio od vjere.” U to je vrijeme Carigradskom Crkvom upravljao Epifanije, izvanredno katolički biskup i najodaniji Rimskoj Stolici. Njega je doduše naslijedio krivovjerac Antim, ali nekoliko godina nakon smrti sv. Feliksa, zbog kojega su se podigli čudesni nemiri, kako se može vidjeti kod Baronija. Gotovo isto što i Platina napisao je Petar de Natalibus, koji u knj. 6, pogl. 135 piše ovako: „On je izopćio carigradskoga patrijarha okaljanoga arijanskim krivovjerjem i osudio krivovjernoga poglavara.”
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.