U Vaucellesu, ili Vallis-celli, samostanu cistercitskoga reda na području Cambraia uz rijeku Scheldt, blizu gradića Crèvecoeur, može se vidjeti slavan samostan. Prvi njegovi opati Radulf, Rihoard i Nikola istaknuli su se svetošću života: od njih se Radulf čita upisan 30. i 31. prosinca, a Nikola 30. svibnja i 6. prosinca u djelu Menologium Cisterciense i drugdje. Rođendan za nebo Rihoarda, koji se naziva i Rikard i Riquard, navodi se ovoga 28. siječnja, a prijenos moći njega i druge dvojice 30. svibnja; premda se dogodio dan prije, odnosno 29. svibnja, kako će se niže reći.
2 Među knjigama naše profesne kuće u Antwerpenu nalazi se rukopisni Chronicon Euzebija, Prospera, Sigeberta i drugih, koji je nekoć pripadao Abrahamu Orteliju, a prije toga opatiji u Vaucellesu, ili ga je zasigurno dopunio neki monah iz Vaucellesa. U njemu se ovako spominju počeci toga samostana pod 1131. godinom Kristovom: „Ove je godine započet samostan sv. Marije Crkve u Vaucellesu”; a pod sljedećom, 1132.: „Ove je godine došao samostan monaha sa svojim opatom, imenom Radulfom, iz Clairvauxa na ovo mjesto koje se zove Vaucelles, prvoga dana kolovoških kalenda, kojega se dana slavi blagdan sv. Petra u okovima. Ovaj Radulf, prvi opat ovoga samostana, podrijetlom iz Engleske, bio je svima uzor životom, vladanjem i žarom pobožnosti.” Njih je doveo blažene uspomene sv. Bernard, prvi opat samostana u Clairvauxu. Postoji 186. poslanica istoga Bernarda, kojom moli Šimuna, sina kaštelana Cambraia, da potvrdi darovanje Ligecurtisa koje je otac ustupio za djelo ovoga samostana.
3 Pod 1149. godinom u istom se ljetopisu navodi ovo: „Ove je godine posvećena crkva samostana sv. Marije u Vaucellesu od Samsona, nadbiskupa Reimsa, VII. lipanjskih kalenda, u četvrtak duhovskoga tjedna.” Te je godine Uskrs pao na 3. travnja, Duhovi na 22. svibnja, uz nedjeljno slovo B. Stoga pogrešno piše Klaudije Robert u djelu Gallia Christiana da je Samson ovu crkvu u Vaucellesu posvetio 1131. godine, u kojoj je godini VII. lipanjskih kalenda bila subota. Hram pak koji ondje sada stoji daleko je najljepši i među ostalima ovoga reda kod Belgijanaca najprostraniji; te duljinom nadmašuje i katedralni hram u Cambraiu, kako piše očevidac Aubert Miraeus u djelu Chronicon Cisterciense.
4 Pod 1151. godinom rukopisni Chronicon nastavlja ovako: „Gospodin Radulf, prvi opat ovoga samostana, nakon što je navršio 19 godina otkako je došao na ovo mjesto i pet mjeseci, III. siječanjskih kalenda, oslobođen okova zemaljske raspadljivosti, preminuo je sa svijeta: njega je naslijedio časni muž imenom Riquard, i sam uzet iz Clairvauxa, zrela vladanja, osobit razboritošću, vedra lica, ljubazan u razgovorima, naočita stasa, umjeren u svemu.” Ovoj pohvali dodaje prečasni gospodin Nikola Daussy, prior u Vaucellesu, u pismu koje nam je poslao o toj stvari, iz staroga rukopisnog kodeksa koji Raissius naziva Chronicon MS.: „i po svemu hvalevrijedan.” Henriquez u 2. knjizi djela Fasciculus Sanctorum Ordinis Cisterciensis to po svom običaju opširnije proširuje: „Zbog čudesne umjerenosti duha”, kaže, „pobožnosti i redovničkoga obdržavanja svi su ga smatrali najprokušanijim”, i malo dalje: „Budući da je stoga zbog izvanrednih kreposti i osobite pobožnosti bio svima drag te je stekao zadivljujući glas svetosti, proširio je ime svoje zajednice po okolnim krajevima. Sam je pak pun dobrih djela preminuo iz ovoga života.” To piše Henriquez, citirajući Miræusov Chronicon Cisterciense i Dodatak Sigebertu, na kojima mjestima iznosi ponešto iz našega rukopisnog ljetopisa. Iz Henriqueza isto prepisuje Raissius.
5 U rukopisnom kodeksu Nikole Daussyja, čiji autor svjedoči da je s Radulfom živio 27 godina, nalazi se ovo o nasljedstvu prvih opata i rastu samostana: „Ostavio je Radulf stotinu i sedam zavjetovanih monaha i tri novaka, a braće laika stotinu i trideset, koje je imao pod svojom upravom. Stoga, kad je naš otac sv. Bernard nakon njegove smrti doveo njegova nasljednika Rikarda, muža blage uspomene, i vidio tako slavan zbor monaha i braće laika, razveseljen u duhu progovorio je ovim glasom rekavši: Blagoslovljen Bog! Nekoć sam doduše u početku na ovo mjesto doveo malen broj ljudi, a sada, gledajući vas kako ste iz onoga malenog stada narasli u toliko mnoštvo, radujem se i kličem te zahvaljujem svemogućemu Bogu itd.” Niže pak isti autor kaže da nije pronašao iz kojega je naroda bio. Raissius i Henriquez u Menologiju pišu da je bio Englez, ali na temelju kojega autora?
6 U rukopisnom Chroniconu na kraju se izvan kronološkoga reda dodaje ovo: „Godine utjelovljene Riječi 1179., u vrijeme pape Aleksandra, za vladavine cara Fridrika, mjeseca svibnja, IV. lipanjskih kalenda, u utorak, podignute su kosti opata ovoga mjesta iz kapitula u kojemu su od početka bile položene, naime gospodina Radulfa, prvoga opata ovoga samostana, i gospodina Riquarda drugoga, i gospodina Nikole, koji ga je naslijedio na trećem mjestu, ali je zbog prevelike tjelesne slabosti odstupio od same opatije: i položene su od gospodina Alelma, koji je službu upravljanja preuzeo na petom mjestu, s dostojnom čašću ispod zida nove crkve, koji je između vrata same crkve i spremišta knjiga, prema sjevernoj strani, na časno pripravljenim mjestima, dok su svi poslužitelji bili odjeveni u albe, a nazočan je bio i brojan zbor kako braće laika tako i monaha, te mnoštvo veoma mnogih svjetovnjaka, dok kraljuje Gospodin naš Isus Krist, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova, Amen.” I drugom rukom: „Taj je, naime, već spomenuti prijenos opata obavljen nakon Sabora koji je iste godine pod papom Aleksandrom III. proslavljen u Rimu, i druge godine otkako je Crkvi vraćen mir, koja je dvadeset godina pod već spomenutim papom bila silno mučena u raskolu napadima zlih ljudi.”
7 To stoji u onom rukopisu, a Miraeus je to sažeo i objavio u djelu Chronicon Cisterciense, posuvši dvostrukom pogreškom: prvo, što kaže da je prijenos obavljen III. lipanjskih kalenda, dok se izričito čita IV. kalenda, koji je te godine pao u utorak kad je nedjeljno slovo bilo G. Istu su pogrešku iz Miraeusa prepisali Henriquez u djelima Fasciculus i Menologium, Raissius i Ménard pod 30. svibnja, kojega dana oni to navode. Druga Miræusova pogreška jest što je pročitao da je prijenos obavljen „po Saboru”, dok je napisano „nakon Sabora”. Taj je Sabor održan 5. ožujka 1179. godine, kako svjedoče Vilim Tirski, knj. 21 djela De bello sacro, pogl. 26, Rogerije i drugi. A mir je Crkvi vraćen 1177. godine; nesloga između cara Fridrika i pape Hadrijana IV. bila je započela 1157. godine. Toliko o vjerodostojnom čitanju ovoga ljetopisa. Henriquez, citiravši Miraeusa, ovako to tumači u djelu Fasciculus: „Nakon njegove smrti počeo se isticati tolikim znakovima svetosti da je, nakon što je o toj stvari provedena brižljiva istraga, Lateranski sabor, održan u Rimu pod papom Aleksandrom III., zapovjedio da se podigne njegovo tijelo i izloži narodu na štovanje i čašćenje. To je doista svečano učinjeno godine Gospodnje 1179., III. lipanjskih kalenda.” Slično ima isti Henriquez ovoga 28. siječnja i 30. svibnja. Njega na prvi dan slijedi Raissius, a na potonji Ménard; kod svih njih urešen je naslovom blaženoga.
8 O ovom nam je prijenosu prije citirani prior Nikola napisao ovo: „Sigurno je da su njihova tijela bila prenesena iz staroga samostana u novi i časno pohranjena u većem klaustru pokraj stuba hrama: to mjesto zasigurno još i danas postoji i vidi se; na tom je mjestu nekoć bila izvješena neka ploča svjedokinja njihova prijenosa, koja je doista nabrajala biskupe, opate, plemiće i puk nazočne ovoj svetkovini. Ali kad je Filip Drugi, kralj Španjolske, spremajući se napasti Saint-Quentin, prošao pokraj nas, među ostalim ruševinama i nevoljama ova je ploča propala. Ipak nam je do danas preostalo ovo: da se redovnici koji prolaze, ili cijeli samostan zajedno, dok prolaze pokraj mjesta u kojemu se čuvaju njihove relikvije, ponizno i pobožno naklone, koje je poštovanje zasigurno od naših otaca doteklo sve do nas. I čini se doista da je takav prijenos ustanovljen radi nekoga štovanja, a ne, kakva je bila stega toga vremena, nepromišljeno poduzet bez vlasti rimskoga prvosvećenika.”
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.