Karlu Velikomu pridružujemo Spea (možda bi tkogod smatrao da je ispravnije reći Spes); ne zato što bi nam bila istražena njegova dob, stalež, djela, dan rođenja za nebo ili prijenosa, nego zato što je u Aachenu, gdje se Karlo osobito štuje, nekoć počivao; zato ga i Molanus u djelu Natales SS. Belgii i mi donosimo 28. siječnja zajedno s Karlom. Ipak isti Molanus svjedoči da u Aachenu nema nikakve uspomene na njega, osim što se u popisu relikvija nalazi napisano ovako: „Prah relikvija sv. Spea, biskupa i mučenika.”
2 Ispovjedaocem, a ne mučenikom ni biskupom, naziva ga Lambert iz Hersfelda, koji svjedoči da je u njegovo vrijeme, naime 1072. godine, Henrik IV. odnio relikvije sv. Spea u Harzburg, a da ih je dvije godine poslije, kad je Harzburg bio razoren, neki susjedni opat prenio u svoj samostan. Harzburg, ili Hartzburg, nekima Hercinoburgum, gradić je udaljen dvije milje od Goslara, gotovo na samim granicama biskupije Hildesheim. Njega je nakon smrti Henrika III. sagradio ili utvrdio Henrik, kao i mnoge druge utvrde koje isti autor nabraja, više radi tlačenja negoli radi održavanja u vjernosti Sasa i drugih susjednih naroda. O njemu Oton iz Freisinga u djelu De gestis Friderici Imperatoris, knj. 1, pogl. 4, kaže: „Neka utvrda, nazvana Harzburg, utemeljena od cara na ulazu u pokrajinu na najutvrđenijem mjestu radi napadanja istoga naroda.”
3 Ovamo su dakle 1072. godine donesene relikvije sv. Spea; tako kaže Lambert: „Kralj je pošao u Aachen, ondje uzeo sv. Spea ispovjedaoca, ruku pravednoga Šimuna, o kojemu je spomen u Evanđelju, glavu Anastazija, monaha i mučenika, te relikvije drugih svetaca, i prenio ih u Harzburg.” O Šimunu Pravedniku govorit ćemo 8. listopada, a govorili smo 22. siječnja o sv. Anastaziju mučeniku. Čini se da je njihove relikvije u Aachen donio Karlo Veliki, koji je onamo sabrao golemo i posve divljenja vrijedno blago svetih relikvija: ondje se i danas nalaze i svake se sedme godine javno pokazuju, uz slavan stjecaj naroda, preslavni ostaci nebesnika: ali su mnoge odvezene drugamo od kraljeva i careva, kako ovim i drugim primjerima poučava Beka u 9. poglavlju.
4 Smatramo da se sv. Speo, budući da o njemu ništa nije istraženo drugdje, može ubrojiti među one čije je relikvije Karlo donio u Aachen iz Italije. A bit će možda i onih koji će posumnjati da je Speo zapravo Spes, biskup Spoleta, čiji rođendan za nebo pada na 23. studenoga, premda se svetkovina prebacuje na XXIX., kako svjedoči Ferrari; ili svakako onaj opat iz Norcije, o kojemu govori sv. Grgur u 4. knjizi djela Dialogi, pogl. 10, i martirologiji 28. ožujka.
5 Kojom su prigodom one relikvije odnesene iz Harzburga, pripovijeda isti pisac iz Hersfelda pod 1073. godinom: „U to su vrijeme”, kaže, „oni koji su bili u Harzburgu počinili mnoga i glasovita djela vojničke drskosti. Često su, naime, provaljivali, pljačkali u susjednim krajevima i činili nemala krvoprolića među ljudima, te bi se, prije negoli bi se Sasi mogli u velikom broju okupiti da odbiju silu, povukli u utvrdu. A osobito su bili pogubni za stanovnike Goslara zbog blizine. Veoma mnoge su, naime, od njih pobili, njihova su dobra koja bi se našla izvan grada čestim upadima pustošili, a trgovce stranih naroda iz straha da ne izgube život sprječavali da onamo dovoze uobičajenu robu.”
6 Zbog te se vojničke drskosti dakle dogodilo da je, premda su se Sasi bili pomirili s carem, novom urotom gotovo seljačkoga puka 1074. godine utvrda bila razorena, što isti autor ovako spominje: „Nadalje, puk Saksonije, osobito onaj koji je nastanjivao seoca susjedna utvrdi Harzburgu, silno je uvrijedilo to što su u Harzburgu bile sačuvane ikakve relikvije: i smatrali su da tolikim naporima ništa nije učinjeno dok god stoji i netaknuta je utvrda koja je bila glava i početak svih poraza koje su pretrpjeli, i koja je nekoć najbogatija imanja okolnoga kraja sada pretvorila u užas i pustoš: da kralj nije iskazao čast božanskom štovanju, nego je pod izlikom vjere tražio zaštitu za svoju okrutnost; kako bi, naime, kad se nakon kratka vremena obnovi rat, pošto sasima splasne ovaj gnjev, imao mjesto kamo će ponovno sigurno smjestiti svoje vojnike za uništenje Saksonije; i tada bi se tim okrutnije oborio na pobijeđene što sada odlazi razjareniji sretnim uspjesima Sasa. Šireći to uzajamno neobuzdanim povicima, raspalili su se na veliku divljačnost. Stoga trećega dana nakon što je kralj otišao, bez znanja i savjeta knezova, skupivši se u gomilu, provale u Harzburg, ono što je preostalo od zidina sruše iz temelja, kamenje razbacaju nadaleko i naširoko; isto učine i s ostalim građevinama koje je blagost knezova bila sačuvala netaknutima; crkvu, koja je u međuvremenu radi ubrzanja posla bila najelegantnije sagrađena od drva, zapale, riznice razore, oltare razbiju. Naposljetku, da kralju ne bi preostala nikakva prilika za obnovu utvrde, iskopaju njegova sina i brata, koje je on ondje bio pokopao kako bi omilio mjesto sunarodnjacima: i čine sve koliko mogu da sravnjeno brdo ubuduće ne bi moglo pružiti nikakvu pogodnost za vođenje rata. Relikvije svetaca, koje su bile izvađene iz razbijenih oltara, i iskopana tijela pokojnika, opat koji je u pravi čas naišao iz susjednoga samostana oteo je razbješnjelom puku i s čašću prenio u svoj samostan.”
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.