Grad je Segesterijaca, pučki Sisteron ili Sistaricum, u drugoj Narbonskoj pokrajini, kako stoji u djelu Notitia provinciarum Galliae kod Sirmonda, ili, kao u našem rukopisu, u trećoj Vijenskoj pokrajini, smješten uz rijeku Durance, već odavna glasovit po biskupiji, pod metropolijom u Aixu. Nedaleko od njega nalazi se najstariji samostan Bodanum: da se tako naziva, poučio nas je najučeniji muž Godefridus Wendelin, koji je obišao to mjesto, a francuski se zove Beuvons. Claude Robert, Usuard i vrlo mnogi drugi, pa i sam Rimski martirologij, pišu Bobacum ili samostan Bobacense, Galesini Babacense, drugi Bobiacense, Bobriacense i manje pogrešno Badonense; Petar de Natalibus, Maurolico i Felicije pišu Belvacense.
2 Opat u Bodanumu bio je sv. Marije; o njemu Usuard 27. siječnja kaže: Također sv. Marija, opata samostana Bobacensi, čiji je život pun kreposti napisao slavni muž i patricij Dinamije. Vrlo mnogi rukopisni primjerci i neki tiskani zovu ga Maur, a neki Macerije. Isto što i Usuard piše Adon, ali točnije navodi mjesto kad ga naziva opatom samostana Bodanensis; rukopis sv. Lovre u Liègeu pogrešno ima Lobacensis; rukopis sv. Marije u Utrechtu i rukopis sv. Gudule u Bruxellesu imaju Badonensis. Tiskani Beda: Također bl. Maura, opata samostana Bobacensis; ali rukopisi imaju Marija, Badonensis. Notker: Također Marija, opata samostana Badocensis, slavna po životu i krepostima. Rimski martirologij: U samostanu Bobacensi sv. Maura opata. Njega toga dana spominje Saussay i svi ostali.
3 Život sv. Marija (kao što je očito iz Usuarda, Adona i drugih već navedenih) napisao je slavni muž Dinamije, kojega Bellini i Kanizije zovu Damijan, Kölnski martirologij Dinand, kölnski kartuzijanci Didam, neki rukopisi Dinavije i Klimanije, a Petar de Natalibus Divan. Sigebert iz Gemblouxa kaže: Slavni muž i patricij Dinamije napisao je krepostima pun život sv. Marija, koji je bio opat u samostanu Bobacensis. Aubert Miraeus pribilježio je u svome djelu Bibliotheca: Treba li ovdje kod Sigeberta čitati sv. Maksima, nemam što tvrditi. O Mariju iz Bobacuma dosad nisam ništa pročitao. Bio je on, doista, čitao, ali se nije sjećao. Sjećamo se naime da smo s njime nekoć razgovarali o imenu Marija i o samostanu Bodanum. blizak sv. Grguru, 4 Bijaše Dinamije, kako je isti Miraeus ispravno primijetio, upravitelj baštine Rimske Crkve u Galiji. To je očito iz 33. pisma sv. Grgura upućena njemu, izdana u XI. indikciji, koje glasi ovako: Grgur Dinamiju, patriciju Galija itd. Pokazuje koliko dobro upravlja vlastitim dobrima onaj tko vjerno upravlja tuđima. To nam je pokazala vaša slava, koja je, usmjerena na vječnu nagradu, bl. Petru, prvaku apostola, donijela plodove njegovih prihoda. Dok ste njemu vjerno davali ono što je njegovo, učinili ste to svojim darovima kod njega. Tako naime dolikuje da postupaju slavni ljudi ove zemlje koji razmišljaju o vječnoj slavi, kako bi u onome u čemu vremenito obiluju stekli sebi nevremenitu plaću. Stoga, iskazujući dužan pozdrav, molimo svemogućega Gospodina da vaš život ispuni sadašnjim dobrima i protegne ga do uzvišenih radosti vječnosti. Primili smo naime po vašem sinu Hilariju od spomenutih prihoda naše Crkve četiri stotine galskih solida. Poslali smo pak blagoslov bl. Petra apostola, maleni križ u koji su umetnute moći od njegovih okova, koji su njega doduše neko vrijeme vezali, ali neka vaše vratove zauvijek odriješe od grijeha. S četiriju pak strana uokolo nalaze se moći s rešetke bl. Lovre na kojoj je bio pečen, kako bi to mjesto gdje je njegovo tijelo spaljeno za istinu zapalilo vaš um na ljubav prema Gospodinu. Postoji i drugo pismo istoga Grgura, izdano u XIV. indikciji prezbiteru Kandidu koji je išao upravljati baštinom u Galijama, nakon što je Dinamije ili umro ili se odrekao službe.
5 Isti je Dinamije napisao život sv. Maksima, biskupa Regija ili Rieza, koji se nalazi kod Surija 27. studenoga, posvećen Urbiku, biskupu Rieza. Urbik je potpisao II. koncil u Valenceu održan godine 584., II. koncil u Mâconu godine 585. i otpis biskupima okupljenima u Poitiersu godine 589. Odavde je očito da Dinamije nije živio pod carem Anastazijem, što je napisao Gerardus Joannes Vossius; niti to dovoljno dokazuje tim razlogom što Dinamije preblaženoga biskupa Fausta naziva Urbikovim prethodnikom: ne tvrdi naime da je bio neposredni prethodnik, niti je sigurno je li to onaj sv. Faust koji je od drugoga opata u Lérinsu postao biskup Rieza, o kojemu smo govorili 16. siječnja, ili Faust II., umjesto kojega je na V. koncilu u Orléansu godine 549., gotovo cijelo stoljeće nakon onoga drugog Fausta, potpisao Klaudijan. Još će se jasnije uskoro iz dobi samoga sv. Marija moći razabrati da njegov život nije mogao biti napisan u vrijeme cara Anastazija, koji je umro godine Kristove 318.
6 Petar de Natalibus u knj. 3., pogl. 32. piše da taj život sv. Marija (kojega zove Maur) nije mogao nigdje pronaći. Mi smo ga primili od našega Jacquesa Sirmonda, kojemu ga je iz staroga brevijara, napisanoga lako prije 400 godina, priopćio Nicolas Peres, savjetnik najkršćanskijega kralja u vijeću u Aixu. Podijeljen je u devet čitanja i možda nije cjelovit, onako kako ga je Dinamije isprva napisao, nego je prilagođen i sažet za uporabu u crkvenom časoslovu, budući da je u 7. čitanju umetnuto nešto iz homilija sv. Grgura.
7 O dobu sv. Marija ovako piše Arnold Wion: Vrijeme u kojem je cvao dosad mi je nepoznato. Kojim je dakle razlogom potaknut da ga ubroji među svece benediktinskoga reda, a s njime i Ménard i Dorganije? Svakako se od početka nije mogao odgajati po benediktinskim ustanovama onaj kojega su, uz pristanak burgundskoga kneza Gundobada, braća samostana u Bodanumu izabrala za oca; jer Gundobad nije produljio život dalje od 509. godine Kristove, koje godine sv. Benedikt još nije bio osnovao svoj red. Je li pak poslije prihvatio njegove slavne odredbe i pravilo te ih propisao svojima, nije nam poznato. Blizak mu je bio Lukrecije, biskup Diea, koji je potpisao IV. koncil u Orléansu u IV. indikciji, za konzulata preslavnoga muža Bazilija godine 341; V. koncil u Orléansu godine 549. po prezbiteru Vinku; II. koncil u Parizu godine 533; II. koncil u Lyonu godine 567. po prezbiteru Vinku; IV. koncil u Parizu godine 573.
8 Petar de Natalibus, nakon što je, kao što rekosmo, u knj. 3., pogl. 32. donio sv. Maura iz Bobacuma, ponovno u knj. 11., pogl. 130., br. 38. navodi Marija iz Beauvaisa, kao da se razlikuje od Maura; ipak prenosi da je životopis na oba mjesta napisao Dinamije. Odavde je Maurolicu i drugima pružen povod da Marija proglase opatom u Beauvaisu. Slavni muž Pierre Louvet u knj. 2. djela Antiquitates Bellovacenses, pogl. 18., ubraja ga kao prvoga među opate samostana sv. Lucijana kod Bellovaka, ali izjavljuje da se oslanja jedino na ugled Petra. Louveta slijedi Claude Robert. Ali Antoine Loisel u djelu Commentarii rerum Bellovacensium, pogl. 3., iz nekih starih spomenika iznosi Marina, biskupa Beauvaisa, za kojega kaže da je stolovao oko vremena Klodviga II., odnosno godine Kristove 648., te nagađa da je onaj isti za kojega se govori da je bio prvi opat sv. Lucijana. O biskupu Marinu ne raspravljamo; onaj kojega su drugi, idući stopama Petra Ekvilina, nazvali Marijem ili Marinom, opatom u Beauvaisu, jest ovaj naš iz Bodanuma, mnogo stariji od doba Klodviga II., koji je živio u vrijeme Klodviga I. i njegovih sinova.
9 Ludovico Jacobilli u knjizi o svecima Foligna prenosi da se glava sv. Maura iz Bobacuma čuva u Folignu; ali samim onim stvarima koje o njemu pripovijeda sam sebe pobija. Navodi Dinamija, za kojega je očito da ga nije pročitao, Teodoreta i druge, kod kojih nije našao ono što piše. Prenosi naime da je Maur, prozvan Maron ili Marot, cvao u Siriji svetošću života i ondje bio na čelu velikom broju redovnika, koje je izvrsno poučio savršenosti kreposti; da je podigao samostan u selu Maroniji, trideset tisuća koraka udaljenom od Antiohije, te da je taj samostan nazvan Bobacense. Ali da je malo zatim to selo čudesno prošireno, naraslo u grad i potom imalo slavne biskupe, iz čijega je broja Dimazije (prije ga je zvao Dinamije) povjerio pismu život sveca i sudjelovao na Efeškom koncilu. Da je samostan po prvom utemeljitelju poslije nazvan sv. Marona, a redovnici maroniti, odjeveni u bijeli habit. Da je Maronov učenik bio redovnik Malho, kojega je proslavio sv. Jeronim. Napokon da se Maron povukao na najvišu goru blizu samostana, na njoj srušio poganski hram, sagradio siromašnu ćeliju, ondje proveo ostatak života neprestano predan nebeskim stvarima, te napokon oko godine 380. preminuo na nebo 27. siječnja. Da mu je zatim podignuta crkva i u njoj veličanstven grob. Napokon da je godine 1130. glava prenesena u Italiju, da se sada čuva u Folignu i pokazuje puku 10. dana ožujka, na godišnjicu posvete katedralne bazilike, dok se sam blagdan sveca slavi 18. kolovoza.
10 Tako on. Doduše, o sv. Maronu redovniku govori Teodoret u pogl. 16., kojega Grci štuju 14. veljače. Ali on nije živio u selu Maroniji, koje se nalazilo u halkidičkom kraju, gdje je živio redovnik Malho, nego u Kiristiki pokraj Kira, kako svjedoči Teodoret. O Maroniji ili Maronijadi govorit ćemo uz životopis sv. Malha 21. listopada. Niti je Dimazije, biskup Maronijade, sudjelovao na Efeškom koncilu, nego Dokimazije, biskup Maroneje u Trakiji. Je li glava onoga Marona iz Kira donesena u Italiju, sada ne istražujemo; tvrdimo jedino da se on uvelike razlikuje od našega iz Bodanuma, te da je Bodanum, ili kako pučki pišu Bobacum, samostan u Galiji, a ne u Siriji.
NAPISAO PATRICIJ DINAMIJE, iz staroga rukopisnog brevijara.
Smrt sv. Marija, proročanstva.
Kad je Gospodin naš Isus Krist u početku našega poziva u ljudska srca položio temelje vjere, a sjetva te iste vjere slanjem Duha Svetoga nadaleko i naširoko uzrasla po čitavome svijetu, kršćanska je pobožnost običavala iz dvaju razloga povjeravati pismu znamenita djela svetaca: naime, da se zbor vjernika, slušajući kako se ta ista djela čitaju na godišnjim blagdanima, raduje, veseli i raste, te da manje savršeni, zapaljeni primjerima tih istih djela, nastoje ulagati trud u dobra djela.
2 Sveti dakle Marije, čija vjerna djela po mjeri naše sposobnosti započinjemo pripovijedati, rođen od skromnih roditelja, bijaše građanin Orléansa. On je u samostanu koji se ondje nalazi postao redovnik, od rane dobi kao dječak poučen u redovničkim naucima, a postavši mladić nastojao je dobrim djelima vojevati za Boga. Kad se pak u spomenutom samostanu, poput ljiljana među šumskim stablima, među braćom isticao ćudoređem i životom, uz pristanak burgundskoga kneza Gundobada braća samostana u Bodanumu, koji je smješten u sisteronskoj biskupiji, izabraše ga za oca: njegov je izbor potvrđen vlašćub Ivana, koji je tada bio na čelu sisteronske Crkve, po providnosti i naklonosti božanske blagosti, da onaj tko je dobro upravljao sobom bude postavljen na čelo drugima kojima je bilo potrebno vodstvo. Što reći više? Dovode ga u već spomenuti samostan i njegov ga biskup po zajedničkoj volji braće posvećuje za opata.
3 Posvećen pak, tako je prigrlio službu svoga dostojanstva da je svakodnevno primjerom časnoga života rađao duhovne sinove te ih, poučene u nebeskim naucima, čudesno odgajao. Morio je naime vanjskoga čovjeka postovima i bdjenjima, a nutarnjega krijepio neprestanim molitvama; u jednome i drugome blag i ponizan, u jednome i drugome hvalevrijedan i savršen. Dok je jednom prilikom radi obavljanja poslova svoga samostana odlazio u druge krajeve, dogodilo se da ga je uc alegarnenskom kraju ugostio neki slavni muž Agrikola: njegovu je kćer imenom Sizagriju, koja je bila gotovo mrtva, na molbe istoga domaćina krstio, a krštenu je svojim molitvama vratio u život i prijašnje zdravlje. Kad se pak, obavivši poslove zbog kojih je bio otišao, vraćao u samostan, neka plemenita gospođa koja se zvala Licinija primi ga u svoju kuću: njezin je sin bio toliko bolestan da su spomenuta žena i prijatelji očajavali nad njegovim spasenjem. Zamoljen od majke, starac pohodi bolesnika, moli nad njim i pomaže ga svetim uljem. O čudesne li brzine Božje snage dok ispovjedalac moli! Dok se naime bolesnik pomazuje, neočekivano se vraća željeno zdravlje, a bolest biva odbačena i protjerana. I tako se dogodilo da je domaćicu, koju je zatekao žalosnu, vraćajući se u samostan ostavio radosnu sa sinom.
4 Kad je pak, kako je običaj redovnika, u korizmi isti Božji muž živio povučen u ćeliji skromnije nego obično, Lukrecije, biskup Diea, neprestano mu je dolazio u posjet; kako zato što je bio redovnik i odgojenik toga istog Božjeg muža te ga je častio i štovao umjesto oca, tako i zato što je uvijek žudio krijepiti se njegovim slatkim razgovorima. Jednoga dakle dana, kad je biskup pokucao na vrata njegove ćelije, ču od njega da ode i vrati se nakon trećega dana, te da mu u tome razdoblju nitko ne donosi hranu niti mu itko prilazi. Ode biskup, a vrativši se nakon tri dana, uđe k Božjem mužu. Njemu Božji muž reče: Bio sam ponesen u duhu i vidio sam otvorena nebesa i veličanstvo Božje, čiji sjaj svjetlosti moje smrtne oči jedva mogahu podnijeti; i vidio sam blaženu Djevicu i Bogorodicu Mariju s anđelima prostrtu pred njegovim stopama kako moli zad mir Italije. Ali je božanska dobrota tako ublažila odgovor da nije uvrijedila Majku koja je molila, a ipak je odgovorila da Italija i mnoge druge pokrajine zaslužuju neizbježnu propast. Ovo što mi je Bog objavio nastojao sam objaviti tebi, zaklinjući te u ime Božje i moje da se to što si čuo dok sam ja živ ne usudiš nikome otkriti. Nakon što je pak spomenuti biskup pokopao tijelo toga istog Božjeg muža, i mi smo spoznali učinak toga viđenja, jer nimalo ne sumnjamo da je samostan u Bodanumu bio razoren.
a O Gundobadu je bilo govora 21. siječnja uz životopis sv. Epifanija, a govorit će se i uz životopis sv. Klotilde 3. lipnja i drugdje.
b Nepotpun je popis sisteronskih biskupa kod Claudea Roberta, gdje se kao prvi stavlja Pologronije, koji je potpisao II. koncil u Valenceu godine 884. i II. koncil u Mâconu godine 888. Mnogo je stariji bio ovaj Ivan.
c Je li možda bilo napisano Arvernensi? d Mnogo je u njegovo vrijeme Italija pretrpjela od Herula, Gota, Burgundaca, a poslije i od Franaka, Grka, Langobarda.
Razna čudesa, smrt.
Drugom se prilikom Božjem mužu svidjelo da radi molitve pohodi pragove sv. Martina u Toursu. I dok je u samoj noći bdjenja spavao u gradu Toursu, neki lopov potajno mu ukrade konja koji je pripadao njegovu sedlu. Ali je božanska snaga zaslugama već spomenutoga Božjeg muža tako opsjela lopova da je čitavu noć pretraživao gradske ulice tražeći izlaz, a nijedan mu se izlaz iz grada nije otvarao: kad je svanulo jutro, Božji muž preduhitri lopova i vrati konja. I premda je uhvaćeni lopov zaslužio tjelesnu kaznu, iz urođene mu blagosti dopusti da ode slobodan. Sličnim je čudom u gradu Lyonu drugom prilikom vratio svoje jahaće životinje.
6 Ne valja izostaviti ni to da su jednom prilikom neki Nemfidije i senator Agrikola, prateći sv. Marija, radi molitve išli u Pariz da pohode pragove sv. Dionizija. Na tome putu Nemfidije, spoznavši muževu svetost i čitavim se umom u nju uzdajući, zamoli ga da njegovim molitvama zavrijedi imati sina. Svetac odbije, ponizno tvrdeći da nije tolikih zasluga da bi po njemu Nemfidije mogao dobiti ono što je molio. Premda je pak, kako je običaj pravednika, jednostavno izjavio da nipošto ne može udovoljiti tolikoj molbi, ipak je nakon tri dana spomenutom Nemfidiju prorekao da će mu se u određeno vrijeme roditi sin. Da je pak svetac u tome bio pravi prorok, pokazao je Evodije koji se u obećano vrijeme rodio Nemfidiju.
7 Smatrali smo vrijednim dodati i to da se, prije negoli je izišao iz toga grada, ne bez žalosti svojih, počeo veoma razbolijevati. Sljedeće je dakle noći položio u postelju udove gotovo zamrle od slabosti. Ali mu je u samom razdoblju noći božanska blagost tako pritekla u pomoć da je u rano jutro ustao radostan i zdrav te potaknuo drugove da krenu na put. Kad su se pak svi koji bijahu prisutni čudili njegovu iznenadnom zdravlju, reče: Sv. Dionizije došao je ove noći k meni, dotaknuo me i svojom me prisutnošću vratio u prijašnje zdravlje.
8 Kad se dakle, kao što rekosmo, ozdravljen vraćao u samostan, neki ga domaćin primi na konak. U prikladno vrijeme Božji muž pristupi stolu, sjede i po običaju blagoslovi doneseni kruh. Kad je pak jedan od onih koji su sjedili za stolom bacio od blagoslovljenoga kruha psu kojega je volio, čim se vidjelo da je pas kruh koji je primio progutao u tijelo, izgubi život. Bilo je naime nedostojno da se pas hrani onim kruhom što ga je posvetila svećenikova desnica.
9 Drugom pak prilikom, dok je prilazio posjetiti neke sinove Crkve, kuja koja je imala štence iznenada iskoči i podere mu torbicu. Kad je pak Božji sluga zbog toga nakratko pognuo lice, dva vuka, osvetnici njegove nepravde, zgrabiše tu kuju i, namijenivši je za svoju hranu, naočigled puka odvukoše je u šumu. Ako pak tko ne vjeruje da su katkad šumske zvijeri, odloživši divljinu, znale služiti potrebama pravednika, neka čuje da su lavovi iskopali groba Pavlu prvom pustinjaku i sv.b Mariji Egipatskoj; neka čuje, i u svemu neka hvali Gospodina, divi se i vjeruje.
10 Smatrali smo da gore rečenome treba dodati i ovo: kad god je Božji sluga po nesigurnom vremenu ili rasprostro klasje žita za vršidbu ili na kakvom putovanju sjeo za stol pod vedrim nebom, nikada ga nije uznemirio pljusak kiše niti ga je omeo. Tako je naime Bog zaslugama i krepošću svetoga ispovjedaoca obuzdavao nalete oblaka gdje god su se obrušavali, da su, dok su druge koji su išli i vraćali se te njihove radove bez razlike kvasili svojim pljuskovima, Božjega muža i njegove drugove prolazili neozlijeđene, a njegova gumna ostavljali netaknutima. Nije ni čudo što je mogao rastjerati izljev oblaka onaj tko je od prvoga cvijeta mladosti u sebi nastojao oslabiti mračnu tminu mana. Bijaše doista tolike kreposti i svetosti da je po njemu Gospodin slijepima vraćao vid, gluhima obnavljao sluh, a bolesnima vraćao prijašnje zdravlje. Također je jednu ženu zarobljenu opsjednućem zloga duha Gospodin oslobodio po njegovoj molitvi.
11 Predrečenome pak valja uvrstiti i ono znamenito djelo da je preminuće nekoga Božjeg slugec Donata, odsutan tijelom, a prisutan duhom, spoznao te ga spoznatoga sa suzama obznanio braći. Jedan pak od onih koji su bili prisutni, želeći provjeriti oslanja li se viđenje Božjega muža na istinu, posla u mjesto u kojem je već spomenuti Donat vojevao za Boga, te po izjavama glasnika otkri da je onako kako je Božji muž prorekao. Ovo što ste čuli, predraga braćo, odabrali smo iz čudesa često spominjanoga ispovjedaoca, izostavivši vrlo mnoga da opširnost govora ne bi slušateljima izazvala dosadu. Ovjenčan dakle slavom tolikih kreposti i blistajući nadaleko i naširoko tolikim čudesima, 27. siječnja, to jest danas, spomenuti ispovjedalac Gospodnji Marije sretno je iz tijela preminuo Kristu, kojemu s Ocem i Duhom Svetim kraljevstvo i vlast u vijeke vjekova. Amen. ab Život sv. Pavla donijeli smo 10. siječnja, a sv. Marije Egipatske donijet ćemo 2. travnja.c Sv. Donat štuje se 10. kolovoza, gdje Adon to pripovijeda malo drukčije: A kad se približio dan njegova poziva, po dolasku svetoga opata Marija, kojemu je to bilo objavljeno, među riječima molitve preminuo je Kristu, te ga je isti otac pokopao u njegovu mjestu.
Čudesa nakon smrti.
Čitanje svetoga Evanđelja po Mateju.
U ono vrijeme reče Isus učenicima svojim ovu prispodobu: Neki čovjek polazeći na put dozva svoje sluge i predade im svoj imetak; i ostalo. Homilija sv. Grgura pape: Taj čovjek, predraga braćo, koji polazi na put, naš je Otkupitelj, koji je, prelazeći s ovoga svijeta k Ocu, vjernim slugama predao pet talenata, to jest duhovna dobra. A budući da je sv. Marije bio vjeran sluga, vjeruje se da je s vjernima od samoga Otkupitelja primio spomenuti polog. Otuda je, preminuvši iz tijela, pristupio k nogama toga istog Otkupitelja koji je tražio duhovnu dobit, da i sam položi račun o povjerenome, te budući da je na pet talenata stekao drugih pet, zavrijedio je čuti: Valjaš, slugo dobri i vjerni, u malome si bio vjeran, uđi u radost Gospodara svoga.
13 Nakon njegova sretnog preminuća, kad su protekla mnoga petoljeća i kad se zbog okrutnosti nekih divljih naroda čitava Galija smatrala gotovo lišenom svojih stanovnika, a Kristovi samostani, vrijedni vječnoga oplakivanja, bili pretvoreni u pustinju, neki su ljudi, po Božjem promislu, uzeli tijelo spomenutoga Božjeg muža iz crkve u Bodanumu i prenijeli ga u ovaj gradić a Forcalquier. Počiva pak u crkvi da bi onima koji mu ondje služe udijelio vječni pokoj: u kojoj su crkvi mnogi tvrdili da je Gospodin po njemu učinio mnoga čudesa. Od njih smo, da preporučimo spomen tolikoga ispovjedaoca, odabrali nekoliko koja smo doznali po istinitom svjedočanstvu očevidaca.
14 Jednom je pak prilikom neki dječačić preko svake mjere razuzdano ustrajao u svjetovnim igrama i poskocima pod sarkofagom spomenutoga oca. Dok je pak besramna čela ustrajao u spomenutome, pogođen božanskom osvetom pade: odmah mu počeše slabjeti udovi i malaksati svih pet tjelesnih osjetila; rasla je kazna, rasla je i muka; te čim se, pridržavan rukama drugih, udaljio s toga mjesta, u kazni i muci izdahnu duh. Time se daje razumjeti da je Bog osveta; i premda se čini da je dalek, ipak se vjeruje da prisutan neprestano sudi uvrede nanesene svecima.
15 Nipošto ne smijemo izostaviti ni to da je jednom prilikom neki redovnik, čuvar bazilike toga istog Božjeg muža, kad je oko ponoći došao u crkvu da zapali svjetlo u svjetiljci, zatekao je ugašenu: O, reče, oče moj, daj savjet svome sluzi: crna noć vlada svime, svi spavaju, gdje da se nađe vatra ne znam, noga ne poznaje stazu puta. Što dakle da činim? Dok mu je tako duša bila tjeskobna i nije znao na koju bi se stranu okrenuo, iznenada se, ne bez njegove neizrecive radosti, svijeća koju je držao u rukama pokaza zapaljena.
16 Drugom pak prilikom neki je seljak, zgrčen u svim udovima, bio toliko izobličen po čitavu tijelu i zgrudvan u nešto suprotno ljudskom obličju da su ga smatrali ne čovjekom, nego nekim čudovištem. Njega su dovodili na mnoge pragove svetaca, ali budući da je, kako vjerujemo, bio sačuvan za našega svetog ispovjedaoca, priznavao je da nije primio nikakvu pomoć za svoje tijelo. Napokon, uz pomoć božanske blagosti, ne bez mnogo truda, donose ga na željene pragove svetoga ispovjedaoca i, unesena u njegovu crkvu, polažu ga ondje. Moli jadnik sa suzama uspravljanje jadnoga tijela, a i prisutni, suosjećajući s njime, mole to isto. O Božja dobroto, vrijedna štovanja svom pobožnošću! O zasluge svetaca, koje smrtnici trebaju posve častiti! Među suzama naime nesretnoga čovjeka i riječima mnogih koji su molili, jadnik se uspravlja: mnogi čuju pucanje kostiju i rastezanje žila; ubrzo dotrčava dvor grofova, potaknut grajom zadivljenih; dotrčavaju prvaci; dotrčava puk obaju spolova; svi viču, nadglasavajući jedni druge povicima: Ne nama, govore, Gospodine, ne nama, nego imenu svome daj slavu. Tako se jadnik koji je bio došao, ozdravljen zaslugama već spomenutoga Božjeg muža, radosnim koracima vratio kući.
17 Odlučili smo predrečenome dodati i to da je jednoga dana neka neudana djevojka, vođena lakomislenošću uma, bacivši kamen pogodila oltar svetoga ispovjedaoca: bačeni kamen još nije ni pao na pod, kad djevojka pade, iscrpljene snage živaca i oslabljene jakosti udova. Što reći više? Ona koja je malo prije došla razuzdano se zabavljajući postade žalosna i nesretna. Dovode je na pragove ispovjedaoca Marija da vjerno obavlja bdjenja; prikazuje samu sebe, prikazuje molitve i suze; obećava svecu godišnja bdjenja ako se ozdravljena vrati kući. O čudesne li pomoći božanske dobrote! Dok žena plače, dok se čitavu na oltaru uma pobožnim molitvama prinosi kao žrtva, biva uslišana i sva vraćena u prijašnje zdravlje. Primivši tako zdravlje, udade se u neki brak; ali kako je vrijeme prolazilo za vremenom, a spomenuta žena, manje mudro prionuvši uz bračne naslade, odgađala ispuniti zavjete koje je obećala svecu, njezin zaborav preduhitri prijašnja bolest: ponovno oslabi u snazi živaca i bude posve lišena zdravlja udova. Ponovno je, brigom muža, dovode na spomenute pragove svetoga ispovjedaoca; ponovno joj se njegovim zaslugama daruje željeno zdravlje. Radosna žena zbog neočekivano joj vraćenoga zdravlja zavjetuje svecu vječnu službu, s odlukom da se više nikada ne vrati kući. Ali kako se muž silno razgnjevio na suprugu zbog takva zavjeta, prestrašena žena bračnim prijetnjama i raznježena umiljavanjima vrati se s njime kući. Čim se vratila, jadnu ženu ponovno pritisnu već spomenuta pošast; ponovno je dovode na pragove sveca; ponovno biva vraćena u željeno zdravlje. O nesretnoga li stanja naše ljudskosti! O bezbožnoga li zaborava u izvršavanju zavjeta! Ponovno naime zaboravlja sveca; ponovno bestidna žena biva oslabljena uobičajenom bolešću; ponovno hita na često spominjane pragove, obnovljenim se zavjetom ponovno časti svetac, a žena biva ponovno vraćena u traženo zdravlje: ozdravljena, radujući se i zdrava, vraća se u domovinu, da se zaslugama svetoga ispovjedaoca iz sličnih razloga više ne vrati. Neka čuju oni koji su u ovoj Crkvi Bogu i sv. Mariju obećali postojanost ćudoređa, neka čuju i brižljivom pažnjom uma neka preispitaju je li sve ispravno u pogledu zavjeta; ako je sve ispravno, neka se raduju što im se dogodilo dobro; ako je pak drukčije, neka znaju da u duši trpe ono što se za spomenutu ženu čita da je pretrpjela u tijelu. Neka se dakle zbog prekršenih zavjeta pobrinu pokorom, neka pristupe k nogama svetoga ispovjedaoca, neka prinesu suze i molitve, kako bi zdravlje koje su svojim postupanjem izgubili, obnovivši postojanost ćudoređa, ponovno po Božjem milosrđu zavrijedili imati. Amen. a Forcalquier je smješten između Sisterona i Apta Julije.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.