Druga djela.
po Simeonu Metafrastu.
Velikodušnost nauka sv. Babilasa.
Kad je Numerijan preuzeo rimsko žezlo od roditelja, a bio je baštinik njihove bezbožnosti, pokretao se težak i strašan rat protiv kršćana. Svaka je dob, naime, i svaki rod onih koji su izabrali pobožnost, propadao u teškim mukama i teškoj smrti. Bezbožni Numerijan, boraveći jednom u Antiohiji, koja je kod Dafne, nije se suzdržao ni od svetoga hrama kršćana, nego i protiv njega smišlja nekakvu prijevaru. I pošto je po običaju žrtvovao demonima i počinio najgnusnije ubojstvo, a pošto je okrutno ubijen onaj mališan kraljev sin, kojega je primio od oca kao zalog mira, išao je prema crkvi i pokušavao oskvrnuti Božji hram svojim ulaskom. Jer je i to smatrao ne malim štovanjem bogova, ako bi po njemu bile oskvrnute i obeščašćene svetinje kršćana. A božanski Babilas u to vrijeme, kad se pripremao ovaj čin, brinući se za sveto antiohijsko stado i upravljajući biskupskom stolicom, budući da je davno unaprijed shvatio što tiranin smjera i smišlja u duši, i da će doći i na koji način, te budući da je u hramu okupivši svu množinu pobožnih dovoljno potaknuo da priteknu u pomoć Božjim zakonima, nad kojima se provodila tiranija, i molitvama i prošnjama zazvao Božju pomoć, stoji velikim i jakim duhom pred vratima hrama. I probivši oholost onih koji su išli ispred i nadutost onih koji su veličanstveno i oholo koračali, tjelesne stražare, kažem, i pratitelje, prijekorno je ukorio onoga zločinca, ib primakao svoju desnicu prsima njegovim, i tako zadržao njegov nalet u crkvu, te ga odbio od svetih prostora. A Numerijan, diveći se slobodi govora i osim toga poštujući njegov glas, koji je bio velik i pronosio se na sve strane, odustao je tada od smiona pothvata, bilo da je posumnjao na nekakvu pobunu naroda (ondje se, naime, okupilo veliko mnoštvo vjernika), bilo da je donio neku drugu odluku, doduše teško i mučno, ali ipak u šutnji podnoseći uvredu, i vratio se u dvor.
2 Sljedećega dana, kad se pobrinuo da se privede biskup, optužio ga je zato što mu je zabranio ulazak u hram, kao da je nanesena očita uvreda, te reče: Oslanjajući se na što, o ti najjadniji od svih, usudio si se zadržati moju moć da ne uđe u hram? Ne znaš li koliki je zločin nanijeti sramotu i uvredu caru? A on reče: Nipošto na ikoga od onih koji su na zemlji, nego oslanjajući se na Kralja koji je na nebesima, koji me je i učinio pastirom svojih ovaca i ne dopušta mi da spavam kad navali vuk, nisam nanio uvredu caru (jer bi to bilo drskosti i gotovo ludila), nego kad je htio nanijeti uvredu svetinjama, zadržao sam ga. Zbog toga bi mi morao iskazati ne malu zahvalnost zbog toga što sam spriječio takav tvoj pokušaj, kojim bi bio srušen u krajnje bezdan propasti, jer si sagriješio protiv onoga od kojega je otpasti teže od svake smrti. A Numerijan reče: Dok bi se trebao kajati za ono što je prethodilo, ti nas posipaš prilično dugim pogrdama. A mučenik, prihvativši riječ, reče: Nama inače nije dopušteno ikoga čovjeka napadati pogrdama, pa dakle ni tebe ne napadamo pogrdama. Kako bismo i mogli, kad si Božja tvorevina i počašćen njegovom slikom? Ali ako se radi o Bogu.
3 Numerijan pak, prekidajući tijek njegova govora, reče: Ali zapovijedajući da pustiš ovu veliku silu riječi, ako želiš izbjeći kazne koje treba podnijeti zbog zločina, prinesi žrtvu najvećim bogovima. A mučenik, pošto je najprije odgovorio na optužbu i rekao da će spremno i radosno trpjeti bilo što za stado, zatim nastavljajući reče: Ne može biti, o care, da odstupajući od pravoga Boga štujem one koji se lažno nazivaju bogovima, koje i samo spomenuti jest velika sramota onima koji žele biti pobožni. A on reče: Isto ti kažem što i prije: Ostavivši dugačka naklapanja, prinesi žrtvu bogovima, inače će te, zloga, zlo uništiti moja moć. A Babilas reče: Meni je bilo u željama da se oslobodiš ove tmine kojom si obavijen, ako bi ikako moglo biti da izbjegneš one duge i besmrtne muke. Ali ti i druge na nju potičeš, raspaljujući sebi veći pakao čije su ti prijetnje upravljene. Jer ne može biti da izbjegneš ruke živoga Boga. A kakvo je to da budeš uhvaćen u njih, znat će onaj tko jednom u njih upadne.
4 Ovo reče, i sve se, kao da je bačenc kamenčić, preokrenulo u suprotno. Divivši se, naime, mudrosti čovjeka, Numerijan prestaje sa srdžbom i, gledajući ga blago i prijateljski, reče: O učitelju dječaka, možeš li reći što je Bog? A on reče: Narav Božju, pa da se i mnogo potrudiš, nećeš pronaći. Jer je neizreciva, i onaj koji se ne može ni obuhvatiti ni istražiti ljudskim mislima, početak svega i ustroj, i Kralj i Gospodar i Stvoritelj svega. Budući da je uvijek bez ikakve potrebe (takav je, naime, Bog), stvorio je anđele,d i sva druga bića netjelesnih naravi. A nakon njihova stvaranja stvara čovjeka i ovaj sav svijet, i ispunja ga nebrojenim dobrima, proglašavajući da je on na zemlji ono što je on sam na nebesima. Postavivši ga u toliku čast, kao kralju kraljevski dvor, dodijelio mu je najljepši dio zemaljskih stvari, naime Raj. I kad mu je osim toga htio na drugi način pokazati koliko nadmašuje druga živa bića, dovodi k njemu sva i zapovijeda mu da svima nadjene imena. A kad ga je po tome poučio da je od svih najuzvišeniji, tada stvara i ženu, i njome ga opet časteći i čineći očitim da je stvorena zbog njega. Nije ga pak uresio samo time, nego mu je jedinom od svih dao razum i dopustio mu da uživa u njegovu društvu. A onaj, smatrajući neprijatelja dostojnijim povjerenja od onoga koji je to dao i ne vodeći nikakvu brigu o zapovijedi svoga stvoritelja, više je cijenio prijevaru onoga koji se svim silama trudio da ga satre i da mu odjednom uništi sva dobra, premda mu on nije iskazao ni veliko ni malo dobročinstvo, nego je s njim postupao samo riječju. Je li ga, dakle, Bog uništio? Jer po načelu pravednosti to je bilo prikladno. Ali on nije ništa manje nego prije ustrajao da mu čini dobro, pokazujući da čak i ako tisuću puta sagriješimo, on ipak ne prestaje nama pribavljati ono što služi spasenju. A Numerijan slušajući to, ali ne mogavši nikako dokučiti njihovo razumijevanje (kako bi to i mogla duša koja nije okusila božanskih milosti i nije imala ni malu mudrost, nego je bila posve luda i neuka?), ipak se srameći pokazati onima koji su stajali uokolo da je tako tup i lišen svakoga osjećaja, navukao je masku poznavanja i rekao Babilasu da je stvar dobra i da je točno odgovorio na ono što je shvatljivo. Zatim ga također ponovno pita što je čovjek, a on reče: Od svega u što pada propast, kao što smo rekli, najuzvišenije živo biće, krotko, rođeno za društvo i zajedništvo, koje se drži uzajamnom ljubavlju jednoga prema drugomu, čak i ako jedan protiv drugoga ratujemo okrutnije od bilo kojih zvijeri.
a Smrt ovoga kraljevskog sina opisuje sv. Krizostom u prije navedenoj homiliji.
b Krizostom: učvrstio je desnicu prislonjenu na prsa tako nabreklu i uzavrelu od pokolja itd.
c Grčki, βαπερ οστράχου μεταπεσώλος, glineni komadić preokrenut. O ostrakizmu, vrsti glasovanja po kamenčićima i bobu, i igri ostrakinda, odakle je preuzeta ova poslovica, potraži Erazma u Adagia.
d Hervel dodaje Arkanđele, čega nema u grčkom rukopisu.
Veze i muke Babilasa i triju dječaka.
Numerijan pak, smatrajući čudom tečnu rječitost Babilasovu i ujedno želeći izbrisati ljagu tupe i ograničene pameti, jer nije mogao iznijeti ništa da govori protiv njega, zakleo se svojim bogovima da je Babilas mudar i da nije lažan glas koji se o njemu pronosio, samo ako bi prinesao žrtvu bogovima, poštovao ih i držao u časti. Jer je rekao da mu samo to nedostaje što, premda je tako mudar, prezire bogove i protiv njih naoružava neuzdržani jezik. Gledajući ga stoga ponovno, govorio je: Prinesi žrtvu, o premudri starče, i odmah, svjedočim svim bogovima, bit ćeš mi umjesto oca i bit ćeš gospodar svega što je u mojemu carstvu. A Babilas, teško podnoseći što ga ponovno sili da žrtvuje i očekuje da ga može posve pobijediti te ga pridobiti novcem i častima, reče: Valjda to treba učiniti, ali ćeš mi nanijeti štetu onoga što je najglavnije od dobara, naime pobožnosti, bez koje mi je ovo siromaštvo i krajnja sramota i lišenje onoga što sada imam.
6 Zatim je zbog toga Numerijan bio potaknut žestokim gnjevom i zapovijeda Viktorinu (a on je bio izvanredan po okrutnosti i bezbožnosti) a da mu stavi ovratnik oko vrata i obujmi noge željeznim okovima te da ga kroz sredinu grada, da svima bude na prizor, povede u tamnicu: Ako možda, govorio je, sram pred narodom prodre u ovu tvrdu dušu i donese kakvu promjenu. I tako je mučenik vođen u okovima, smatrajući da živi zlatan i sladak život dok ga tako sramotno provode, jer je smatran dostojnim okova zbog zajedničkog osloboditelja svih. I kad ga je Numerijan ugledao tako pogođena i tako svezana kako korača, povika: Tako mi bogova, Babilase, pristaju ti i ovratnik i okovi i hod, jer odgovaraju ovome tvomu staračkom i čestitom kretanju. A on reče: Ti to doduše govoriš rugajući mi se i izrugujući me, a ja se njima više ponosim nego ti, o care, ovim svojim cvjetnim grimizom i sjajnom krunom.
7 Numerijan pak reče: Prinesi žrtvu, nesretniče, i oslobodit ćeš se i sam muka, a nas ćeš izbaviti od briga, osim ako te možda ovi dječaci ne uzdižu u oholost i ispraznu slavu nazivajući te učiteljem, i ne dopuštaju ti da najprije sam sebe poučiš onome što treba znati. Slučajno se, naime, tada dogodilo da su k njemu pritrčala tri dječaka, po rodu braća, po dobi doduše dječaci, ali sijedi po razboritosti, i marljivo se od njega učili pobožnosti, koji nisu htjeli ostaviti učitelja ni kad je bio opasan ovratnikom i okovima. A božanski Babilas reče: Ako njih iskušaš, o care, posve ćeš znati kakva su sjemena mojih govora, ili radije Boga koji ih daje. Car se stoga pobrine da se dječaci izvedu pred sudište, i najprije ih upita imaju li majku. A oni rekoše: Imamo i majku, i učitelja Babilasa, kojega volimo i više od majke. Jer nas je ona samo rodila, a on nas je poučio u naukama i vježba za pobožnost, te na vrhuncu otvoreno i s ljubavlju brine o našoj duši. Car poziva i majku i zapovijeda da ona odgovori kako se zove i je li im majka. A ona reče: Meni je doduše ime Kristodula, a ovi su plodovi moje utrobe, i njih sam kao prvine svoga poroda prinijela Bogu, a uzdam se da će ih u nebeske žitnice pohraniti mudri Babilas, jer sam njih njemu povjerila.
8 Čuvši to, Numerijan se ispuni gnjevom, ove po licu pljuska, i zapovijeda da se udari po licu i da se ponavlja da se ne obraća caru tako nepromišljeno. A dječaci, videći da udaraju majku, uznemiriše se duhom i rekoše: Car udara majku koja govori istinu. A on, ublažavajući gnjev igrom, zapovijeda da se stariji od dječaka kazni s dvanaest udaraca, drugi s devet, a posljednji sa sedam, zadajući svakomu jednak broj udaraca prema broju godina dobi. A oni su, kad su ih udarali bičevima, hvalili Gospodina, a tražili su učitelja, želeći s njim boraviti i u tamnici.
9 Numerijan dakle, pošto je po poslužiteljima izveo iz carskoga sudišta majku i dječake, poziva Babilasa iz tamnice i, kao da igra na pozornici ili kao ludak glumi glumca, reče: Evo, propala ti je velika hvala i hvastanje, i stvar je ispala drukčije nego što je mislio dječacima, jer su oni spremni prinijeti žrtvu bogovima. A on (jer je znao kakve je rodio u duhu) reče: Čini se, o care, da radije sam sebe varaš i sam sebi isprazno ugađaš. Jer ovce moga stada, koje su Krista mojega, i jaganjci pastira, nikada nisu slijedili tuđega, nego, dobro znam, žude za mojim glasom ništa manje nego jaganjci zatvoreni u kućama za majkama koje su ih rodile. I ako ih ugrabi vuk, ako ih kakva druga zvijer odvuče, otići će i bit će odvučeni vičući mene, i lakše će vuk uvjeriti jaganjca da, ostavivši vlastitu majku, slijedi njega, nego što će oni zaboraviti vlastitu ljubav prema pastiru.
10 Ne podnoseći to, Numerijan reče: Ali ja ću učiniti da prikladnije rabiš odgovore. I odmah je na drvu uvis podignut borac, a nasuprot su dječaci bili rastrgani željeznim kandžama. I njih je doduše nekakva božanska milost odozgo dodavala hrabrost i uvećavala spremnu i radosnu revnost duha, te ih je činila neosjetljivijima od kipova.
11 Neki pak od onih koji su stajali uokolo govorahu božanskom Babilasu: Dokle ćeš biti bezuman i loše odlučivati za sebe? Zar ni izgled dječaka ne savija ovo tvoje tvrdo i nemilosrdno srce, koje tako jadno propada i prije vremena? Na njihove riječi mučenik se okrenuo i, jasno pokazujući da mu je teško zbog njih i da ga boli, reče: Kakav je to težak i maglovit oblak koji zaklanja oči vašega uma i ne dopušta gledati nebob? Što je to što je tako začaralo vašu dušu i u nju izlilo takve otrove da vas cijele veže za propast i ne dopušta vam da vodite ikakvu brigu o spasenju? A ja, da sada izostavim Numerijana, jer mu ništa neće pomoći čak i ako se tisuću puta čini da je car, nego zbog vas i vaše propasti, često mi dođe u misli da gorko plačem i teško jecam, što ste, premda ste počašćeni razumom, ispali, kako vidim, manje obdareni razumom nego živine, i dok bi trebalo, kad bi bilo ikakva osjećaja, da prepoznate svoga stvoritelja, vi gledate samo ovoga, dodavši ime Numerijanovo, i visiš o njegovoj sjeni i tiranskom licu. Što se pak mene tiče, vidite li kako Krist ublažava moje muke i iz svetoga prebivališta šalje pomoć, i potiče na napore, i dodaje hrabrost za borbe? I to je doduše govorio svetac krvnicima.
12 Štoviše, ni dječaci nisu bili učinjeni slabima, nego dok su oni visjeli visoko na drvu, nisu marili za udove tijela koji su krvarili, nego im je sav duh bio okrenut učitelju, i za njega su tako pogrdama progonili tiranina: Zar te nije sram, o nesretniče, tako časnu glavu izvrgnuti tolikoj uvredi? Zar se ne crveniš, kad si i sam sin tame, da tako postupaš s glasnikom i poslužiteljem svjetla? Zar te nikakav sram ne oblijeva što te pred svima dječaci smatraju ruglom? Jer ti se doduše uznemiruješ i bjesniš i iznutra goriš raspaljen ugljenjem srdžbe, a mi se, kao proljetnim cvijećem, šaramo biljezima muka.
a Sv. Krizostom u 9. govoru na Pavlovu poslanicu Efežanima kaže da je blaženi Babilas bio svezan iz istoga razloga zbog kojega i Ivan, kao onaj koji je ukorio kralja koji se nepravedno vlada.
b Dodaje se u grčkom rukopisu: nego se naginje nadolje i prisiljava da se slijeva na zemlju.
Pogubljenje sv. Babilasa i dječaka.
Numerijan pak, pošto ih je zajedno s učiteljem odveo odande, Babilasa doduše svezanoga onim željeznim okovima uza se zatvara u nekakvu kućicu. A kad se pobrinuo da se k njemu dovedu dječaci (jer je mislio da će ih lakše svladati zbog nježnosti dobi), zatvara ih u drugu kućicu, i na različite im je načine podilazio i laskao i uvlačio im se, nazivajući ih sinovima i dječacima izvanredne naravi i sjajne pameti, te im dajući novac i obećavajući počasti i služeći se kod njih mnogim laskavim i slatkim riječima. A oni, kao jednim umom i jednim ustima,
Lukavo i zlonamjerno, kažu, zašto nam ovo pružaš kao mamac, želeći nas kao vrapce uhvatiti u zamku? Nećemo te zatajiti, a majčinska pobožnosti. Nećemo te prevariti, dragi učitelju Babilase. Nijedan nas car neće uhvatiti, pa makar i jače disao bijesom od Numerijana.
14 Dok su to dječaci potvrđivali pred tiraninom i vikali jakim glasom, vrli Babilas i uistinu njihov učitelj, koji je bio zatvoren u kućici i slušao ih, zbog toga se ispunio velikom radošću i nije više sumnjao u budućnost, nego je govorio: Bravo, o dragi dječaci! Bravo, moj nauče! Primam plaću svoga odgoja, ubirem veće plodove napora. Zahvaljujem ti, božanska providnosti nad nama, što si me smatrala dostojnim da se zovem učiteljem takvih, ne dječaka, nego radije hrabrih ljudi, ne dobi djece, nego po kreposti savršenih.
15 U međuvremenu pak Numerijan se brine da se i njega dovede, i reče: Nisu li ovi dječaci tvoji? Jer, tako mi Jupitera, ovi su ti po misli duha veoma slični. A on reče: Po duhu, o care, sinovi su, ne po tijelu, jer osjećaj tjelesne ljubavi i bračne postelje do ovoga časa nisam spoznao. Ali zašto, reče Numerijan, žrtvujući brzo i sebe i nas ne oslobađaš neprilika? A ako ti ne dopuštaju neprilike koje su prethodile, nego grizu i muče i donose bol, pa ja te mogu nagraditi daleko većim i mnogobrojnijim dobrima i navesti na njihov zaborav. Zatim se činilo da mu daje i savjet o dobrima u vezi s onim što je bilo predloženo: Trebalo bi pak, govoreći, o učitelju, da tvoja sijeda kosa predloži dječačkoj dobi ono što priliči i da ih uvjeri da ne venu jadno tako nepravodobno i u samom cvatu. A božanski Babilas, videći onu Numerijanovu brižnost i lukavost smišljenu i protiv sebe samoga i protiv dječaka, reče: Čini se, o care, da otpuštaš barbare, s kojima ti ponajviše treba ratovati, i da si, ostavivši vanjske brige, svu svoju revnost okrenuo na nas, ne usmjeravajući svoje priprave na to da tvoje brige koriste onima koji se pokoravaju tvojoj vlasti, nego da smišljaš muke kojima bi ugađao svojoj srdžbi i naravnoj okrutnosti.
16 Na to, kipući i raspaljen cijelim srcem, Numerijan zapovijeda da se mučenici odvedu ravno u smrt. I oni su doduše vođeni radosni, i ovaj je jezik pjevao s radošću: Blagoslovljen Bog, koji si nekoć doduše iz usta djece i dojenčadi usavršio hvalu, a sada iz djece, premda ne dojenčadi, i iz sijedoga starca primaš žrtvu, njihovu krv. Splićući dakle ovim ib mnogim drugim zahvaljivanje, stigoše na mjesto mučeništva. I kad je blaženi Babilas postavio presvetu djecu pred sebe, prinio ih je Bogu kao lijep plod svoga nauka.
17 A pošto ih je vidio dovršene, ispustio je onaj blaženi glas: Evo ja i djeca koju mi je dao Bog. Nadalje je zamolio i one koji su bili nazočni da i same znakove borbi pokopaju s njim. Jer ih je zbog Krista volio i grlio i nije htio da se uklone od njegova nijemoga praha, jer je dobro znao da su lijepi ukrasi njegova pogreba. A što su to bili? Ovratnik i njegovi željezni okovi. Zatim mu se također odrubljuje glava četvrtoga dana rujna. Leži pakc i sada u škrinji Babilas s onim uresom svoga vrata i željeznim vezama, hvaleći svoga agonotetad, jer njemu priliči slava, moć, čast i veličanstvenost, sada i uvijek i u vijeke vjekova. Amen. a. Grčki μέτερ 'Ευείβεια, je li to radije ime majke nego Teodula? b. Ove riječi psalma koje je pjevao Babilas navodi Suda: Vrati se, dušo moja, u počinak svoj, jer ti je Gospodin učinio dobro. c. Kad je naime ova Djela pisao Leoncije, ili zasigurno u vrijeme sv. Krizostoma, koji u navedenom Govoru o sv. Babilasu ovako o njima piše: Još i sada postoje uz Babilasov pepeo okovi, opominjući sve upravitelje crkava da treba biti vezan, da treba biti zaklan, da treba trpjeti bilo što. Svakako sve treba podnositi spremnim i radosnim duhom, a isto tako s velikim užitkom, da ne izdamo ili oskvrnimo ni najmanji dio slobode koja nam je povjerena. I u 9. govoru na Pavlovu poslanicu Efežanima: Sam je umirući naredio da se veze polože s njegovim tijelom i da se tijelo pokopa svezano, i sada su okovi položeni s pepelom. Tolika mu je bila želja za vezama zbog Krista.d Petar de Natalibus dodaje: čija je tijela sv. Teodola pokopala 9. 31. prosinca. Isto iz njega navodi Kanizije.
Sv. Babilas
Prijenos i antiohijski trijumf.
Dvostruk je nekoć kod Antiohijaca bio podignut hram ili martirij sv. Babilasa. Jedan vrlo prostran, po svjedočanstvu Evagrija u 1. knjizi crkvene povijesti, pogl. 16, pred vratima grada Antiohije, koji je ostajao još čitav dok je on pisao. Sv. Krizostom u homiliji o sv. Babilasu naznačuje da je ovaj sagrađen preko rijeke Oronta, uz koju je smještena Antiohija, što u drugom govoru o sv. Babilasu protiv pogana ubraja u gradske građevine, kao što naime prostrana predgrađa drugdje imaju izgled grada. Tko ga je ili kada podigao, nije utvrđeno. Relikvije sv. Babilasa na tom su mjestu ili položene od početka ili prenesene onamo pod prvim kršćanskim carevima. Niti treba vjerovati Evagriju, koji želi da ga je podigao Julijan, kad se Krizostom silno čudi da po njemu iz mržnje prema Babilasu nije bio srušen.
2 Drugi u Dafni, također prigradskom mjestu, ali nešto udaljenijem, sagradio je Gal Cezar, brat Julijana Apostata, i onamo su prenesene relikvije iz prijašnjega hrama, njegovom brigom, istoga Gala Cezara. Odande su ponovno po Julijanovu nalogu vraćene u sveti ograđeni prostor hrama, unutar kojega su bile prije, kao što napominje Krizostom, koji je kao mladić promatrao ono što je u zrelijoj dobi napisao raspravljajući o crkvenim stvarima protiv pogana: održao je, naime, taj govor nakon dvadeset godina, kako sam svjedoči, otkako su se ti događaji zbili. A potvrđuje ono što govori dodavši ovakvo svjedočanstvo: Od onih koji su to vidjeli još su živi i starci i mladići, koje sve molim i zaklinjem, ako sam išta dodao povijesti, neka iznesu na vidjelo i opovrgnu me, itd., tako Krizostom, i iz njega Baronije godine Kristove 362., br. 96, koji opširno izlaže ovu povijest. Mi ovdje izostavljamo taj Krizostomov govor, kojega je dio objavio Surije, jer mnogo toga retorički dodaje da pobije pogane, što je manje potrebno za naš pothvat. Postoji drugi govor istoga Krizostoma o samom ovom prijenosu koji je u latinski jezik prenio naš Fronton du Duc.
3 Sam događaj donosimo samo prema Sozomenu, koji ga točno opisuje u 3. knjizi crkvene povijesti, pogl. 18. i 19., a isto pripovijedaju Rufin u 1. knjizi crkvene povijesti, pogl. 35. i 36., Sokrat u 3. knjizi, pogl. 16., Teodor u 3. knjizi, pogl. 19., Djela sv. Artemija kod Metafrasta 20. listopada, Evagrije u 1. knjizi, pogl. 16., Nicefor u 10. knjizi, pogl. 17., Kedren i drugi sveti i svjetovni pisci, među kojima se može ubrojiti i sam Julijan Apostat, koji u djelu Misopogon spominje mrtvaca kojega je on vratio iz Dafne, Apolona koji je zanijemio i hram zahvaćen požarom: za što Amijan u 92. knjizi bilježi da se dogodilo 22. listopada.
4 Jesu li zajedno s kostima sv. Babilasa prenesene u Dafnu i relikvije triju dječaka te vraćene u prijašnji hram? Krizostom često naglašava da su relikvije samoga Babilasa, i to samo one, začepile usta demonu i bile odnesene iz Dafne, ali budući da to suprotstavlja nebrojenim drugim truplima čiji su se grobovi ondje vidjeli, iz toga se ne može ništa zaključiti. Teodoret, koji je također živio u Antiohiji, to pouzdano tvrdi. U isto vrijeme, kaže, na tom mjestu, u Dafni, ležale su položene relikvije nepobjedivoga mučenika Babilasa i mladića koji su se zajedno s njim borili, i ubrzo: Zapovjedio je Julijan kršćanima da iz toga mjesta prenesu samo relikvije nepobjedivih mučenika. Oni su radosna srca pošli u lug, smjestili kovčežić na dvokolicu, itd.
Siječanj, svezak III.
Povijest prijenosa
iz Hermije Sozomena, crkvena povijest, knj. 5., pogl. 18.
Dafna je veoma glasovito predgrađe Antiohije, okruženo gajevima obraslim mnogim čempresima i prošarano drugim stablima pomiješanima s čempresima. A ispod stabala zemlja, prema izmjeni godišnjih doba, rađa mirisno cvijeće svake vrste koje jedno za drugim smjenjuje drugo. A mjesto je sa svih strana gustoćom grana i lišća, koja ne dopušta sunčevim zrakama da prodru sve do samoga tla, okruženo kao krovom ili radije sjenom. Također je, kako zbog obilja i ljepote voda, tako zbog ujednačenosti godišnjih doba i naposljetku zbog puhanja blagih vjetrova, veoma ugodno i vrlo prikladno za razonodu. Stoga se u predajama kod pogana pripovijeda da se Dafna, kći a arkadijske rijeke Ladona, bježeći od ljubavnika Apolona, pretvorila u stablo nazvano njezinim imenom. A Apolon, ni tako oslobođen one duševne uzrujanosti, ovjenčao se granama stabla koje je volio, zagrlio samo stablo i počastio mjesto, ako je ikoje drugo, njemu drago, prednošću pred ostalima. Ući stoga u predgrađe Dafnu, kad je bilo takve naravi, smatralo se sramotnim za skromne ljude. Jer su i smještaj mjesta i narav bili prilagođeni razvratu, a građa predaje, koja je bila posve ljubavna, ugrabivši neznatnu priliku, usadila je u duše pokvarenih mladića dvostruko veću ljubav. Jer oni koji su iznosili događaje opisane u predajama kao razlog da se opravdaju, još su se jače raspaljivali i, odbacivši svaki sram, pohlepno su hrlili na požudna djela: niti su mogli obuzdati sami sebe niti su u tom mjestu uz sebe htjeli vidjeti obuzdane ljude. Jer ako bi tko od njih slučajno boravio u Dafni bez prijateljice, činio se posve glupim, nečovječnim i kao kakav zločin ili odvratnu pošast od koje treba bježati. Bilo je to mjesto uistinu u velikom štovanju kod pogana i visoko cijenjeno. Jer u njemu je bio izvanredan kip Dafnejskoga Apolona i svetište sagrađeno veličanstvenim i skupocjenim djelima, koje je, kako se pripovijeda, sagradiob Seleuk, otac Antioha, po kojemu je Antiohija dobila ime. Vjerovalo se također kod onih koji obično štuju te stvari da na to mjesto utječe voda iz Kastalskoga vrela, koja je ljudima davala sposobnost proricanja i imala jednaku moć i isto ime kao ona koja je uc Delfima. Štoviše, hvali se da jed Hadrijanu, dok je još živio privatnim životom, na tom mjestu bilo prorečeno da će mu pripasti carstvo. Jer kažu da je on, namočivši kupelj vodom Dafne, odatle crpio spoznaju budućih stvari jasno ispisanu na listu, a kad je došao do upravljanja carstvom, zatrpao je vrelo nasipom, s namjerom da drugima ne bude dopušteno iz njega učiti znanje budućih stvari. Ali to doduše pomno pripovijedaju oni koji su uložili brigu i trud u tkanje predaja.
2 Kad je pak Gal, brat Julijanov,e imenovan cezarom od Konstancija, živio u Antiohiji, budući da je bio kršćanin i jer je ponajprije štovao one koji su podnijeli mučeništvo za kršćansku vjeru, odlučio je očistiti ovo mjesto kako od praznovjerja pogana tako i od uvrede neuzdržanih ljudi. I budući da je bio uvjeren da će to lako postići ako ondje na mjestu svetišta sagradi crkvu,f prenio je u Dafnu kovčeg mučenika Babilasa, koji je vrlo sjajno upravljao antiohijskom Crkvom i pao u mučeništvu.
3 Od toga se naime vremena kaže dag demon nije dao nijedno proročište, kao što je bio navikao. Činilo se doduše u početku da se to dogodilo zato što je već bio bez žrtava i onoga štovanja kojim se prije udostojio, ali je poslije ipak sam od sebe bilo otkriveno da je mučenik, čije je tijelo položeno u blizini,
IZ SOZOMENA. Razlog šutnje sam demon odaje: bio, bio je zapreka da to vrši kao što obično čini. Premda je naime, dok je sam Julijan upravljao Rimskim Carstvom, obilježavao ljevanicama, mirisnim dimom i mnoštvom žrtava, ipak je zašutio i, davši naposljetku odgovor, jasno je sam očitovao razlog prijašnje šutnje. Jer kad je car u duši odlučio iskušati proročište koje je bilo na tom mjestu, pristupajući svetištu, časti demona zavjetnim darovima i veličanstvenim žrtvama, te ga moli da ne zanemaruje pothvate koje poduzima. Demon je dakle, premda ne jasno i otvorenim riječima, tako označavao da, naime, zbog mučenika Babilasa, čiji je grob bio u blizini, nije mogao davati proročišta, ipak je odgovorio da jeh mjesto puno mrtvačkih trupla, i da to smeta da daje proročišta. Čuvši to, car, iako je u Dafni bilo pokopano mnogo trupla, ipak jer je i nagađao da je jedino mučenik zapreka proročištima, daje nalog da se grob mučenika odatle prenese na drugo mjesto. i stoga zapovijeda Julijan da se sveto tijelo odatle iznese: k: l to kršćani pjevajući m prenose.
n Zbog toga bjesni na kršćane Julijan.
Teodor podnosi teška mučenja, okrijepljen s neba.
Apolonov hram zapaljen s neba: p
4 Stoga kršćani, okupljeni na jedno mjesto, vuku grob oko k četrdeset stadija u grad l, gdje već leži položen mučenik na mjestu koje je po njemu dobilo ime. Pripovijedaju da su u to vrijeme muškarci i žene, mladići i djevice, starci i dječaci, potaknuti međusobnim hrabrenjem, pjevali psalme kroz cijeli put, koji su, premda su se pretvarali da pjevaju kako bi olakšali napore puta, ipak pjevali m uistinu potaknuti žarkim nastojanjem i sklonom voljom prema pobožnosti, zbog toga što je car posve drukčije nego oni mislio o Bogu. A psalme su započinjali oni koji su ih znali točno pjevati, a mnoštvo je zajedno puštalo glasove u suglasju i dodalo ovaj redak n: Neka se postide svi koji se klanjaju likovima i koji se hvale svojim kumirima.
5 Zbog toga je razloga car, kao da je bio pogođen uvredom, počeo planuti od gnjeva i stoga je odlučio nametnuti muke kršćanima. Ali njegov prefekt Salustije, premda po uvjerenju poganin, nije doduše odobrio tu odluku, ali ipak, budući da se nije mogao oduprijeti, izvršava carev nalog na samom djelu i preksutra hvata mnoge kršćane i baca u okove. I ponajprije nekoga mladića, kojemu je bilo ime Teodor, izvedena u sredinu privodi na mučiteljsku spravu equuleus. On, dugo probadan oštrim žalci, nije podlegao mukama, nego se tako ponio da se činilo da ne osjeća nikakvu bol, o štoviše, kao gledatelj mučenja koja su mu nanesena, podnošljivo i blago primao je udarce i ponovno otpjevao onaj isti psalam koji je bio otpjevao dan prije, te je tako jasno pokazao koliko nije mario za ono zbog čega je bio doveden na sud. A prefekt, diveći se postojanosti mladića, kad je došao caru, iznio mu je ono što je ovaj učinio i rekao da će, ako se brže ne povuče od pothvata, biti da i sami budu svima na ruglo, a kršćani da odatle prikupe više hvale i slave: i kad je taj savjet bio više odobren, oni koji su bili uhićeni oslobađani su okova. Nadalje se pripovijeda da je Teodor, kad su ga neki upitali je li osjetio bol mučenja, odgovorio da nije bio posve lišen svakoga osjećaja boli, nego da je uz njega stajao mladić koji je ublažio ugrize boli, najtananim lanenim platnom obrisao znoj, najhladnijom vodom polio tijelo, kojom je i ugasio žegu i ublažio nevolje. Čini se doduše zasigurno meni da nije svojstveno samo čovjeku, ma koliko plemenit bio, da tako prezire mučenje tijela, osim ako nije možda bio poduprt snagom i božanskom silom.
6 Tako je mučenik Babilas iz onoga razloga koji smo gore pokazali i pokopan u Dafni i odatle ponovno prenesen. Kad je to bilo dovršeno, p ne zadugo poslije oganj, iznenada navalivši u svetište Dafnejskoga Apolona, plamenom je posve progutao sav krov i sam kip, te je ostavio samo zidove kojima je svetište bilo okruženo, osim stupova koji su podupirali kako predvorja tako i stražnji dio zgrade. I, kao što su kršćani mislili, q da se taj oganj s neba sručio na demona, tako su pogani raširili glas da su taj zločin namjerno počinili kršćani. Kad je to mišljenje bilo nadmoćnije, Apolonov se svećenik privodi na sud da kaže tko je bio začetnik požara. I premda je bio izudaran mnogim udarcima i teško mučen, nikoga ipak nije odao r. Zbog toga osobito potaknuti, kršćani su postojano tvrdili da oganj nisu podmetnuli ljudi u zasjedi, nego da je božanskom osvetom spušten s neba navalio u svetište. I doznali smo da se to dogodilo na ovaj način.
7 Kad je Bog dovršio te stvari u Dafni zbog mučenika Babilasa, car, vjerujem, kad je bio obaviješten da su neke crkve u čast mučenika sagrađene blizu hrama Didimejskoga Apolona, koji je pred Miletom, napisao je upravitelju Karije da ih, ako već imaju krov i sveti stol, zapali, a ako su im zgrade dovršene samo do polovice, da ih sruši do temelja i sravni sa zemljom.
a Kćeri Ladonovoj također piše Krizostom u govoru protiv pogana. Kćeri rijeke Peneja naziva je Ovidije u 1. knjizi Metamorfoza, gdje opširnije pripovijeda tu basnu.
b Bio je jedan od suboraca Aleksandra Velikoga, koji je poslije njegove smrti u godini 118. Olimpijade drugi vladao u Babilonu i u Siriji. Umro je u prvoj godini 124. Olimpijade. Amijan u 22. knjizi želi da ga je sagradio Antioh Epifan.
c U Fokidi u podnožju planine Parnasa.
d Počinje vladati godine Kristove 117., umro 1. siječnja godine 138.
e Godine Kristove 351.
f Sv. Krizostom: Kad je protekao tako dug vremenski razmak od njegova pogreba da u nosilima nisu preostale osim kosti i pepeo, svidjelo se jednome od careva koji su poslije vladali, potaknutom na to od samoga Boga da mu je dušu pokrenuo, da se škrinjica odvede u ono predgrađe Dafnu, zatim ga naziva Julijanovim bratom.
g Isti Krizostom: Tražim da to zabilježite, da Babilas nije odmah kad je stigao istjerao demona, nego ga je, dok je ostajao, učinio besposlenim, nepokretnim i nesposobnim za obavljanje poslova. Njemu su, naime, tako začepili usta da je postao nijemiji i od samoga kamenja.
h Krizostom u govoru o sv. Babilasu: Kad se car popeo u Dafnu, ondje je molitvama zamarao, salijetao, preklinjao Apolona da mu nešto prorekne o budućim stvarima. Što je, dakle, odgovorio onaj veliki prorok pogana Bog? Mrtvaci me sprječavaju, kaže, da govorim. Nego ti razvali škrinjice, iskopaj kosti, prenesi mrtvace, ili kao što u govoru protiv pogana navodi da je demon rekao: Mjesto Dafne vrvi truplima, to je ono što sprječava proročište, i u 4. tonu, 42. propovijedi, o pohvalama apostola Pavla: Njegovi su odgovori prisilili kralja da prenese mučenika pokopanoga tik uz njega, jer je govorio da uopće ne može govoriti dokle god vidi njegovu neposrednu škrinju, jer je u blizini bio. Poslije toga je i sam kraljev ujak, koji je bezbožnim dodirom oskvrnuo posude posvećene Bogu, izjeden crvima umro. Također je i upravitelj kraljevske riznice zbog druge uvrede koju je nanio crkvi naprasno pukao po sredini. To je razlog zašto je Julijan zapovjedio da kršćani odnesu relikvije, kao što opširno poučava isti Krizostom u govoru protiv pogana. Ovomu propalom caru jednako kao i Apolonu bila je poznata snaga Babilasova i kakvu je pouzdanost imao kod Boga: zbog toga se bojao da, ako bi to učinio (to jest da je uznemirio relikvije), ne bi na sebe samoga izazvao božansku munju ili kakvu drugu bolest. Bio je Apostatov ujak Julijan, a upravitelj riznice Feliks, čiju propast pripovijeda Teodoret u 3. knjizi, pogl. 11.
1 Rufin kaže da su svećenici demona Julijanu, koji je ispitivao razloge šutnje, rekli da je blizu grob mučenika Babilasa i da se stoga ne daju odgovori, što treba shvatiti radije o tumačenju odgovora koji je dao demon. S Rufinom se slažu Djela sv. Artemija, u kojima se žrtvenik zove Euzebije.
K Ista Djela, pedeset stadija. Rufin, šest tisuća koraka.
1 Krizostom u govoru protiv pogana: Vukla se škrinjica cijelim putem, vraćao se mučenik, po uzoru nekoga borca, noseći drugu krunu u svoj grad, u kojem je odnio i prijašnju krunu. Da je škrinjica bila od najvećega kamena, predaju Djela sv. Artemija. m Rufin: To je pred ušima bezbožnoga vladara kroz šest tisuća koraka s tolikim klicanjem pjevala sva Crkva da je nebo odjekivalo od povika. Što su iz njega Adon i drugi prepisali u svoje martirologije. n Teodoret: Smještaju kovčežić na dvokolicu, i svi redom idući naprijed počinju plesati i pjevati Davidove psalme, i između pojedinih dijelova redaka umetati ove riječi: Neka se postide svi koji se klanjaju likovima. o Rufin piše da je to doznao od Teodora, i dodaje da je ovaj bio toliko radostan da je tada postao žalošniji kad je bilo zapovjeđeno da ga skinu s mučiteljske sprave equuleus. p Krizostom: Čim je u grad stiglo Babilasovo tijelo, odmah je oganj navro u Apolonov hram. Djela sv. Artemija: Pošto su odnesene relikvije, Julijan je pripremao mnoštvo žrtava i zavjetnih darova, kao onaj koji se sutradan trebao s njima popeti u Dafnu, itd. Kad je pak noć već poodmakla, oganj iznenada spušten s neba pao je u hram, itd., 22. listopada, kako je rečeno prema Amijanu. q Krizostom: Ako tko sada pristupi onamo, nikako neće reći da je to učinjeno, da je to djelo ognja. r Štoviše, po svjedočanstvu Krizostoma, izvrnut i ružno rastrgan, budući da nije imao nikoga koga bi izdao, posvjedočio je da se oganj sručio s neba, da zlonamjernima i bestidnima ne ostane nikakvo mjesto za klevetu.
Relikvije SV. BABILE prenesene u Cremonu.
Peregrin Merula u knjizi koju je naslovio Sanctuarium Cremonense svjedoči da se u Cremoni svetkovina svetih mučenika biskupa Babile i Simplicijana slavi 24. siječnja, zato što su ondje pohranjena njihova tijela. Simplicijanu, za kojega on piše da je u Cataniji na Siciliji sa Stjepanom, Pincijanom, Atalom i drugima okrunjen mučeništvom, u martirologiju je dan rođenja za nebo upisan 31. prosinca. Tijela obojice u crkvu sela koje se naziva Plebs S. Jacobi, pod vlašću Cremone, pohranila je sveta i slavna markgrofica Matilda, koja je umrla 24. srpnja 1115. godine; jesu li joj ih darovali rođaci knezovi, koji su već pod vodstvom Bouillona pokorili dio Istoka, ili rimski prvosvećenik, kojega je ona čudesno zadužila bezbrojnim dobročinstvima, nigdje nismo pročitali.
2 Njih je kremonski biskup Bernard 1460. godine, dana 18. listopada, prenio u grad u katedralnu baziliku, kako bi se štovala s većom pobožnošću, kako svjedoči isti autor Merula. O tom prijenosu piše Ludovik Cavitellius u djelu Annales Cremonenses: „Godine 1460., iz sela Plebs S. Jacobi, kremonske biskupije, dana osamnaestoga listopada prenesene su u Cremonu i ondje u katedralnoj crkvi pohranjene kosti svetih mučenika Babile i Simplicijana: od kojih je Babila bio patrijarh Antiohije, te je zajedno s nedoraslim Preladurom i Apolonijem i njihovom majkom Teodozijom podnio mučeništvo po zapovijedi cara Valerijana, jer mu je htio zabraniti ulazak u ondješnji božanski hram, a i Simplicijan je bio biskup; ali nisam našao kojega grada i u koje je vrijeme bio podvrgnut mučeništvu: a njihove su se kosti čuvale u mramornom kovčegu u crkvi iste župe posvećene sv. Jakovu Apostolu već oko tristo godina, prenesene u nju po zapovijedi kraljice Matilde, dok je tu i druge crkve kremonske biskupije dala uzdignuti u župne crkve, kako se prenosi.”
3 Ispod drevne konfesije katedralne crkve, na samom oltaru ovih svetaca, čitao se nekoć, kako prenosi Merula, ovaj natpis: „Kosti Babile i Simplicijana, nekoć pokopane kod osmoga miljokaza, ubrzo po božanskom nadahnuću pronađene, predstojnici ovoga hrama pobrinuli su se ovdje pohraniti 1543.” Jesu li tada također obavljeni nov prijenos svetih zaloga, ili promjena škrinje, ili inače obnova mjesta i ukrasa, ne navodi.
4 Napokon su 1614. godine, dana 8. lipnja, zalaganjem biskupa Ivana Brivija najsvečanije prenesene relikvije devetorice svetaca, naime Marcelina, Petra, Himerija, Homobona, Babile, Simplicijana, Arealda, Arhelaja i Facija. O bl. Faciju pisali smo 18. siječnja. Sv. Marcelin i Petar štuju se 2. lipnja, Himerije 19. listopada, Homobon 13. studenoga, Areald 1. rujna, Arhelaj 23. kolovoza. Biskup je 7. lipnja otvorio ovo božansko blago, u najbrojnijem vijencu plemenitih i pobožnih ljudi, uz sjaj mnogih voštanica, da bude časnije pohranjeno u nove škrinje i oltare nedavno podignute u kripti. Sve je dakle pomno pregledano, a kosti su s poštovanjem umotane u laneno platno, položene u škrinje izrađene od mirisnog i nepropadljivog čempresa, iznutra podstavljene svilenom tkaninom, koje su bile osigurane željeznim bravama i utisnutim biskupovim pečatom; svakoj je dodan natpis. Sutradan je priređena procesija, a da bi se obavila što svetije i sjajnije, biskup je tiskanom okružnicom pozvao ne samo kler i građane nego i obližnja sela s njihovim župnicima, potičući sve da toga dana pristupe sakramentima ispovijedi i euharistije, a za uočnicu je proglasio i post. Redoslijed cijele procesije i svečanoga ophoda opisuje Merula. Mi ćemo iznijeti ono što se izravno odnosi na Babilu i Simplicijana.
5 Na škrinji u kojoj su bila sadržana tijela obojice bilo je upisano ovo: „Godine od Kristova rođenja 1614., dana sedmoga lipnja, tijela sv. Babile, biskupa Antiohije, i Simplicijana, mučenika, ovdje su velikim troškom grada položena po presvijetlom i prečasnom gospodinu Ivanu Krstitelju Briviju, biskupu Cremone.” Kovčeg je bio presvučen crvenom lanenom tkaninom damašćanskoga tkanja, ukrašenom zlatnim i svilenim resama; a odozgo je bila slika obojice svetaca. Za sve se to pobrinula na svoj trošak bratovština svetih relikvija katedralne crkve. Ovu su škrinju nosila četvorica kanonika iste crkve pod otmjenim nebom od crvenoga damašćanskog sukna, koje su držala četvorica svećenika, također odjevena u crvene tunike.
6 Podignuti su i slavoluci. Onaj koji je gledao prema manjem trgu imao je gornji dio ukrašen trostrukim amblemom: u sredini je bio naslikan pokop sv. Babile, s okovima i lancima, te ovim geslom: „Tražim natrag okove.” S desne strane bila je gora Etna koja riga plamen dok po njoj pada kiša, s geslom: „Još žarča.” S lijeve strane biljka iz čijega je ureza tekla smola koju nazivaju zmajevom krvlju, s natpisom: „Najljekovitija.” Zatim je na velikoj četvrtastoj ploči bilo upisano ovo: „Slavnim Kristovim vojnicima Babili i Simplicijanu, koji su Crkve u Antiohiji i Cataniji uresili svetošću života i pobjedom mučeništva, a kremonsku Crkvu, uzdignuti na nebo, čuvaju čvrstom zaštitom zaloga svetih kostiju, zahvalna Cremona zavjetova.” Iznad samih vrata slavoluka s desne strane vidjela se slika sv. biskupa Babile, a gore je bila naslikana gora na kojoj je s jedne strane bilo nekoliko kuća, s druge lovorik, u sredini grob, a pokraj njega zasađena maslina, s geslom: „Čisto se sviđa nebesnicima”; dolje je bila naslikana jama puna žaba, a na njezinu rubu goruća baklja, s natpisom: „Šute.” S lijeve strane bila je slika sv. mučenika Simplicijana: dolje biljka odsječena vrha; geslo: „Plodnija.” To je bilo posvećeno sv. Babili i Simplicijanu. Činilo se da ulice kliču od radosti: većina je kuća bila ukrašena belgijskim sagovima i drugim nakitom: topovi su pucali u znak odobravanja: noću su zapaljene svečane vatre kako bi posvjedočile veselje grada čak i u tami. Ali osobito je bila zadivljujuća pobožnost puka i pridošlica. To se dogodilo u 3. nedjelju nakon Duhova, 8. lipnja 1614.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.