Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 24. siječnja

O sv. Timoteju, apostolu, efeškom biskupu i mučeniku

DE S. TIMOTHEO APOSTOLO, EP. EPHESINO, MART

Sadržaj (8)
  1. § I. Rođendan za nebo sv. Timoteja.
  2. § II. Djela sv. Timoteja, vrijeme smrti.
  3. § III. Prijenos relikvija sv. Timoteja.
  4. Drugi životopis
  5. Napisao Šimun Metafrast.
  6. Sv. Timotej, učenik i pratitelj sv. Pavla.
  7. Revnost i mučeništvo sv. Timoteja. Izgnanstvo sv. Ivana.
  8. Prijenos moći sv. Timoteja.

§ I. Rođendan za nebo sv. Timoteja.

Većina Latina (ipak ne svi, kako je smatrao Baronije, što ćemo uskoro reći) slavi rođendan za nebo sv. Timoteja 24. siječnja. Vrijedi iz nekoliko martirologija izvući ono što se o njemu navodi, čime će se rasvijetliti i ostalo što o njemu valja reći. Stari dakle Rimski martirologij ima ovako: „U Efezu, apostola Timoteja.” Isto se čita u raznim rukopisima, od kojih neki nose Bedino ime, te u nekima izdanim pod Usuardovim imenom; također kod Bellina, Rabana i Adona. No ovaj potonji u knjižici De festivitatibus Apostolorum piše: „Rođendan za nebo sv. Timoteja, učenika bl. Pavla apostola, kojega je blaženi apostol u Efezu zaredio za biskupa, te je nakon mnogih borbi za Krista usnuo. Njegovo je tijelo zajedno s relikvijama bl. Andrije i Luke dvadesete godine Konstancijeve vladavine preneseno u Carigrad.” Isto donose pučki Beda, Notker i vrlo mnogi rukopisi. Rimski martirologij ima: „Rođendan za nebo sv. Timoteja, učenika bl. Pavla apostola, koji je od njega u Efezu zaređen za biskupa, te je nakon mnogih borbi za Krista, dok je korio one koji su prinosili žrtve Dijani, zasut kamenjem i nedugo zatim usnuo u Gospodinu.”

2 Grci pak 22. siječnja, kada je ubijen, slave njegov spomen, na koji dan meneji imaju: „Svetoga apostola Timoteja, učenika sv. Pavla apostola.

Iz ljubavi prema božanskim vijencima Timotej,

Toljagama izudaran, natopi zemlju krvlju.”

Potjecao je iz grada Listre, od oca poganina i majke Židovke kojoj je bilo ime Eunika. Postavši učenikom bl. apostola Pavla, bio je pisac i navjestitelj božanskoga Evanđelja; živio je također s Ivanom, kojega je Krist ljubio više od ostalih, te ga je sam apostol Pavao u Efezu zaredio za biskupa. Nakon što je naime (kako je prenio Irenej, lionski biskup, i kako se posvuda pripovijeda) Ivan bio izbačen iz mora i vraćen u Efez, a zatim za cara Domicijana prognan na otok Patmos, ovaj je blaženi Timotej upravljao Efeškom crkvom. Kada su pak pogani u Efezu po očinskom običaju slavili neki idolopoklonički blagdan koji su nazivali Καταγώγιον, to jest „svođenje”, noseći u rukama idole, odjeveni u nekakve krinke ili maske, pjevajući u njima i nasrćući poput razbojnika na muškarce i žene te sve ispunjavajući pokoljima, bl. Timotej nije mogao podnijeti gledanje tako strašnog i okrutnog zlodjela, nego je korio njihovu ludu zabludu i poticao ih da odustanu od tako sramotnih djela. Bezbožnici su ga pretukli toljagama i uklonili iz svoje sredine. Kasnije su pak njegove svete relikvije prenesene u Carigrad i položene u crkvu Svetih apostola, gdje se slavi njegov svečani spomen.

3 Isto donose Anthologium Græcorum, koji je odobrio Klement VIII., i Maksim Kiterej. A to što se kaže da je napisao Evanđelje, nigdje drugdje nismo pročitali. Navodi se apokrifno Nikodemovo evanđelje; i drugima su nekoć bila pripisivana djela što su ih sastavili besposleni ljudi, o čemu opširno piše Baronije u 1. svesku uz godinu 44., ali ondje nema ništa o Timoteju. Možda se naziva piscem Evanđelja, ili συγγραφεύς, zato što je, družeći se prisno s Ivanom u Efezu, prikupio zapise trojice evanđelista i drugih svetih muževa o Kristovim djelima, za koje se kaže da ih je zatim Ivan pregledao i uredio.

4 Istoga XXII. dana siječnja navode ga Usuard, Maurolico, Galesini, Kanizije i drugi od Latina, a neki na oba dana. Usuard ima ovo: „Rođendan za nebo sv. Timoteja, učenika bl. Pavla. Njega je isti apostol u Efezu zaredio za biskupa, te je nakon mnogih borbi za Krista okrunjen mučeništvom.” Galesini je ukratko sažeo sav njegov život: „U Efezu, sv. Timoteja, učenika bl. Pavla apostola. On je rođen u Listri u Likaoniji, od djetinjstva poučavan u Svetom pismu i pobožnosti; u vrijeme kada je onamo došao apostol Pavao, prigrlio je kršćansku vjeru, budući da je imao majku Euniku, ženu koja je gorjela revnošću za vjeru u Isusa Krista. Kako se proširio glas o krepostima toga mladića, apostol ga je uzeo sebi za pratitelja na putovanjima i druga u naporima, te ga je tako posvuda imao kao pomoćnika u djelu Kristova Evanđelja. On je naime zajedno s njim, radi širenja vjere, odlazio čas u Efez, čas u Korint, a propovijedajući je proputovao i Makedoniju, Italiju i sav svijet. Bio je to mladić divne naravi; cijeloga je života živio stidljivo i čisto; toliko se isticao razboritošću i mudrošću da mu je apostol povjeravao svaku službu i u Makedoniji mu predao skrb za one koji su prihvatili Evanđelje. Napokon, postavši biskupom Efežana, dok je nastojao odvratiti narod od štovanja Dijane, za cara Domicijana svjetina ga je gotovo zasula kamenjem; oslobođen iz te pogibli pomoću kršćana, došao je na obližnju goru koja se zove Pion, gdje je predao dušu Bogu. Njegovo je tijelo kasnije, nastojanjem cara Konstantina, preneseno u Carigrad.”

5 Drugi njegov spomen posvećuju drugim danima. Wandelbert 16. svibnja:

„Sedamnaesti dan sjaji imenom Timoteja,

Kojega je istinoljubivim glasom poučio blaženi Pavao.”

22. kolovoza ovo ima pradrevni rukopis iz Rheinaua: „U Rimu, Timoteja, učenika sv. Pavla”, ali čini se da je posljednje tri riječi dodao prepisivač; inače se toga dana slavi sv. Timotej, rimski mučenik. Napokon, 27. rujna rukopisni Martirologij sv. Jeronima ima: „U Efezu, Timoteja”; je li to ovaj? Tako je smatrao pisac staroga martirologija koji se čuva u samostanima u Liessiesu i sv. Martina u Tournaiju, u kojem se toga dana čita ovo: „I sv. Timoteja, učenika apostola Pavla, kojega je ta posuda izabranja uzela k sebi, poučila svakoj crkvenoj stezi i polaganjem ruku učinila prikladnim za Crkve. On je, ostavši čedan i djevičanski čist, kod Efeza na gori koja se zove Pion s velikom čašću pokopan i počiva.” A zašto se kaže da je učinjen prikladnim za Crkve? Zar zato što je isprva bio posvećen za biskupa nevezan ni uz koju određenu stolicu, kako bi posvuda mogao savršenije obavljati apostolsku službu?

§ II. Djela sv. Timoteja, vrijeme smrti.

Polikrat, biskup Efežana, djelovao je u vrijeme cara Severa, kako svjedoči sv. Jeronim u knjizi De scriptoribus Ecclesiasticis, pogl. 43., gdje navodi ponešto iz njegove sinodalne poslanice u prilog obredu koji se u toj Crkvi čuvao još od vremena sv. Ivana Evanđelista, da se Uskrs slavi zajedno sa Židovima XIV. dana mjeseca. O njemu Sigebert u 3. poglavlju kaže: „Polikrat je napisao mučeništvo sv. Timoteja apostola i mnoga druga djela.” No Baronije u Bilješkama uz Martirologij o tome ovako sudi: „Da je Polikrat napisao Timotejevo mučeništvo, tvrdi Sigebert u De viris illust; pogl. 3., ali to je posve nepoznato Euzebiju i Jeronimu, koji govore o Polikratu.” No oni su izostavili i druge spise drugih pisaca. Focije ipak, kada piše da je čitao ovo Mučeništvo, ne imenuje nikakva pisca. Aubert Miraeus u Bibliotheca Ecclesiastica kaže: „U tom se mučeništvu spominje Irenej, lionski biskup, iz čega se može zaključiti da se ono ne može pripisati Polikratu, koji je naslijedio Timoteja nakon Onezima.” No nigdje se ne kaže da je izravno naslijedio Onezima, za kojega se prenosi da je podnio mučeništvo pod Trajanom, kako ćemo reći 16. veljače. Sam Miraeus tvrdi da je Irenej ovjenčan mučeništvom 10. godine Severa (koja je bila 202. ili 203. godina Kristova, već započeta prije dvadeset dana), a sv. Jeronim kaže da je Polikrat djelovao u vrijeme cara Severa, tako da je lako mogao pročitati neki zapis svojega suvremenika Ireneja, štoviše i sve njegove spise.

7 Pisac sam sebe naziva Polikratom: njega bi svakako valjalo smatrati varalicom kada bi sebi lažno prisvajao čast tuđega imena, a spis je ozbiljan (što se sadržaja tiče, premda Focije tvrdi da mu je stil skroman) i suglasan je s onim što su i ostali prenijeli o Timoteju. Vincent iz Beauvaisa u 10. knjizi, pogl. 38., navodi iz Polikrata neka Timotejeva Djela; za njih naš Petar Halloix u Notat. ad cap. 7 vitæ S. Polycarpi kaže da svojim stilom dovoljno glasno svjedoče da su prevedena s grčkoga, te ih on sam posve pripisuje Polikratu. Mi smo ih prepisali iz drevnih kodeksa samostana sv. Maksimina i sv. Marije de Ripatorio, te ih usporedili s tiskanim djelom Agones Martyrum, rukopisom Nikole Belfortija i grčkom rukopisnom poviješću mučeništva sv. Timoteja, koja je možda i sama Polikratova, ali ju je netko nakon prijenosa relikvija u Carigrad preradio, izostavivši uvod u kojem Polikrat očituje svoje ime; i to s pravom, jer je taj kasniji pisac umetnuo rečenicu o prijenosu relikvija, kojoj stoga nije mogao staviti na čelo Polikratovo ime, a svoje je sam prešutio, ili ga je izbrisalo vrijeme odnosno nemar prepisivača. Da je živio prije Justinijanova vremena, nagađamo po tome što ne spominje crkvu koju je on podigao. Metafrast je obuhvatio mučeništvo, prijenos te gradnju ili obnovu crkve.

8 Kada je to tako utvrđeno, neće biti teško odrediti u koje je vrijeme ubijen sv. Timotej. Jer ako je njegova Djela napisao biskup iste stolice niti puno stoljeće kasnije, tko bi porekao da više valja vjerovati njemu, osobito kao učenu čovjeku koji piše o djelima i vremenu svojih prethodnika, nego drugima koji se oslanjaju na nagađanje i ne osobito čvrsto zaključivanje? Čini se da se i Metafrast s time slaže, ali nejasnije, tako da bi se moglo posumnjati ne piše li da je ubijen pod Domicijanom. To izričito piše Focije u Bibliotheca, kodeks 254., gdje svjedoči da je čitao ova Djela te ih ukratko prepričava, a o vremenu dodaje ovo: „Domicijan je tada kao tiranin upravljao Rimskim Carstvom. Kada je pak sveti Timotej na način koji smo rekli završio život, a Domicijan bio uklonjen iz sredine te Nerva preuzeo žezlo Rimskoga Carstva, bogoslov Ivan oslobođen progonstva dođe u Efez” itd. I tako se čini da Focije mučeništvo sv. Timoteja stavlja u posljednju godinu Domicijana, koja je bila 96. godina Kristova, Polikrat u sljedeću, 1. godinu Nerve, 97. godinu Kristovu, a rukopisni Florarij u 99. godinu Kristovu, koja je bila druga godina Trajanova. Oktavije Panciroli u Thesauris absconditis almæ Urbis, područje 2., crkva 7., piše da je Timotej ubijen prije nego što se iz progonstva vratio sv. Ivan, što se dogodilo za vladavine Nerve.

9 Dalje odstupa Baronije u 2. svesku Annal. uz 109. godinu Kristovu, br. 53., pišući ovako: „Kada je pak Timotej mučeništvom završio život, tako da je na njegovo mjesto postavljen Onezim, čini se da se može zaključiti iz Ignacijeve poslanice Efežanima: jer kada govoreći o njemu dodaje ovo: ‘Blagoslovljen Bog koji vam je darovao da imate takva biskupa’, time označuje da je nedavno postavljen za efeškoga biskupa.” Tako Baronije. No naš Halloix u Notat. ad cap. 7 vitæ S. Polycarpi iz iste poslanice sv. Ignacija izvodi suprotno, budući da Ignacije kaže: „Ako sam naime ja u kratkom vremenu sklopio takvo prijateljstvo s vašim biskupom koje nije ljudsko nego duhovno, koliko li više smatram blaženima vas koji ste s njime povezani kao Crkva s Gospodinom Isusom i Gospodin sa svojim Ocem, da sve bude skladno u jedinstvu?” Kao da kaže: Ako sam ja iz jednoga susreta ili druženja kratkoga vremena ubrao toliki plod, koliku li korist nužno ubirete vi koje on već toliko godina poučava? No ni to ne slijedi bez ikakve sumnje: mogao ih je naime nazvati sretnima zato što će ih ubuduće poučavati njegova krepost i nauk. Napokon, nije pouzdano da je odmah nakon Timotejeva ubojstva na njegovo mjesto postavljen Onezim, osobito jer se kaže da je sv. Ivan, čim se vratio iz progonstva, neko vrijeme upravljao Efeškom crkvom lišenom pastira.

10 Ono što bi tko mogao prigovoriti, da je knjige De divinis nominibus sv. Dionizije Areopagit napisao Timoteju dok je još bio na životu, a da se u njima navodi poslanica sv. Ignacija Rimljanima napisana 10. ili 11. godine Trajana, iz čega bi slijedilo da Timotej nije ubijen prije te godine, opširno pobija Halloix u 3. pitanju uz životopis sv. Dionizija, a taj je životopis zajedno s cjelovitim pitanjima i bilješkama, bez ijedne dodane riječi, u 2. svezak Operum S. Dionysii, koje je sam nanovo protumačio, prenio naš Baltazar Cordier. Svakako je iz poslanica istoga sv. Ignacija pouzdano da je Timotej već ranije bio umro. Stoga Baronije nagađa ili da je Dionizije knjige koje je prije napisao Timoteju pregledao nakon njegove i Ignacijeve smrti te to dodao, ili radije da je postojao neki drugi Timotej kojemu je taj spis bio poslan. Halloix mnogim dokazima tvrdi da je to ovaj isti naš Timotej, učenik sv. Pavla, ali da je ono iz Ignacijeve poslanice netko nevješto i neprikladno najprije dopisao na rub, a zatim umetnuo u sam Dionizijev tekst.

11 Isti pisac uz 7. poglavlje Života sv. Polikarpa pokazuje da se na sv. Timoteja odnosi (što i mi posve smatramo) ono što sv. Ivan piše u 2. poglavlju Otkrivenja: „Anđelu Crkve u Efezu napiši: Ovo govori Onaj koji drži sedam zvijezda u svojoj desnici, koji hodi posred sedam zlatnih svijećnjaka: Znam tvoja djela, tvoj trud i tvoju postojanost, i da ne možeš podnijeti opake; i iskušao si one koji za sebe kažu da su apostoli, a nisu, i otkrio si da su lažljivci; i postojanost imaš, i podnio si mnogo zbog imena mojega, i nisi posustao. Ali imam protiv tebe to što si svoju prvu ljubav ostavio. Spomeni se dakle odakle si pao, i obrati se, i čini prijašnja djela; inače dolazim k tebi i uklonit ću tvoj svijećnjak s njegova mjesta, ako se ne obratiš. Ali ovo imaš: mrziš djela nikolaita, koja i ja mrzim.” Čini se da je tim riječima Ivan htio ohrabriti Timoteja kao za skorašnje mučeništvo. I Pavao ga je mnogo prije u poslanici upućenoj samomu Timoteju opomenuo neka raspiri milost Božju itd., te nije čudno što i u svetih muževa katkad zahladi ljubav ili popusti revnost, osobito ako pobožni pothvati ne napreduju po želji srca; nego taj žar duše valja uvijek iznova buditi i njegovati, čas djelima pokore, čas razmatranjem svetih stvari, čas vježbanjem u drugim krepostima.

12 Spomen sv. Timoteja nalazi se u Djelima sv. Irene 5. svibnja. O njemu govore svi tumači poslanica sv. Pavla, i naš Toma Massutius u životu sv. Pavla; također Petar de Natalibus u 3. knjizi, pogl. 17., u kojem ipak valja ispraviti to što se kaže da je sv. Timotej podnio mučeništvo pod Neronom: Petar je možda napisao „pod Nervom”.

§ III. Prijenos relikvija sv. Timoteja.

U crkvene je popise upisan prijenos sv. Timoteja, te zajedno s njim sv. Andrije apostola i sv. Luke evanđelista, 9. svibnja; na taj dan Usuard ima: „Blagdan bl. Andrije apostola, kada je njegovo presveto tijelo, zajedno s kostima sv. Luke evanđelista i Timoteja, učenika sv. Pavla, za cara Konstancija preneseno u Carigrad.” Razni tiskani i rukopisni primjerci navode da se to dogodilo pod Konstantinom, o čemu ćemo malo poslije, a neki ne navode ime cara. Neki naznačuju mjesto odakle su pojedina tijela donesena u Carigrad. Maurolico ima: „Istoga dana prijenos sv. Andrije apostola iz grada Patrasa, Luke evanđelista iz Bitinije i učenika Timoteja iz Efeza u Bizant.” Isto imaju Felicije i Kanizije. No Rimski martirologij pripovijeda da su i relikvije sv. Luke donesene iz Ahaje, jer ima ovako: „U Carigradu, prijenos sv. Andrije apostola i Luke evanđelista iz Ahaje, te Timoteja, učenika bl. Pavla apostola, iz Efeza; tijelo je pak sv. Andrije mnogo vremena kasnije preneseno u Amalfi i ondje se štuje pobožnim stjecanjem vjernika, a iz njegova groba neprestano istječe tekućina za liječenje bolesti.” O mjestu ponovno niže.

14 Neki martirologiji ovdje spominju samo Timoteja, i taj prijenos nazivaju rođendanom za nebo. Rukopisni Martirologij sv. Jeronima ima: „U Carigradu, rođendan za nebo sv. Timoteja”; isto imaju rukopisi samostana sv. Martina u Tournaiju i sv. Maksimina u Trieru. Adon, pučki Beda i rukopis sv. Lamberta u Liègeu imaju: „U Carigradu, rođendan za nebo sv. Timoteja, kada su iz Efeza prenesene njegove svete kosti.” Notker ima: „U Carigradu, prijenos sv. Timoteja.”

15 Galesini taj prijenos navodi dan ranije, to jest 8. svibnja: „U Carigradu”, kaže, „prijenos sv. Andrije apostola, Luke evanđelista i Timoteja, učenika bl. Pavla apostola: taj je prijenos proslavljen za cara Konstantina.” Kanizije, rukopisni Florarij i kölnski kartuzijanci 9. svibnja navode taj prijenos, a ponovno 7. travnja imaju ovo: „Prijenos sv. Timoteja, apostola i mučenika”; Florarij dodaje da se to dogodilo godine spasenja 338. Teodor Lektor, čije ćemo riječi uskoro donijeti, piše da je prijenos sv. Timoteja obavljen 24. lipnja, a sv. Andrije i Luke 3. ožujka. Zašto je dakle prijenos sviju zajedno upisan u martirologije 9. svibnja? Tada je možda bila proglašena neka svečanost, ili je crkva bila posvećena ili obnovljena. Preostaje nam istražiti kada su, odakle, po kome i kamo doneseni sveti posmrtni ostaci.

16 Martirologiji, kako smo rekli, prenose da se taj prijenos dogodio jedni pod Konstantinom, drugi pod Konstancijem, a neki, poput Kölnskoga, pod Konstantinom Mlađim (kojim se imenom označuje Konstancije), dvadesete godine njegove vladavine. Sv. Jeronim u Chroniconu, u 19. godini Konstancija, ima ovo: „Relikvije apostola Timoteja unesene su u Carigrad”, a u 20. godini u izdanju Miraeusa i Pontaca, odnosno 21. kod Scaligera: „Dok je Konstancije ulazio u Rim, Carigrađani su s čudesnom naklonošću primili relikvije apostola Andrije i evanđelista Luke.” Isti u knjizi De scriptorib. Eccles., pogl. 7., piše: „Luka je pokopan u Carigradu, kamo su dvadesete godine Konstancijeve vladavine njegove kosti, zajedno s relikvijama apostola Andrije, prenesene iz Ahaje.” No razna izdanja imaju „dvadesete godine Konstantinove vladavine”, a isti sv. Jeronim u spisu Adversus Vigilantium u svim izdanjima koja smo mogli vidjeti piše: „Zar je svetogrdnik bio car Konstantin, koji je svete relikvije Andrije, Luke i Timoteja prenio u Carigrad, pred kojima zlodusi riču, a oni koji u njima prebivaju priznaju da osjećaju prisutnost Vigilancija?” Baronije tvrdi da se te riječi nikako ne mogu odnositi na arijanca Konstancija, te nakon što je iznio suprotna svjedočanstva drugih pisaca, kaže: „U dvojbenoj pak stvari tako sam raspoložen da se ne usuđujem presuditi u sporu i izreći sigurnu osudu o tome.” No Teodor Lektor u 2. knjizi Collectan. piše: „Vladao je Konstantin Veliki i kristoljubivi car trideset i jednu godinu i deset mjeseci. Vladao je njegov sin Konstancije dvadeset i četiri godine i pet dana. I za njegove su vladavine došle u Carigrad relikvije svetih apostola Timoteja 24. lipnja, a Andrije i Luke 3. ožujka, te su položene u veliku crkvu Svetih apostola, koja je pod njim bila posvećena.”

17 Nadalje, pouzdano je da su relikvije sv. Timoteja donesene iz Efeza. O ostalima će biti prikladnije govoriti kada budemo donosili njihova Djela: Lukina 18. listopada, a Andrijina 30. studenoga. Honorije iz Autuna doduše piše da je Luka umro u Bitiniji, što ćemo istražiti na svome mjestu. Svakako su se njegove relikvije nalazile u Tebi kada se Konstancije pobrinuo da budu prevezene u Carigrad; stoga Rimski martirologij i drugi s pravom navode da su obje, i Lukine i Andrijine, donesene iz Ahaje. Šimun Metafrast u Djelima sv. Luke svjedoči da su dovezene iz Tebe, i to nastojanjem sv. Artemija, slavnoga vojskovođe i mučenika; ovako naime piše:

„Prolazio je nekoć iz Sirmija prema Istru Konstancije, sin Konstantina Velikoga, treći od braće; utaborivši se na toj obali Istra na kraće vrijeme, čuo je da će se barbari koji su bili s one strane Istra sukobiti s Rimskim Carstvom; i sam se bojeći da ne učine kakvo zlo u njegovu carstvu, odmah je odjahao u Trakiju i Bizant. Kada je stigao u kraj Odriza, gdje je rimski car Hadrijan sagradio grad i dao mjestu svoje ime, pristupi mu neki biskup, kao da mu donosi neki najmiliji dar, i javi mu da su tijela Kristovih učenika Andrije i Luke pokopana u Ahaji. On se pak obradova toj vijesti te Artemija, kojim se najviše služio i za kojega je znao da je gorljivi ljubitelj ljubavi prema Kristu (o njegovoj božanskoj ljubavi svjedoči borba i pogibelj koju je u Julijanovo vrijeme podnio zbog Krista), toga dakle prijatelja Artemija, koji je odisao tolikim žarom za pobožnost, odmah pošalje po dragocjena tijela. Taj je naime Konstancije i u ostalom bio umjeren, blage i skromne ćudi, te obuzet vrlo velikom ljubavlju prema gradnji crkava; stoga je i u gradu svojega oca, oko njegova groba, kao da iskazuje čast ocu, sagradio od samih temelja golem hram, u kojem je također, čim je Artemije donio relikvije svetih apostola iz Ahaje, na samom božanskom žrtveniku pod svetom trpezom položio tijela: Andrijino preneseno iz grada Patrasa, a Lukino iz beotske Tebe. A nakon kratkog vremena donese iz jonskog Efeza i Timoteja, koji je u zboru Kristovih učenika sjajio poput neke sjajne zvijezde, posluživši se i za to ponovno službenikom Artemijem. I njega je primio prostor oko svete trpeze, kao da vraća neki dug pobožnosti svojim pomoćnicima. Eto, takav je prijenos tijela imao Timotej.”

18 Istu povijest, nešto podrobnije, ili barem njezin dio, pripovijeda isti Metafrast u Djelima sv. Artemija 20. listopada: „Kada je pak”, kaže, „čuo da će barbari koji su živjeli s one strane Dunava povesti vojsku protiv Rimskoga Carstva, krenuo je iz Sirmija i prešao Dunav. Pošto je ondje dugo boravio na samoj obali te ponovno doznao da se barbari neće pokrenuti s mjesta, otišao je u Trakiju. Kada je pak bio kod Odriza, gdje je Hadrijan sagradio grad i tom mjestu ostavio svoje ime, čuo je od nekog biskupa da su tijela Kristovih apostola Andrije i Luke pokopana u Ahaji, i to Andrijino u Patrasu, a Lukino u beotskoj Tebi. Kada je car Konstancije to čuo, obradovao se zbog toga, glasno povikao i rekao onima koji su bili prisutni: ‘Pozovite mi dragoga Artemija.’ Kada je on što je brže mogao došao, reče mu: ‘Čestitam ti, najpobožniji od svih ljudi, i radujem se zajedno s tobom.’ On mu pak reče: ‘Neka se uvijek raduješ zbog mene, o care, i neka te nikada ne zadesi ništa neugodno.’ A car reče: ‘Tražiš li išta, o najbolji od prijatelja, milije i ugodnije od pronalaska tijela Kristovih apostola?’ Veliki pak Artemije reče: ‘Tko je i odakle je, o gospodaru, onaj koji je danas otkrio ovo blago?’ A Konstancije reče: ‘Biskup Ahaje, koji sada stoluje u Patrasu. Nego idi, o najbolji od prijatelja, i što prije ih prenesi u Carigrad.’ Čuvši to od cara, veliki Artemije pođe ravno k apostolima da donese njihove svete relikvije. Kada ih je na posve čudesan način prenio, položio ih je u crkvu koju je sam Konstancije sagradio iz temelja u ime apostola, blizu groba svojega oca. A car mu je kao nagradu za tu službu, na molbu biskupa, dao upravu nad Egiptom.”

19 Tako Metafrast. A da je to bio jedan od razloga zbog kojih je Julijan Apostata dao pogubiti sv. Artemija, piše Nicefor u 10. knjizi, pogl. 11.: „Artemija”, kaže, „plemenita branitelja pobožnosti, vojskovođu i augustala Antiohije, osobno je mučio (onoga koji je i pod Konstancijem bio zapovjednik četa koje su bile u Egiptu); uistinu zato što je, raspaljen božanskim žarom, srušio i razorio mnoga idolopoklonička svetišta služeći Konstanciju, i zato što je kosti božanskih apostola Andrije, Luke i Timoteja iz Patrasa u Ahaji i iz Efeza prenio u Carigrad, a pod izlikom i izgovorom da je kovao urotu za ubojstvo njegova brata Gala.”

20 Svete su relikvije položene u crkvu Svetih apostola u Carigradu, kako piše Metafrast na već navedenim mjestima i niže u samim Djelima sv. Timoteja, a grčka rukopisna Djela imaju ovako: „Preneseno je zatim u kraljevski grad Carigrad i položeno u presveti veliki Apostoleion, odnosno crkvu Svetih apostola, gdje se i danas pohranjene čuvaju njegove svete relikvije pod svetom trpezom, zajedno s relikvijama sv. apostola Andrije i Luke.” Gore navedeni Teodor Lektor piše da su položene ἐν τῷ ὑπ' αὐτοῦ ἐγκαινισθέντι μεγάλῳ ναῷ τῶν ἁγίων ἀποστόλων, u velikom hramu Svetih apostola, koji je on sam obnovio ili posvetio. No Sokrat u 1. knjizi, pogl. 12., piše da je Konstantin Veliki u Carigradu sagradio dvije crkve, jednu nazvanu Εἰρήνη, Mir, a drugu Svetih apostola, i u pogl. 26., da je tu crkvu Apostola sagradio zato da carevi i svećenici nikada ne bi bili lišeni apostolskih relikvija. Taj se veličanstveni hram opisuje u 4. knjizi Života Konstantinova, pogl. 58., 59. i 60., gdje se kaže da ga je Konstantin sagradio kako bi kod svih ovjekovječio spomen svetih apostola našega Spasitelja. No budući da Euzebije ondje daje naslutiti da nije bio dovršen pred kraj Konstantinova života, možda je Konstancije dogradio neki dio ili svakako dodao neke ukrase. Ali ono što Metafrast piše, da ga je Konstancije sagradio iz temelja, nipošto se ne čini vjerojatnim, barem ne za cijelu građevinu.

21 Taj je hram zatim car Justinijan dvjesto godina kasnije obnovio i ove svete relikvije još časnije pohranio. Budući da to grčki pisac ne spominje, iako nije prešutio raniji prijenos, to je dokaz, kako smo gore naznačili, da je živio prije Justinijanova doba. Prokopije u 1. knjizi djela De ædificiis Justiniani ovako opisuje taj događaj: „Postojala je od davnine u Bizantu neka crkva Apostola, već trošna od zuba vremena i pred urušavanjem. Car Justinijan ju je cijelu srušio te ju nije toliko nastojao obnoviti koliko podići mnogo prostraniju i ljepšu. A ovako je proveo tu svoju zamisao... (opisuje oblik građevine)... Nakon što je ova časna građevina bila dovršena, apostoli su postali vidljivi svima, kao da kliču i diče se čašću koju im je car iskazao. Tijela dakle apostola Andrije, Luke i Timoteja, koja su prije bila skrivena i posve nepoznata, tada su svima postala vidljiva; jer oni sami, kako smatram, nisu odbili carevu vjeru, nego su mu otvoreno dopustili da ih vidi, da im pristupi te da uživa korist i sigurnost koja je otuda proizlazila. A postala su poznata na ovaj način: car Konstantin bio je sagradio ovu crkvu u čast i na ime apostola, odredio ondje grobnicu sebi i budućim carevima, kako muškarcima tako i ženama, što se sve do danas poštuje. I grob oca Konstantina bio je vidljiv, ali nikakav znak nije odavao da su ondje pohranjena tijela apostola, niti je bilo ikakva mjesta za koje bi se činilo da čuva tako dragocjen zalog. No kada je Justinijan gradio taj hram, a klesari prekopali i prevrnuli sav pod kako ništa ne bi ostalo neukrašeno, pronađoše ondje tri zapuštene drvene škrinje te iz ispisanih slova doznaše da se u njima nalaze tijela apostola Andrije, Luke i Timoteja; car i svi kršćani vidjeli su ih s velikim zadovoljstvom te su ih ponovno predali zemlji i sakrili, ne ostavivši to mjesto nepristupačnim ili neuglednim, nego su odredili da bude posvećeno i sada kada je ispražnjeno od tijela apostola. Sami su pak apostoli na neki način uzvratili za čast koju im je car iskazao; i to sada jasno pokazuju: kada je car predan pobožnosti, božanstvo ne napušta ljudske stvari, nego rado boravi i prebiva u ljudskom društvu.” Toliko Prokopije; to je mnogo sažetije u izdanju Franje Cranevelda. O istoj obnovi hrama i prijenosu relikvija govori niže Metafrast, kao i u navedenim Djelima sv. Luke, gdje piše da je Justinijan sveta tijela pohranio u srebrni kovčeg.

kada su pronađene relikvije, časno su pohranjene.

22 Što se zatim dogodilo s tijelima sv. Andrije i Luke, istražit ćemo na njihovim mjestima. Oktavije Panciroli u Thesauris absconditis almæ Urbis, podr. 2., crkva 7., svjedoči da se neke relikvije sv. Timoteja čuvaju u crkvi sv. Ivana na Izvoru u Rimu. U Mindenu na Weseru u Donjoj Saskoj slavi se blagdanom od devet čitanja 5. ožujka Dolazak relikvija sv. Timoteja apostola, ali nigdje se ne navodi kakve su to bile relikvije. metropolu Efežana: od njega je kao prvi primio i biskupstvo apostolske stolice te sjajne metropole, dok je u gradu Rimljana vladao Neron,f a Azijom upravljao Maksim. Ondje je doista u naucima i pokazivanjima čudesa izvršio ozdravljenja i djela koja nadilaze ljudske misli. To svatkog bez razlike o onome što je o njemu rečeno može doznati u Djelima naših svetih apostola.

4 Mi pak smatramo dostojnim pokazati da je sam presveti apostol i patrijarh Timotej postao očevidac i slušatelj ne samo preblaženoga apostola Pavla, nego i slavnoga bogoslova Ivana, koji je počinuo na prsima velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. Kada je pak Neron mučeništvom okrutno pogubio prvake apostola Petra i Pavla, a i njihovi slavni učenici na različite načine završili život, dogodilo se da je veliki bogoslov Ivan stigao u sjajnu metropolu, izronivši iz brodoloma, kako mogu doznati oni koji žele učiti iz onoga što je o istom najizvrsnijem Ivanu napisaoh Irenej, biskup Lionski: kada su se također oni koji su slijedili učenike Gospodina našega Isusa Krista, imajući kod sebe posvuda raspršene zapise na različitim jezicima o čudesima što ih je učinio Gospodin naš Isus Krist, a ne znajući ih uredno sastaviti, okupili u gradu Efezu i po zajedničkom mišljenju ih predali naklonjenom bogoslovu Ivanu. On je sve razmotrio, i radosno potaknut time, ono što su oni rekli u trima evanđeljima rasporedio je po redu, naime Matejevu, Markovu i Lukinu, napisao njihove naslove i svaki stavio na početak pojedinog Evanđelja. Budući da je pak ustanovio da oni pripovijedaju o utjelovljenju i ljudskom djelovanju, on sam opširno pripovijeda ono što je bio iscrpio s božanskih prsa, a što oni nisu bili rekli, dopunjujući i božanska čudesa koja su oni u svojim poglavljima manje spomenuli. Stoga je takvu djelu, kakva se prije nijedan čovjek u mislima nije bio poduhvatio, to jest svetom Evanđelju, stavio na vrh svoje ime.

5 U sljedeće napokon vrijeme, dok je nakon Nerona i onih koji su vladali u međuvremenu k u gradu Rimu vladao Domicijan, na sveca su se sručile klevete; stoga je mnogo puta spomenutog bogoslova i apostola Ivana on prognao iz sjajnoga grada Efeza i zapovjedio mu da prebiva na otoku Patmosu (koji je jedan od Kikladskih otoka). Dok je pak on boravio ondje, a biskupstvom efeške metropole upravljao sveti i često spominjani presveti Timotej, u onima koji su tada ondje živjeli ostali su ostaci prijašnjeg idolopoklonstva: naime, nekakva bezbožna svetkovina koju su nazivali l Katagogije (tako su je naime oni zvali) i slavili je u određene dane; m ogrnuvši se javnim haljinama i pokrivši lica povezima da ih se ne bi moglo prepoznati, noseći n toljage i kipove idola te izvikujući neke o razvratne pjesme, bezobzirno su nasrtali na slobodne i časne žene, čineći također ubojstva i mnoga druga nedopuštena i bezbožna djela te prolijevajući mnogo krvi na određenim mjestima u gradu. I to su činili kao da je nužno za napredak duše, ne prestajući, premda ih je presveti Timotej, koji je tada bio nadbiskup, vrlo često odvraćao.

6 Budući da ih svojim naucima nije uspio spriječiti u takvoj mahnitosti, na dan te njihove gnusne svetkovine svetac je istrčao p nasred trijema i poticao ih govoreći: „Ljudi Efežani, nemojte mahnitati u idolopoklonstvu, nego spoznajte onoga koji je uistinu Bog.” Đavolski su se pak radnici rasrdili na njegov nauk te su, posluživši se onim spomenutim q kolcima i kamenjem što su ih nosili, ubili pravednika. Sluge su pak Božje njega još živoga položili da počine na gori koja se nalazi uz sam taj sjajni grad, r u unutrašnjim dijelovima; i on u miru sveti duh predade Bogu.

Bogu predade. Uzevši pak njegovo presveto tijelo, položiše ga na mjestu zvanom s Pion, gdje se sada nalazi njegovo presveto mučeničko svetište.

7 t Kada je naime car Domicijan završio život, vlast je preuzeo Nerva, koji je pozvao natrag božanskoga apostola i evanđelista Ivana. On se vratio i došao u samu sjajnu metropolu Efežana, a doznavši da je na spomenuti način život završio presveti Timotej, na molbu onih koji su tada bili prvaci svetih poslova, preuzeo je upravu apostolskoga prijestolja; i to je uspješno obavljao, upravljajući presvetom stolicom te velike metropole sve do Trajanove vladavine.

8 Završio je pak život sveti i slavni apostol i patrijarh, mučenik Kristov Timotej, na njihovoj bezbožnoj svetkovini koju su nazivali Katagogije, a koja je po azijanskom računanju tridesetoga dana četvrtoga mjeseca, po rimskom pak dvadeset i drugoga dana mjeseca siječnja, dok je u gradu Rimljana vladao spomenuti Nerva, Azijom upravljao Peregrin, a kod nas vladao Gospodin naš Isus Krist, kojemu je čast i slava u vijeke vjekova, amen.

a Ovaj predgovor nedostaje u grčkom rukopisu.
b Na grčkom: „Znamo da su mnogi učeni ljudi slavne živote i običaje” itd.
c Na grčkom: „njih samih”.
d Drugi ga smještaju u Izauriju, koja graniči s Likaonijom.
e Drugi imaju: „službu”.
f Belfortijev rukopis ima „dok je prokonzul bio”, i ponovno niže.
g Rukopis iz Ripatorija ima „de differenter”, možda „indifferenter”.
h O Evanđelju koje je napisao sv. Ivan govori sv. Irenej u 3. knjizi Contra hæreses, pogl. 1. i 11. i Belfortijev rukopis ima „i zahtijevajući radosne pokrete”, rukopis sv. Maksimina „razlikujući načine različitosti, koji” itd. k Rukopis sv. Maksimina ima „po posredniku carevima”, Belfortijev rukopis „i kroz sredinu vladara”; od ubojstva Nerona 10. lipnja 68. godine Kristove do vladavine Domicijana 13. rujna 81. godine Kristove vladali su Galba, Vitelije, Oton, Vespazijan i Tit. l Neki latinski rukopisi imaju „Cithagiarum”, drugi „Catagiarum”. Svečanost toga blagdana iz ovih Djela opisuje Focije na navedenom mjestu. Mnogi martirologiji imaju da je to bila svetkovina Dijane. m Rukopis sv. Maksimina ima „osim toga”, a grčki rukopis „προσχήματα ἀπρεπῆ”, neprilična pokrivala, znakove. n To je ῥόπαλον, batina, toljaga. Belfortijev rukopis pogrešno ima „ropota”. o Rukopis sv. Maksimina ima „blijede”. p Grčki ima: „nasred ulice koja se naziva trijem”. q Možda „rhopalis” (toljagama), kao i prije. r Belfortijev rukopis ima „ultraprotis partibus”, a grčki „u dijelovima smještenim uz luku”. t U grčkom se dodaje ono što smo gore naveli o prijenosu.

Drugi životopis

Napisao Šimun Metafrast.

Sv. Timotej, učenik i pratitelj sv. Pavla.

Velikoga je Timoteja rodila Likaonija, a odgojila ga je i poučila Listra, nekoć slavna među gradovima, koja se nije toliko ponosila plodnošću i obiljem potrepština koliko ovom nadasve milom biljkom i uresima kreposti što su u njemu procvali, premda nije imao posve čisto i nepomiješano korijenje roda, nego je u njemu bilo mnogo primjesa iz trnja nevjere. Baka mu je naime bila a Loida, pobožna žena koja je doista marila za krepost, a majka Eunika, koja je i među Židovima nekoć bila ucijepljena u pobožnost te je uistinu cvala u netaknutim vrtovima kreposti. Otac mu je pak bio poganin i vrlo ugledan u poganskim poslovima, poput nekakva kukolja u pšenici, odnosno trna izrasla uz ruže u plemenitu i slavnu Timotejevu rodu, i toliko poznat po poroku koliko je njegov sin bio slavan po pobožnosti i neusporediv po kreposti.

2 Dok je pak Timotej još bio dječak i dok ga je poučavala majka Eunika, podjednako se klonio zablude i pogana i Židova; i tada pristupi k Pavlu, preslavnoj trublji Crkve, zajedno s Barnabom, Kristovim učenikom i apostolom, kako božanski Luka kaže u Djelima, kada je on došao u Likaoniju, koja graniči s Ikonijem i Derbom, a po Pavlovu je dolasku doživjela veliko čudo: čovjek hrom od rođenja (o božanskoga pohoda! o divnoga prizora!) ozdravio je njegovom prisutnošću te se bez ikakve tegobe i sigurno služio svojim nogama. On je pak stanovnike grada doveo do tolikoga divljenja da im je ono što se dogodilo nadilazilo vjeru te su mislili da njihovi bogovi, uzevši ljudsko obličje, obilaze grad i da je ozdravljenje hromoga njihovo djelo. No nakon što su doznali tko je on zapravo, da je radije apostol živoga Boga i protivnik tih takozvanih bogova, poslan upravo zato da se ljudi oslobode njihove zablude, te da naviješta Boga koji ne samo da može ispraviti takve tjelesne sakatosti nego i uskrisiti mrtve, mnogi su napustili zabludu i pristupili pobožnosti. Plod toga čuda bili su i roditelji ovoga divnog učenika i apostola, koji su s velikom revnošću i darežljivošću primili Pavla u svoj dom; od njega su primili svjetlo pobožnosti, a zauzvrat su mu kao uzdarje predali pobožnoga i bogoljubnoga Timoteja, koji je još bio mlad i nježan te prikladan za primanje sjemena pobožnosti, što se može još jasnije doznati iz knjige Djela apostolskih. „Kada je naime Pavao”, kaže, „obilazio Listru i Derbu, bio je ondje neki učenik imenom Timotej, sin žene Židovke vjernice, a oca poganina. Za njega su dobro svjedočila braća koja bijahu u Listri i Ikoniju.”

3 Pošto je tako dakle Timotej bio predan Pavlu, duhovnom ocu više vlastit sin negoli onomu koji mu je bio otac po tijelu, te je zajedno s njim trebao otići iz grada, ovaj ga je obrezao zbog nekih Židova kojima je grad i sva okolica bila puna, jer su svi znali da je rođen od oca poganina. I Pavao je tako obilazio gradove sijući propovijed, naviještajući istinu i sve preporađajući Duhom. Njega je pak poput zvijezde sunce slijedio Timotej: ispratili su ga roditelji, ali je njihovo srce duboko ranio rastanak. Ta kako i ne bi, kad su bili roditelji takva sina koji je obilovao tako milim cvijetom kreposti! On sam pak kao da nije bio nimalo pogođen odvajanjem od njih, nego je na neki način čežnjom za Pavlom prekrio svoju naklonost prema roditeljima i pokazao da je ona daleko jača od naravne povezanosti. Od tada ga on poučava u znanosti Pisama, postaje njegov sustanar i posve je s njim živio. Zatim biva postavljen i za njegova đakona te potvrđen za apostolstvo, postavši dionikom opasnosti i napora, nimalo spriječen nježnošću svoje dobi da bi odolio naporima, nego unoseći plemenitu volju koja je mogla više od godina, tako da je za svoju dobru dušu i pobožna djela imao za svjedoka samoga učitelja, koji ovako kaže: „Pazite da ga tko ne prezre. On naime radi djelo Gospodnje kao i ja.”

4 Kada je pak dosegao toliku krepost i imao takva svjedoka, nije to bilo samo ovdje, nego i na mnogim drugim mjestima. Tako naime Pavao, pišući Korinćanima, kaže: „Poslao sam k vama Timoteja, brata svojega, koji je moj ljubljeni i vjerni sin u Gospodinu; on će vas podsjetiti na moje putove u Kristu”, i ponovno: „Ako dođe Timotej, gledajte da bude bez straha kod vas.” A kada piše Filipljanima, uzima ga za sudionika u naslovu poslanice: „Pavao i Timotej, sluge Isusa Krista.” I dalje dosljedno u poslanici: „Nadam se pak u Gospodinu da ću vam uskoro poslati Timoteja, da i ja budem dobra raspoloženja kada doznam kako je s vama. Nikoga naime nemam tako jednodušna koji bi se iskreno brinuo za vas.” U skladu s time piše i Solunjanima: „Pavao i Timotej, sluge Isusa Krista”, časteći ga i ovdje zajedništvom u naslovu: „Poslasmo k vama Timoteja, brata našega i službenika Božjega i suradnika u Evanđelju Isusa Krista, da vas učvrsti i ohrabri u našoj vjeri, da se nitko ne pokoleba u ovim nevoljama.” I drugdje: „A njegovu prokušanost poznajete, poznajete da je kao sin s ocem sa mnom služio u Evanđelju”, uzimajući i njih kao svjedoke Timotejeve kreposti. Napokon i Kološanima: „Pavao, apostol Isusa Krista po volji Božjoj, i brat Timotej.” a Čudimo se što se ove dvije svete žene, Loida i Eunika, ne nalaze ni u grčkim ni u latinskim kalendarima.

Revnost i mučeništvo sv. Timoteja. Izgnanstvo sv. Ivana.

Nadalje, dok je od učitelja primao takvo svjedočanstvo, te je čas bivao smatran dostojnim da se naziva vjernim i ljubljenim sinom u Gospodinu, a čas njegovim bratom i suradnikom u Evanđelju, i dok je simo-tamo postizao tolika i tako velika priznanja, ipak se ni tada nije mogao pouzdati u sebe i ne bojati se, nego je živio tako pomno, tako se marljivo vježbao i tako se strogo samokažnjavao da ga je i Učitelj opominjao, savjetujući učeniku da više ne pije vode, nego da uzima malo vina: „Zbog želuca svojega”, kaže, „i čestih slabosti svojih.”

6 Ali premda je tako trpjelo njegovo tijelo zbog trajne slabosti i premda mu je probavna snaga želuca bila oslabljena, sjajio je plemenit duh. Nije, naime, tjelesna slabost mogla slomiti tako plemenit duh, nego je na brzim krilima revnosti prelijetao na sve strane, te su ga čas efeške, a čas pak korintske Sirene toga jezika ublažavale. Često je također propovijedanjem obuhvaćao Makedoniju i Italiju i svu zemlju zajedno s Učiteljem. A što da kažeš, koliko je mnogih koji su služili strastima krajnje tuđim razumu i besmislenim oslobodio od te teške službe? Dobro zna ovo što govorim onaj koji nije previdio prijestup onoga koji je u Korintu počinio blud. Bio je, naime, božanski Timotej ne samo najoštriji u razumijevanju, nego i najspremniji u govoru, i najvještiji u izvrsnom služenju rječitošću, i najugodniji u tumačenju božanskih stvari, i ponajviše prikladan za uređenje i čuvanje Crkve. Jer je i zadobio obilniju milost i služio se dvostrukim izvorima nauka, ne naslađujući se samo divnom lirom Duha Pavlovoga, nego se i družeći s Ivanom, iznimno ljubljenim učenikom, te je od njega postavljen za upravitelja Efeške stolice, pošto je od njega čuo i naučio ono što je pak on primio od dobroga Duha.

7 Jer kada je Neron, koji je na vlast došao na zao način, na zao način (o pravdo i strpljivosti Božja!) podvrgnuo svršetku mučeništva Prvake apostola, Petra, velim, i Pavla, a drugi učenici koji su bili s njima okrenuli se na drugu stranu, dogodilo se da se ovaj veliki evanđelist i teolog zaustavio u Efezu, izbačen olujom i brodolomom, kao što prenose i ono što je napisao Irenej Lionski i što predaja kazuje. A od učenika oni koji su slijedili druge evanđeliste i apostole, kada su u grad Efežana donijeli ono što su ovi sastavili na drugom jeziku (jer još nisu bili upotrijebili govor jednoga glasa), predaju to njemu. A on je, kako se čini i Euzebiju Pamfilovu koji o tome raspravlja, kako kažu, ono što je bilo napisano prihvatio, dajući svjedočanstvo o njihovoj istinitosti, ali je zapazio da u njima nedostaje samo pripovijest o onome što je Krist učinio u početku i na samom početku propovijedanja. I istinit je doista taj govor. Naći ćeš, naime, ako pozorno razmotriš, da su trojica evanđelista zapisala samo ono što je Spasitelj učinio u jednoj godini nakon što je Ivan Krstitelj bio bačen u tamnicu, i da oni to ispravno naznačuju na početku svoje povijesti. Jer nakon četrdesetodnevnoga Kristova posta i kušnje koja se u njemu zbila, Matej doista naznačuje vrijeme svoga pisanja govoreći: „A kad je čuo da je Ivan predan, povuče se iz Judeje u Galileju.” Također i Luka, prije nego što je počeo pripovijedati Isusova djela, na sličan način pokazuje govoreći da je Herod, dodavši onome što je učinio, zatvorio Ivana u tamnicu. Zbog toga, dakle, kažu da je apostol Ivan, zamoljen, u svome Evanđelju iznio vrijeme koje su prethodni evanđelisti prešutjeli, i ono što je u njemu Spasitelj učinio, a to je ono što se dogodilo prije nego što je Krstitelj bio bačen u tamnicu, premda se ranije nije služio pisanim propovijedanjem, te da je to isto naznačio, dijelom govoreći: „Ovo učini Isus kao početak znamenja”, a dijelom spominjući Krstitelja među Isusovim djelima, kao onoga koji je tada još krstio u Enonu blizu Salima. Nadalje, pak, to jasnije pokazuje govoreći: „Jer Ivan još nije bio bačen u tamnicu.” Iz toga, dakle, jasno pokazuje da teolog u svome Evanđelju iznosi ono što je Krist učinio dok Ivan još nije bio bačen u tamnicu, dok ostala trojica evanđelista spominju ono što se dogodilo nakon što je Ivan bio bačen u okove. Tko to promotri, neće mu se više činiti da se evanđelja ne slažu, jer ono što je po Ivanu sadrži prva Kristova djela, a ostala povijest ono što se dogodilo na samom svršetku Krista. S pravom je, dakle, rodoslovlje tijela našega Spasitelja, kao ono koje su Matej i Luka ranije zapisali, Ivan prešutio, a započinje od teologije, kao one koju je njemu, kao uzvišenijemu, sačuvao dobri Duh. I tako doista Euzebije pripovijeda o Ivanu i drugim evanđelistima.

8 Nije, dakle, moglo biti da propadnu riječi same istine, Krista, velim, koji je svojim učenicima rekao: „U svijetu ćete imati patnju.” Nisu, dakle, ni propale, nego je svaki od njih podnio mnoge nevolje. Jer kada je Domicijan tada velikom silinom zločina provalio u vlast, osuđen je i ovaj da boravi, jedan od Kiklada. Domicijana, velim, kojemu je nakon Nerona i onih koji su došli između bila povjerena vlast, a u pokvarenosti ni po čemu nije bio za njim manji, nego se uvijek na njega ugledao, ili ga je čak nadmašivao zločinima i sramotnim djelima, te je podmetnutim optužbama protiv drugih jednako rado priginjao uši kao i vlastitim hvalama, budući da je laskanje imalo toliku moć da je i Domicijana častilo i slavilo nekom pohvalom. Njegova, dakle, sklonost da lako sluša klevete osuđuje Ivana da bude prognan na Patmos. Tako se, naime, zvao otok, na Patmos. Tako se, naime, zvao otok na koji je bio prognan. Kada je na to mjesto na sramotan način bio prognan časni Ivan, Timotej a je na njegovu mjestu preuzeo efeško biskupstvo, premda ni njemu samome neprijatelj nije dopustio da dugo živi na Stolici.

9 Bio je, naime, neki blagdan kod Efežana koji su oni nazivali Katagogij: na njemu su, dakle, podižući toljage i držeći u rukama kipove, te stavljajući na sebe neke krinke i sramotno obilazeći uglednije dijelove grada i pjevajući uz to neke pjesme, te napadajući muškarce i žene na način razbojnika, činili među njima velik pokolj, smatrajući u tom prokletom razlogu da štuju svoga demona, kao da se čini da ljudi štuju one kojima je najveći bogoštovni čin smrt onih koji ih štuju. Božanski je, dakle, Timotej to teško podnosio i, zapaljen u utrobi ognjem revnosti, te služeći se dijelom savjetima i opomenama, budući da ih nipošto nije mogao uvjeriti da odustanu od takve ludosti, prilazi im na sredini raskrižja, dok se blagdan već slavio, ponovno opominjući, ukoravajući, poučavajući, ne propuštajući učiniti ništa od onoga što bi moglo odvratiti čovjeka od takve ludosti.

10 A oni, teško podnoseći slobodu njegova govora, upotrijebiše protiv njega ono što su god imali u rukama, udarajući ga i vukući ga po zemlji s najvećom okrutnošću i nečovječnošću koja se može iskazati, i napokon, kada je ležao na tlu i kada ga je napustila svaka životna snaga i djelovanje, neki ga kršćani podigoše, još malo i teško dišući i već blizu smrti, i položiše ga onkraj gradskih vrata, gdje je, predavši Bogu svoj duh, ispustio dušu, a tijelo ponovno pobožno i sveto položiše na neko mjesto koje se kod njih zove Pion,b to jest bogat.

a Nije naslijedio Ivana Timotej: ovaj je, naime, bio prvi biskup Efežana, ali dok je bio nazočan Ivan, apostol Kristov i evanđelist, on je, premda ne vezan uz jednu Stolicu, ipak imao prvenstvenu vlast.
b Na grčkom Hew, bogat, obilan.

Prijenos moći sv. Timoteja.

Nakon dugo vremena poslije toga, ljubav prema njemu Konstancija, koji je bio sin Konstantina, onoga Velikoga, velim, i prvoga cara kršćana, odatle iznosi moći, služeći se kao izvršiteljem želje Artemijem, koji je, budući da je bio oponašatelj slobode u govoru onoga izvrsnoga Timoteja, poslije i njemu bio sličan po sličnosti smrti i bio urešen resom mučeništva zbog Krista. A polaže se u njegovu svetu crkvu, koja se naziva crkva Apostola (a to je bilo djelo ruku i vjere Konstancijeva), pod samim otajstvenim stolom, davatelj čudesa, djelitelj milosti, blago koje se ne može iscrpsti, bogatstvo koje se ne troši, i ubraja se zajedno s Lukom i Andrijom, dok Bog možda to dobrostivo providi kako bi, kao što im je sve bilo zajedničko, običaji, stega, propovijedanje, zajednički bio i grob, budući da je ondje za njih i zajednički počinak.

12 A crkvu je Justinijan, primijenivši poslije i veličanstveniju umjetnost rukom, sjajno izgradio i preobrazio, i pruža joj ljepotu i veličinu koja sada jest i vidi se, osim toga otajstvenoga i božanskoga stola. Od njega se jedinoga suzdržao, čineći to lijepo i sveto zbog polaganja svetih moći. Stoga je postavljen usred crkve sve do današnjega dana, pošto je sagradio stol od najčišćega srebra i, s velikim očitovanjem svoje ljubavi prema Kristu, pohranio sveta tijela svetih Kristovih apostola.

13 A kada je bezbožni Domicijan vrlo zločinački vladao, a vrlo bijedno završio život, Nerva, preuzevši vlast, i odmah nakon njega i Trajan, želeći se pokazati što je moguće blažima i najpravednijima, zajedno s mnogima drugima oslobađaju izgnanstva i evanđelista i teologa. A kada se on vratio u Efez (o s kolikom bi radošću i čašću tko rekao?) i doznao da je božanski Timotej već preminuo k Isusu, kojega je želio, i da je bez mučeništva zapečatio tijek Evanđelja, te našao da je Crkva lišena poglavara, ponovno je preuzima, tako da je isti i pružio Stolicu Timoteju i njega naslijedio. Oboje je to znak njegove revnosti u Bogu i onoga velikoga nastojanja i žara u pobožnosti. A on je dugo vremena poslije toga trajno skrbio za Crkvu i naviještao propovijedanje istine, na porast pobožnosti, na spasenje duša, na slavu Gospodina našega Isusa: s kojim je Ocu zajedno sa svetim Duhom svaka čast sada i uvijek i u vijeke vjekova. Amen.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

24. siječnja Kalendar godine