U šestom su stoljeću živjela mnoga glasovita pustinjaka zvana Zozimi ili Zozime. Među njima je u latinske i grčke kalendare 4. travnja uvršten sv. Zozima ili Zozim, koji se pobrinuo za ukop sv. Marije Egipatske. Je li njega Nicefor u 17. knjizi, pogl. 3., ispravno razlikovao od Zozime Ivana, bivšeg biskupa Cezareje, druga pustinjaka Kuzibita, koji je kod Evagrije u 4. knjizi, pogl. 7., i Nicefora u 4. poglavlju prorekao antiohijski potres, istražit ćemo na istom mjestu. Drugi se istaknuo u Likiji, o kojem car Justinijan u Novellæ Constitutiones, Collat. 1., Tit 4., pogl. 2., piše ovo: „U Likiji bogoljubni Zozim, muž na najglasovitijem glasu po načinu života i koji navršava gotovo stotinu i dvadesetu godinu života, a snažan je i krepostima duše i djelima tijela: tolika u njemu cvate milost Božja.” Drugačijega od njih Zozima Cilicijskog navodi Ivan Moš u Pratum spirituale, odnosno u 10. knjizi De Vitis Patrum, pogl. 123. i 124. Sumnjamo da Grci govore o njemu na ovaj dan u menejima i kod Maksima Kitereja ovim riječima: „Istoga dana sv. Zozim usnu u miru.
Tko će izreći tvoje duge napore, Zozimo,
I tko vijence napora koje ti je dala smrt?”
Govori li pak o istom Zozimu Cilicijskom isti Moš u 166. poglavlju, nije sasvim jasno. Ipak, da bismo imali potpuno znanje o Zozimima, prilažemo to poglavlje. imenom Zozim; ne dopuštaj mu da ostane ovdje, jer želim njemu povjeriti Crkvu u Babilonu, koji je u Egiptu.” Starac je zašutio i, otpustivši me, udaljio se od mene koliko je hitac kamena. I kada je proveo dva sata u molitvi, došao je k meni i, poljubivši mi lice, reče mi: „Sine najdraži, dobro došao; jer te je Bog doveo ovamo da položiš u zemlju moje tijelo.” Rekoh mu pak: „Koliko godina imaš na ovom mjestu, oče?” Reče mi: „Navršavam četrdeset i pet godina.” I lice mu zasja kao oganj; i reče mi: „Mir tebi, sine, i moli za mene.” I govoreći to, sam sebe položi i usnu. Ja sam pak iskopao zemlju, pokopao ga i nakon dva dana otišao slaveći Boga.
2 Ispripovjedio nam je starac i ovo, govoreći: „Prije dvadeset i dvije godine uzašao sam nae Porfirit, želeći ondje boraviti, i uzeo sam sa sobom i svoga učenika Ivana. Kada smo dakle stigli onamo, pronašli smo dvojicu pustinjaka i ostali smo blizu njih. Jedan od njih bio je Galaćanin imenom Pavao, a drugi Melitinjanin imenom Teodor, koji je bio iz samostana opata Eutemija. Nosili su pak kolobije od bivoljih koža. Ondje sam ostao gotovo dvije godine, a bili smo udaljeni jedan od drugoga otprilike dva stadija.”
Jednoga pak dana, dok je sjedio moj učenik Ivan, udari ga zmija i on odmah umre, prolijevajući krv na sve strane. Nalazeći se dakle u velikoj tjeskobi, odoh k pustinjacima; oni su, čim su me vidjeli uznemirena i ožalošćena, prije nego što sam im išta rekao, rekli: „Što je, oče Zozime, je li brat umro?” Kažem im: „Da, uistinu je umro.” Došavši dakle sa mnom i vidjevši ga gdje leži na zemlji, kažu mi: „Nemoj se žalostiti, oče Zozime; tu je božanska pomoć.” Pozvavši brata, rekoše: „Brate Ivane, ustani, jer te starac treba.” I odmah ustade brat sa zemlje. Tražeći pak zvijer i našavši je, uhvatiše je i pred našim očima rastrgaše na dva dijela.
4 Tada mi kažu: „Oče Zozime, pođi na Sinaj, jer ti Bog želi povjeriti Crkvu u Babilonu.” Odmah smo dakle otišli, i kada smo stigli na Sinaj, nakon nekoliko dana opat je poslao mene i dvojicu iz Pratum spirituale Ivana Moša.
Uputismo se k opatu Zozimu Cilicijskom na goru Sinaj, gdje je boravio; jer je starac bio odbio biskupstvo i vratio se u svoju ćeliju. Bio je pak čovjek velike uzdržljivosti, i ispripovjedio nam je govoreći: „Dok sam bio mlađi, izišao sam sa Sinaja i otišao uc Amonijaku da ondje boravim, i ondje nađoh starca odjevena u kolobij odd sibina. Starac mi pak, čim me ugledao, prije nego što sam ga pozdravio, reče: „Zašto si došao ovamo, Zozimo? Odlazi, jer ovdje ne možeš ostati.” Smatrajući pak da me je prepoznao, ničice padoh pred njim govoreći: „Učini ljubav, oče, odakle me znaš?” Starac mi pak reče: „Prije dva dana ukaza mi se netko govoreći: ‘Evo, doći će k tebi neki monah dvojicu drugih u službu u Aleksandriju; a držeći nas, preblaženi aleksandrijski papag Apolinar sve nas trojicu učini biskupima: jednoga dodušeh Heliopolisa, drugoga Leontopolisa, a mene posla u Babilon.”
i 3 Govoraše opat Sabacije: „Dok sam boravio u samostanu opata i Firmina, dođe neki razbojnik k opatu k Zozimu Cilicijskom i moljaše starca govoreći: ‘Učini ljubav, Boga ti molim, jer sam kriv za mnoga ubojstva, učini me monahom da već jednom prestanem sa svojim zločinima.’ Starac ga pak potaknu, učini monahom i dade mu sveti habit. Nakon pak kratkog vremena reče starješina njemu: ‘Vjeruj mi, sine, ovdje ne možeš stanovati; jer ako čuje poglavar, uhvatit će te, a isto tako će te ubiti i tvoji neprijatelji. Nego poslušaj me i odvest ću te u samostan opata Doroteja blizu l Gaze i Majume.’ Ondje dakle ode. Kada je ondje boravio devet godina te naučio psaltir i svu monašku stegu, ponovno se vrati u Firminov samostan k starcu i reče mu: ‘Smiluj mi se, oče, i daj mi moju svjetovnu odjeću, a primi monašku.’ Starješina se pak ražalosti i reče mu: ‘Zašto, sine?’ A on odgovori i reče: ‘Evo, kao što znaš, oče, proveo sam devet godina u samostanu, i koliko sam mogao postio sam, živio sam uzdržljivo i bio sam u poslušnosti sa svim mirom i strahom Božjim; i znam da mi je njegova neizmjerna dobrota oprostila mnoge grijehe; ali ipak često vidim maloga dječaka gdje stoji i govori mi: „Zašto si me ubio?” Njega pak vidim i u snu, i u crkvi, i kada idem na pričest, i u blagovaonici gdje mi govori to isto, i ni jedan sat ne dopušta mi da počinem. Zato dakle, oče, želim otići da umrem za dječaka. Jer sam uzalud i bez ikakva razloga ubio samoga dječaka.’ Uzevši dakle svoju odjeću, iziđe. I dok je tako odjeven išao u m Diospol, bi uhvaćen i sljedećega dana odrubljena mu je glava.”
a Naime Ivan Moš i Sofronije Sofist.b O gori Sinaju i njezinim samostanima govorilo se 14. siječnja uz Život sv. Sabe, Izaije i ostalih 30, te ponovno u povijesti pogibije sv. Teodula, Pavla, Ivana itd.c Sv. Atanazije u 1. svesku, poslanica onima koji žive samotnjačkim životom, spominje to mjesto: „Prognali su”, kaže, „biskupe koji su bili u kleru i mnogo godina proveli u biskupstvu, među kojima su Amonija poslali u progonstvo u gornju Oazu, a Muja, Pzenozirija, Ilamona, Plena, Marka i Atenodora u Amonijaku, ne tražeći ništa drugo nego da poginu lutajući u pustim i samotnim krajevima” itd. A pokrajina Amonijaka je kod Ptolemeja u 4. knjizi, pogl. 5., i na 3. karti Afrike iza Oaze u vanjskoj Libiji.d Na grčkom, καθε εἰδινεο κόλλειον, i u 120. poglavlju navode se odjeveni u kolobije od sibina. Rosweyde u Bilješkama uz Moša, br. 20., i u Onomastikonu priznaje da mu još nije poznato što je sibin. Možda treba čitati sabanum. Monasima sv. Pahomija kod Benedikta u Concordia Regularum, pogl. 42., § 3., prema pravilu sv. Pahomija, pogl. 81., dopuštaju se dva lebitonarija ili kolobija i jedan uporabom istrošen od sabana, kojim se ovija vrat i ramena. A saban je platno ili plahta, kako svjedoči sv. Izidor u 19. knjizi Originum, pogl. 16., gdje govoreći o platnima kaže: „saban je grčka riječ.” Viktor u 3. knjizi Vandalicæ persecutionis: „Potajno i kriomice, dok nitko nije znao, nosila je sabane kojima ga je, primajući ga iz krstionice, nedavno bila pokrila”, i ubrzo: „Ovo su platna, Elipdofore, slugo zablude, koja će te optužiti.” Sv. Grgur u 4. knjizi Dial; pogl. 55.: „Našao je nekoga nepoznatog čovjeka spremna da mu posluži, da mu skine obuću s nogu, primi odjeću i pruži sabane kad izlazi iz kupelji”, i drugdje u Dijalozima: „Kojega pokojnika, po običaju oprana, odjevena u odjeću i ovijena sabanom, nisu mogli pokopati jer je pala večer.” Benedikt u Concordia Regularum, pogl. 41., § 11., prema pravilu Učitelja, pogl. 17.: „Brat neka ima označene kolobije, i spužve za obućare, ručnike, ubrusce ili sabane.” Stari grčko-latinski rječnik Henrika Estienne-a: „Σβανον, sabanum, lencium”, čitaj „linteum”. O lanenom kolobiju monaha u Egiptu govorilo se 17. siječnja uz život sv. Antuna, br. 66., u Prolegomenima.e Sv. Pjoterija ili Pitira, pustinjaka koji je boravio na Porfiritu, anđeo je opomenuo da u ženskom samostanu Tabenezijanki potraži ženu svetiju od sebe. Pelagije u 6. knjizi De Vitis Pat; knjižica 18., br. 19. Paladije u 8. knjizi, pogl. 42. On je živio blizu Betlehema s Pozidonijem, koji je također prije stanovao sam u špilji na Porfiritu, pogl. 77. † O njemu i o njegovoj lavri pretvorenoj u samostan govorilo se 20. siječnja.g Sudjelovao je na V. ekumenskom saboru održanom u Carigradu 353. godine Kristove; o vremenu stolovanja govorilo se 23. siječnja uz život sv. Ivana Milostivoga, u prolegomenima § 3., br. 14.h Heliopolis, Leontopolis i Babilon u Donjem Egiptu, koji nazivaju Delta, drevni su i glasoviti gradovi, međusobno ne osobito udaljeni. Usporedi Ptolemeja, Strabona i druge. † Firmin je bio jedan od prvih sedamdeset učenika sv. Sabe; o njemu u njegovu rukopisnom Životu. Među tim učenicima bio je i veliki Firmin, koji je u krajevima Magma poslije podigao velik samostan. Tiskani životopis 5. prosinca: „Među tim učenicima bili su Firmin i Severijan, od kojih je jedan sagradio lavru koja je u Malischi, a drugi samostan koji je u Marichi.” Samostan sv. Firmina ubraja se među mjesta pustinje svetoga grada na Carigradskom saboru za pape Agapeta i patrijarha Mene 836. godine Kristove. k Tako grčki i latinski primjerci. Ako je to onaj isti Zozim o kojem je već bilo govora, to se moralo dogoditi prije nego što je otišao na Porfirit, odakle je krenuo na goru Sinaj i ubrzo nakon toga postao biskup. Ili je možda, napustivši upravu toga samostana, iz težnje za mirom povukao u onu samoću s učenikom Ivanom. † O Gazi i njezinoj luci Majumi opširnije ćemo govoriti 26. veljače u Životu sv. Porfirija, biskupa Gaze. O objema vidi Adrichomija u plemenu Šimunovu, pogl. 46. i 56. m Diospol, nekoć Lida, zvan i Georgiopolis, blizu Jope. O njemu je bilo govora 22. siječnja uz život sv. Anastazija, 2. pogl., br. 16., slovo F. Postoji i Diospol u Egiptu.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.