Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 24. siječnja

O sv. Makedoniju Kritofagu, anahoretu u Siriji

DE S. MACEDONIO CRITHOPHAGO, ANACHORETA IN SYRIA

Sadržaj (4)
  1. Pouzdanje u Boga. Čuda.
  2. Nebeski darovi. Rođenje Teodoretovo.
  3. Pokolj Antiohijaca
  4. Povijest antiohijske pobune,

S pravom bi se moglo dvojiti je li se sv. Makedonije anahoret više trudio oko spasenja vlastite duše i savršenosti kreposti ili oko odbijanja tuđe nevolje. Onu prvu njegovu revnost slave Mineji i Maksim Kiterejski na današnji dan, kada ga štuju Grci; ovu drugu sv. Ivan Zlatousti kao očevidac u 17. homiliji održanoj tada antiohijskom puku, Teodoret u 3. knjizi djela Historia Ecclesiastica, pogl. 19, i Nicefor u 12. knjizi, pogl. 44, a oboje taj isti Teodoret u djelu Philotheus, odnosno 9. knjizi djela De Vitis Patrum, pogl. 13, koje nam se ovdje učinilo prikladnim staviti ispred ostalih. Tomu ćemo pridodati drugu pripovijest istoga Teodoreta, zatim iz Zlatoustoga slavnu pohvalu Makedoniju i njegovim suvremenicima, anahoretima i monasima. Nicefor je prenio Teodoretovu povijest, a Mineji djelo Philotheus, ali sažetije; to je pak na latinski preveo i objavio naš Rader u 1. dijelu djela Viridarium Sanctorum. O tom istom Makedoniju raspravljaju Baronije u 4. svesku, god. Kr 388., i sv. Ivan Damaščanski u 3. govoru djela De Imaginibus.

ŽIVOTOPIS IZ TEODORETOVA DJELA Philoth. pogl. 13.

Anahoretski život sv. Makedonija. Svećeništvo.

Makedonija, s nadimkom Κριτοφάγον, to jest Onaj koji se hrani ječmom (ta mu je hrana naime nadjenula taj nadimak), poznaju doduše svia Feničani, Sirijci i Cilicijci; poznaju ga također i njihovi susjedi i graničari, koji su dijelom sami vidjeli čuda, a dijelom su o njima slušali od glasa koji ih slavi. Ipak ne znaju svi sve, nego kako su jedni doznali ovo, a drugi ono, s pravom se dive samo onomu što znaju. A ja, budući da o toj božanskoj glavi znam potpunije od drugih (mnogo me toga naime potaknulo da odem k njemu i često boravim kod njega), ispripovjedit ću pojedinosti koliko budem mogao. Sačuvao sam mu pak ovaj redoslijed i stavio pripovijest o njemu nakon mnogih drugih ne zato što bi on po kreposti bio drugi iza ostalih (bio je naime ravan i najvećima i prvima), nego zato što je, poživjevši vrlo dugo, završio život nakon onih koje sam spomenuob.

2 On je dakle imao svoje vježbalište i trkalište na vrhovima planina; nije boravio na jednom mjestu, nego je sad živio na ovome, a sad prelazio na onaj. To je pak činio ne zato što bi mu mjesta bila mrska, nego izbjegavajući mnoštvo onih koji su k njemu dolazili i odasvud se stjecali. Četrdeset i pet neprekidnih godina živio je na taj način, ne služeći se ni šatorom ni kolibom, nego stojeći u dubokoj jami: odakle su ga neki i nazivali Gubba; a to ime, ako se prevede sa sirijskoga jezika na grčki, znači λάχχον, to jest jamu.

3 Nakon toga vremena, kad je već postao starac, popustio je molbama i podigao kolibu. Poslije se pak, na molbu prijatelja, služio i kućicama, ne vlastitima, nego tuđima. Dvadeset i pet je godina neprekidno provodio život u kolibi i kućicama, tako da se zatim vrijeme njegovih borbi zbraja na sedamdeset godina.

4 Za hranu pak nije uzimao ni kruh ni mahunarke, nego očišćeni ječam namočen samo u vodi. Tu mu je hranu moja majka, koja mu je bila bliska prijateljica, vrlo dugo vremena pribavljala. Kad je jednom došao k njoj bolesnoj i doznao da se ne da nagovoriti da uzme hranu prikladnu za bolest (jer jec i ona sama već prigrlila monaški život), savjetovao joj je da posluša liječnike i da tu hranu smatra lijekom: ne uzima se naime radi užitka, nego radi potrebe. „Jer i ja”, reče, „koji sam četrdeset godina, kao što znaš, jeo samo ječam, kad me jučer snašla neka slabost, zapovjedio sam onomu koji živi sa mnom da mi zatraži i donese malo kruha. Palo mi je naime na pamet da bih, kad bih umro, polagao račun za smrt pred pravednim Sucem kao onaj koji je pobjegao od borbi i izbjegao napore služenja. Jer dok se s malo hrane smrt mogla spriječiti i dok sam tako mogao ostati u ovome životu, trudeći se, mrtveći se i sabirući blago koje se time stječe, smatrao bih poželjnijim umrijeti od gladi nego živjeti u bogoljublju. Ispunjen stoga strahom zbog toga, želeći otupiti žalce te pomisli, zapovjedio sam da zatraže kruh i pojeo sam ga kad je donesen; i tebi nalažem da mi više ne daješ ječam, nego kruh.” Iz tih smo dakle usta, dalekih od svake laži, čuli da je četrdeset godina jeo ječam. I to je svakako dovoljno da se zaključi koliko je taj muž bio revan u monaškom vježbanju i koliko trudoljubiv.

5 Čestitost pak i jednostavnost njegova ponašanja pokazat ćemo na drugim primjerima. Nakon što je naime velikid Flavijan bio zaređen da pase veliko stado Božje, a doznao je za krepost toga muža (slavio se naime i bio je u ustima sviju), odvodi ga s vrha planine kao da je protiv njega podnesena optužba. A kad je bila prinesena otajstvena žrtva, dovodi ga k oltaru i uvrštava ga u broj svećenika. Nakon što je sveti obred bio završen i netko mu je to priopćio (što se naime dogodilo, uopće nije znao), najprije je sve obasuo pogrdama i grdnjama; zatim je pak, uzevši štap (običavao je naime hodati oslanjajući se na nj zbog starosti), progonio i samoga biskupa i sve ostale koji su bili nazočni. Smatrao je naime da će ga ređenje lišiti i planinskoga vrha i onoga načina života za kojim je čeznuo. Ali tada su ga, onako srditoga, jedva umirili neki od njegovih prijatelja.

6 Nakon što se završio krug tjedna i ponovno došao dan Gospodnjega blagdana, ponovno ga pozove veliki Flavijan moleći da s njima bude dionik te svečanosti; a on reče onima koji su došli: „Nije li vam dovoljno ono što je učinjeno, nego me ponovno želite učiniti prezbiterom?” Kad su oni rekli da nije moguće da se isto ređenje obavi dvaput, nije popustio niti je došao sve dok ga vrijeme i njegovi prijatelji nisu u to uvjerili. Znam doduše da će se ova pripovijest mnogima činiti ne tako vrijednom divljenja; ali uvrstio sam je jer je smatram dostojnom spomena, budući da se iz nje može dovoljno zaključiti i jednostavnost njegova duha i čistoća duše. A onima koji su takvi Gospodin je obećao kraljevstvo nebesko: „Zaista vam kažem”, veli, „ako se ne obratite i ne postanete kao ova dječica, nećete ući u kraljevstvo nebesko.” Budući da smo dakle ukratko prikazali lik i biljeg njegove duše, pokažimo sada i njegovo pouzdanje koje proizlazi iz kreposti.

a Mineji: živio je u Feniciji, Siriji i Ciliciji.
b Preživio je dakle najmanje do 420. godine, oko kojega je vremena sv. Zenon, o kojem je Teodoret govorio u prethodnom poglavlju, preminuo, kako smo rekli 8. siječnja uz životopis sv. Atika, br. 33, i ponovno ćemo reći 10. veljače uz životopis samoga Zenona.
c Alberik Longus: nakon muževe smrti posvetila se samostanu.
d Flavijan je izabran za nasljednika sv. Melecija god. Kr 351., kao biskup meletijevske stranke u Antiohiji, dok je istodobno Paulin bio biskup eustatijevske stranke, obojica pravovjerni.

Pouzdanje u Boga. Čuda.

Neki se vojskovođa, koji je uživao u lovu, popeo na planinu da lovi; pratili su ga psi, vojnici i sve što je prikladno za lov. Nakon što je izdaleka ugledao čovjeka i od onih koji su bili s njim čuo tko je, odmah je sjašio s konja, prišao mu, oslovio ga i upitao što radeći ondje boravi. A ovaj ga je zauzvrat upitao: „A što si ti došao ovamo činiti?” Kad je vojskovođa rekao: „Loviti”, on reče: „I ja lovim svoga Boga, želim ga uhvatiti i čeznem promatrati ga; i neću prestati s ovim lijepim lovom.” Kad je vojskovođa to čuo i, kako je dolikovalo, zadivio se, otišao je.

8 Kad je pak jednom a grad, potaknut nekim zlim demonom, bjesnio i mahnitao protiv carevih kipova, došli su neki od najuglednijih vojskovođa koji su protiv grada nosili presudu potpunoga istrebljenja. Kad je on sišao s planine, zadržao je na trgu obojicu vojskovođa dok su prilazili. Oni su pak, doznavši tko je on, sjašili s konja, uhvatili ga za ruke i koljena te ga pozdravili. A on im je naložio da kažu caru kako je i on čovjek i ima istu narav kao i oni koji su ga uvrijedili; i dok srdžbu treba mjeriti prema naravi, on se poslužio neumjerenom srdžbom te za svoje slike ubija slike Božje i za mjed kipova predaje tijela smrti: „A nama je lako i jednostavno izliti i ponovno oblikovati mjedene kipove; ti pak, premda si car, ne možeš ubijena tijela vratiti u život. I što kažem tijela? Ta ne možeš načiniti ni jednu jedinu vlas.” To je izrekao služeći se sirijskim jezikom. A oni su, dok im je tumač prevodio na grčki jezik, slušajući zadrhtali i izjavili da će to prenijeti caru. Ja pak smatram da će svi priznati kako su ove riječi od milosti božanskoga Duha. Kako bi ih naime drukčije izgovorio čovjek lišen svake učenosti, odgojen na poljima, koji provodi život na vrhovima planina, u duši nosi svu jednostavnost, a nije se bavio ni svetim knjigama? Budući da sam dakle pokazao i njegovu duhovnu mudrost i pouzdanje koje dolikuje pravednicima (pravednik je naime neustrašiv kao lav), prijeći ću na čuda.

9 b Neka žena nekoga bogatoga plemića pala je u bolest proždrljivosti; i jedni su tu bolest nazivali djelovanjem ili mučenjem demona, a drugi su je smatrali tjelesnom slabošću. Bilo da je to bilo jedno ili drugo, bilo je ovako. Govorili su da ona, pojevši na dan trideset kokoši, ne može sitosti utažiti prohtjev, nego da još uvijek traži druge. Budući da se tako na nju trošilo imanje, sažalivši se nad njomc njezini bližnji, zaklinju onoga božanskoga čovjeka. On je pak došao i pomolio se; i kad je nad vodu položio desnicu, načinio spasonosni znak križa i zapovjedio joj da pije, izliječio je bolest i toliko suzbio onaj neumjereni prohtjevd da joj je otada neki mali komadić kokoši svakoga dana bio dovoljan za prehranu. Ta je dakle bolest izliječena na ovaj način.

10 Kad se pak neka djevojka još nalazila u djevojačkoj sobi i iznenada je počeo mučiti zli demon, dotrčao je otac božanskomu čovjeku moleći, vičući i tražeći da mu kći bude izliječena. On se pomolio i zapovjedio da demon odmah odstupi od djevojke. A demon je govorio da u nju nije ušao svojom voljom, nego prisiljen magijskim čarolijama. Rekao je i ime onoga koji ga je prisilio te da je ljubav bila uzrok čaranja. Ali kad je to čuo, otac nije obuzdao nalet srdžbe niti je čekao da djevojka bude izliječena, nego je otišao najvišemu od svih poglavara, naime namjesniku koji je upravljao mnogim narodima, optužio čovjeka i ispričao događaj. A taj je optuženik, doveden na sud, poricao stvar i optužbu nazivao klevetom. Ovaj pak nije pozivao drugoga svjedoka osim samoga demona koji je bio sluga čaranja, i molio je suca da požuri k onomu božanskomu mužu i primi njegovo svjedočanstvo. Kad je sudac rekao da nije ni dopušteno ni pravedno da se u mjestu monaškoga vježbanja vodi istraga, rekao je djevojčin otac da će on dovesti Makedonija na sud; i otrčavši, nagovorio ga je i doveo. Sjedeći pak izvan sudnice, sudac nije bio sudac, nego promatrač. Veliki je naime Makedonije obnašao službu suca, služeći se vlašću koja je u njemu prebivala. I kad je zapovjedio demonu da ostavi uobičajenu laž i sa svom istinom ispriča cijelu nesreću, onaj, prisiljen najvećom nuždom, pokazao je i muža koji mu je magijskim pjesmama nanio silu i sluškinju po kojoj je onaj napitak bio dan djevojci. A kad se spremao reći i druge stvari koje je učinio prisiljen od drugih, kako je jednomu spalio kuću, drugomu pogubio tegleću marvu, a trećemu nanio neku drugu štetu, čovjek mu je Božji zapovjedio da šuti i odmah se daleko udalji od djevojke i od grada. On je pak, kao da se pokorava zakonu Gospodnjemu, učinio što mu je bilo zapovjeđeno i smjesta pobjegao. Tako, oslobodivši ovu od mahnitosti, božanski je muž i onoga jadnika izbavio od optužbe i spriječio da sudac nad njim izrekne smrtnu osudu, govoreći da nije dopušteno da se zbog onoga što je po njemu dokazano odredi smrtna kazna, nego da mu se radije pokorom daruje spasenje. I to je svakako dovoljno da se pokaže obilje božanske moći koje mu je bilo dano; ja ću ipak ispripovjediti i drugo.

11 Neka žena plemenita roda i silno bogata (zvala se pake Asirija) bila je poremećena uma, od ukućana nije prepoznavala nikoga, a nije mogla podnijeti da uzme hranu i piće. Vrlo je dugo vremena neprestano buncala, i jedni su govorili da je to mučenje i djelovanje demona, a liječnici su govorili da je to bolest mozga. Kad je dakle svako umijeće bilo iscrpljeno i od njega nije bilo nikakve pomoći, njezin muž (bio je tof Abrodijan), čovjek koji je bio iz redova poglavara i obdaren velikim dostojanstvom, dotrčavši k onoj božanskoj glavi, ispričao je bolest svoje supruge i zamolio da ona postigne ozdravljenje. Božanski je muž popustio, došao u kuću i s velikom i žarkom revnošću prinio Bogu molitvu. Nakon što je završio molitvu, zapovjedivši da donesu vodu i načinivši lik spasonosnoga znaka križa, naredio joj je da pije. Kad su to zabranjivali liječnici, jer bi se od pijenja hladne vode bolest mogla pogoršati, otjeravši čitavu njihovu družinu, pružio je ženi napitak. A ona je, čim je popila, došla k sebi i, posve oslobođena bolesti, prepoznala božanskoga muža, zamolila da mu prihvati desnicu, položila je na oči i prinijela ustima, te je otada uvijek bila zdrave pameti.

a Ovo se niže iz Teodoretove Crkvene povijesti i homilije sv. Zlatoustoga opširnije navodi. Ove riječi odavde navodi sv. Damaščanski gore.
b Longus: Neka bogata žena, inače, kako piše na rubu, plemenita, jer drugi rukopisi imaju τὰν κυππεριδῶν.
c Mineji: ukućani. Longus: susjedi.
d Mineji: tako da otada nije pojela ni polovicu pileta te je iskreno i postojano služila Bogu.
e Longus: Astrija.
f Isti: Abodijan.

Nebeski darovi. Rođenje Teodoretovo.

Dok je pak provodio takav način života u planinama, neki pastir, tražeći zalutale ovce, došao je na ono mjesto gdje je bio čovjek Božji (bila je pak duboka noć i napadalo je mnogo snijega) i vidio, kako je sam rekao, lomaču zapaljenu oko njega i dvojicu u bijelim haljinama kako dodaju drva u vatru. a Donoseći naime spremnost duha, uživao je božansku pomoć.

13 Štoviše, bio je dionik i proročkoga dara. I kad je k njemu jednom došao neki vojskovođa, slavan po pobožnosti i pravoj vjeri (a tko ne poznaje krepostb Lupikijanovu?), rekao je da je zabrinut zbog nekih ljudi koji su mu iz carskoga grada morem vozili potrepštine. Govorio je naime da je prošlo pedeset dana otkako su isplovili iz luke, a o njima ništa nisu čuli. On je pak bez oklijevanja rekao: „Jedna je lađa, prijatelju, propala, a druga će prekosutra uploviti u lukue Seleukije.” I to je čuo kako izgovara onaj božanski glas, a iskustvom je spoznao istinitost onoga što je rekao.

14 Da pak drugo preskočim, ispripovjedit ću ono što se tiče nas samih. Kad je moja majka živjela zajedno s mojim ocem trinaest godina, nije postala majkom djece: bila je naime nerotkinja, jer joj je narav uskratila da donese plod. I ona sama to nije osobito teško podnosila: upućena naime u božanske stvari, vjerovala je da je to korisno; ali je otac osjećao veliku tugu što nema djece, te je trčao naokolo i molio sluge Božje da mu od Boga izmole djecu. Drugi su dakle obećavali da će moliti Boga i savjetovali mu da bude zadovoljan Božjom voljom. Ovaj je pak božanski čovjek otvoreno izjavio da će to jedino moliti od Stvoritelja svemira i obećao je da će mu molba biti uslišana. Kad su tako prošle tri godine, a obećanje se nije ispunilo, ponovno je došao otac tražeći obećano. On je pak zapovjedio da mu pošalje suprugu. Kad je došla majka, rekao je onaj božanski muž da će moliti i da će ona dobiti sina, te da ga treba posvetiti onomu koji ga je dao. Kad je majka molila samo da postigne spasenje duše i da bude oslobođena pakla, on reče: „Osim toga, darežljivi i plemeniti Bog dat će ti sina. Onima naime koji čisto i iskreno mole, udjeljuje dvostruke molbe.” Odatle se vratila majka noseći blagoslov obećanja. I četvrte godine od obećanja začela je i nosila u utrobi, te je došla božanskomu čovjeku pokazujući rukoveti blagoslova.

15 U petom pak mjesecu od začeća pojavila se opasnost od pobačaja. Ona je ponovno poslala po svoga novoga Elizeja (bolest joj je naime priječila da sama dođe k njemu) i podsjetila ga da nije ni htjela postati majkom djece te iznijela njegova obećanja. On ju je, čim je izdaleka ugledao glasnika, i prepoznao i objavio razlog: noću mu je naime Gospodin pokazao i bolest i ozdravljenje. Uzevši dakle štap, došao je oslanjajući se na nj; i kad je ušao u kuću i dao pozdrav mira kako je običavao, reče: „Budi dobre volje i ne boj se; neće naime oduzeti dar onaj koji ga je dao, osim ako ti ne prekršiš ugovoreno obećanje. Obećala si pak da ćeš mu vratiti onoga koji bude dan i posvetiti ga za božansku službu.” „Tako”, reče majka, „ja i želim i hoću. Smatram naime da je i najnesavršeniji plod poželjniji nego odgoj sina dalek od Boga.” Uzevši stoga vodu i blagoslovivši je, reče božanski muž: „Pij dakle ovu vodu i osjetit ćeš božansku pomoć.” Popila je kako je zapovjedio i izbjegla opasnost pobačaja. To su čuda našega Elizeja.

16 Ja sam njegov blagoslov i pouku često primao. Hrabreći me naime, često je govorio: „Rođen si, sine, uz mnoge trudove; mnoge sam noći neprestano molio Boga samo to da tvoji roditelji postanu ono čime su nazvani tvojim rođenjem. Pazi dakle da provodiš život dostojan tih trudova, kao onaj koji je prije rođenja bio posvećen obećanjem. A ono što je posvećeno Bogu, svima treba biti časno i nipošto ne smije biti oskvrnjeno od svjetine. Dolikuje dakle da ni ti ne dopuštaš zle pokrete duše, nego da činiš i misliš samo ono što se sviđa Bogu, zakonodavcu kreposti.” To mi je neprestano savjetovao božanski muž; a ja se i sjećam onoga što mi je rekao i poučen sam o božanskom daru. Budući pak da djelima ne pokazujem ono što mi je savjetovao, molim da po njegovim molitvama postignem božansku pomoć i da ostatak života provedem prema njegovim propisima. Kakav je dakle on bio i kakvim je trudovima privukao božansku milost, i ovo je dovoljno za pouku.

17 Primila je pak i na ovome svijetu njegova smrt čast dostojnu njegovih trudova. Svi naime, i građani i stranci, i oni kojima je bila povjerena uprava velikih služba, noseći onaj sveti odar na svojim ramenima, odnijeli su ga u hram mučenika slavnih po pobjedi, te su s božanskim muževimad Afraatom i Teodozijem položili ono sveto i Bogu drago tijelo; a ostala je takva slava koja se ne može ugasiti. Mi pak, stavivši kraj pripovijesti, upijamo onaj ugodni miris koji se iz pripovijesti može osjetiti. a Longus: Budući da je naime svu nadu položio u Boga, nije čudo ako je osjetio da mu pomaže božanska pomoć.c Ova Seleukija kod Ptolemeja, Strabona i Cicerona nosi nadimak Pijerija; smještena je nedaleko od Antiohije.d Sv. Afraat se štuje 7. travnja, a sv. Teodozije 11. siječnja, na koji smo dan donijeli njegova Djela iz Teodoreta.

Pokolj Antiohijaca

koji je spriječio sv. Makedonije.

Iz Teodoretove Crkvene povijesti, knj. 5, pogl. 19.

Carica je prije svoga muža (Teodozija Starijega) preminula iz ovoga života. Nedugo nakon njezine smrti, doznali smo, slučajno je počinjen neki zločin koji je jasno otkrio nevjerojatnu ljubav kojom ju je car bio prigrlio. Car je, prisiljen učestalošću ratova, nametnuo gradovima neku novu i neobičnu vrstu poreza: to Antiohija nije podnijela, nego je svjetina, videći kako one od kojih se utjerivao porez vješaju zbog odbijanja plaćanja, počinila i druga zlodjela koja neuka svjetina, našavši priliku za pobunu, obično čini, a osobito je srušilab mjedeni kip podignut Plakili, vrijednoj svake vrste hvale (to je naime bilo caričino ime), i vukla ga velikim dijelom grada.

2 Čuvši to, car se, kako je i bilo razumljivo, silno razgnjevio, oduzeo tom gradu sve povlastice i prvenstvo dodijelio susjednom gradu Laodiceji: smatrao je naime da će to Antiohijci najteže podnijeti (jer suc Laodicejci već od davnih vremena gorjeli teškom zavišću prema Antiohijcima). Naposljetku je zaprijetio da će grad spaliti, posve opustošiti i štoviše pretvoriti u selo. Nadalje, poglavari su neke uhvaćene u tom drskom činu pogubili prije nego što je car bio obaviješten o samoj tragičnoj nesreći. I premda je car zapovjedio da se izvrši sve čime je bio zaprijetio, ipak jed zakon, koji je bio donesen na poticaj onoga velikoga Ambrozija, priječio da se to učini.

3 Kad su pak onamo stigli glasnici koji su gradu trebali izložiti careve prijetnje, naime Elebeh, u to vrijeme vojskovođa, ie Cezarije, prefekt palače, kojega Rimljani nazivaju meštrom dvora, svi su, prestrašeni tim prijetnjama, bili u velikom strahu. Ali borci kreposti koji su živjeli u podnožju planine, kojih je bilo vrlo mnogo i koji su bili najbolji muževi, počeli su ovu dvojicu opominjati i hrabriti. Među njima bio je i presveti Makedonije, muž neupućen u poslove koji se obavljaju u svakodnevnom životu i posve neuk u svetim knjigama. On je provodio život na vrhovima planina i noću i danju prinosio iskrene molitve Spasitelju sviju: nije se činio ni prestrašen carevom silovitošću niti zabrinut zbog vlasti onih koji su bili poslani, nego je nasred grada, uhvativši jednoga za plašt, zapovjedio obojici da sjašu s konja. Oni su se pak, videći starca malena rasta, odjevena u prljave dronjke, najprije rasrdili, ali čim su od nekih koji su išli pred njima doznali za krepost toga muža, sjašili su s konja, obujmili mu koljena i naposljetku počeli moliti oproštenje. Makedonije, prožet božanskom mudrošću, oslovio ih je ovakvim govorom: „Recite, presvijetli muževi, caru ove riječi: da on nije samo car, nego i čovjek. Stoga neka ne upire oči samo u carsku vlast, nego neka umom obuhvati i vlastitu narav. Jer budući da je čovjek, vlada onima koji su dionici iste naravi. Ljudska je pak narav sazdana na sliku i priliku Božju. Stoga neka ne zapovijeda tako okrutno i neljudski da se slika Božja ukloni iz sredine. Izaziva naime gnjev Stvoritelja kad pogrdno postupa s njegovom slikom. Neka naime promisli s koliko je ogorčenja on sam podnio što je mjedeni lik njegove supruge bio izložen poruzi, a ipak se ne ustručava pogrdno postupati prema slici Božjoj. A kolika je razlika između beživotne slike i one obdarene dušom, žive i razumne, očito je svima koji su obdareni razumom. Osim toga, neka u sebi promisli da je nama vrlo lako umjesto jednoga mjedenoga kipa izraditi mnoge, ali on nikako ne može načiniti ni jednu jedinu vlas onih koji su ubijeni.”

4 Čuvši taj govor, oni su ga divni muževi prenijeli caru; kad je njime plamen njegove srdžbe bio ugašen, umjesto prijetnji koje je bio izrekao, napisao je pismo kojim se opravdavao i u njemu izložio uzrok svoga gnjeva. „Nije dolikovalo”, reče, „ako sam ja u čemu sagriješio, da moja supruga, žena s pravom dostojna najvećih pohvala, nakon smrti podnese toliku uvredu, nego ako su se neki na mene rasrdili, trebali su na mene usmjeriti nalete razjarena duha.” Dodao je također da je teško podnio i bio silno izmučen u duši kad je doznao da su poglavari neke pogubili. To sam pak spomenuo zato što sam smatrao nepravednim da sloboda govora, kojom se poslužio daleko najizvrsniji monah Makedonije, bude izbrisana zaboravom, a ujedno sam želio pred oči sviju staviti onaj vrlo korisni zakon donesen na savjet velikoga Ambrozija.

a Elija Plakila, ili Flakila, supruga Teodozija Starijega, čini se da je umrla 388. godine Kristove. Godine 384. rodila je naime Honorija u mjesecu rujnu, a 386. godine Gala Placidija, kći Valentinijana Starijega, druga Teodozijeva supruga, došla je u Carigrad. Vrline Plakile, ili Flakile, opisuju Teodoret u pogl. 18, sv. Ambrozije na Teodozijevu sprovodu, a ponajviše sv. Grgur Nisenski u nadgrobnom govoru održanom o njoj.
b Sozomen u 7. knjizi, pogl. 23, i Zosim u 4. knjizi pišu da su bili srušeni i Teodozijevi kipovi.
c Laodiceja, primorski grad u Siriji, blizu podnožja planine Libanona. Za cara Severa ti su gradovi zbog velikoga suparništva i mržnje vodili međusobne bune, te je Antiohija bila dosuđena Laodiceji u ropstvo, kako prenose Herodijan u 3. knjizi djela Historia sui temporis i Suda pod natuknicom Sever.
d S Teodoretom Sozomen i Nicefor u 12. knjizi, pogl. 43, odnose to na vrijeme kasnijega Teodozijeva dolaska u Italiju protiv tiranina Eugenija, kojega je pobijedio i uklonio god. Kr 394., nakon što je prije toga 390. godine, kad mu je sv. Ambrozije zbog solunskoga pokolja zabranio ulazak u crkvu, zakonom odredio da se izvršenje smrtne osude izrečene protiv optuženika odgodi na trideset dana. Ipak Zosim u 4. knjizi piše, a Baronije ga slijedi, da je ova pobuna izbila i bila smirena prije toga zakona i solunskoga pokolja, u vrijeme pohoda protiv Maksima god. Kr 388. Sv. Ambrozije u 17. poslanici, ili kako su drugi izdali, 29., caru Teodoziju o spaljenoj židovskoj sinagogi spominje i svladanoga Maksima i oproštenu uvredu Antiohijcima.
e Čini se da je to Flavije Cezarije, koji je god. Kr 390. bio konzul s Nonijem Atikom, a kojega će biti spomena i niže 28. siječnja, kad budemo govorili o hramu sv. Tirsa. Nicefor u pogl. 44 pogrešno je napisao da je to bio brat Grgura Nazijanskoga, jer je on preminuo pod Valensom.

Povijest antiohijske pobune,

17 iz 17. homilije sv. a Zlatoustoga antiohijskom puku.

Očekivali smo bezbrojna zla: da će svačiji imetak biti opljačkan, prebivališta spaljena zajedno sa stanovnicima, grad izbrisan s lica zemlje, da će propasti svi njegovi ostatci i da će zemlja progutati njegove oltare. Ali gle, sve je to ostalo samo unutar iščekivanja i nije prešlo u djelo. I nije čudo samo to što je Bog otklonio toliku pogibelj, nego i to što nas je obasuo velikim dobročinstvima, ukrasio naš grad i ovom nas kušnjom i nevoljom učinio prokušanijima. A na koji način, ja ću reći. Naime, kad su oni koje je kralj poslao da istraže počinjena nedjela uspostavili ono strašno sudište, sve pozivali na kazne za zlodjela i kad su svi očekivali različite vrste smrti, tada su monasi koji nastavajub vrhove planina pokazali vlastitu mudrost. Zatvoreni naime tolike godine u svojim špiljama, bez ičijega poziva i nagovora, čim su vidjeli toliki oblak koji se nadvio nad grad, napustivši svoje kolibe i pećine, stekli su se odasvud poput nekihc anđela sišlih s neba. I tada se moglo vidjeti kako je grad postao sličan nebu, dok su se posvuda susretali oni sveci, tješeći već samim svojim izgledom one pritisnute bolju i potičući ih na potpuni prezir prema nevolji. Tko se naime, ugledavši ih, ne bi narugao smrti i prezreo život?

2 I nije bilo divljenja vrijedno samo to, nego i što su, pristupajući samim knezovima, s pouzdanjem govorili za optuženike i svi su bili spremni proliti krv i položiti glave kako bi uhićenike istrgnuli iz očekivanih nevolja: te su rekli da neće otići prije nego što suci poštede gradski puk ili ih zajedno s optuženicima pošalju kao poslanike kralju. „Pobožan je”, vele, „onaj koji vlada našim narodom, vjeran, živi s bogobojaznošću. Mi ćemo ga dakle posve umiriti: nećemo vam dopustiti niti ćemo vam dati da okaljate mač i ičiju glavu odrubite. Ako pak to ne prihvaćate, i mi ćemo svakako umrijeti s njima. Počinjena su doduše teška djela, i mi to priznajemo, ali zloća učinjenoga ne nadilazi kraljevu čovječnost.”

3 Kaže se da jed jedan od njih izrekao još jednu riječ punu mudrosti: „Srušeni su kipovi ponovno podignuti i dobili su svoj prijašnji oblik, te je počinjeno djelo vrlo brzo ispravljeno; ako pak vi ubijete sliku Božju, kako ćete ponovno moći opozvati učinjeno, kako uskrisiti pogubljene i vratiti duše tijelima?” Mnogo su im raspravljali i o sudu. Tko se ne bi zaprepastio? Tko se ne bi divio mudrosti tih muževa? Budući da je jedna majka optuženika, otkrivene glave i pokazujući sijede vlasi, uhvatila za uzde konja onoga koji je trebao suditi i, trčeći preko trga, tako zajedno ušla u sudnicu, svi smo se zapanjili, svi smo se divili njezinoj ljubavi i velikodušnosti: kako se onda ne treba još više zapanjiti pred ovima? Ona naime, sve da je i umrla za sina, ne bi bilo ništa čudno: velika je naime sila naravi i nepobjediva nužda majčinske utrobe. Ovi ih pak nisu ni rodili ni odgojili: štoviše, one koje nisu poznavali, čije ime nisu čuli, s kojima nikada nisu općili, koje su upoznali tek po nevolji, toliko su zavoljeli da su, sve da su imali i bezbroj duša, sve htjeli predati za njihov spas. I nemoj mi reći to da nisu bili zaklani niti su prolili krv, nego da su se prema sucima poslužili tolikom slobodom kakvom su se vjerojatno služili samo oni koji su očajavali nad vlastitim spasenjem; i s takvom su odlukom s planina dotrčali pred sudište. Ne bi naime mogli tako slobodno osloviti suce niti tada pokazati toliku velikodušnost da se prije toga nisu pripravili na bilo kakvu smrt. I doista su pred vratima pretorija provodili cijele dane sjedeći, spremni oteti iz ruku krvnika one koje su vodili na pogubljenje.

4 Gdje su sada oni koji nose filozofske ogrtače, pokazuju dugu bradu i u desnici drže štapove, poganskie filozofi, ciničke nakaze, jadniji od pasa pod stolom, koji sve čine radi trbuha? Svi su tada napustili grad, svi su ustuknuli, sakrili su se u špilje; jedino su se oni koji djelima uistinu pokazuju mudrost, kao da grad nije snašlo nikakvo zlo, neustrašivo pojavili na trgu. I oni koji su živjeli u gradu odletjeli su u planine i pustinje, a stanovnici pustinje ušli su u grad, pokazujući samim svojim djelima ono što proteklih dana nisam prestajao govoriti: da onomu koji živi kreposno ni užarena peć ne može nimalo nauditi. Toliko je mudrost duše uzvišenija od svega, i od svega ugodnoga i od svega žalosnoga: niti se u onome razmekšava, niti se od ovoga steže i ponižava, nego u svemu ostaje jednaka, pokazujući vlastitu snagu i moć. Koga naime ne bi pokolebala težina sadašnjega trenutka? Prvaci naše države, koji su obnašali vlasti, stekli neizmjerno bogatstvo i imali veliku slobodu kod kralja, napuštajući opustjele domove, svi su se brinuli samo za vlastiti spas; i svako se prijateljstvo i srodstvo tada pokazalo lažnim; i one koje su nekoć poznavali, u vrijeme nevolje željeli su ne poznavati i biti od drugih nepoznati; a monasi, ljudi siromašni, koji nisu imali ništa više od bijedne odjeće, koji su živjeli u priprostosti, nikomu se nisu činili važnima, boravili su u planinama i šumama, poput nekih lavova, obdareni velikim i uzvišenim duhom, dok su svi bili prestrašeni i drhtali, stali su u sredinu i uklonili zlo ne kroz mnogo dana, nego u kratkom trenu vremena. I kao što plemeniti ratnici ne samo kad se uhvate u koštac s protivnicima, nego već i kad ih se samo ugleda u bojnom redu i kad podviknu, natjeraju protivnike u bijeg, tako su i ovif u jednom danu i sišli i uklonili nevolju i vratili se u svoja prebivališta. Toliko vrijedi mudrost koju je Krist unio u ljudski rod. I što da kažem o bogatima i onima na vlasti, kad su i oni koji su dobili vlast suđenja i upravljali najvišim zapovjedništvima, zamoljeni od tih istih monaha da izreknu blagu presudu, rekli da oni nisu gospodari ishoda? Nije naime sigurno, nego pogibeljno, ne samo nanijeti uvredu kralju, nego i otpustiti nekažnjene one koji su dokazani krivima za uvredu.

3 Ali oni su bili snažniji od sviju, i veličinom duše i ustrajnošću, te su sjedeći ondje molili da pokažu onu vlast koju nisu primili od kralja; i kad su bili otkriveni oni koji su bili krivi, uspjeli su uvjeriti suce da ne izriču osuđujuću presudu, nego da ih prepuste kraljevoj odluci; i obećali su da će ga nagovoriti i postići da posve oprosti onima koji su protiv njega sagriješili, te su krenuli na put. Ali suci, poštujući njihovu mudrost i zadivljeni uzvišenošću njihova duha, nisu im dopustili da pođu na taj dugig put, nego su obećali da će, ako samo dobiju njihove riječi napismeno, otići s tim pismom i izmoliti od kralja da odbaci svaku srdžbu: što i očekujemo da će se dogoditi. Doista, kad se izricala presuda, mnogi su ušli, izrekli riječi mudrosti, pismeno molili kralja, spomenuli sud i rekli da će položiti svoje glave ako se to ne dogodi. I uzevši te riječi u pismu, suci su otišli. To će ljepše od svakoga vijenca ukrasiti vaš grad: i ono što se ovdje sada dogodilo čut će car, čut će veliki grad, čut će i sav svijet, da u gradu Antiohijaca žive takvi monasi koji pokazuju apostolsko pouzdanje. I kad se ta pisma sada pročitajuh na carskom dvoru, svi će se diviti njihovoj velikodušnosti, svi će naš grad nazivati blaženim; i odbit ćemo zao glas, i znat će svi da to nisu bila djela stanovnika grada, nego stranih i pokvarenih ljudi; a valjan dokaz ćudoređa grada bit će svjedočanstvo monaha.

a Nicefor: Mnogi su njegovi govori koje je sastavio na tu temu, a naslovio ih je ἡνδρεστιας, to jest o kipovima. Prvi od njih, održan u pobuni rušenja kipova, jest 2. homilija antiohijskom puku.
b Njihov je vođa i predvodnik bio sv. Makedonije. Naš Fronto Ducæus smatra da se misli na planinu Kasij, koja se uzdiže nad Antiohijom, kako je poznato iz Amijana Marcelina, knj. 22, i Plinija, knj. 3, pogl. 22.
c Isti Zlatousti, 52. homilija, O pokori 3: „Zbog samostana i onih koji su prigrlili anđeoski život.” Teodoret, 3. knjiga djela Contra Græcos: „Nasljedujući život anđela, klonili su se zakonita tjelesnoga sjedinjenja.”
d Jasno je iz Teodoreta da se misli na sv. Makedonija.
e Time se Zosim pobija u laži, jer prenosi da je Libanije zajedno s Hilarijem preuzeo poslanstvo caru Teodoziju za spas grada, kako dobro primjećuje Baronije pod god. Kr 388., br. 11, koji smatra da je Libanije umro pod Valensom ili da je barem jedva doživio početak Teodozijeve vladavine.
f Misli na onaj plemeniti čin kada su pristupili obojici vojskovođa: toga je dana izvojevana potpuna pobjeda, dok su prije toga cijele dane stražarili pred vratima pretorija.
g Sve do Carigrada.
h Označava carsku pratnju, odnosno dvor, čiji su se dvorski službenici nazivali Castrensiani; a postojala je i uprava dvorske palače, pod čijom su nadležnošću bile odgojne ustanove, carski službenici i briga za palače, kako ovdje iz Teodozijeva zakonika poučava Ducæus.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

24. siječnja Kalendar godine