Milasa, ili Milassa, drugima Milas, antičkim geografima i povjesničarima poznat grad u Kariji, nedaleko od zaljeva Egejskoga mora koji se prostire između Mileta i Halikarnasa. Ondje je bilo biskupsko sjedište, koje se u djelu Notitia Episcopatuum Miraeusa, knj. 3, prema odredbi cara Lava, s nadimkom Filozof, iskrivljeno čita Mylansorum, pod metropolijom stauropolskom i carigradskim patrijarhom. Životopis sv. Euzebije niže i grčki Mineji nazivaju ga τῶν Μυλασσῶν πόλιν.
2 Tri se biskupa toga mjesta spominju u priloženom životopisu: sv. Efrem, Ćiril i sv. Pavao, od kojih su posljednja dvojica bili suvremenici sv. Euzebije; ona je pak živjela, kako će se uskoro vidjeti, u petom stoljeću. No kada je živio sv. Efrem, nije pouzdano poznato. Njegov se spomen slavio na današnji dan, na koji je preminula sv. Euzebija, u milaskom predgrađu Leuki, gdje se čuvalo njegovo sveto tijelo. Ostala su njegova djela propala; štoviše, njegov se spomen ne nalazi ni u grčkim ni u latinskim kalendarima, osim ako to možda nije onaj koji se u starom rukopisnom martirologiju sv. Lamberta u Liègeu čita 12. svibnja: „I svetoga oca našega Efrema”; čini se da je on drugi od sirijskoga đakona Efrema, slavnoga pisca, kojega isti martirologij navodi 1. veljače ovim riječima: „Istoga dana bl. Efrema, đakona edeške Crkve.”
3 Ferrari u djelu Nova Topographia ad Martyrologium Romanum ovako navodi trojicu gore spomenutih: „25. siječnja, Euzebija Rimljanka Gostoljubiva. Metafrast. Efrem i Pavao, biskupi: o kojima se govori u životopisu sv. Euzebije.” Pavlove se kreposti opširnije opisuju niže, gdje ga se naziva sv. Pavlom, onim svetim Pavlom, časnim slugom Božjim itd; kaže se da je sveto i besprijekorno upravljao stadom koje mu je Bog povjerio te napredovao u još većem porastu milosti; i pripovijeda se kako su po njegovim molitvama bili otjerani demoni i učinjena razna ozdravljenja. To piše suvremeni autor. Metafrast dodaje da je njegov život nakon smrti bio potvrđen čudima. Štoviše, obojica tvrde da su njegove svete relikvije bile pohranjene u hramu sv. Andrije. Kojega se pak dana štuje, nama je nepoznato. Kaže se da je neko vrijeme nadživio sv. Euzebiju, a nigdje se ne navodi dan njegove smrti.
4 Na krštenju nazvana Euzebija, kako bi se sigurnije skrila, zapovjedila je da je zovu Ξικνυ, Ksena, što znači gošća ili tuđinka. Svečanim je štovanjem na današnji dan slave Grci u svojim Minejima, Antologiju i kod Maksima Kiterejskoga; iz njih donosimo sažetak životopisa. Menologij koji je izdao Kanizije na današnji dan: „Svete majke naše Ksene”; navode je i manji menologiji, horologiji i grčki kalendari, koje je slijedio Molanus u dodacima Uzardu: „Dvadeset četvrtoga dana svete majke Ksene.” Istu navodi Galesini u bilješkama. A budući da se dan pokopa često slavi kao rođendan za nebo, Djela iz Metafrasta kod Lipomana i Surija pripisana su 25. siječnja. Slijedeći ih, Molanus je navodi istoga dana u dodacima Uzardu: „Kod Metafrasta, sv. Euzebije, koja je dobila nadimak Gošća ili Tuđinka.” Čini se da je Molanus smatrao kako je ona različita od Ksene koju je naveo dan ranije. Ferrari istoga dana: „U Milasi u Kariji sv. Euzebije, s nadimkom Gošća”, i u djelu Topographia, kako je gore rečeno.
5 Sv. Ksenu, ili Euzebiju, spominje Nicefor u 14. knjizi, pogl. 32, gdje, nakon što je ispripovjedio da su svetošću života cvali sv. Teoktist, Eutimije i Gerasim (koji su preminuli god. Kr 467., 472. i 473.), da se carica Eudokija vratila od eutihijevske sljedbe k istini katoličkoga nauka te da je sv. Eutimije primio sv. Sabu u monaški život (to se dogodilo god. Kr 438., a ono malo prije, kako je rečeno 20. siječnja uz životopis sv. Eutimija), zatim dodaje: „U ta je vremena cvjetao i Tit Bostrenski; također Basa, Tatijana i divna Melana; osim toga i ona slavna Ksena, u kojoj savršenost kreposti dovoljno očituje onaj vijenac satkan od sjajnih zvijezda.” O tom se vijencu govori u životopisu koji imamo u dva oblika: jedan je sastavio Metafrast, a na latinski ga je preveo Gencijan Hervet i objavio Lipoman, te iz njega Surije. Drugi, i to izvorniji, donosimo preveden na latinski iz staroga grčkog rukopisa. Autor je nepoznat, ali je Euzebijin suvremenik, kako je očito i iz predgovora. A bilo je u to doba više onih koji su se hvalevrijednom revnošću trudili predati pismu djela svetaca.
Sažetak životopisa,
iz grčkih Mineja i Antologija. a Odlazi kao tuđinka iz ovoga života tuđinka, a koja je i prije živjela, kako je uistinu bila, kao tuđinka.b Umirub obje Ksenine sluškinje,b kojima njezine kreposti nisu bile tuđe.c U gostoprimstvo nebac Ksena dolazi četvrta.
Ova preblažena i preslavna Ksena bila je rodom iz preslavnoga grada Rima, rođena u nadasve uglednoj i zavidnoj obitelji. Kad su je roditelji već pripremali udati i kad je svadba bila uređena, pobjegla je iz same svadbene odaje s dvjema sluškinjama, poduzela putovanje morem, promijenila razna mjesta i naposljetku stigla u grad Milasu, ponajviše pod vodstvom časnoga monaha Pavla, koji ju jed božanskom odlukom susreo u Aleksandriji te joj postao vođa k boljemu i nastanio je u tom gradu, gdje je, podigavši skromnu kapelu na spomen sv. Stjepana prvomučenika, s dvjema sluškinjama i s nekoliko drugih djevica koje su se ondje okupile, najstrože njegovala redovničku stegu te se bijegom od svih naslada, uzdržljivošću i najvećom životnom strpljivošću približila životu nebesnika: slijedeći ga sretno sve do kraja, nakon smrti je stekla božansko svjedočanstvo svetosti. U samo je podne naime, dok je sunce najsjajnije obasjavalo zemlju, viđen zvjezdani križ koji je okrunjivao drugi zbor zvijezda, tako da se činilo kako je to vijenac same svetice, poslan od Boga zbog dugotrajnih postova, bdjenja i neokaljane slave djevičanstva. A to je postalo jasno po tome što su, kad je njezino sveto tjelešce bilo položeno u zemlju, onaj viđeni zbor zvijezda i vijenac iščeznuli. Nadalje, stalež i podrijetlo sv. Ksene ispripovjedila je jedna od njezinih sluškinja, već blizu smrti: koja joj je, kažem, bila domovina, koji ugledni rod i prezime roda. Zvala se naime Euzebija, ali kako bi se mogla sakriti, nazvala se Ksenom. a Stalna je ovdje aluzija na ime Ξίνης. Na grčkom glasi:
'Αποξενούται τοῦδε τοῦ βίου ξειου. Οῦ ζάσα καί πριν, ώς ἀληθώς τῶν ξεινη. Θηνόχουσιν αμψα τής Ξίνης αἱ δουλίδες, Οῦ τῶν κειείνης ἀρτεῶν ονασιξειαι. Οὐρανοῦ εἰς ξειεῖν Ξίνη τῆλβε τετάρρη.b Nagovješćuje se neki javni spomen i dviju sluškinja, družica u putovanju i asketskom vježbanju, koji se običavao slaviti u bogoslužju: i doista su bile znamenite i po izvanrednoj kreposti.c Nejasno je ovo. Kako četvrta Ksena? Prije je Pavao bio četvrti koji je kao gost ušao u nebo.d Dapače, na otoku Kosu susreo ju je Pavao i odande je odveo u Milasu. Grdno se zabunio sastavljač Antologija kada prenosi da je u Aleksandriji podigla bogomolju, ondje živjela i umrla, ne spominjući uopće Milasu.
Napisao njezin suvremenik, nepoznati pisac; iz staroga grčkog rukopisa.
Bijeg sv. Euzebije iz domovine.
Sva djela i pohvale svetaca nasljeduju čudesan sjaj. Kao što naime zvijezde, premda nepomične po položaju, ipak obasjavaju čitav krug zemaljski, te ih jednako promatraju Indijci i ne skrivaju se Skitima, obasjavaju kopno, svijetle na moru i upravljaju plovidbom pomoraca; i premda su im imena zbog mnoštva nepoznata, ipak je njihov sjaj zbog ljepote predmet divljenja promatračima: tako ni moć pojedinih svetaca, premda su im relikvije zatvorene u grobovima, nije ograničena granicama zemlje. Doista je i u našim vremenima s neba dano silno čudo i preslavno otajstvo, za koje smatram da ga treba predati pismu i preporučiti sjećanju potomaka.
2 Rodila se u Rimu od nadasve uglednih, slavnih i kršćanskih roditelja kći jedinica. Nju je jedan od prvaka toga grada zatražio sebi za suprugu; a roditelji nisu odbili, budući da se on isticao i dostojanstvom i obiljem bogatstva. Određen je dan svadbe. Djevojka pak, udostojena božanske ljubavi, najžarče je željela sjediniti se s vječnim Zaručnikom; tu je svoju želju ipak posve skrivala od roditelja. Znala je naime da oni ne bi mogli podnijeti ni čuti takvo što o njoj, jer su u nju, jedinu baštinicu svoga golemoga imetka, položili svu svoju nadu.
3 Imala je pak iz čitavoga broja sluškinja dvije koje su se s njom izvrsno slagale, jer su od najranije dobi bile odgajane zajedno s njom. Njih dakle pozove nasamo i ovako im progovori: „Želim vam povjeriti jednu stvar; zaklinjem vas pak Bogom da nikomu od smrtnika ne odate ono što namjeravam, nego da mi radije i vi pomognete kako biste i same spasile svoje duše i olakšale moju nevolju.” A one rekoše: „Što god zapovjediš, gospodarice, učinit ćemo; osobito zato što se to, kako obećavaš, tiče koristi naših duša, te smo spremne radije umrijeti za tebe nego iznijeti išta od onoga što kažeš.” Te su riječi ulile pouzdanje djevici. „Znate”, reče ona, „da su roditelji odlučili predati me mužu. Ali ja sam čvrsto odlučila uopće ne stupati u brak, koji mi se čini gorak i pun nevolja, jer sva dobra ovoga života nisu ništa drugo nego sjena, dim i san. Hajde dakle, poslušajte me i zajednički izaberimo sveti život: i ako je Božja volja, pristanite uz moj naum i sačuvajte ono što sam rekla. Što zatim treba činiti, vidjet ćemo. Vjerujte mi, sve da se to i dojavi mojim roditeljima i što god oni smislili, pa makar me bacili i u oganj, pod mač i pred zvijeri, ni tako neće slomiti odluku moje duše, jer mi pomaže moj Krist.” Čuvši to, one rekoše: „Neka bude volja Gospodnja: jer i mi smo odlučile isto, i radije ćemo s tobom umrijeti, ako tako bude suđeno, nego bez tebe kraljevati.”
4 Slavila je Boga djevica čuvši te riječi. I budući da ih je sve vodila jednaka revnost, svakodnevno su vijećale što i na koji način poduzeti, te su molitvama stjecale Boga za pomoćnika. Iz dana u dan su se dakle predavale božanskomu djelu. U međuvremenu je ona vlastitim rukama i rukama dviju sluškinja dijelila imanje siromasima, pomno pazeći da roditelji ništa ne osjete. Došlo je određeno vrijeme svadbe i, kad je sve već bilo pripravljeno, odvažna je djevica s dvjema sluškinjama bila usredotočena na svoj naum. Skidaju dakle žensku odjeću i, odjenuvši se u mušku kako bi prikrile tko su, uzimaju sa sobom neke potrepštine; dok su svi bili zaokupljeni kućnim poslovima, našavši otvorena vrata, znamenujući se znakom križa, rekoše: „Budi s nama, Sine Božji, i pokaži nam put svoj kojim da idemo: jer zbog tvoga smo imena ostavile ovu kuću i sve što je u njoj, te izabiremo biti pritisnute nevoljama i lišene vlastitih dobara, želeći tebe i tražeći tebe.”
5 Pomolivši se tako sa suzama, izlaze iz kuće plačući i radujući se u isti mah. Kad su već krenule na put, ovako im plačući progovori službenica Božja: „Vi ćete mi odsad biti sestre i gospodarice. Ja ću vam služiti dokle god budemo živjele. Samo, gospodarice moje, ostavimo sve radi Boga i ne marimo ni za što od onoga što je na zemlji; odreknimo se svega zemaljskoga, nastojmo jedino da nam duše budu spašene, odbacimo isprazne i škodljive brige ovoga života. Vjerujmo Gospodinu koji kaže: Tko god ostavi oca ili majku ili kuću ili imanje radi mene, primit će stostruko i baštinit će život vječni. Zaklinjem vas, sestre moje, spasimo svoje duše.”
6 Dok je ona to govorila, stignu do mora i, našavši lađu koja je izgledala kao da će uskoro razapeti jedra, ukrcaju se na nju te, posluživši se povoljnim vjetrom, za nekoliko dana pristanu u Aleksandriji; odande ponovno izišavši, dođu nab otok Kos: bježale su naime sa svih strana, tražeći kakvo nepoznato mjesto, kako ih roditelji u potrazi ne bi pronašli. Kad su dakle pomislile da se nemaju čega bojati, ponovno su mušku odjeću zamijenile ženskom te, unajmivši kućicu na mirnom i od gužve udaljenom mjestu, stanovale su u njoj moleći Gospodina da im pošalje čovjeka koji će se brinuti za njih.
7 Upozorila je pak ona sveta službenica Božja svoje družice: „Potičem vas”, rekavši, „Bogom, sestre moje, da pazimo kako ne bismo nikomu otkrile svoju domovinu ili naum, niti zašto smo otišle od kuće, niti koje mi je ime, da nas možda po znaku imena ili domovine ne bi pronašli moji roditelji. Zaklinjem vas Gospodinom da sve to pobožno čuvate dokle god budem živjela i da nikomu ne odate ništa od onoga što smo učinile ili što ćemo ubuduće činiti. A ako vas tko možda upita za moje ime, odgovorite da se zovem Ksena, to jest Tuđinka.” Nakon što im je ona to zapovjedila, a one obećale da će sve sačuvati, prigne s njima koljena i počne plakati janješce Božje te govoriti: „Bože, iskaži nama, jadnim i poniznim tuđinkama, svoje milosrđe i svoje smilovanje, kao što si učinio sa svim svojim svetima, i pošalji nam čovjeka tebi ugodna, po kojem se možemo i mi ponizne spasiti.”
a Ovaj je predgovor izostavio Metafrast, kao što obično čini, zamijenivši ga kraćim uvodom.
b Kos, Koa, Cos, Co, otok u Egejskom moru, udaljen petnaest tisuća koraka od karijskoga grada Halikarnasa, kako svjedoči Plinije u 5. knjizi, pogl. 31.
Redovnički život, izvanredne kreposti.
I kad su se tako pomolile Bogu, izišavši iz svoga prebivališta pogledaše, i gle, kao iz luke dolazio je neki častan starac, doduše u monaškom habitu, ali licem odajući nešto nebesko. Ugledavši ga, Kristova djevica pade k njegovim nogama te oblivena suzama reče ovo: „Ne prezri strankinju na tuđem tlu, ne odvrati se od bijedne i potrebite, ne odbij molbu ponizne grešnice; nego, nasljedujući apostola Pavla, budi naš vođa i učitelj, kao što je i on bio a Tekli. Spomeni se one plaće koju će Bog uzvratiti pravednicima, te spasi mene i ove moje dvije sestre.” Čuvši to, časni sluga Božji i sam briznu u plač te reče: „Što želite da vam učinim?” A ona reče: „Da poslije Boga postaneš naš otac i učitelj te nas odvedeš kamo god smatraš da ćemo biti spašene: jer smo strankinje i ne znamo dovoljno kamo idemo; stidimo se naime doći ikome pred oči.” A on reče: „Odakle ste i zašto ste tako same?” A sveta djevica Božja odgovori: „b Strankinje smo, slugo Božji, i zajedno smo odlučile otići iz domovine i doći u ove krajeve. Stoga danju i noću molimo Boga da nam pošalje čovjeka po kojemu bismo mogle biti spašene. Evo dakle, Bog mi je pokazao tvoju svetost, koja može prihvatiti našu slabost.” A on reče: „Vjerujte mi, sestre, i ja sam došljak u ovom kraju. Upravo sada, kako vidite, dolazim sa svetih mjesta nakon što sam se pomolio, i vraćam se u domovinu.” Kaže mu službenica Božja: „Iz kojih je krajeva tvoja svetost, gospodine moj?” A on reče: „Iz krajeva sam Karije, iz grada Milasa.” Ponovno mu kaže zaručnica Kristova: „Zaklinjem tvoju svetost, kakvu službu obnašaš? Čini mi se naime da na tebi vidim neki biskupski izgled i ruho.” Odgovori sluga Božji: „Oprosti mi, sestro, grešan sam čovjek i nedostojan monaškoga habita, ali po milosrđu Božjem sam svećenik i predstojnik nekolicine braće u samostanu slavnoga apostola sv. Andrije, a imenom se zovem Pavao.” Kad je to čula službenica Kristova, zahvali Bogu govoreći: „Blagoslovljen budi, Bože, jer si uslišao mene poniznu i poslao Pavla kao i Tekli, da me spasi s ove moje dvije sestre.” Zatim se okrenu k njemu i reče: „Zaklinjem te, slugo Božji, ne prezri nas došljakinje i osamljenice, nego nam po Bogu budi otac.”
9 Odgovori im sluga Božji: „Rekao sam vam da sam i ja došljak i ne vidim što bih vam mogao učiniti na ovome mjestu; ali ako dođete u moj grad, nadam se da će vam Bog biti na pomoći, a ja ću se prema svojim snagama brinuti za vas.” A one, prostrte sa suzama pred njegovim nogama, rekoše: „Svakako nas, slugo Božji, uzmi sa sobom: ići ćemo kamo zapovijedaš; samo se smiluj strankinjama i budi naš vođa u život.” Uze ih dakle čovjek Božji sa sobom i dođe u grad Milas. Ondje, kad su pronašli neke nastambe na mjestu udaljenom od svake gradske vreve,c a ipak u blizini svete Crkve Božje, kupi ih djevica Kristova; te ondje podigavši oratorij u čast sv. Stjepana Prvomučenika, u kratkom vremenu osnovaše samostan, dok je o njima brigu vodio onaj sveti Pavao. Nitko dakle uopće nije doznao, dokle god je živjela, ni odakle je ta sveta djevica, ni iz kojega je razloga otišla iz domovine, niti kako se zove, nego je svima govorila da je njezino vlastito ime Ksena, odnosno Strankinja. A budući da je gospodin Pavao govorio da ih je doveo iz grada Kosa, svi su bili uvjereni da su otuda rodom, pa su i njihov samostan nazvali Koskim.
10 Nedugo potom biskup Ćiril usnu u Gospodinu, a cijeli mu grad zajedničkim glasovima za nasljednika izabra gospodina Pavla te bi zaređen za biskupa rečenoga grada. Ušavši dakle u samostan djevica, gospodin Pavao nagovori gospođu Ksenu da dopusti da je zaredi za đakonisu. A ona, provodeći uistinu anđeoski život u tijelu, tako se predade žaru monaškoga života, premda je bila nježno i profinjeno odgojena, da je nekim novim i neuobičajenim putem težila k savršenstvu asketskoga života: tako da su se i sami demoni užasavali njezina izvanrednog uzdržavanja te su, pobijeđeni strogošću njezine pokore, uzmicali i nisu joj se usuđivali približiti. Imala je ustaljeni dvodnevni ili trodnevni post; štoviše, ponekad je i cijeli tjedan bila bez hrane. A kad bi je potreba natjerala da uzme hranu, nije rabila ni povrće, ni mahunarke, ni vino, ni ulje, ni voće, niti išta drugo od onoga što ima snagu zagrijavanja, nego je, zadovoljna malenim komadićem kruha, vlažeći ga sama svojim suzama, miješala ga s pepelom uzetim iz kadionice i tek ga tako jela. I toga se običaja držala cijeloga života, ispunjavajući onu proročku riječ: „Pepeo sam jeo kao kruh, a piće svoje miješao s plačem.” Nitko pak iz cijeloga zbora sestara nije znao za ovo njezino uzdržavanje: jedino su dvije njezine družice potajno promatrale što čini, te su i one same nasljedovale njezine presvete primjere.
11 Nadalje, ta nevjerojatna umjerenost rodila je toliku štedljivost u snu da je od večeri do sata molitve, kada se sestre okupljaju u oratorij, cijelu noć stajala uzdignutih ruku prema nebu udubljena u molitvu, i u tom su je položaju sestre svakodnevno zatjecale. Drugi put bi klečeći ustrajala od večeri do zore, moleći cijelu noć sa suzama. Dok je to činila, ipak je bila tolike poniznosti duha da je sebe smatrala najnižom od svih. Tko će nabrojiti ostale njezine kreposti? Koji će nam govor dostajati da razglasimo sva njezina dobra djela? Što ćemo reći o njezinoj blagosti? Nikada je naime nitko nije vidio srditu. Slavimo radije život neokaljan nikakvom taštom slavom, pojavu neizraženu nikakvim ukrasom, lice nimalo našminkano, srce mirno. Koje naposljetku dobro djelo nije bilo u njoj? Neprestana bdjenja, neizmjerna ljubav, najveća umjerenost, ukras svakovrsne poniznosti. Suosjećala je s grešnicima, zalutale je vraćala na pravi put. A o odjeći je suvišno govoriti. Ono što je naime bilo najviše iznošeno, to je ona, uzvišena iznad svake ljudske strasti, uzimala sebi, smatrajući se jedva i toga dostojnom. Cijeli joj je život protekao u skrušenosti i neprestanom prolijevanju suza. Prije bi vidio da sami izvori ljeti presuše bez vode nego da njezine oči, nimalo ohole, nego uvijek uprte u Krista, budu bez suza.
a O njoj ćemo govoriti 23. rujna.
b Metafrast dodaje da je ovdje Pavao shvatio da su Rimljanke, što nije vjerojatno, jer je domovinu otkrila jedna od sluškinja dugo nakon Euzebijine smrti.
c Na grčkom stoji: Οικέματα πληγίαν ἐντα τῆς τοῦ θεοῦ ἀγίας 'Εκληγίας, χαί τοῦ χαλομέναν λεποῦ.
POGLAVLJE III. Posljednje opomene, smrt.
Kad je dakle ova vječne slave dostojna djevica imala prijeći iz ovoga života, a slavio se spomen sv. Efrema, negdašnjega biskupa toga istog grada Milasa, i dok je sveti Pavao bio u selu Leuce s gotovo cijelim narodom, gdje je položeno tijelo samoga sv. Efrema; sazvavši sve sestre u a oratorij samostana, poče im ovako govoriti: „Gospođe moje, gospođe moje i sestre moje, znam koliku ste dobrotu iskazale prema meni, kako ste pritekle u pomoć meni slaboj i strankinji: stoga vas i sada zaklinjem, produžite još malo svoju ljubav prema meni, svojoj sluškinji, i sjetite se mene grešnice i strankinje u svojim molitvama Bogu, da mi moji grijesi ne budu na teret, nego da uz potporu vaših molitava slobodno prispijem Kristu. Jer meni se, kako vidim, približio kraj, i bol je u mojoj duši i velika žalost štob bez posljednje popudbine izlazim iz tijela, dok je odsutan naš sveti biskup i otac gospodin Pavao. Ali vi me zamijenite, i kad dođe, recite mu da je ponizna Ksena rekla: ‘Tako ti Boga, časni oče, spomeni se moga tuđinstva: jer si mi ti pokazao put i doveo me k životu; ovome, velim, životu; moli stoga za me da me Gospodin ne postidi u mome iščekivanju.’”
13 Dok je ona to govorila, sve počeše plakati i govoriti: „Gospođo naša i voditeljice naših duša, zar nas ostavljaš kao siročad i bijednice? Tko će nam odsad biti vođa u život? Tko će poučavati nas ponizne? Tko će posredovati za naš nemar? Nemoj nas, gospođo, ostaviti u ovo najjadnije vrijeme: sjeti se da si nas ti dovela u ovaj samostan; brini se za naše duše, gospođo, i moli Boga da ti daruje još malo vremena, radi nas, da i nas privedeš u život.” One dvije družice padoše joj pred noge plačući i rekoše: „Ostavljaš nas, gospođo, i odlaziš bez nas? Što ćemo mi bijedne učiniti? Što ćemo mi strankinje u tuđem kraju? Jao nama bijednima i ožalošćenima! Zato što se nismo brinule za sebe, zato nas naša gospođa sprema ostaviti same. Spomeni se naše nevolje koju smo s tobom podnijele. Spomeni se našega i tvoga tuđinstva čije smo družice bile; spomeni se da smo ti u svemu revno bile poslušne; spomeni se nas i moli Boga, te nas uzmi sa sobom, da se ne odvojimo od tebe.” Kad je dakle nastao velik lelek i metež, poče i gospođa Ksena plakati i govoriti: „Znate, sestre moje, otkad već apostol Petar viče: ‘Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako neki misle, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju. A dan će Gospodnji doći kao tat.’ Znajući dakle to, sestre moje, ne zanemarimo same sebe u ovome kratkom vremenu, nego bdijmo, zapalimo svoje svjetiljke, uzmimo ulja u svoje posude, pripravimo se za susret sa Zaručnikom, jer ne znamo u koji će nas čas Gospodin pozvati. Evo naime, žetva je tu, a radnici spremni očekuju samo mig Gospodnji.”
14 Dok je ona to govorila, a sve plakale i bacale se pred njezine noge, podiže ruke k nebu te se s mnogo suza ovako pomoli: „O Bože, koji si sve do ovoga dana bio zaštitnik moga tuđinstva, usliši mene poniznu i grešnu sluškinju svoju. Spomeni se svih svojih službenica, ovih mojih sestara, i sačuvaj ih te ih zaštiti od zamki đavolskih, na slavu i hvalu svetoga imena tvoga. Spomeni se, molim te, Bože moj, i ovih mojih dviju sestara koje su zajedno sa mnom boravile u tuđini poradi svetoga imena tvoga, i kao što u ovom vremenitom životu nisu bile odvojene od mene, tako nas ni u svome kraljevstvu ne odijeli od svoje svadbene dvorane.” Pomolivši se tako Bogu, zamoli sve da joj dopuste da malo bude sama.
15 Kad su dakle sve izišle,c zaključa se sama u oratorij, a samo su dvije njezine družice izvana pred vratima motrile: i vide je kako klečeći na zemlji moli; i pošto je tako ležala mnogo sati, iznenada u oratoriju zasja svjetlost poput munje, te se otuda poče širiti najslađi i obilan miris. One dakle odmah uđoše i nađoše je da je usnula, u subotu, u šesti sat. Izišavši dakle te dvije sestre, plačući dozvaše ostale: „Majke”, rekoše, „i sestre naše, dođite i oplačimo zajedničko sirotinstvo, naričimo nad zidom naše zajednice; ostale smo bez naše časne majke, preminula je naša družica, ostale smo same: Ksena, sveta majka naša, usnula je.” A kad su sve ušle u oratorij i ugledale pokojnicu, nasta velik plač i naricanje.
16 A blagi Bog, želeći svima očitovati koliko je blago bilo skriveno na zemlji, pokaza na nebu velik i sjajan znak. Kad je naime djevica predala duh, u samo podne, po vedru vremenu, ukaza se na nebu vijenac spleten od zvijezda, u čijoj je sredini bio križ, i svi vidješe to znamenje. Kako su dakle građani zajedno sa svetim biskupom Pavlom još bili u selu Leuce, i kad se to čudo ugledalo na nebu, svi su se divili i pitali što bi to moglo značiti; spoznavši u duhu, sveti biskup Pavao reče svemu mnoštvu: „Gospođa Ksena je usnula i na nju se odnosi ovo znamenje vijenca koji se ukazuje”; i završivši žrtvu, odmah otuda ode. Slijedio ga je sav narod koji se bio okupio na svečanost. Kad se dakle s narodom vratio u grad, zatekoše, kako je bio unaprijed navijestio, mrtvu Ksenu.
a Metafrast je prikiva uz postelju, ne spominjući ovdje oratorij.
b Na grčkom ἄσυνταξεις, to jest da nije bila okrijepljena svetom popudbinom te posljednjim i otajstvenim molitvama svećenika.
c Metafrast: „siđe s postelje i dođe u oratorij”.
17 Stoga se u samostan slegne silno mnoštvo muškaraca i žena, potaknuto onim nebeskim čudom. Svi su klicali: „Slava tebi, Kriste Bože naš, jer imaš mnogo svetaca koji ti u skrovitosti služe. Slava tebi, Bože, koji si se radi nas grešnika utjelovio i bio raspet, jer si blago koje si ovdje držao skrivenim očitovao svima. Slava tebi, jer si i ponizni grad Milas udostojao ovoga dragocjenog dara svete žene.” Dok su svi plačući slavili Boga, a onaj se križ s vijencem vidio na nebu, pobožni narod, zapaljen žarom pobožnosti, a osobito mnoštvo žena, pristupi k biskupu i jakim glasom povika: „Ne skrivaj, sveti biskupe, slavu našega grada, da ne bi prešutio njezinu hvalu. Ne sakrivaj biser koji nam je Bog pokazao. Javno pokaži ovu zublju: neka svi vide kojemu Gospodinu služimo; neka vide pogani i neka se postide; neka vide Židovi otajstvo Križa i neka spoznaju da je Bog onaj koga su oni razapeli; neka vide i nariču svi neprijatelji Križa Kristova; neka vide na koji način Gospodar anđela i nakon smrti proslavlja svoje sluge; neka svi vide kolikim je božanskim sjajem obasjana Ksena, koju su ljudi smatrali nepoznatom i zarobljenicom; neka svi vide koliki je dar i milost zadobio naš ponizni grad.”
18 Dok su to i drugo vikali, pristupi sveti biskup, podmetne ramena pod odar, a zajedno s njim i prezbiteri; te noseći odar, uz mnogo upaljenih svijeća, pjevajući Bogu hvalu, iznesoše relikvije i s odrom ih položiše nasred gradskoga trga. I vidje cijelo mnoštvo kako, dok se nosio odar, odozgo prati vijenac i križ koji se ukazao na nebu; a kad je odar spušten, križ i vijenac zaustaviše se iznad njega. Sleglo se pak iz susjednoga kraja bezbrojno mnoštvo ljudi na to neobično znamenje, tako da je grad bio posve dupkom pun naroda. Cijelu su dakle noć svete nedjelje svi ondje ostali bdijući s biskupom. Ondje su se također dogodila mnoga ozdravljenja i iscjeljenja. Jer tko god je bio sputan dugotrajnom bolešću ili neizlječivom patnjom, pristupivši, samim dodirom odra odmah bi se oslobodio svake bolesti.
19 Kad je dakle prošla noć, oko trećega sata svetoga dana nedjeljnoga, položiše tijelo sv. Ksene i pjevajući ga odnesoše na mjesto koje se zove Sicenius, koje je na samom ulazu u grad prema jugu, jer je svetica zaklinjala da ondje bude pokopana. Narod je ponovno vidio, dok se tijelo nosilo i nosiljka pomicala, kako se istodobno kreće onaj vidljivi krug na nebu s križem, te kako se ponovno, kad je spušteno, zaustavio odozgo. Pristupiše dakle s velikom vjerom svi koji su mogli iz naroda, te platna položena na relikvije razdijeliše u komadiće za ozdravljenje svake bolesti. Biskup dakle sa časnim klerom, pomazavši tijelo, položi ga ondje u novu grobnicu. I odmah bi uklonjen ispred očiju svih onaj vijenac s križem. A i danas se onima koji s vjerom pristupaju udjeljuju mnoga ozdravljenja na mjestu gdje počivaju relikvije svete gospođe Ksene.
20 Nedugo potom umrla je jedna od njezinih družica, a odmah zatim uslijedila je i druga, te su obje pokopane do njezinih nogu. Kad je ona posljednja ležala na samrti, okupiše se sve ostale djevice i zakleše je da im otkrije sve što zna o gospođi Kseni. Videći da se bliži kraju, pojedinačno je sve izložila: odakle je, od kojih i kako uglednih roditelja rođena, iz kojega je razloga ili kako pobjegla, kako je radi Boga prešutjela svoje ime; i kako, dok su obje živjele, nitko ništa o tome nije doznao; kako je naposljetku htjela da je nazivaju Ksenom, odnosno Strankinjom, ona koja se kod svojih zvala Euzebija.
21 I to je život one Ksene, došljakinje na svijetu, ali građanke neba, te anđela u tijelu. U Bogu kliče, štiti gradska vrata; niti je naime smrt slomila njezinu moć i snagu, niti je mjesto raspršilo njezinu dobrotvornost. Svukla je tijelo kao haljinu, ubila je đavla kao zmiju, svijet je smatrala pričom; sačuvala je kao blago; odrekla se svijeta poradi Krista.
22 Sv. Pavao je još neko vrijeme nadživio sv. Ksenu te, sveto i besprijekorno vodeći stado koje mu je Bog povjerio, napredovao je k većem porastu milosti, tako da su se već po njegovim molitvama i tjerali demoni i događala razna ozdravljenja. Naposljetku, preporučivši Bogu svoj razumni ovčinjak, i sam prijeđe Gospodinu. Njegove su svete relikvije pohranjene u istom gradu u oratoriju svetoga i slavnoga apostola Andrije, i sada oboje kliču u Gospodinu: s kojima neka nam Gospodin dade naći milosrđe, u onaj dan pravedni Sudac, sa svima koji ljube njegov dolazak. Njemu slava i vlast, s besmrtnim Ocem i njegovim oživljujućim Duhom, sada i uvijek u vijeke vjekova. Amen.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.