Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 19. siječnja

O sv. Launomaru, prezbiteru i opatu Corbiona u Galiji

DE S. LAUNOMARO PRESB. ABB. CURBIONENSI IN GALLIA

Sadržaj (5)
  1. Prolog pisca.
  2. Mladost i svećeništvo sv. Launomara.
  3. Pustinjački život i osnutak samostana.
  4. Razna njegova čudesa.
  5. Njegova smrt i smrt sv. Malarda.

Durokasi bijahu narod Keltske Galije u području između Seine i Loire koje se sada naziva Beauce; graničili su s Karnutima i možda su, dok je Galija prije Julijeva oružja čuvala slobodu, bili njihovi štićenici; češće ih spominje Antonin u djelu Itinerarium. Sada su u uskim granicama obuhvaćeni unutar područja Karnuta, s naslovom grofovije: glavno je mjesto naroda sada Drocæ, pučki Dreux, na rijeci Blaise, kako se vjeruje sjedište drevnih druida, a možda i sam Antoninov Durocasis, odnosno Durocases ili gradić Durocassium; ostalo obuhvaća šuma Particus, današnje područje Perchea, pučki Le Perche, podijeljeno na gornje i donje. Ondje se nalazi samostan Corbionense ili Curbionense, od drugih nazvan Carbonis, a pogrešno Turbionis, koji je u šestom stoljeću, za vladavine Hilperika, sina Klotarova i unuka Klodviga Velikog, sagradio sv. Launomar; spominje ga i Klaudije Robert u djelu Gallia Christiana. Martirologiji tvrde da je smješten u kraju Dorcasino, drugi u Dorcassino, drugi pogrešno u Dorcaffino, Dorecalino, Trecassino; drugi u Cornotino, a Ferrari u Drocensi.

2 Slavi se dan rođenja sv. Launomara (kojega Francuzi pučki nazivaju Lomer ili Laumer) 19. siječnja. Na taj dan Usuard piše: „U kraju Dreuxa sv. Launomara prezbitera”; isto ima Bellini u pariškom izdanju iz godine 1521. i mnogi rukopisni martirologiji. Molanus u djelu Additiones ad Usuardum i neki stariji rukopisi imaju: „U samostanu Corbion u kraju Dreuxa sv. Launomara prezbitera, čija se slavna djela čuvaju.” Gotovo isto donose Galesini i Maurolico. Benedikt Dorganius piše: „Sv. Launomara opata, koji je, pun duha proroštva, razlikovao novčiće nepravedno stečene lihvom od ostalih.” Gotovo isto imaju Hugo Ménard i Wion; kartuzijanci iz Kölna u dodatku Usuardu i Martyrologium Germanicum pišu: „U kraju Chartresa sv. Launomara prezbitera. Taj je Launomar kao dječačić, pasući stado svojih roditelja, dijelio svoju hranu potrebitima i putnicima, sam često produljujući post sve do zalaska sunca. Predan zatim učenju slobodnih umijeća i postavši svećenikom, otišao je u pustinju. Ondje je među ostalim čudesima kreposti izliječio hromoga, suprotstavivši znak križa ugasio nalet vatre te snagom istoga križa premjestio prastari hrast na mjesto kamo je htio.” O njemu opširno raspravlja i Saussay. A hoćemo li reći da je njegovo ime u raznim primjercima čudesno mijenjano ili iskvareno? Jer Launomar se naziva Launoniarius, Launomarcus, Lamoviarus, Launomarius, Launomacus, Launoniaricus, Lauriomarus, Lounomarus, Landomorus.

3 Njegov je životopis sastavio drevni i (kako se može naslutiti, a smatrao je i Surije) gotovo suvremeni pisac, monah iz Corbiona. Na to upućuje on sam u prologu: „čijim smo primjerima izgrađeni i svršetkom života obradovani.” A još jasnije u pogl. 4, br. 7: „Kao što će u cijelosti u pismohranama ovoga svetog samostana moći pronaći onaj tko želi doznati.” I u pogl. 3, br. 23: „Odatle nam pomaži neprestanim zagovorom, da u ovome ovčinjaku, koji si proslavio primjerima i uresio krepostima, bude neprekinuti mir itd.” Budući da pak spominje jedino opata Ragnoberta ili Regnoberta (koji se u životopisu kraljice sv. Batilde naziva Legobert, a kod Surija Lagobert), vjerojatno je da je ovaj životopis napisao za njegova vremena. Taj je životopis bio izdao Surije, ali dotjeranijim stilom; mi ga vraćamo u izvornom obliku prema starom kodeksu sv. Marije od Ripatorija i drugome pouzdanom rukopisu.

4 Treba razjasniti doba sv. Launomara. Sigebertovoj kronici za godinu 495. dodano je u izdanju Lovre de la Barre ovo, za što je ipak Miraeus zabilježio da nije Sigebertovo: „U ovo su vrijeme cvali Launomar iz Chartresa, utemeljitelj samostana u Corbionu, i Maksim iz Orléansa, utemeljitelj samostana u Micyju, čiji su učenici bili opati Karilef i Avit.” Ali pisac životopisa prenosi da je rođen za Klotara I., da je samostan u Corbionu započeo druge godine Hilperikove, a da je umro malo prije biskupa sv. Malarda. Klotar je godine 511. s braćom naslijedio četvrtinu kraljevstva te je, nadživjevši naposljetku njih i njihovu djecu, stekao vrhovnu vlast i, podijelivši je na četiri dijela među sinove, umro godine 562. Hilperiku je pripalo kraljevstvo Soissonsa, a nakon smrti brata Hariberta godine 570. i dio pariškoga kraljevstva; ubijen je pak godine 584., ostavivši četveromjesečnoga sina Klotara. Druga je dakle godina Hilperikova bila ili 564., ako se računa od očeve smrti, ili 572., ako od Haribertove. Trebalo je da Launomar tada bude ne mnogo mlađi od trideset godina, jer je već odavna bio zaređen za svećenika te je s najvećom pohvalom, kroz nimalo kratko vrijeme, upravljao gospodarskim poslovima bilo samostana, bilo, kako smatra Yepes, zbora klerika (to se naime ne razabire jasno; a Marchantius svjedoči da se kod Karnuta kao predaja primljena od predaka prenosi da je bio na čelu kuće upravitelja glavne bazilike i zajedničke blagajne klera), a zatim je u samoj pustinji osnovao samostan i, omrznuvši slavu svoga imena, pobjegao iz njega. Dakle, bio je došao na svijet mnogo prije godine Kristove 550.

5 A živio je sve do vremena sv. Malarda, biskupa Chartresa, i to, ako se ne varamo, do samoga kraja njegova života. Sebastijan Rouillard piše da je Malard preminuo godine Kristove 613., nakon što je stolovao četrnaest godina. Ne poriče ni da je sudjelovao na koncilu u Chalonu, koji je ipak održan 26. listopada, 6. godine Klodviga II., Kristove 650. Potpisao je zatim isti Malard ili Malehard povlasticu slobode koju je samostanu sv. Dionizija podijelio pariški biskup Landerik godine Kristove 658., i odredbu kralja Klodviga o istoj slobodi godine 659. Njegov je pak prethodnik Bertegiz sudjelovao na sinodi u Reimsu godine 630. Ali Rouillard mnogo griješi u kronologiji biskupa Chartresa i brka njihov redoslijed; kaže naime da je šesti nakon Malarda stolovao Papul od godine Kristove 657. do 664., a on je sudjelovao na II. koncilu u Mâconu, za koji je poznato da je održan godine 583., i na IV. koncilu u Parizu godine 573. Sada je očito koliko su zabrazdili oni koji su napisali da je Launomar djelovao oko godine Kristove 495., dok se čini da je preminuo nedaleko od godine Kristove 650., stariji od stotinu godina; osim ako netko ne postavi dvojicu Malarda, što možda nije nevjerojatno.

6 O njemu raspravlja i Baronije u VII. svesku za godinu 567., tko su drugi o njemu pisali, br. 22 i sljedećima; Vincent iz Beauvaisa, knj. 21, pogl. 83 i 84; Petar de Natalibus, knj. 2, pogl. 104; Tritemije u knj. 3 djela De viris illust. ord. S. Benedicti, pogl. 251, premda bi možda netko mogao posumnjati je li barem u početku prihvatio benediktinska pravila i njima obvezao sebe i svoje. Marchantius piše da su Vlfrada i Krenulf htjeli da se u Ebritnogilu nastane monasi reda sv. Launomara. A tek je bio postao poznat, i svakako još nije bio nadaleko proširen Red sv. Benedikta kada je on započeo monaški život: cvale su u Galiji druge ustanove asketa. Ipak je poslije mogao prigrliti Pravilo sv. Benedikta, osobito po razboritosti, i propisati ga svojima. Antun Yepes u djelu Chronica Benedictina, stoljeće 1, za godinu 567. pripovijeda njegova djela, a ne pokazuje kojega je reda bio pitomac. U Bloisu na Loiri nalazi se samostan sv. Launomara benediktinskoga reda, plemenit i bogat.

Od nepoznatoga monaha iz Corbiona, iz dvaju starih rukopisa.

Prolog pisca.

Kad je prorok David na početku stopedesetoga psalma potaknuo sva stvorenja na hvalu svoga Stvoritelja i upravitelja, ovako reče: „Hvalite Gospodina u svetima njegovim”: u onima dakako koje je proslavio i velikim darom svoje milosti učinio da obiluju različitim darovima. Zbog toga smatram da je vrijedno truda ako vjerni pripovjedači izlože ono što su Kristovi vojnici svaki pojedinačno učinili u svojim kolibama: štoviše, sam je začetnik svih čudesa u njima i po njima djelovao onaj od kojega ishodi vrhunac sve svetosti i vjere. On sam naime kaže: „Bez mene ne možete ništa učiniti.” To tako priznaju vjerni sluge i poslužitelji milosti Božje te, imajući uvijek pred očima pad Sotone, kojega je Gospodin gledao kako poput munje pada s neba, njemu uzvraćaju štogod dobra čine, od kojega imaju i htjeti i moći: niti se ni na trenutak uzdaju u svoje snage, da ne bi možda, dok se koriste poljem opake slobode, upali u jamu nenadane osude. Hvalimo dakle Gospodina, jamca i uzvratitelja nagrada u njegovim svetima, dok do spoznaje mnogih dovodimo ono što je po svojim slugama slavno učinio, kako su i iznutra krepošću uzdržljivosti živjeli kod samih sebe i izvana svjetiljkom dobroga djela prosvjetljivali druge. Nakon slavnih dakle borbi mučenika spominjemo se preslavnih zasluga ispovjedalaca. Jer i oni su, odnijevši pobjedu nad drevnim neprijateljem, budući da im je uvijek živjeti bio Krist a umrijeti dobitak, postali baštinicima višnjega Jeruzalema. Evo pak posvuda blistaju tabori vojnika Kristovih: posvuda je onaj jedinstveni Kralj postavio znamenja svojih mučenika i ispovjedalaca, po čijem čak i beživotnom pepelu slavi pobjedu nad neprijateljem ljudskoga roda. Naposljetku smo među brojnim četama boraca odabrali onoga čijim smo primjerima izgrađeni i svršetkom života obradovani, naime blaženoga Launomara, kako bismo o njegovu svetom životu i čudesnim djelima predali potomcima nešto korisno na spomen; da bi revni imali što nasljedovati, a nemarni odakle se božanskim nadahnućem potaknuti na žar dobroga djelovanja.

Mladost i svećeništvo sv. Launomara.

Nakon što je narod Franaka zauzeo Galiju te pod svoju vlast podvrgnuo kraljevstvo, gradove i njezine granice sa svih strana, i već prešao od nečistoća idolopoklonstva na štovanje kršćanske vjere, u ono doba kada je kraljevstvom Franaka upravljao Klotar, sin Klodviga Starijega, koji je prvi među kraljevima istoga naroda primio krštenje od bl.

a Remigija, biskupa Reimsa: u Lugdunskoj je Galiji Launomar,b stanovnik kraja Karnuta,c rođen od najkršćanskijih roditelja.

3 Dok je ovaj još kao dječačić bio hranjen u očevu domu, počeo je čuvati očevo stado na paši, poput drugoga Jakova ili nekoga drugog od patrijarha. Činio je među tim stvarima taj Bogu mili dječak početke dobre nade: jer ono što mu je briga roditelja davala kao potrebno za svagdašnju hranu, on je sam dijelio ili potrebitima i putnicima koji bi naišli, ili svojim vršnjacima koji su obavljali pastirske službe. I premda još nije imao znanja o božanskim zapovijedima, ipak je božanska milost koja je u njemu blistala u dječačkom tijelu ukorijenila staračko srce. Jer dok je gorio takvom ljubavlju prema potrebitim drugovima i siromasima, već je u samom dječaštvu služio revnosti štedljivosti. Obilujući također milosrdnim srcem, brinuo se za siromahe i sam je još kao dječačić prekomjernim postovima mučio tijelo. Prema drugovima nije bio nepristupačan ni tvrd, nego ljubazan u govoru, blag u ponašanju, vedra lica i po svojoj mjeri najizvrsniji u ljubavi. Evanđelje još nije poznavao, ali se radovao nositi mrtvljenje križa, često produljujući post sve do zalaska sunca.

4 Kad su roditelji vidjeli da on u prvom cvijetu mladosti zanemaruje brigu za tjelešce te strogom uzdržljivošću slama raskoš i mamce naslada, zapanjeni su se počeli čuditi odakle je u dječaku iznenada izrasla tolika ozbiljnost ćudi. Ali potajno i malo pomalo iskušavajući dječakov način života, budući da je on sam pokazivao kako je umom uzdignut od kaljuže ovoga svijeta, pobrinuli su se da i njemu obuku prikladno ruho. Tako ga roditelji u dječaštvu predadoše učenju pisama i povjeriše nekom svećeniku časnoga života, po imenu Herimiru, koji je unutar grada Chartresa vojevao za Gospodina i bio na glasu po pobožnosti. On je primljenoga mališana nježno njegovao i korak po korak poticao na poznavanje pisma i pravilo svetosti. Ali božanska milost, koja je iz dječačkih udova izvela starost duha, činilo se da je u mladiću utemeljila dugogodišnju marljivost učenja. Spomenuti je pak svećenik, promatrajući kako u njemu s napretkom dobi jednakod raste želja za pobožnošću, a krilo uma postaje sposobnije za nauk, u sebi čestitao, potaknut znacima dobre nade, jer je vjerovao da se po njemu u sljedećem vremenu može pribaviti spasenje drugih. Što je nakon ne mnogo vremena potvrdila sama istina stvari.

3 Doista, čime je dorastao do razumskih godina, preblaženi je muž uhom tijela i srca čuo glas Spasiteljev te se, dok je bez znanja roditeljske brige božanska sila nadahnjivala, sam odrekao svega svoga kako bi u zemlji živih zaslužio baštinu kojoj nema kraja. Niti se htio vratiti svjetovnim bukama, jer, kako Gospodin kaže: „Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.” U međuvremenu je Božji sluga žedno crpio hranu nauka i nebeske riječi te je svoju mladost neprestanim razmatranjem o njoj resio čistim običajima. Već je tada, zapaljen plamenovima božanske ljubavi, počeo čeznuti za osamom pustinje. Sakrivajući dakle na neko vrijeme nakanu duše, dok je još boravio u istom gradu, uz pratnju božanske milosti zadobio je svećeničku čast. Nedugo zatim ondje je od braće s kojima je čeznuo za nebeskim stvarima bio postavljen za upravitelja zajedničkih dobara te se brižljivo starao za imovinu i svuf zalihu hrane, i s najvećom razboritošću, očinskom ljubavlju tijela, svoj braći dijelio potrebno, toliko da nikomu nije zakinuo dužni obrok ni u najmanjem, niti ga je komu rasipno razdavao. Utemeljen naime dugom poukom duhovne vježbe, taj je muž u svome svećeništvu dostojno vojevao za Boga. Vođen također primjerom apostola, nastojao je nasljedovati oblik prve Crkve, za koju je napisano da se svakomu dijelilo koliko je komu trebalo.

a Životopis sv. Remigija donijet ćemo 1. listopada.
b Grad Karnuta bio je naime tada u pokrajini Lugdunskoj Senoniji.
c Yepes piše da je rođen u samome gradu Chartresu, što doduše piščeve riječi ne znače, i dodaje da su mu roditelji bili posve siromašni; ali to ne dokazuje iz toga što je pasao očevo stado, osim ako ne tvrdi da su posve siromašni bili i Jišaj, Jakov i drugi, čija su stada pasli njihovi sinovi. Saussay kaže da je potjecao iz časne loze; da su im sredstva bila skromnija, pokazuje briga koja je pribavljala ono što je potrebno za svagdašnju hranu.
d Rukopis iz Ripatorija: raspaljuje se.
e Saussay: nakon smrti roditelja.
f Rukopis iz Ripatorija: oskudicu. Marchantius piše da je bio na čelu kuće upravitelja Crkve u Chartresu i da je to predaja te Crkve, a Saussay da je bio ekonom samostana.

Pustinjački život i osnutak samostana.

Kad je pak prošlo nekoliko godina od vremena njegova ređenja, zavjet želje koji je dugo skrivao i u srcu začeo ispunio je uz Gospodina kao začetnika i suradnika. Naposljetku je u gluho doba noći, dok su svi bili utonuli u dubok san, uzeo štap u ruke te, odbacivši službu raspolaganja zemaljskim dobrima, pohrlio u željenu pustinju. I kad je bio ondje gdje se njegova duša mogla naslađivati i kao učvrstiti stopu prolaznoga mira, žarom nestrpljive revnosti prezreo je svijet s njegovim raskošima. I pogazivši val ovoga svijeta te se povukavši od ljudske vreve, odlučio je visinama razmatranja tražiti društvo anđela. Kao što nekoć prorok Ilija, boraveći u spilji samoće, nakon što je vidio Gospodina kako prolazi te potres koji trese brda i oganj koji tali stijene, ipak nije posvjedočio da je u njima Gospodin, nego ga je u šapatu laganoga povjetarca, to jest suptilnošću razmatranja uzdignut nad samoga sebe, mogao zanesen osjetiti.

7 Povukao se naime daleko od grada i zatvorio u najskrovitiju samoću šume koja se zove a Particus, te se ondje svom usmjerenošću srca i srži svih misli prisnije preporučivao Gospodinu. Ondje, u kolibi ispletenoj od granja, dok je jedne noći usred slijepe tišine uzvraćao Bogu himne pobožnoga razmatranja, osjetio je neprijateljski bijes razbojnika koji su, kako bi došli do njegove smrti, te noći pretrpjeli duga lutanja s puta. Mislili su naime da on u pustinji čuva nekakav novac. Kad je pak svanula zora, iznenada se ugledaju pred licem onoga kojega su toliko tražili; i pri pogledu na njega, obuzeti božanskim strahom, padnu mu pred noge vičući: „Poštedi nas, Božji čovječe, poštedi; spoznajemo svoju krivnju, zato molimo oproštenje.” A Božji muž, zapanjen time, reče: „Što je, braćo, što je to što od mene tražite? Ili koji vas je razlog dotjerao sve do nas?” A oni priznaše što su smišljali i što su protiv njega vijećali. Tada im reče Božji čovjek: „Ni meni nisu bile nepoznate vaše zamke, sinovi. Neka vam se smiluje Gospodin. Vratite se u miru i odsad prestanite griješiti. Prestanite s razbojstvima i povucite ruku od pljačke, da zaslužite naći milosrđe Gospodnje. Jer ja nemam nikakva novca na zemlji. Naš je pak novac Krist.” Oni su se, izgrađeni njegovim riječima, jedva nakon tri dana vratili svojim kućama.

8 b Otada je postalo slavno ime blaženoga muža, te su se k njemu počeli stjecati mnogi, želeći se njegovim primjerima i naukom obnoviti u novoga čovjeka koji je po Bogu stvoren. Nije prošlo mnogo vremena, i gle, u oblikuc samostana podigli su nastambe usred prostrane i guste pustinje, gdje je svemogući Bog po svome sluzi učinio vrlo mnoga čudesa. Mnogi su naime njegovim molitvama i pomoću zagovora bili oslobođeni tegobe tjelesne bolesti, a mnogi su, dozvani k zdravlju unutarnjega čovjeka, naučili unutar Božjega tabora hrabro se boriti protiv ognjenih strijela drevnoga neprijatelja.

9 Jednoga naime dana neki čovjek iz susjedstva donese svoga hromog sina na vrata samostana da ga svetac izliječi, te sam, bacivši mu se pod koljena, sa suzama govoraše: „Božji čovječe, smiluj mi se i ovome dječaku svojim molitvama vrati prijašnje zdravlje; ili neka se barem dok živi hrani ovdje na tvoj trošak radi djela milosrđa.” Tada mu Božji muž reče: „Odakle meni, čovječe, da tvome sinu vratim zdravlje? To je djelo Stvoriteljevo, a ne stvorenja. Ipak je Bog moćan udijeliti tvojoj vjeri ono što moliš. Pričekaj malo i zajedno s mališanom primi blagoslov, a poslije se zajedno vratite putem kojim ste došli.” Kad je pak svećenik Gospodnji među svetim prinosima misa zamolio za zdravlje dječaka, završivši svečanu molitvu komadićemd blagoslovljenoga kruha okrijepio je oca, izliječio sina od nemoći i otpustio ih njihovim kućama.

10 Isto tako jednom zgodom časni se otac sa svojim monasima trudio iskrčiti šumu kako bi mogao pripraviti neku ravnicu prikladnu za sijanje sjemena; slučajno se pak dogodilo da je vratar kuće Gospodnje izgubio ključ kapelice. Kad je sluga Božji, odvojivši se od braće radi molitve u pratnji svoga poslužitelja, pošao u kapelicu i nije našao ključ, prostrt na zemlji pred vratima neko je vrijeme molio. I ubrzo su mu se vrata sama od sebe otvorila. Ušavši u kapelicu, priveo je svoje molitve kraju. I kad je ustao s molitve, zapovjedio je svome poslužitelju da za njegova života nikomu ne očituje ono što je vidio; slijedeći svakako primjer Gospodina Boga svoga, koji je onima koje je svojom moći ozdravio zabranjivao da komu govore.

a Surije: Pacticus, pogrešno. O kraju Particus ili Perticus govorili smo u Predgovoru, br. 1.
b Saussay kaže da su sami razbojnici razglasili svetost Božjega čovjeka.
c Marchantius svjedoči da ondje postoji samostan djevica ustanove Fontevrault, zvan Bellomer.
d Je li to bila euharistija ili radije drugi blagoslovljeni kruh (eulogija), ne odlučujemo.

Razna njegova čudesa.

U isto se vrijeme u samostanu Božjega muža dogodilo nešto slično zbog nemara. Jer dok je nakon žetve snopove novoga uroda trebalo spremiti u žitnice, monasi su, kako je potreba nalagala, na napravu načinjenu od pruća stavili ono što su požnjeli i potpalili vatru; ona je malo pomalo hvatala snagu te je, dok su svi brinuli o drugim poslovima i nitko na to nije pazio, iznenada požar zahvatio i urod i kuću. Čim je to doznao muž Gospodnji, sav se i dušom i tijelom suprotstavio silini vatre. Tako je muž Gospodnji Launomar nadvladao požar te, načinivši nasuprot znak križa, molitvama svladao nalet ognja. Što da kažem? Odmah je naime pucketajući oganj ugasio kao silnim pljuskom.

12 Sljedeće je zatim noći, kad je u rani sat ustao na molitvu, usred svetih bdjenja zavist đavlova pokušala uznemiriti ga, jer je neprijatelj, koji je pao s nebeske svjetlosti, triput ugasio svjetlo svjetiljke. Ali osjetio je da ga je Kristov vojnik nadvladao. Koliko je god puta naime neprijatelj ljudskoga roda oduzeo svjetlo iz toga prebivališta, sluga Gospodnji nije odustao od svoje službe, nego je, izlijevajući molitvu pred Gospodinom, po istinitom i vječnom svjetlu Kristu obnavljao zrake svjetiljke. Doista je velike vjere ispovjedalac čiji smo rođendan pobožnim srcima dočekali, kojemu je dano da, kao što su ostali sveci vjerom pobijedili kraljevstva, tako i on čvrstoćom vjere zapovijeda stvorenjima. Tako naime Gospodin nad vojskama proslavlja svoje svece koji mu služe svim srcem, da po njemu mogu slaviti pobjedu nad onim koji je nekoć među korovima nebeskih dostojanstava držao prvenstvo, i da im stvorenje služi po želji. Doista je časni muž u jednome slučaju ugasio škodljive kugle plamena, a u drugome ponovno zapalio oganj: i tako je u oba slučaja začetnik tame bio posramljen, a onaj koji je bio izvrstan u načinu života pokazao se dostojnim poštovanja i snagom znamenja. Da bi se to još očitije pokazalo, ispripovjedit ću još jedno djelo koje je učinio u sljedećem vremenu.

13 Neki je čovjek po imenua Sikapt, rođen od plemenita roda i prebogat prostranim posjedima imanja, bio mučen mračnim poticajem zloduha,b nagovoren od đavla toliko da bi, ako bi se rukom mogao dotaknuti kakva koplja ili batina, odmah nasrnuo ili na sebe ili na druge, koga god bi susreo. Kad je dugo bjesnio u tolikom ludilu i bio najokrutnije potresan Sotoninim bijesom, njegove su ga sluge sputale okovima na nogama te, opterećena lancima oko vrata i ruku, dovukle pred prisutnost Božjega čovjeka ne bez velike rike i vike: i odmah je pred očima presvetoga oca počeo bjesnjeti i škrgutati zubima te mijenjati lice bljedilom. A čim ga je Božji čovjek pogledao, prepoznavši zamke drevne zmije, uzdahnuo je i odmah pritekao uobičajenom oružju molitve: završivši molitvu i obilježivši bijednika svetim pomazanjem ulja, polio ga je po cijelom tijelu. I kad je Božji čovjek položio ruke na njega, oslobodio ga je od nečistoga duha i rekao mnoštvu pratilaca koje ga je pratilo: „Skinite s njega teret lanaca i pustite ga da ode neozlijeđen. Moćan je Bog, čije je ovo stvorenje, otjerati zloduha i istrgnuti bijednu dušu iz vlasti okrutnoga razbojnika, da se vi odmorite od tolikoga truda.” U taj je čas čovjek ozdravio te je zdrava uma strahotu lica i škrgut zuba pretvorio u blagost; i kao da se budi iz smrtnoga sna, reče svojima: „Zašto me mučite ovim okovima? Odriješite me i vratite se u svoje domove: ja ću naime neko vrijeme provesti s Božjim čovjekom koji me izliječio.” Oni ga pak odriješe i svaki se vrati svojoj kući. Zatim bl. Launomar zadrži čovjeka i poticaše ga da ustraje u postovima i molitvama. Poslušavši očevu opomenu, on se nakon nekoliko dana zdrav vratio svome domu.

15 Ovo djelo samilosti sveti muž nije vršio samo prema ljudima, nego i prema divljim zvijerima i nerazumnim životinjama. Jednom naime, dok je pokraj svoga samostana šetao u samoći i u sebi razmatrao nešto iz Pisama, susretne košutu koja je bježala pred navalom vukova. Ugledavši ih, muž Gospodnji, kao da suosjeća sa životinjom, povika: „Hej, najokrutnije zvijeri, uvijek grabežljive, prestanite progoniti ovu životinjicu i idite u mjesta svoje samoće”, te aludirajući na značenje reče: „Evo najgorega i pogubnog roda zvijeri. Jer kao što ovi nikada ne prestaju s pljačkom, nego uvijek ugrizima proždiru tuđe meso, tako i đavao, naime najkrvoločniji vuk, obilazeći svakodnevno traži iz Kristove Crkve koga da upropasti i zadavi.” Na taj glas Božjega čovjeka odmah su skrenuli korak od progona i ušli u dobro im znano šumsko skrovište. Košuta se pak, bojeći se vratiti putem kojim je došla, pridružila svome izbavitelju i ušla pred samu kapelicu. Gladeći je svojom rukom, Božji ju je čovjek nakon gotovo dva sata otpustio u mjesta njezine samoće. O Gospodine Isuse, i ovdje si u duhu njegove blagosti tako proslavio svoga sveca da mu se i divljina zvijeri, iz straha pred tvojim imenom, pokoravala.

15 U drugo je također vrijeme neki čovjek plemenita roda, po imenuc Leudokramn, bio mučen najtežom uzetošću tako da su mu svi udovi uskraćivali službu i kretanje svoje snage; rukama slugu položen na konjska kola, doveden je na nosiljci k Božjem čovjeku. Što da kažem? Sa svih je strana ležao gotovo bez duše, osim što se činilo da samo u prsima još hvata dah. Ali čim ga je sveti otac obilježio stijegom svetoga križa i pomazao svetim uljem, od dodira njegove ruke iznenada ga je, kako je sam taj muž običavao pripovijedati pod prisegom, od tjemena glave do tabana nogu prožela tolika prekomjerna studen da se i sam u sebi čudio što mu se dogodilo. Sav je naime zadrhtao od iznenadne jeze i nije očekivao ništa drugo doli blisku smrt, jer nutrina nije davala ni najmanji djelić životne topline. Zatim, kako su mu se udovi postupno ponovno zagrijavali, uzeti je odmah primio prijašnje zdravlje i poslije živio mnogo godina. On je naposljetku upravljao ćelijom kojoj je ime Carbonaria, i od njega je ovo čudo bilo razglašeno.

a Marchantius: Siraptus.
b možda opsjednut.
c Surije: Laudocramnus, drugi rukopis: Leudocrannus. Marchantius: Lucecramnus. Yepes: Ladocramus.

Samostan u Corbionu i čudesa ondje učinjena.

Dogodilo se pak nakon nekoliko godina, kad se glas o njegovoj kreposti proširio nadaleko i naširoko, da se sveti muž, uvijek bježeći od ljudskih pohvala i želeći biti skriven i nepoznat smrtnicima, ostavivši ćeliju, povukao sa svojim suborcima na drugo mjesto, koje je nekoć bila podigla ruka drevnih stanovnika, ali ga je već cijeloga bila prekrila pustoš narasloga granja i trnja.

17 U isto je vrijeme u toj pokrajini bio neki ugledan muž, prilično bogat i posjednik vrlo prostranih imanja, po imenua Ragnosoint. Kad je on opazio da Božji vojnik u vrleti spomenutoga mjesta želi započeti nešto što će kroz buduća vremena biti od koristi potomcima, upoznavši glas o njegovoj svetosti i neumorno služenje u božanskim stvarima, počeo je štovati Božjega čovjeka i prigrlio ga svom željom. Potaknut otada ognjem ljubavi prema njemu, koju je promatrao još prisnije štujući Božjega čovjeka, predao mu je samo ono mjesto o kojemu govorimo, na koje je sveti muž bio došao, i iz svoga prava prenio ga u trajno vlasništvo njemu i njegovim nasljednicima. Njega je također vlastitim granicama odlično odredio sa svih strana, kao što će u cijelosti u pismohranama ovoga svetog samostana moći pronaći onaj tko želi doznati. Ondje je muž Gospodnji počeo raditi i, potpomognut zaštitom Božanskoga Veličanstva, nastojao je posve očistiti mjesto, dok je ipak ostalo prijašnje ime Curbio, te je ondje podigao kapelicu i, boraveći sa svojima u kolibama, oblikovao sliku samostana. U one je daneb Hilperik, sin spomenutoga Klotara, vladao drugu godinu svoga kraljevanja.

18 Jednoga su dakle dana radi gradnje kapelice monasi časnoga oca čestim udarcima sjekire oborili prastari hrast. A kad je redovnički sat opomenuo da se raziđu kako bi okrijepili tijela, muž ih Gospodnji otpusti, a sam, zadržavši sa sobom svoga poslužitelja, ustraja u poslu. Samo pak stablo nije bilo na prikladnu mjestu gdje bi ga braća mogla tesati ili piliti. Ali sluga Gospodnji, utekavši se uobičajenoj osami molitve i oslonivši se na božansku pomoć, snagom križa premjestio je stablo neizmjerne veličine kamo je htio: doista, ondje gdje nije bilo ljudske moći, zaslužio je imati božansku potporu. Govorilo se naime da je to isto stablo bilo tolike težine da bi ga jedva nosilo četrdeset ljudi. Tada je zapovjedio poslužitelju da braći kad dođu kaže kako su pomoć pružili prolaznici. U svim je naime svojim djelima izbjegavao poglede ljudi i nadutost hvalisavosti te je opominjao da se hvali jedino Bog, čije je bilo sve ono dobro što je zaslužio učiniti. I zato si s pravom, Gospodine, dao svome sluzi pripravljeni počinak, jer u snazi znamenja ništa nije pripisivao sebi, nego je uvijek propovijedao tebe divnoga i začetnika svake milosti.

19 Nakon toga bio je neki plemenit muž, po imenuc Ermoald, kojemu je došao posljednji čas života te je bio u pogibelji smrtne tjeskobe. On je poslao Božjem čovjeku četrdeset solida, usrdno moleći da mu već gotovo umirućemu pritekne u pomoć, kako bi mu se zaslugama njegova zagovora od Svemogućega udijelila nada u spasenje. Ali pobožni je vojnik Gospodnji odbijao primiti. Naposljetku je na uporno navaljivanje donositelja uzeo novac: ušavši u kapelicu, izlio je molitvu da bi čovjekov prinos postao ugodan pred licem Gospodnjim te je novac položio na oltar; i s velikom ga je pomnjom, važući svaki pojedini novčić, okretao u ruci i često klečeći molio. Nakon mnogo vremena zadržao je za svoje potrebe jedan solid, za koji je u duhu spoznao da je čist i da nije stečen pljačkom. Ostale je predao nositelju i rekao: „Ovaj je novac,d čovječe, nepravedan; ne može promijeniti božansku odluku, niti produljiti trajanje života, a niti izmoliti oproštenje grijeha. Napisano je naime: ‘Žrtve su bezbožnika mrske Gospodinu, a molitve su mu pravednika mile.’ Zato prorok koreći kaže: ‘Prinosite od kvasnoga hvalu.’ Od kvasnoga naime prinosi hvalu onaj tko Bogu pripravlja žrtvu od pljačke. Ti dakle, brate, žurno javi svome gospodaru da se pobrine za sebe i vrati ono što je nepravedno oduzeo. Od ove će naime bolesti završiti ovaj vremeniti život. Mi po milostivom Kristu obilujemo svim dobrima i, ako ne oslabimo u vjeri, ništa nam neće nedostajati.” I nakon toga reče: „Gospodin s tobom, sine moj, idi u miru.” Primivši poruku, on se vratio svome gospodaru i zatekao ga još živa; ali kako je bolest iste nemoći sve više jačala, bio je oduzet s ovoga svijeta.

20 Došli su jednom lopovi do ćelije istoga oca i, ušavši noću, koja im je uvijek prijateljica, odvezali su vola od jasala i odveli ga. Kad su to monasi rano ujutro doznali, tužeći se iznijeli su stvar pred presvetoga oca. On im pak, bojeći se da se zbog neke vremenite štete ne uzdrma mir njihove duše i da ne planu u nestrpljivost, reče: „Čuvajte strpljivost, braćo, i zbog propadljive stvari nemojte kvariti ono što je Bog stvorio na svoju sliku.”

Jer i bl. Job, kad je izgubio sav vanjski imetak i nakon pogibije sinova naposljetku i sam bio udaren najokrutnijom ranom, kako se čita: „U svemu tome Job nije sagriješio svojim usnama niti je rekao što ludo protiv Boga”, nego je kazao: „Gospodin dao, Gospodin oduzeo: kako se Gospodinu svidjelo, tako se i dogodilo: bilo blagoslovljeno ime Gospodnje.” Doista, ni blagostanje, ako je nazočno izvanjsko bogatstvo, ne smije nas uzoholiti, niti nas zemaljski gubitak smije oboriti, da ne budemo slični onome za kojega psalmist kaže: „Kakva mu je tama, takvo mu je i svjetlo.” Kradljivci su pak cijelu onu noć i sljedeći dan ustrajali lutajući u muci i nigdje ne nalazeći prolaza kojim bi se mogli izvući van iz neprohodne pustinje. Druge su pak noći, iscrpljeni velikim lutanjem tijela i srca, spoznali da su dovedeni onamo gdje su počinili zločin krađe te su na glas monaha koji su pjevali psalme, obuzeti zaprepaštenjem uma, mrmljali među sobom govoreći: „Što je to što nam se dogodilo? Evo nas na istome mjestu odakle smo odveli ovu životinju.” Videći da im je nada izjalovljena i da im ne uspijeva ono što su pokušali, odabrali su jednoga da vrati vola njegovim gospodarima. Kad su dakle braća završila jutarnje himne, iziđe Božji čovjek po običaju obići ćeliju uokolo. Njemu u susret dotrčaše oni ljudi te i riječima otkriše i rukama pokazaše razlog zločina. A muž Gospodnji udijeli im oproštenje koje su tražili i reče im: „Dobro ste učinili, sinovi, što ste, premda nakon teške muke, došli do spoznaje svoje krivnje. Odsele se klonite toga; a budući da ste se namučili, okrijepite tijela i tako se brzo vratite svojim kućama. Pazite pak da se ne pokažete pastirima ili monasima.” Nakon što su otišli, predao je braći upravo onoga vola kojega su brižno tražili: prikrivajući pak, nije im otkrio istinu događaja, nego je kao izgovor naveo da je vol nemarom pastira zalutao u šumi te da ga je našao kako luta i tumara pred vratima. Ipak je to nakon njegove sretne smrti javno obznanio njegov poslužitelj, kojemu se u mnogim stvarima prisno povjeravao.

a Marchantius: Ragnosintus, drugi: Ragnosoindus.
b O Hilperiku u Predgovoru, br. 4.
c Petar de Natalibus: Hermoaldus.
d drugdje: posve.
e Marchantius: Crennulphi.
f drugdje: Volontuei.
g Marchantius: Ebrituogilum. Rukopisi: Britnogilum.
h drugdje: Regnobertus, a u životopisu sv. Batilde: Legobertus; jer da je riječ o istome, uvjerava sličnost imena. Ondje o njemu pisac toga vremena donosi ovo: „A koliko je tek gospodinu Legobertu za samostan u Corbionu dao: veliko imanje po imenu Nugaretum, i mnogo talenata srebra ili zlata; čak je i sam kraljevski pojas kojim je bila opasana pobožno skinula sa svojih svetih bokova i poslala ga braći kao milostinju.” i Tako rukopisi i Marchantius; a Surije pogrešno: Togia.

Njegova smrt i smrt sv. Malarda.

Međutim, ispunjen ovim miomirisima kreposti i milosti, časni je muž u dugom miru upravljao stadom monaha koje je riječima i krepostima zadobio za Gospodina. No žureći se duhom k nečemu drugom i zabrinut za svoj poziv, svakodnevno ih je poticao da budu sve spremniji na božanske zapovijedi, da ne drijemaju niti zbog lijene mlitavosti zaostaju na započetom putu, nego da svakoga sata budu budni kako bi se smatrali dostojnima izbjeći gnjev posljednje osude i stati pred Sina Čovječjega. Opomenama takva svetoga i nepobjedivog bodrenja čuvao je sebi povjerene ovce od zasjeda vukova.

23 U to je pak vrijeme predstojnik Crkve u Chartresu bio a Malard. Doznavši za glas Božjega čovjeka i radujući se zaslugama njegove vjere, želio se okrijepiti milinom čestih razgovora s njim. Pozvan od njega radi toga, časni muž, premda je znao da se približava kraj njegovih dana, već u dubokoj starosti požuri u grad radi posjeta. Ondje se zadržavši nekoliko dana, obuzet napadajima groznice, poče pobolijevati. Kad je biskup toga mjesta doznao da teško boluje, ustavši, žurno dođe k Božjemu čovjeku te bol svoga srca poprati suzama govoreći: „Jao, jao, časni oče, kojega valja spominjati s najiskrenijom ljubavlju, zašto ostavljaš prijatelja i druga u vjeri Kristovoj samoga među brodolomima ovoga svijeta? Velika mi je zasigurno bila tvoja utjeha, velika naklonost tvoje ljubavi, kojom sam se radovao okrijepiti među valovima svjetovnih briga što udaraju, čijim sam ugodnim i blagim razgovorom obnavljao duh prema nebeskim stvarima.” Tada starac biskupu ovako reče: „Prestani, preblaženi oče, i prekini s plačem: takvo je ljudsko stanje i granica koja se ne može prijeći. Ja doduše radosno i kličućim duhom gledam prema neizrecivom milosrđu Boga svoga, da se udostoji otvoriti mi vrata svoje dobrote te mojoj nadi uzvrati sigurnom nagradom svoga obećanja koje je obećao svima koji ljube njegov dolazak. Kako su naime mili stanovi tvoji, Gospodine nad vojskama, Kralju moj i Bože moj! Čezne i gine duša moja za dvorima Gospodnjim, jer je bolji jedan dan u dvorima tvojim nego tisuće drugih. Zato je za tobom ožednjela duša moja, Bože moj: kada ću doći i pojaviti se pred licem tvojim, Gospodine, nado i jakosti moja, živote i spasenje moje?”

24 „No čak i kad bi se ovdje pružio izbor da se još zadržim, znaj, moj časni oče, da je gorko ovdje živjeti i gledati zatiranje ovoga kraja, promatrati smrti i muke građana, a i sveta mjesta oskvrnjena od neprijateljskih naroda. Sve će to naime doći na ovo mjesto, i neprijateljsko će pustošenje dati razum ljudima, jer su teško sagriješili protiv njega; s njegovim će dopuštenjem podnositi najokrutnije gospodare. Sretnije stoga sada umiremo nego da gledamo propast naše pokrajine koja je već blizu. Smrt je naime uistinu slatka, jer se po njoj nadamo postići slavu besmrtnosti. Ti pak, o čovječe Božji, nemoj se užasnuti: nećeš vidjeti zlo koje će Gospodin izliti na stanovnike ove zemlje, jer ćeš prije dana opsade dovršiti život u dobroj borbi i pridružiti se svojim ocima. Oni pak koji ostanu vidjet će kako se cijeli ovaj grad i sav kraj uokolo pustoše.” Evo uistinu ispovjedaoca Kristova kojega je tolika milost Božja ispunila da je u onom duhu kojim je čovjeku što mu je nudio srebro unaprijed navijestio smrt i pljačku iz koje je novac bio stečen, spoznao i neprijateljski napad koji će mnogo poslije uslijediti, te ga spoznavši i prorekao. Duh Sveti naime, kao što je iz prošlosti ulio spoznaju odsutnih stvari, tako je iz budućnosti dotaknuo njegov um da okom uma vidi nadolazeće nesreće izdaleka.

25 Kad su završili znakovi uzajamne prisnosti, časni je otac, uzdajući se u Božje milosrđe, neustrašivo iščekivao dan svoga poziva. A kako je iz dana u dan snaga groznice slabila tijelo, u istom je gradu umro star i pun dana. Njegova je duša ušla u šator Boga svoga, uznesena je s anđelima, pozvana na svadbenu večeru Jaganjčevu, sjedi za stolom s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom. Dobar si boj naime, o Kristov borče, bio, Krista si uvijek u srcu nosio, pa si stoga sretno ušao u njegovu slavu. O kako si blažen, pobožni ispovjedaoče! Zbor naime anđela radosno izlazi u susret tebi koji se vraćaš u domovinu. I budući da je Gospodin bio s tobom, bezbrižno si napustio ovo prebivalište i prodro sve do prijestolja vječnoga gledanja. Odande nam pomaži neprestanim zagovorom, da u ovom ovčinjaku, koji si proslavio primjerima i ukrasio krepostima, bude trajan mir, željeno oproštenje grijeha i neprekidno vršenje kršćanske vjere, uz pomoć Gospodina našega Isusa Krista, koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

26 Nakon tih dana i biskup toga grada pođe putem svakoga tijela. Zatim je, prema riječi Božjega čovjeka, došlo prorečeno opustošenje kraja; i kad jeb barbarska četa opsjedala isti grad, vodu kojom su se građani opskrbljivali skrivenim podzemnim kanalima skrenula je s njezina toka. I tako se dogodilo da su opsjednuti, svladani oskudicom žeđi, dragovoljno otvorili vrata neprijateljima i sami sebe predali kao plijen neprijateljskom maču.

27 Počinuo je pak stariji sluga Božji 19. siječnja i pokopan je uc bazilici sv. Martina, gdje je također ukopand blaženi Leobin, biskup istoga grada.

a Yepes navodi Labina, prevaren time što se niže govori o Leobinu, u prolegomenima o sv. Malardu, a ovdje zasebno.
b Rouillard smatra da je ova opsada grada Chartresa ona koja se spominje u životopisu sv. Betarija, kad je Teodorik, Hildebertov sin, kralj Burgundije, pobijedivši Klotara II. u bitci, lišio ga dijela kraljevstva. Strašne su doduše stvari tada pretrpjeli stanovnici Chartresa, a u Teodorikovoj je vojsci bila i barbarska četa; ali budući da je poznato da je sv. Kaletrik, biskup Chartresa, godine 367. sudjelovao na Drugom saboru u Toursu, Papol na Drugom saboru u Mâconu godine 373., a kako je Papola neposredno naslijedio Betarije, u čijoj je šestoj godini, Kristove 600., zauzet Chartres, trebalo bi pretpostaviti dvojicu Malarda, od kojih je prvi sasvim kratko vrijeme stolovao između Kaletrika i Papola, i tvrditi da je u tom vremenskom razdoblju umro sv. Launomar, bez ikakva svjedočanstva drevnoga pisca. Ono pustošenje pokrajine Chartres moglo se dogoditi nakon vremena Klodviga II., pod čijim je sinovima i unucima Galija bila potresana prilično mnogim ratnim nemirima.
c Sv. Martina u dolini, u predgrađu Chartresa, nekada opatija, sada priorat ovisan o opatiji Marmoutier. Saussay piše: pokopan je u kripti crkvice sv. Martina u dolini. Kad su njegovo tijelo odande potajno odnijeli neki vojnici zbog jasnih znakova moćnoga zagovora, spomenuti blaženi Malard, biskup Chartresa, koji je Božjega prijatelja i živa i mrtva veoma štovao, vrativši ga, s velikim ga je slavljem prenio natrag u vlastiti grob; kod kojega je nedugo zatim i sam, odloživši breme smrtnosti, kako je bio prorekao, pokopan, zasluživši uživati pravo zajedničkoga groba. Marchant piše da su nedugo zatim relikvije sv. Launomara odande bile prenesene u njegov samostan smješten u šumi Perche. Rouillard kaže da neki smatraju kako se to dogodilo božanskom moći.
d O sv. Leobinu raspravljat ćemo 15. rujna.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

19. siječnja Kalendar godine