U Huyu, drevnom belgijskom gradu na rijeci Meuse, štuje se 15. siječnja sv. Mauro Pustinjak, ili Mrtvorođeni; jer je mrtav došao na svijet, ali je, kako se općenito prenosi, odnesen u kapelicu Blažene Djevice od Vinograda ondje vraćen u život. Jedni ga zovu Sancte-mortuus, drugi Sanctus-mortuus. O njegovoj se dobi ništa pouzdano ne zna, osim što neki tvrde da je živio u doba sv. Begge, na izmaku sedmoga kršćanskoga stoljeća, bilo da tako nagađaju ili da su to doznali od starijih. Naš Bartolomej Fisen u djelu Historia Ecclesiae Leodiensis, knj. 6, br. 8, pod godinom Kristovom 909. spominje ga, ne zato što bi jamčio da je živio u to vrijeme, nego zato što je ondje govorio o sv. Mengoldu, također zaštitniku stanovnika Huya, o kojemu mi raspravljamo 7. veljače.
2 O njegovu životu i čudesima nismo doznali ništa osim onoga što je iz pisma Gotfrida Petita, župnika crkve u kojoj počiva tijelo sv. Maura, izdao Ivan Molanus u djelu Natales Sanctorum. Ni navedeni pisac lieške povijesti nije prenio ništa drugo osim ovo malo o čudesima, što smo i mi doznali drugdje: „Nekoć se”, kaže, „proslavio mnogim čudesima. Ali i nedavno, kad je tijekom nekoliko godina rijeka Hoyoux triput tako nabujala da je poplavila cijeli pod hrama, grob sv. Maura nikada nije dotaknula niti je u njega prodrla, premda je imao nemalo pukotina.”
3 Ime ovoga sveca upisano je ne samo u belgijski martirologij, nego i u francuski Andrije du Saussaya, koji ga ponovno navodi u dodatku. Spominje ga također Ferrari.
Iz djela Natales SS. Belgii Ivana Molanusa.
U Huyu rođendan sv. Maura Ispovjedaoca. On je, kako smo primili od starijih, u obližnjim krajevimaa Andennea rođen i umro: ali božanskim dopuštenjem primio je život i na krštenju je nazvan Mortuus-natus, pučki Mort né. Preživio je pak, provodeći skroman život s priprostim ljudima u šumama, pomažući im u pravljenjub drvenoga ugljena. Naposljetku je u šumama oko Andennea izabrao pustinjački život, u kojem je sveto zaključio posljednji dan svoga života.
2 Kad ga pak nitko više nije viđao, susjedi su ga brižljivo tražili i našli gac mrtva. Kad su njegovo tijelo htjeli prevesti u Andenne, konji su se božanskom voljomd opirali; a kad su ih usmjerili prema Huyu, bez ikakve su teškoće pošli sve do župne crkve sv. Ivana Evanđelista, u kojoj njegovo tijelo časno pokopano u zemlji leži u crkvenoj lađi, između dvaju stupova. Iznad se vidi on sam u liku na način pustinjaka, bosih nogu, kose raspuštene po ramenima, po dobi, kako se čini, osamdesetogodišnjak, odjeven u dugi plašt sve do gležnjeva, u desnoj ruci nosi molitvene zrnce s pustinjačkim štapom, u lijevoj drži knjigu; na glavi nosi kapu kakvu Manja braća nose pod kukuljicom; ima dugu bradu, obojenu zlatnom bojom. Dolje je njegovo tijelo pokriveno kamenom, nad kojim na stupovima počiva drugi kamen, na način oltara; na njega se polažu zavjetni darovi hodočasnika koji se onamo svakodnevno slijevaju radi pobožnosti, da se oslobode kamenca, glavobolje, zubobolje, boli u goljenicamae i drugih bolesti. Prinose se pak od željeza ili voska goljenice, krune, ruke, zatim okovi, sol, novčići, kokoši, pilići i slično, što se u drevna vremena prinosilo u većem obilju i s većom pobožnošću nego sada, kada se proslavio mnogim čudesima nad bolesnicima, koja su sada rjeđa jer pobožnost opada. Stoga je pak sveti muž kod svojih, od vremena svima nepoznata, slavan; a župnici na dan sv. Maura opata slave njegovu uspomenu, čitajući zajednički oficij o ispovjedaocu koji nije biskup. Također kaptol u Huyu, kada postavlja župnika crkve u kojoj počiva, naziva ga u pismu postavljenja župnikom župne crkve bl. Ivana Evanđelista i Maura. To je ono što sam primio od župnika njegove crkve.
3 Neka se pak nitko ne čudi imenu. Neki učeni ljudi zovu ga Sancte-Mortuus, a drugi Sanctus-Mortuus. Točnije bi ga nazvali Renatus (Preporođeni), kako jef sv. Maurilije nazvao dječačića kojega je uskrisio, a koji ga je poslije naslijedio na angerskoj stolici. Puk ga umjesto Sainct-Mort zove Sainct-Moor: odakle ga kler, slijedeći njihovu jednostavnost, zove Mauro; i budući da se nije znao dan smrti, htio je zajedno s pukom slaviti njegovu uspomenu na dan sv. Maura opata.
Blagdan posvete pak pada svake godine u nedjelju prosbnih dana.
a O Andenneu i ondje od sv. Begge utemeljenom zboru kanonikinja raspravljat ćemo uz njezin životopis 17. prosinca.
b Prenose da je i njegov otac bio ugljenar.
c Sklopljenih ruku, naslonjena na štap, kako pripovijedaju.
d Štoviše, nikakvim se poticajima nisu mogli pokrenuti, kako piše Fisen; ali prepušteni sami sebi, okrenuli su se prema Huyu.
e Također ruku, zatim kostobolje u rukama, kostobolje u nogama, uzetosti.
f Sv. Maurilije štuje se 13. rujna, a sv. Renat 12. studenoga.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.