§ I. Slavna uspomena na sv. Emeberta.
Sedmo stoljeće koje je proteklo od Kristova rođenja bilo je u našoj Belgiji najcvjetnije po mnoštvu svetih muževa, slavi vjere i glasovitim utemeljenjima samostana. Jedva da bi se u našim kalendarima našao ijedan dan koji ne nosi neko ime iz toga zlatnog doba. Tada su oni biskupi, obdareni apostolskim duhom, nadaleko proširili Crkvu: Amand, Aubert, Eligije, Lambert i drugi.
2 Ona su vremena dala i Emeberta, ili Ableberta, čiju uspomenu 15. siječnja slave različite Crkve. O njemu piše Molanus u djelu Additiones ad Usuardum: „Istoga dana u Maubeugeu preminuće bl. Ableberta, ili Emeberta, biskupa cambraijskoga, koji je prethodio sv. Autbertu u cambraijskom biskupstvu.” Belgijski martirologij Henrika Hadrijana i francuski tiskan u Liègeu navode: „U Maubeugeu preminuće sv. Emeberta, ili Ableberta, biskupa cambraijskoga, brata svetih djevica Rajnilde i Gudule.” Istoga dana ubraja ga među svece Konstantin Ghinius u djelu Natales SS. Canonicorum, Filip Ferrari u općem katalogu svetaca, Molanus u djelima Indiculus i Natales SS. Belgii, Aubert Miraeus u Fasti Belgici, Vilim Gazaeus u Historia Ecclesiastica Belgii, kad je sastavljao popis svetaca koji se štuju u cambraijskoj biskupiji i ponovno popis biskupa istoga grada, te Ferreolus Locrius u Chronicon Belgicum, gdje ovo piše o njegovim relikvijama: „A Maubeuge je grad Advatuka (točnije bi rekao Nervija, a udaljen je samo tri milje od Bavaya Nervijskoga), u kojem je crkva kanonikinja, koja se i danas raduje svetom zalogu sv. Ableberta i svake godine slavi njegovu svetkovinu.” Istoga spominje Andrija du Saussay u Martyrologium Gallicanum na ovaj dan, naš Heribert Rosweyde u povijesti Belgije na narodnom jeziku, Kristijan Massaeus u knj. 12 djela Chronica, Egidije Wauldeus u francuskoj povijesti svetaca iz Binchea, knj. 8, pogl. 6, te različiti kalendari.
3 O njemu se u jednom rukopisu bruxellesske kartuzije pod 13. ožujka nalazi ovo: „Istoga dana sv. Emeberta, biskupa cambraijskoga, bratića sv. Valdetrude.” U istom rukopisu pod 19. svibnja stoji ovo: „Također bl. Emeberta (drugdje Hildeberta), biskupa cambraijskoga, rođenoga brata bl. Gudule i Farailde, koji je, posredstvom sv. Vindicijana, naslijedio sv. Auberta u biskupstvu.” Istoga dana rukopis Florarium navodi: „U samostanu Maubeuge sv. Emoberta, brata sv. Gudule po ocu i majci, iz roda Karolinga, koji se drugim imenom zvao Ablembert i bio je biskup cambraijski.”
4 Njegov se blagdan, po svjedočanstvu Molanusa, nekoć u Maubeugeu slavio tako da su od devet čitanja srednja tri bila o sv. Mauru opatu, a ostala o Ablebertu. Ponovno je na blagdan sv. Luke 18. listopada imao spomen. No sada, otkako je brevir iz Maubeugea usklađen s rimskim pravilom, 15. siječnja slavi se poludvostruki oficij o sv. Ablebertu, s devetim čitanjem o sv. Mauru, dok je blagdan sv. Pavla Pustinjaka prenesen na drugi slobodan dan. A 18. listopada čini se spomen sv. Aldegunde Djevice, a ne Ableberta. Vjerojatno je toga dana nekoć obavljeno podizanje ili neki prijenos obojega ili posveta oltara. Možda je onih dvaju dana, 13. ožujka i 19. svibnja, obavljen neki prijenos relikvija sv. Ableberta.
§ II. Roditelji i sestre sv. Emeberta.
Baldrik, biskup tournaijski, u djelu Chronicon Cameracense o sv. Ablebertu piše ovo: „Poslije Bertoalda naslijedio ga je bl. Ablebert, koji je tako nazvan u popisu biskupa, dok su ga stanovnici i susjedi zvali Emebert. On je potekao iz brabantskoga kraja; rođen je naime od roditelja preslavnih i dostojanstvom života i roda, to jest od oca grofa Vitgera, svetoga muža, i majke Amulberge. Imao je i ove četiri sestre: Rejnildis, Sarahildis, Ermenlindis te preblaženu Guodilu, mlađu po dobi, ali ništa manje uzvišenu po svetosti. Ona je doista, prije nego što se rodila, od anđela naviještena preblaženoj majci, nastojala svoje dane nadmašiti dobrim djelima te je zasjala mnogim krepostima i čudesima, kako kazuje knjiga njezina života. Ta knjiga također svjedoči da je biskup Ablebert bio slavan po čudesnoj svetosti i ugledan po plemenitosti običaja: u što ne treba ni sumnjati, osobito jer je potekao od tako svetih i tako uzvišenih roditelja. On je naime, čuvši da je grob spomenute sestre, to jest Guodile, pokopane već tri dana, oskvrnuo opaki razbojnik, uzdahnuo i razbojnika svezao okovom anateme; štoviše, izrečenom kletvom postigao je da to po očitim znakovima ne ostane skriveno barem potomcima: na ovaj način, da ako bude muškarac, postane hrom ili na bilo koji način sakat; a ako bude žena, da uvijek pati od mane koju pučki zovemo gušavost. I to je čudesno reći: jer sama knjiga potvrđuje da je cijelo to potomstvo poslije tako imalo. Odande se daje razumjeti da je bio muž uzvišenih zasluga.”
6 „Imao je pak, kako pripovijedaju, posjed koji se zove Martinas, veoma bogat družinom i obilnim dobrima, kojega je baštinikom učinio crkvu Bogorodice; ali ne znamo iz kojega ga je razloga izgubio, osim zbog pustošenja pogana. Kad mu je došao dan njegova poziva, u istome je kraju, naime u selu koje stanovnici toga mjesta zovu Ham, preminuo, otišao sa svijeta i ondje bio pokopan. Zatim je prenesen u Martinas, a poslije prenesen u Maubeuge; i ondje sada počivajući, iščekuje dan uskrsnuća.” Toliko Baldrik. Je li sv. Ablebert naslijedio Bertoalda ili radije sv. Vindicijana, ispitat ćemo u § 4.
7 O bl. Vitgeru i sv. Amalbergi, njegovim roditeljima, raspravljat ćemo 10. srpnja. Životopis sv. Rejnilde, djevice i mučenice, donijet ćemo XVI. istoga srpnja, u kojem se spominje i sv. Emebert. Svi općenito smatraju da je Sarahilda bila Farailda, čiji smo životopis donijeli 4. siječnja. No za nju se kaže da je bila kći Teodorika, kralja Austrazije: osim ako Vitger nije imao dva imena i ovdje se naziva kraljem jer je bio bogat i ugledan muž. Nije naime vjerojatno da se sv. Amalberga dvaput udavala, budući da su je roditelji morali prisiliti na udaju, kako ćemo reći na svome mjestu. Massaeus u djelu Chronica, knj. 12, pri kraju, piše da je Farailda bila rođena od Teodorika, sina Hildebertova, kralja Burgundije, a zatim Austrazije. No budući da je ovaj umro godine 613. i nije imao zakonite supruge, ta se Farailda ne bi mogla nazvati kćeri sv. Amalberge, najčednije gospođe. Ipak Hubert u njezinu životopisu 7. siječnja prenosi da je Farailda bila Gudulina sestra, ovim riječima: „Imala je sestre glasovite po svetosti, naime Rejnildis i Faraildis, te rođenoga brata sv. Emeberta, biskupa cambraijskoga.” Kad se 16. srpnja nabrajaju sestre sv. Rejnilde, u nekim je primjercima ime sv. Farailde izbrisano.
8 Ako je sestra sv. Emeberta, Rejnilde i Gudule bila neka Ermelinda, koja se ovdje naziva Ermenlindis, nužno je bila druga od one koja se 29. listopada štuje u Meldertu između Leuvena i Hoegaardena. Ona je naime u 48. godini od smrti bila podignuta od bl. vojvode Pipina: odande je posve jasno da je umrla prije godine 600., budući da je sam Pipin preminuo godine 646., kako ćemo reći 21. veljače. Stoga je Hermelinda bila oko 80 godina starija od Gudule, pa nitko neće lako povjerovati da su rođene od iste majke. Brevir iz Maubeugea umjesto Ermelinde kao sestru sv. Emeberta navodi Ermentrudu, o kojoj je riječ u sljedećem paragrafu.
9 Sv. Gudila, ili Gudula, ili, kako se ovdje naziva, Guodila, štuje se 7. siječnja u Bruxellesu, gdje joj je posvećena veličanstvena bazilika. Čini se da je umrla oko godine 712., kako u djelu Chronicon Belgicum prenosi Aubert Miraeus i kako smo mi rekli 7. siječnja, ili možda nešto ranije ili kasnije. Kazna koju je svetogrdnim oskvrniteljima djevičanskoga groba nanio sv. Emebert iznosi se nešto drukčije nego ovdje u djelu Vita S. Gudilae, pogl. XI. Naime, presveti je muž, izrekavši presudu crkvenoga izopćenja, prokleo da ne samo muškarci, nego i žene sudionice toga zločina te njihovi potomci hramaju na jedno koljeno, a da žene povrh toga boluju od gušavosti. A gušavost (gutteria) jest, kako je zabilježio Colvenerius uz ovo Baldrikovo poglavlje, ono što se drugdje naziva gutturnositas, mana grla.
10 Neki kažu da je brat sv. Emeberta bio sv. Gangulf, ili Gengulf, mučenik, o kojem ćemo raspravljati 9. svibnja. On je rodom bio Burgundac i vojevao je pod Pipinom; ako pod Malim, kako se općenito tvrdi, mnogo nakon Emebertova vremena; ako pod Debelim, Emebert mu je doduše bio suvremenik, ali nismo vidjeli nijednoga od starih pisaca koji bi ih nazvao braćom. Odatle je možda iz pučkoga govora nastala zabluda jer Belgijanci Gangulfa zovu Gengoul, a Gudulu Göul, ili saincte Göul: tako da su oni koji su čuli da je Emebert bio brat svete Göul (što se često događa neukima, kao onim vojnicima koji su mislili da Krist na križu umjesto Eloi ili Eli zaziva Iliju) pomislili da je brat svetoga Gengoula.
11 Još je dalje od svake vjerojatnosti ono što se govori da je Emebert bio brat sv. Venancija (kojega je za vladavine Pipinove ubio razbojnik nedaleko od Aire, grada u Artoisu, na mjestu gdje je sada gradić Saint-Venant). Jesu li Venancije i Gengulf bili rođena braća, nije jasno. Niti je to naime predano od starijih, niti se, kao što rekoh, pouzdano zna o Gangulfovoj dobi.
§ III. Životopis sv. Emeberta iz Brevira iz Maubeugea.
Brevir iz Maubeugea u 2. nokturnu donosi ova čitanja o sv. Emebertu, sastavljena iz Baldrikova djela Chronicon Cameracense i rukopisa crkve u Maubeugeu:
„Sv. Ablebert, koji se zove i Emebert, rođen je u brabantskom kraju, u selu zvanom Ham, od roditelja preslavnih dostojanstvom života i roda, naime od oca grofa Vitgera, svetoga muža, i majke sv. Amulberge. Imao je i četiri svete sestre: Rejnildis, Sarahildis, koja se drugim imenom zove Faraildis, Ermentrudis i Gudila. Pošto je u strahu Gospodnjem proveo godine djetinjstva, postao je mladić presvijetla lica, ugodan u govoru, dobrostiva duha, jednostavan, ponizan, poslušan, pobožan i ugledan po svakoj čestitosti ćudi, uspinjući se svakodnevno iz kreposti u krepost i sve se više uzdižući u službu Božju.”
13 „Nakon toga, ljubeći povučenost i izbjegavajući društvo svjetovnih ljudi, preporučivao se Bogu vježbajući se u skrušenosti srca, molitvama, bdjenjima, postovima i suzama. Dogodilo se u međuvremenu da je Bertoald, Bogu dostojan biskup cambraijske Crkve, uputio na nebo dušu ukrašenu cvijećem dobrih djela; nakon čije je smrti na istu biskupsku stolicu Božjom odredbom uzdignut Ablebert. Kad je postigao taj vrhunac dostojanstva, ne može se izreći koliko je tada uzrastao na vrhuncu svetosti, poput svjetiljke stavljene na svijećnjak, najbolje odgovarajući svetomu i preslavnom rodu iz kojega je potekao.”
14 „Dok je pak obilazio svoju biskupiju u pohodu i, sijući sjeme Božje riječi, pohranjivao Bogu dobitke duša, kako bi se slobodnije posvetio razmatranju nebeskih stvari, povukao se donekle u rodno mjesto; ondje, kad ga je Bog već odlučio nagraditi za njegove trudove, njegove udove poče potresati blaga groznica. Kad je dakle došao dan njegova poziva, u spomenutom je selu Hamu preminuo, otišao s ovoga svijeta i ondje bio pokopan. Zatim je prenesen u Martinas, a poslije prenesen u Maubeuge; i ondje sada počivajući u crkvi Bogorodice Marije i sv. Aldegunde Djevice, iščekuje dan uskrsnuća.”
13 Toliko Brevir iz Maubeugea. Osim ovdje spomenutih uresa svetoga muža, Egidije Wauldeus prenosi da je bio obdaren nimalo običnom učenošću. Ham nije grad, kako je mislio isti Wauldeus, nego selo nedaleko od Vilvoordea, grada u Brabantu. Tko je Ermentruda, koja se ovdje naziva Emebertovom sestrom, ne razumijemo dovoljno. Ermentruda naime, ili Irmtruda, rođakinja sv. Irmgarde iz Zutphena, nekoliko je stoljeća mlađa od Emeberta. Erentruda Djevica, nećakinja ili sestra sv. Ruperta, biskupa salzburškoga, koja se štuje 30. lipnja, prenosi se da je potekla iz kraljevske franačke krvi niti je daleko od Emebertove dobi, osim što je možda nešto starija, budući da ju je oko godine 623. u Bavarsku doveo sv. Rupert, za kojega se prenosi da je preminuo godine 628.
§ IV. Dob i sjedište sv. Emeberta.
Već navedeni Baldrik prenosi da je sv. Emebert bio prethodnik sv. Autberta, kao i Fulbert u životopisu Autbertovu 13. prosinca, Molanus u djelu Indiculus SS. Belgii, Aubert Miraeus u Fasti Belgici, Ferreolus Locrius, Vilim Gazaeus, Heribert Rosweyde naš, Demochares u knj. 2 djela De divino Missae sacrificio, pogl. 13, Klaudije Robert u Gallia Christiana, du Saussay i drugi koji su svi slijedili Fulberta i Baldrika.
17 No da je sv. Emebert nadživio svoju sestru sv. Gudulu, priznaje i sam Baldrik, kao što smo već vidjeli, a jasno je i iz životopisa sv. Gudule. Gudulu je pak na svetom krštenju držala sv. Gertruda te je u njezinu društvu bila poučena u znanostima i pobožnosti. A prenosi se da je Gertruda umrla u 33. godini života, 17. ožujka u nedjelju, godine ili 639., kako žele naš Bucher i Miraeus, ili radije, kako ima Sigebert, 664., kada je isti dan 17. ožujka bio nedjelja. Jer ako je umrla godine 639., dakle je svoju majku Itu, ili Idubergu (koja je živjela 12 godina nakon muževe smrti), nadživjela samo 10 mjeseci; suprotno se tome naslućuje u životopisu. Zatim, nakon što se spomene roditeljska namjera da je zaruče za nekoga austrasijskog vojvodu, kaže se da je otac preminuo nakon 14 godina: što valja shvatiti o 14 godina dobi same Gertrude, tako da je naime godine Kristove 646., treće godine Klovisa II., kada je Pipin umro, imala 14 godina, a ne da je od one prošnje proteklo 14 godina. Ako bismo naime onim 14 godinama dodali drugih 13 godina, koliko ih je proteklo od Pipinove smrti do godine 639., dobilo bi se 27 godina, te bi bilo nužno priznati da je Gertruda imala samo šest godina kada ju je onaj vojvoda zatražio sebi za suprugu, što nitko, mislim, ne bi rekao, jer se prenosi da je tada i pobjegla u Istočnu Franačku i učinila drugo što uvjerava da je bila starija, najmanje od 10 ili 11 godina. Prema našem pak izračunu sve se slaže. Neka je godine 646. imala 14 godina, dodaju li se 18 i ono što preostaje do 17. ožujka godine 664., imat ćemo započetu 33. godinu.
18 No koji god izračun slijedili, budući da ju je ona držala na krštenju i odgojila, ne može se reći da je Gudula preminula prije godine 643; ipak mnogi od prije navedenih pisaca u tu godinu bilježe smrt sv. Emeberta. Dodaj da je, kao što smo rekli u njezinu životopisu, u vrijeme kada je tijelo sv. Gudule iz sela Hama preneseno u Moorsel, u doba Karla Velikoga, koji je počeo kraljevati godine 768., bio nazočan netko tko ju je poznavao kao mladić. Zatim je sv. Amalberga primila redovnički veo od sv. Autberta, za kojega tvrde da je naslijedio Emeberta, dok je još bila živa Gudula, koja je sa sestrom Rejnildom, kako se prenosi u njezinu životopisu, pošla u Lobbes da bi ondje Bogu i sv. Petru prikazale imanja koja su im ostavili roditelji; dok oni koji misle drukčije moraju priznati da je Gudula umrla prije biskupstva sv. Autberta.
19 Naposljetku se odavde čini dokazanim ono što smo prije rekli: da je Gudula živjela i nakon godine 700. te da je, kako ima prije navedeni kodeks, Emebert naslijedio ne Bertoalda, nego sv. Vindicijana. I možda je to isti onaj kojega isti Baldrik i drugi nazivaju Hildebertom. Ne razlikuje se naime mnogo ime koje drugi drukčije izgovaraju: jer osim onih koji ga zovu Emebert, Emibert, Emobert i Emebert, Surije ga u životopisu sv. Rejnilde i du Saussay nazivaju Adelbertom; rukopis naveden u § 2 Hildebertom; Klaudije Robert Adelbertom, Albertom i Emebertom; Demochares Ablebertom i Adelbertom.
20 I doista kod Tournaija, kako piše Molanus u djelu Natales, postoji selo sv. Aldeberta, koje se pučki naziva Brdo Presvetoga Trojstva. Župnik pak tvrdi da se selo tako zove jer se vjeruje da je ondje stanovao sv. Aldebert, biskup cambraijski. Potvrdio je i da se blagdan slavi u njegovoj crkvi. To je možda onaj opat Aldebert za kojega se čita da je 2. godine kralja Teodorika potpisao oporuku sv. Amanda; koji je ili za propovijedanje Evanđelja, kao i drugi u isto vrijeme, bio posvećen za biskupa, ili je nakon smrti sv. Vindicijana bio uzdignut na cambraijsku i arrašku katedru. U jednom rukopisnom kalendaru svetaca Reda sv. Benedikta pod 17. ožujka čitamo ovo: „Istoga dana sv. Adelberta opata.” To je možda upravo ovaj o kojemu raspravljamo.
21 Primijetio je najučeniji Molanus da je ovdje zamršen slijed vremena niti je imao sasvim spreman sud koji bi izrekao o biskupstvu sv. Emeberta. Ovako naime piše: „Što se pak tiče biskupstva, u popisu cambraijskih biskupa stavlja se kao prethodnik sv. Autberta; ali u povijesti Rejnilde i drugdje čitaju se neke stvari o Autbertu iz kojih se čini da slijedi kako ga je Ablebert ili naslijedio ili mu barem bio ravan, naime su-biskup, kakvih je tada bilo više radi širenja vjere.” Neka to pomnije razmotri tko želi.
§ V. Smrt, relikvije i štovanje sv. Emeberta.
Umro je Emebert, kako smo rekli u § 2 i 3, u selu Hamu te je ondje i pokopan. Zatim je njegovo tijelo preneseno u Martinas, ili Marcinas, selo koje je bio darovao cambraijskoj Crkvi. Gdje se to selo nalazi, Colvenerius priznaje da je ispitivao od cambraijskih i maubeugeških kanonika, ali nije ništa postigao. Molanus također piše da o njemu nije ništa doznao. Egidije Wauldeus i drugi učeni muževi nagađaju da treba čitati Marpinas. Postoji naime selo Marpent na rijeci Sambri, udaljeno milju od Maubeugea, gdje se čini da je preostala neka uspomena na njega. Ondje je posvećena crkva sv. Marije, možda zato što je, kako nagađa Wauldeus, sa selom bila predana crkvi sv. Marije u Cambraiju. Nama se čini vjerojatnijim da se Martinas nalazio na brabantskom području. Na to upućuje Baldrik, koji daje naslutiti da su posjed Martinas i selo Ham bili u istome kraju, odnosno području. Iz djela Vita S. Gudilae, pogl. 2, doznajemo da je kuća njezinih roditelja bila udaljena od Moorsela oko dvije milje. Gotovo je toliko od Moorsela udaljen gradić Merchtem u alostanskom području: za koji bi se ne bez razloga moglo nagađati da je Martinas.
23 Iz Martinasa su zatim (nije jasno iz kojega razloga, je li zbog neprijateljskih upada da bi se sigurnije čuvale, ili radi većega štovanja) njegove relikvije prenesene u Maubeuge i zakopane u zemlju (nije jasno je li čim su donesene ili poslije drugom prilikom). Ali, kako svjedoči kapucin Bazilid iz Atha, koji je na francuskom napisao životopis sv. Aldegunde, oltar u staroj crkvi posvećen je imenu i časti sv. Aldegunde i sv. Emeberta. Onaj sveti opat samostana Liessies, Antun Winghius, osobito na moj poticaj, dao je prije nekoliko godina potražiti relikvije sv. Emeberta, duboko prekopavši sav pod kora crkve u Maubeugeu. Ipak nije ništa pronađeno; svetac je naime odgodio očitovanje svoga tijela za drugo vrijeme, kako bi ljudi, poučeni tolikim nedaćama koje su u međuvremenu pretrpjeli, postali prikladniji za nebeske darove koji se obilno udjeljuju pri pronalasku zaloga svetaca. Spomen tijela sv. Ableberta nalazi se 30. siječnja u 3. životopisu sv. Aldegunde Djevice, br. 12.
24 Ovo smo malo o sv. Emebertu sabrali iz različitih izvora jer nismo mogli nigdje pronaći njegov životopis, za koji se iz Baldrikovih riječi lako može zaključiti da ga ni on nije vidio; ipak je jasno da je nekoć bio napisan iz životopisa njegove sestre sv. Rejnilde, gdje u pogl. 1 stoji ovo: „Od ove mu je dakle (Amalberge) Bog dao (Vitgeru) presveti porod, Emeberta, poslije preblaženoga pastira svete cambraijske Crkve, čija djela puna kreposti i čudesa cvatu u istoj Crkvi sve do današnjega dana, te tri (neki rukopisi imaju: dvije) kćeri, od kojih se jedna zvala Gudila, druga Rejnildis, a treća Faraildis, kako stoji u životopisu bl. Gudile.” Ove posljednje riječi, „a treća itd.”, nedostaju u nekim rukopisima. I doista se nadalje spominju samo Rejnildis i Gudila. Naposljetku čini se da na slavu sveca ide i to što se nemali broj ljudi u Belgiji, osobito u njemačkom dijelu, zove imenom Emebert ili Emebert.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.