Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 15. siječnja

O sv. Ceolulfu, kralju, zatim monahu, u Engleskoj

DE SANCTO CEOLULPHO REGE, DEIN MONACHO, IN ANGLIA

Humber je glasovito ušće u Engleskoj na ušću rijeke Urus, ili Ouse, koje je Ptolemej nazvao Λεου ποτάμου ἐξελλει διξιτ, ušće rijeke Abus; a obje su riječi nastale od britanske riječi aber, koja znači ušće rijeke. Kraj koji se od Humbera pruža prema Škotskoj po njemu je nazvan Nordan-Humbria, ili Nord-Humbria; prostrano kraljevstvo u saksonskoj heptarhiji, ponekad podijeljeno na dva, Deiru i Berniciju. Manje se sada široko proteže ime Northumbrije, grofovije koja se pruža od durhamskoga područja do granica Škotske (koje su i same nekoć bile podložne Englezima).

2 Bilo je mnogo kraljeva Northumbrije koji su zatim uvršteni u popis svetaca: Edvin, Osvald, Osvin i sam Osvinov ubojica Osvije; kojima se mora pribrojiti Ceolulf, najprije najmudriji kralj, a zatim najpobožniji monah. Njegov je rod slavan, potekao od Ide, prvoga kralja te pokrajine, koji je živio oko godine 530. Tako piše Westminsterski ljetopisac pod god. 730.: „Bijaše pak Ceolulf sin Kuthe, koji je bio sin Kuthvina, koji je bio sin Letevalda, koji je bio sin Egvalda, koji je bio sin Adelma, koji je bio sin Oge, koji je bio sin Ide.” Gotovo isto navode Firentinac iz Worcestera i Henrik iz Huntingdona.

3 Potekavši od tih predaka, ali mnogo slavniji po mudrosti i pobožnosti, primio je kraljevstvo Northumbrije po posvojenju Osrika. Tako piše ljetopisac iz Worcestera pod god. 729.: „Osrik, kralj Northumbrijaca, preminu i učini svojim baštinikom Ceolulfa, brata kralja Kenreda, koji bijaše kraljevao prije njega.” Isto prenose pisac iz Huntingdona i Ranulf iz Chestera. Nešto opširnije piše pisac iz Malmesburyja u knj. 1 djela De gestis Regum Anglorum: „Alfrid je”, kaže, „imao za nasljednika sina Osreda, dječaka od osam godina, koji je jedanaest godina pomračivao kraljevstvo i kaljao sramotan život obeščašćivanjem redovnica, te je naposljetku ubijen zasjedom rođaka, izlivši istu sudbinu na njih same. Naime, Kenred, kraljujući dvije, a Osrik jedanaest godina, imali su samo to spomena vrijedno da su, okajavajući krv svoga gospodara, premda po zasluzi (kako su mislili) ubijenoga, sramotnim svršetkom okaljali zrak. Zaslužio je doista Osrik da ode radosniji i, kako kaže poganin, mnogo ponosniji među ostalim sjenama jer je za života posvojio za nasljednika Ceolulfa, Kenredova brata. Popeo se dakle na drhtavi vrhunac kraljevstva Ceolulf, sedmi od Ide i prikladan.” Vara se stoga Harpsfield, koji u stoljeću 8, pogl. 21 piše da je Ceolulfa za nasljednika odredio Osred.

4 Nadalje, isti pisac iz Malmesburyja piše da je Ceolulf bio i sposoban za ostalo i da mu, kako kaže, „nije nedostajalo poznavanje književnosti stečeno oštrim umom i revnim proučavanjem.” Za istinitost moga govora jamči Beda, koji je u ono vrijeme, kad je Britanija najviše obilovala učenim ljudima, upravo njemu ponudio na dotjerivanje svoju povijest Angla, izabravši naime u njemu vlast da potvrdi ono što je dobro rečeno, zbog vladarske moći i znanja, te da ispravi ono što je pogrešno rečeno, zbog darovitosti. Bedine su riječi ove: „Preslavnome kralju Ceolulfu Beda, sluga Kristov i prezbiter. Crkvenu povijest naroda Angla, koju sam nedavno izdao, najradije sam tebi, kralju, koji si to želio, i prije poslao na čitanje i prosudbu, a sada je šaljem na prepisivanje i potpunije razmatranje kad bude vremena; i uvelike cijenim revnost tvoje iskrenosti kojom ne samo da marljivo prigibaš uho slušanju riječi Svetoga pisma, nego i brižljivo ulažeš trud u upoznavanje djela ili izreka prijašnjih ljudi, a osobito slavnih muževa našega naroda. Jer bilo da povijest pripovijeda dobra djela o dobrima, brižan se slušatelj potiče na nasljedovanje dobra, bilo da spominje zla djela o opakima, ništa manje pobožan i bogobojazan slušatelj, ili čitatelj, izbjegavajući ono što je štetno i naopako, revnije se raspaljuje na izvršavanje onoga za što je spoznao da je dobro i dostojno Boga. Shvaćajući to i sam najbudnije, želiš da se spomenuta povijest šire razglasi na znanje tebi i ujedno onima kojima te božanska vlast postavila na čelo da njima vladaš, radi brige za opće spasenje.”

3 Tu je povijest Ceolulf i pomno proučavao i iz nje stekao iznimnu korist, što je pisac i želio. Tako kaže Henrik iz Huntingdona: „Ovo je onaj kralj kojemu je Beda, svet i častan muž, muž cvatućega uma i Kristov filozof, napisao Crkvenu povijest Angla. Koliko je ona koristila kad je poslana kralju, pokazuje kraljev blaženi svršetak.” Tim je čitanjem on i sam sebe potaknuo čak i na odricanje od kraljevstva, kako ćemo odmah reći, i sam je ojačao svoj duh za hrabro podnošenje nedaća. Jer, kako kaže Harpsfield, počeci i tijek njegova kraljevanja čine se zapleteni mnogim teškoćama protivnih okolnosti. To svjedoči Westminsterski ljetopisac pod god. 733.: „Kralj Ceolulf”, kaže, „bi uhvaćen, postrižen i vraćen u kraljevstvo.”

6 Naposljetku je Ceolulf, kako piše pisac iz Malmesburyja, smatrajući ispod kršćanskoga dostojanstva umrijeti usred zemaljskih poslova, nakon osam godina kraljevanja svukao kraljevsku čast te u samostanu Lindisfarne primio monaško ruho, godine, kako navodi ljetopisac iz Worcestera, 738. Opširnije tu stvar izlaže pisac iz Huntingdona: „Ceolulf dakle, budući da je često razgovarao sa živim Bedom te prije njegove smrti i poslije smrti često upirao oči u njegovu povijest napisanu za nj, počeo je pomno u sebi razmatrati djela i svršetak pojedinih kraljeva; i vidio je jasnije od svjetla da se zemaljska kraljevstva i ljudske stvari stječu s mukom, posjeduju sa strahom, a gube s bolju. I premda se nekima manje iskusnima ili nježne dobi, dok gledaju vremenite stvari kao lijepe i ugodne, kad čuju da se propovijeda kako ih valja napustiti i prezreti, to čini ispraznim i protivnim razumu jer još nisu spoznali kako ujedaju bogatstva svijeta, kako dolaze u ništa i naposljetku ne rađaju nikakav plod osim kasnoga kajanja, ništa od toga nije priječilo mudroga i iskusnoga kralja. Osjetio je naime u samome sebi da mu je kraljevstvo bilo stečeno s mukom, a posjedovano sa strahom; nije ga pak htio izgubiti s bolju. Dragovoljno je dakle, ne kao rob bogatstva nego kao gospodar, odbacio bijedna bogatstva kao velik čovjek. Najviše ga je pak potaknulo to što su, dok su dječaci ili žene i puk, pa i bogatiji, istrčavali da ga vide i dive se njegovu blaženstvu, njega iznutra mučile strašne brige zbog ubojstva, izdaje i mnogovrsnih nesreća, te se izjedao u duši i tijelu; i dok su ga drugi smatrali najblaženijim, on sam, koji je jedini poznavao tajne svoga srca, smatrao se najnesretnijim. Kad je dakle kraljevao kratko vrijeme, to jest osam godina, učinilo mu se previše i silno se zabrinuo što je toliko vremena izgubio svoj život predan ispraznim brigama i krhkim naukama; odlučio je stoga barem ostatak svoga života posvetiti ne zabludjeloj ludosti, nego mudrosti i vlastitoj koristi; i uzevši primjer iz spomenute povijesti blaženoga muža, uistinu najhrabriji muž nasljedovao je šest najhrabrijih kraljeva, naime Etelreda, kralja Mercije, i njegova nasljednika Kenreda, kao i Kedvalu, kralja Wessexa, i njegova nasljednika Inea; ali i Sigeberta, kralja Istočne Anglije, koji je postao monah i kojega je poslije ubio Penda, te Sebbija, kralja Essexa, koji je postao monah i predvidio, vidio te se obradovao ugodnom danu svoje smrti. Oni nisu proždrli svoja imanja s bludnicama, nego su idući s bolju sijali svoje sjeme, da bi dolazeći došli s klicanjem, donoseći Bogu svoje snoplje. Dopunio je dakle Ceolulf sedmicu savršenih kraljeva, i primivši monaško ruho, Gospodin mu je na glavu stavio krunu od dragoga kamena.”

7 Ranulf iz Chestera o mjestu gdje je položio monaške zavjete razlikuje se od ostalih pisaca, pišući ovako pod godinom 738.: „Ceolulf, kralj Northumbrije, nakon osme godine svoga kraljevanja ostavivši kraljevstvo svome bratiću Egbertu, postao je monah u Bedinu samostanu.” Harpsfield, slijedeći Ranulfa, kaže da je položio monaške zavjete u Bedinu samostanu ili, kako neki pišu, u lindisfarnskom. Pisac iz Worcestera, pisac iz Malmesburyja i Hoveden, koji pišu da je postao monah u samostanu Lindisfarne, daleko su pouzdaniji od Ranulfa. O samostanu sv. Bede, koji je sagradio sv. Benedikt Biscop u mjestu koje se zove Girvum, sada Jarrow, na samome ušću rijeke Tyne, govorili smo 12. siječnja uz životopis sv. Benedikta, br. 9. O Lindisfarneu, otoku nasuprot ušću rijeke, odnosno potoka Linda, koji Englezi sada zovu Holy Island, to jest Sveti otok, govorit ćemo često drugdje, osobito 20. ožujka uz životopis sv. Kutberta i 31. kolovoza uz sv. Aidana.

8 Kad je ovaj kralj već postao monah, njegovim je nastojanjem, kaže Roger Hoveden, monasima lindisfarnske Crkve dano dopuštenje da piju vino ili pivo: prije su naime običavali piti samo mlijeko ili vodu, prema drevnoj predaji sv. Aidana, prvoga biskupa iste Crkve, i monaha koji su s njime došli iz Škotske te ondje darom kralja Osvalda primili boravište i s velikom strogošću, služeći budućem životu, radovali se ondje boraviti.

9 Naposljetku je Ceolulf, slavan po mnogim dobročinstvima, preselio na nebo. Hoveden piše da se to dogodilo godine 764., pisac iz Worcestera 760., a Westminsterski ljetopisac 739.: „Iste je godine”, kaže, „Ceolulf, najplemenitiji kralj Northumbrijaca, kako neki smatraju, iz ovoga života preselio Kristu.”

10 O njegovu ukopu piše pisac iz Malmesburyja: „S kolikom je milošću zasluga boravio na tome mjestu, svjedoči slavan ukop pokraj bl. Kutberta i mnoga čudesa poslana odozgo.” Ceolulfovo je tijelo, po svjedočanstvu Hovedena, poslije preneseno u crkvu u Norhamu, gdje se ondje, kako pripovijedaju stanovnici samoga mjesta, proslavilo mnogim čudesima. Čini se da je taj prijenos obavljen u isto vrijeme kada i prijenos sv. Kutberta i drugih svetaca, o čemu piše pisac iz Malmesburyja u knj. 3 djela De gestis Pontificum Anglorum. Kad su naime Danci i Norvežani potkraj osmoga stoljeća pustošili obale Engleske i opustošili sam otok Lindisfarne, nakon pomna vijećanja odlučeno je, kaže pisac iz Malmesburyja, „da se s toga otoka, koji je bio izložen raljama morskih razbojnika, tijela svetaca prenesu na kopno. Tada, kad su neki pobožnom (kako su mislili) krađom nastojali prevesti blaženo tijelo velikoga Kutberta u Irsku, izgubili su plod truda; dok su ili mnogo dana čekali vjetar na obali ili su, otisnuvši se na pučinu nešto jačim dahom vjetra, odmah bili odbačeni natrag. Stoga su s dužnom čašću sveto tijelo položili kod Bulbeforda, nije sigurno je li to bilo biskupsko sjedište, pokraj rijeke Tweed.” Toliko on. Ali ono što on zove Bulbeford, a drugi Bulbeford, Camden piše da se zvalo Ubbanford: sada se zove Norham, ili Northam, i gradić je durhamskih biskupa, kako isti svjedoči, pokraj rijeke Tweed, na samim granicama Škotske. Isti Camden svjedoči da ondje postoji hram u kojem je pokopan kralj Ceolulf. Ceolulfovih čudesa spominje se i Harpsfield.

11 U prvom izdanju djela Martyrologium Anglicanum njegovo je ime upisano pod 14. ožujka, na koji ga dan navodi i Ferrari, ali ga pogrešno zove Gonulf. No 15. siječnja ubraja ga u djelo Martyrologium Benedictinum Hugo Ménard, kojega u kasnijem izdanju svoga djela Martyrologium Anglicanum slijedi Wilson, koji je ipak u onome što na oba mjesta piše, da je umro oko godine 737., pobijen od ostalih pisaca engleske povijesti, koji prenose da se godine 738. odrekao kraljevstva, premda se ne slažu koliko je dugo živio u samostanu.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

15. siječnja Kalendar godine