Auctore Sulpitio Severo 1. 2, hist. Eccl.
Auctore Sulpitio Severo 1. 2, hist. Eccl.
Kad naši nisu prihvatili odluku arijanaca koju su donijeli o Atanaziju, car objavi edikt da se oni koji ne potpišu osudu Atanazija protjeraju u progonstvo. Uostalom, naši su tada održali biskupske koncile u galiskim gradovimaa Arlesu i Béziersu. Tražilo se da prije nego što budu prisiljeni potpisati protiv Atanazija radije raspravljaju o vjeri te da se ne sudi o stvari tek nakon što je već donesena presuda o osobi. Ali Valens i njegovi drugovi željeli su najprije iznuditi osudu Atanazija, ne usuđujući se nadmetati o vjeri. Zbog toga sukoba stranaka protjeran je u progonstvob Paulin. U međuvremenu se sastanu u Milanu, gdje je tada bio nazočan car. Taj isti sukob nije nimalo popuštao s obiju strana. Tada su prognanic Euzebije, biskup Vercellija, i Lucifer iz Cagliarija na Sardiniji. Uostalom, Dionizije, milanski biskup, potpisao je da pristaje na osudu Atanazija pod uvjetom da se među biskupima povede rasprava o vjeri. Ali Valens i Ursacije i ostali, iz straha pred pukom, koji je osobitom revnošću čuvao katoličku vjeru, ne usuđujući se javno ispovjediti svoje bezbožnosti, okupe se u palači. Odatle pošalju pismo pod carevim imenom, puno svake opačine: očito s tom namjerom da, ako ga puk primi blagonaklono, javnom vlašću objave ono što su željeli; ako pak bude drukčije primljeno, sva mržnja padne na vladara, a i ona bi bila oprostiva jer se moglo smatrati da je kao tadašnjid katekumen s razlogom mogao ne poznavati otajstvo vjere.
Cum sententiam Arianorum, quam de Athanasio dederant, nostri non reciperent edictum ab Imperatore proponitur, ut qui in damnationem Athanasii non subscriberent, in exilium pellerentur. Ceterum a nostris tum apud a Arelatem ac Biterras oppida Galliarum, Episcoporum Concilia fuere. Petebatur, ut priusquam in Athanasium subscribere cogerentur, de fide potius disceptarent: nec tum demum de re cognoscendum, cum de persona judicium constitisset. Sed Valens sociique ejus prius Athanasii damnationem extorquere cupiebant, de fide certare non ausi. Ab hoc partium conflictu agitur in exiliumb Paulinus. Interea Mediolanum convenitur, ubi tum aderat Imperator. Eadem illa contentio nihil invicem relaxabat. Tumc Eusebius Vercellensium, et Lucifer a Caranalis Sardiniæ Episcopi relegati. Ceterum Dionysius Mediolanensium Sacerdos, in Athanasii damnationem se consentire subscripsit, dummodo de fide inter Episcopos quæreretur. Sed Valens et Ursatius ceterique, metu plebis, quæ Catholicam fidem egregio studio conservabat, non ausi piacula profiteri, intra palatium congregantur. Illinc epistolam sub Imperatoris nomine emittunt, omni pravitate refertam: eo nimirum consilio, ut si ea æquis auribus populus recepisset, publica auctoritate cupita proferrent; sin aliter fuisset excepta, omnis invidia esset in Rege, et ipsa venialis quia etiam tumd catechunenus, sacramentum fidei merito videretur potuisse nescire.
2 Stoga se puk zgrozi nad pismom pročitanim u crkvi. Dionizije, jer nije pristao, bude protjeran iz grada, a odmah na njegovo mjesto bude postavljen drugie biskup. Također Liberije, biskup grada Rima, i Hilarije, biskup Poitiersa, budu poslani u progonstvo.f Rodanija također i biskupa Dosana (koji po naravi blaži nije toliko vlastitim snagama koliko zajedništvom s Hilarijem odbio popustiti arijancima) snašla je ista sudbina: premda su ti ljudi bili spremni isključiti Atanazija iz zajedništva samo da se među biskupima raspravlja o vjeri. Ali arijancima se činilo najboljim ukloniti iz borbe najizvrsnije muževe. Tako su protjerani u progonstvo oni koje smo gore spomenuli, prijeg četrdeset i pet godina, za konzulata Arbeciona i Lolijana. Ali Liberije je malo poslije vraćen u Grad zbog rimskih pobuna. Uostalom, dovoljno je poznato da su prognanici bili slavljeni revnošću cijeloga svijeta, da im je u izobilju prikupljan novac za uzdržavanje te da su ih posjećivala i poslanstva katoličkoga puka iz gotovo svih pokrajina.
2 Igitur lectam in ecclesia epistolam populus aversatur. Dionysius, quia non esset assensus, urbe pelbitur: statimque ejus in locum e Episcopus subrogatur. Liberius quoque urbis Romae, et Hilarius Pictavorum Episcopus, dantur exsilio.f Rhodanium quoque, et Dosanum Antistitem (qui natura lenior, non tam suis viribus, quam Hilarii societate non cesserat Arrianis) eadem conditio implicuit: cum tamen homines parati essent Athanasium a communione suspendere, modo ut de fide inter Episcopos quæreretur. Sed Arrianis optimum visum, præstantissimos viros a certamine submovere. Ita pulsi in exsilium, quos supra memoravimus, abhinc annosg quinque et quadraginta, Arbetione et Lolliano Coss. Sed Liberius paullo post Urbi redditur, ob seditiones Romanas. Ceterum exules satis constat totius orbis studiis celebratos, pecuniasque eis in sumptum affatim congestas, legationibus quoque eos plebis Catholicæ ex omnibus fere provinciis frequentatos.
3 U međuvremenu arijanci nisu potajno, kao prije, nego otvoreno i javno propovijedali bezbožnosti krivovjerja: štoviše, tumačeći Nicejsku sinodu u svoju korist, koju su pokvarili dodavanjem jednoga slova, bacili su neku tamu na istinu. Jer gdje je bilo napisano όμούσιον, što znači iste biti, oni su govorili da je napisano όμοιούσιον, što znači slične biti: dopuštajući sličnost dok su oduzimali jedinstvo, jer je sličnost mnogo udaljena od jedinstva, kao što bi, primjerice, slika ljudskoga tijela bila slična čovjeku, a ipak ne bi imala istinu čovjeka. Ali neki su od njih otišli i dalje, potvrđujući anomæousiu, to jest različitu bit. I dotle se došlo u tim sukobima da je takvim bezbožnostima bio zapleten sav svijet. Jer Italiju, Ilirik i Istok zarazili su Valens i Ursacije te ostali čija smo imena naveli. Naše Galije pritiskao je Saturnin, biskup Arlesa, čovjek neobuzdan i sklon spletkama. Vladalo je mišljenje da je i Ozije iz Španjolske pristao uz istu nevjeru: što se čini tim čudnijim i nevjerojatnijim jer se gotovo u sve vrijeme svoga života smatrao najpostojanijim na našoj strani, a Nicejska sinoda držala se dovršenom njegovim zauzimanjem: osim ako nije pod teretom starosti (bio je naime stariji od stotinu godina,h kako sv. Hilarije prenosi u poslanicama) pomutio um. Dok je tim događajima bio uzdrman svijet, a Crkve venule od neke bolesti, vladara je morila doduše sporija, ali ništa manje teška briga: što se, premda su se arijanci, kojima je bio sklon, činili nadmoćnima, među biskupima ipak nije postizala sloga o vjeri.
3 Interea Arriani non occulte, ut antea, sed palam ac publice hæresis piacula prædicabant: quinetiam synodum Nicænam pro se interpretantes, quam unius littere adjectione corruperant, caliginem quandom injecerant veritati. Nam ubi όμούσιον erat scriptum, quod unius est substantiæ: illi όμοιούσιον, quod est similis substantiæ, scriptum esse dicebant: concedentes similitudinem, dum adimerent unitatem: quia multum ab unitate similitudo distaret, ut, verbi gratia, pictura humani corporis esset homini similis, nec tamen haberet hominis veritatem. Sed quidam ex his ultra processerant, anomæousiam, id est, dissimilem substantiam confirmantes. Eoque his certaminibus processum, ut istiusmodi piaculis orbis terrarum implicaretur. Nam Italiam, Illyricum, atque Orientem Valens et Ursatius, ceterique, quorum nomina edidimus, infecerant. Gallias nostras Saturninus Arelatensium Episcopus, homo impotens et factiosus, premebat. Osium quoque ab Hispania in eamdem perfidiam concessisse, opinio fuit: quod eo mirum atque incredibile videtur, quia omni fere ætatis suæ tempore constantissimus nostrarum partium, et Nicæna synodus auctore illo confecta habebatur: nisi fatiscente ævo (etenin major centenario fuit,h ut S. Hilarius in epistolis refert) deliraverit. Quibus rebus perturbato orbe terrarum, et morbo quodam Ecclesiis languentibus, segnior quidem, sed non minus gravis cura Principem excercebat: quod licet Arriani, quibus favebat, superiores viderentur, necum tamen de fide inter Episcopos conveniret.
4 Stoga naredi da se u Riminiju, gradu Italije, okupi sinoda, i zapovjedi prefektui Tauru da okupljene ne otpusti prije nego što se slože u jednoj vjeri, obećavši mu konzulat ako stvar privede kraju. Tako su po Iliriku, Italiji, Africi, Španjolskoj i Galiji poslani carski službenici, te su pozvani ilik prisiljeni četiri stotine i nešto više zapadnih biskupa stigli u Rimini: svima njima car je zapovjedio davati opskrbu i namirnice. Ali našima, to jest Akvitancima, Galima i Britancima, to se činilo nedoličnim: odbivši državna sredstva, radije su živjeli o vlastitom trošku. Samo su se trojica iz Britanije, zbog oskudice vlastitih sredstava, poslužila javnim novcem, pošto su odbila prilog koji su im ponudili ostali, smatrajući pobožnijim opteretiti državnu blagajnu nego pojedince. Čuo sam da naš biskup Gavidije to običava spominjati kao da predbacuje, ali ja bih mislio posve drukčije: i pripisujem biskupima na pohvalu što su bili tako siromašni da nisu imali ništa vlastito te što nisu uzeli od drugih radije nego iz državne blagajne, gdje nikoga nisu opterećivali,l tako u oba slučaja izvrstan primjer. O ostalima se ne prenosi ništa vrijedno spomena, nego se vraćam na redoslijed.
4 Igitur apud Ariminum, urbem Italiae, synodum congregari jubet: idque i Tauro Præfecto imperat, ut collectos in unum non ante dimitteret, quam in unam fidem consentirent; promisso eidem consulatu, si rem effectui tradidisset. Ita missis per Illyricum, Italiam, Africam, Hispanias, Galliasque magistris officialibus, acceti aut k macti quadringenti et aliquanto amplius Occidentales Episcopi, Ariminum convenere: quibus omnibus annonas et cellaria dare Imperator præceperat. Sed id nostris, id est, Aquitanis, Gallis, ac Britannis indecens visum: repudiatis fiscalibus, propriis sumptibus vivere maluerunt. Tres tantum ex Britannia, inopia proprii, publico usi sunt, cum oblatam a ceteris collationem respuissent; sanctius putantes fiscum gravare, quam singulos. Hoc ego Gavidium Episcopum nostrum, quasi obtrectantem tem referre solitum audivi; sed longe aliter senserim: laudique attribuo Episcopis, tam pauperes fuisse, ut nihil proprium haberent, neque ab aliis potius quam fisco sumerent, ubi neminem gravabant, l ita in utriusque egregium exemplum. De reliquis nihil memoria dignum traditur, sed redeo ad ordinem.
5 Nakon što su se svi, kako je gore rečeno, okupili na jedno mjesto, dolazi do razdvajanja stranaka. Naši zauzmu crkvu, a arijanci uzmu za mjesto molitve zgradu koja je tada namjerno stajala prazna: ali njih nije bilo više od osamdeset. Ostali su bili na našoj strani. Na čestim se dakle zasjedanjima ništa nije postiglo jer su naši ostajali u vjeri, a oni nisu odstupali od nevjere. Naposljetku je odlučeno da se caru pošalje deset poslanika kako bi saznao kakva je vjera i mišljenje stranaka i spoznao da mira s krivovjercima ne može biti. Isto učine i arijanci te pošalju jednak broj poslanika koji bi se pred carem sukobili s našima. Ali s naše su strane izabrani mladi ljudi, nedovoljno učeni i nedovoljno oprezni, a od arijanaca su poslani starci, lukavi i snažna uma, prožeti starom nevjerom, koji su kod vladara lako odnijeli prevagu. Našima je pak bilo naloženo da ni na koji način ne stupe u zajedništvo s arijancima i da sve netaknuto sačuvaju za sinodu.
5 Posteaquam omneis, ut supra dictum, in unum collecti sunt, fit partium secessio. Ecclesiam nostrii obtinent; Arriani, tum ædem tum de industria vacantem, orationis loco capiunt: sed hi non amplius quam octoginta. Reliqui nostrarum partium erant. Igitur frequentibus Conciliis nihil actum, nostris in fide manentibus, illis de perfidia non cedentibus. Ad postremum placuit, decem Legatos mitti ad Imperatorem, ut quæ esset partium fides et sententia cognosceret, sciretque pacem cum hæreticis esse non posse. Idem Arriani faciunt, mittuntque numero pari legatos, qui adversum nostros coram Imperatore confligerent. Sed ex parte nostrorum leguntur homines adolescentes, parum docti, et parum cauti: ab Arrianis autem missi, senes, callidi, et ingenio vallentes, veterno perfidiæ imbuti, qui apud Regem facile superiores extiterunt. Sed nostris mandatum, ne quo modo cum Arrianis communionem inirent, omniaque integra synodo reservarent.
6 U međuvremenu na Istoku, po uzoru na Zapadnjake, car zapovjedi da se gotovo svi biskupi okupe u Seleuciji, gradu u Izauriji. U to je vrijeme Hilarije, provodeći već četvrtu godinu progonstva u Frigiji, među ostalim biskupima, uz putnu dozvolu koju su mu dalim vikar i namjesnik, bio prisiljen doći, premda car o njemu nije ništa posebno naredio. Suci su samo slijedili opću zapovijed kojom im je bilo naloženo da sve biskupe natjeraju na koncil, pa su među ostale umiješali i njegan voljnoga, kako ja nagađam: Božjom se voljom tako dogodilo da čovjek najupućeniji u božanske stvari bude nazočan kad se imalo raspravljati o vjeri. Kad je on stigao u Seleuciju, primljen s velikom naklonošću, privukao je na sebe duše i naklonost sviju. I najprije ga zapitaše kakva je vjera Gala, jer su nas tada istočnjaci, budući da su arijanci o nama širili opake glasine, sumnjičili da vjerujemo u troimeno jedinstvo samotnoga Boga prema Sabeliju, ali izloživši svoju vjeru prema onome što su oci napisali u Niceji, posvjedočio je za Zapadnjake. Tako je, umirivši duše sviju, bio primljen u svijest zajedništva, štoviše i u društvo, te je pribrojen koncilu. Zatim se počelo raspravljati: otkriveni su začetnici opakoga krivovjerja i otrgnuti od tijela Crkve. U tom su broju bilio Georgije iz Aleksandrije, Akacije, Eudoksije, Uranije, Leoncije, Teodozije, Evagrije i Teodul.
6 Interim in Oriente, exemplo Occidentalium, Imperator jubet cunctos fere Episcopos apud Seleuciam Isauriæ oppidum congregari. Qua tempestate Hilarius, quartum jam exilii annum in Phrygia agens, inter reliquos Episcopos, per m Vicarium ac Præsidem data evectionis copia adesse compellitur; cum tamen nihil do eo specialiter mandasset Imperator. Judices tantum generalem jussionem secuti, qua omnes Episcopos ad Concilium cogere jubebantur, hunc quoque inter reliquos n volentes miscuere, ut ego conjicio: Dei nutu ita gestum, ut vir divinarum rerum instructissimus, cum de fide disceptandum erat, interesset. Is ubi Seleuciam venit, magno cum favore exceptus, omnium in se animos, et studia converterat. Ac primum quæsitum ab eo, quæ esset Gallorum fides: quia tum Arrianis prava de nobis vulgantibus, suspecti ab Orientalibus habebamur, trionymam solitarii Dei unionem secundum Sabellium credidisse, sed exposita fide sua, juxta ea quæ Nicææ erant a Patribus conscripta, Occidentalibus perhibuit testimonium. Ita absolutis omnium animis, intra conscientiam communionis, nec non etiam in societatem receptus, concilioque ascitus est. Agi deinde cœptum: repertique pravæ hæresis auctores, atque ab Ecclesiæ corpore avulsi. In eo numero fuere, o Georgius ab Alexandria, Acacius, Eudoxius, Uranius, Leontius, Theodosius, Evagrius, Theodolus.
7 Ali po završetku sinode odlučeno je poslati poslanstvo caru koje će mu priopćiti što je učinjeno. I osuđenici krenuše k vladaru, dovoljno se uzdajući u snagu svojih drugova i naklonost cara. U međuvremenu car prisili poslanike Riminiske sinode s naše strane da se sjedine u zajedništvu s krivovjercima i preda im obrazac vjere koji su sastavili bezbožnici, obavijen varavim riječima, koji je pod skrivenom nevjerom govorio katolički nauk. Naime, riječ usija, kao tobože dvosmislenu i nepromišljeno upotrijebljenu od otaca, a ne proizašlu iz autoriteta Pisama, pod prividom lažnoga razloga ukidao je da se ne bi vjerovalo da je Sin iste biti s Ocem. Isti obrazac vjere priznavao je da je Sin sličan Ocu, ali iznutra je bila pripravljena prijevara da bude sličan, a ne jednak. Tako su poslanici otpušteni, a prefektu je naloženo da ne raspusti sinodu prije nego što svi potpisima izjave da pristaju na napisanu vjeru. A ako bi se tko upornije opirao, samo ako taj broj bude manji od petnaest, neka bude protjeran u progonstvo. Ali kad su se poslanici vratili, premda su se izgovarali carskom silom, uskraćeno im je zajedništvo.
7 Sed confecta synodo, decreta ad Imperatorem legatio, quæ gesta insinuaret. Damnati quoque ad Regem profecti, satis freti sociorum viribus, et Principis societate. Interea Legatos Ariminensis Concilii ex parte nostrorum compellit Imperator uniri hæreticorum communioni: eisdemque conscriptam ab improbis fidem tradit, verbis fallentibus involutam, quæ Catholicam disciplinam, perfidia latente, loqueretur. Namque Usiæ verbum tamquam ambiguum, et temere a Patribus usurpatum, neque ex auctoritate Scripturarum profectum, sub specie falsæ rationis abolebat, ne unius cum Patre substantiæ Filius crederetur. Eadem fides similem Patri Filium fatebatur: sed interius aderat fraus parata, ut esset similis, non esset æqualis. Ita dimissis Legatis, Præfecto mandatum, ut synodum non ante laxaret, quam conscriptæ fidei consentire se omnes subscriptionibus profiterentur. Ac, si qui pertinacius obsisterent, dummodo is numerus intra quindecim esset, in exilium pellerentur. Sed regressis Legatis, licet vim regiam deprecantibus, negata communio.
8 Doista, kad se saznalo što je odlučeno, nastala je još veća pomutnja stvari i namjera: zatim se polako većina naših, što svladana slabošću duha, što zamorom od boravka u tuđini, predala protivnicima, koji su već nakon povratka poslanika bili nadmoćni i držali crkvu iz koje su naši bili istisnuti. Kad se jednom dogodio prijelom duhova, u gomilama su prelazili na drugu stranu, sve dok se broj naših nije smanjio na dvadeset. Ali oni su, što su bili malobrojniji, bili to snažniji: a najpostojanijima među njima smatrali su se našp Fegadije i Servacije, biskup Tongerena. Njih, jer nisu popustili prijetnjama i zastrašivanjima, Taur salijeće molbama i plačući zaklinje da donesu blaže odluke: da biskupi zatvoreni unutar jednoga grada provode već sedmi mjesec, da im se, iscrpljenima surovošću zime i oskudicom, ne daje nikakva nada u povratak; kakav će napokon biti kraj? Neka slijede primjer većine i barem iz broja uzmu ugled. I doista, Fegadije izjavi da je spreman na progonstvo i na svaku kaznu na koju bi bio pozvan, ali da neće prihvatiti vjeru koju su sastavili arijanci. Tako se u tom nadmetanju oteglo nekoliko dana. Kad su malo napredovali prema miru, polako i on sam popusti te naposljetku bude svladan predloženim uvjetom. Naime, Valens i Ursacije tvrdili su da se sadašnja vjera, sastavljena na katolički način i iznesena od istočnjaka na carev poticaj, odbacuje s bezbožnošću, te kakav bi bio kraj neslogama ako bi se Zapadnjacima ne sviđalo ono što se svidjelo istočnjacima? Naposljetku, ako im se čini da je išta u sadašnjoj vjeri nedovoljno potpuno izraženo, neka sami dodaju što smatraju da treba dodati, a oni će dati pristanak na ono što bude dodano. Ta povoljna izjava bi primljena sklonošću sviju duhova, i naši se više nisu usudili opirati, želeći već na bilo koji način privesti stvari kraju. Zatim su se počele objavljivati vjeroispovijesti koje su sastavili Fegadije i Servacije: u njima se najprije osuđuje Arije i sva njegova nevjera, a uostalom Sin Božji se ne proglašava također jednakim Ocu, bez početka i bez vremena. Tada Valens, tobože pomažući našima, doda rečenicu u kojoj se krila potajna varka: da Sin Božji nije stvorenje kao ostala stvorenja; i prijevara te izjave zavara slušatelje. Jer tim riječima, kojima se nijekalo da je Sin sličan ostalim stvorenjima, ipak se proglašavao stvorenjem, samo uzvišenijim od ostalih. Tako nijedna strana nije mogla smatrati da je posve pobijedila niti da je pobijeđena, jer je sam obrazac vjere bio u korist arijanaca, a naknadno dodane vjeroispovijesti u korist naših: osim one koju je dodao Valens, koja tada nije bila shvaćena, nego je tek kasno opažena. Na taj je način koncil raspušten, započet dobrim početkom, a dovršen sramotnim svršetkom.
8 Enimvero compertis quæ decreta erant, major rerum et consiliorum perturbatio: dein paullatim plerique nostrorum, partim imbecillitate ingenii, partim tædio peregrinationis evicti, dedere se adversariis, jam post reditum Legatorum superioribus, et ecclesiam nostris inde detrusis obtinentibus. Factaque semel inclinatione animorum, catervatim in partem alteram concessum: donec ad viginti usque nostrorum numerus imminutus est. Sed hi quanto pauciores, tanto validiores erant: constantissimusque inter eos habebatur noster p Fægadius, et Servatio Tungrorum Episcopus. Hos, quia minis et terriculis non cesserant, Taurus precibus aggreditur, aclacrymans obtestatur, mitiora uti consulerent. Clausos intra unam urbem Episcopos jam septimum mensem agere: injuria hiemis et inopia confectis, nullam spem reversionis dari: quis tandem esset finis? sequerentur plurium exemplum auctoritatem saltem ex numero sumerent. Et enimvero Fægadius paratum se exilio, atque ad omne supplicium, in quod deposceretur, profiteri, se ab Arrianis conceptam fidem non recepturum. Ita in hoc certamine aliquot dies tracti. Ubi parum ad pacem proficiebant, paullatim et ipse infractior, ad extremum proposita conditione evincitur. Namque Valens et Ursatius affirmantes, præsentem fidem Catholica ratione conceptam, ab Orientalibus, Imperatore auctore, prolatam, cum piaculo repudiari, ut quis discordiarum finis foret, si quæ Orientalibus placuisset, Occidentalibus displiceret? Postremo si quid minus plene præsenti fide editum videretur, ipsi adderent, quæ addenda putarent: præbituros se, in his quæ essent adjecta, consensum. Favorabilis professio pronis omnium animis excepta: nec ultra nostri repugnare ausi, jam quoquo modo finem rebus imponere cupientes. Dein conceptæ a Fægadio et Servatione professiones, edi cœpere: in quis primum damnatur Arrius, totaque ejus perfidia: ceterum non etiam Patri æqualis, et sine initio, sine tempore Dei Filius pronuntiatur. Tum Valens, tamquam nostros adjuvans, subjecit sententiam, cui inerat occultus dolus: Filium Dei non esse creaturam sicut ceteras creaturas; fefellitque audientes fraus professionis. Etenim his verbis, quibus similis esse ceteris creaturis Filius negabatur, creatura tamen, potior tantum ceteris, pronuntiabatur. Ita neutra pars vicisse se penitus, aut victam putare poterat: quia fides ipsa pro Arrianis, professiones vero postea adjectæ pro nostris erant: præter illam quam Valens subjunxerat, quæ tum non intellecta, sero demum animadversa est. Hoc vero modo Concilium dimissum bono initio, fœdo exitu est consummatum.
9 Stoga arijanci, dok su im stvari tekle odviše povoljno i po želji, pohrle u Carigrad caru: ondje zatečene poslanike Seleucijske sinode carskom silom prisile da po uzoru na Zapadnjake prihvate onu opaku vjeru. Većina onih koji su odbijali, izmučena nepravednim zatvorom i glađu, predala je zarobljenu savjest. Mnogi koji su se postojanije opirali bili su lišeni biskupstva i otjerani u progonstvo, a na njihovo su mjesto postavljeni drugi. Tako su, kad su najbolji svećenici bili ili prestrašeni strahom ili odvedeni u progonstvo, svi popustili nevjeri nekolicine.
9 Igitur Arriani rebus nimium prospere et secundum vota fluentibus, Constantinopolim ad Imperatorem concurrunt: ibi repertos Seleuciensis synodi legatos, vi regia compellunt, exemplo Occidentalium, pravam illam fidem recipere. Plerique abnuentes injuriosa custodia ac fame vexati, captivam conscientiam dedere. Multi constantius renitentes, adempto Episcopatu in exilium detrusi, atque in eorum locum alii dati. Ita optimis Sacerdotibus aut metu territis, aut exilio deductis, perfidiæ paucorum cuncti concesserant.
10 Ondje je tada bio nazočan Hilarije, koji je iz Seleucije slijedio poslanike bez ikakvih sigurnih naloga o sebi, iščekujući carevu volju hoće li mu možda biti zapovjeđeno da se vrati u progonstvo. Kad je on opazio krajnju pogibelj za vjeru, da su Zapadnjaci prevareni, a istočnjaci zločinom svladani,q predavši javno tri spisa, zatražio je audijenciju kod vladara da pred protivnicima raspravlja o vjeri. To su pak arijanci svim silama odbili. Naposljetku mu je, kao tobožnjem rasadniku nesloge i smutljivcu Istoka, zapovjeđeno da se vrati u Galiju, bez oprosta od progonstva. Ali kad je prošao gotovo čitav svijet zaražen zlom nevjere, kolebajući se u duhu i uzburkan velikim teretom briga, dok se većini činilo da ne treba stupati u zajedništvo s onima koji su prihvatili Riminisku sinodu, prosudio je najboljim sve pozvati na popravak i pokoru; čestim koncilima unutar Galije, dok su gotovo svi biskupi priznavali zabludu, osuđuju ono što je učinjeno u Riminiju i obnavljaju vjeru Crkava u prijašnje stanje. Zdravim se savjetima opirao Saturnin, biskup Arlesa, čovjek doista najgori, zla i pokvarena duha: štoviše, osim ljage krivovjerja, dokazan u mnogim i neizrecivim zločinima, izbačen je iz Crkve. Tako su snage stranke, izgubivši vođu, bile slomljene.r Patern također iz Périgueuxa, jednako bezuman, ne odbijajući ispovjediti nevjeru, bio je lišen svećeničke službe, a ostalima je dano oproštenje. Kod sviju je ostalo utvrđeno da su naše Galije zaslugom jedinoga Hilarija oslobođene bezbožnosti krivovjerja. Uostalom, Lucifer je tada u Antiohiji bio posve suprotna mišljenja. Toliko je naime osudio one koji su bili u Riminiju da se odijelio i od zajedništva onih koji su ih primili uz zadovoljštinu ili pokoru. Ne bih se usudio reći je li to odlučio ispravno ili pogrešno. Paulin i Rodanije preminuli su u Frigiji. Hilarije je šeste godine nakon što se vratio umro u domovini.a Pisac radi kratkoće spaja dva koncila, kako smo napomenuli u § 4. Koncil u Arlesu održan je godine 353., zatim Milanski 355., a onaj u Béziersu 356. Usporedi Baronija pod navedenim godinama i Sirmonda, 1. svezak, Conciliorum Galliae.b Sv. Hilarije u fragmentima: U gradu Arlesu moj brat i suslužitelj Paulin, biskup Crkve u Trieru, nije se pomiješao s njihovom propašću i pretvaranjem. I kakva je bila ta osuda, izložit ću: odvraćajući od nje svoju volju, od biskupa je proglašen nedostojnim Crkve, a od vladara dostojnim progonstva. O sv. Paulinu govorit ćemo 21. kolovoza.c Sv. Euzebije štuje se 1. kolovoza, Dionizije 25. svibnja. O Luciferu ćemo govoriti 20. svibnja. Giselin smatra da treba čitati a Carali: ispravno. Caralis kod Ptolemeja, 3. knjiga, kod drugih Carales, najslavniji je grad Sardinije i sada sjedište kraljevskoga namjesnika.d Na samrti ga je krstio arijanski biskup Euzojije. Sokrat, 2. knjiga, 46. poglavlje.e Karlo Sigonije čita: biva postavljen biskup Auksencije. O tom uljezu govore sv. Atanazije, epist. ad solitariam vitam agentes, i sv. Ambrozije u govorima protiv Valentinijana.f Baronije pod godinom Kr 356., broj 409, ispravlja prema starijem primjerku, kao i Catel: također Rodanija, biskupa Toulousea. Njegova progonstva spominje sv. Jeronim u Chroniconu. U životopisu sv. Atanazija i kod Marijana Škota naziva se Rodan. Nigdje ga još nismo našli upisana u katalog svetaca, premda je sigurno da je u progonstvu umro jednako kao i sv. Paulin iz Triera.g Sever je prije napisao da je sve vrijeme usmjerio prema konzulu Stilihonu, koji je bio konzul s Aurelijanom godine Kr 400., a to se slaže s ovom godinom 353., kada je održan Milanski koncil, nakon kojega su mnogi poslani u progonstvo, ali još ne i sv. Hilarije.h Sigonije sluti da su ove riječi glosa, jer pisac drugdje imenuje Hilarija bez naslova svetoga. Zatim, ne nalazi se to mjesto gdje bi sv. Hilarije rekao da je Ozije tada bio stariji od stotinu godina. Ali ne postoje nikakve njegove poslanice, koje je ipak napisao. Rekao je doduše Ozijeve buncarije u 1. knjizi, contra Constantium, tako da se uistinu čini da o njemu nije dobro mislio. Drugi Ozija opravdavaju, kao Baronije i Bivarije u komentaru uz Dextri Chronicon pod godinom 360., broj 2.i Taur je bio pretorijanski prefekt Italije. Spominje ga Marcelin, 21. knjiga. Tomu su se prefektu pokoravali ostali činovnici. To se dogodilo godine 359. Dvije godine poslije Taur je bio konzul s Florencijem.k Možda coacti. Galesini kod Giselina: pozvani i prebrojani.l Sigonije: života u oba slučaja izvrstan primjer.m Dva su dijela Frigije bila, Pakatijana i Salutaris, i svaki je imao vikara i namjesnika. Usporedi Notitiam Imperii Orientalis.n Sigonije čita volentem, jer da nije htio, suci mu ne bi bili primijenili silu.o O njima govore sv. Atanazije, lib. de synodis, Sokrat, 2. knjiga, 31. poglavlje, Sozomen, 4. knjiga, 21. poglavlje: ondje se Uranije naziva biskupom Tira, Akacije Cezareje Palestinske, Eudoksije Antiohije. Spise sinode opisuje sv. Hilarije, lib. contra Constantium, gdje unaprijed izjavljuje da je bio nazočan: bilo je nazočno ukupno 150 biskupa.p Drugdje Fogadije, Sobadije, Fedarije, Febadije; ispravnije, po sudu Scaligera, Febadije, pučki sv. Fiary, biskup Agena u Akvitaniji, štuje se 25. travnja; naslijedio ga je Gavidije, kojega ovdje navodi Sever. Sv. Servacije ili Servacion štuje se 13. svibnja.q Ova tri spisa ne postoje. Bili su drukčiji od knjiga adversus Constantium, o kojima je prije bilo riječi. Vidi Baronija pod godinom Kr 360., broj 3.r Nedostaje u katalogu biskupa Périgueuxa kod Jeana Chenua i Claudea Roberta: ali prije tisućite godine Kristove nabrajaju samo sedam biskupa.
AUCTORE FORTUNATO.
10 Aderat ibi tum Hilarius, a Seleucia Legatos secutus, nullis certis de se mandatis, opperiens Imperatoris voluntatem, si forsitan redire ad exilium juberetur. Is ubi extremum fidei periculum animadvertit, Occidentalibus deceptis, Orientales per scelus vinci; q tribus libellis publice datis audientiam Regis poposcit, ut de fide coram adversariis disceptaret. Id vero Arriani maximopere abnuere. Postremo quasi discordiæ seminarium et perturbator Orientis, redire ad Gallias jubetur, absque exilii indulgentia. Verum ubi permensus est orbem pene terrarum, malo perfidiæ infectum, dubius animi, et magna curarum mole æstuans, cum plerisque videretur non ineundam cum his communionem, qui Ariminensem synodum recepissent, optimum factu arbitratus, revocare cunctos ad ad emendationem et pœnitentiam, frequentibus intra Gallias conciliis, atque omnibus fere Episcopis de errore profitentibus, apud Ariminum gesta condemnant, et in statum pristinum Ecclesiarum fidem reformant. Resistebat sanis consiliis Saturninus Arelatensium Episcopus, vir sane pessimus, et ingenio malo, pravoque: verumetiam præter hæresis infamiam, multis atque infandis criminibus convictus, Ecclesia ejectus est. Ita partium vires amisso duce infractæ. r Paternus etiam a Petrocoris æque vecors, nec detrectans perfidiam profiteri, sacerdotio pulsus: ceteris venia data. Illud apud omnes constitit, unius Hilarii beneficio Gallias nostras piaculo hæresis liberatas. Ceterum Lucifer tum Antiochiæ longe diversa sententia fuit. Nam intantum eos, qui Arimini fuerant, condemnavit, ut se etiam ab eorum communione secreterit, qui eos sub satisfactione vel pœnitentia recepissent. Id recte, an perperam constituerit, dicere non ausim. Paulinus et Rhodanius in Phrygia defuncti. Hilarius sexto anno postquam redierat, in patria obiit.
a Conjungit Auctor brevitatis ergo duo concilia, ut § 4 monuimus. Arelatense anno 353, inde Medialanense 353, Biterrense 356, habita sunt. Consule Baronium annis citatis et Sirmondum tomo 1, Conciliorum Gallia.
b S. Hilarius in fragmentis: In Arelatensi oppido frater et comminister meus Paulinus Ecclesiæ Trevirorum Episcopus, eorum se perditioni simulationique non miscuit. Et qualis fuit illa sententia, exponam, a qua referens voluntatem indignus Ecclesia ab Episcopis, dignus exilio a Rege est judicatus. De S. Paulino agemus xxi Augusti.
c Colitur S. Eusebius 1 Augusti, Dionysius 25 Maii. De Lucifero agemus 20 Maii. Putat Giselinus a Caralis legendum: recte. Caralis Plolomazo lib. 3, altis Caralis, clarissima Sardiniae civilas et sedes nunc regii Præfecti.
d Sub mortem baptizatus est ab Euzoio Ariano Episcopo. Socrates lib. 2, cap. 46.
e Carolus Sigonius legit: Episcopus Auxentius subrogatur. De eo intruso agunt S. Athanasius epist. ad solitariam vitam agentes. S. Ambrosius in orationibus ad Valentinianum.
f Baronius an. Ch. 356, num. 409, corrigit ex antiquiori exemplari, uti et Catellus, Rhodanium quoque Tolosanum Antistitem. Meminit ejus exilii S. Hieronymus in Chronico. Rhodanus dicitur in vila S. Athanasii et apud Marianum Scotum. Nusquam adhuc reperimus catologo Sanctorum adscriptum, cum tamen constet in exilio æque ac S. Paulinum Trevirensem esse mortuum.
g Scripsit Severus ante, omne tempus se in Stiliconem Consulem direxisse, qui fuit cum Aureliano an. Chr. 400, et convenit cum hoc anno 353, quo habitum Concilium Medialanense; ex quo plurimi missi in exilium nondum tamen S. Hilarius.
h Sigonius suspicatur verba hæc glossema esse, quod auctor alibi nominet Hilarium omisso titulo Sancti. Deinde locus ille non reperitur, ubi S. Hilarius dixerit tum centenario majorem fuisse Hosium. Sed nullæ ejus extant epistolæ; quas tamen scripsit. Dixit certe quidem Hosii deliramenta lib. 1, contra Constantium; ut vere videatur non bene de eo sensisse. Alii Hosium excusant, ut Baronius et Bivarius in Dextri Chronicon an. 360, num 2. i Taurus Præfectus Prætorio Italix fuit. Ejus meminit Marcellinus lib. 21. Illi Præfecto reliqui Magistratus parebant. Hæc acta anno 359. Biennio post Taurus cum Florentio Consul fuit. k Forte coacti. Galesinius apud Giselinum, acciti numeratique. 1 Sigonius, vite in utriusque egregium exemplum. m Dux erant Phrygiae Pacatiana et Salutaris, habebantque, singulæ vicarium et Præsidem. Consule Notitiam Imperii Orientalis. n Sigonius legit volentem; cui si noluisset, judices vim facturi non fuissent. o Agunt de his S. Athanasius lib. de synodis, Socrates lib. 2, cap. 31. Sozomenus lib. 4, cap. 21, ibi Uranius Tyri, Acacius Cæsarex Palæstinæ, Eudoxius Antiochiæ Episcopi vocantur. Acta synodi describit S. Hilarius lib. contra Constantium, ubi præsentem se adfuisse præsatur: adfuere universim Episcopi 150. p Al. Fogadius, Sobadius, Phoedarius, Febadius; rectius, censente Scalligero, Phoebadius, vulgo S. Fiary, Episcopus Agenensis in Agultania, colitur 25 Aprilis, successit ei Gavidius, quem hic cilat Severus. S. Servatius, seu Servatio 13 Maii colitur. q Tres hi libelli non extant. Alii erant a libris adversus Constantium, de quibus ante actum. Vide Baron. an. Christ. 360, num. 3. r Beest in catalogo Episc. Petragoricensium apud Joannem Chenu et Claudium Robertum: sed ante annum Christi millesimum tantum septem enumerant Episcopos.
AUCTORE FORTUNATO.
Liber I.
Liber I.
PREDGOVOR PISCA.
Svetomu gospodinu i zaslugama preblaženomu ocu,a papi Pascenciju, Fortunat.
Potaknut brižnom revnošću pobožnoga srca, preblaženi papa, neprestano se gorljivo vježbaš u božanskim djelima uz življenje po svetoj odluci i težiš da se u tome još više vježbaš, tako da je lako uočljivo da si za njegovanje crkvene stege i rođen i uzdignut, jer kao čuvar nepokolebljivo obdržavaš temelje drevnoga uređenja katoličkoga nauka te radi izgradnje preljubljenoga puka, kao dobar graditelj dodajući ponešto, žuriš dovršiti vrh zdanja, ne bez straha Božjega. Pretečen ljubavlju prema tom djelu, udostojao si se požuriti me da o djelima presvetoga muža Hilarija Ispovjedaoca, koji te od samih pelena pred svojim stopama, kao osobnogab slugu, prisno odgojio, uzvratim barem riječima za iskazani dar i, ako ne potpuno, a ono barem sažeto u nekom dijelu prikažem: kako bi, dok ušima stada na neki način odzvanja glas i život najdrevnijega pastira, i on odobrio službu, a i ti sam ne bi sakrio svoju odanost.
PRÆFATIO AUCTORIS.
Domino sancto, et meritis beatissimo Patri, Pascentio a Papæ Fortunatus.
Religiosi pectoris studio sollicitante commonitus, Papa beatissime, divinis in actibus cum sacri conversatione propositi jugiter exercitaris intentus, et intendis exercitandus: ut facile sit perspicuum, ad culturam Ecclesiasticæ disciplinae et fuisse te genitum et esse provectum; cum irrefragabiliter veteris dispositionis Catholici dogmatis fundamenta custos observas; et ad ædificationem plebis amantissimæ, veluti bonus instructor adjiciendo aliquid, culmen fabricæ continuare festinas, non sine timore divino. Cujus operis amore præventus, me dignatus es perurgere, quo de actibus sacratissimi viri Hilarii Confessoris, qui te ab ipsis cunabulis ante sua vestigia, quasi peculiaremb vernulam, familiariter enutrivit, ut impensi muneris vel verbac rependerem, et si non plene, vel quadam ex parte complexa perstringerem: quatenus dum gregis auribus vox quodammodo et vita pastoris antiquissimi resonaret, et ille probaret ministerium, et ipse tuum non celares affectum.
2 Ali kad mjerim malenkost svoga uma, toliko spoznajem snažnu neizmjernost bl. Hilarija da mi se gotovo čini jednakim moći to izreći i prstom dotaknuti nebo: osobito zato što je i bujna rječitost blaženoga (kako čujem) Jeronima odbila toga se latiti, procijenivši sebe dotle nedoraslim toj građi da je radije zašutio. Ja pak, kojemu ne pritiču nikakvi natapajući potoci znanja, kojega je jedva poprskala tanka kap siromašne strehe, ne dišući ništa iz vlastitoga izvora, kojom bih se smionošću usudio prema tim silnim rijekama, Eufratu bl. Hilarija i Nilu Jeronimovu, pružiti svoje suhe tokove, kad je o njemu i sve ono što su najučeniji muževi mogli reći manje nego što zaslužuje? I premda bi mi bilo razboritije diviti se presvetomu mužu nego govoriti, priličnije bi bilo povjeriti da ovo o bratu napiše bl. Ambrozije, kojemu su riječi cvjetale združene s krepostima. Ipak, iako uz svoju stidljivost vama iskazujem poslušnost, a onomu o kojemu nedostojno govorim možda nanosim nepravdu, vjerujemo da se po oproštenju prašta ono u čemu se griješi iz pobožnosti. I da preduga stranica ne bi prije rodila dosadu negoli potaknula slušatelja, iznesimo sada ponešto o njegovu životu.a Tako Venancije Fortunat u predgovoru pjesama koje je posvetio sv. Grguru, biskupu Toursa: Svetomu gospodinu i darom zasluga svetim oltarima pridruženomu i jednako uzdignutomu papi Grguru, Fortunat. Taj se naziv pape nekoć protezao šire negoli da bi pristajao samo rimskomu prvosvećeniku, te se posvuda susreće onomu tko makar površno zaviri u spomenike drevnih otaca koji su živjeli u 4. i 5. stoljeću, kao što na navedenom mjestu opaža Brower. O Pascenciju, biskupu Poitiersa, i piscu Fortunatu već je prije bilo govora.b Drugi čitaju vernaculum.c Rukopis sv. Maksimina ima rependeres.
Ženidba sv. Hilarija, biskupstvo, progonstvo.
Dakle, bl. Hilarije, biskup grada Poitiersa, bio je podrijetlom iz krajeva pokrajine Akvitanije, koja je od Britanskoga oceana udaljena gotovo devedeset milja. Među galiskim obiteljima nije bio nepoznat po svjetiljci plemenitosti, štoviše, povrh ostalih urešen milošću plemenita roda i pridodanim sjajem srca, izišao je kao blistava zvijezda Danica među zvijezdama. Od samih njegovih pelena tolika je mudrost dojila njegovo rano djetinjstvo da se već tada moglo razumjeti kako je Krist u svojim stvarima radi postizanja pobjede zapovjedio da mu se podigne potreban vojnik. Naposljetku, imajući suprugu i kćer, tako je puninom Gospodnjom predao njihove časne duše da se oblikuju po crkvenom pravilu da je, još uvijek u svjetovnom staležu, božanskom voljom posjedovao milost biskupa: tako se sam obuzdavao budnom stegom, kao da pokazuje budući lik, kako bi se u Kristovu hramu pripravio besprijekoran svećenik.
2 Sed cum mei ingenii brevitatem mensuro, adeo B. Hilarii immensitatem fortem cognosco, ut pene mihi videatur æquale, tam istud posse dicere, quam digito cælum tangere: præsertim quod etiam Beati (ut audio) Hieronymi torrens illud eloquium recusaverit attentare, qui huic materiei sese imparem eatenus judicaverit, ut taceret. Ego vero, cui nullius scientiæ irrigia fluenta succurrunt; quem vix stillicidii pauperis attenuata gutta perfudit, nihil proprio de fonte respirans; qua temeritate intæ ingentia flumina, Euphratem B. Hilarii, et Nilum Hieronymi, siccos velim cursus extendere, cum de illo, etiam doctissimi viri quidquid dicere potuerunt, minus est quam meretur? Et cum virum sanctissimum consultius mihi sit mirari quam loqui, æquabilius fuerat hæc B. Ambrosio de fratre scribenda mandare, cui verba virtutibus conjuncta florebant. Tamen etsi cum mea verecundia vobis quidem obedientiam, et illi impendo, de quo non digne loquor, fortasse injuriam: sed concedi per veniam credimus, quod devotione peccatur. Et ne protracta pagina fastidium potius generet, quam provocet auditorem, nunc de ejus vita proponamus.
a Ita Venantius Fortunatus in præfatione poematum, quæ S. Gregorio Episcopo Turonensi dicavit: Domno sancto et dote meritorum sacris altaribus adscito pariter et educto Gregorio Papæ Fortunatus. Hoc nomen Papæ latius olim patuit, quam ut in solum Romanum Pontificem conveniret, et passim occurrit vel leviter veterum monumenta Patrum, qui seculo 4 et 3 vixerunt, inspicienti: ut ad citatum locum observat Brawerus. De Pascentio Episcopo Pictaviensi, et Fortunato scriptore supra actum.
b Alii vernaculum.
c Ms. S. Max. rependeres.
S. Hilarii conjugium, Episcopatus, exilium.
Igitur B. Hilarius Pictavorum urbis Episcopus regionis Aquitaniæ partibus a oriundus fuit, quæ ab Oceano Britannico fere millibusb nonaginta sejungitur. Apud Gallicanas familias lampade nobilitatis non obscurus, imo magis præ cæteris gratia generositatis, nitore pectoris addito ornatus, quasi refulgens lucifer inter astra processit. Cujus a cunabulis tanta sapientia primitiva lactabatur infantia, ut jam tunc potuisset intelligi, Christum in suis caussis pro obtinenda victoria, necessarium sibi jussisse militem propagari. Denique conjugem habens et filiam, ita plenitudine Domini venerabiles animos Ecclesiasticæ regulæ tradidit informandos, ut adhuc in laicali proposito constitutus, divino nutu Pontificis gratiam possideret: ita seipsum propria disciplina coercebat intentus, quasi futuram speciem indicans, ut irreprehensibilis in templo Christi præpararetur Sacerdos.
4 Jer ono što se među smrtnicima još uvijek čini vrlo teškim, da itko bude toliko oprezan da se suzdrži od jela sa Židovima ili krivovjercima, toliko se presveti muž grozio neprijatelja katoličke vjere da s njima u prolazu nije imao zajedničku ne samo gozbu nego ni pozdrav. Izbjegavao je to potkrijepljen Davidovim primjerom, da mu druženje za stolom s krivovjercima ne bi postalo na sablazan. O najsavršenijega li laika, čijim nasljedovateljima žele biti i sami svećenici: kojemu živjeti nije bilo ništa drugo nego bojati se Krista s ljubavlju i ljubiti ga sa strahom! Njegovi sljedbenici trče k slavi, a oni koji odstupaju idu u kaznu: onomu koji vjeruje slijede nagrade, a onomu koji odbija muke. Opominjući sve na djelo pobožne vjere, sada poučavajući jedne o ispovijedanju neprocjenjivoga Presvetoga Trojstva, sada pozivajući ostale obećanjem nebeskoga kraljevstva, nije prestajao u puk sijati riječi istine koje obiluju plodom vjere.
4 Nam quod inter mortales adhuc valde videtur difficile, tam cautum esse quemquam, qui se a Judæis vel hæreticis cibo suspendat; adeo vir sanctissimus hostes Catholicæ religionis abhorruit, ut non dicam convivium, sed neque salutatio fuerit cum his prætereunti communis. Vitabat hæc Davidico suffultus exemplo, ne cum hæreticis mensam participando, fieret fieret illi in scandalum. O quam perfectissimum laicum, cujus imitatores ipsi etiam esse desiderant Sacerdotes: cui non fuit aliud vivere nisi Christum cum dilectione timere, et cum timore diligere! Cujus sequaces currunt ad gloriam; divertentes ad poenam: credenti succedunt præmia; recusanti tormenta. Qui omnes de piæ religionis opere commonens, nunc alios de confessione inæstimabilis sanctæ Trinitatis informans, nunc reliquos promissione regni cælestis invitans, non cessabat in plebem verba veritatis, fructu fidei redundantia, seminare.
5 Kad se to doznalo o sv. Hilariju, budući da se toliko svjetlo, sve i da je htjelo, nije moglo sakriti (jer je bilo nužno da tuđe tmine prenese u svjetlo), jednodušnom naklonošću puka, ili radije proglašenjem Duha Božjega, muž nekoć određen za otajstva, napokon je izabran za svećenika svetih oltara. Svakodnevno je u njemu rastao dobar glas, pratilac kreposti: niti je njegova slava bila zadovoljna time da rasvjetljuje samo okolne Galije, nego je ispunjavala tuđe narode i krajeve dok se širila milost njegovih zasluga, i tako se dogodilo da je po čitavu svijetu brzo vojevala slava blaženoga biskupa.
5 Quo cognito de S. Hilario, quoniam tantum lumen, etsi voluisset, latere non potuit; (quippe necessarium, ut alienas tenebras in lucem transferret;) concordante favore populi, aut potius Dei spiritu proclamante, vir olim mysteriis deputatus, aliquando sacris altaribus Sacerdos electus est. Crescebat in eo quotidie opinio, famulatrix virtutum: nec erat fama ejus contenta circumjectas tantum Gallias illustrare, sed exteras nationes et regiones implebat, meritorum gratia percurrente, idque actum est, ut in toto orbe velociter beati Pontificis gloria militaret.
6 Dakle, u vrijeme cara Konstancija, kad je arijansko krivovjerje iz otrovnoga korijena nicalod otrovnim cvijetom, tada se presveti muž, lišen straha, a odjeven žarom vjere, kao stjegonoša ratnik probijao kroz sredinu bojnih redova, usred neprijateljske rike i krivovjerskih mačeva, siguran u Kristovu ljubav: nimalo se ne bojeći svoje smrti, nego strahujući jedino od toga da bi šteta nanesena vjeri, ne daj Bože, mogla prevladati. Stoga su biskupie Valens i Ursacije, koji su uporno nastojali opakim krivovjerjem uznemirivati Crkvu Božju, nagovorili cara da najučenijega muža o kojemu govorimo, te Dionizija Milanskoga i Euzebija Vercellijskoga osudi na progonstvo. Ništa naime krivovjerac nije mogao postići pred nepobjedivom rječitošću sv. Hilarija: nadao se naime neprijatelj vjere da će moći navući neke magle na katolički sjaj ako takav muž, gurnut u progonstvo, izostane iz borbe: jer ako bi se koji izopačenik htio s njime sukobiti, kao nijem i hrom, niti je mogao izustiti riječi niti trčati odgovorima, nego bi, kao plivajući na pučini, potonuo pred valom njegove rječitosti. Stoga je, poslan u progonstvo u Frigiju, pokrajinu Azije, zahvaljivao na umnoženju kreposti: jer koliko se god radi Kristova imena dalje udaljavao od vlastitoga tla, toliko je zasluživao postati bliži nebu.
6 Igiturc Constantii Imperatoris tempore, cum Ariana hæresis, venenata de radiced flore toxico pullularet, tunc vir sanctissimus timore nudus, fidei fervore vestitus, quasi signifer belligerator per medias acies inter hostiles fremitus, inter hæreticos gladios se ingerebat, Christi caritate securus: nihil de sua morte formidans, illud solum metuens, ne præjudicium religioni, quod absit, illatum prævaleret. Hinc ae Valente et Ursatio Episcopis, qui prava credulitate Ecclesiam Dei turbare pertinaciter insistebant, Imperatori persuasum est, ut virum eruditissimum, de quo loquimur, et Dionysium Mediolanensem, et Eusebium Vercellensem exilio condemnaret. Nihil enim poterat ante insuperabilem S. Hilarii facundiam hæreticus obtinere: sperabat enim hostis fidei, aliquas se nebulas splendori Catholico posse prætendere, si retrusus exilio vir talis a certamine defuiset: quoniam si quis perversus voluit cum illo confligere, ac si mutus et claudus, nec verba poterat proferre, nec responsionibus currere; sed quasi natans in pelago, ante fluctum ejus eloquentiæ mergebatur. Itaque in Phrygiam, Asiæ regionem, missus exilio, ad augmentum virtutis gratias egit: quia quantum pro nomine Christi longius discedebat de solo proprio, tantum merebatur fieri vicinior cælo.
7 Dok je on stigao na željeno mjesto, ne smijemo prešutjeti ono što mu je s neba bilo darovano. U to je vrijeme, naime, po objavi Duha Svetoga spoznao da je njegovu preblaženu kćerf Apru, koju je s majkom ostavio u Poitiersu, neki vrlo plemenit, prebogat i najljepši mladić nastojao vezati uza se vezom ženidbe. Ali on joj je posredovanjem neprestane molitve bio priskrbio nebeskoga zaručnika bez ljage. Ubrzo je, našavši priliku, vlastitom rukom potpisanu poslanicu uputio kćeri, začinjenu dostatnom solju i kao natopljenu miomirisnim pomastima, koja se u Poitiersu čuva kao dragocjeni dar: dajući joj na znanje da joj je brižni otac priskrbio takva zaručnika čijag plemenitost uzlazi na nebesa, ljepota nadmašuje usporedbu s ružama i ljiljanima, oči zasjenjuju sjaj dragulja, odjeća nadvisuje bjelinu snijega, uresi blistaju neprocjenjivim sjajem, bogatstva u sebi obuhvaćaju kraljevstva, mudrost izvire neshvatljiva, slatkoća nadmašuje med iz saća, čistoća ostaje neokaljana, miris odiše milinom, a riznice traju bez nestajanja. Dodaje stoga u opomenama da se kći, odijeljena od majke, nikomu ne pridruži prije negoli dočeka oca koji joj je obećan i zaručnika koji će jednako doći s obećanjem. To je Apra slatko primila i, kao da u očevoj poslanici grli budućega zaručnika, poslušala je opomenu ne vežući se ni za koga u ženidbi. A kako je prispjela k tomu zaručniku, čuva se mjesto u nastavku.a Da je rođen u Poitiersu, piše sv. Jeronim Pauli i Eustohiji u predgovoru 2. knjige Comment. in epist. S. Pauli ad Galatas: Hilarije, kaže, Rona latinske rječitosti, Gal je i rođen u Poitiersu. Vidi uvodne rasprave § 3.b Drugi čitaju osamdeset.c Konstancije je s braćom Konstantinom i Konstansom počeo vladati 22. svibnja godine 337., a sam godine 350. Tada je arijanska nevjera, koja se iz straha pred Konstantinom Velikim, a zatim na Zapadu pred Konstansom dotle donekle suzdržavala, podigla glavu.d Drugi čitaju floris toxici.e Sulpicije Sever, 2. knjiga hist. Vođama toga zla smatrali su se Ursacije iz Singidunuma, Valens iz Murse itd. Sv. Atanazije u Apol. 2, contra Arianos naziva ih Panoncima, a u disput. 1, contra Arianos kaže da su od početka kao početnici u katekizmu bili poučeni od Arija. O Singidunumu smo govorili malo prije kad i o Hermilu i Stratoniku. Mursa, kod Ptolemeja Mursia colonia, grad je Donje Panonije.f Kod drugih se naziva Abra, štuje se 13. prosinca. Odatle Bellarmino zaključuje da je poslanicu Apri zasigurno napisao sv. Hilarije, koju je Erazmo bio nazvao lažnom.g Ovo je preuzeto iz same poslanice.
7 Qui dum ad locum pervenisset optabilem, nobis tacendum non est, quod illi divinitus concessum est. Nam eo tempore, sancto sibi Spiritu revelante, cognovit quod Beatissimamf Apram filiam suam, quam cum matre Pictavis reliquerat, quidam juvenis nobilissimus, prædives, pulcherrimus, conjugii vinculo sibi quæreret adnectendam. Sed ipse interventu orationis assiduæ, cælestem illi sponsum sine contaminatione providerat. Mox opportunitate reperta, manu propria subscriptam filiæ direxit epistolam, sufficienti sale conditam, et velut aromaticis unguentis infusam, quæ tenetur Pictavis pro munere conservata: indicans ei quod talem sponsum anxius pater illi providisset, cujusg nobilitas cælos ascenderet, pulchritudo rosarum et liliorum comparisonem præcederet, oculi gemmarum lumen obnubilarent: vestis candorem nivis opprimeret, ornamenta inæstimabili fulgore vernarent, divitiæ intra se regna concluderent, sapientia incomprehensibilis emanaret, dulcedo favi mella postponeret, pudicitia incontaminata persisteret, odor suavitate fragraret, thesauri sine defectione constarent. Addit ergo monitis, ut filia nulli se prius a matre divisa conjungeret, quam ut patrem expectaret sibi pollicitum, et sponsum pariter cum promissione venturum. Quod Apra dulciter excipiens, et quasi sponsum futurum in epistola pa tris amplectens, admonitionem secuta est, nulli se in conjugio resolvens. Sed qualiter ad illum sponsum pervenerit locus in sequenti servatur.
a Pictavis natum scribit S. Hieronymus ad Paulam et Eustochium in præfatione lib. 2 Comment. in epist. S. Pauli ad Galatas: Hilarius, inquil, Latinæ eloquentiæ Rhodanus, Gallus et Pictavis genitus est. Vide prolegomena § 3.
b Alii octoginta.
c Constantius cum fratribus Constantino et Constante capit imperare 22 Maii anni 337, solus vero anno 350. Tunc Ariana perfidia, quæ se Constantini Magni, ac deinde in Occidente Constantis metu hactenus aliquantulum continuerat, caput erexit.
d Alii floris toxici.
e Sulpitius Severus lib. 2 hist. Principes mali istius habebantur a Singiduno Ursatius, Valens a Mursa, etc. S. Athanasius Apol. 2, contra Arianos homines Pannonios vocat, et disput. 1, contra Arianos ait a principio ut novitios cathechismo ab Ario institutos. De Singiduno egimus paullo ante cum de Hermylo et Stratonico. Mursa, Ptolemæo Mursia colonia, oppidum est Pannoniæ inferioris.
f Aliis Abra dicitur, colitur 13 Decemb. Hinc colligi Bellarminus epistolam ad Apram, certo a S. Hilario scriptam, quam spuriam dixerat Erasmus.
g Ilæc ex ipsa epistola desumpta sunt.
Gesta in exilio, reditus in Galliam.
Gesta in exilio, reditus in Galliam.
U međuvremenu, dok se po čitavu svijetu širila izopačenost arijanskoga krivovjerja, općim carevim ediktom bi zapovjeđeno da se svi istočni biskupi okupe ua Seleuciji, gradu Izaurije, kako bi raspravili što misle o istini vjere. Tada je među ostalima,b već četvrte godine progonstva, sv. Hilarije iz Frigije u spomenuti grad,c uz putnu dozvolu koja mu je dana za putovanje, bio prisiljen doći na sinodu.
Interea cum toto orbe Arianae hæresis perversitas pullularet, dato generaliter Imperatoris edicto, jussum est, ut omnes orientales Episcopi apud a Seleuciam Isauriæ oppidum convenirent, disceptaturi quid sentirent de fidei veritate. Tunc inter reliquos,b quarto jam exilii anno, de Phrygia S. Hilarius in prædictum locum,c data sibi pergendi evectione, ad synodum venire compellitur.
9 Kad je on stigao u neku utvrdu, u nedjelju je ušao u hram: i ubrzod Florencija, poganska djevojka, probivši se kroz mnoštvo puka, snažnim je glasom posvjedočila da je onamo stigao sluga Božji, te pritrčavši k njegovim nogama nije prestala moliti dok s vjerom nije izmolila da je on sam obilježi znakom križa. Nju je slijedio otac Florencije i čitava obitelj, te su zavrijedili zajedno biti kršteni u ime Gospodnje. Ta je Florencija, ostavivši roditelje i prianjajući uz njegove stope, dovedena sve do Poitiersa. Propovijedala je pak da ima oca, ne onoga od kojega je rođena, nego onoga po kojemu je preporođena.
9 Qui quoddam castellum dum adisset, die Dominico ingressus est templum: moxqued Florentia puella gentilis, irrumpens multitudinem populi, voce magna servum Dei illuc advenisse testata est: et ad pedes ejus accurrens, non cessavit petere, nisi signum crucis ab ipso sibi fieri fideliter impetrasset. Quam Florentius pater secutus, et cuncta familia, in nomine Domini meruerunt pariter baptizari. Quæ Florentia, relictis parentibus, vestigiis ejus inhærens, usque Pictavos perducta est. Patrem vero se habere, non a quo generata est, sed per quem regenerata est, prædicabat.
10 A kad je stigao u Seleuciju, svi su ga primili s velikom naklonošću zbog toga što je božansko milosrđe takva najrazboritijega muža, prokušana osobitom učenošću, izvelo na prizor svijetu ondje gdje se imalo suditi o vjeri. Zatim su nakon ispitivanja neprijatelji bili prepoznati i svladani, a odluke sastavljene u pisanom obliku: noseći povoljan ishod sinode, caru se upućuje poslanstvo, s kojim je pošao i sv. Hilarije, premda mu to nije bilo naloženo, bojeći se da osuđena nevjera još uvijek ne bi disala protiv vjerskih dogmi.
10 Cumque Seleuciam pervenisset, magno favore a cunctis exceptus est, eo quod divina misericordia talem prudentissimum virum, et singulari eruditione compertum, in spectaculum mundi produxerit, ubi erat de fide censendum. Hinc post examinationem agnitis hostibus et oppressis, decretis in scripto conditis: prospera gerens synodi ad Imperatorem dirigitur legatio: cum qua perrexit S. Hilarius, quamvis ei non fuisset injunctum, metuens ne adhuc contra religionis dogmata respiraret damnata perfidia.
11 Ali predugo bi bilo razlagati kako se na Riminiskoj sinodi vješto sročenim spomenom, dok je jedno iz drugoga proizlazilo, krivovjerska prijevara uvukla zmijskim puzanjem, te kako je poslije carevom nepravednošću ista kleveta nanesena seleucijskim poslanicima. Spoznajući to, Kristov borac bl. Hilarije teško tuguje što je u Riminiju prevladala đavlova laž, toliko da je i istočne krajeve slično zarazila sročenim krivotvorjem opačine. Predavši pak caru tri spisa, izlio je molbe da mu, kad se u njegovoj nazočnosti okupe protivnici, bude dopušteno raspravljati o vjeri protiv krivovjeraca, da laž ne bi zasjenila istinu, da nepravda ne bi nadvladala pravednost, da se car ne bi opirao Bogu, da se nevjera ne bi bunila protiv vjere.
11 Sed disserere longum est, qualiter in Arimensi synodo composita mentione, aliud ex alio referens fraus hæretica, serpentino lapsu subrepserit: et quomodo postea Legatis Seleucensibus per Imperatoris iniquitatem ipsa est illata calumnia. Quod athleta Christi B. Hilarius agnoscens, graviter dolet apud Ariminum diaboli prævaluisse mendacium; intantum ut et Orientales partes similiter composito pravitatis fuco inficeret. Imperatori autem tribus libellis oblatis, preces effudit, ut in ejus conspectu collectis adversariis, esset ei contra hæreticos disceptandi de religione licentia, ne veritatem falsitas obumbraret, ne iniquitas æquitati prævaleret, ne Imperator Deo resisteret, ne fidei perfidia rebellaret.
12 Stoga Valens i Ursacije, prestrašeni krivnjom savjesti, jer su odmah uviđali da će, ako se dade prilika za nadmetanje, biti oboreni Hilarijevim pobijanjem, nagovaraju carev duh, već velikim dijelom zarobljen, da samoga Božjeg muža požuri natrag u Galiju, govoreći da uz njegovu nazočnost krivovjerske spletke ne mogu napredovati. Pod tom se izlikom, prisiljen, vraća u Galiju, smatrajući da podnosi još teže progonstvo jer ondje ostavlja pomutnju Crkve ne postigavši svršetak rasprave. O blaženoga li biskupa, koji je u krajnjoj pogibelji, dok mu je i sudac bio neprijatelj, pristupio carskom sudištu bez straha od muka! Uistinu je svim srcem ljubio Kristovo kraljevstvo onaj koji se na carskom prijestolju nije bojao Konstancija. Jer time što se za Gospodina tako izlagao očitoj opasnosti, želio je mučeništvo da nije nedostajalo krvnika: pa ipak je duh primio slavu, premda vrijeme nije donijelo kaznu. Ali svjedočim da je on sam tada po božanskoj volji bio sačuvan radi popravka mnogih. Jer usta mnogih priznaju da je gotovo čitav svijet, smeten teškom zabludom, po čestim sinodama održanima u Galiji posredstvom Hilarija bio priveden na put istine. Kakva je pak razlika u tome je li za sebe radi vječnoga života postao mučenikom ili je dulje živio da ostali ne bi propali? Dakle, premda presvetu dušu nije oduzeo mač progonitelja, on sam ipak nije izgubio palmu mučeništva.
12 Unde Valens et Ursatius, conscientiæ reatu perterriti; quoniam si daretur facultas certandi, mox se recognoscebant Hilarii contentione prosterni, solicitant Imperatoris animum, jam magna ex parte captivum, ut ipsum Dei virum redire ad Gallias perurgeret, dicentes, illo præsente hæretica non posse machinamenta proficere. Quo obtentu, ad Gallias compulsus revertitur, putans amplius se pati exilium, quod illic perturbationem Ecclesiæ relinquebat, termino disceptationis non consecuto. O beatum Ponti ficem, qui in summo discrimine, inimico etiam sibi judice, adiit tribunal Imperii, sine timore tormenti! Vere totis visceribus diligebat Christi regnum, qui non formidabat in principatu Constantium. Nam quod se pro Domino sic ingerebat aperto periculo, optabat martyrium, si non defuisset percussor: et tamen animus sumpsit gloriam, etsi tempus non intulit pœnam. Sed hunc ipsum divino nutu tum servatum testificor, pro correctione multorum. Nam pene totum mundum gravi errore confusum, factis sæpius in Gallia synodis, per Hilarium fuisse ad viam veritatis adductum, confitetur lingua multorum. Quid autem interest, vel sibi pro æterna vita factum fuisse Martyrem, vel amplius vixisse, reliqui ne perirent? Igitur sanctissimam animam etsi gladius persecutoris non abstulit, ipse tamen palmam martyrii non amisit.
13 I tako, dok se Hilarije vraćao u svoj zavičaj, tada mu je bl. Martin, jednako neskriven svjetlom zasluga, kojega je isti sv. Hilarijee poslije postavio za egzorcista, doznavši za njegov dolazak, žurno pošao u susret u Rim. Kad je doznao da je već prošao, slijedio ga je sve do Galije. Niti bi naime Martin, koji je još kao katekumen zavrijedio vidjeti Krista ogrnuta svojim plaštem, pobožno pošao njemu u susret da u njemu nije predvidio duh u svemu ispunjen otajstvima. I nije čudo ako je onaj koji je najprije vidio Boga u siromahu poslije prepoznao da on prebiva u učitelju.
13 Itaque dum regrederetur Hilarius ad propria, tunc B. Martinus, æque meritorum lumine non absconsus, qui ab eodem S. Hilario exorcista est e postea constitutus, cognito ejus adventu, Romam festinanter occurrit. Quem cum jam præterisse cognosceret, eum usque ad Gallias est consecutus. Neque enim Martinus, qui adhuc catechumenus Christum chlamyde sua tectum videre meruit, illi devotus occurreret, nisi per omnia mysteriis plenum in eo spiritum prævidisset. Nec mirum, si ille, qui Deum prius vidit in paupere, postea illum habitare cognosceret in Doctore.
14 Ne priliči nam ni ono tako glasovito čudo prešutjeti. Kad se naime približavaof otoku Gallinariji, iz pripovijedanja susjeda doznao je da se ondje bez broja vuku golema klupka zmija: i zbog toga, premda im se taj otok činio bliskim, zbog nepristupačnosti mjesta izgledao im je udaljeniji od Afrike. Čuvši to, muž Božji, osjećajući da mu od borbe sa zvijerima dolazi pobjeda, u ime Gospodnje, uz pomoć križa koji je išao pred njim, siđe na otok, a kad su ga ugledale, zmije se dadoše u bijeg ne podnoseći njegov pogled. Tada zabivši štap u zemlju, kao među dokle smiju izlaziti, snagom je kreposti označio granicu: i više im nije bilo dopušteno zauzeti ono što je zabranio, kao da taj otok nije kopno nego more, jer su se uvijek bojale dotaknuti onaj dio: lakše im je bilo prijeći more nego njegovu riječ. O nepromjenjive li međe od riječi stopala! Pokazuje se koliko je bolji drugi Adam od staroga. Onaj je poslušao zmiju, a ovaj ima sluge koji mogu zapovijedati zmijama. Onaj je po zvijeri bio izbačen iz rajskoga prebivališta, a ovaj je iz njihovih legla istjerao zmije. Odložila je zmija drevnu laž kad je naučila ispuniti zapovijed. O slatki ig čisti lijeku Hilarijev, pred kojim su bez odlaganja protjerani otrovi. Dodao je zemlju ljudima jer se na mjesto nemani doseljavaju stanovnici. Ali vratimo se na redoslijed.a Ova je sinoda započeta 27. rujna godine Kr 359. pred Lauricijem, namjesnikom Izaurije, i komesom Leonom. Sokrat, 4. knjiga, 31. poglavlje.b Isto pišu gore Sever i Grgur iz Toursa, lib. de gloria Conf; 2. poglavlje.c Sever ima data evectionis copia, to jest, kako tumači Sigonije, jamstvo sigurnoga putovanja. Tako se čita u 12. knjizi Codicis, de cursu publico: Naša je vedrina udijelila pravo putne opskrbe kad nastane potreba putovanja k nama.d Saussay u dodatku uz Martyrol. Gallicanum iz spomenika Crkve u Poitiersu navodi njezin rođendan 4. prosinca. Druga slavna djevica koju je poučio sv. Hilarije, sv. Trijazija, štuje se 16. kolovoza.e Čini se da je ova riječ poslije nečija glosa i da se pogrešno uvukla, jer bez nje smisao stoji; a Sulpicije Sever u njegovu životopisu kaže da je sv. Martin zaređen za egzorcista prije progonstva sv. Hilarija. O susretu isti Sulpicije piše ovako: Kad je sv. Martin doznao da je sv. Hilariju vladarevim kajanjem dopušten povratak, pokušao mu je poći u susret u Rim te je otputovao u Grad. Kako je Hilarije već bio prošao, tako ga je slijedio u stopu.f Na otok Gallinariju sv. Martin se, po svjedočanstvu Sulpicija u njegovu životopisu i Sozomena, 3. knjiga, 13. poglavlje, bio povukao iz Milana zbog Auksencijeva progonstva: odatle je izišao da pozdravi Hilarija na povratku iz progonstva. Taj je otok, kako kaže Sozomen, malen i bez zgrada, u Tirenskom ili Ligurskom moru, nasuprot Ligurskim gorama i Albingaunumu, pa ga Talijani sada pučki zovu Isola d'Albenga. Varon, 3. knjiga de re rustica, 9. poglavlje, i Kolumela, 8. knjiga, 2. poglavlje, prenose da je nazvan po mnoštvu poljskih ili divljih kokoši. Da je ondje zatim podignuta crkva sv. Hilariju, pripovijeda Beauvais, 14. knjiga, 51. poglavlje, prigodom ovoga čuda: Neki je dječak, kaže, dok je zaspao uz živicu, ležeći otvorenih usta, pripravio zmiji ulaz u sebe. Doznavši to, njegovi roditelji odlučiše s njime poći u baziliku sv. Hilarija na otoku Gallinariji, sagrađenu nakon istrebljenja zmija. I budući da ondje (kako se pripovijeda) nijedna zmija ne može živjeti, bojali su se da zmija, kad dječak stupi na otok, ne ugine u njegovu trbuhu: ali pouzdajući se u svečevu dobrotu, žurno dotrčaše na to mjesto te se ušavši odmah baciše ničice na pod crkve i jecajući zaklinjahu Boga i sv. Hilarija za dječakovo spasenje. Tada iz dječakovih usta bi izbljuvana, štoviše kao po zapovijedi iziđe zmija, te izišavši, odmah pred svima koji su bili nazočni ispustivši otrov, ugine. Isto čudo spominje Bouchet, 1. dio, 13. poglavlje. Ali on tvrdi da je dječak ozdravio u Poitiersu u bazilici sv. Hilarija, a ne na otoku Gallinariji. Kaže pak da mu je zmija ušla u usta nedaleko od onoga otoka s kojega je sv. Hilarije nekoć otjerao sve guje i zmije. Kaže da se taj otok nalazi kod Piktona i naziva ga Dyve. Zasigurno rukopis iz Ripatorija ovdje ima ovako: oko galiskoga otoka Dives. Bouchet smatra da se on nalazi kod stijena Primel. Nedaleko od La Rochellea zemljovidi u Aunisu pokazuju selo Yves i most d'Yves; možda je ondje bio i taj otok d'Yves: osim ako se u biskupiji Poitiers oko Montcontoura po rijeci Dive nije nazivao otok Diva ili Divi.
14 Illud etiam nobis non convenit tam nobile præterire miraculum. Nam cumf circa Gallinariam insulam propinquaret, relatione agnovit vicinorum, ibidem ingentia serpentium volumina sine numero pervagari: et ob hoc quamvis illis hæc insula videretur vicina, propter inaccessibilem tamen locum longius illis videbatur esse, quam Africa. Quo audito, vir Dei sentiens sibi de bestiali pugna venire victoriam, in nomine Domini, præcedente Crucis auxilio, descendit in insulam, eoque viso serpentes in fugam conversi sunt, non tolerantes ejus adspectum. Tunc baculum figens in terram, quasi metam, quousque deberent excurrere, virtutis potentia designavit: nec amplius libertas est illis occupare, quod vetuit; tamquam si hæc insula non sit terra, sed pelagus, dum semper illam partem verentur attingere: facilius erat illis mare transire, quam vocem. O immutabilem terminum, de sermone plantarum! Apparet, quantum est melior Adam secundus antiquo. Ille serpenti paruit: iste servos habet, qui possunt serpentibus imperare. Ille per bestiam de sede Paradisi projectus est: iste de suis cubilibus serpentes exclusit. Deposuit anguis antiquum mendacium, qui didicit implere mandatum. O Hilarii dulce medicamentum etg meracum, ante quem sine mora venena fugata sunt. Addidit terram hominibus, quia in loco belluæ incolæ transmigrant. Sed revertamur ad ordinem. a Inita hæc symodus 27 Septemb. an. Chr. 339, coram Lauricio Isauriæ Præside, et Leona Comite, Socrates lib. 4, cap. 31.b Idem scribunt Severus supra, et Gregor. Turonensis lib. de gloria Conf. cap. 2.c Severus, data evectionis copia, id est, ut Sigonius exponit, tuti iteneris fide. Ita legitur lib. 12 Codicis, de cursu publico: Evectionum copiam, cum proficiscendi ad nos necessitas fuerit, serenitas nostra largita est.d Saussaius in appendice ad Martyrol. Gallicanum, ex monumentis Ecclesiæ Pictaviensis refert ejus natalem 4 Decemb. Alia celebris Virgo a S. Hilario instituta S. Trïasia colitur 16 Augusti.e Videtur hæc vox postea glossema alicujus, et perperpam irrepsisse, cum sine ea sensus constet; et dicatur S. Martinus a Sulpitio Severo in ejus vita, ante exilium S. Hilarii Exorcista ordinatus. De occursu ita idem Sulpitius: Cum S. Martinus S. Hilario comperisset Regis pœnitentia potestatem indultam fuisse redeundi, Romæ ei tentavit occurrere, profectusque ad Urbem est. Cum jam Hilarius præteriisset, ita eum est vestigiis prosecutus.f Ad Gallinariam insulam S. Martinus, teste Sulpitio in ejus vita, et Sozomeno lib. 3, cap. 13, ob persecutionem Auxentii Mediolano secesserat: ex qua prodiit salutaturus ab exilio reducem Hilarium. Est hæc insula, ut ait Sozomenus, parva et ædificiorum expers, in mari Tusco sive Ligustico, contra montes Ligusticos et Albingaunum, unde nunc vulgo, Isola d'Arbenga dicitur Italis. Varro lib. 3 de re rustica cap. 9, et Columella lib. 8. cap. 2. tradunt a copia gallinarum rusticarum, sive silvaticarum diclam. Templum isthic S. Hilario deinde erectum narrat Bellovacensis lib. 14, cap. 51, occasione hujus miraculi: Quidam puer, inquit, dum ad sepem obdormivisset, jacens ore aperto, ingressum in se serpenti paravit. Quo comperto parentes ejus statuerunt eum secum ire ad basilicam S. Hilarii in Gallinaria insula post serpentium exterminationem exstructam. Et quia nullus (ut fertur) potest ibi vivere serpens, timebant forte ne puero insulam ingresso, coluber in ejus ventre moreretur: sed hoc in Sancti pietate constituentes, festinganter ad locum percurrunt, intrantesque mox se pavimento ecclesiæ prosternunt, Deum et S. Hilarium pro salute pueri gementes deposcunt. Tunc ore pueri evomitur, imo quasi jussus coluber progreditur, progressusque, veneno statim coram omnibus effuso qui aderant, moritur. Idem miraculum commemorat Bouchetus parte 1, cap. 13. Sed Pictavis in basilica S. Hilarii, non in Gallinaria insula vult curatum puerium fuisse. Verum in os ejus subiisse serpentem ait non procul ea insulae qua angues omnes ac serpentes S. Hilarius olim fugarat. Eam insulam ail apud Pictones esse et Dyve appellat. Certe ms. Ripatorii hic ita habet: circa Dives Galliarum insulam. Eam Bouchetus ad rupes Primalienses sitam opinatur. Haud procul Rupella Yves vicum exhibent tabulæ in Alnesio, et pontem d'Yves; forte isthic et insula illa d'Yves fuerit: nisi alia in Pictaviensi diæcesi circa Montcorlorum, a Divo amne insula Diva, aut Divi dicta sit.
Mortui suscitatio, obitus filiæ, uxoris, et ipsius Hilarii.
Mortui suscitatio, obitus filiæ, uxoris, et ipsius Hilarii.
Kad je vrativši se iz progonstva ušao u Poitiers, svi su jednodušno klicali s najvećom radošću zbog toga što je Crkva dobila natrag biskupa, a stado pastira: i kao da su se tada svi s njime vratili u domovinu, tako su oplakivali da su bez njega bili prognanici. I tako, dok je bl. Martinu zapovjedio da se zaustavi ub selu Ligugéu, božanskom je snagom bl. Martin ondje zavrijedio uskrisiti mrtvaca.
Cum de exilio regressus introvit Pictavis, summo favore plaudebant a omnes pariter, eo quod Ecclesia recepisset Pontificem, grex pastorem: et acsi omnes cum ipso tunc redissent ad patriam, ita sine illo se exules fuisse deflebant. Itaque B. Martinum inb vico Tegiaco dum præcepisset consistere, virtute divina meruit ibi B. Martinus mortuum suscitare.
16 Naposljetku je nakon nekoliko dana neko dijete umrlo bez preporođenja krštenjem, osuđeno na dvostruku smrt: izgubilo je sadašnje svjetlo, a nije bilo lišeno ni kazne budućega vijeka. Tada se majka preminuloga, koja više nije bila majka jer nije imala sina, bacivši se pred noge sv. Hilarija uz obilne suze, položila tijelo svoga djeteta vičući: Martin, još početnik, dozvao je u život mrtvoga katekumena: ti, biskupe, vrati, molim te, sina ili meni ili krštenju. Ti koji si priznat ocem puka, izmoli, zaklinjem te, da se ja zovem majkom. Dok je ona tako molila više suzama nego riječima, čovjek se Božji ganu samilošću te se pred očima puka, utječući se uobičajenom oružju, baci ničice na zemlju. Ubrzo se bljedilo preminuloga polako pretvori u rumenilo: hladni udovi, kad se vratio dah, postadoše topli: oči, otvorivši vrata vjeđa, prepoznaše strano svjetlo: glas, oblikovan udahnutim zrakom iz prebivališta prsa, prolomi se: korak se oživljen pruži svojim tragovima: i u stanje prijašnjega temelja obnovi se čitava građa. Čemu više riječi? Toliko je dugo svećenik ležao u prahu dok nisu zajedno ustali, starac iz molitve, a dijete iz smrti. Evo hvalevrijedna života, koji je molitvama iz tuđega tijela otjerao smrt: opljačkao je podzemlje, imajući nadu u Kristu. Smrt ondje nije zadržala svoja prava gdje je Hilarije unio snagu molitve. Ali tako veliko djelo ne može se našim riječima više uresiti nego njegovim vlastitim zaslugama. Sada pak valja spomenuti ono što smo gorec obećali, kako je ostala čudesa okrunio ovim čudom koje slijedi.
16 Denique post aliquot dies infans quidam sine baptismi regeneratione defunctus est, duplici morte damnatus: presentem amiserat lucem, et pœna futuri seculi non carebat. Tunc mater extincti, quæ jam mater non erat, dum filium non habebat, provoluta ad pedes S. Hilarii, præcedentibus lacrymis, nati sui corpus effudit, exclamans: Martinus adhuc incipiens, catechumenum mortuum revocavit ad vitam: tu Pontifex redde, rogo, filium, aut mihi, aut baptismo. Qui populi Pater agnosceris, ut mater ego vocer, quæso, obtineas. Sic illa plus lacrymis petente, quam verbis, commotus est pietate vir Dei, et spectante populo, ad consueta arma recurrens, in terram prosternitur. Mox paullatim defuncti pallor in ruborem convertitur: frigida membra revocato spiritu intepescunt: oculi apertis palpebrarum januis peregrinum lumen agnoscunt: vox adducto aere de pectoris domicilio conflata profertur: gressus suis vestigiis redivivus extenditur: atque in anterioris fundamenti statum, tota fabrica renovatur. Quid plura? Tamdiu jacuit Sacerdos in pulvere, donec pariter surgerent, senex de oratione, infans de morte. Ecce víta laudabilis, quæ de alterius corpore necem precibus fugavit: spoliavit tartarum, spem habens in Christo. Mors ibi jura non tenuit, ubi Hilarius vim orationis ingessit. Sed tanta res non potest nostris verbis plus ornari, quam ipsius meritis. Nunc vero memorandum est, quod suprac promisimus, qualiter miracula reliqua hoc subjecto miraculo cumulavit.
17 Naposljetku, kad je svoju preblaženu kćer Apru, kojoj je iz progonstva uputio poslanicu, zatekao živu i zdravu, obrati joj se onako kako je mogla slatkoća oca i rječitost govornika. Što da kažem? Obraća joj se Hilarije, s čijom se rječitošću poslije njega jedva usuđujemo ikoga usporediti, osim onoga tko bi poput njega bio ispunjen božanskim Duhom: iskušava njezinu dušu želi li prispjeti zaručniku kojega joj je priskrbila očeva milost. Tada je ona rado i čeznutljivo molila da se što brže s njime sjedini. Spoznajući tu volju, pobožni otac, predan molitvama, nije prestao sve dok bez boli i bez zaraze, u njegovoj nazočnosti, kći nije iz rugla svijeta prešla Kristu: nju je vlastitim rukama, kako je dolikovalo, predao časnomud ukopu. O slave li pogreba, slave koja se smatra boljom od života: jer ono što je istrgnuo zemlji, poslao je na nebo. Uistinu, kako ja razmatram, bilo je više nego biti uskrišen tako umrijeti. Siguran je naime spas ne biti okaljan grijesima. Koliki bi željeli, predavši imetak zajedno sa životom, kupiti takav prijelaz, kad bi možda našli trgovca! Koja je razlika između otajstva oživljenoga djeteta i umrtvljene kćeri, osim što je onoga uskrisio za krštenje, a ovu odredio za kraljevstvo, i što je u onome još preostajala mogućnost griješenja, a ova je neokaljana dovršila život?
17 Denique cum Beatissimam Apram filiam suam, ad quam de exilio destinavit epistolam, incolumem invenisset, alloquitur eam, quomodo dulcedo poterat patris, et sacundia oratoris. Quid dicam? Alloquitur illam Hilarius, cujus eloquentiæ post ipsum comparare aliquem vix audemus, nisi qui fuerit Spiritu divino, ut ille, repletus: tentat ejus animum, si velit sponsum attingere, quem patris gratia providerat. Tunc libenter ac desideranter, ut celeriter ei jungeretur, orabat. Quam voluntatem pius pater agnoscens, intentus orationibus, non cessavit, donec sine dolore, sine contagio, se præsente, filia de mundi ludibrio migraret ad Christum: quam propriis manibus, ut decuit, venerandæ tradiditd sepulturæ. O funeris gloria, gloria, quæ melior habetur quam vita: quia quod terræ subripuit, in cælum transmisit. Vere, ut ego considero, plus fuit, quam resuscitari, sic mori. Certa enim salus est, non contaminari peccatis. Quanti cuperent, rebus cum vitatraditis, talem transitum comparare, si mercatorem forsitan invenirent! Quid distat inter vivificati infantis, et filiæ mortificatæ mysterium, nisi quod illum resuscitavit ad baptismum, hanc destinavit ad regnum; et quod in illo adhuc spes peccandi restabat, hæc immaculata vitam finierat?
18 Kad je to vidjela majka bl. Apre, zatraži od biskupa da i ona sama, ako je dostojna, istrgnuta iz grijeha svijeta, bude zajedno s kćeri privedena u kraljevstvo. Razmotrivši njezine želje, neprestanom je molitvom i nju prije sebe poslao u slavu.e Tko bi mogao procijeniti da je takav muž toliko ljubio Gospodina da je prezreo naravnu privrženost prema supruzi i kćeri? Ipak se u tome prepoznaje da ih je još više ljubio kad su po njemu prenesene u vječno svjetlo.
18 Quod cum vidisset mater B. Apræ, a Pontifice postulat, ut et ipsa, si mereretur, erepta de mundi crimine, cum filia præsentaretur ad regnum. Cujus vota considerans, assidua oratione, et ipsam ante se transmisit ad gloriam. e Quis æstimaturus est, talem virum ita dilexisse Dominum, conjugis et filiæ affectu contempto? Tamen in hoc magis illas amasse cognoscitur, cum per ipsum lumini perpetuo transferuntur.
49 Tko bi se pak usudio razložiti obilje njegova natapajućega uma ili mogao izjednačiti njegove riječi riječima? Kako je on knjige o nedjeljivom Trojstvu satkaof uzvišenim slogom, ili spise Davidove pjesme razotkrio u pojedinostimag svečanim govorom! Kako je bio razborit u rasuđivanju, dubok u izlaganju, rječit u književnosti, čudesan u kreposti, mnogostruk u sažimanju, pronicav u razrješavanju, lukav po proroštvu, štoviše mudar po Gospodnjoj riječi kao zmija, a da pritom nije gubio milost bezazlene golubice! On sam je bio začinjena sol uma, izvor govora, riznica znanja, svjetlo nauka, branitelj Crkve i pobijatelj neprijatelja. Tko bude čitao njegove izreke, neće misliti da govori, nego da grmi. To je bilo mudrovati nadljudski, tako oprezno suditi o vjeri. Ali tko želi njega upoznati, neka se sjeti njegovih progonstava, neka pogleda zasluge, neka ponovno čita sveske, neka odvaže izreke, neka pobroji svakodnevna znamenja. Dok je živio na ovome svijetu, ili je pisao svjedočanstva crkvene vjere, ili je boreći se gazio krivovjerske zločine, ili je molitelju udjeljivao pomoć čudesa: koja, po volji Gospodnjoj, njegovim molitvama traju sve do današnjega dana. Ali moj jezik nije dostatan da pojedinačno iznese sve o Duhu Svetom koji je po njemu djelovao i govorio onako kako je njega dostojno. Neka mi blagi oprosti što sam mnogo toga ispustio kad sam jedva malo zapisao.
49 Quis vero abundantiam rigantis ingenii contendat evolvere, aut ejus verba verbis valeat exæquare? Qualiter ille indivisæ Trinitatis librosf stylo tumente contexuit, aut scripta Davidici carminisg sermone cothurnato per singula reseravit! Quam fuit in discretione providus, in tractatu profundus, per litteraturam eloquens, per virtutem mirabilis, in complexionibus multiplex, in resolutione subtilis, astutus juxta prophetiam, imo prudens, juxta Domini vocem, ut serpens, columbæ simplicis gratiam non amittens! Ipse conditi sal ingenii, fons loquendi, thesaurus scientiæ, lux doctrinae, defensor Ecclesiæ, hostium oppugnator. Cujus dicta qui legerit, non credet dicere, sed tonare. Hoc fuit ultra hominem sapere, tam caute de religione censere. Sed qui vult ipsum agnoscere, ejus exilia memoret, merita respiciat, volumina relegat, dicta perpendat, signa quotidiana percenseat. Qui dum superstes fuit in hoc seculo, aut scripsit Ecclesiasticæ fidei documenta, aut pugnando calcavit hæretica crimina, aut petenti tribuit miraculorum suffragia: quæ, volente Domino, usque in hodiernum diem ejus orationibus perseverant. Sed mea lingua non sufficit singulatim de Spiritu sancto, qui per eum operatus est, et locutus, sicut illi dignum est, cuncta proferre. Det mihi pius veniam, quia multa præterii, qui vix pauca conscripsi.
20 Tako je život preblaženoga Hilarija iz sadašnjega vijeka, za vladanja Valensa i Valentinijana, sa slavomh prešao Kristu, dok je zemlja plakala, a nebo se radovalo, po daru istoga Isusa Krista, koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje Bog u vijeke vjekova, Amen.a Sv. Jeronim u dijalogu contra Luciferianos: Tada je Crkva Galije zagrlila svoga Hilarija koji se vraćao iz boja.b Sulpicije u njegovu životopisu: Kad je Hilarije najljubaznije primio Martina, ovaj si je nedaleko od grada podigao samostan; u to mu se vrijeme pridružio neki katekumen, za kojega zatim pripovijeda da je njegovim zaslugama uskrišen od mrtvih. Mjesto samostana drugi nazivaju Tyucus, Legudiacus i Goteloicacus, a u Brevijaru iz Saruma Lugduniacus.c Drugi imaju prætermisimus.d Saussay 13. prosinca kaže da je njezino prečisto tijelo sv. Hilarije pokopao u crkvi sv. Ivana i Pavla izvan gradskih zidina. Ali ako je umrla odmah nakon očeva povratka, ta crkva još nije bila posvećena sv. Ivanu i Pavlu, jer oni još nisu bili podnijeli mučeništvo.e Saussay na istom mjestu: Iza groba blažene djevice njezina je majka, savršena u svakoj pobožnosti, malo poslije zavrijedila biti pokopana.f Sv. Jeronim, 2. knjiga, 1. poslanica, upućena rimskom govorniku Magnu, kaže: Hilarije, ispovjedalac i biskup našega vremena, oponašao je dvanaest Kvintilijanovih knjiga i slogom i brojem.g Isti, 2. knjiga, 14. poslanica, Paulinu: Sv. Hilarije uzdiže se galiskim koturnom i, premda je urešen cvjetovima Grčke, katkad se zapliće u duge rečenice i daleko je od čitanja jednostavnije braće.h O preminuću ovako piše Beauvais, 14. knjiga, 51. poglavlje: Nakon mnogih dakle i velikih čudesa sv. Hilarije se razbolio te je, spoznavši da mu se približava smrt, pozvao k sebi Leoncija, prezbitera istoga grada, kojega je najviše ljubio. I kad mu je s nastupom noći zapovjedio da iziđe i javi mu ako što vani čuje, ovaj se vratio i izvijestio da je čuo glasove uskomešanoga puka u gradu. I dok je bdio uz njega očekujući njegov kraj, u ponoć mu bi zapovjeđeno da iziđe i javi ležećemu što može čuti: kad je javio da nije čuo ništa, ubrzo uđe k njemu silan sjaj, koji ni sam prezbiter nije mogao podnijeti, te je tako, dok se svjetlo polako povlačilo, prešao Gospodinu. Sv. Leoncije, kod drugih Leonije i Leon, pratitelj sv. Hilarija u progonstvu, štuje se 1. veljače.
20 Ita beatissimi Hilarii de præsenti seculo vita, Valente et Valentiniano regnantibus, cum gloriah migravit ad Christum, terra plorante, cælo gaudente, eodem Jesu Christo præstante, qui cum Patre et Spiritu sancto, vivit et regnat Deus in secula seculorum, Amen.
a S. Hieronymus in dialogo contra Luciferianos: Tune Hilarium suum de prælio revertentem Galliarum Ecclesia complexa.
b Sulpicius in ejus vita: Cum ab eo gratissime fuisset Martinus exceptus, haud longe sibi ab oppido monasterium constituit; quo tempore se ei quidam catechumenus junxit, quem deinde a morte ejus meritis resuscitatum narrat. Locus monasterii aliis Tyucus, Legudiacus, et Goteloicacus dicitur, in Breviario Sarum Lugduniacus.
c Al. prætermisimus.
d Saussaius 13 Decembr. ait purissimum hujus corpus a S. Hilario in ecclesia SS. Joannis et Pauli extra urbicos muros sepultum. At si statim a patris reditu obiit, nondum ea ecclesia SS. Joanni et Paulo erat dicata, quippe qui nondum subierant martyrium.
e Saussaius ibidem: Pone cujus tumulum Virginis beatæ, ejusdem mater in omni pietate consummata paullo post meruit sepeliri.
f S. Hieronymus lib. 2, ep. 1, ad Magnum oratorem Romanum, Hilarius inquit, mœrum Confessor temporum et Episcopus, duodecim Quintiliani libros et stylo imitatus est et numero.
g Idem lib. 2, epist. 14, ad Paulinum: S. Hilarius Gallicano cothurno attollitur, et cum Græciæ floribus adornetur, longis interdum periodiis involvitur, et a lectione simpliciorum Fratrum procul est.
h De obitu ita Bellovacensis lib. 14, c. 51: Post multa igitur et magna miracula S. Hilarius infirmatus, cum obitum suum imminere cognosceret, fecit ad se venire Leontium ejusdem civitatis Presbyterum, quem maxime diligebat. Dumque imminente nocte eum exire, et si quid foris audiret nuntiare jussisset, et ipse voces tumultuantis populi civilitis se audisse revertens exposuit. Et cum juxta eum vigilaret, finem ejus expectans, media nocte jubetur exire, et quid audire possit jacenti referret: qui dum se audisse nil renuntiat, mox nimia claritas, quam etiam Presbyter sufferre non poterat, intravit ad eum, et sic paullatim recedente lumine migravit ad Dominum. S. Leontius, aliis Leonius, et Leo, S. Hilarii in exilio comes, colitur 1 Februarii.
Liber ii de ejus miraculis. Prologus.
Liber ii de ejus miraculis. prologus.
Svetomu gospodinu i zaslugama preblaženomu ocu papi Pascenciju, te stanovnicima Crkve u Poitiersu koji u Kristu trajno cvjetaju cvjetnom ljubavlju, Fortunat.
Domino sancto, et meritis beatissimo Patri Pascentio Papæ, et in Christo florigera perenniter caritate vernantibus Ecclesiæ Pictavensis habitatoribus, Fortunatus.
Premda je drevne pisce poganskih knjiga na to da svima pokažu raskoš svoje rječitosti potaknuo razlog napuhane taštine, dok su se među zavjetima ili pogrebima kraljeva, to jest u sreći ili nesreći, zbrkanim redoslijedom glasa na neki način trudili u isti mah pjevati i plakati, kako bi barem oni koji su govorili, ili oni o kojima su govorili, živjeli makar u knjigama, iako su ispraznim djelima uzalud propali; zašto bih ja, potaknut nagnućem bolje nade, dopustio da se prešute žive zasluge i pobjede vrhovnoga Ispovjedaoca, ne bez, ne daj Bože, udara nebeske osvete, kad bih jedva vratio dug i kad bih neumornim glasom, neprekidnim danom zajedno s noći, pjevao o sjaju neugasle svjetiljke bl. Hilarija? Kojim bih pak neznanjem bio sapet ili kojom uvredom potaknut da u teškoj tromosti ustrajem u takvoj volji da, dok su oni, zavedeni opširnim razlaganjem, sastavljali koješta o raspršenoj slici sjena i lažnim tobožnjim pohvalama oživljavali trupla pretvorena u prah, ja ne bih ništa iznio o svecima koji trajno žive i, što je još blaženije, svakodnevno cvjetaju u Kristovu kraljevstvu: osobito ondje gdje se čini da je različit razlog nagrada za različite strane, jer su pogani htjeli da plod njihova truda počiva samo u ispraznoj naklonosti, a mi ga trebamo zasaditi u zagovor blaženih muževa? Ako njima ovdje iskazujemo riječi, ondje stječemo radosti. Neka im stoga pokretljivi jezik uzvrati pohvalu od kojih su srca najprije primila ovu naklonost. Očito se naime vjeruje da se zavidi njegovim dobrima ako se ono što smo o njemu doznali čini skrivenim u šutnji.
Cum veteres infidelium conditores voluminum eloquentiæ suæ pompam cunctis ostendere, caussa provocaverit opinionis inflatæ; dum inter Regum vota seu funera, id est prospera vel adversa, confuso vocis ordine, quodammodo a nisi sunt cantare pariter et plorare; ut vel hi qui dixerunt, vel de quibus locuti sunt, saltem in libris viverent, etsi vacuis actibus inaniter defecissent; cur ego melioris spei sollicitatus instinctu, patiar reticere summi Confessoris viventia merita, et victorias, non sine, quod absit, vindictæ cælestis incursu: cum vix debita solverem, si de B. Hilarii indeficientis lampadis splendore, infatigabili voce, die continuata cum nocte pariter decantarem? Qua vero vel irretitus inscitia, vel impulsus offensa, in ea voluntate sub gravi torpore persisterem; ut cum illi decepti plurimo tractatu, de resoluta umbrarum imagine nonnulla conficerent, et in pulverem redacta cadavera falsis quasi laudibus animarent; ego de Sanctis permanentibus, et, quod est felicius, in regno Christi quotidie florentibus, nihil referrem: præsertim ubi diversa diversarum partium videtur esse caussa mercedum, quod gentiles fructum laboris sui in inani tantum favore voluerunt consistere; nos autem oporteat in beatorum virorum intercessione plantare? Quibus hic si verba solvimus, illic gaudia comparamus. Ideirco reddat illi mobilis lingua præconium, a quo prius pectora hunc conceperunt affectum. Nam bonis ejus aperte creditur invideri, si quæ de illo cognovimus, silentio videantur abscondi.
2 S pravom me dakle s ostalima i on sam nagoni da govorim o njemu, koji je i nijeme odriješio da govore. Ali iako zbog davnine godina koje izmiču nisam mogao dosegnuti koliko je toga učinio dok je još živio u tijelu ili kolika je djela izveo nakon što je iz borbe svijeta kao pobjednik, uz klicanje anđela, prešao Kristu u vječni pokoj; ipak želim ne uskratiti oskudnom sjećanju barem ona čudesa koja je milosrdni udijelio u sadašnje vrijeme, kako bi se svatko tko to, kako dolikuje, čuje vjernim sluhom radovao što spoznaje prošlo i pouzdao se da će se po Ispovjedaočevoj kreposti slično događati i ubuduće.
2 Merito itaque cum ceteris, et me de se loqui compellit, qui etiam mutos, ut loquantur, absolvit. Sed quam plura superstes in corpore fecerit, vel quanta operatus sit, postquam aeternam in requiem, plaudentibus Angelis, ad Christum victor de mundi certamine transmigravit etsi non potui, annorum vetustate subripiente, contingere; attamen vel quæ præsenti tempore miracula misericors præbuit, cupio indigenti memoriæ non fraudare: ut quisquis hæc fideli, sicut condecet, auditu perceperit, et præterita se cognoscere gaudeat, et similia fieri virtute Confessoris in futurum confidat.
Ægri, cæci, contracti, leprosi sanati.
Ægri, cæci, contracti, leprosi sanati.
Dakle, kad je Probijan već visio na neizvjesnu kraju života, a zavidna smrt žurila roditeljima oteti nadu u ozdravljenje djetinjstva, ne obazirući se na gorak pogreb mališana niti gledajući na čežnje uzdišuće starosti, pohlepna na sve što nađe i zatvarajući sve izvan sudbine, jedina je ipak po zagovoru bl. Hilarija samrtniku preostala prilika spasenja. Njega su njegov otac Frankon i majka Perikuloza, koja je, obrativši značenje imena, još više bila u pogibelji zbog sinovljeve smrti, već unaprijed smišljajući pogreb kao za preminuloga, s golemom tugom i plačem donijeli u Ispovjedaočevo svetište. Tada je sv. Hilarije, pruživši od svoga Tvorca lijek tajnovitoga umijeća, navikao iz gubitka pogreba uzvraćati dobitke PO SVJEDOČANSTVU FORTUNATA. dobitke zdravlja, djelotvornom riječju iznenada podigao klonulu građu udova i obnovio je u prijašnje stanje, kao da u njoj ništa nije bilo rasklimano: te je ubrzo golemim valom radosti koji je nadošao osušio roditeljske suze i spriječio jecaje ispunjenjem zavjeta, gdje više nisu plakali od boli, nego od radosti. Kakve je kazne, kakve je muke sama smrt tada pretrpjela kad je tako izgubila ono za što je vjerovala da će osvojiti! Doista, kad pobjednica nije mogla udariti drugoga, već pobijeđena udarila je samu sebe. Taj je Probijan poslije zavrijedio postići vrhunaca biskupske službe, te sve do današnjega dana za svjetiljke svoga liječnika kao dužnik života svake godine plaća danke.ab Dvojica gubavaca čiste se prahom s groba sv. Hilarija.c poslije promaknuti u redove.def
Zgrčena ruka ozdravlja.
Slijepcu se vraća vid.a II. pariškom koncilu, a dvije godine poslije predsjedao je III. pariškom koncilu, pa je tako dosegnuo vremena Venancija Fortunata, kako smo rekli u § 2.b Prijestolnica Kadurka u Prvoj Akvitaniji je Cahors, na rijeci Lot, biskupski grad pod nadbiskupijom Bourges.c Bouchet piše da su ozdravili devetoga dana.d Bouchet ima Casterius.e Rukopis iz Ripatorija ima Crispio. Bouchet ima Crispo i dodaje da se ovo čudo dogodilo odmah nakon prijenosa moći, o čemu niže.f Drugi imaju dominii.g Bouchet ga naziva Feliks.
Ligitur Probianus cum dubio jam vitæ penderet in fine, et spem convalescendæ infantiæ mors invida parentibus subripere festinaret, nec parvuli funus acerbum considerans, nec desideria ingemiscentis senectutis spectans, avida, quidquid invenit, extra fortem cuncta concludens, sola tamen intercessione B. Hilarii restiterat moribundo salutis occasio. Quem Franco suus genitor, et Periculosa mater, quæ magis converso nomine filii periclitabatur in nece, jam quasi defuncti præmeditantes exequias, cum ingenti luctu et fletu in Confessoris tabernaculum detulerunt. Tunc S. Hilarius ab auctore suo secretæ artis exhibens medicinam, consuetus de dispendio funeris reddere compendia sanitatis, subito membrorum fluentem fabricam verbo operante erexit, et in statum pristinum, tamquam si nihil in ea fuisset solutum, reformavit: moxque parentum lacrymas lætitiæ mole superveniente siccavit: gemitus voto succedente præclusit; ubi jam per dolorem non erat, sed præ gaudio, quod plorarent. Quas pœnas, quæ tormenta, mors ipsa tunc pertulit, quando illud quod credebat invadere, sic amisit? Profecto quando alterum victrix ferire non potuit, sese jam victa percussit. Qui tamen Probianus postea apicem promeruit obtinere a Pontificis, et usque in hodiernum diem ad luminaria sui medici, singulis annis vitæ debitor tributa persolvit. a b
Leprosi duo mundantur pulvere sepulcri S. Hilarii.
c
post ad Ordines promoti.
d
e
f Manus contracta sanatur.
Caco visus redditur. cilio Parisiensi II etbiennio post præfuil Parisiensi III, adeoque altigit tempora Venantii Fortunati, ut § 2 diximus.
b Cadurcorum metropolis in Aquilania prima Cadureum, ad Oldum fluvium, urbs Episcopalis sub Archiepiscopatu Bituricensi.
c Bouchetus nono die sanatos scribit.
d Bouchetus, Casterius.
e Ms. Ripat Crispio. Bouchetus Crispo; et addit hoc miraculum contigisse statim post translationem reliquiorum, de qua infra.
f Al. dominii.g Felix appellatur a Boucheto.
Zadobivena pobjeda, druga čudesa.
Victoria obtenta, alia miracula.
Što bih dostojno iznio i o tako kraljevskom otajstvu koje je po njemu udijeljeno kralju? Naposljetku, dok je kralja Klodvig, spremajući se boriti protiv krivovjernoga naroda, držao naoružane bojne redove,b usred noći zavrijedio je ugledati svjetlost kako iz bazilike blaženoga muža dolazi nad njega, opomenut također da žurno, ali ne bez molitve toga časnog mjesta, siđe u boj protiv neprijatelja. Pomno to obdržavši i pohitavši na molitvu, s tolikim je uspjehom, dok će se drugi boriti za njega, krenuo u rat da je prije trećega sata dana, iznad ljudskih želja, od Gospodina zadobio pobjedu. Ondje se vidjelo da je mnoštvo pobijenih tjelesa od sebec podiglo brda nalik planinama. Evo strahovito zastrašujućih znamenja i ugodno prihvatljivih čudesa! Premalo mu je bilo za utjehu kralja pokazati znak svjetlosti, da nije dodao i otvorenu opomenu glasa. Nešto se slično dogodilo u vrijeme izraelskoga naroda po moći ovoga čuda. Jer ondje je stup ognja išao pred narodom; ovdje je lik svjetiljke opominjao. Volio bih znati koje je bilo skriveno otajstvo tolikoga žara, tako očito očitovanoga. Ali koliko mi se čini da po njegovu nadahnuću spoznajem, neću prešutjeti. Jer protiv krivovjernih bojnih redova, kao nekoć u tijelu, nije prestao vojevati duhom;d tako je vjerovao da mu se protiv arijanca Alarika ponovno vraća postojanost ratovanja. Kolika je u njemu uvijek bila žudnja za štovanjem katoličke vjere, kad mu ni sada, postavljenomu u pokoj, ne nedostaje obilje brige! Jer onaj koji je tada na sinodi iznio vjerne riječi za posramljivanje neprijatelja, ovdje je na bojnom polju rukovao oružjem pobjede.
Quid dignum etiam referam de tam regali mysterio, quod ab ipso est in Regem collatum? Denique a Clodoveus Rex dum contra hæreticam gentem pugnaturus, armatas haberet acies,b media nocte meruit de basilica beati viri lumen super se veniens adspicere, admonitus etiam ut festinanter, sed non sine venerabilis loci oratione, adversus hostes conflictaturus descenderet. Quod ille diligenter observans, et orationi occurrens, tanta prosperitate, altero pro se pugnaturo, processit ab bellum, ut intra horam diei tertiam, ultra humana vota sortiretur a Domino victoriam. Ubi multitudo occisorum cadaverumc colles ex se visa sit montium erexisse. Ecce terribiliter formidanda prodigia, et delectabiliter amplectenda miracula! Parum illi fuit pro solatio Regis, signum ostendere luminis, nisi aperte monitus addidisset et vocis. Simile quoddam contigit Israeliticæ gentis tempore hujus caussa virtutis. Nam ibi columna ignis populum præcesserat; hic figura lampadis admonebat. Vellem nosse, quod fuerit tanti ardoris secretum mysterium, tam manifeste prolatum. Sed quantum ipso inspirante videor agnoscere, non tacebo. Nam contra hæreticas acies, sicut olim in corpore, non cessavit spiritu dimicare;d ita credebat sibi contra Alaricum Arianum iterum bellandi redire constantiam. Quanta fuit illi semper pro cultu Catholicæ religionis aviditas, cum in requie posito, adhuc sollicitudinis non desit ubertas! Nam qui tunc in synodo ad confundendum hostem verba fidelia protulit, hic in campo arma tractavit victoriae.
8 Neka žena u selu Tonnay, dok je u nedjelju nosila vodu za svoj posao (nije moje znati kojim je grijehom bila zatečena), ruka joj se zgrčila, jer se osušio protok žila. Tada je objavom bila opomenuta da požuri na pragove Sveca, ako želi ozdraviti. Pouzdavši se u tu poruku, radosna je potrčala kao sa samim pretečom svoga zdravlja. I dok se u crkvi pjevalo psalme, jednako tako u odrješenju u nedjelju, u koju je prethodila kazna, uslijedile su radosti. Evo ljupkoga običaja jedinstvenoga zaštitnika, koji i razloge traži kako bi našao što će darovati. O blaženi Hilarije, kojega svi trebaju opjevati srcem, ustima i glasom! Čija je dobrohotnost tako široka da se ne samo nikomu ne skriva, nego se i sam od sebe nudi! Prijeđimo na druge plodove časnoga čuda.
8 Mulier in vico Tonaciaco, dum aquam ad opus suum deportaret die Dominico, (non est meum nosse, quo præventa peccato) manus ejus attracta est, venarum arefacto discursu. Tunc revelatione commonita est, ut ad Sancti limina, si vellet salva fieri, properaret. Quo illa fidens nuntio, tamquam cum ipso sanitatis suæ præviatore, laeta cucurrit. Et dum in ecclesia psalleretur, similiter in absolutione die Dominico, quo præcesserat pœna, secuta sunt gaudia. Ecce consuetudinem patroni singularis amabilem, qui ut inveniat quod præstet, et caussas exquirit. O beatum Hilarium, omnium corde, ore, voce cantandum! Cujus tam larga benignitas est, ut non solum se alicui non abscondat, sed ultro ingerat! Veniamus ad alios venerandi fructus miraculi.
9 Neka uzeta djevojka, odrasla po godinama, živjela je bez životnih djelovanja. Njoj je unutar pogreba ugasloga tijela jedino preostala duša treperila, i u cijelom mrtvom tijelu gotovo su same oči bdjele, te su budne oči čuvale u sebi kao mrtve udove. Nije ukočeni jezik pokretno trčao unutar svoda nepca, niti se glas izvučen iz dubine prsa mogao složeno rasporediti u riječi; nije ruka, dok je klonula venula, obavljala dužne službe naravi, niti je nesigurna nogae podupirala ruševine udova. Još je bila ukočena neoblikovana masa cijeloga tijela. Ona je na dan njegove svetkovine bila položena unutar crkve te se, uz silnu naklonost, dok su svi gledali, uspravila. I tako je Svetac u tijelu jedne nemoćnice dovršio više čudesa: oslabljene stope koljena je osnažio, ukočeni jezik prilagodio savitljivosti i lakoći glasa, nekoć slabe dlanove opremio za obradu vune, a Bouchet u pogl. 15 i Klaudije Robert kažu da je to Probijan ili Probatijan, XXXV. biskup Bourgesa, koji je 2. godine pape Pelagija, 44. Childebertove, 355. Kristove, potpisao Koncil, obrisima utrobe udahnuo život milošću pobožnoga dara. Napokon je dakle staro dijete progovorilo riječima i, što je očito, prvim je glasom zatražilo hranu mlijeka. Dakle, time što se takva hrana tražila pred svima, što se drugo daje razumjeti nego da je, kad je ozdravila, tek tada vjerovala da se rađa?
9 Quædam paralytica, annis adulta puella, sine vitæ vivebat officiis. Cui intra funus extincti corporis tantum superstes anima palpitabat, et in toto cadavere lumina quasi sola vigebant, ac velut mortua in se membra vigilantes oculi custodiebant. Non lingua torpens intra palati cameram volubilis excurrebat: nec imo ducta de pectore vox collata poterat per verba disponi: non manus, cum soluta languesceret, naturæ debita servitia dissolvebat: neque pes instabilis e membrorum ruinas sustinebat. Adhuc totius corporis infabricata massa torpebat. Quæ in ejus solennitatis die intra ecclesiam posita, cum ingenti favore, spectantibus omnibus, est erecta. Sique in unius debilis corpore miracula plura Sanctus complevit: attenuata genuum vestigia roboravit, linguam rigentem flexibilitati vocis et facilitati aptavit, ad usum lanificii debiles quondam palmas armavit, a Bouchetus cap. 15, et Claudius Robertus hunc aiunt esse Probianum, sine Prōbatianum, Episcopum Bituricensem xxxv, qui anno Pelagii Papx 2. Childeberii 44, Christi 355, subscripsit Conarmavit, lineamenta viscerum gratia pii muneris animavit. Aliquando igitur vetus infans in verba prorupit, et quod est conspicuum, voce prima lactis alimenta quæsivit. Ergo ut talis cibus inter omnes posceretur, quid aliud datur intelligi, nisi quando sanata est tunc prius credidisse se nasci?
10 Neka se ni ono tako vjerno otajstvo ne otme štetnim zaboravom. Tako, kad su dvojica trgovaca pohitala u Blaženikovu baziliku, imajući komad voska kao zajednički u društvu, jedan od njih nagovori drugoga da ga, premda je to tako malena stvar, ipak rado prinesu tolikom Ispovjedaocu. Ali uzalud je trošio svoje riječi na duh nevoljkoga druga. On se ipak sa svojim kolegom prostre na molitvu i krišom izloži taj vosak pred rešetkama strahopoštovanja vrijedna groba. Ubrzo se taj komad voska posve jednako podijelio, i kad je dio onoga vjernog darovatelja bio primljen, drugi je dio, pred očima mnogih, kotrljajući se sve do drugih rešetaka, božanskim migom sa svom sramotom bio odbačen: kao da Svetac nije htio uzeti ono što mu drugi nije pobožno prinio, i budući da se uvijek gnušao onoga što ne dolazi iz vjere, jednako je siguran u sudu koliko je milosrdan u zavjetu. O kako se nepotkupljivim sucem pokazuje! f Čišći je on u ispitivanju dara nego u izboru cvijeća ona čedna pčela koja proizvodi vosak. Tada je dakle onaj koji nije htio prinijeti, zbunjen vlastitim svjedočanstvom počinjenoga zločina i pogođen krivnjom neizmjerna stida, nakon što je vidio da su mu iz korijena njegove savjesti niknule sramote tolike opačine i ugledao pred licem razotkrivene opačine skrivene misli, promislio, zajecao i zaplakao: kako bi barem natapajućim vrelom suza isprao ono što je okaljao grješnim srcem. On je poslije prinio veće darove, potaknut presudom voska koja ga je kaznila.
10 Nec illud tam fidele mysterium oblivione noxia subtrahatur. Itaque cum duo negotiatores ad Beati basilicam occurrissent, habentes formam ceræ quasi socialiter in commune; quidam ex his alloquitur alterum, ut eam, etsi tam parvam rem, tamen tanto Confessori vel libenter offerrent. Sed incassum sua verba in animo socii nolentis expendit. Ipse tamen cum collega suo inoratione prosternitur, ceram illam occulteante tremendi sepulcri cancellos exponit. Mox ad omnem æqualitatem ceræ ipsius forma se divisit, et parte illius fidelis oblatoris accepta, pars altera, videntibus phuribus, volvendo usque ad alios cancellos, nutu divino cum omni contumelia est repulsa: quasi nollet Sanctus invadere, quod alter illi devotus non obtulit: et quoniam semper abhorruit, quod ex fide non venit; tam certus in judicio quam misericors est in voto. O quam incorruptibilis arbiter claret! f Castior est iste in examinatione doni, quam in electione florum illa, quæ ceram casta producet. Tunc itaque ille, qui offerre noluit, admissi criminis se teste confusus, et immensi pudoris reatu perculsus, postquam vidit sibi a radice suæ conscientiæ tantæ turpitudinis opprobria pullulasse, et in faciem occultae cogitationis facinora revelata adspexit, consideravit, ingemuit et deflevit: ut saltem lacrymarum fonte rigante dilueret, quod corde delinquente fœdavit. Qui postea majora obtulit exactus, ceræ judicio castigante.
11 Isto tako, kad je prema običaju jedne noći ondje bila zapaljena voštanica, slučajno je goreći pala na grob onoga koji svojim zagovorom oživljava mrtve, tako da je nag pokrovu na koji je pala izgorjela bez ikakve štete. Naime, kolika je bila duljina voštanice, toliko je voska nađeno kako leži, dok je stijenj bio potrošen, kao da je sam vosak postavio granicu između vatre i pokrova, kako bi se našlo da je obranjen upravo onim čime je mogao biti spaljen. Promotrite dobročinstvo: kako bi se poslušala Ispovjedaočeva zapovijed, vatra se ovdje prestrašila voska koji uvijek zna podložiti i progutati; ono što je uzela kao pomoć za gorenje, činilo se da joj se samo usprotivilo. Ali među tim ovo radije opominje da se kaže kako je vosak snagom Ispovjedaoca ugasio plamenove koje je proizveo i obrnutim redom ugušio ono od čega je mogao biti proždrt. Različite su vrste naizgled promijenile svoju narav: da požari ovdje ne bi ništa oštetili, pokrov je bio umjesto mramora, a vosak umjesto rijeke. Ali koliko je kod njega ugasiti svjetlo voštanice, koji pali svjetlo slijepcima? Ili kad pri ukopu tuđega mrtvog tijela obnavlja oganj očiju, kako lako vjerujemo da sa svoga vlastitog groba tjera plamenove?
11 Item cum juxta consuetudinem, quadam nocte cereus ibi illuminatus fuisset, casu super sepulcrum ejus, qui intercessione sua mortuos vivificat, ardens corruit, ita ut superg mafortem, quo cecidit, sine læsione aliqua perarderet. Nam in quantum fuit cerei longitudo, cera jacens inventa est, papyro consumpta, tamquam si confinium cera ipsa fecisset inter ignem et pallium, ut ab ipsa inveniretur defendi per quam potuisset exuri. Attendite beneficium: ut obediretur Confessoris præcepto, quam semper scit subdere et consumere, hic ceram ignis expavit: quam ad ardendi auxilium sumpserat, ipsa ei visa est repugnasse. Sed inter hæc illud potius admonet, ut dicatur in virtute Confessoris, quas edidit cera flammas, extinxisse, et converso ordine illud a quo vorari potuit præfocasse. Diversæ species suam visæ sunt naturam mutasse: ne quid enim hic incendia læderent, pallium pro marmore, cera fuit pro flumine. Sed quantum est apud illum cerei lumen extinguere, qui coecorum lumen accendit? aut cum ad alterius cadaveris sepulturam oculorum ignem redintegrat, quam facile credimus de sepulcro proprio ut flammas expellat?
13 Htio bih još nezasitan opjevati čudesa presvetoga muža, kao na osobit način: ali se bojim da ondje odakle želim pokazati svoju pobožnost ne bih, zbog nastale dosade, zatvorio duh slušatelja. Daj mi milostivo oproštenje za malenkost ovoga teksta; pripiši krivnju slučaju: da, dok želim izbjeći dosadu čovjeka, ne bih upao u uvredu Ispovjedaoca, o kojemu bih rekao malo i kad bih ispunio knjige. Ali usuđujem se reći manje o tvojim vrlo mnogim djelima, kako bi kratkoća više pozvala narod da o tebi čita, uz pomoć Gospodina našega Isusa Krista, Amen.
13 Vellem adhuc insatiatus sacratissimi viri miracula, quasi peculiariter decantare: sed vereor, ne unde meam cupio devotionem ostendere, auditoris animum, fastidio nascente, videar obturare. Da mili pie veniam de textus hujus parvitate; da casui culpam: ne dum hominis cupio vitare fastidia, videar incurrere Confessoris offensam, de quo exigua dicerem, si libros implerem. Sed præsumo plurima de te minus dicere, ut de te legere populum brevitas plus invitet, auxiliante Domino nostro Jesu Christo, Amen.
a Klodvig I. vladao je od otprilike 481. godine kroz trideset godina, do otprilike 511. godine, koji se pete godine prije smrti, kako svjedoči Grgur iz Toursa, knj. 2, pogl. 43, godine Kristove 507., borio s Alarikom, arijanskim kraljem Gota, na polju Vouilléu, na desetoj milji od grada Poitiersa, te je, posjekavši njegovu vojsku, samoga kralja ubio vlastitom rukom.
b Grgur iz Toursa: Kad je kralj (Klodvig) došao kod Poitiersa, dok je podalje boravio u šatorima, ognjeni svjetionik izišao je iz bazilike sv. Hilarija i vidjelo se kako dolazi kao nad njega, naime da bi, potpomognut svjetlom blaženoga ispovjedaoca Hilarija, slobodnije pobijedio krivovjerne bojne redove protiv kojih se isti svećenik često borio za vjeru. Isto imaju Gesta Regum Francorum, koja je najprije izdao Freher, a zatim du Chesne u 1. svesku pisaca Galije. Fredegar Skolastik u djelu Historia Francorum epitomata, pogl. 35, kaže da je Klodvig mnogim darovima obogatio crkvu sv. Martina i sv. Hilarija, za koje se vidi da ih je ispunio oslonjen na njihovu pomoć. Valja čitati i Gesta Francorum monaha Roricona kod istoga du Chesnea, te Vita S. Remigii od Hincmara.
c Drugdje: toliko ih je ležalo na tom mjestu da se činilo kako se sam brežuljak od toga uzdigao u visinu.
d Drugdje: Vjerovao je da se protiv arijanca Alarika ponovno vratio Konstancije. Taj smisao nije dovoljno jasan. Ipak svakako aludira na borbe koje je Hilarije poduzeo protiv cara Konstancija.
e Drugdje: podupirala građu udova. Drugdje: podržavala udove koji su se rušili.
f Drugdje: oprezniji.
g Uz pogl. 6 prvoga života sv. Gudule, 8. siječnja, br. 21, ova je riječ uzeta u drugom značenju. Pogledaj Rosweydeov onomastikon.
a Chlodovæus I regnavit ab anno circiter 481, per annos triginta, ad annum circiter 311, qui quinto ante mortem anno, ut testatur Gregorius Turon. lib. 2, cap. 43, Christi 507, cum Alarico Gothorum Rege Ariano dimicavit in campo Vocladeisi, decimo ab urbe Pictavorum milliario, ac cæso ejus exercitu Regem ipsum suapte perenit manu.
b Gregorius Turon. Veniente Rege (Chlodoveo) apud Pictavos, dum eminus in tentoriis commoraretur, pharus ignea de basilica S. Hilarii egressa, visa est et tamquam super se advenire, scilicet ut lumine beati Confessoris adjutus Hilarii, liberius hæreticas acies, contra quas sæpe idem Sacerdos pro fide confixerat, debellaret. Eadem habent gesta Regum Francorum a Frehero primo, deinde a du Chesne tomo 1, scriptorum Gallæ edita. Fredegarius Scholast. historiæ Francorum epitomata cap. 35, ait Chlodoveum multis muneribus ecclesiam S. Martini et S. Hilarii ditasse, quorum fultus auxilio hæc cernitur implesse. Legenda etiam gesta Francorum Roriconis monachæ apud eumdem du Chesne, et vita S. Remigii per Hincmarum.
c Al. tanta jacuit in loco, ut collis ipse ab hoc visus sit se erexisse in altum.
d Al. Credebat contra Alaricum Arianum iterum rediisse Constantium. Qui sensus haud satis constat. Alludit tamen certe ad certamina ab Hilario contra Constantium Augustum suscepta.
e Al. membrorum structuram sustinebat. Al. membra ruitura sustentabat.
f Al. cautior.
g Ad. cap. 6, primæ vitæ S. Gudilæ 8 Januar, nu. 21 alia significatione hoc verbum acceptum. Consule onomasticon Rosweydi.
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.