Auctore Sulpitio Severo 1. 2, hist. Eccl.
Kad naši nisu prihvatili odluku arijanaca koju su donijeli o Atanaziju, car objavi edikt da se oni koji ne potpišu osudu Atanazija protjeraju u progonstvo. Uostalom, naši su tada održali biskupske koncile u galiskim gradovimaa Arlesu i Béziersu. Tražilo se da prije nego što budu prisiljeni potpisati protiv Atanazija radije raspravljaju o vjeri te da se ne sudi o stvari tek nakon što je već donesena presuda o osobi. Ali Valens i njegovi drugovi željeli su najprije iznuditi osudu Atanazija, ne usuđujući se nadmetati o vjeri. Zbog toga sukoba stranaka protjeran je u progonstvob Paulin. U međuvremenu se sastanu u Milanu, gdje je tada bio nazočan car. Taj isti sukob nije nimalo popuštao s obiju strana. Tada su prognanic Euzebije, biskup Vercellija, i Lucifer iz Cagliarija na Sardiniji. Uostalom, Dionizije, milanski biskup, potpisao je da pristaje na osudu Atanazija pod uvjetom da se među biskupima povede rasprava o vjeri. Ali Valens i Ursacije i ostali, iz straha pred pukom, koji je osobitom revnošću čuvao katoličku vjeru, ne usuđujući se javno ispovjediti svoje bezbožnosti, okupe se u palači. Odatle pošalju pismo pod carevim imenom, puno svake opačine: očito s tom namjerom da, ako ga puk primi blagonaklono, javnom vlašću objave ono što su željeli; ako pak bude drukčije primljeno, sva mržnja padne na vladara, a i ona bi bila oprostiva jer se moglo smatrati da je kao tadašnjid katekumen s razlogom mogao ne poznavati otajstvo vjere.
2 Stoga se puk zgrozi nad pismom pročitanim u crkvi. Dionizije, jer nije pristao, bude protjeran iz grada, a odmah na njegovo mjesto bude postavljen drugie biskup. Također Liberije, biskup grada Rima, i Hilarije, biskup Poitiersa, budu poslani u progonstvo.f Rodanija također i biskupa Dosana (koji po naravi blaži nije toliko vlastitim snagama koliko zajedništvom s Hilarijem odbio popustiti arijancima) snašla je ista sudbina: premda su ti ljudi bili spremni isključiti Atanazija iz zajedništva samo da se među biskupima raspravlja o vjeri. Ali arijancima se činilo najboljim ukloniti iz borbe najizvrsnije muževe. Tako su protjerani u progonstvo oni koje smo gore spomenuli, prijeg četrdeset i pet godina, za konzulata Arbeciona i Lolijana. Ali Liberije je malo poslije vraćen u Grad zbog rimskih pobuna. Uostalom, dovoljno je poznato da su prognanici bili slavljeni revnošću cijeloga svijeta, da im je u izobilju prikupljan novac za uzdržavanje te da su ih posjećivala i poslanstva katoličkoga puka iz gotovo svih pokrajina.
3 U međuvremenu arijanci nisu potajno, kao prije, nego otvoreno i javno propovijedali bezbožnosti krivovjerja: štoviše, tumačeći Nicejsku sinodu u svoju korist, koju su pokvarili dodavanjem jednoga slova, bacili su neku tamu na istinu. Jer gdje je bilo napisano όμούσιον, što znači iste biti, oni su govorili da je napisano όμοιούσιον, što znači slične biti: dopuštajući sličnost dok su oduzimali jedinstvo, jer je sličnost mnogo udaljena od jedinstva, kao što bi, primjerice, slika ljudskoga tijela bila slična čovjeku, a ipak ne bi imala istinu čovjeka. Ali neki su od njih otišli i dalje, potvrđujući anomæousiu, to jest različitu bit. I dotle se došlo u tim sukobima da je takvim bezbožnostima bio zapleten sav svijet. Jer Italiju, Ilirik i Istok zarazili su Valens i Ursacije te ostali čija smo imena naveli. Naše Galije pritiskao je Saturnin, biskup Arlesa, čovjek neobuzdan i sklon spletkama. Vladalo je mišljenje da je i Ozije iz Španjolske pristao uz istu nevjeru: što se čini tim čudnijim i nevjerojatnijim jer se gotovo u sve vrijeme svoga života smatrao najpostojanijim na našoj strani, a Nicejska sinoda držala se dovršenom njegovim zauzimanjem: osim ako nije pod teretom starosti (bio je naime stariji od stotinu godina,h kako sv. Hilarije prenosi u poslanicama) pomutio um. Dok je tim događajima bio uzdrman svijet, a Crkve venule od neke bolesti, vladara je morila doduše sporija, ali ništa manje teška briga: što se, premda su se arijanci, kojima je bio sklon, činili nadmoćnima, među biskupima ipak nije postizala sloga o vjeri.
4 Stoga naredi da se u Riminiju, gradu Italije, okupi sinoda, i zapovjedi prefektui Tauru da okupljene ne otpusti prije nego što se slože u jednoj vjeri, obećavši mu konzulat ako stvar privede kraju. Tako su po Iliriku, Italiji, Africi, Španjolskoj i Galiji poslani carski službenici, te su pozvani ilik prisiljeni četiri stotine i nešto više zapadnih biskupa stigli u Rimini: svima njima car je zapovjedio davati opskrbu i namirnice. Ali našima, to jest Akvitancima, Galima i Britancima, to se činilo nedoličnim: odbivši državna sredstva, radije su živjeli o vlastitom trošku. Samo su se trojica iz Britanije, zbog oskudice vlastitih sredstava, poslužila javnim novcem, pošto su odbila prilog koji su im ponudili ostali, smatrajući pobožnijim opteretiti državnu blagajnu nego pojedince. Čuo sam da naš biskup Gavidije to običava spominjati kao da predbacuje, ali ja bih mislio posve drukčije: i pripisujem biskupima na pohvalu što su bili tako siromašni da nisu imali ništa vlastito te što nisu uzeli od drugih radije nego iz državne blagajne, gdje nikoga nisu opterećivali,l tako u oba slučaja izvrstan primjer. O ostalima se ne prenosi ništa vrijedno spomena, nego se vraćam na redoslijed.
5 Nakon što su se svi, kako je gore rečeno, okupili na jedno mjesto, dolazi do razdvajanja stranaka. Naši zauzmu crkvu, a arijanci uzmu za mjesto molitve zgradu koja je tada namjerno stajala prazna: ali njih nije bilo više od osamdeset. Ostali su bili na našoj strani. Na čestim se dakle zasjedanjima ništa nije postiglo jer su naši ostajali u vjeri, a oni nisu odstupali od nevjere. Naposljetku je odlučeno da se caru pošalje deset poslanika kako bi saznao kakva je vjera i mišljenje stranaka i spoznao da mira s krivovjercima ne može biti. Isto učine i arijanci te pošalju jednak broj poslanika koji bi se pred carem sukobili s našima. Ali s naše su strane izabrani mladi ljudi, nedovoljno učeni i nedovoljno oprezni, a od arijanaca su poslani starci, lukavi i snažna uma, prožeti starom nevjerom, koji su kod vladara lako odnijeli prevagu. Našima je pak bilo naloženo da ni na koji način ne stupe u zajedništvo s arijancima i da sve netaknuto sačuvaju za sinodu.
6 U međuvremenu na Istoku, po uzoru na Zapadnjake, car zapovjedi da se gotovo svi biskupi okupe u Seleuciji, gradu u Izauriji. U to je vrijeme Hilarije, provodeći već četvrtu godinu progonstva u Frigiji, među ostalim biskupima, uz putnu dozvolu koju su mu dalim vikar i namjesnik, bio prisiljen doći, premda car o njemu nije ništa posebno naredio. Suci su samo slijedili opću zapovijed kojom im je bilo naloženo da sve biskupe natjeraju na koncil, pa su među ostale umiješali i njegan voljnoga, kako ja nagađam: Božjom se voljom tako dogodilo da čovjek najupućeniji u božanske stvari bude nazočan kad se imalo raspravljati o vjeri. Kad je on stigao u Seleuciju, primljen s velikom naklonošću, privukao je na sebe duše i naklonost sviju. I najprije ga zapitaše kakva je vjera Gala, jer su nas tada istočnjaci, budući da su arijanci o nama širili opake glasine, sumnjičili da vjerujemo u troimeno jedinstvo samotnoga Boga prema Sabeliju, ali izloživši svoju vjeru prema onome što su oci napisali u Niceji, posvjedočio je za Zapadnjake. Tako je, umirivši duše sviju, bio primljen u svijest zajedništva, štoviše i u društvo, te je pribrojen koncilu. Zatim se počelo raspravljati: otkriveni su začetnici opakoga krivovjerja i otrgnuti od tijela Crkve. U tom su broju bilio Georgije iz Aleksandrije, Akacije, Eudoksije, Uranije, Leoncije, Teodozije, Evagrije i Teodul.
7 Ali po završetku sinode odlučeno je poslati poslanstvo caru koje će mu priopćiti što je učinjeno. I osuđenici krenuše k vladaru, dovoljno se uzdajući u snagu svojih drugova i naklonost cara. U međuvremenu car prisili poslanike Riminiske sinode s naše strane da se sjedine u zajedništvu s krivovjercima i preda im obrazac vjere koji su sastavili bezbožnici, obavijen varavim riječima, koji je pod skrivenom nevjerom govorio katolički nauk. Naime, riječ usija, kao tobože dvosmislenu i nepromišljeno upotrijebljenu od otaca, a ne proizašlu iz autoriteta Pisama, pod prividom lažnoga razloga ukidao je da se ne bi vjerovalo da je Sin iste biti s Ocem. Isti obrazac vjere priznavao je da je Sin sličan Ocu, ali iznutra je bila pripravljena prijevara da bude sličan, a ne jednak. Tako su poslanici otpušteni, a prefektu je naloženo da ne raspusti sinodu prije nego što svi potpisima izjave da pristaju na napisanu vjeru. A ako bi se tko upornije opirao, samo ako taj broj bude manji od petnaest, neka bude protjeran u progonstvo. Ali kad su se poslanici vratili, premda su se izgovarali carskom silom, uskraćeno im je zajedništvo.
8 Doista, kad se saznalo što je odlučeno, nastala je još veća pomutnja stvari i namjera: zatim se polako većina naših, što svladana slabošću duha, što zamorom od boravka u tuđini, predala protivnicima, koji su već nakon povratka poslanika bili nadmoćni i držali crkvu iz koje su naši bili istisnuti. Kad se jednom dogodio prijelom duhova, u gomilama su prelazili na drugu stranu, sve dok se broj naših nije smanjio na dvadeset. Ali oni su, što su bili malobrojniji, bili to snažniji: a najpostojanijima među njima smatrali su se našp Fegadije i Servacije, biskup Tongerena. Njih, jer nisu popustili prijetnjama i zastrašivanjima, Taur salijeće molbama i plačući zaklinje da donesu blaže odluke: da biskupi zatvoreni unutar jednoga grada provode već sedmi mjesec, da im se, iscrpljenima surovošću zime i oskudicom, ne daje nikakva nada u povratak; kakav će napokon biti kraj? Neka slijede primjer većine i barem iz broja uzmu ugled. I doista, Fegadije izjavi da je spreman na progonstvo i na svaku kaznu na koju bi bio pozvan, ali da neće prihvatiti vjeru koju su sastavili arijanci. Tako se u tom nadmetanju oteglo nekoliko dana. Kad su malo napredovali prema miru, polako i on sam popusti te naposljetku bude svladan predloženim uvjetom. Naime, Valens i Ursacije tvrdili su da se sadašnja vjera, sastavljena na katolički način i iznesena od istočnjaka na carev poticaj, odbacuje s bezbožnošću, te kakav bi bio kraj neslogama ako bi se Zapadnjacima ne sviđalo ono što se svidjelo istočnjacima? Naposljetku, ako im se čini da je išta u sadašnjoj vjeri nedovoljno potpuno izraženo, neka sami dodaju što smatraju da treba dodati, a oni će dati pristanak na ono što bude dodano. Ta povoljna izjava bi primljena sklonošću sviju duhova, i naši se više nisu usudili opirati, želeći već na bilo koji način privesti stvari kraju. Zatim su se počele objavljivati vjeroispovijesti koje su sastavili Fegadije i Servacije: u njima se najprije osuđuje Arije i sva njegova nevjera, a uostalom Sin Božji se ne proglašava također jednakim Ocu, bez početka i bez vremena. Tada Valens, tobože pomažući našima, doda rečenicu u kojoj se krila potajna varka: da Sin Božji nije stvorenje kao ostala stvorenja; i prijevara te izjave zavara slušatelje. Jer tim riječima, kojima se nijekalo da je Sin sličan ostalim stvorenjima, ipak se proglašavao stvorenjem, samo uzvišenijim od ostalih. Tako nijedna strana nije mogla smatrati da je posve pobijedila niti da je pobijeđena, jer je sam obrazac vjere bio u korist arijanaca, a naknadno dodane vjeroispovijesti u korist naših: osim one koju je dodao Valens, koja tada nije bila shvaćena, nego je tek kasno opažena. Na taj je način koncil raspušten, započet dobrim početkom, a dovršen sramotnim svršetkom.
9 Stoga arijanci, dok su im stvari tekle odviše povoljno i po želji, pohrle u Carigrad caru: ondje zatečene poslanike Seleucijske sinode carskom silom prisile da po uzoru na Zapadnjake prihvate onu opaku vjeru. Većina onih koji su odbijali, izmučena nepravednim zatvorom i glađu, predala je zarobljenu savjest. Mnogi koji su se postojanije opirali bili su lišeni biskupstva i otjerani u progonstvo, a na njihovo su mjesto postavljeni drugi. Tako su, kad su najbolji svećenici bili ili prestrašeni strahom ili odvedeni u progonstvo, svi popustili nevjeri nekolicine.
10 Ondje je tada bio nazočan Hilarije, koji je iz Seleucije slijedio poslanike bez ikakvih sigurnih naloga o sebi, iščekujući carevu volju hoće li mu možda biti zapovjeđeno da se vrati u progonstvo. Kad je on opazio krajnju pogibelj za vjeru, da su Zapadnjaci prevareni, a istočnjaci zločinom svladani,q predavši javno tri spisa, zatražio je audijenciju kod vladara da pred protivnicima raspravlja o vjeri. To su pak arijanci svim silama odbili. Naposljetku mu je, kao tobožnjem rasadniku nesloge i smutljivcu Istoka, zapovjeđeno da se vrati u Galiju, bez oprosta od progonstva. Ali kad je prošao gotovo čitav svijet zaražen zlom nevjere, kolebajući se u duhu i uzburkan velikim teretom briga, dok se većini činilo da ne treba stupati u zajedništvo s onima koji su prihvatili Riminisku sinodu, prosudio je najboljim sve pozvati na popravak i pokoru; čestim koncilima unutar Galije, dok su gotovo svi biskupi priznavali zabludu, osuđuju ono što je učinjeno u Riminiju i obnavljaju vjeru Crkava u prijašnje stanje. Zdravim se savjetima opirao Saturnin, biskup Arlesa, čovjek doista najgori, zla i pokvarena duha: štoviše, osim ljage krivovjerja, dokazan u mnogim i neizrecivim zločinima, izbačen je iz Crkve. Tako su snage stranke, izgubivši vođu, bile slomljene.r Patern također iz Périgueuxa, jednako bezuman, ne odbijajući ispovjediti nevjeru, bio je lišen svećeničke službe, a ostalima je dano oproštenje. Kod sviju je ostalo utvrđeno da su naše Galije zaslugom jedinoga Hilarija oslobođene bezbožnosti krivovjerja. Uostalom, Lucifer je tada u Antiohiji bio posve suprotna mišljenja. Toliko je naime osudio one koji su bili u Riminiju da se odijelio i od zajedništva onih koji su ih primili uz zadovoljštinu ili pokoru. Ne bih se usudio reći je li to odlučio ispravno ili pogrešno. Paulin i Rodanije preminuli su u Frigiji. Hilarije je šeste godine nakon što se vratio umro u domovini.a Pisac radi kratkoće spaja dva koncila, kako smo napomenuli u § 4. Koncil u Arlesu održan je godine 353., zatim Milanski 355., a onaj u Béziersu 356. Usporedi Baronija pod navedenim godinama i Sirmonda, 1. svezak, Conciliorum Galliae.b Sv. Hilarije u fragmentima: U gradu Arlesu moj brat i suslužitelj Paulin, biskup Crkve u Trieru, nije se pomiješao s njihovom propašću i pretvaranjem. I kakva je bila ta osuda, izložit ću: odvraćajući od nje svoju volju, od biskupa je proglašen nedostojnim Crkve, a od vladara dostojnim progonstva. O sv. Paulinu govorit ćemo 21. kolovoza.c Sv. Euzebije štuje se 1. kolovoza, Dionizije 25. svibnja. O Luciferu ćemo govoriti 20. svibnja. Giselin smatra da treba čitati a Carali: ispravno. Caralis kod Ptolemeja, 3. knjiga, kod drugih Carales, najslavniji je grad Sardinije i sada sjedište kraljevskoga namjesnika.d Na samrti ga je krstio arijanski biskup Euzojije. Sokrat, 2. knjiga, 46. poglavlje.e Karlo Sigonije čita: biva postavljen biskup Auksencije. O tom uljezu govore sv. Atanazije, epist. ad solitariam vitam agentes, i sv. Ambrozije u govorima protiv Valentinijana.f Baronije pod godinom Kr 356., broj 409, ispravlja prema starijem primjerku, kao i Catel: također Rodanija, biskupa Toulousea. Njegova progonstva spominje sv. Jeronim u Chroniconu. U životopisu sv. Atanazija i kod Marijana Škota naziva se Rodan. Nigdje ga još nismo našli upisana u katalog svetaca, premda je sigurno da je u progonstvu umro jednako kao i sv. Paulin iz Triera.g Sever je prije napisao da je sve vrijeme usmjerio prema konzulu Stilihonu, koji je bio konzul s Aurelijanom godine Kr 400., a to se slaže s ovom godinom 353., kada je održan Milanski koncil, nakon kojega su mnogi poslani u progonstvo, ali još ne i sv. Hilarije.h Sigonije sluti da su ove riječi glosa, jer pisac drugdje imenuje Hilarija bez naslova svetoga. Zatim, ne nalazi se to mjesto gdje bi sv. Hilarije rekao da je Ozije tada bio stariji od stotinu godina. Ali ne postoje nikakve njegove poslanice, koje je ipak napisao. Rekao je doduše Ozijeve buncarije u 1. knjizi, contra Constantium, tako da se uistinu čini da o njemu nije dobro mislio. Drugi Ozija opravdavaju, kao Baronije i Bivarije u komentaru uz Dextri Chronicon pod godinom 360., broj 2.i Taur je bio pretorijanski prefekt Italije. Spominje ga Marcelin, 21. knjiga. Tomu su se prefektu pokoravali ostali činovnici. To se dogodilo godine 359. Dvije godine poslije Taur je bio konzul s Florencijem.k Možda coacti. Galesini kod Giselina: pozvani i prebrojani.l Sigonije: života u oba slučaja izvrstan primjer.m Dva su dijela Frigije bila, Pakatijana i Salutaris, i svaki je imao vikara i namjesnika. Usporedi Notitiam Imperii Orientalis.n Sigonije čita volentem, jer da nije htio, suci mu ne bi bili primijenili silu.o O njima govore sv. Atanazije, lib. de synodis, Sokrat, 2. knjiga, 31. poglavlje, Sozomen, 4. knjiga, 21. poglavlje: ondje se Uranije naziva biskupom Tira, Akacije Cezareje Palestinske, Eudoksije Antiohije. Spise sinode opisuje sv. Hilarije, lib. contra Constantium, gdje unaprijed izjavljuje da je bio nazočan: bilo je nazočno ukupno 150 biskupa.p Drugdje Fogadije, Sobadije, Fedarije, Febadije; ispravnije, po sudu Scaligera, Febadije, pučki sv. Fiary, biskup Agena u Akvitaniji, štuje se 25. travnja; naslijedio ga je Gavidije, kojega ovdje navodi Sever. Sv. Servacije ili Servacion štuje se 13. svibnja.q Ova tri spisa ne postoje. Bili su drukčiji od knjiga adversus Constantium, o kojima je prije bilo riječi. Vidi Baronija pod godinom Kr 360., broj 3.r Nedostaje u katalogu biskupa Périgueuxa kod Jeana Chenua i Claudea Roberta: ali prije tisućite godine Kristove nabrajaju samo sedam biskupa.
AUCTORE FORTUNATO.
Liber I.
PREDGOVOR PISCA.
Svetomu gospodinu i zaslugama preblaženomu ocu,a papi Pascenciju, Fortunat.
Potaknut brižnom revnošću pobožnoga srca, preblaženi papa, neprestano se gorljivo vježbaš u božanskim djelima uz življenje po svetoj odluci i težiš da se u tome još više vježbaš, tako da je lako uočljivo da si za njegovanje crkvene stege i rođen i uzdignut, jer kao čuvar nepokolebljivo obdržavaš temelje drevnoga uređenja katoličkoga nauka te radi izgradnje preljubljenoga puka, kao dobar graditelj dodajući ponešto, žuriš dovršiti vrh zdanja, ne bez straha Božjega. Pretečen ljubavlju prema tom djelu, udostojao si se požuriti me da o djelima presvetoga muža Hilarija Ispovjedaoca, koji te od samih pelena pred svojim stopama, kao osobnogab slugu, prisno odgojio, uzvratim barem riječima za iskazani dar i, ako ne potpuno, a ono barem sažeto u nekom dijelu prikažem: kako bi, dok ušima stada na neki način odzvanja glas i život najdrevnijega pastira, i on odobrio službu, a i ti sam ne bi sakrio svoju odanost.
2 Ali kad mjerim malenkost svoga uma, toliko spoznajem snažnu neizmjernost bl. Hilarija da mi se gotovo čini jednakim moći to izreći i prstom dotaknuti nebo: osobito zato što je i bujna rječitost blaženoga (kako čujem) Jeronima odbila toga se latiti, procijenivši sebe dotle nedoraslim toj građi da je radije zašutio. Ja pak, kojemu ne pritiču nikakvi natapajući potoci znanja, kojega je jedva poprskala tanka kap siromašne strehe, ne dišući ništa iz vlastitoga izvora, kojom bih se smionošću usudio prema tim silnim rijekama, Eufratu bl. Hilarija i Nilu Jeronimovu, pružiti svoje suhe tokove, kad je o njemu i sve ono što su najučeniji muževi mogli reći manje nego što zaslužuje? I premda bi mi bilo razboritije diviti se presvetomu mužu nego govoriti, priličnije bi bilo povjeriti da ovo o bratu napiše bl. Ambrozije, kojemu su riječi cvjetale združene s krepostima. Ipak, iako uz svoju stidljivost vama iskazujem poslušnost, a onomu o kojemu nedostojno govorim možda nanosim nepravdu, vjerujemo da se po oproštenju prašta ono u čemu se griješi iz pobožnosti. I da preduga stranica ne bi prije rodila dosadu negoli potaknula slušatelja, iznesimo sada ponešto o njegovu životu.a Tako Venancije Fortunat u predgovoru pjesama koje je posvetio sv. Grguru, biskupu Toursa: Svetomu gospodinu i darom zasluga svetim oltarima pridruženomu i jednako uzdignutomu papi Grguru, Fortunat. Taj se naziv pape nekoć protezao šire negoli da bi pristajao samo rimskomu prvosvećeniku, te se posvuda susreće onomu tko makar površno zaviri u spomenike drevnih otaca koji su živjeli u 4. i 5. stoljeću, kao što na navedenom mjestu opaža Brower. O Pascenciju, biskupu Poitiersa, i piscu Fortunatu već je prije bilo govora.b Drugi čitaju vernaculum.c Rukopis sv. Maksimina ima rependeres.
Ženidba sv. Hilarija, biskupstvo, progonstvo.
Dakle, bl. Hilarije, biskup grada Poitiersa, bio je podrijetlom iz krajeva pokrajine Akvitanije, koja je od Britanskoga oceana udaljena gotovo devedeset milja. Među galiskim obiteljima nije bio nepoznat po svjetiljci plemenitosti, štoviše, povrh ostalih urešen milošću plemenita roda i pridodanim sjajem srca, izišao je kao blistava zvijezda Danica među zvijezdama. Od samih njegovih pelena tolika je mudrost dojila njegovo rano djetinjstvo da se već tada moglo razumjeti kako je Krist u svojim stvarima radi postizanja pobjede zapovjedio da mu se podigne potreban vojnik. Naposljetku, imajući suprugu i kćer, tako je puninom Gospodnjom predao njihove časne duše da se oblikuju po crkvenom pravilu da je, još uvijek u svjetovnom staležu, božanskom voljom posjedovao milost biskupa: tako se sam obuzdavao budnom stegom, kao da pokazuje budući lik, kako bi se u Kristovu hramu pripravio besprijekoran svećenik.
4 Jer ono što se među smrtnicima još uvijek čini vrlo teškim, da itko bude toliko oprezan da se suzdrži od jela sa Židovima ili krivovjercima, toliko se presveti muž grozio neprijatelja katoličke vjere da s njima u prolazu nije imao zajedničku ne samo gozbu nego ni pozdrav. Izbjegavao je to potkrijepljen Davidovim primjerom, da mu druženje za stolom s krivovjercima ne bi postalo na sablazan. O najsavršenijega li laika, čijim nasljedovateljima žele biti i sami svećenici: kojemu živjeti nije bilo ništa drugo nego bojati se Krista s ljubavlju i ljubiti ga sa strahom! Njegovi sljedbenici trče k slavi, a oni koji odstupaju idu u kaznu: onomu koji vjeruje slijede nagrade, a onomu koji odbija muke. Opominjući sve na djelo pobožne vjere, sada poučavajući jedne o ispovijedanju neprocjenjivoga Presvetoga Trojstva, sada pozivajući ostale obećanjem nebeskoga kraljevstva, nije prestajao u puk sijati riječi istine koje obiluju plodom vjere.
5 Kad se to doznalo o sv. Hilariju, budući da se toliko svjetlo, sve i da je htjelo, nije moglo sakriti (jer je bilo nužno da tuđe tmine prenese u svjetlo), jednodušnom naklonošću puka, ili radije proglašenjem Duha Božjega, muž nekoć određen za otajstva, napokon je izabran za svećenika svetih oltara. Svakodnevno je u njemu rastao dobar glas, pratilac kreposti: niti je njegova slava bila zadovoljna time da rasvjetljuje samo okolne Galije, nego je ispunjavala tuđe narode i krajeve dok se širila milost njegovih zasluga, i tako se dogodilo da je po čitavu svijetu brzo vojevala slava blaženoga biskupa.
6 Dakle, u vrijeme cara Konstancija, kad je arijansko krivovjerje iz otrovnoga korijena nicalod otrovnim cvijetom, tada se presveti muž, lišen straha, a odjeven žarom vjere, kao stjegonoša ratnik probijao kroz sredinu bojnih redova, usred neprijateljske rike i krivovjerskih mačeva, siguran u Kristovu ljubav: nimalo se ne bojeći svoje smrti, nego strahujući jedino od toga da bi šteta nanesena vjeri, ne daj Bože, mogla prevladati. Stoga su biskupie Valens i Ursacije, koji su uporno nastojali opakim krivovjerjem uznemirivati Crkvu Božju, nagovorili cara da najučenijega muža o kojemu govorimo, te Dionizija Milanskoga i Euzebija Vercellijskoga osudi na progonstvo. Ništa naime krivovjerac nije mogao postići pred nepobjedivom rječitošću sv. Hilarija: nadao se naime neprijatelj vjere da će moći navući neke magle na katolički sjaj ako takav muž, gurnut u progonstvo, izostane iz borbe: jer ako bi se koji izopačenik htio s njime sukobiti, kao nijem i hrom, niti je mogao izustiti riječi niti trčati odgovorima, nego bi, kao plivajući na pučini, potonuo pred valom njegove rječitosti. Stoga je, poslan u progonstvo u Frigiju, pokrajinu Azije, zahvaljivao na umnoženju kreposti: jer koliko se god radi Kristova imena dalje udaljavao od vlastitoga tla, toliko je zasluživao postati bliži nebu.
7 Dok je on stigao na željeno mjesto, ne smijemo prešutjeti ono što mu je s neba bilo darovano. U to je vrijeme, naime, po objavi Duha Svetoga spoznao da je njegovu preblaženu kćerf Apru, koju je s majkom ostavio u Poitiersu, neki vrlo plemenit, prebogat i najljepši mladić nastojao vezati uza se vezom ženidbe. Ali on joj je posredovanjem neprestane molitve bio priskrbio nebeskoga zaručnika bez ljage. Ubrzo je, našavši priliku, vlastitom rukom potpisanu poslanicu uputio kćeri, začinjenu dostatnom solju i kao natopljenu miomirisnim pomastima, koja se u Poitiersu čuva kao dragocjeni dar: dajući joj na znanje da joj je brižni otac priskrbio takva zaručnika čijag plemenitost uzlazi na nebesa, ljepota nadmašuje usporedbu s ružama i ljiljanima, oči zasjenjuju sjaj dragulja, odjeća nadvisuje bjelinu snijega, uresi blistaju neprocjenjivim sjajem, bogatstva u sebi obuhvaćaju kraljevstva, mudrost izvire neshvatljiva, slatkoća nadmašuje med iz saća, čistoća ostaje neokaljana, miris odiše milinom, a riznice traju bez nestajanja. Dodaje stoga u opomenama da se kći, odijeljena od majke, nikomu ne pridruži prije negoli dočeka oca koji joj je obećan i zaručnika koji će jednako doći s obećanjem. To je Apra slatko primila i, kao da u očevoj poslanici grli budućega zaručnika, poslušala je opomenu ne vežući se ni za koga u ženidbi. A kako je prispjela k tomu zaručniku, čuva se mjesto u nastavku.a Da je rođen u Poitiersu, piše sv. Jeronim Pauli i Eustohiji u predgovoru 2. knjige Comment. in epist. S. Pauli ad Galatas: Hilarije, kaže, Rona latinske rječitosti, Gal je i rođen u Poitiersu. Vidi uvodne rasprave § 3.b Drugi čitaju osamdeset.c Konstancije je s braćom Konstantinom i Konstansom počeo vladati 22. svibnja godine 337., a sam godine 350. Tada je arijanska nevjera, koja se iz straha pred Konstantinom Velikim, a zatim na Zapadu pred Konstansom dotle donekle suzdržavala, podigla glavu.d Drugi čitaju floris toxici.e Sulpicije Sever, 2. knjiga hist. Vođama toga zla smatrali su se Ursacije iz Singidunuma, Valens iz Murse itd. Sv. Atanazije u Apol. 2, contra Arianos naziva ih Panoncima, a u disput. 1, contra Arianos kaže da su od početka kao početnici u katekizmu bili poučeni od Arija. O Singidunumu smo govorili malo prije kad i o Hermilu i Stratoniku. Mursa, kod Ptolemeja Mursia colonia, grad je Donje Panonije.f Kod drugih se naziva Abra, štuje se 13. prosinca. Odatle Bellarmino zaključuje da je poslanicu Apri zasigurno napisao sv. Hilarije, koju je Erazmo bio nazvao lažnom.g Ovo je preuzeto iz same poslanice.
Gesta in exilio, reditus in Galliam.
U međuvremenu, dok se po čitavu svijetu širila izopačenost arijanskoga krivovjerja, općim carevim ediktom bi zapovjeđeno da se svi istočni biskupi okupe ua Seleuciji, gradu Izaurije, kako bi raspravili što misle o istini vjere. Tada je među ostalima,b već četvrte godine progonstva, sv. Hilarije iz Frigije u spomenuti grad,c uz putnu dozvolu koja mu je dana za putovanje, bio prisiljen doći na sinodu.
9 Kad je on stigao u neku utvrdu, u nedjelju je ušao u hram: i ubrzod Florencija, poganska djevojka, probivši se kroz mnoštvo puka, snažnim je glasom posvjedočila da je onamo stigao sluga Božji, te pritrčavši k njegovim nogama nije prestala moliti dok s vjerom nije izmolila da je on sam obilježi znakom križa. Nju je slijedio otac Florencije i čitava obitelj, te su zavrijedili zajedno biti kršteni u ime Gospodnje. Ta je Florencija, ostavivši roditelje i prianjajući uz njegove stope, dovedena sve do Poitiersa. Propovijedala je pak da ima oca, ne onoga od kojega je rođena, nego onoga po kojemu je preporođena.
10 A kad je stigao u Seleuciju, svi su ga primili s velikom naklonošću zbog toga što je božansko milosrđe takva najrazboritijega muža, prokušana osobitom učenošću, izvelo na prizor svijetu ondje gdje se imalo suditi o vjeri. Zatim su nakon ispitivanja neprijatelji bili prepoznati i svladani, a odluke sastavljene u pisanom obliku: noseći povoljan ishod sinode, caru se upućuje poslanstvo, s kojim je pošao i sv. Hilarije, premda mu to nije bilo naloženo, bojeći se da osuđena nevjera još uvijek ne bi disala protiv vjerskih dogmi.
11 Ali predugo bi bilo razlagati kako se na Riminiskoj sinodi vješto sročenim spomenom, dok je jedno iz drugoga proizlazilo, krivovjerska prijevara uvukla zmijskim puzanjem, te kako je poslije carevom nepravednošću ista kleveta nanesena seleucijskim poslanicima. Spoznajući to, Kristov borac bl. Hilarije teško tuguje što je u Riminiju prevladala đavlova laž, toliko da je i istočne krajeve slično zarazila sročenim krivotvorjem opačine. Predavši pak caru tri spisa, izlio je molbe da mu, kad se u njegovoj nazočnosti okupe protivnici, bude dopušteno raspravljati o vjeri protiv krivovjeraca, da laž ne bi zasjenila istinu, da nepravda ne bi nadvladala pravednost, da se car ne bi opirao Bogu, da se nevjera ne bi bunila protiv vjere.
12 Stoga Valens i Ursacije, prestrašeni krivnjom savjesti, jer su odmah uviđali da će, ako se dade prilika za nadmetanje, biti oboreni Hilarijevim pobijanjem, nagovaraju carev duh, već velikim dijelom zarobljen, da samoga Božjeg muža požuri natrag u Galiju, govoreći da uz njegovu nazočnost krivovjerske spletke ne mogu napredovati. Pod tom se izlikom, prisiljen, vraća u Galiju, smatrajući da podnosi još teže progonstvo jer ondje ostavlja pomutnju Crkve ne postigavši svršetak rasprave. O blaženoga li biskupa, koji je u krajnjoj pogibelji, dok mu je i sudac bio neprijatelj, pristupio carskom sudištu bez straha od muka! Uistinu je svim srcem ljubio Kristovo kraljevstvo onaj koji se na carskom prijestolju nije bojao Konstancija. Jer time što se za Gospodina tako izlagao očitoj opasnosti, želio je mučeništvo da nije nedostajalo krvnika: pa ipak je duh primio slavu, premda vrijeme nije donijelo kaznu. Ali svjedočim da je on sam tada po božanskoj volji bio sačuvan radi popravka mnogih. Jer usta mnogih priznaju da je gotovo čitav svijet, smeten teškom zabludom, po čestim sinodama održanima u Galiji posredstvom Hilarija bio priveden na put istine. Kakva je pak razlika u tome je li za sebe radi vječnoga života postao mučenikom ili je dulje živio da ostali ne bi propali? Dakle, premda presvetu dušu nije oduzeo mač progonitelja, on sam ipak nije izgubio palmu mučeništva.
13 I tako, dok se Hilarije vraćao u svoj zavičaj, tada mu je bl. Martin, jednako neskriven svjetlom zasluga, kojega je isti sv. Hilarijee poslije postavio za egzorcista, doznavši za njegov dolazak, žurno pošao u susret u Rim. Kad je doznao da je već prošao, slijedio ga je sve do Galije. Niti bi naime Martin, koji je još kao katekumen zavrijedio vidjeti Krista ogrnuta svojim plaštem, pobožno pošao njemu u susret da u njemu nije predvidio duh u svemu ispunjen otajstvima. I nije čudo ako je onaj koji je najprije vidio Boga u siromahu poslije prepoznao da on prebiva u učitelju.
14 Ne priliči nam ni ono tako glasovito čudo prešutjeti. Kad se naime približavaof otoku Gallinariji, iz pripovijedanja susjeda doznao je da se ondje bez broja vuku golema klupka zmija: i zbog toga, premda im se taj otok činio bliskim, zbog nepristupačnosti mjesta izgledao im je udaljeniji od Afrike. Čuvši to, muž Božji, osjećajući da mu od borbe sa zvijerima dolazi pobjeda, u ime Gospodnje, uz pomoć križa koji je išao pred njim, siđe na otok, a kad su ga ugledale, zmije se dadoše u bijeg ne podnoseći njegov pogled. Tada zabivši štap u zemlju, kao među dokle smiju izlaziti, snagom je kreposti označio granicu: i više im nije bilo dopušteno zauzeti ono što je zabranio, kao da taj otok nije kopno nego more, jer su se uvijek bojale dotaknuti onaj dio: lakše im je bilo prijeći more nego njegovu riječ. O nepromjenjive li međe od riječi stopala! Pokazuje se koliko je bolji drugi Adam od staroga. Onaj je poslušao zmiju, a ovaj ima sluge koji mogu zapovijedati zmijama. Onaj je po zvijeri bio izbačen iz rajskoga prebivališta, a ovaj je iz njihovih legla istjerao zmije. Odložila je zmija drevnu laž kad je naučila ispuniti zapovijed. O slatki ig čisti lijeku Hilarijev, pred kojim su bez odlaganja protjerani otrovi. Dodao je zemlju ljudima jer se na mjesto nemani doseljavaju stanovnici. Ali vratimo se na redoslijed.a Ova je sinoda započeta 27. rujna godine Kr 359. pred Lauricijem, namjesnikom Izaurije, i komesom Leonom. Sokrat, 4. knjiga, 31. poglavlje.b Isto pišu gore Sever i Grgur iz Toursa, lib. de gloria Conf; 2. poglavlje.c Sever ima data evectionis copia, to jest, kako tumači Sigonije, jamstvo sigurnoga putovanja. Tako se čita u 12. knjizi Codicis, de cursu publico: Naša je vedrina udijelila pravo putne opskrbe kad nastane potreba putovanja k nama.d Saussay u dodatku uz Martyrol. Gallicanum iz spomenika Crkve u Poitiersu navodi njezin rođendan 4. prosinca. Druga slavna djevica koju je poučio sv. Hilarije, sv. Trijazija, štuje se 16. kolovoza.e Čini se da je ova riječ poslije nečija glosa i da se pogrešno uvukla, jer bez nje smisao stoji; a Sulpicije Sever u njegovu životopisu kaže da je sv. Martin zaređen za egzorcista prije progonstva sv. Hilarija. O susretu isti Sulpicije piše ovako: Kad je sv. Martin doznao da je sv. Hilariju vladarevim kajanjem dopušten povratak, pokušao mu je poći u susret u Rim te je otputovao u Grad. Kako je Hilarije već bio prošao, tako ga je slijedio u stopu.f Na otok Gallinariju sv. Martin se, po svjedočanstvu Sulpicija u njegovu životopisu i Sozomena, 3. knjiga, 13. poglavlje, bio povukao iz Milana zbog Auksencijeva progonstva: odatle je izišao da pozdravi Hilarija na povratku iz progonstva. Taj je otok, kako kaže Sozomen, malen i bez zgrada, u Tirenskom ili Ligurskom moru, nasuprot Ligurskim gorama i Albingaunumu, pa ga Talijani sada pučki zovu Isola d'Albenga. Varon, 3. knjiga de re rustica, 9. poglavlje, i Kolumela, 8. knjiga, 2. poglavlje, prenose da je nazvan po mnoštvu poljskih ili divljih kokoši. Da je ondje zatim podignuta crkva sv. Hilariju, pripovijeda Beauvais, 14. knjiga, 51. poglavlje, prigodom ovoga čuda: Neki je dječak, kaže, dok je zaspao uz živicu, ležeći otvorenih usta, pripravio zmiji ulaz u sebe. Doznavši to, njegovi roditelji odlučiše s njime poći u baziliku sv. Hilarija na otoku Gallinariji, sagrađenu nakon istrebljenja zmija. I budući da ondje (kako se pripovijeda) nijedna zmija ne može živjeti, bojali su se da zmija, kad dječak stupi na otok, ne ugine u njegovu trbuhu: ali pouzdajući se u svečevu dobrotu, žurno dotrčaše na to mjesto te se ušavši odmah baciše ničice na pod crkve i jecajući zaklinjahu Boga i sv. Hilarija za dječakovo spasenje. Tada iz dječakovih usta bi izbljuvana, štoviše kao po zapovijedi iziđe zmija, te izišavši, odmah pred svima koji su bili nazočni ispustivši otrov, ugine. Isto čudo spominje Bouchet, 1. dio, 13. poglavlje. Ali on tvrdi da je dječak ozdravio u Poitiersu u bazilici sv. Hilarija, a ne na otoku Gallinariji. Kaže pak da mu je zmija ušla u usta nedaleko od onoga otoka s kojega je sv. Hilarije nekoć otjerao sve guje i zmije. Kaže da se taj otok nalazi kod Piktona i naziva ga Dyve. Zasigurno rukopis iz Ripatorija ovdje ima ovako: oko galiskoga otoka Dives. Bouchet smatra da se on nalazi kod stijena Primel. Nedaleko od La Rochellea zemljovidi u Aunisu pokazuju selo Yves i most d'Yves; možda je ondje bio i taj otok d'Yves: osim ako se u biskupiji Poitiers oko Montcontoura po rijeci Dive nije nazivao otok Diva ili Divi.
Mortui suscitatio, obitus filiæ, uxoris, et ipsius Hilarii.
Kad je vrativši se iz progonstva ušao u Poitiers, svi su jednodušno klicali s najvećom radošću zbog toga što je Crkva dobila natrag biskupa, a stado pastira: i kao da su se tada svi s njime vratili u domovinu, tako su oplakivali da su bez njega bili prognanici. I tako, dok je bl. Martinu zapovjedio da se zaustavi ub selu Ligugéu, božanskom je snagom bl. Martin ondje zavrijedio uskrisiti mrtvaca.
16 Naposljetku je nakon nekoliko dana neko dijete umrlo bez preporođenja krštenjem, osuđeno na dvostruku smrt: izgubilo je sadašnje svjetlo, a nije bilo lišeno ni kazne budućega vijeka. Tada se majka preminuloga, koja više nije bila majka jer nije imala sina, bacivši se pred noge sv. Hilarija uz obilne suze, položila tijelo svoga djeteta vičući: Martin, još početnik, dozvao je u život mrtvoga katekumena: ti, biskupe, vrati, molim te, sina ili meni ili krštenju. Ti koji si priznat ocem puka, izmoli, zaklinjem te, da se ja zovem majkom. Dok je ona tako molila više suzama nego riječima, čovjek se Božji ganu samilošću te se pred očima puka, utječući se uobičajenom oružju, baci ničice na zemlju. Ubrzo se bljedilo preminuloga polako pretvori u rumenilo: hladni udovi, kad se vratio dah, postadoše topli: oči, otvorivši vrata vjeđa, prepoznaše strano svjetlo: glas, oblikovan udahnutim zrakom iz prebivališta prsa, prolomi se: korak se oživljen pruži svojim tragovima: i u stanje prijašnjega temelja obnovi se čitava građa. Čemu više riječi? Toliko je dugo svećenik ležao u prahu dok nisu zajedno ustali, starac iz molitve, a dijete iz smrti. Evo hvalevrijedna života, koji je molitvama iz tuđega tijela otjerao smrt: opljačkao je podzemlje, imajući nadu u Kristu. Smrt ondje nije zadržala svoja prava gdje je Hilarije unio snagu molitve. Ali tako veliko djelo ne može se našim riječima više uresiti nego njegovim vlastitim zaslugama. Sada pak valja spomenuti ono što smo gorec obećali, kako je ostala čudesa okrunio ovim čudom koje slijedi.
17 Naposljetku, kad je svoju preblaženu kćer Apru, kojoj je iz progonstva uputio poslanicu, zatekao živu i zdravu, obrati joj se onako kako je mogla slatkoća oca i rječitost govornika. Što da kažem? Obraća joj se Hilarije, s čijom se rječitošću poslije njega jedva usuđujemo ikoga usporediti, osim onoga tko bi poput njega bio ispunjen božanskim Duhom: iskušava njezinu dušu želi li prispjeti zaručniku kojega joj je priskrbila očeva milost. Tada je ona rado i čeznutljivo molila da se što brže s njime sjedini. Spoznajući tu volju, pobožni otac, predan molitvama, nije prestao sve dok bez boli i bez zaraze, u njegovoj nazočnosti, kći nije iz rugla svijeta prešla Kristu: nju je vlastitim rukama, kako je dolikovalo, predao časnomud ukopu. O slave li pogreba, slave koja se smatra boljom od života: jer ono što je istrgnuo zemlji, poslao je na nebo. Uistinu, kako ja razmatram, bilo je više nego biti uskrišen tako umrijeti. Siguran je naime spas ne biti okaljan grijesima. Koliki bi željeli, predavši imetak zajedno sa životom, kupiti takav prijelaz, kad bi možda našli trgovca! Koja je razlika između otajstva oživljenoga djeteta i umrtvljene kćeri, osim što je onoga uskrisio za krštenje, a ovu odredio za kraljevstvo, i što je u onome još preostajala mogućnost griješenja, a ova je neokaljana dovršila život?
18 Kad je to vidjela majka bl. Apre, zatraži od biskupa da i ona sama, ako je dostojna, istrgnuta iz grijeha svijeta, bude zajedno s kćeri privedena u kraljevstvo. Razmotrivši njezine želje, neprestanom je molitvom i nju prije sebe poslao u slavu.e Tko bi mogao procijeniti da je takav muž toliko ljubio Gospodina da je prezreo naravnu privrženost prema supruzi i kćeri? Ipak se u tome prepoznaje da ih je još više ljubio kad su po njemu prenesene u vječno svjetlo.
49 Tko bi se pak usudio razložiti obilje njegova natapajućega uma ili mogao izjednačiti njegove riječi riječima? Kako je on knjige o nedjeljivom Trojstvu satkaof uzvišenim slogom, ili spise Davidove pjesme razotkrio u pojedinostimag svečanim govorom! Kako je bio razborit u rasuđivanju, dubok u izlaganju, rječit u književnosti, čudesan u kreposti, mnogostruk u sažimanju, pronicav u razrješavanju, lukav po proroštvu, štoviše mudar po Gospodnjoj riječi kao zmija, a da pritom nije gubio milost bezazlene golubice! On sam je bio začinjena sol uma, izvor govora, riznica znanja, svjetlo nauka, branitelj Crkve i pobijatelj neprijatelja. Tko bude čitao njegove izreke, neće misliti da govori, nego da grmi. To je bilo mudrovati nadljudski, tako oprezno suditi o vjeri. Ali tko želi njega upoznati, neka se sjeti njegovih progonstava, neka pogleda zasluge, neka ponovno čita sveske, neka odvaže izreke, neka pobroji svakodnevna znamenja. Dok je živio na ovome svijetu, ili je pisao svjedočanstva crkvene vjere, ili je boreći se gazio krivovjerske zločine, ili je molitelju udjeljivao pomoć čudesa: koja, po volji Gospodnjoj, njegovim molitvama traju sve do današnjega dana. Ali moj jezik nije dostatan da pojedinačno iznese sve o Duhu Svetom koji je po njemu djelovao i govorio onako kako je njega dostojno. Neka mi blagi oprosti što sam mnogo toga ispustio kad sam jedva malo zapisao.
20 Tako je život preblaženoga Hilarija iz sadašnjega vijeka, za vladanja Valensa i Valentinijana, sa slavomh prešao Kristu, dok je zemlja plakala, a nebo se radovalo, po daru istoga Isusa Krista, koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje Bog u vijeke vjekova, Amen.a Sv. Jeronim u dijalogu contra Luciferianos: Tada je Crkva Galije zagrlila svoga Hilarija koji se vraćao iz boja.b Sulpicije u njegovu životopisu: Kad je Hilarije najljubaznije primio Martina, ovaj si je nedaleko od grada podigao samostan; u to mu se vrijeme pridružio neki katekumen, za kojega zatim pripovijeda da je njegovim zaslugama uskrišen od mrtvih. Mjesto samostana drugi nazivaju Tyucus, Legudiacus i Goteloicacus, a u Brevijaru iz Saruma Lugduniacus.c Drugi imaju prætermisimus.d Saussay 13. prosinca kaže da je njezino prečisto tijelo sv. Hilarije pokopao u crkvi sv. Ivana i Pavla izvan gradskih zidina. Ali ako je umrla odmah nakon očeva povratka, ta crkva još nije bila posvećena sv. Ivanu i Pavlu, jer oni još nisu bili podnijeli mučeništvo.e Saussay na istom mjestu: Iza groba blažene djevice njezina je majka, savršena u svakoj pobožnosti, malo poslije zavrijedila biti pokopana.f Sv. Jeronim, 2. knjiga, 1. poslanica, upućena rimskom govorniku Magnu, kaže: Hilarije, ispovjedalac i biskup našega vremena, oponašao je dvanaest Kvintilijanovih knjiga i slogom i brojem.g Isti, 2. knjiga, 14. poslanica, Paulinu: Sv. Hilarije uzdiže se galiskim koturnom i, premda je urešen cvjetovima Grčke, katkad se zapliće u duge rečenice i daleko je od čitanja jednostavnije braće.h O preminuću ovako piše Beauvais, 14. knjiga, 51. poglavlje: Nakon mnogih dakle i velikih čudesa sv. Hilarije se razbolio te je, spoznavši da mu se približava smrt, pozvao k sebi Leoncija, prezbitera istoga grada, kojega je najviše ljubio. I kad mu je s nastupom noći zapovjedio da iziđe i javi mu ako što vani čuje, ovaj se vratio i izvijestio da je čuo glasove uskomešanoga puka u gradu. I dok je bdio uz njega očekujući njegov kraj, u ponoć mu bi zapovjeđeno da iziđe i javi ležećemu što može čuti: kad je javio da nije čuo ništa, ubrzo uđe k njemu silan sjaj, koji ni sam prezbiter nije mogao podnijeti, te je tako, dok se svjetlo polako povlačilo, prešao Gospodinu. Sv. Leoncije, kod drugih Leonije i Leon, pratitelj sv. Hilarija u progonstvu, štuje se 1. veljače.
Liber ii de ejus miraculis. Prologus.
Svetomu gospodinu i zaslugama preblaženomu ocu papi Pascenciju, te stanovnicima Crkve u Poitiersu koji u Kristu trajno cvjetaju cvjetnom ljubavlju, Fortunat.
Premda je drevne pisce poganskih knjiga na to da svima pokažu raskoš svoje rječitosti potaknuo razlog napuhane taštine, dok su se među zavjetima ili pogrebima kraljeva, to jest u sreći ili nesreći, zbrkanim redoslijedom glasa na neki način trudili u isti mah pjevati i plakati, kako bi barem oni koji su govorili, ili oni o kojima su govorili, živjeli makar u knjigama, iako su ispraznim djelima uzalud propali; zašto bih ja, potaknut nagnućem bolje nade, dopustio da se prešute žive zasluge i pobjede vrhovnoga Ispovjedaoca, ne bez, ne daj Bože, udara nebeske osvete, kad bih jedva vratio dug i kad bih neumornim glasom, neprekidnim danom zajedno s noći, pjevao o sjaju neugasle svjetiljke bl. Hilarija? Kojim bih pak neznanjem bio sapet ili kojom uvredom potaknut da u teškoj tromosti ustrajem u takvoj volji da, dok su oni, zavedeni opširnim razlaganjem, sastavljali koješta o raspršenoj slici sjena i lažnim tobožnjim pohvalama oživljavali trupla pretvorena u prah, ja ne bih ništa iznio o svecima koji trajno žive i, što je još blaženije, svakodnevno cvjetaju u Kristovu kraljevstvu: osobito ondje gdje se čini da je različit razlog nagrada za različite strane, jer su pogani htjeli da plod njihova truda počiva samo u ispraznoj naklonosti, a mi ga trebamo zasaditi u zagovor blaženih muževa? Ako njima ovdje iskazujemo riječi, ondje stječemo radosti. Neka im stoga pokretljivi jezik uzvrati pohvalu od kojih su srca najprije primila ovu naklonost. Očito se naime vjeruje da se zavidi njegovim dobrima ako se ono što smo o njemu doznali čini skrivenim u šutnji.
2 S pravom me dakle s ostalima i on sam nagoni da govorim o njemu, koji je i nijeme odriješio da govore. Ali iako zbog davnine godina koje izmiču nisam mogao dosegnuti koliko je toga učinio dok je još živio u tijelu ili kolika je djela izveo nakon što je iz borbe svijeta kao pobjednik, uz klicanje anđela, prešao Kristu u vječni pokoj; ipak želim ne uskratiti oskudnom sjećanju barem ona čudesa koja je milosrdni udijelio u sadašnje vrijeme, kako bi se svatko tko to, kako dolikuje, čuje vjernim sluhom radovao što spoznaje prošlo i pouzdao se da će se po Ispovjedaočevoj kreposti slično događati i ubuduće.
Ægri, cæci, contracti, leprosi sanati.
Dakle, kad je Probijan već visio na neizvjesnu kraju života, a zavidna smrt žurila roditeljima oteti nadu u ozdravljenje djetinjstva, ne obazirući se na gorak pogreb mališana niti gledajući na čežnje uzdišuće starosti, pohlepna na sve što nađe i zatvarajući sve izvan sudbine, jedina je ipak po zagovoru bl. Hilarija samrtniku preostala prilika spasenja. Njega su njegov otac Frankon i majka Perikuloza, koja je, obrativši značenje imena, još više bila u pogibelji zbog sinovljeve smrti, već unaprijed smišljajući pogreb kao za preminuloga, s golemom tugom i plačem donijeli u Ispovjedaočevo svetište. Tada je sv. Hilarije, pruživši od svoga Tvorca lijek tajnovitoga umijeća, navikao iz gubitka pogreba uzvraćati dobitke PO SVJEDOČANSTVU FORTUNATA. dobitke zdravlja, djelotvornom riječju iznenada podigao klonulu građu udova i obnovio je u prijašnje stanje, kao da u njoj ništa nije bilo rasklimano: te je ubrzo golemim valom radosti koji je nadošao osušio roditeljske suze i spriječio jecaje ispunjenjem zavjeta, gdje više nisu plakali od boli, nego od radosti. Kakve je kazne, kakve je muke sama smrt tada pretrpjela kad je tako izgubila ono za što je vjerovala da će osvojiti! Doista, kad pobjednica nije mogla udariti drugoga, već pobijeđena udarila je samu sebe. Taj je Probijan poslije zavrijedio postići vrhunaca biskupske službe, te sve do današnjega dana za svjetiljke svoga liječnika kao dužnik života svake godine plaća danke.ab Dvojica gubavaca čiste se prahom s groba sv. Hilarija.c poslije promaknuti u redove.def
Zgrčena ruka ozdravlja.
Slijepcu se vraća vid.a II. pariškom koncilu, a dvije godine poslije predsjedao je III. pariškom koncilu, pa je tako dosegnuo vremena Venancija Fortunata, kako smo rekli u § 2.b Prijestolnica Kadurka u Prvoj Akvitaniji je Cahors, na rijeci Lot, biskupski grad pod nadbiskupijom Bourges.c Bouchet piše da su ozdravili devetoga dana.d Bouchet ima Casterius.e Rukopis iz Ripatorija ima Crispio. Bouchet ima Crispo i dodaje da se ovo čudo dogodilo odmah nakon prijenosa moći, o čemu niže.f Drugi imaju dominii.g Bouchet ga naziva Feliks.
Zadobivena pobjeda, druga čudesa.
Što bih dostojno iznio i o tako kraljevskom otajstvu koje je po njemu udijeljeno kralju? Naposljetku, dok je kralja Klodvig, spremajući se boriti protiv krivovjernoga naroda, držao naoružane bojne redove,b usred noći zavrijedio je ugledati svjetlost kako iz bazilike blaženoga muža dolazi nad njega, opomenut također da žurno, ali ne bez molitve toga časnog mjesta, siđe u boj protiv neprijatelja. Pomno to obdržavši i pohitavši na molitvu, s tolikim je uspjehom, dok će se drugi boriti za njega, krenuo u rat da je prije trećega sata dana, iznad ljudskih želja, od Gospodina zadobio pobjedu. Ondje se vidjelo da je mnoštvo pobijenih tjelesa od sebec podiglo brda nalik planinama. Evo strahovito zastrašujućih znamenja i ugodno prihvatljivih čudesa! Premalo mu je bilo za utjehu kralja pokazati znak svjetlosti, da nije dodao i otvorenu opomenu glasa. Nešto se slično dogodilo u vrijeme izraelskoga naroda po moći ovoga čuda. Jer ondje je stup ognja išao pred narodom; ovdje je lik svjetiljke opominjao. Volio bih znati koje je bilo skriveno otajstvo tolikoga žara, tako očito očitovanoga. Ali koliko mi se čini da po njegovu nadahnuću spoznajem, neću prešutjeti. Jer protiv krivovjernih bojnih redova, kao nekoć u tijelu, nije prestao vojevati duhom;d tako je vjerovao da mu se protiv arijanca Alarika ponovno vraća postojanost ratovanja. Kolika je u njemu uvijek bila žudnja za štovanjem katoličke vjere, kad mu ni sada, postavljenomu u pokoj, ne nedostaje obilje brige! Jer onaj koji je tada na sinodi iznio vjerne riječi za posramljivanje neprijatelja, ovdje je na bojnom polju rukovao oružjem pobjede.
8 Neka žena u selu Tonnay, dok je u nedjelju nosila vodu za svoj posao (nije moje znati kojim je grijehom bila zatečena), ruka joj se zgrčila, jer se osušio protok žila. Tada je objavom bila opomenuta da požuri na pragove Sveca, ako želi ozdraviti. Pouzdavši se u tu poruku, radosna je potrčala kao sa samim pretečom svoga zdravlja. I dok se u crkvi pjevalo psalme, jednako tako u odrješenju u nedjelju, u koju je prethodila kazna, uslijedile su radosti. Evo ljupkoga običaja jedinstvenoga zaštitnika, koji i razloge traži kako bi našao što će darovati. O blaženi Hilarije, kojega svi trebaju opjevati srcem, ustima i glasom! Čija je dobrohotnost tako široka da se ne samo nikomu ne skriva, nego se i sam od sebe nudi! Prijeđimo na druge plodove časnoga čuda.
9 Neka uzeta djevojka, odrasla po godinama, živjela je bez životnih djelovanja. Njoj je unutar pogreba ugasloga tijela jedino preostala duša treperila, i u cijelom mrtvom tijelu gotovo su same oči bdjele, te su budne oči čuvale u sebi kao mrtve udove. Nije ukočeni jezik pokretno trčao unutar svoda nepca, niti se glas izvučen iz dubine prsa mogao složeno rasporediti u riječi; nije ruka, dok je klonula venula, obavljala dužne službe naravi, niti je nesigurna nogae podupirala ruševine udova. Još je bila ukočena neoblikovana masa cijeloga tijela. Ona je na dan njegove svetkovine bila položena unutar crkve te se, uz silnu naklonost, dok su svi gledali, uspravila. I tako je Svetac u tijelu jedne nemoćnice dovršio više čudesa: oslabljene stope koljena je osnažio, ukočeni jezik prilagodio savitljivosti i lakoći glasa, nekoć slabe dlanove opremio za obradu vune, a Bouchet u pogl. 15 i Klaudije Robert kažu da je to Probijan ili Probatijan, XXXV. biskup Bourgesa, koji je 2. godine pape Pelagija, 44. Childebertove, 355. Kristove, potpisao Koncil, obrisima utrobe udahnuo život milošću pobožnoga dara. Napokon je dakle staro dijete progovorilo riječima i, što je očito, prvim je glasom zatražilo hranu mlijeka. Dakle, time što se takva hrana tražila pred svima, što se drugo daje razumjeti nego da je, kad je ozdravila, tek tada vjerovala da se rađa?
10 Neka se ni ono tako vjerno otajstvo ne otme štetnim zaboravom. Tako, kad su dvojica trgovaca pohitala u Blaženikovu baziliku, imajući komad voska kao zajednički u društvu, jedan od njih nagovori drugoga da ga, premda je to tako malena stvar, ipak rado prinesu tolikom Ispovjedaocu. Ali uzalud je trošio svoje riječi na duh nevoljkoga druga. On se ipak sa svojim kolegom prostre na molitvu i krišom izloži taj vosak pred rešetkama strahopoštovanja vrijedna groba. Ubrzo se taj komad voska posve jednako podijelio, i kad je dio onoga vjernog darovatelja bio primljen, drugi je dio, pred očima mnogih, kotrljajući se sve do drugih rešetaka, božanskim migom sa svom sramotom bio odbačen: kao da Svetac nije htio uzeti ono što mu drugi nije pobožno prinio, i budući da se uvijek gnušao onoga što ne dolazi iz vjere, jednako je siguran u sudu koliko je milosrdan u zavjetu. O kako se nepotkupljivim sucem pokazuje! f Čišći je on u ispitivanju dara nego u izboru cvijeća ona čedna pčela koja proizvodi vosak. Tada je dakle onaj koji nije htio prinijeti, zbunjen vlastitim svjedočanstvom počinjenoga zločina i pogođen krivnjom neizmjerna stida, nakon što je vidio da su mu iz korijena njegove savjesti niknule sramote tolike opačine i ugledao pred licem razotkrivene opačine skrivene misli, promislio, zajecao i zaplakao: kako bi barem natapajućim vrelom suza isprao ono što je okaljao grješnim srcem. On je poslije prinio veće darove, potaknut presudom voska koja ga je kaznila.
11 Isto tako, kad je prema običaju jedne noći ondje bila zapaljena voštanica, slučajno je goreći pala na grob onoga koji svojim zagovorom oživljava mrtve, tako da je nag pokrovu na koji je pala izgorjela bez ikakve štete. Naime, kolika je bila duljina voštanice, toliko je voska nađeno kako leži, dok je stijenj bio potrošen, kao da je sam vosak postavio granicu između vatre i pokrova, kako bi se našlo da je obranjen upravo onim čime je mogao biti spaljen. Promotrite dobročinstvo: kako bi se poslušala Ispovjedaočeva zapovijed, vatra se ovdje prestrašila voska koji uvijek zna podložiti i progutati; ono što je uzela kao pomoć za gorenje, činilo se da joj se samo usprotivilo. Ali među tim ovo radije opominje da se kaže kako je vosak snagom Ispovjedaoca ugasio plamenove koje je proizveo i obrnutim redom ugušio ono od čega je mogao biti proždrt. Različite su vrste naizgled promijenile svoju narav: da požari ovdje ne bi ništa oštetili, pokrov je bio umjesto mramora, a vosak umjesto rijeke. Ali koliko je kod njega ugasiti svjetlo voštanice, koji pali svjetlo slijepcima? Ili kad pri ukopu tuđega mrtvog tijela obnavlja oganj očiju, kako lako vjerujemo da sa svoga vlastitog groba tjera plamenove?
13 Htio bih još nezasitan opjevati čudesa presvetoga muža, kao na osobit način: ali se bojim da ondje odakle želim pokazati svoju pobožnost ne bih, zbog nastale dosade, zatvorio duh slušatelja. Daj mi milostivo oproštenje za malenkost ovoga teksta; pripiši krivnju slučaju: da, dok želim izbjeći dosadu čovjeka, ne bih upao u uvredu Ispovjedaoca, o kojemu bih rekao malo i kad bih ispunio knjige. Ali usuđujem se reći manje o tvojim vrlo mnogim djelima, kako bi kratkoća više pozvala narod da o tebi čita, uz pomoć Gospodina našega Isusa Krista, Amen.
a Klodvig I. vladao je od otprilike 481. godine kroz trideset godina, do otprilike 511. godine, koji se pete godine prije smrti, kako svjedoči Grgur iz Toursa, knj. 2, pogl. 43, godine Kristove 507., borio s Alarikom, arijanskim kraljem Gota, na polju Vouilléu, na desetoj milji od grada Poitiersa, te je, posjekavši njegovu vojsku, samoga kralja ubio vlastitom rukom.
b Grgur iz Toursa: Kad je kralj (Klodvig) došao kod Poitiersa, dok je podalje boravio u šatorima, ognjeni svjetionik izišao je iz bazilike sv. Hilarija i vidjelo se kako dolazi kao nad njega, naime da bi, potpomognut svjetlom blaženoga ispovjedaoca Hilarija, slobodnije pobijedio krivovjerne bojne redove protiv kojih se isti svećenik često borio za vjeru. Isto imaju Gesta Regum Francorum, koja je najprije izdao Freher, a zatim du Chesne u 1. svesku pisaca Galije. Fredegar Skolastik u djelu Historia Francorum epitomata, pogl. 35, kaže da je Klodvig mnogim darovima obogatio crkvu sv. Martina i sv. Hilarija, za koje se vidi da ih je ispunio oslonjen na njihovu pomoć. Valja čitati i Gesta Francorum monaha Roricona kod istoga du Chesnea, te Vita S. Remigii od Hincmara.
c Drugdje: toliko ih je ležalo na tom mjestu da se činilo kako se sam brežuljak od toga uzdigao u visinu.
d Drugdje: Vjerovao je da se protiv arijanca Alarika ponovno vratio Konstancije. Taj smisao nije dovoljno jasan. Ipak svakako aludira na borbe koje je Hilarije poduzeo protiv cara Konstancija.
e Drugdje: podupirala građu udova. Drugdje: podržavala udove koji su se rušili.
f Drugdje: oprezniji.
g Uz pogl. 6 prvoga života sv. Gudule, 8. siječnja, br. 21, ova je riječ uzeta u drugom značenju. Pogledaj Rosweydeov onomastikon.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.