Drugo čudo sv. Hilarija.
Iz djela De gloria Confessorum sv. Grgura iz Toursa, pogl. 2.
Preblaženi Hilarije vratio se četvrte godine progonstva u svoj grad i, dovršivši tijek dobra djela, preminuo je Gospodinu. Na njegovu se blaženom grobu doista pripovijedaju mnoge očitovane kreposti, koje sadrži knjiga njegova života. Ali ipak su dvojica gubavaca na istom mjestu bila očišćena. Bilo je naime brdo na a području Gévaudana, imenomb Helanus, koje je imalo veliko jezero: k njemu je u određeno vrijeme mnoštvo seljaka, kao prinoseći ljevanice tom jezeru, bacalo lanena platna i tkanine koje se daju za izradu muške odjeće, neki runa vune, vrlo mnogi također kolute sira i voska ili kruha, te različite vrste darova, svatko prema svojim mogućnostima, što smatram predugim nabrajati. Dolazili su pak s kolima dovozeći piće i hranu, koljući životinje i gosteći se tri dana. Četvrtoga pak dana, kad su trebali otići, preduhitrila bi ih oluja s grmljavinom i snažnim sijevanjem: i toliki je silan pljusak padao s žestinom tuče da je jedva itko od njih mislio da će umaći. Tako se događalo svake godine i nerazumni se narod zapletao u zabludu. Nakon mnogo vremena pak, neki svećenik iz samoga grada, preuzevši biskupstvo, došao je na to mjesto i propovijedao mnoštvu da odustane od toga kako ne bi bilo uništeno nebeskim gnjevom. Ali sirova seljačka priprostost nipošto nije prihvaćala njegovo propovijedanje. Tada je Božji svećenik, po nadahnuću božanstva, podalje od obale jezera sagradio baziliku u čast bl. Hilarija iz Poitiersa, u koju je smjestio njegove relikvije, govoreći narodu: Nemojte, dječice, nemojte griješiti pred Gospodinom: nema naime nikakve pobožnosti u jezeru. Nemojte kaljati svoje duše ovim ispraznim obredima, nego radije spoznajte Boga i iskazujte štovanje njegovim prijateljima: častite pak sv. Hilarija, Božjega biskupa, čije su relikvije ovdje pohranjene: on naime može biti vaš zagovornik kod Božjega milosrđa. Tada su se ljudi, ganuti u srcu, obratili: i ostavljajući jezero, sve što su ondje običavali bacati donosili su u svetu baziliku: i tako su bili oslobođeni zablude kojom su bili vezani: ali i oluja je otada bila odvraćena od toga mjesta, niti je više škodila na ovoj svetkovini, koja je bila Božja, nakon što su ondje bile položene relikvije blaženoga Ispovjedaoca.c a Gabali kod Cezara, knj. 7, Γαβαλιοι kod Ptolemeja, Γαβαλιοι kod Strabona, Gabales kod Plinija, danas le pays de Gévaudan. Sidonije u 24. pjesmi naziva zemlju Gabala prilično snježnom. Ima vrlo visoko brdo Lozère, u čijem podnožju izvire rijeka Allier, gdje se u obližnjoj dolini nalazi biskupski grad Mende, o čijem ćemo biskupu sv. Firminu govoriti 14. siječnja.b Drugdje Helarum. Bouchet kaže la fontaine et lac des Helles, čini se da je dio Lozèrea, s kojim je obuhvaćen pod gorjem Cévennes, kojim Ausonije u pjesmi o Narbonneu dijeli Narbonsku Galiju od Akvitanije; oni se kod drugih nazivaju Gebennæ, Cævennæ, Gebennæ, Gebennici i Cemmeni.c Bouchet piše da je ova crkva, nedaleko od La Rochellea, u njegovo doba bila župna, zvana sv. Hilarije od Močvare (de Palude). No budući da sv. Grgur kaže da je bila u Gévaudanu, kako je mogla biti blizu La Rochellea?
Druga čudesa.
Iz djela Historia Remensis Flodoarda, knj. 4, pogl. 48.
Ovdje u Reimsu postoje a dvije crkve u čast sv. Hilarija: jedna unutar grada, u kojoj je nedavno neka zgrčena i uzeta djevojka božanskom snagom bila uspravljena. Druga, koja je starija crkva, smještena pred Marsovim vratima, koju jeb sv. Rigobert, biskup, dao našim prethodnicima klericima za njihov ukop. Ona je odavno, naime prije odlaska ili protjerivanja gospodinac biskupa Artalda, bila proslavljena čestim čudesima. Stoga ju je tada on, uz priloge građana, obnovio krovovima i novim stropovima. Naime, neki slijepac imenom Pavao, opomenut u snu da pođe u tu istu crkvu, došao je ondje primiti vid i, zadobivši vid (bez odgađanja), otišao gledajući.
2 Neki od biskupovih slugu, dok je išao u tu istu crkvu, susreo je pred crkvenim vratima ribara s ribama: zgrabivši ih kao da će ih kupiti, odnio ih je. No onaj siromašni ribar, kako bi se ondje nagodio sa sv. Hilarijem, žalosna je duha upravio na njega glasne kletve. Ali on, prezrevši takve glasove, uđe u crkvu kao da će slušati misu. Dok je ondje stajao, iznenada se sruši i, teško mučen, biva izbačen. Od te je muke bolovao nemalo vremena. Na groblju ove crkve nekoć je bio pokopan nekid Božji sluga rodom iz Škotske.
a Vrlo mnogi hramovi podignuti sv. Hilariju diljem Galije pokazuju imena sela. Druge crkve na području Reimsa navodi isti Flodoard u knj. 1, pogl. 25, kao od davnine njemu podignute. Sagradio je naime sv. Teodulf (koji se slavi 1. svibnja) baziliku u čast sv. Hilarija, kako bi udvostručio tijek svoga truda itd. Bio je opat samostana sv. Teodorika udaljenoga tri milje od grada, kako navodi isti Flodoard, pogl. 24; sv. Teodorik se slavi 1. srpnja, a obojica su živjela u šestom stoljeću.
b Život sv. Rigoberta donijeli smo 4. siječnja.
c Artald, ili Artold, XXXVI. biskup Reimsa, zaređen je god. 932. O njegovu protjerivanju piše očevidac Flodoard u knj. 4, pogl. 28.
d To je sv. Merolitan, čiji ćemo život donijeti 19. svibnja.
Druga čudesa,
koja je na francuskom napisao Ivan Bouchet.
U baziliku sv. Hilarija u Poitiersu došla je neka žena, jednako pritisnuta siromaštvom i slabošću snaga. Ondje, izlivši molitvu Bogu i svetomu biskupu, obuze je lagan san te joj se učinilo da vidi Sveca kako je opominje da pođe u a crkvu sv. Petra i zazove njegovu pomoć, koju će odmah osjetiti prisutnom. Ona odmah posluša i povrati snagu.
2 U vrijeme kada su Danci provalili u Akvitaniju i nadaleko počinili strašne pokolje, neki je bezbožni čovjek među njima izjavio da želi pristupiti Kristu i primiti krštenje, obećavši da će toj pokrajini donijeti vrlo veliku korist ako ga grofb Arnulf bude htio primiti sa svetoga krstionika. Grof pristade. Barbarin je bio opran krštenjem, ne da bi ozbiljno prigrlio kršćansku vjeru, nego da bi radoznalo istražio njezine obrede. Odjeven dakle po običaju u bijele haljine, uvodi se u kor crkve kod groba sv. Hilarija. Nebo je bilo vedro i bez oblaka: ipak iznenadna sila vjetra strgne bijeli ogrtač, kojega je bio nedostojan, s njegove glave i tijela te, hučeći u raznolikom vihoru po bazilici, iščezne u zrak. Barbarin ode okorjel u pradjedovskom praznovjerju.
3 c Neka žena, imenom Goda, slijepa i s golijenima tako bijedno zgrčenima da nije mogla hodati bez tuđega oslonca, zazvala je pomoć Boga i sv. Hilarija te pobožno pohodila crkvu u Poitiersu; ondje je božanski zadobila vid i sposobnost hodanja. Ali jedva što se vratila kući, ponovno je ostala i bez očiju i bez nogu. Vrati se u Poitiers: ponovno ode zdrava. I to se dogodilo treći put. Naposljetku je odlučila boraviti u obližnjoj kući, koju je, ponovno izliječena, kupila, te je metenjem hrama i drugim uslugama te vrste pobožno služila Svecu. Kažu pak da se to dogodilo zato što je u onom prijašnjem prebivalištu neprestano činila nekakav prijestup kojim je izazivala božansku osvetu.
4 Frotband, opat samostana sv. Genoveve u Parizu, poslao je relikvije sv. Hilarija u neko obližnje selo da se ugrade u oltar. Dok se to činilo, dvije goleme zmije, koje su se bile sakrile pod njim, iziđu s odvratnim siktanje te, izašavši iz hrama, iznenada uginu. Toliko zmijama nigdje nema sigurna boravišta gdje god se nalaze zalog sv. Hilarija: jer je on i zmije nekoć otjerao i zmijske jezike krivovjeraca pobijedio.
5 Neka je žena, jer joj je zloduh opsjeo tijelo, bila lišena osjetila i razuma: dovode je u Poitiers u crkvu sv. Hilarija, izlijevaju se molitve Bogu i Svecu, zloduh biva otjeran, a ona je otada bila slobodna od svakoga njegova uznemiravanja, pa tako i od bolesti.
6 Oko tisuću osamdesete godine Kristove, grof Poitouad Vilim Gaufred (onaj koji je osnovaoe Monasterium-novum u Poitiersu) u prvo praskozorje išao je na jutarnju molitvu koja se obavljala u crkvi sv. Hilarija, praćen samo dvojicom slugu, jednim pješakom, a drugim komornikom: ušavši, spotakne se nogama o zavežljaj umotan u rubac, zapovjedi sluzi da ga podigne i, kad je doznao da je u njemu svezano dvadeset pet funti manje četiri denara, da ga brižno čuva. Pomislivši zatim poći u Rim, zapovjedi sluzi da ponese zavežljaj sa sobom kako bi ga, jer nije znao komu bi ga bilo pravo vratiti, ondje posvetio Bogu. Već prešavši Alpe, svrati k nekom plemenitom mužu, svome prijatelju. Za večerom su se vodili različiti razgovori o grobovima svetaca, čudesima i zagovoru, pri čemu je osobito Vilim isticao kakva se čudesa svakodnevno događaju u Poitiersu kod relikvija sv. Hilarija. Domaćin opovrgne te riječi: jer je jedva prije godinu dana, vraćajući se iz Compostele, došao u Poitiers i u rano jutro posjetio crkvu sv. Hilarija te, obavivši kratku molitvu (jer su suputnici već bili otišli naprijed), prinio četiri denara; ali kad je, spremajući se izići, primijetio da mu je ispao ostatak putnoga novca, oko dvadeset pet funti umotanih u rubac, pretraživši sve uzalud i izlivši mnoge molitve sv. Hilariju, otišao je praznih ruku. Vilim shvati da je to upravo onaj zavežljaj koji je pronašao: upita stoga domaćina bi li mogao prepoznati taj zavežljaj ako bi se iznio pred njega. Domaćin ga pak zamoli da mu se ne ruga. Grof zapovjedi da se donese zavežljaj, koji domaćin, čim ga je izložio, odmah prepozna, a još sigurnije kad je, prebrojivši novac, vidio da nedostaju četiri denara koja je prinio Svecu. Zahvaljivali su dakle Bogu i Svecu, a i samomu grofu, koji se ništa manje nije radovao novosti čuda.
7 Vilim Riđi, premda nije imao jedne potkoljenice, ipak je iz osobite pobožnosti prema sv. Hilariju često na konju pohađao njegovu crkvu, iako je inače bio prilično skromna imovnog stanja; običavao je ostavljati konja pred vratima hrama dok je pobožno častio lijes. Neki prolaznik u rano jutro skoči na konja i pojuri prema gradskim vratima (već je naime bazilika sv. Hilarija bila okružena gradskim zidinama), ali ga neka skrivena sila spriječi da iziđe: obiđe ostala vrata, i nijedna nisu propustila lopova. Taj događaj odvrati njegov duh od već započetoga nedjela. Ali ako bi vratio konja pred vrata bazilike, bojao se da ga sudac ne uhvati i ne zatraži kaznu za krađu. Povjeri ga nakratko nekoj sebi poznatoj ženi na čuvanje, a sam ode u hram da na licu mjesta smisli savjet. Zateče Riđega silno uznemirena gubitkom konja i gotovo ljutita na sv. Hilarija što je dopustio da mu otmu konja. Tješili su čovjeka, koliko je bilo dopušteno, monasi toga samostana: kad evo lopov se pojavi pred očima i, prepoznat bilo po licu koje je odavalo uznemirenu savjest bilo po nekom božanskom poticaju, bi uhićen i prizna zločin: a kad je konj bio vraćen, bi mu oprošteno.
8 U vrijeme kada su engleski kralj Henrik i njegova suprugaf Eleonora držali vlast u Akvitaniji, proširila se božanskom osvetom nepoznata i smrtonosna bolest. Ona je nekim ognjem, koji se ipak nije mogao vidjeti, izjedala udove: zjapili su samo odvratni čirevi i rane nimalo različite od raka. Od toga su umirali mnogi smrtnici, prethodno natjerani u nekakvo bjesnilo.g Ni sada ne mogu dovoljno dokučiti kakva je to vrsta pošasti bila, osim ako to nije bila ona venerična koju puk naziva napuljskom. Mnogima tada pade na pamet zazvati pomoć sv. Hilarija. I pobožno pohodivši njegovu baziliku, donijeli su nebeski lijek. Kad se glas o tom dobročinstvu, kako to biva, proširio među narodima, potaknuti time vrlo su mnogi u valovima hrleći dolazili, kako sami bolesnici, tako i njihovi roditelji i prijatelji. Bijaše i neka pobožna gospođa koja se, zapaljena božanskom ljubavlju, dragovoljno posvetila liječenju čireva bijednika koji su se raspadali od odvratne gnjileži, dok su u samoj bazilici obavljali sveta bdjenja. Ona je jedne noći vidjela sv. Hilarija u biskupskoj odjeći, u pratnji drugih biskupa, kako obilazi pojedince koji su ondje bdjeli i škropi ih vodom, te su svi sutradan bili zdravi. Predaje pak onaj koji je to zapisao da je bila trostruka razlika među bolesnicima koji su onamo dolazili: jedni su naime ozdravili pohodivši Svečev lijes, drugi dok su onamo putovali iz tuđine, a treći čim su izašli iz svojih kuća.
9 Čuvari hrama pronašli su knjižicu pobožnih molitava, otmjeno ukrašenu srebrom. Nju je netko uzeo, ne da bi je kradom prisvojio, nego samo da prepiše molitve. Neki je mladić optužen za krađu: i kad je provedena istraga, čas je priznavao zločin svladan mukama, čas je poricao: stoga je zapovjeđeno da ga se oštrije muči uranjanjem ruke u kipuću vodu. Bili su prisutni vrlo mnogi gledatelji, a među njima i onaj koji je uzeo knjigu. Javno nasred crkve ruka mladića biva uronjena u kipuću vodu, i ne trpi nikakve boli ni ozljede. Dok ju je pak vadio iz posude, kapljica je prsnula u lice prisutnoga krivca. Tada se ovaj počeo mučiti silnom boli, dok mu je lice na ružan način otjecalo. Stoga javno prizna što je bilo učinjeno: i tako, kad je mladić bio oslobođen, i on sam bi oslobođen boli.
10 Spominje se drugo slično čudo. Neki je kapelan bio lažno optužen za zločin, kao da je ukrao jedan od svetih crkvenih ogrtača koje nazivaju plaštevima (cappas). On je poricao zločin, spreman i vatrom ga opovrgnuti. U ono doba uobičajena vrsta kušnje kod stanovnika Poitoua, nekoć preuzeta od Gota. U samoj bazilici podiže se golema lomača. On, izlivši molitve Bogu i sv. Hilariju, pun vjere i pouzdanja u božansku pomoć, prolazi posred plamenova, a da mu odjeća nije bila ni najmanje taknuta žarom vatre. I odmah je drugi, koji je počinio nedjelo, bio uhvaćen, a odjeća vraćena.
11 Neki mladić u Poitiersu, gluh i nijem od samoga rođenja, kad je vidio da mnogi hrle na grob sv. Hilarija, počeo je i sam često posjećivati njegovu crkvu te pomagati njezinim upraviteljima i poslužiteljima, sakristanima i čuvarima u metenju hrama i obavljanju noćnih bdjenja. Jedne dakle noći, dok je ondje sam bdio, pristupi Svečevu grobu, raširi ruke u obliku križa i pobožno ga zaklinje da mu pomogne. Dok je molio, pristupi mu Hilarije u biskupskoj odjeći i upita što želi od njega. Čuo je dotad gluhi i odgovori da želi, ako je tako ugodno Bogu, da mu njegovom pomoću bude udijeljena sposobnost slušanja i govorenja; a Svetac reče: Čut ćeš, jer mi to Bog daruje: da i progovoriš, dodijeljeno je zagovorom sv. Martina; pođi na njegov grob da mu zahvališ. Čuo je dakle i sutradan razumio sve što mu se govorilo, te se uobičajenim kretnjama oprostivši od čuvara hrama, zaputio u Tours. Ondje, kad je htio prenoćiti u crkvi sv. Martina, čuvari su ga odbili. Vani dakle pred samim vratima proveo je noć budan, neprestano izlijevajući molitve Bogu i sv. Martinu. Zatim je sutradan kimanjem i kretnjama ishodio od sakristana da mu se dopusti ostati unutar samoga hrama sljedeće noći. Ovdje pak, dok je molio s izvanrednim žarom duha, pristupi mu sv. Martin i zapovjedi da govori. Progovorio je tada i otada tečno. Sutradan je ispripovjedio cijeli događaj: ali mu se nije vjerovalo dok nije bio potvrđen svjedočanstvom stanovnika Poitiersa.
12 Onaj koji je ova dva čuda predao pismu, isti svjedoči da je, vraćajući se iz Mire, kamo je bio otišao pokloniti se grobuh sv. Nikole, na nekom mjestu ugledao zidine porušene ili srušene crkve; te je, raspitavši se kod starca ondje zatečenoga kakva je to bila crkva, doznao da je nekoć bila podignuta sv. Hilariju, biskupu Poitiersa. Naime, kad se on vraćao iz progonstva u koje ga je bio prognao Konstancije, pred noć je onamo stigao i, kako u blizini nije bilo nikakve kuće ni kolibe u koju bi svratio, ušao je u neki udubljeni kameni grob (ondje je naime bilo groblje) i ondje proveo noć. Kad je sutradan odande otišao, iz istoga je groba potekla najbistrija voda; bolesnici koji su se njome prali odmah su se vraćali zdravlju. Kad se stvar pročula, odasvud su nagrnuli vrlo mnogi, i od njihovih je darova bila sagrađena crkva čije je ruševine gledao, a koja je u ratnim metežima već bila zapuštena i srušena. Dodaje isti pisac da je i on sam vidio taj grob vlažnim.
13 U i Bazasu (to je grad u Gaskonji) običavala se slaviti svetkovina sv. Hilarija i od prve večernje pobožno prekidati svaki težački posao. Ipak neka žena, navikla prati crkveno laneno rublje, prezrevši javnu pobožnost naroda, usudila se krpati nekakav odjevni predmet, te ju je najprije zahvatila silna bol u desnoj ruci, koja se zatim tako zgrčila od zgrčenih živaca da se spojila s laktom. Shvatila je da joj je božanski nanesena kazna zbog zanemarene pobožnosti. S mnogim je stoga suzama zaklinjala Sveca da joj oprosti. Ipak nije prije sljedećih blagdana svete Pedesetnice postigla da joj se vrati prijašnja snaga desnice. No kad je tada navečer bila u katedrali, koju se pobrinula pomesti, utonula je u san i učinilo joj se da vidi veličanstven grob, i kako iz njega izlazi biskup te joj se obraća ovim riječima: Uvrijedila si Boga zanemarivši zapovijed Crkve o slavljenju moga blagdana; i zato si platila kaznu: ali sada su tvoje molitve uslišane i povratit ćeš prijašnje zdravlje. Istodobno je uhvatio njezinu desnicu i vratio je u prijašnji položaj. Probudivši se, osjetila je da joj je ruka snažna kao i prije: pošla je stoga u Poitiers i osobno zahvalila sv. Hilariju, te je iskazala štovanje njegovu grobu potpuno onakvom kakav joj se ukazao u snu.
14 Dok su Akvitanijom vladali Vilim Gaufred, grof Poitiersa, i njegov sin Vilim, iz k Burgundije, odakle su bili podrijetlom, došao je neki plemeniti muž u Poitiers pozdraviti svoga rođaka, kako je govorio, vojvodu. Nešto poslije, dok se spremao na povratak svojima, vojvoda mu je ponudio različite darove. On ih je sve uljudno odbio; ali ako bi mu bilo dopušteno postići to vojvodinom milošću, rekao je da želi kupiti neke posjede koje u Burgundiji, uz samu njegovu kuću, punim pravom vlasništva posjeduju kanonici iz Poitiersa. Vojvoda je obećao da će pregovarati s kanonicima. Kanonici su pristali, dok im je vojvoda zakonito prepisao selo Arsay u Aunisu blizu La Rochellea. Sljedeće noći sv. Hilarije se u snu ukazao onom Burgundcu i ovako mu se obratio: Ovamo si došao, gostu, da moju Crkvu opljačkaš od njezinih posjeda? I udari ga tri ili četiri puta pastirskim štapom po glavi. San se raspršio čovjeku dok je istodobno snažno vikao. Dotrče sluge: izlaže im nimalo isprazan san i pokazuje udarce koje mu je zadao sv. Hilarije. Vojvoda, doznavši za događaj, zapovjedi da kanonici zadrže i prijašnje selo (zovu ga Longré) i također Arsay.
13 Neki je slijepac dugo i mnogo molio sv. Hilarija za sposobnost gledanja te je, pošašvi u Poitiers, proveo više dana u istim zavjetima i molitvama. Jedne noći učinilo mu se da u snu vidi sv. Hilarija kako mu govori ovo: Sutrašnjega dana naći ćeš dvojicu kanonika ove Crkve (naveo je ime obojice): navijesti im od mene da poprave svoj sramotni život; ako to ne učine, ubrzo će platiti kaznu. Da bi ti pak povjerovali, kada se na svečanoj misi, koja će se istoga dana slaviti u istoj bazilici, po običaju zapjeva sveti trisagion, povratit ćeš vid oštriji i čvršći nego što si ga imao u cijelom dotadašnjem životu. Probudivši se i ne smatrajući san ispraznim, kad je, doveden u Svečevu baziliku, doznao da ona dvojica kanonika međusobno razgovaraju, pristupi im i oslovi svakoga vlastitim imenom te im prenese što je vidio i čuo. Oni su doduše prezreli te riječi kao lakoumna strašila snova; ipak, budući da su bili svjesni svojih zločina, obuze ih nemali strah i pomno su iščekivali ishod drugoga proročanstva kojim su se prijetnje potvrđivale, kao i njihovi kolege i ostali svećenici te Crkve kojima je slijepac bio najavio da će mu se vratiti vid. Kad se dakle došlo do trisagiona, okruže čovjeka i, čim je treći put bilo otpjevano SVET, ugledaju kako mu se otvaraju oba oka i kako njima jasno i razgovijetno sve vidi; te zahvale Bogu i sv. Hilariju. Hildebrand, koji je opisao ovo čudo, kaže da mu nije poznato jesu li ona dvojica kanonika popravila svoje vladanje, ali da je sigurno da su nedugo zatim preminuli.
17 Isti Grgur u istoj knjizi, pogl. 52, pripovijeda da je Taumast, n prema tumačenju svoga imena divan po svetosti, biskup o grada Momociacuma, protjeran iz istoga grada, ne zna se iz kojega razloga, pošao u grad Poitiers; i ondje je završio sadašnji život ustrajući u dobroj ispovijesti: te je imao grob pred samim trijemom bl. Hilarija: s toga su groba mnogi strugali prah i pili ga, te je on tako liječio zubobolju i groznice da su se oni koji su ga pili divili učinku. Naime, taj se blagoslovljeni prah toliko neprestano tražio da se sarkofag već na više mjesta činio probušenim. Smatram da je to jedan od grobova koji se vide u kapeli sv. Bartolomeja: jedan je naime probušen na više mjesta, i žene još i danas običavaju nožem strugati prah s njega i miješati ga u hranu svoje dječice za liječenje grčeva u trbuhu. Ima više takvih grobova, u kojima neki smatraju da su pokopani roditelji sv. Bartolomeja. Ali niti sam vidio sigurno svjedočanstvo o tome niti mogu dokučiti tko bi njihova tijela dovezao iz Palestine u Poitiers, osim ako možda, još na životu, nisu ovamo slijedili p sv. Marcijala, kao sv. Amator i sv. Verona.
18 Kad bih htio nabrojiti sva čudesa koja su ovdje po zaslugama sv. Hilarija učinjena u naše sjećanje, satkao bih golem svezak: jer najmanje pet stotina onih kojima je um bio pomućen i razum pomaknut s mjesta ovdje je vraćeno sebi: i malo ih se onamo dovodi a da nakon nekog vremena ili potpuno ne ozdrave ili ne umru. Zaziva se također za odbijanje napasti protiv pravovjerne vjere: također od mladića koji su tupljega uma za učenje znanosti; i doista su mi vrlo mnogi pod prisegom potvrdili da su u toj stvari iskusili prisutnu pomoć Sveca.
a To je katedrala, kao što je očito iz Boucheta i Kl. Roberta.
b Čini se da treba čitati Ranulf, ili Rannulf, ili Ragnulf, kojega Ademar naziva grofom Poitiersa, a Reginon vojvodom Akvitanije. On je godine 867., napadajući vojvodu Normana Hastinga, koji se bio utvrdio u nekoj bazilici, bio pogođen strijelom i tri dana poslije umro; Božjom osvetom, kako se kaže u Gesta Normannorum, jer je nepravedno prisvojio baziliku sv. Hilarija.
c Bouchet piše da ovo čudo pripovijeda Fortunat. Služeći se mnogim rukopisima, ni u jednom ga nismo našli. Možda je dodano u akvitanskim primjercima koje je on sam čitao.
d On je kod Boucheta četvrti toga imena, i kaže se da je naslijedio oca Vilima Glavu od kučine godine 1023., a umro godine 1086.
e Opatija sv. Ivana Evanđelista i Andrije u Monasterium-novumu, koju je sagradio Vilim Gaufred ili Goffred, predaje se da je dovršena i obdarena prostranim posjedima godine 1077., premda je poslije mnogo dodao Vilim Peti, kojega nazivaju Svetim, kako ćemo reći 10. veljače.
f Ona je bila kći Vilima V., najprije supruga Ljudevita VII., kralja Galije; ali pošto ju je on odbacio pod izlikom krvnoga srodstva, udala se za Henrika, vojvodu Normandije, koji je zatim bio engleski kralj drugi toga imena, god. 1151.
g Bio je to sveti oganj, koji se u puku naziva ognjem sv. Antuna, o čemu se opširnije govorilo 3. siječnja u djelu Miracula S. Genovefæ.
h Njegove su relikvije donesene u Bari oko godine 1087., kako ćemo reći 9. svibnja. i Grad Vasatium Ausonije u djelu Parentalia, pjesma 24, naziva Cossio; Ptolemej u knj. 2, pogl. 7 Κερειον; Paulin Vasatæ; u djelu Notitia provinciarum naziva se civitas Vasatica, a u našem rukopisu, možda pogrešno, Vasatela; u puku sada Bazas ili Vasas, kako piše Vinetus. k Du Chesne u 1. knjizi djela Historia Vergiaca svakako svjedoči da stari pisci Vilima, vojvodu Akvitanije, koji je naslijedio Ranulfa i osnovao Cluny, nazivaju knezom Burgundije zbog vrlo prostranih posjeda u Burgundiji.
1 Bouchet tumači kao Raiz. m 1. srpnja štuje se sv. Lupijan, ispovjedalac: je li to ovaj, nama je skriveno; da radije mislimo kako je riječ o drugome, navodi nas to što se 17. veljače u Clermontu kaže da se slavi prijenos sv. Lupijana, ispovjedaoca. n Pogrešno se dakle u rukopisu i kod Boucheta naziva Theomestus: jer Θαρακτος znači isto što i divan. Niti smo njegovo ime našli u Galskom martirologiju. o Bouchet ima Moniacensis. No isti Grgur u knj. 9 djela Historia Francorum, pogl. 29, spominje grad Momociacensis. p O dobu samoga sv. Marcijala raspravljat ćemo 30. lipnja. Sv. Amator, učenik sv. Marcijala, apostol Kadurka, slavi se u Galskom martirologiju 20. kolovoza; sv. Verona, ili Veronika, za koju se predaje da je otrla lice Krista koji je nosio križ, 13., a od drugih 4. veljače.
Prvi prijenos sv. Hilarija.
Nakon što je Hilarije preminuo, vijećalo se o tome na kojem ga mjestu ponajprije valja pokopati. Bouchet u 1. dijelu, pogl. 14, svjedoči da su neki savjetovali da bude pokopan u kapeli biskupske palače koju je bio sagradio, gdje je sada opatija sv. Hilarija de Cella: drugi su govorili da je on sam sebi podigao grobnicu u crkvi sv. Ivana i Pavla, gdje je pokopao suprugu i kćer, te da se čini kako valja ostati pri njegovoj posljednjoj volji. Svi su s golemim odobravanjem prihvatili ovo mišljenje.
2 Pogreb su pratili svećenici, patriciji i brojno mnoštvo puka, svi obilno roneći suze, uz mnoge upaljene voštanice. Grobnica je bila zidana i natkrivena svodom, doduše drvenim, ali otmjeno pozlaćenim. Dok su ovamo nosili tijelo svetoga biskupa, neki uzetnik, već dvije godine prikovan za postelju, probuđen možda bukom prolaznika i obaviješten o čemu se radi, podigao je oči i ruke prema nebu, moleći Boga da mu zagovorom pobožnoga biskupa, za kojega je vjerovao da je već primljen na nebo, vrati snagu. Jedva su molitve bile izrečene, a prijašnja se snaga razlila udovima, te on iskoči iz postelje i sustigne pogrebnu povorku. Hilarijevo je tijelo položeno u sredinu između tijela supruge i kćeri Apre: za svakoga su bili mramorni grobovi, bilo tada postavljeni, bilo u prvim godinama poslije; svakako su pronađeni pri prijenosu.
3 Malo prije nego što je Klodvig zagospodario kraljevstvom Galije, neki su stanovnici Poitiersa, pobožni ljudi, namjeravajući postaviti kameni svod nad grobnicom, zapovjedili da se oko nje otkopa zemlja. Tada je na desnoj strani pronađen prozorčić, a zid je bio pocrnio od dima nekoć prislonjenih svijeća. Ta je stvar bila dokaz da je nekoć ta grobnica bila na otvorenom i da je kroz taj prozorčić bio otvoren pogled na sam Svečev grob: ali kako je u ratnim metežima crkva češće bila rušena, ta je kapelica bila prekrivena zemljom kako se svetomu tijelu ne bi nanijela nikakva uvreda. Nadalje, iz toga je prozorčića izlazio presladak miris: on je nekim svetim strahopoštovanjem obuzeo duše zidara tako da su rekli kako se oni, budući da su prekriveni grijesima, ne usuđuju to poduzeti. Trojica svećenika, najprije ozbiljno očistivši duše ispovijeđu, ušla su kroz prozorčić i izvijestila da je svod obložen zlatom, da su pod njim tri mramorna groba, a u sredini Hilarijev. Građani su odlučili da svete relikvije valja prenijeti u grad. Ali pošto je jedan od svećenika sutradan umro, drugi bio pogođen uzetošću, a treći sljepoćom, smatrajući da tu zamisao nipošto ne odobravaju Nebesnici, zazidali su prozorčić i odustali.
4 Koji su pak to bili ratovi čija je oluja donijela propast Poitiersu i hramu sv. Hilarija, lako će razumjeti onaj tko se sjeti onih starih pokolja Galije. Naime, i prije provale Franaka, najprije su Vandali i Alani, prešavši Rajnu 31. prosinca, ušli u Galiju za šestoga konzulata Arkadija i konzulata Proba, kako predaje Prosper, to jest godine Kristove 406., i kako piše Beda u 2. knjizi djela Historia Anglorum, pogl. 11, mnogi su drugi narodi s njima bjesnjeli diljem cijele Galije. I kako je tada pisao sv. Jeronim, opustošili su sve u pokrajinama Akvitaniji, Novempopulaniji, Lugdunskoj i Narbonskoj, osim malobrojnih gradova: a i njih same izvana je pustošio mač, a iznutra glad. Tada je pak, kako tvrdi Bouchet, bio srušen dio grada Poitiersa i sama bazilika sv. Hilarija. U Hispaniju su isti Vandali, Alani i Svevi ušli ere 447, 28. rujna, u utorak, za osmoga konzulata Honorija i trećega Teodozija, kako stoji u Idacijevu djelu Chronicon, to jest godine Kristove 409.
3 Ubrzo nakon toga Akvitanija je bila predana Gotima, koji su je držali oko 93 godine. Kad ih je napokon pobijedio Klodvig godine Kristove 507., stanovnici Poitiersa pripadoše vlasti Franaka. Tada su prenesene relikvije sv. Hilarija čim je uspostavljena sigurnost za katoličku pobožnost. Povijest njegova prijenosa donijet ćemo kako ju je izložio bl. Petar Damiani u 2. govoru, 2. sveska. Njegov se blagdanski spomen običava slaviti 26. lipnja i 1. studenoga. I ovoga doista dana sv. Hilarija slave Usuardov Martirologij tiskan u Lübecku god. Kristove 1475., Bellini i rukopisni Florarium, bez ikakva spomena prijenosa. Njega su izričito naveli Molanus u dodacima uz Usuarda i Njemački martirologij na istome mjestu, kao i Maurolico 26. lipnja; na oba pak dana Galesini, Ferrari i Saussay. Bouchet u 2. dijelu, pogl. 4, smatra da se Prijenos dogodio 26. lipnja, kojega se dana otada slavila svetkovina, uz preobilan oprost dobiven i od papa. Ferrari kaže da je u tablicama Crkve u Poitiersu pripisan tome danu zato što je 1. studenoga zauzet svetkovinom Svih Svetih.
6 Saussay ima ovu pohvalu 1. studenoga: U Poitiersu u Akvitaniji prijenos sv. Hilarija, biskupa i ispovjedaoca, izvršen službom anđela, koji su tijelo preblaženoga Ispovjedaoca, dragocjeno oruđe božanske proslave, iz staroga prigradskog samostanskog hrama, u čijoj je kripti bilo pohranjeno, prenijeli u novu gradsku baziliku, koju je Tredelin, opat poznate pobožnosti, podigao po božanskoj opomeni, i časno ga položili na mjesto za nj pripravljeno: dok je biskup gledao i divio se, koji je nakon završenih svečanosti posvete hrama namjeravao nakon noćnih molitava, na kojima je ustrajao s opatom i monasima, prenijeti tako dragocjeni prah, štoviše dragulj, sa staroga mjesta u uređeno svetište: za to je čudesno preduhitrenje s prisutnima uzvratio obilne hvale Bogu, koji je radije anđeoskom nego ljudskom službom počastio novi pogreb sebi dragoga biskupa. Isti kraće 26. lipnja: U Poitiersu prijenos sv. Hilarija, biskupa i preslavnoga naučitelja Crkve, kojim je njegovo presveto tijelo anđeoskom službom izneseno iz groba gdje je ležalo i čudesno preneseno u novu baziliku samostana koji je u njegovu čast podigao opat Tudelin. Na oba dana govori o istom prijenosu. U Dodatku ponovno istoga 26. lipnja: U Poitiersu prijenos sv. Hilarija; te se riječi u Kazalu na kraju knjige odnose na 2. prijenos, kojega nigdje ne spominje. Opat Tudelin, koji se u homiliji Petra Damianija kod Surija ovoga dana i na početku djela sv. Hilarija naziva Tredelin i Tridolin, jest Fridelin ili Fridolin, kako se naziva u rimskom izdanju djela Petra Damianija iz 1606. i lionskom iz 1623; štuje se pak 6. ožujka.
7 U gradu Poitiersu postoje dva hrama sv. Hilarija: jedan je samostanski reda sv. Augustina, u puku zvan sv. Hilarije de Cella, gdje se vjeruje da je stanovao i umro. Opat toga samostana Pascencije, kao što smo gore rekli, u šestom je stoljeću postao biskup Poitiersa. Drugi je zborni, čiji se dekan služi biskupskim uresima, niti se ijedan kanonik prima u zbor a da se prije svega ne ispita njegovo ćudoređe. Tako Choppin u 1. knjizi djela Sacra Politia, naslov 8, br. 7, i po njemu Klaudije Robert. Ovaj je hram, kako predaje du Chesne prema Bouchetu, onaj koji je nekoć sv. Hilarije bio podigao svetim mučenicima Ivanu i Pavlu, gdje je zatim i sam pokopan sa suprugom i kćeri. On je naime iznova sagrađen nakon što je stari češće bio rušen, sada je uključen unutar gradskih zidina i u puku se obično naziva velika bazilika sv. Hilarija, ili Saint-Hilaire-le-Grand.
O prijenosu sv. Hilarija
GOVOR BL. PETRA DAMIJANA.
Radujmo se i kličimo, predragi, dok se svečano okupljamo da bismo proslavili uzvišene zasluge bl. Hilarija. Ta nas samo dostojanstvo toga slavnog imena potiče da naš duh, prožet duhovnom radošću, hvalevrijedno kliče od veselja. Ništa manje nije dostojno i to da, dok gledamo kako se prah njegova tijela i sićušna prašina među ljudima uzdižu tolikom čašću, naš um razmatra koliku težinu slave on posjeduje na nebesima, gdje je istinska i neusporediva čast. No ugodno je sada ukratko proći povijest ovoga prijenosa, kako nikomu ubuduće nipošto ne bi preostalo sumnjati u preslavno podrijetlo ove svetkovine.
2 Nadalje, dok je Kristov ispovjedalac Fredelin hvalevrijedno a upravljao samostanom bl. Hilarija, smještenim ub predgrađu Poitiersa, te se ondje isticao uzvišenom stegom svetoga življenja i slavnom čestitošću ćudoređa, bl. Hilarije mu se očito ukazao uc viđenju te mu, među ostalim mnogim stvarima, s nekom vlašću živoga naloga zapovjedio da on sam, zajedno sd biskupom Poitiersa, bez oklijevanja pristupie kralju Franaka, koji je tada držao uzde vlasti, te s pouzdanjem zatraži troškove i sredstva kojima bi se samostan mogao proširiti i učiniti veličanstvenijim. Tim je riječima povrh toga dodao da sveti opat, nakon što samostan bude iznova obnovljen, pribavi za nj prikladno mjesto u koje će, nakon izvršenoga prijenosa, položiti njegovo tijelo. Kada su oni doista obavili poslanstvo toga sretnog proročanstva, kralj ih je blago i dobrostivo primio te im udijelio veličanstvene darove kraljevske darežljivosti.
3 Iznova dakle gradeći samostan iz temelja uz pomoć klesara i zidara te ga raskošno obnavljajući, službenici su Gospodnji tako dugo neumornim trudom ustrajali u započetom djelu dok nisu ne samo doveli do dovršenja cijelo zdanje građevine koja se dizala, nego i s obje strane obložili zidove, to jest iznutra i izvana, ukrasom blistavoga mozaika. U tom je djelu, ondje gdje je ponestalo svote kraljevskoga dara, biskup iz crkvenih dobara neprestano nadomještao ono što je nedostajalo. Naposljetku, kad je samostan bio dovršen ne samo gradnjom završene građevine, nego i posvećen blagoslovima svećeničke službe, ubrzo su razgradili grob u kojem je sveto tijelo bilo pokopano.
4 f Određenoga dakle dana u koji su trebali prenijeti svete udove, prethodne noći, dok su biskup i opat zajedno neprestano probdjeli u bdjenjima i molitvama, iznenada opaze da blaženi anđeli iz groba, koji je već bio probijen, izvode sveto tijelo i vlastitim ga rukama unose na mjesto koje je za nj bilo pripravljeno.
5 Pošto se to dogodilo, bl. Hilarije opomenuo je u viđenju sv. Fridolina da na čelo samostana postavi nekogag Irca sebi bliska po rodu, a da sam požuri na otokh Gallinariju sagraditi crkvu u čast istoga bl. Hilarija. On se odmah ponizno pokorio zapovijedi blaženoga svećenika te nije sagradio samo ono što mu je bilo naređeno, nego i druga i četiri samostana u njegovu čast. Premda životopis k bl. Fridolina, u kojem se prenosi da je zabilježena ova povijest, nipošto nije došao u naše ruke, ipak je ono što je ovdje napisano postalo poznato po svjedočanstvu bratskoga kazivanja. To je dakle uzrok ove svete svetkovine, to je časna građa današnje proslave, da se pobožni puk vjernika s pravom raduje prijenosu svetoga tijela kojemu je sprovodne počasti iskazala vojska anđela.
6 Nadalje, prigodom ovoga časnog prijenosa vraćaju nam se u sjećanje i ostala djela blaženoga muža, tako da se ono što je učinjeno u davna vremena, sada ponovno privedeno pred vaše oči, čini nekako svježim i novim. Čim naime počnemo raspravljati o djelima časnoga muža, odmah nam pada na pamet kako se neprobojni zid Crkve odupro strelicama krivovjeraca, kako je nepobjedivi borac milošću katoličke istine satro izopačeni nauk arijanaca. Nije nevažno ni to da je, kada je išao u gradić Seleuciju u Izauriji da se bori protiv vjerolomstva krivovjeraca, jedna poganska djevojka, poučena odozgo, navijestila dolazak tolikoga svećenika te je stoga sa svojim ocem Florencijem i cijelom obitelji zavrijedila primiti sakrament božanskoga krštenja. Nije izblijedjelo ni ono glasovito čudo da na otoku Gallinariji otrovni bijes golemih zmija nije mogao podnijeti krepost tako slavnoga biskupa, nego je, prestrašen kao gromovitim treskom, nije se usudio prijeći ni granicu običnoga štapa koju je on bio postavio. No dosljedno nam u sjećanje dolazi i to da je isti izvrsni biskup dječaka preminula bez milosti preporođenja ne samo vratio majci uskrišena i nepovrijeđena, nego ga je, poučena u počelima prave vjere, pribrojio sinovima svete Crkve.
7 Ta nam dakle i mnoga druga znamenja njegovih kreposti dolaze na um prigodom ovoga časnog prijenosa, i ona nas raspaljuju na ljubav prema Bogu i pobožnost prema ovom preslavnom svećeniku. Doista, dok sveta Crkva štuje prijenose mnogih pravednika koji su obavljeni marom ljudi, s kolikim tek žarom pobožnosti valja svečano slaviti ovaj koji je izvršen rukama anđela? A zašto je to tako da je Mojsijevo tijelo sam Gospodin po sebi pokopao, a ipak nije htio da njegov grob postane poznat ljudima, dok je tijelo blaženoga Hilarija ne samo prenio pred ljudima po anđelima, nego je i slavu tolike časti uzvisio na štovanje cijele Crkve? O Mojsiju je naime pisano: Umrije ondje Mojsije, sluga Gospodnji, u zemlji moapskoj po zapovijedi Gospodnjoj; i pokopa ga u dolini zemlje moapske nasuprot Peoru, i nitko ne dozna za njegov grob sve do današnjega dana. Što je dakle to da je onaj nepoznat, a ovoga se svakodnevno pohađa s tolikom slavom kršćanske pobožnosti? Što je, kažem, to da se Mojsije uklanja iz spoznaje ljudi, ako ne zato da se ukloni prigoda da mu, jer se znalo da je bio tako drag i blizak Bogu, nevjera izraelskoga puka ne bi iskazivala božansku čast? Tijela pak ostalih svetaca nisu skrivena kako bi, dok ih se pohađa pristupom kršćanske pobožnosti, po njima nastajala sjajna znamenja kreposti, a ovima raslo obilje sretnih zasluga. Osim toga, neki se vjernici nakon smrti zatvaraju u uzvišenije grobnice zato da živima dozovu u pamet spomen na sebe, kako ne bi propustili činiti za njih djela pobožnosti. Otuda je što se ukop po običaju naziva SPOMENOM, naime zato da se po njemu živi spominju, a mrtvi primaju okrepu.
8 No zašto su se neki od svetaca toliko trudili pribaviti grobnice svojim tijelima? Abraham naime za četiri stotine srebrnih šekela od sinova Hetovih kupuje dvostruku spilju, Jakov i Josip prema istoj spilji upravljaju svu čežnju svoje duše i traže da se njihova tijela nakon smrti onamo prenesu. Što je dakle to da sveti patrijarsi, koji za sebe jasno svjedoče da su prah i pepeo, koji zasigurno u razmatranju nebeskih stvari preziru tijela i sve tjelesno, s tolikom željom čeznu da njihova tijela počivaju u zemlji Kanaanaca? Zašto radije biraju to mjesto za svoj počinak nego ostale krajeve svijeta, ako ne zato što su znali da će se ondje od njihova sjemena roditi začetnik ljudskoga spasenja? Otuda je što Jakov zaklinje svoga sina Josipa govoreći: Ako sam našao milost u tvojim očima, stavi ruku pod moje stegno i iskazat ćeš mi milosrđe i vjernost: da me ne pokopaš u Egiptu, nego da počinem sa svojim ocima, i da me izneseš iz ove zemlje te pokopaš u grobu predaka. Zašto je pak Jakov, kao znak potvrde obećanja, zatražio da sin stavi ruku pod njegova stegna, ako ne zato što je spoznao da će se iz njegova vlastitoga sjemena razmnožiti onaj koji je najviša istina? Onim su se dakle granicama zemlje blaženi muževi već iz dubine duše radovali, jer su je po duhu već gledali kako je utabana stopama Spasiteljevim, jer su je unutarnjim očima već vidjeli obagrćenu dragocjenom krvlju Gospodnjega tijela, kako bi ondje njihova tijela iščekivala svoje uskrsnuće gdje su znali da će uskrsnuti sam začetnik blaženoga uskrsnuća.
9 Prema njemu upravimo i mi, predragi, bistru oštricu našega uma. Prema njemu, dok ne možemo korakom nogu, težimo žurbom goruće želje, i dok relikvijama bilo kojih svetaca iskazujemo poštovanje dostojne pobožnosti, upravimo pogled našega uma prema onom jednom i jedinstvenom tijelu za koje vjerujemo da je neizrecivo uzvišeno u slavi Očeva veličanstva. Ona je doista zemlja za kojom su tada uzdisali blaženi patrijarsi i proroci, zemlja kojom teku med i mlijeko. Mlijeko naime teče iz tjelesnih grudi, a med dolazi s visina. I budući da je bit Gospodnjega tijela izišla iz Djevičine utrobe, a božanstvo je sišlo iz Očeva veličanstva, s pravom se Spasiteljevo tijelo naziva zemljom obećanja. Za tu se zemlju doista kaže da istodobno teče mlijekom i medom, jer se u tijelu našega Otkupitelja nalazi i bit istinskoga čovještva i slast neizrecivoga božanstva. U njemu naime, kako kaže Apostol, prebiva sva punina božanstva tjelesno. I na drugom mjestu: Bog bijaše u Kristu pomirujući svijet sa sobom. U tu zemlju živih neka nas se udostoji uvesti onaj koji se nije ustručavao podnositi smrtnost naše zemlje, kako bismo se ondje tako hranili mlijekom i medom da se nasitimo nazočnošću našega Spasitelja i medotočnom slašću njegova božanstva: koji s Bogom Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje u sve vijeke vjekova. Amen.
a Du Saussay gore 1. studenoga kaže da su relikvije prenesene iz stare prigradske crkve u novu gradsku baziliku, te da je stoga sv. Fridolin bio opat samostana sv. Hilarija de Cella.
b Bouchet u 2. dijelu, 4. poglavlju piše da je on nakon ovoga viđenja, radi većega ugleda prijenosa, pristankom puka bio postavljen za opata. Kanizije u životopisu sv. Fridolina navodi da su ga biskup i kler prisilili, dapače da ga je dok se opirao opomenuo sv. Hilarije neka strpljivo prihvati taj samostan i neka ne sumnja u Božju volju koja će mu dati milost da ga dolično vodi. Bez odgode je stoga podložio vrat tome jarmu te umjesto hodočasničkoga štapa uzeo pastirski štap.
c Kanizije gore navodi: Sv. Hilarije pokazao se prema sv. Fridolin vrlo prisnim i najvjernijim, češće mu se u duhu ukazivao, naviještao mu Božju volju i prorekao mnoge buduće događaje. I malo poslije: Češće mu je bio u pomoći te mu u poslovima i mnogim stvarima davao dobre savjete i pouku.
d Bouchet u 2. dijelu, 4. poglavlju smatra da je to bio biskup Adelfije, koji je kod Klaudija Roberta bio dvadeset i peti biskup Poitiersa. Vremena se podudaraju: naime 36. godine Klodviga, 511. godine Kristove, potpisao je I. sabor u Orléansu.
e To je bio Klodvig, koji je za svoj stol pozvao biskupa Adelfija i sv. Fridolina kada se kristalni pehar ukrašen zlatom i dragim kamenjem razbio u četiri dijela, a sv. Fridolin ga je obnovio bez ikakva traga loma. Tako Kanizije u 12. poglavlju i Bouchet gore.
f Bouchet o ovom prijenosu piše ovako: Za budući prijenos određen je 26. dan lipnja. Slijeva se kler i puk u prigradsku crkvu sv. Hilarija. Biskup, nakon što je slavio misnu žrtvu, određuje molitve; međutim s Fridolinom ulazi u kriptu: iznose relikvije sv. Hilarija koje su pronašli zatvorene u škrinji te ih prenose onamo kamo je svetac zapovjedio, gdje se čuvaju sve do današnjega dana. Za vrijeme prijenosa dogodila su se mnogobrojna čudesa. Neka čudesna svjetlost prožela je samu kriptu, kao i najslađi miris; mnogi su bolesnici zadobili zdravlje. Nakon prijenosa ipak su po Klodvigovoj zapovijedi obnovljeni ona stara crkva i samostan.
g Brusch u djelu o samostanima Njemačke pod Säckingenom naziva sv. Fridolina sinom kralja Škota i Irske. Bouchet kaže da potječe iz donje Škotske, koja se naziva Irskom. Dodaje da su onamo došla dvojica njegovih nećaka, za koje Kanizije u 14. poglavlju kaže da su bili sinovi njegova brata. Bouchet veli da su 12 ili 13 godina prije nego što je objavio svoje Anale u crkvi sv. Hilarija pronađena njihova tijela toliko neraspadnuta kao da su bila pokopana tek četiri dana.
h O Gallinariji, pustom otoku, već smo govorili. Sumnjamo da je ovdje pogreška u svim primjercima i da valja vratiti čitanje na rajnski otok Secaniju. Otok Secanis ili Secanica, kaže Brusch, nalazi se u Rajni, nazvan po presječenoj Rajni, ili samostan u Säckingenu, pučki Säckingen, sedam milja iznad Basela: što se najbolje vidi u ulomku Vopelijeve karte kod Teodorika Piespordija u rodoslovlju Habsburško-Austrijanaca. Lazius u djelu o seobama naroda kaže da ga je sv. Hilarije poslao kao apostola Sekvancima; Bouchet veli da je po božanskom nadahnuću otišao iz Poitiersa Burgundima i Sekvancima (u Savoju) te preminuo na njihovu otoku. O njegovu dolasku na otok Secanicu, boravku, gradnji samostana i smrti opširnije piše Kanizije u njegovu životopisu, a i mi 6. ožujka. i Te četiri crkve koje je sv. Fridolin podigao u čast sv. Hilarija nabraja Brusch: Uz Moselle samostan Helera ili Hylariacum, za koji se danas smatra da je samostan sv. Nabora. To je zabilježio i Klaudije Robert. Zatim na visokim vrhuncima Vogeza. Treću u Strasbourgu. Odande putujući kroz pokrajine Burgunda, došao je u Chur u Reciji, gdje je ponovno sagradio crkvu na ime sv. Hilarija. O njima govori Kanizije u 18. i 19. poglavlju, koji u 14. i 18. poglavlju spominje relikvije sv. Hilarija, čije je čestice bio upućen ponijeti sa sobom. Bouchet gore piše: Sa sobom je ponio dijelove relikvija sv. Hilarija i u njegovu čast sagradio četiri ili pet crkava. k Životopis sv. Fridolina napisao je bl. Notker Mucavac, monah iz Sankt Gallena, koji je živio gotovo sto godina prije bl. Petra Damijana, pod carevima Otonom I. i II. Navodi li taj ili neki drugi životopis ovaj sveti pisac, istražit ćemo drugdje.
II. Prijenos sv. Hilarija.
Jesu li potom relikvije sv. Hilarija bile po Dagobertu odnesene u Pariz ili su trajno čuvane i štovane u Poitiersu, noviji pisci raspravljaju, a nama nije lako presuditi kojoj bismo se strani priklonili.
2 Alkuin Flak u homiliji o rođendanu za nebo sv. Willibrorda izričito tvrdi da su se u njegovo doba, naime za vladavine Karla Velikoga, u drugom stoljeću nakon Dagobertove smrti, posmrtni ostatci Hilarija nalazili u Poitiersu: Blaženije se, kaže, plodni Poitiers diči relikvijama bl. biskupa Hilarija negoli razmjenom prodaja i kupnji. Bl. Petar Damijan u gore navedenom govoru o prijenosu, pod br. 7, pretpostavlja da su u njegovo vrijeme, to jest oko 1060. godine Kristove, još uvijek bile u Poitiersu: Koje je Bog, kaže, ne samo prenio pred ljudima po anđelima, nego je i slavu tolike časti uzvisio na štovanje cijele Crkve. I to odmah objašnjava: Gdje se svakodnevno pohađa s tolikom slavom kršćanske pobožnosti.
3 Bouchet to svjedoči kako u gore navedenim čudesima, tako i u 2. dijelu, 4. poglavlju. Ovamo spada ono što Aimoinov nastavljač piše u 4. knjizi, 44. poglavlju o pomoći koju je sv. Hilarije pružio stanovnicima Poitiersa: Druge godine nakon toga, kaže, opsjeo je gore spomenuti Hugo Veliki (otac Huga Capeta) Poitiers, ali mu to ništa nije koristilo. Dok je naime opsjedao taj grad, jednoga je dana Gospodin zagrmio velikim užasom, a vihor je razderao njegov šator od vrha do dna; i velik strah obuze njega i njegovu vojsku tako da su jedva umakli; odmah su se dali u bijeg i odustali od opsade grada. A to je Gospodin učinio po zagovoru bl. Hilarija, koji je uvijek bio zaštitnik i branitelj toga grada.
4 Sam Aimoin u 4. knjizi, 17. i 33. poglavlju opisuje crkvu sv. Dionizija koju je podigao Dagobert, a u 20. poglavlju navodi da je isti opljačkao crkvu sv. Hilarija ovim riječima: Među ostalim plijenom crkava Galije, uzetim prigodom ukrašavanja bazilike sv. Dionizija, prenosi se da je iz crkve sv. Hilarija u Poitiersu odnio opljačkane vratnice izrađene od lijevane bronce; dok ih je dao prevoziti oceanom u Seinu kako bi se njome dopremile sve do Pariza, jednu je od njih progutala rijeka te poslije nije bila pronađena. No ništa o relikvijama sv. Hilarija, ništa ni kod ostalih starih pisaca, kako opširno izlaže Bouchet u 2. dijelu, 5. poglavlju. Vrlo mnoga djela Dagobertova objavio je Du Chesne u 1. svesku pisaca Galije, zabilježena od suvremenika ili svakako starih pisaca, ali nijedan ne spominje takav prijenos Hilarijevih relikvija.
5 Prvi koji je napisao da je taj prijenos izvršen, kaže Bouchet, bio je jedan monah iz Saint-Denisa, pisac velike Kronike Francuske na francuskom jeziku. Jakov du Breul u 4. knjizi pariških starina naziva ga Vilimom od Nangisa, koji je živio oko 1300. godine Kristove. Njega je slijedio Robert Gaguin u 3. knjizi franačke povijesti. Ipak Bouchet odbija vjerovati obojici jer uistinu griješe i u drugim golemim stvarima. Gaguinove su riječi ove: Kao da se sve duguje službi sv. Dionizija, brončane vratnice goleme težine, povrh toga krsni zdenac u kojem su svećenici obavljali otajstvo krštenja, zajedno s tijelom sv. Hilarija, ne učinivši nikakvu naknadu za svetogrđe, kralj Dagobert prenio je morem iz Poitiersa u Saint-Denis. Ipak se nije domogao cijeloga plijena: jedna je naime od vratnica, dok je bila povjerena lađi da se preveze oceanom, pala u valove i zauvijek ostala skrivena. No budući da onima koji čine zlo spremno priskače u pomoć kakva izlika za grijeh, kažu da je uzrok svetogrđa bila pobuna stanovnika Poitiersa; da bi ih obuzdao, Dagobert je smatrao da mu po ratnom pravu sve pripada, pa nakon što je poharao polja i opustošio i sam grad, srušivši sve zidine, zapovijeda da se tlo preore i po njemu posije sol kako bi se izazvala neplodnost. Toliko Gaguin iz velike Kronike, u kojoj se dodaje da je novi grad ponovno sagrađen na mjestu različitom od prijašnjega. Koliko se to treba činiti vjerodostojnim, govore i same crkve, od kojih su neke postojale nekoliko stoljeća prije Dagoberta, kako tvrdi Bouchet. On priznaje da u opatiji Saint-Denis postoji neki sveti zalog sv. Ilara, a ne Hilarija, kojemu je posvećena i kapela. I doista je u Galiji bilo vrlo mnogo Hilarija. Dvanaestoricu ih slavi du Saussay u djelu Martyrologium Gallicanum.
6 Što reći na to da noviji pisci pišu kako su ih u prošlom stoljeću kalvinisti spalili ognjem? Tako Lovro Surije u djelu Commentarius rerum in orbe gestarum uz 1562. godinu Kristovu: I u Poitiersu su ti pokvareni i bijedni ljudi pružili glasovite primjere svoje okrutnosti. Na strašan su način bjesnjeli i po crkvama i kućama kanonika. Ondje su se čuvale kosti presvetoga biskupa Hilarija, kojega sv. Jeronim ne bez razloga naziva trubom latinskoga govora protiv arijanaca, a također i Radegunde, kraljice Francuske, čija je pobožnost prema Bogu bila izvanredna, a život presvet, te i drugih svetaca. Te su kosti i svete relikvije oni nečisti nitkovi izbacili i po svome običaju spalili. A du Saussay 1. studenoga, nakon što je govorio o prijašnjem prijenosu koji je izvršio sv. Fridolin, dodaje: Otuda dolazi da se odmetnici od pradjedovske vjere oblijevaju golemim stidom, jer su udove blaženoga prijatelja Božjega, koje je Krist htio da budu dotaknuti djelovanjem najčišćih duhova i položeni u ložnicu pokoja i slave, nečuvenom drskošću i rukama koje bi valjalo odsjeći izvukli s toga mjesta da ih ne toliko pogrdama koliko samim svojim svetogrdnim dodirom oskvrnu, te se nisu zgrozili spaliti ih plamenom kojega su sami bili dostojni. Toliko du Saussay, koji kao nedvojbeno pretpostavlja da su krivovjerci odnijeli tijelo s onoga mjesta na koje ga je bio položio sv. Fridolin.
7 No redovnici iz Saint-Denisa ne prisvajaju sebi posmrtne ostatke svetoga naučitelja samo na temelju Nangisova ili Gaguinova svjedočanstva, nego kako na temelju starih spomenika svoga samostana, tako i na temelju neprekinute predaje predaka. Zasigurno Jakov Doublet u 1. knjizi, 42. poglavlju povijesti istoga samostana svjedoči da u njemu postoji kapela posvećena uzvišenoj Majci Božjoj te svetima Hilariju, biskupu Poitiersa, i Patroklu, biskupu Grenoblea i mučeniku, i da se ondje čuvaju tijela obojice; a Hilarijevo je nekoć darovao Dagobert, uzevši ga iz Poitiersa kada je pokorio stanovnike Poitiersa koji su se s Vaskoncima pobunili protiv njega.
8 Nadalje, u kovčežiću u koji su pohranjeni ti sveti zalozi pronađene su dvije isprave; prva je izražena ovim riječima: U ime Gospodnje. Neka niz i sadržaj ove javne isprave svima očito pokaže da su godine od rođenja istoga Gospodina 1394., indikcije 11., na dan blagdana Rođenja Blažene Djevice Marije, osmoga dana mjeseca rujna, 16. godine pontifikata presvetoga u Kristu oca i gospodina našega, gospodina Klementa, po božanskoj providnosti pape, pred prečasnim u Kristu ocem i gospodinom, gospodinom Gvidom, po božanskom smilovanju opatom samostana Saint-Denis u Francuskoj, pariške biskupije, kao i pred časnim i pobožnim muževima bratom Filipom Gaudefredijem, milostinjarom, Petrom Bidauldom, doktorom kanonskoga prava i oficijalom, Ivanom de Fontenayem, preceptorom, i Vilimom Roquemontom, kantorom istoga samostana, u crkvi istoga samostana, naime u kapeli sv. Hilarija, u nazočnosti mene, javnoga bilježnika, i dolje potpisanih svjedoka osobno pristupili svijetli i preuzvišeni knez gospodin grof od Étampesa te časni i razboriti muž gospodin Anzelmo, rizničar crkve sv. Hilarija u Poitiersu, izjavljujući da su poslani u spomenutu crkvu sv. Dionizija u ime presvijetloga kneza i gospodina, gospodina vojvode od Berryja i Auvergnea te grofa od Poitiersa, ponizno moleći i tražeći od spomenutoga gospodina opata i samostana istoga mjesta neke komadiće ili čestice relikvija istoga sv. Hilarija koje su oni, kako su tvrdili, obećali spomenutom gospodinu vojvodi. A spomenuti gospodin opat i redovnici, dobrostivo uslišavši molbu i zahtjev spomenutih gospode grofa i rizničara, predali su dobrostivo i ustupili spomenutoj gospodi grofu i rizničaru, u ime samoga vojvode i za njega, neku česticu ili komadić istoga sveca sa stražnje strane prema desnom uhu u obliku trokuta, veličine triju prstiju u duljinu i širinu ili otprilike toliko, kao i donju čeljust ili bradu iste glave. O tome i povodom toga spomenuti gospodin opat i redovnici zatražili su da im po meni, dolje potpisanom javnom bilježniku, bude sastavljena i predana javna isprava. Ovo je učinjeno u gore navedenoj crkvi i mjestu, navedene godine, indikcije, mjeseca, dana i pontifikata, u nazočnosti plemenitoga muža gospodina Ivana Moncellija, viteza, kao i Ivana de Vivarija i Nikole iz Češke, zlatara gospodina našega kralja, zajedno s više drugih svjedoka posebno pozvanih i zamoljenih za gore navedeno. A ja, Ivan Meresse, klerik biskupije Beauvais, spomenuti javni bilježnik apostolskom i carskom vlašću, bio sam pozvan i nazočan zajedno s prije imenovanim svjedocima zahtjevu, molbi, ustupanju i predaji relikvija te svemu ostalom i pojedinačnom gore navedenom dok se toga dana, kako je prije rečeno, obavljalo i činilo, te sam vidio i čuo da se to tako zbiva, i zbog toga sam odobrio ovu ispravu pisanu tuđom rukom; i za svjedočanstvo gore navedenoga ovdje sam se potpisao i stavio svoj javni znak, zamoljen i pozvan.
9 Druga isprava glasi ovako: Ivan, sin nekadašnjega kralja Francuza, vojvoda od Berryja i Auvergnea, grof od Poitiersa, Boulognea i Auvergnea te per Francuske, svima koji će vidjeti ovo pismo pozdrav. Dajemo na znanje da smo od prečasnoga u Kristu oca, kao i od naših ljubljenih opata i samostana sv. Dionizija u Francuskoj, primili i dobili putem darovanja koje su nam oni učinili donju čeljust ili bradu i jedan komadić s desne strane glave bl. Hilarija, koje su oni izvadili iz svojih relikvijara spomenutoga samostana; te relikvije mi, zbog velike pobožnosti koju gajimo prema samome bl. Hilariju, a osobito u njegovoj crkvi u Poitiersu posvećenoj njegovu imenu, koje smo opat, sadržajem ovoga pisma objavljujemo da smo ih darovali samoj crkvi bl. Hilarija u Poitiersu. Za svjedočanstvo toga zapovjedili smo da se na ovo naše pismo stavi pečat. Dano u našem konaku de Nesle u Parizu, 10. dana mjeseca rujna, godine Gospodnje 1394. Po gospodinu mojem vojvodi, u nazočnosti vas i mojih gospode grofova od Étampesa i od Sancerrea. Potpisano: Gontier. Toga se darovanja doduše spominje Bouchet, ali ga tumači o nekom drugom Ilaru ili Hilariju. No kako je vojvoda mogao ne znati ako je cijelom svijetu bilo poznato da relikvije sv. Hilarija postoje u Poitiersu?
10 Godine 1601., na Kalendæ Julii, u nedjelju (kako piše isti Doublet), Petar Verinand, prior samostana u Nouailléu u Poitouu (drugi je Nouaillé kod Arrasa, koji se pučki naziva samostan sv. Vedasta), i Ivan Bourdillon, suprior, predali su velikom prioru samostana Saint-Denis i cijeloj kongregaciji molbenicu kojom su usrdno tražili da im se dodijeli čestica relikvija sv. Hilarija. Dobili su jedan zub i prst te ih odnijeli u svoj samostan.
11 Istoga su dana župniku i crkvenjacima Romainvillea, štićenicima redovnika iz Saint-Denisa, za posvetu njihove crkve dodijeljeni sitna koščica sv. Hilarija, zub sv. Petra Egzorcista i koščica sv. Patrokla, biskupa Grenoblea i mučenika.
12 Kad je pak Gotfrid de Saint-Belin, biskup Poitiersa, čuo da su redovnicima iz Nouailléa dobrostivo ustupljene relikvije njegova slavnog prethodnika, i sam je pisao kongregaciji iz Saint-Denisa i njezinu velikom prioru. Pismo prevedeno s francuskoga donosimo ovdje: Gospodo. Vrativši se od vas, prior i suprior opatije u Nouailléu, smještene u mojoj biskupiji Poitiers, javili su nam ne samo da ste im pomogli svojom naklonošću i svakom pomoći protiv nastojanja njihova komendatarnog opata, koja su vašim zauzimanjem zasad obuzdana, nego i da su darovani relikvijama sv. Hilarija, nekadašnjega biskupa Poitiersa, jednoga od zaštitnika Nouailléa. Zbog toga vam i ja silno zahvaljujem i gajimo nadu da ću i sam zadobiti neke relikvije koje bih pohranio u svojoj katedralnoj crkvi, koju sam primio lišenu svakoga ukrasa, tako da pokazuje tek gole zidove. Ako me obaspete tim dobročinstvom, to ću čuvati u zahvalnom spomenu i uzvratit ću trajnim udioništvom u svim molitvama koje se budu obavljale u ovoj crkvi. No želio bih, ako uslišate moju molbu, da te relikvije zatvorite i zapečatite, kao one koje su donesene u Nouaillé. Bit će pak pohranjene na mjestu koje bude moglo biti najdolichnije i najprikladnije. Pozdrav vam želim sa svom poniznošću duše koju mogu iskazati, gospodo. Malo niže: Vaš ponizni brat odan u svakoj usluzi, de Saint-Belin, biskup Poitiersa.
13 Nakon što su isti biskup i kaptol Crkve u Poitiersu napisali još jedno pismo, poslan je u Poitiers dio tjemena sv. Hilarija, o čemu je u javnim spisima zabilježeno ovo svjedočanstvo: Gotfrid de Saint-Belin, milošću Božjom i svete Apostolske Stolice biskup Poitiersa, kao i dekan i kaptol Crkve u Poitiersu, presvijetlom knezu Luju od Lotaringije, opatu, te velikom prioru, redovnicima i samostanu preslavnoga samostana Saint-Denis u Francuskoj, reda sv. Benedikta, pariške biskupije, pozdrav u Gospodinu. Priznajemo i sadržajem ovoga pisma potvrđujemo da ste nam, na naš zahtjev, udijelili i darovali dio tjemena preblaženoga Hilarija, nekadašnjega biskupa Poitiersa (čije je sveto tijelo iz ovoga našeg grada preneseno u vaš samostan, što je vidjelo doba najstarijih otaca i što mi povijesnom vjerom ispovijedamo), kako bi se u našoj crkvi u Poitiersu, ne bez velike utjehe Kristovih vjernika koji ovdje borave, časno pohranio kako dolikuje. Za vjerodostojnost i svjedočanstvo toga zapovjedili smo i učinili da ovo pismo, potpisano našom rukom, potpišu tajnici naši i našega kaptola te da se potvrdi stavljanjem uobičajenih pečata naših i našega kaptola. Dano u Poitiersu dvadeset petoga dana mjeseca studenoga, godine Gospodnje 1602. Malo niže: Ja, Gotfrid, biskup Poitiersa, vlastitom rukom. Michelet, pisar, po nalogu spomenutoga kaptola. Bellin, po nalogu spomenutoga prečasnoga gospodina biskupa Poitiersa.
14 Godine 1604., 28. studenoga, nadbiskup Aucha dobio je zub i koščicu sv. Hilarija od istoga samostana Saint-Denis. Toliko uglavnom Doublet. Relikvija poslanih u Poitiers biskupu Gotfridu spominje se i Klaudije Robert u katalogu biskupa Poitiersa pod br. 97. A one koje su oskvrnuli krivovjerci bile su zasigurno upravo one koje je u Parizu bio primio vojvoda Ivan. Da je tijelo bilo preneseno u samostan Saint-Denis piše, među ostalima, Andrija Du Chesne u djelu Antiquitates Pictonum. Jakov du Breul nabraja pisce koji brane jedno i drugo mišljenje, a kojemu se sam priklanja, ne izriče.
15 Prenosi se da i drugdje postoje neke relikvije sv. Hilarija. Mario de Vipera piše da se neke nalaze u Beneventu u crkvi sv. Sofije, te da je u njegovu čast izvan Zlatnih vrata podignuta crkva koja je nekoć pripadala benediktinskim monasima, a sada je pripojena katedralnom kaptolu. Antun Vinko Domènec u katalogu svetaca Katalonije uz 11. kolovoza govori o relikvijama sv. Hilarija iz Arlesa, premda pogrešno piše da se slavi 14. siječnja.
16 Na granicama Belgije, nedaleko od samostana Liessies, nalazi se selo Waslerium ili Wallerium, pučki Wallers, slavno po mnoštvu ljudi koji se slijevaju da bi vidjeli i častili relikvije sv. Hilarija. Ondje se pak pokazuje kost ruke, pohranjena u srebrni relikvijar oblikovan po uzoru na ljudsku ruku. Ondje se blagdan sv. Hilarija slavi s izvanrednom pobožnošću 13. siječnja, koji oni nazivaju dvadesetim danom, naime od Rođenja Kristova. Moli se vlastiti prastari oficij o sv. Hilariju. Tada je manji dolazak naroda zbog zimskih kiša i hladnoća. No na Kalendæ Maii slijeva se gotovo neizbrojivo mnoštvo. Toga se dana naime slavi posveta crkve: ipak se slavi oficij o svetim apostolima Filipu i Jakovu te se održava svečana procesija.
17 Ponovno se peti dan svibnja slavi u narodu s najvećom svečanošću, uz znamenito okupljanje ljudi i procesiju. Smatra se da su toga dana relikvije sv. Hilarija prvi put bile donesene onamo, premda se o tome ne nalazi ništa zapisano. Moli se cijeli oficij o njemu. Njemu je kao zaštitniku posvećena crkva i njezin glavni oltar, te još jedna kapela s desne strane, u kojoj se svakoga petka pjeva misa o sv. Hilariju za članove bratovštine koji se nazivaju bratovštinom sv. Hilarija. Ondje je po zidovima ovješeno vrlo mnogo zavjetnih darova, štaka te drvenih i voštanih potkoljenica, spomenika vraćenoga zdravlja. Te je pak svečeve relikvije 1518. godine dao pohraniti u srebrni relikvijar Karlo de Croÿ, gospodar Chimaya, koji je za ženu uzeo Lujzu d'Albret, sestru kralja Navare, a na samom su relikvijaru urezani obiteljski grbovi obojice.
18 Osobito se za odvraćanje kapi, kostobolje i bubrežnih bolova zaziva zagovor sv. Hilarija. Nedavno je, kako prenose, ondje vraćen vid i Nikoli Pulainu iz Mâcona. Kažu da su se dogodila i gotovo bezbrojna druga čudesa, koja će uskoro možda biti opisana i objavljena, kako je proteklih godina dao nadu gospodin Filip Pierman, kanonik premonstratenškoga reda kod sv. Fojlana i župnik u Wallersu.
19 Na kraju će biti vrijedno truda donijeti nadgrobni natpis sv. Hilarija, za koji Klaudije Robert svjedoči da ga je izvukao iz staroga kodeksa:
U ovoj urni počiva Hilarije, biskup Poitiersa, Strašni branitelj naše vjere. Njegov pogled zmije nisu mogle podnijeti: Ne znam kakve strelice svetac ima u licu.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.