Ozdravljenje gubavice. Obraćenje mnogih.
Leprosæ curatio. Conversio multorum.
Pošto se to tako zbilo, sveti muž Gospodnji, čija je želja bila već se rastati i biti s Kristom, što je mnogo bolje, pohitavši iz svoje domovine u Epir, gdje je a grad Gargara, ondje je propovijedao Krista. Zatim, sišavši u jedan grad istih krajeva, koji se zove Valerija, sjedeći na trgu mnoge je svojim naukom priveo k milosti Kristove vjere. U njemu bijaše neka gospođa po imenu Kirijaka, žena nekoga senatora Antonija: on bijaše s prvoga sjedala Senata, veoma bogat imetkom i služinčadi, alib gubava, kojoj nikakva liječnička vještina nije mogla pomoći, nego je ipak iz dana u dan, već očajavajući da će ostati na životu, iščekivala svršetak smrti. Pohitavši k njezinoj kući u liku siromaha, sjeo je pred vrata i zatražio vode za piće od nekoga njezina sluge eunuha, po imenu Jakinta, kojega bijaše slučajno vidio u prolazu. Kad ga jec hermafrodit pogledao, prezirući reče: „Zar si ovamo došao tražiti vode?” Njemu svetac reče: „Nisam toliko došao ovamo radi kapi vode koliko radi koristi vašega spasenja, kako biste, spoznavši istinu vjere, na neki način mogli primiti milost Gospodina moga Isusa Krista, i neka njegov mir uvijek obiluje ovoj kući.” Dok je svetac to nastavljao govoriti, zapanjeni uškopljenik reče: „Odakle si, dječače? I koje ti je ime?” Blaženi Potit odgovori: „Od zemlje sam rođen, kao i ti, najvjerniji sluga Gospodina našega Isusa Krista, koji je Spasitelj sviju vjernih duša i tijela; imenom se pak zovem Potit.” Njemu eunuh: „Dakle, ako si njegov sluga, moći ćeš izliječiti moju gospodaricu od gube. Čulo se doduše da je on nekoć čudesno učinio mnogo toga na ljudima: ako je on taj, zasigurno može ništa manje učiniti i ovo.” A svetac: „Ako ne manjka prava vjera, moćna je krepost Gospodina našega Isusa Krista spasiti je sada, kao što je tada spasila satnikova slugu i mnoge druge.” A eunuh reče: „Ovo znaj zasigurno, molim te, da ćeš, ako je mogneš dovesti do cjelovitosti prijašnjega zdravlja, biti gospodar svih njezinih dobara.” A Kristov borac: „Ja ne želim toliko imati njezino bogatstvo koliko njezinu dušu priljubiti uz svemogućega Boga, njezina Stvoritelja.”
His ita gestis, sanctus vir Domini, cujus votum dissolvi jam et esse cum Christo multo melius erat, a patria sua in Epirum, ubi est a Gargara civitas, convolans, ibi Christum prædicabat. Deinde descendens in unam civitatem earumdem partium, quæ dicitur Valeria, sedens in foro plures suo dogmate ad gratiam Christi fidei perduxit. In qua erat matrona quædam, nomine Cyriaca, cujusdam Senatoris Antonii uxor: is primæ cathèdræ Senatus, dives opibus et familiis valde, sedb leprosus, cui nulla medicorum ars proficere valebat, sed tamen de die in diem desperata jam carere vita mortis finem opperiebatur. Ad cujus domum in similitudine pauperis properans, pro foribus consedit et aquam cuidam ejus famulo eunucho, nomine Jaquinto, quem prætereuntem forte viderat, bibere postulavit. Quem cum intuitus fuissetc hermaphroditus, despiciens inquit: Huccine venisti laticem petere? Cui Sanctus: Non, inquit, tantum pro lymphæ stilla huc veni, quantum pro vestræ salutis commodo, quatenus agnoscentes fidei veritatem, gratiam aliquo modo recipere valeatis Domini mei Jesu Christi, sitque pax ejusdem semper abundans domui isti. Talia prosequente Sancto, stupefactus spado: Unde es, inquit, puer? et quod nomen tibi est? B. Potitus respondit: Ex humo sum genitus, sicut et tu, servus fidelissimus Domini nostri Jesu Christi qui est Salvator omnium animarum fidelium et corporum; nomine quidem Potitus nuncupor. Cui eunuchus: Ergo si famulus ipsius es, poteris dominam meam a lepra curare. Auditum est quidem multa eum mirabiliter egisse in hominibus olim: Si ipse est, nempe valet nihilominus et hoc efficere. Et Sanctus: Si fides vera non absit, potens est Domini nostri Jesu Christi virtus salvare eam nunc, quomodo salvavit tunc Centurionis servum, et plures alios. Et eunuchus: Hoc, inquit, certo scias, precor, quia si ad pristinæ salutis incolumitatem eam perducere quiveris, tu eris omnium facultatum ejus dominus. Et Christi athleta: Ego non cupio tam opulentiam illius habere, quam ejus animam Deo omnipotenti suo Creatori conglutinare.
15 Nato uškopljenik: „Pričekaj dakle malo dok se sve ovo ne javi mojoj gospodarici.” Kad joj je to prenio, zapovjedila je da ga uvedu. Kad je ušao k njoj, rekao je: „Mir Gospodina moga Isusa Krista ovoj kući.” A pozdravljena od njega časno, reče senatorica: „Reci, dječače, hoćeš li moći sve ovo što je izneseno dovesti do vrhunca savršenstva?” Njemu svetac reče: „Ako povjeruješ sa svim svojim domom u Oca i Sina i Duha Svetoga, moći ćeš doći ne samo do cjelovitosti tijela, nego i do obnove duše.” Njemu reče senatorica Kirijaka: „Izloži što brže na koji način to mogu postići. Jer nipošto nisam odlučila štovati i klanjati se drugomu Bogu na nebu i na zemlji, osim onomu po kojemu steknem iskustvo spasenja obiju svojih naravi.”
15 Ad hæc spado: Præstolare ergo paullulum, donec intimentur hæc omnia dominæ meæ. Cui cum retulisset jussit eum introduci. Ad quam cum ingressus esset, dixit: Pax Domini mei Jesu Christi sit huic domui. Et salutata ab eo honorifice ait Senatrix: Dic puer poteris hæc omnia, quæ prolata sunt, ad perfectionis summam perducere? Cui Sanctus: Si credideris, ait, cum tota domo tua in Patrem et Filium et Spiritum sanctum, non solum ad corporis integritatem, verum etiam ad instaurationem animæ, pervenire valebis. Cui Cyriaca Senatrix ait: Quo pacto hæc assequi valeam edissere quanto citius. Nam minime alium Deum in celo et in terra colere et adorare decrevi, nisi illum per quem salutis utriusque substantiæ meæ experimentum capiam.
16 Čuvši to sv. Potit, bacivši se na molitvu sa suzama, reče: „Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, koji si došavši iz krila Očeva, uzevši smrtno tijelo kroz utrobu Djevice, ukazao se smrtnicima da one koji su stisnuti okovima smrti privedeš k pravoj slobodi vječnoga života; i koji si također nekima od njih dao vlast da budu sinovi Božji, da čine znakove i čudesa, naime da izgone zloduhe, čiste gubavce i uskrisuju mrtve; usliši me sada dok ti se molim, i podari ovoj ženi koja za sebe ište zdravlje svoga tijela, kako bi se, spašena tvojim smilovanjem, blagoslivljalo tvoje sveto i slavno ime u vijeke vjekova.” A kad je završio molitvu, odmah ju je poučivši u vjeri krstio u ime Presvetoga Trojstva: na čiji je zaziv iznenada zasjalo njezino tijelo i uz Božju pomoć postala je posve zdrava.
16 Hæc audiens S. Potitus prosternens se in orationem cum lacrymis ait: Domine Jesu Christe fili Dei vivi, qui de sinu Patris veniens, per uterum Virginis mortalem carnem induens, mortalibus apparuisti, ut mortis vinculis coarctatos ad veram libertatem vitæ perpetuæ perduceres; quique etiam quibusdam ex eis dedisti potestatem filios Dei esse, ad facienda signa et prodigia, scilicet ad effugandos dæmones, mundandos leprosos, mortuosque suscitandos; exaudi me nunc orantem ad te, et tribue huic mulieri poscenti sibi salutem corporis sui, quatenus tua miseratione salvata benedicatur sanctum et gloriosum nomen tuum in secula seculorum. Expleta autem oratione, continuo catechizans baptizavit eam in nomine sanctæ Trinitatis: ad cujus invocationem subito splenduit caro ejus, et est Deo auxiliante sanissima reddita.
17 Videći pak to svi njezini, krstiše se u ime Gospodnje. Dok je dakle blaženi Potit u istome gradu propovijedao i poučavao, mnogi su dolazili i krštavali se. Njemu se Gospodin udostojao podijeliti toliku milost da je u kratkom vremenskom razdoblju povjerovao u Gospodina Krista narod gotovo polovice grada te su zahvaljivali govoreći: „Blagoslovljen si, Gospodine i Spasitelju sviju, koji si se udostojao po ovome svome sluzi istrgnuti nas iz zamke lovaca i vlasti kneza ovoga svijeta.” Nakon toga sveti Božji štovatelj Potit iziđe odatle i ode nedaleko od grada na jednu od gora, i ondje je boravio služeći Bogu.
17 Videntes autem hoc sui omnes baptizati sunt in nomine Domini. Prædicante igitur in eadem urbe et docente B. Potito multi venientes baptizabantur. Cui Dominus tantam gratiam conferre dignatus est, ut intra exiguum temporis spatium crederet fere mediæ civitatis populus Dominum Christum, et gratias agerent, dicentes: Benedictus es Domine et Salvator omnium, qui dignatus es per hunc famulum tuum eripere nos de laqueo venantium et potestate Principis hujus mundi. Post hæc sanctus Dei cultor Potitus prodiens inde abiit haud procul a civitate super unum montium, et ibidem morabatur serviens Deo.
a Nijedan grad ovoga imena u Epiru dosad nismo pročitali. Poznata je Gargara u Troadi.
b Da je sama žena senatora (koji se ovdje zove Antonije, a drugdje Agaton) bila gubava, očito je i dolje i iz prijašnjega životopisa.
c Nije nimalo vjerojatno da je dvospolac bio uzet u službu časne gospođe. Nego je ovaj pisac smatrao da ta riječ znači eunuha.
a Nullam hujus nominis in Epiro urbem adhuc legimus. Nota Troadis Gargara.
b Potitus ipsam Senatoris (qui hic Antonius, alibi Agatho dicitur) uxorem leprosam fuisse, et infra patet et ex priore vitu.
c Haud est verisimile, androgynum ad honoratæ matronæ obsequia adhibitum. Sed existimavit hic Auctor, eam vocem eunuchum significare.
Oslobođenje opsjednute Antoninove kćeri.
Filiæ Antonini energumenæ liberatio.
U isto pak vrijeme Antonin, imajući kćer po imenu Agnezu, opsjednutu od zloduha, koju smo gore spomenuli, ne bez velike žalosti s cijelom ju je palačom oplakivao. Stoga se i zavjetom obvezao svojim bogovima govoreći: „Bože Apolone, bože Jupitere, bože Arfane, pritecite u pomoć mojoj kćeri spasivši je, i prinijet ću vam bika s rogovima u najsvetijim svetištima vašega prava.” Ali đavao, sve je više i više trgajući, vikao je kroz nju: „Ako ne dođe Potit s gore, neću odavde izići.” Na njegov glas car poče istraživati tko bi bio taj kojega toliki demon doziva po imenu. Saznavši glas o njemu, posla jednoga uglednika između svojih prijatelja, po imenu Gelazija, koji je u ona vremena obnašao službu namjesnika, s četrdeset vojnika, govoreći: „Idite što brže, gdje god ga nađete, žurno ga pozovite.”
Eodem autem tempore habens Antoninus filiam, nomine Agnetem, obsessam a dæmonio, de qua superius fecimus mentionem, non sine magno tædio cum toto eam palatio mærebat. Inde etiam voto astrinxerat se diis suis, dicens: Deus Apollo, Deus Jupiter, Deus Arphan, subvenite filiæ meæ salvantes eam, et offeram vobis taurum cum cornibus a sanctissimis vestri juris delubris. At vero diabolus magis magisque discerpens clamabat per eam: Nisi venerit Potitus de monte, non hinc excedam. Ad cujus vocem Cæsar perquirere cæpit, quis foret iste, quem tantus dæmon acclamaret nomine. Cujus fama comperta, misit unum illustrem ex amicis suis, nomine Gelasium, qui in illis temporibus Præsidatus officio fungebatur, cum quadraginta militibus, dicens: Ite quantocyus, quocumque reperietis eum, citate festinanter.
19 Kad su otišli, popeli su se na Gargaru, gdje je on boravio sa zvijerima. Doista je Gospodnja krepost bila tako s njime da su zvijeri, promijenivši zvjersku bijes, pognute šije dolazile i štitile ga. Dakle, čim su ih opazile, složno su navalile na njih. Oni su, silno prestrašeni, okrenuli u bijeg. Ali blaženi Kristov ispovjedalac, koji nije želio samo trpjeti, nego i umrijeti za Krista, shvaćajući da mu se već približava vrijeme mučeništva, okrenuvši se k zvijerima reče: „Zapovijedam vam u ime Gospodina Isusa Krista da pođete u svoje brloge, nikoga ne ozlijedivši, nikoga ne dotaknuvši.” Čim je to rekao, odmah su otišle. Videći to namjesnik, silno se zadivio, bacio se izdaleka s konja i približivši mu se reče: „Jesi li ti Potit?” Njemu svetac: „Premda sam nedostojan i grešnik, ja sam. Zašto si se ti, tolik i takav muž, s tolikim mnoštvom htio mučiti dolazeći k meni tako malenu?” Nadalje, tada je Gospodnji dječak imao trinaest godina. „Evo”, reče namjesnik Gelazije, „preuzvišeni August, čuvši za tebe, žarko te želi vidjeti.” Njemu svetac reče: „A kakva je stvar caru s kršćanskim ljudima? Premda se dakle čini da činim protiv pobožnosti vjere, ipak ću poći s vama.” Rekavši to, stupi na put dolazeći s namjesnikom u Rim. Ondje ušavši, ostavivši sveca s vojnicima, namjesnik pohita u palaču i javi caru da će on doći. Njemu car reče: „A gdje je?” I odgovori namjesnik: „Evo, slijedi me s vojnicima.” A car: „Gdje ste ga našli?” Gelazije reče: „Na jednoj od gora sa zvijerima i nemanima, nedaleko od grada Valerijane našli smo ga. Gdje da njega nije bilo, svi bismo jedino smrt dočekali.” A August reče: „Kako?” A namjesnik: „Sve su ga zvijeri poput zida bile okružile, koje su nas ugledavši otvorenih ralja navalile na nas; ali na njegovu zapovijed odmah su se povukle.” Njemu Antonin reče: „Neka se sada privede našim pogledima.”
19 Qui cum abiissent ascenderunt Gargara, ubi idem morabatur cum bestiis. Si quidem virtus Domini ita aderat ei, ut bestiæ, ferina rabie mutata, submissa cervice venientes tutarent eum. Ergo ut visi sunt ab eis, impetum unanimiter fecerunt adversus eos. Qui territi admodum in fugam conversi sunt. Sed beatissimus Christi Confessor, qui non solum pati, sed et mori pro Christo cupiebat, intelligens jam sibi martyrii tempus imminere, conversus ad bestias dixit: Præcipio vobis in nomine Domini Jesu Christi, ut lustra vestra adeatis, neminem lædentes, neminem contingentes. Hæc eo dicente mox disceserunt. Videns hoc Præses miratus oppido jactavit se eminus de equo, approximansque illi dixit: Tune es Potitus? Cui Sanctus: Quamlibet indignus et peccator ego sum. Ut quid te tantus ac talis vir cum tanta multitudine ad me tantillum fatigare voluisti? Porro tunc Domini puer erat annorum tredecim. Ecce, Gelasius Præses ait, præcellentissimus Augustus de te audiens vult te desideranter videre. Cui Sanctus: Et quæ, inquit, ratio est Cæsari cum hominibus Christianis? Quamquam ergo contra fidei religionem facere videar, veniam tamen vobiscum. Hæc dicens ingressus est viam, veniens cum Præside Romam. Ubi ingressus, demisso cum militibus Sancto proripiens se Præses ad palatium nuntiavit illum Cæsari affuturum. Cui Cæsar dixit: Et ubi est? Et respondit Præses: En cum militibus subsequitur me. Et Cæsar: Ubi eum reperistis? Gelasius dixit: In uno montium cum feris et bestiis, non longe ab urbe Valeriana reperimus. Ubi si ille defuisset, mortem omnes dumtaxat opperiebamur. Et Augustus: Quomodo? inquit. Et Præses: Omnes bestiae instar muri eum circumdederant, quæ aspectantes nos, impetum apertis rictibus dederunt adversum nos; sed jubente illo statim recesserunt. Cui Antoninus dixit: Præsentetur jam aspectibus nostris.
20 Tada doista iziđe Gelazije i, našavši ga kako stoji pred vratima, uvede ga. Videći ga car Antonin, ovako mu progovori: „Kojega si roda i vjere, dječače?” Sv. Potit odgovori: „Podrijetlom sam iz istočnih krajeva i najistinitiji sam Kristov sluga.” A car reče: „Čuli smo glas o tvome imenu, da zazivom imena neke moći možeš izliječiti našu kćer i podariti joj spasenje prijašnjega zdravlja. Zato smo zapovjedili da te pozovu, kako bi, pošto ona po tebi bude vraćena cjelovitosti svoga uma, zavrijedio biti dionikom dobara i bogatstava našega Carstva i cvasti kao najveći u ovoj palači.” Čuvši to sv. Potit reče: „Tvoje bogatstvo i tvoja čast neka se dadu drugomu; jer nismo se zato posve odrekli svoga da bismo žudeći ne bez velikoga zločina uživali u tuđem. Ipak, ti tvoji bogovi, u koje se uzdate i cijelim ih srcem štujete, zašto je nisu spasili?” A car reče: „Zašto nam tako oštro odgovaraš?” A svetac: „Zato što odričući se ostavljate svemogućega živoga Boga na nebesima i klanjate se radije stvorenju nego Stvoritelju i Spasitelju sviju, koji ima vlast usmrtiti i oživjeti; i želite se osloboditi opsade zlih duhova, koji vas već zasužnjene drže u svome vječnom prokletstvu. Pa ipak, da ste povjerovali u samoga Otkupitelja sviju, sve bi bilo posve moguće onima koji vjeruju.” A August: „Ne obećavam da ću vjerovati drukčije nego kako ti učiš, ako mogneš moju kćer osloboditi od napasti tolikoga neprijatelja i privesti je k cjelovitosti njezina uma.” Njemu sv. Potit reče: „Najpouzdanije znam da si tvrda srca i da odbijaš vjerovati; ipak, zbog mnoštva ovoga prizora, da vide djela Gospodina moga Isusa Krista i proslave njegova Oca koji je na nebesima, neka se sama djevojka donese u sredinu.”
20 Tunc vero exitit Gelasius, inveniens præ foribus stantem, introduxitque illum. Quem videns Antoninus Imperator ita alloquitur: Cujus generositatis et religionis es puer? S. Potitus respondit: Ex Orientalibus partibus oriundus, et verissimus Christi servus sum. Et Cæsar: Audivimus, inquit, opinionem nominis tui, quod per invocationem nominis cujusdam potestatis filiæ nostrae possis mederi, et pristinæ salutis salvationem ei præstare. Propterea te accersiri præcepimus, quatenus per te ad suæ mentis integritatem redacta, municeps bonorum et divitiarum Imperii nostri, maximusque in hoc palatio florere merearis. Audiens S. Potitus dixit: Divitiæ tuæ et honor tuus alteri tribuatur; quia non ideo penitus abnegavimus nostra, ut concupiscentes non sine magno crimine utamur alienis. Tamen isti dii tui, quibus confidentes toto pectore colitis, quare non salvarunt eam? Et Cæsar: Cur, inquit, nobis sic acrius respondes? Et Sanctus: Quia abnegantes relinquitis omnipotentem Deum vivum in cælis, et adoratis potius creaturam quam Creatorem et Salvatorem omnium, qui potestatem habet mortificandi et vivificandi; et cupitis vos liberari ab obsidione malignorum spirituum, qui vos jam mancipatos in æterna sua maledictione retinent. Attamen si ipsum omnium Redemptorem credidissetis, prorsus omnia possibilia fuerant credentibus. Et Augustus: Non aliter ego credere spondeo, nisi quomodo tu doces, si filiam meam ab infestatione tanti inimici liberare et ad suæ mentis integritatem perducere valebis. Cui S. Potitus ait: Certissime novi, quod obstinatus corde es, et credere recusas; tamen propter multitudinem istius spectaculi, ut videant opera Domini mei Jesu Christi et glorificent Patrem ejus qui in cælis est, feratur ipsa puella in medium.
21 Ubrzo je doista donesena pred nazočnost svetoga muža; čiju je krepost čim je osjetio neprijatelj opsjedatelj, počeo vikati na njezina usta govoreći: „Što je, Potite? Opažaš li sada da sam ja onaj kojim si se malo prije hvalio da si ga svladao? Nisam li ti prorekao da ću poći onamo gdje bih ja mogao biti svladan, a ti još više pobijediti? Stoga sam te dakle učinio da dođeš ovamo kako bih te, ako me i odavde istjeraš, tada posve napustio.” Tada svetac Kristov i mučenik Potit dahnu u lice spomenute djevojke govoreći: „Gospodin moj Isus Krist, Sin Boga svemogućega, kojemu se pokorava svako nebesko i zemaljsko stvorenje, on ti u kreposti Duha Svetoga zabranjuje i zapovijeda, prokleti demone, da iziđeš i odstupiš od ovoga njegova stvorenja i da više nemaš vlasti ulaziti u nju.” I udarivši je po obrazu, odmah se vidjelo kako iz njezinih usta izlazi najružniji i veoma strašan zmaj. Videći ga mnoštvo gledatelja, obuzeto velikim zaprepaštenjem, ne bez silne hvale uzdizalo je glasove k nebu govoreći: „Uistinu, uistinu velik je Bog ovoga dječaka, koji se udostojao po njemu pokazati takvo čudo.” I tako se dogodilo da su mnogi od njih povjerovali u Gospodina Isusa Krista, hvaleći ga i blagoslivljajući. a Nedostaje pozlaćenim, kako je očito iz prijašnjega životopisa.
21 Mox quidem allata ante sancti viri præsentiam; cujus virtutem ut sensit obsessor inimicus, exclamare coepit per os ejus, dicens: Quid est Potite? animadvertis modo, quod ipse sum, quem superatum modo paullulum ante gloriabaris? Numquid prædixeram tibi illuc me iturum ubi superari ego, magisque tu superare valeres? Proinde ergo huc venire te feci ut si etiam hinc me ejiceres, tunc te penitus desererem. Tunc Sanctus Christi et Martyr Potitus insufflavit in faciem præfatæ puellæ, dicens: Dominus meus Jesus Christus filius Dei omnipotentis, cui omnis creatura cælestis et terrestris obtemperat, ipse tibi in virtute sancti Spiritus interdicit et imperat, execrabilis dæmon, ut exeas et recedas ab hac creatura sua, et ulterius non habeas potestatem introeundi in eam. Et data ei alapa, protinus visus est exire de ore ejus draco teterrimus, et valde horribilis. Quem videns adspectantium caterva, in magnum stuporem versa, non sine ingenti præconio voces ad cælum repetentes: Vere, inquiunt, vere magnus est Deus hujus pueri, qui tale prodigium per eum exhibere dignatus est. Sicque factum æst, ut crederent ex eis multi in Dominum Jesum Christum, collaudantes et benedicentes eum. a Deest auratis ut patet ex priore vita.
Rušenje idola. Nebeska utjeha.
Idolorum eversio. Cæleste solatium.
Videći dakle najbezbožniji čovjek car Antonin, silno se diveći reče: „Ovo je zasigurno po čarolijama, a ne po moći božanskoga božanstva.” Najpostojaniji mučenik i ispovjedalac Kristov Potit reče: „Najnesretniji i od svakoga iskustva razuma otuđeni, koji si i bez ovoga trebao istraživati svoga Boga, koji te stvorio i koji ti je dao tvoju dušu, da bi po tome mogao shvatiti k kakvoj si slavi blaženstva bio namijenjen, i klanjajući se častiti ga i zahvaljivati mu; zar ni sada ne vjeruješ, kad je tolike i takve stvari učinio po meni, svome sluzi?” Antonin reče: „Zahvaljujem doista svojim bogovima, koji su joj milosrdno pružili lijekove zdravlja.” A Kristov novak reče: „Varaš se, care. Ovu naime tvoju kćer, za koju tvrdiš da je po tvojim bogovima istrgnuta od demona, mogli su ga u nju ubaciti, ali ne i van istjerati. Nego, ako želiš obratiti pozornost, bila je nazočna krepost Gospodina moga Isusa Krista, koja ju je vratila neozlijeđenu i povratila joj zdravlje prijašnje očuvanosti.”
Videns ergo homo nefandissimus Antoninus Imperator, admirans vehementer dixit: Ista equidem per maleficia sunt, non per divini numinis potestatem. Constantissimus Martyr et Confessor Christi Potitus dixit: Infelicissime atque ab omni experientia rationis aliene, qui debuisti sine hoc indagare Deum tuum, qui te creavit, quique animam tuam tibi præstitit, ut per hoc intelligere valeres ad qualem beatitudinis gloriam esses profuturus, et adorans venerareris eum, gratiasque ageres illi; nec saltem modo credis, quando tanta et talia per me famulum suum peregit? Antoninus dixit: Gratias nempe ago diis meis, qui sanitatis remedia misericorditer ei præstiterunt. Et Christi tirunculus: Erras, inquit, Imperator. Hanc quippe filiam tuam, quam per deos tuos astruis erutam a dæmone esse, potuerunt in illam eum immittere, non foras abigere. Sed, si advertere volueris; Domini mei Jesu Christi affuit virtus, quæ illam restituit incolumem, et ad pristinæ sospitatem salutis redegit.
23 Njemu car reče: „Slušaj me, Potite, i prigni uho svoga srca savjetu naše uprave. Pristupi i prinesi žrtvu našim bogovima, i uresit ću te, kako sam prije rekao, mnogim častima, i bit ćeš velik i najslavniji u ovoj palači.” Kristov vojnik nato reče: „Nikada ti ne bilo dobro, care, da mi zatreba ovo bogatstvo, koje sam ja smatrao poput izmeta u odvodu: nego iščekujem bogatstva i časti od vječnoga Kralja, koje mi već čuva pohranjene u nebeskom kraljevstvu i koje se nikada oduzete ne umanjuju, nego se uvijek umnažaju. Doista će tebe i tvoje kraljevstvo sa svom slavom ovoga svijeta proždrijeti neugasivi oganj.”
23 Cui Cæsar: Audi me Potite, et ad consilium nostri moderaminis aurem cordis tui accommoda. Accede, et sacrifica diis nostris, et decorabo te, ut præfatus sum, honoribus multis, et magnus et gloriosissimus in hoc palatio eris. Christi miles ad hæc: Numquam, ait, bene sit tibi Imperator, ut his divitiis indigeam, quæ a me veluti stercus cloacæ reputatæ sunt: sed divitias et honores ab æterno Rege opperior, quæ mihi jam in cælesti regno reservata custodit, quæque numquam ablata minuuntur, sed semper augmentantur. Siquidem te et regnum tuum cum tota gloria seculi hujus, ignis inextinguibilis consumet.
24 A car: „Zar ne znaš, nesretniče, odredbe nepobjedivih careva, da tko god dragovoljno ne prinese žrtvu ljevanicu svemogućim bogovima bude pogubljen različitim kaznama?” A Kristov borac: „Ja to najradije želim i svim željama iščekujem. Pa ipak, neka ti bude poznato da će svemogući Bog, koji je osloboditelj moje duše od vječnih kazni, biti i zaštitnik moga tijela u ovim prolaznim koje mi pokušavaš nanijeti.” Njemu car: „Ili pokoravajući se prinesi žrtvu bogovima, ili ćeš iskusiti tolike i takve vrste muka kakve nikada nisi mislio da ćeš iskusiti.” A svetac: „Buncaš ti i tvoje kraljevstvo ako riječi u svemu ne nadoknadiš djelima.” Car reče: „Na ovaj način govoriš veličanstvu moje uzvišenosti? Ali podnosim te samo onoliko koliko gledam tvoje godine u najnježnijoj dobi; inače bih te već dao baciti raljama zvijeri da nije bilo zapreke naše blagosti.” Blaženi Kristov mučenik reče: „Što god prijetiš, najokrutniji care, za Krista ću strpljivim duhom podnijeti i zbog toga se najslavnije nadam primiti radosti vječnoga života. A tebe će s tvojim ocem đavlom, po čijem poticaju to snuješ, progutati paklena Haribda, gdje ćeš se bez kraja mučiti, a nećeš izgorjeti.”
24 Et Cæsar: Nescis, infelix, decreta invictissimorum Imperatorum, quod quicumque non libaverint sponte omnipotentibus diis, diversis pænis interficiantur? Et Christi athleta: Ego hoc libentissime cupio, et votis omnibus exopto. Attamen notum sit tibi, quia Deus omnipotens, qui est liberator animæ meæ de æternalibus pænis, ipse erit et tutor corporis mei in his momentaneis, quæ mihi facere conaris. Cui Imperator: Aut obtemperans sacrifica diis, aut tanta et talia tormentorum genera experieris, quanta numquam arbitratus es experiri. Et Sanctus: Deliras tu et regnum tuum, si non dicta per omnia factis compenses. Cæsar dixit: Ad hunc modum ad imperium altitudinis meæ loqueris? Sed tantum te suffero, quantum annos tuos in tenerrima ætate prospicio; alias morsibus ferarum jam te jactari fecissem, si obstaculum nostrae clementiæ defuisset. Beatissimus Christi Martyr ait: Quidquid minaris, crudelissime Imperator, pro Christo patienti animo animo sustinebo, et ob hoc gaudia æternæ vitæ recipere gloriosissime spero. Te autem cum patre tuo diabolo, cujus instinctu hoc machinaris, tartarea Charybdis absorbebit, ubi sine fine cruciaberis non consumendus.
25 Nato najnesretniji car, ispunjen gnjevom, zapovjedi da ga svuku i izmlate toljagama. Što je doista i učinjeno. I dok su dugo tukli Kristova mučenika Potita, uz pomoć Kristova milosrđa, kao da ne osjeća nikakve boli, zahvaljivao je svemogućemu Bogu govoreći: „Veličajući slavim te, Bože moj, jer si se već udostojao mene, svoga slugu, ubrojiti među svoje najvjernije svjedoke.”
25 Ad hæc infelicissimus Cæsar ira repletus jussit eum spoliari et fustibus mactari. Quod quidem factum est. Cumque diu cæderetur Martyr Christi Potitus, opitulante Christi misericordia, ac si nullius aliquid doloris sentiens, gratias Deo omnipotenti agebat, dicens: Magnificans glorifico te Deus meus, quia jam dignatus es me servum tuum recensere fidelissimos tuos inter testes.
26 Pošto su ga pak istukli, isti najokrutniji car dade ga izvesti pred svoja sudačka mjesta te mu i reče: „Zašto želiš tako najgore umrijeti? Prinesi žrtvu bogovima.” Blaženi Potit odgovori: „Kojim bogovima trebam prinijeti žrtvu ljevanicu? Obznanite njihova imena.” A car: „Zar ne znaš da su Jupiter, i Arfan, i Minerva najsvetiji bogovi?” Nedužni Kristov mučenik smiješeći se reče: „Ja takve nikada nisam upoznao. Ipak, vidite koga navodite, da bih se mogao doličnije pokoriti vašim zapovijedima.” Nato car, ispunjen radošću, skočivši sa sudačkoga mjesta, pohita u Jupiterov hram uz prizor cijeloga naroda. Ušavši ondje, poče se klanjati kipovima govoreći: „Zahvaljujem vašoj svemoći, božanstva, jer ste se, premda oštro, ipak udostojali svojom zaštitom smekšati stidljivost onoga dječaka i privesti ga vašim najmilostivijim pogledima.” I rekavši to, zapovjedi da dozovu sv. Potita te mu reče: „Evo, to su oni o kojima sam ti govorio, Potite, besmrtni bogovi, koje si malo prije prezirući omalovažavao. Baci se sada pred njihova veličanstva, kako bi, pošto se smire njihove najžešće srdžbe, mogao sebi umilostiviti njihovu odluku.” Kad je dakle svetac ušao u svetište, iznenada se bacivši sa suzama na zemlju, izli molitvu. Na njegove molitve idoli se odmah srušiše i pretvoriše u ružan pepeo. Kad je njihov pad vidio najprokletiji car, plješćući rukama uzdahnu govoreći: „O, kakvo li me djetinjstvo nadjačalo!” Njemu svetac: „Gdje su sada tvoji bogovi kojima si mi zapovijedao da se umilim, preuzvišeni care?” A August: „Po tvojim čarolijama vidim da su oni svladani.” A Gospodnji dječak reče: „Da su uistinu tvoji bogovi bili svemogući, kao što si govorio, zašto se nisu braneći sačuvali? Stoga, da znaš kolika je krepost Gospodina Isusa, kojemu ja služim, obrati pozornost i shvati da mu nema sličnoga na nebu gore i na zemlji dolje, koji svojom krepošću može izvršiti tolike i takve stvari.”
26 Cæso autem eo, fecit idem crudelissimus Imperator suis illum in tribunalibus sisti, cui et dixit: Ut quid vis tam pessime mori? Sacrifica diis. Beatissimus Potitus respondit: Quibus diis libare debeam? nomina eorum innotescite. Et Cæsar: Ignoras Jovem, et Arphan, et Minervam, esse sanctissimos deos? Innocens Christi Martyr subridens inquit: Ego tales aliquando numquam novi. Tamen videte quos refertis, ut decentius vestris præceptionibus parere valeam. Ad hæc Imperator gaudio refertus, exiliens de tribunali, ad templum Jovis cum totius populi spectaculo properat. Ubi ingressus ceepit adorare simulachra, dicens: Gratias vestræ omnipotentiæ refero numina, quoniam, licet duriter, tamen dignati estis vestro præsidio illius pueri emollire verecundiam, et clementissimis vestris producere visibus. Et hæc dicens, jussit accersiri S. Potitum, cui ait: Ecce isti sunt, quos dixeram tibi, Potite, dii immortales, quibus paullulum antea contemnens derogaveras. Prosternere nunc celsitudinibus illorum, quatenus sedatis sævissimis furiis illorum, tibi propitiare valeas illorum sententiam. Sanctus igitur cum ingressus esset fanum, subito se prosternens cum lacrymis humo, orationem fudit. Cujus precibus ruentia protinus idola redacta in cinerem sunt tetrum. Quorum casus ut vidit excrandissimus Cæsar, plaudens manibus congemuit dicens: O quæ infantia me superavit! Cui Sanctus: Ubi sunt nunc dii tui, quibus me placari præcipiebas excellentissime Cæsar? Et Augustus: Per veneficia nempe tua video illos esse superatos. Et Domini puer: Si vere, inquit, dii tui omnipotentes erant quod aiebas, quare se non defendentes custodierunt? Ergo ut scias quanta sit Domini Jesu virtus, cui ego servio, animadverte et intellige, quod non sit èi similis in cælo sursum et in terra deorsum, qui tanta et talia virtute sua peragere valet.
27 Nato se car Antonin zbunio i bijesan zapovjedio da ga sputaju željezom najteže težine i bace natrag u tamnicu, tako da nitko ne ulazi k njemu da mu pruži makar malo vode: i naredio je da se tamnica zapečati njegovim prstenom. Ali čim je ušao Kristov mučenik Potit, odmah je pribjegao svome uobičajenom oružju govoreći: „Bože, obnovitelju i ljubitelju nedužnosti, koji se svugdje pokazuješ pomoćnikom i osloboditeljem u nevolji i potrebi onima koji ti srcem vape, i koji, kad klone snaga onih koji se u tebe uzdaju, ne ostavljaš niti prestaješ pomagati. Usliši sada svoga slugu pritečući mi u pomoć, kao što si se udostojao uslišati Josipa bačena u egipatsku tamnicu, i oslobodi me ovih utega okova, koje zbog slabosti malena tijela ne mogu podnositi; da svi spoznaju da nema drugoga Boga koji čini čudesa, osim tebe jedinoga uvijek, koji živiš u vijeke vjekova.” Dok je on to molio, iznenada je zasjala cijela tamnica, i u samome tom sjaju pristupio je anđeo Gospodnji krijepeći ga; i odmah su se rastopili njegovi okovi poput voska. Toliki je u međuvremenu miris blagosti okružio to mjesto da su zbog prevelika miomirisa dotrčali tamnički čuvari i, ugledavši ga kako blista tolikom svjetlošću i kako sam svetac uživa u anđeoskom razgovoru, zapanjeni i prestrašeni pobjegli javljajući caru što su vidjeli. Sveti pak Potit, ojačan takvim olakšanjem i poduprt tolikim dobročinstvom božanskoga božanstva, počeo je zahvaljivati Bogu govoreći: „Hvalim te i blagoslivljam, Bože svemogući, koji si se udostojao pohoditi i okrijepiti mene, svoga slugu. Molim te dakle, zaštitniče moj, da me ne prestaneš tješiti uobičajenom blagošću svoje dobrote protiv mnogovrsnih naprava muka najbezbožnijega cara Antonina, kako bi se, dok sam potpomognut obranom tvoje zaštite, veličala slava tvoga veličanstva i sva čudesa pripovijedala iz naraštaja u naraštaj.”
27 Ad hæc Antoninus Imperator confusus, jussit eum furibundus gravissimi ponderis ferro coarctari et retrudi in carcerem, ut nullus ingrederetur ad eum ut saltem parumper aquæ ministraret: et præcepit carcerem annulo suo signari. At ubi ingressus est Martyr Christi Potitus, statim ad arma sua solita confugit, dicens: Deus innocentiae restitutor et amator, qui ad te corde clamantibus in tribulatione et in necessitate adjutor et liberator usque quaque esse probaris, quique cum defecerit virtus perantium in te, non derelinquis nec desistis auxiliari. Exaudi nunc servum tuum subveniens mihi, sicut exaudire dignatus es Joseph retrusum Ægypti in carcere, et libera me de his ponderibus nexuum, quæ præ imbecillitate corporis exigui sufferre non valeo; ut cognoscant omnes, quod non sit alius Deus faciens mirabilia, nisi tu solus semper, qui vivis in secula seculorum. Hæc eo orante, subito resplenduit carcer totus, et in ipso splendore astitit Angelus Domini confortans eum; et liquefacta sunt continuo vincula ejus sicut cera. Tantæ interim suavitatis fragrantia eumdem locum circumdederat, ut præ nimio odore concurrentes custodes carceris, et intuentes eum tanto lumine coruscare, ipsumque Sanctum Angelico famine frui, stupefacti et conterriti fugerunt insinuantes Imperatori quæ viderant. Sanctus autem Potitus tali levamine roboratus, tantoque beneficio divini numinis suffartus, gratiarum ceepit. actiones persolvere Deo dicens: Laudo et benedico te, Deus omnipotens, qui dignatus es me servum tuum invisere et confortare. Quæso ergo te protector meus, ut non desinas consolari me solita clementia pietatis tuæ contra multifaria machinamenta tormentorum nefandissimi Antonini Imperatoris, quatenus tui præsidii munimine adjutus, magnificetur gloria majestatis tuæ, et universa mirabilia enarrent in generationem et generationem.
Različite muke svladane božanskom krepošću.
Varia tormenta divina virtute superata.
U međuvremenu car Antonin, čuvši ono što su čuvari vidjeli, zapovjedi da mu se pripravi amfiteatar i pošalje glasnik da se svi onamo sliju, a oni koji bi se od toga ispričavali, da budu kažnjeni odsijecanjem glave. Po njegovu proglasu nastade stjecanje sviju i amfiteatar se ispuni. Tada car, sjedeći na sudačkom mjestu, naredi da mu se privede blaženi mučenik Potit. Kad je bio doveden, čim je ušao u amfiteatar, zaštitivši se znakom križa Gospodnjega, neustrašivo stade pred carevo sudačko mjesto. Mrka pogleda i gnjevna duha, Antonin mu ovako progovori: „Reci, Potite, gdje vidiš da stojiš?” A svetac reče: „Na zemlji svoga svemogućega Gospodina Stvoritelja.” A August: „Zar ne znaš da je danas za prizor tvoje propasti ispunjen ovaj amfiteatar? I tko je taj Bog koji će te moći istrgnuti iz mojih ruku?” Njemu svetac: „Već se može zacrvenjeti tvoje čelo, najopakiji care, jer se vidi da je tvoja glava nerazumnija od pasa posutih sjedinama, pošto tvoja opačina, iskusivši na svaki način svemoć moga Boga, sada tvrdi da ja ne mogu biti istrgnut i oslobođen iz tvojih ruku.”
Interea Cæsar Antoninus auditis iis quæ a custodibus visa sunt, jubet sibi amphitheatrum parari, ac præconem mitii, ut ad illud omnes confluerent, et qui se eo excusarent, capite plecterentur. Cujus edicto omnium concursus efficitur, et amphitheatrum completur. Tunc Imperator sedens pro tribunali præcepit sibi beatissimum Martyrem Potitum exhiberi. Qui cum ductus fuisset, ut intravit amphitheatrum, Crucis Dominicæ signaculo se muniens, adstitit intrepidus ante tribunal Cæsaris. Quem torvus aspectu, iratus animo, Antoninus ita alloquitur: Dic Potite, ubi te conspicis astare? Et Sanctus: In tellure, inquit, Creatoris Domini mei omnipotentis. Et Augustus: Ignoras quod hodie ad tui interitus spectaculum istud amphitheatrum completum est? Et quis est ille Deus qui te de manibus meis eripere valebit? Cui Sanctus: Erubescere jam potest frons tua, nequissime Imperator, quoniam insipientius caput tuum esse cernitur a canis respersum, quod omnipotentiam Dei mei omni modo expertus, modo asserat tua improbitas me non posse de manibus tuis eripi et liberari.
29 A car reče: „Zašto kružiš kroz mnoge riječi? Ono što sada unaprijed govorim, postići ćeš djelotvornošću istine.” I zapovjedi odmah da ga objese na mučilo i da mu na bokove prinesu goruće baklje. Kad je to učinjeno, blaženi mučenik, pouzdavši se u Gospodina, kao da se činilo da trpi u tuđem tijelu, tako postojana duha i vedra lica podnosio je kazne, hvaleći i slaveći Boga Stvoritelja sviju, koji je krepošću svoje jakosti goruće baklje pretvorio u rashladu, štoviše u ništa. Videći dakle toliku postojanost sveca i srčanost, najbezbožniji car, silno se srdeći, reče: „Želiš li, Potite, da ti za okrepu tolike ugodnosti i naslade dodamo još nešto, kako bi prelazeći s jedne na drugu mogao bez gađenja uživati u takvim gozbama slasti i radosnije se naslađivati?” Njemu nedužni mučenik reče: „Najviše to želim. Jer su mi ove stvari poželjnije od zlata i dragoga kamenja, i slađe od meda i saća.” A August: „Neka se dakle dostojanstvu tvoje časti doda koliko je dovoljno prikladno; neka se naime donesu željezne kandžije ib neka ga se njima struže.” Kad je to obavljeno, svetac Gospodnji iz sveg je srca govorio caru: „Gdje su tvoje prijetnje, care? Malo prije obećavao si da ćeš me poniziti, nisam li ih nadvladao? Vidi dakle i shvati da mi tvoje kazne ne nanose bol, nego radije veliku radost klicanja.”
29 Et Cæsar: Quid, inquit, per multa variaris? Quod nunc præfatus loquor, per veritatis efficaciam consequeris. Et jussit mox eum in equuleo suspenddi et lampades ardentes ejus lateribus applicari. Quo gesto beatissimus Martyr confisus in Domino, ac si in alieno corpore pati videretur, ita facto animo, hilarique vultu sustinebat pœnas, collaudans et glorificans Conditorem omnium Deum, qui virtute fortitudinis suæ lampades ardentes ad refrigerium, imo ad nihilum redegerat. Videns igitur tantam constantiam Sancti et animositatem impiissimus Cæsar, indignans valde: Visne, ait, Potite, ut addamus ad refectionem tantæ suavitatis et delectationis tibi aliquid, quatenus de una adalteram pertransiens possis absque fastidio talibus deliciarum epulis uti, ac lætius delectari? Cui innocens Martyr: Quam maxime inquit, id cupio. Desiderabilia enim sunt hæc mihi super aurum et lapidem pretiosum, et dulciora super mel et favum. Et Augustus: Addatur ergo ad dignitatem honoris tui quantum sufficienter competit; ferantur scilicet ferreæ ungulæ, etb unguletur. Quo peracto, Sanctus Domini toto pectore aiebat Cæsari: Ubi sunt minæ tuæ Imperator? perpaullum antea me promittebas humiliare, numquid superavi eas? Vide ergo et intellige, quod non mihi pœnæ tuæ dolorem accommodent, sed potius magnum exultationis gaudium.
30 Tada car, videći sebe veoma zbunjena, poče se još više srditi te, zapovjedivši da ga odmah skinu s mučila, naredi da ga predaju raljama zvijeri. K njegovim stopama zvijeri su jednako dolazile, odbacivši svaku zvjersku bijes, i pritrčavajući ponizno spuštene glave ljubile su njegove noge. Nato najpostojaniji mučenik poče prkositi najokrutnijemu caru govoreći: „Što kažeš, najopakiji care? Misliš li da si iskusio krepost Gospodina moga Isusa Krista? Ili još sumnjaš? Ta obrati pozornost kolika je svemoć njegove kreposti. A ako još ostaje štogod dvojbe u tvojim najtvrdoglavijim grudima, hajde sada i dovrši što si započeo, da mognem dospjeti do većih čudesa od ovih, koja se Gospodin udostojava činiti na meni, svome sluzi.”
30 Tunc videns se Imperator valde confusum, amplius indignari cepit, præcipiensque deponi eum mox de equuleo, jussit tradi rictibus ferarum. Ad cujus vestigia itidem feræ venientes, deposita omni ferina rabie, et occurrentes humiles capite osculabantur pedes ejus. Ad hæc constantissimus Martyr insultare trueulentissimo Imperatori cepit: Quid dicis inquiens, nequissime Cæsar? putasne, expertus es virtutem virtutem Domini mei Jesu Christi? an adhuc dubites? Etenim animadverte quanta sit omnipotentia virtutis ejus. Quod si adhuc aliquid ambiguitatis in two obstinatissimo pectore restat, age nunc, et perfice quæ cœpisti, ut pervenire ad majora horum mirabilia valeam, quæ in me famulum suum Dominus dignatur efficere.
31 Dok je on to govorio, najokrutniji car, raspaljen gnjevom, zapovjedi da ga ud po ud isijeku željezom. Na njegov glas krvnici su željeli izvršiti što je bilo zapovjeđeno, ali nisu mogli. Jer kako su pokušavali odsjeći bilo koji od njegovih udova, tako je Gospodnja krepost pomagala da ga nisu mogli ni najmanje dotaknuti. Zbog čega je blaženi Potit i zahvaljivao Otkupitelju sviju te je veselim i iskrenim duhom govorio caru: „Najokrutniji i lišeni svake kreposti dobrote, pogledaj kolika su i kakva dobročinstva moga svemogućega Boga, budući da me biranim mukama želiš upropastiti, a nemaš vlasti bez Božje volje učiniti ikakvo zlo ne samo duši koja je besmrtna, nego ni tijelu. I budući da je tako, preostaje dakle da spoznaš da si sada u obome snažno pobijeđen od Gospodina moga Isusa Krista, za čiju ljubav sve ovo rado podnosim.”
31 Hæc eo dicente, sævissimus Imperator furore succensus jussit eum membratim ferro secari. Ad cujus vocem lictores cupiebant explere quod fuerat jussum, nec valebant. Nam sicut tentabant quodcumque ex membris ejus abscindere, ita Domini virtus opitulabatur, ut saltem ad exiguum attingere valerent. Pro quo etiam Beatissimus Potitus gratias Redemptori omnium referebat, et jucundo ac sincero animo dicebat Cæsari: Crudelissime et omni virtute pietatis private, intuere quanta et qualia sunt beneficia Dei mei omnipotentis, quoniam per exquisita tormenta me cupis perdere, et non solum in anima quæ immortalis est, sed nec in corpore habes potestatem sine voluntate Dei quicquam mali perpetrare. Et quoniam ita est, restat ergo ut cognoscas te nunc esse in utroque fortiter convictum a Domino meo Jesu Christo, pro cujus amore omnia hæc libenter sustineo.
32 Dok je u međuvremenu mnoštvo cijeloga amfiteatra to gledalo, slaveći povjerovalo je od njih oko dvije tisuće u Gospodina Isusa, podižući ovakve glasove k nebu: „Uistinu je Bog Petrov i Pavlov u ovome dječaku, i ne može se vjerovati ni u koga drugoga pod nebom, osim u samoga njega koji se udostojao po ovome pokazati tolike kreposti i znakove.” Tada car tiranin, videći to, zaškrguta i izvlačeći iz dubine grudi duge uzdahe reče: „Potite, svojim čarolijama sve svladavaš, ipak imamo jače muke koje se nikako ne mogu izigrati, kao što su magijskim vještinama izigrane ostale.” Rekavši to, odmah dade donijeti užarenu tavu s uljem i zapovjedi da sveca stave u nju. Štoviše, i da odozgo izliju najvrelije olovo. Kad je to obavljeno, sveti nedužnik, ispovijedajući Gospodina Isusa, blagoslivljaše i mirna lica vikaše govoreći: „Zaklinjem te, care, slavom tvojih carskih snopova, da mi zapovjediš dodati još dovoljno samoga olova, jer mi pruža veliku rashladu.”
32 Aspectante interea multitudine totius amphitheatri hæc, glorificantes crediderunt ex eis circiter duo millia in Dominum Jesum, hujusmodi voces dantes ad cælum: Vere Deus Petri et Pauli est in puero isto, et non potest alius credi sub cælo, nisi ipse qui tantas virtutes et signa per hunc dignatus est ostendere. Tunc videns hæc tyrannus Imperator fremuit, et ex imo pectoris prolixa suspiria trahens, dixit: Potite, per maleficia tua omnia superas, tamen habemus fortiora tormenta, quæ nequaquam possunt deludi, quemadmodum per magicas artes sunt cetera delusa. Hæc dicens continuo fecit ferri sartaginem ignitam cum oleo, et Sanctum in ea jussit poni. Quin etiam desuper plumbum ferventissimum fundi. Quibus peractis sanctus Innocens Dominum Jesum confitendo benedicebat, et placido vultu clamabat: Adjuro te, inquiens, Cæsar per gloriam Augustalium tuorum fascium, ut de ipso plumbo mihi ad sufficientiam addi facias, quia magnum mihi refrigerium præstat.
a U prijašnjem životopisu: bolji je pas nego ti.
b U prijašnjem životopisu kaže se da je izgreben pandžama. A u 7. čitanju vlastitoga oficija: Zapovjedi krvnicima da željeznim grebenima rastrgaju njegovo meso: što su tako najokrutnije izvršili da su kosti po zglobovima ogoljeli. I u 7. himnu: razderan kukastim čavlima grebena.
a In priore vita: melior est canis, quam tu.
b In priore vita dicitur exemgulatus. At prop. off. Lect. 7. Jussit lictoribus, ut ferreis pectinibus carnem illius discerperent: quod adeo immanissime perfecerunt, ut ossa articulatim detegerent. Et Hymno 7, uncis pectinum clavis lacerus.
Kad su tiranin i muke svladani, smrt.
Tyranno et cruciatibus superatis, mors.
Čuvši to najokrutniji car, sve više i više raspaljen bijesom, zapovjedi nakon toga da se načini željezni čavao, govoreći: „Da vidimo hoće li te doći izbaviti taj tvoj Bog, u kojega kažeš da se uzdaš, iz samoga ovoga oštroga željeza, ili ćeš mu svojom lukavošću na koji način moći umaći.” Njemu bl. Potit reče: „Ne vjerujem drukčije u milosrđe njegove dobrote, nego da će me, kao što me svojom moći oslobodio od tolikih prethodnih vrsta kazni, tako istrgnuti i od oštroga čavla kojim mi prijetiš.” Tada, kako bijaše rekao, najokrutniji Antonin dade spomenuti čavao snažno užariti i tako zabiti u glavu najhrabrijega mučenika.
Audiens hæc crudelissimus Imperator, magis ac magis furore accensus, præcepit post hæc fieri clavum ferreum, dicens: Videamus, si veniens iste Deus tuus, in quo te confidere dicis, te eruet de ipso ferro acuto, aut si per calliditatem tuam aliquo modo eum possis evadere. Cui B. Potitus dixit: Non aliter credo in ejus pietatis misericordia, nisi quod, sicut sua potentia liberavit me de tot præmissis generibus pœnarum, ita me et de acuto clavo, quem mihi minaris, eripiet. Tunc, ut protulerat, crudelissimus Antoninus fecit præfatum clavum calefieri fortiter, et sic in capite fortissimi Martyris configi.
34 Sam pak svetac, poduprt nebeskom zaštitom, odmah podižući oči k nebu, poče zazivati Spasitelja sviju govoreći: „Gospodine Bože moj, Oče svevišnji, koji si se uvijek udostojao biti nazočan u mojim potrebama, koji si oslobodio svoje svete apostole, jednoga naime zatvorenoga od željeznih okova, drugoga od pogibelji zmijskoga otrova, molim te da uslišiš mene, slugu svojega, i udostojiš se poslati svetoga svojega anđela s nebesa, koji će me osloboditi od ove muke koju je najbezbožniji Antonin izvršio nada mnom, uzvraćajući mu prema zloći njegove okrutnosti, da po riječi Proroka upadne u jamu koju je iskopao, i da se ova bol okrene na glavu njegovu, i na tjeme njegovo neka siđe bezakonje njegovo; kako bi barem iskusivši ovu pogibelj prestao koliko god može dalje smišljati tolike i takve muke tvojim najvjernijim slugama.” Dok je on to molio, odmah je snagom Gospodnjom bol uklonjena s glave blagoga mučenika i zabodena u tjeme najnepravednijega Antonina, koji odmah jakim glasovima poče dozivati sv. Potita, govoreći: „O slugo Božji Potite, smiluj mi se, moli svojega Boga da me istrgne iz ove nepodnošljive propasti, jer se u njoj silno mučim. Jer sada najsigurnije vjerujući spoznajem koliko je svemoćan sam Bog i nema drugoga osim njega.”
34 Ipse autem Sanctus cælesti præsidio suffultus, statim oculos in cælum erigens, Salvatorem omnium cœpit invocare dicens: Domine Deus meus, Pater altissime, qui semper in necessitatibus meis adesse dignatus es, qui liberasti sanctos Apostolos tuos, retrusum scilicet unum a ferreis nexibus, alterum viperei virus periculo, quæso te, ut exaudias me servum tuum et mittere digneris sanctum Angelum tuum de cælis, qui liberet me de hac pœna, quam nefandissimus Antoninus in me exercuit, retribuens illi secundum nequitiam ejus crudelitatis, ut juxta Vatis sententiam incidat in foveam quam fecit, et convertatur hic dolor in caput ejus, et in verticem ejus iniquitas ejus descendat; quatenus hoc saltem discrimine expertus, desinat quantumlibet de tot talibusque ulterius excogitare fidelissimis tuis famulis. Hæc eo orante mox Domini virtute dolor ab almi Martyris capite abstractus, et in verticem iniquissimi Antonini confixus est, qui magnis vocibus cœpit protinus inclamare S. Potitum, dicens: O serve Dei Potite miserere mei, deprecare Deum tuum ut eripiat me de hoc intolerabili exitio, quia crucior in eo valde. Nam modo certissime credens agnosco, quomodo potentissimus sit ipse Deus, et non est alius præter eum.
35 Tada sluga Kristov nije prestajao zahvaljivati Bogu Stvoritelju sviju, govoreći: „Slavim i blagoslivljam ime tvoje, Bože veliki i svemogući, koji si mi pomogao i utješio me.” I rugajući se govorio je caru: „A zašto tebi tvoji bogovi ne priteknu u pomoć, kao što je moj Bog pritekavši pomogao meni? Zaklinji ih sada da dođu, smiluju ti se i oslobode te.” Svi pak okolni promatrači, vidjevši to, obrativši se u hvalama Bogu, govorahu: „O kakva je i kolika moć Gospodara ovoga dječaka, čijom je snagom ismijao udarce, baklje i razdiranja pandžama, te smirio bijes zvijeri i ugasio užarene tave s rastopljenim olovom; i naposljetku, pobijedivši kumire zajedno s carem Antoninom, pokazao samoga sebe zdravim i nepovrijeđenim! I koji je razuman mudrac shvatio ovo, a da ne prestane klanjati se takvim demonima, te štujući ne časti jednoga vječnoga Boga koji je stvorio nebo i zemlju?”
35 Tunc Christi servus gratiarum actiones non desinebat Deo Creatori omnium agere, dicens: Glorifico et benedico nomen tuum Deus magne et omnipotens, qui adjuvisti et consolatus es me. Et insultans aiebat Cæsari: Dii vero tui quare non subveniunt tibi, quemadmodum Deus meus subveniens auxiliatus est mihi? Obsecra nunc eos ut venientes misereantur tibi et liberent. Omnes autem circumstantes videntes hoc, in laudibus Dei conversi, dicebant: O qualis et quanta est potentia istius pueri Dominatoris, cujus virtute plagas et lampades ungularumque laniatus derisit, nec non ferarum rabiem sedavit, et sartagines ignitas cum plumbo effuso extinxit; tandemque idolis cum Antonino Imperatore devictis, semetipsum sospitem atque incolumem exhibuit! Et quis sapiens rationalis intellexit hæc, et non desistat adorare tales dæmones, et colens veneretur unum Deum æternum, qui fecit cælum et terram?
36 U međuvremenu se najokrutniji Antonin muči i trpi bolove te škripeći glasovima govoraše: „Sv. Potite, pomozi mi i smiluj mi se, jer umirem u ovoj muci.” Njemu svetac reče: „Ako ne dođe tvoja kći, koju je ozdravio Gospodin moj Isus Krist, nipošto nećeš biti izliječen.” Istoga sata rastuži se sav Senat, po čijoj je zapovijedi djevojka bila pozvana. Kad je ona došla, bacivši se sa suzama na tlo, poče cjelivati noge presvetoga mučenika, govoreći: „Krsti me, slugo Božji, u ime svemogućega svojega Boga kojega propovijedaš.” I odmah je poučivši krsti u vjeri Presvetoga Trojstva. A kad se ona povukla, šireći svoje ruke k nebu, bl. Potit reče: „Bože, Stvoritelju i Otkupitelju svemira, koji ne trebaš ničije dobro, nego postojiš bitno dobar i vječan, koji blagošću svoje dobrote činiš da tvoje sunce izlazi i izlijevaš kiše nad pravedne i nepravedne; i koji si se udostojao obećati svojim vjernima govoreći: Ištite i dat će vam se, tražite i naći ćete; usliši me sada za cara Antonina da ga istrgneš iz nepodnošljive boli, na hvalu i slavu i moć tvoje veličine. Premda je naime, Gospodine, proklet i najokrutniji, ipak će mu moći dostajati vječna osuda koja će ga morati slijediti nakon ovoga bijednoga života.” A kad je molitva bila dovršena, bol je bila uklonjena s njegova vrata i postao je zdrav.
36 Interea Antoninus atrocissimus angustiatur et torquetur, stridensque vocibus aiebat: S. Potite adjuva me, et miserere mei, quia morior in hac pœna. Cui Sanctus dixit: Nisi tua fliia venerit, quam Dominus meus Jesus Christus sanavit, minime curaberis. Eadem hora tristabatur omnis Senatus, quorum jussu accersita est puella. Quæ cum venisset, prosternens se cum lacrymis solo, deosculari cœpit pedes sanctissimi Martyris, dicens: Baptiza me famule Dei in nomine omnipotentis Dei tui, quem praedicas. Statimque catechizans baptizavit eam in fide sanctæ Trinitatis. Et recedente illa, expandens manus suas ad cælum B. Potitus dixit: Deus universitatis Conditor et Redemptor, qui nullius indiges bono, sed bonus essentialiter æternalis existis, qui tuæ benignitatis clementia solem tuum oriri facis, et imbres fundis super justos et injustos; quique tuis fidelibus promittere dignatus es, dicens: Petite et accipietis, quærite et invenietis; exaudi me nunc pro Antonino Imperatore ut eripias eum de intolerabili dolore, ad laudem et gloriam atque potentiam magnitudinis tuæ. Licet enim Domine execrandus et crudelissimus sit, sufficere tamen ei poterit æterna damnatio, quæ illum subsequi post hanc vitam miseram debebit. Expleta vera oratione, dolor ablatus est a cervice ejus, et sanus effectus est.
37 Kad je najpokvareniji car osjetio da je istrgnut iz te boli, poče zahvaljivati svojim demonima, govoreći: „Ne prestajem vam uzvraćati zahvalnice, presveti i svemogući bogovi, koji ste se udostojali svojim moćima istrgnuti me iz ove tjeskobe.” Njemu svetac reče: „Još uvijek zabludu trpi tvoj razum, care, budući da ti je sam Bog, uslišitelj svih vjernih, pružio lijek spasenja i zdravlja, a ne tvoji bogovi, koji u vječnoj propasti nisu mogli pomoći sami sebi, gdje se sada muče.” Tada Odsječena jezika govori. silno razgnjevljeni car zapovjedi da mu se odsiječe jezik i da ga se liši svjetla očiju. Kad je to izvršeno, Gospodnji dječak Potit poče ponajviše blagoslivljati i slaviti Boga, govoreći: „Blagoslivljat ću Gospodina u svako vrijeme; uvijek će hvala njegova biti u ustima mojim, koji je u moja usta stavio pjesmu novu, hvalospjev Bogu našemu.” I pjevajući to, okrijepljen višnjom milošću, kličući reče: „Što ćeš više učiniti, najokrutniji care? Zar se možda zato što si dao odsjeći moj jezik i oduzeti moje oči pokušavaš pripisati pobjednikom? Evo, ako se ne pretvaraš da ne znaš, pobijedio te je Bog, Gospodin moj Isus Krist, po meni sada, kao nekoć po svetom Mojsiju egipatskoga faraona, tebi sličnoga po okorjelosti, kada je raznovrsnim znamenjima i čudesima ispruženom mišicom oslobodio svoj narod od tlačenja njegove vlasti? Osim ako možda ne odlučiš da mi se mačem odrubi glava, te jedino kao lijek pomisliš da pobjeđuješ na mojem tijelu.”
37 Quo dolore cum sensisset nequissimus Imperator se erutum, gratias cœpit agere dæmonibus suis, dicens: Actiones gratiarum vobis referre non destituo, dii sanctissimi et omnipotentes, qui dignati estis me vestris virtutibus ab hac eruere angustia. Cui Sanctus dixit: Adhuc errorem patitur sensus tuus Imperator, quandoquidem Deus omnium fidelium exauditor ipse tibi præstitit salvationis et salutis remedium, non dii tui, qui non potuerunt in æterno interitu sibi auxiliari, ubi modo cruciantur. Tunc Præcisa lingua loquitur. vehementer iratus Imperator jussit linguam ejus amputari et oculorum luminibus orbari. Quo expleto, puer Domini Potitus benedicere et glorificare Deum potissime cœpit, dicens: Benedicam Dominum in omni omni tempore; semper laus ejus in ore meo, qui in os meum immisit canticum novum, hymnum Deo nostro. Et hoc psallens superna gratia roboratus, exclamans: Quid acturus es, inquit, crudelissime Imperator amplius? an forte quod incidi fecisti linguam, et lumina mea tolli, ideo te adscribi victorem conaris? Ecce, si noscere non dissimulas, superavit te Deus Dominus meus Jesus Christus per me nunc, sicut olim per sanctum Moysem Pharaonem Ægypti, obduratione tui similem, quando in signis omnimodis et portentis ab ejus dominationis oppressione brachio extento populum suum liberavit? Nisi forsan mucrone decernas caput meum abscindi, et pro remedio solummodo in corpore meo vincere arbitreris.
38 Na to silno zapanjen car i ispunjen smetenošću odmah, kao što bijaše naumio, izreče smrtnu osudu. Čuvši to, preblaženi Kristov mučenik i ispovjedalac Potit, radujući se i kličući, reče caru Antoninu: „Molim tvoju prokletu vlast, care, da zapovjediš da budem kažnjen ondje gdje zatražim.” Njemu car Antonin reče: „Neka bude, i prema nakani tvoje molbe neka se tvoje želje propisno potvrde.” Po toj odredbi predan je krvnicima. Kad su ga oni preuzeli, stigavši odvedoše ga na neko mjesto između Sentiana i Juntiana, koje se zove Julija, nad obalom jedne rijeke po imenu Kalabritik, i ondje ga udariše mačem. Njegova je sveta duša u liku golubice bila viđena kako iz tamnice tijela pobjedonosno hita u visine neba, gdje kraljujući s Kristom vječno uživa u sretnim radostima. Nadalje, njegovo su tijelo pridošli kršćani sa svim štovanjem skupili i pomazavši ga pokopali na dan siječanjskih ida, na hvalu i slavu Spasitelja našega Isusa Krista, koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje u beskonačne vijeke vjekova. Amen. a U Čitanjima vlastitoga oficija kaže se da se sljedeće dogodilo na mjestu koje se zove Julija, nad obalom rijeke Kalabiarik, gdje je tiranin bio zapovjedio da mu se podigne sudište. a HIMNI O SV. POTITU.
Iz Vlastitoga oficija samostana sv. Potita u Napulju.
O sjajna zvijezdo Kristova, Potite, slavni mučeniče, tamne oblake krivnje odagnaj od našega uma.
Ti slavan među mučenicima sjajiš kao među zvijezdama sunce, i kao što se među bijelim kalinama bijele ljiljani.
Svijetliš kao goruća svjetiljka, obasjavajući ljudska srca; kao sol se po svijetu rasipaš, isušujući ljudske rane.
Ne miriše tako, Potite, smrvljeni cimet, kao što ti skromnim običajima, u cvatu mladosti, mirišeš svijetu.
Nakon slavnoga sprovoda smrti, slavan među anđelima, tolikim svjetlom odsijevaš kolikim imenom po svijetu. a Ovi su himni i cijeli oficij bili vrlo neispravno izdani. Jesu li dio veće pjesme ili su sastavljeni samo za ovu prigodu, ne znamo. Svakako nisu bez otmjenosti.
Sjaji dječak rođen u istočnim krajevima, sjaji po slavnom ocu, sjaji po uzvišenoj majci; što je čudno što u slavnom gradu sjaji dijete? To je čudnije što ga je sa svijetloga nebeskog svoda Sunce Krist jačom svjetlošću, blistava usred crnih tmina, privukao k sebi.
Kao ružu iz trnja, kao sjajnu zvijezdu iz zemaljske magle, pobožni Tvorac svijeta privukao je dijete Potita iz majčine utrobe. Privukao ga je da, kad mu se rodilo pravo Sunce, prezre nerazumne kumire, te da postigne trojstveno i jedno Božanstvo, kojim izgara svakim žarom.
O mučeniče moj, dok uživaš Gromovnika, neka ti budu na brigu djevice koje ti svake godine priređuju blagdane: budi blagonaklono nazočan dok obavljaju svete obrede. Dok ti pjevaju slatke himne, dok pale tamjan po svetim oltarima, dok pripremaju svjetiljke i mirisnim cvijetom krune hram.
Dok šafran, nevene, ljubičice, kaline, s ružama nard, majčinu dušicu s ružmarinom, tako desnicom kao iz košarice posvuda po crkvi prosipaju.
Iz Božjega kraljevstva, pobožni mučeniče, čuj uzdahe djevica; pogledaj plač, zavjete, jecaje, da prineseš mirisne ljiljane Isusu. Najviša hvala jedinomu Trojstvu dovijeka, koje je kao malenomu Potitu udijelilo lovor-vijenac, neka nam njegovim zagovorom daruje radosti svetaca.
Potite, slavni mučeniče, dok vraćaš svetkovine djevica koje treba slaviti godišnjim obredom, budi nazočan zboru pjevača.
Od istoka sunca ničeš iz stabljike opaka izdanka, kao cvjetak ruža iz tvrdoga grma kupina.
Rođen od poganskoga oca, nadahnut si dahom Duha, kojim gaziš lažna božanstva i uzvisuješ pobjedni znak križa. Kao što čempres čupavim vrhom nadvisuje hudikovinu, tako ti, malen, najvećom krepošću nadmašuješ sve.
Ne miriše tako, Potite, smrvljeni cimet, kao što ti skromnim običajima, u cvatu mladosti, mirišeš svijetu.
Ti, hitri propovjednik, sjajiš u vlastitom gradu, Isusa propovijedaš ocu i vjeru otkrivaš sugrađanima.
Hvala trostrukom Jedinstvu, za koje Potit, prolivši krv, postiže palmu mučenika u liku golubice.
Isuse, krasni vjenčiću nebesnika, Isuse, nado mučenika, pogledaj nas dok pjevamo boj tvoga vojnika.
Zašto, Antonine, bjesniš, o care okrutniji od zmije, ljući od ljutoga lava? Zašto nadimaš se staklenom žuči?
Ne klanja se isklesanim mramorima, niti drva smatra božanstvima; zlato Potit prezire i ne prinosi tamjan zvijerima.
Tvrde prezire udarce i gnuša se mračne tamnice, niti ga slatkorečivi glas savija, niti se straši divljih prijetnja.
Bičeve kao ljiljane prima i njih posvećuje Bogu plamtećim srcem, kao cvjetiće ruža.
Ni bijeli labud radujući se ne ulazi u bistre vode tako kao što u kipuće ulje, iz ljubavi prema Isusu, ulazi maleni dječak.
Kao što feniks među cimetom spaljen postaje življi, tako će ovaj, uronjen u vreli kotao, uskrsnuti snažniji.
Potit, postavši poput anđela najsnažniji vjerom, prezire božanstvo Minerve i Jupiteru uskraćuje tamjan.
Svima je pravedno pravilo: blagošću učvršćuje slabe, krepošću jača snažne, oboje ljubavlju grije.
O vojniče, o najhrabriji borče Isusov, a dok tijelom liješ valove krvi, k zvijezdama šalješ duh.
Tako pobjednik zlatnom ogrlicom krasiš ranjeni vrat: tako smrću lovorom kruniš život, pobjeđujući vječnim životom.
O triput blaženi mališane, koji podnoseći muke bivaš obdaren lovorom, o kako hrabro mrtav pobjeđuješ smrt! a Ne shvaćamo dovoljno smisao.
Golema je Božja moć i pobjeda mučenika, okrutni bijes namjesnika i pitomost zvijeri!
Koja god zvijer bjesni zubima, rogom ili pandžom, pred stopama mučenika je kao pitoma ovčica.
Muke tako grli kao ugodne darove neba; tako odbacuje laskanja kao strašne rane smrti.
Po ovim zalozima, Potite, koje je Isus dragovoljno udijelio, izmoli svetim djevicama svadbu sjajnoga Jaganjca.
Za kojim neka pjevajući kliču sa svjetiljkama punima ulja; neka pruže mirisne borovnice, odjevene u bijele haljine.
Od taštine svijeta, od žara skliskoga tijela i od zloga demona ti ove, Potite, oslobodi.
Jedinomu Bogu neka je slava, koji neka nas od svakoga zla zaštiti molitvom mučenika i dade nebeska kraljevstva.
Gori, o sretnoga li duha, gori ognjem, božanskim ognjem; bijes tiranina blagim glasom umiruje, šuteći ublažuje srdžbu.
Bičeve kao cvijeće (od kojega pred Isusom plete vijence) podnosi, krvave (o Božje snage!) kao smaragde rane trpi.
Okovima tamnica stisnut dječak, kukastim čavlima češljeva razderan, ulazi u užareni kotao: pobjeđuje uronjen u vruće ulje.
Pobjeđuje, podnoseći strašne kazne, cara; umara krvnike, podnoseći bičeve mirnim umom: pobjednik se sa smrću bori.
Opomenut riječju anđela, blisku smrt želi ne drukčije nego vrata vječnoga života, počinak od napora, nagrade boja.
Stoga, kad mu je glava probodena krvavim čavlom i mač zarinut u grlo, sretan je izlio duh iznad visina.
Tako pobijedivši smrt, zelenim lovorom opasuje tjeme; sveti vrat resi ogrlicom s draguljima; uživa Gromovnika.
Ako tijelo svrbi, snježnu rosu stidljivosti poškropi; Sotonine strijele slomi ako ih baca strašni neprijatelj; oružjem.
Ako prolazni sjaj slijepoga svijeta se smije, upravljaj vječnoga života slavom; kad se odagnaju glad, kuga i rat.
Neka je trajna hvala vječnome Trojstvu, i Ocu, i Sinu, i tebi posvuda, Sveti Duše, kojima, blagi mučeniče, naša.
Sutra, moj dječače, poslušaj blagonaklonim uhom koje ti hvale pjevaju posvećene djevice, sveče, i napjeve spremne iz čedna srca.
Ovi ti se umjesto tamjana i mirisnoga narda, umjesto svežnja majčine dušice i košarice ruža daju: kao dragulje i mirise, molim.b Čim je dječak stupio na varavo raskrižje nesigurna života, ostavivši odmah široki put, nastojao se uspeti uskom stazom.
Sav bdije u svetim stvarima, ništa prolazno ne želi: štuje hramove svetaca; najvećom pobožnošću časti trojstveno i jedno Božanstvo.
Tako Kristovu jarmu podlaže dječački vrat, i držeći ručicu pluga, kako dolikuje, ore njivu dobrote.
Ništa manje nebo molitvama ne umara nego pobožnim štovanjem: suzama pere crnu noć, Sotonu odbija.
Istraživši božanske spomenike Proroka, kuša sveta počela Isusova: zatim grleći Liju, uživa Rahelu.
Kako je sebi stekao ime Potita, znameniti mučenik, uživajući slatki nektar nebesnika, prezreo je sve prolazno pod zvijezdama.
Prezreo je ružičasti cvjetak nježne dobi, prezreo je naslove predaka, grimiz, snopove pruća, kacigu, kurulska sjedala, imanja, imetak.
a Tako tiskano, čini se da nedostaje riječ.
b Ovo međusobno nije povezano, jer se nakon pojedinih čitanja gotovo uvijek stavljaju po dvije strofe, od kojih smo više njih zajedno prepisali u obliku jednoga himna.
Siromašan k nagoj žuri Isusu, nastavlja zagrlivši križ. Postaje prethodni učitelj višnje domovine, postaje glasnik uzvišenoga Gromovnika. Veliki sjaj kreposti, pravedno pravilo običaja, škola kršćanskoga nauka, blagi uzor pobožnosti, svjetlo hraniteljice dobrote. Mio je ovome svijetu bio od nježnih nokata; od majčine je utrobe bio miliji nebu, još je više među zvijezdama mio oboma. On, pretrpjevši bijesne zvijeri, gazi goleme lavove, gospodari medvjedima: ali prije pobjeđujući svladava bjesneći gnjev namjesnika. Mrtav svijetu, Sotoni, ocu i sebi; nebu, višnjima, Gromovniku živi slavni Gospodnji mučenik Potit dovijeka. Stoga, ako ti je takav život zasjao svijetu, kraljujući nad zvijezdama izmoli nam dobra željenoga mira, zalog radosti neba. Zeleni se kao bijela ruža dotaknuta rosom, kao što se rosom zeleni ljiljan otvorenih latica, zeleni se kao zumbul natopljen rosom. Postavši svjetlo ocu, živim primjerom otkriva bolje pouke: jer što je prvi učinio, djelom nalaže drugovima da čine.
Stoga za Kristovu smrt ti, izabravši krvavu smrt, kao janje maču prignuo si vrat, o pobožni mučeniče, o moj božanski Potite. O pobožna, o sretna dušo, o blaženi duše, ostavljajući plijen prolaznoga tijela na zemlji, kličući se uspinješ u višnje tvrđave.
Pobožna tekućina ne ozljeđuje, niti tako bijelo ulje bjelokosne udove, niti vatra dotiče išta od najmanje vlasi: plamen poštuje čednost. Mučeniče, s najvišega nebeskoga svoda, molim, neka Tvorac svijeta po tebi darom udijeli milost i neka svetim djevojkama bude sklon blagim božanstvom. Neka masline donesu stostruko, po njivama neka sjeme zazeleni u plodove, neka vinogradi toče deseterostruki falernac, dok ti moliš, pobožni mučeniče. Slatkim nas mirom okrijepi, pobrini se za zdrav zrak, krivnje zločina očisti molitvom kojom možeš, mučeniče, pred gnjevom Suca. Za svoje zasluge štiti latinsko kraljevstvo od gladi, od rata, molim; molim da ga sačuvaš od kuge, od groma, od blještave munje.
38 Ad hæc stupefactus nimis Imperator et confusione repletus extemplo ut proposuerat dedit capitalem sententiam. Quo audito beatissimus Christi Martyr et Confessor Potitus, gestiens et exultans, Antonino Imperatori dixit: Precor tuam execrabilem potestatem, Cæsar, ut ubipetiero ubi me puniri jubeas. Cui Cæsar Antoninus: Fiat, inquit, et juxta propositum tuæ postulationis vota tua rite firmentur. In hoc edicto traditus est lictoribus. Qui cum eum accepissent, pervenientes duxerunt ad locum quemdam inter Sentianum et Juntianum, qui vocatur Julia, super ripam unius fluminis, nomine Calabritici, et ibi eum gladio ferierunt. Cujus sancta anima in columbæ specie visa est carnis ergastulo ad alta poli triumphans properare, ubi cum Christo regnans gaudiis felicibus in perpetuum fruitur. Porro ejus exuvias venientes Christicolæ cum omni veneratione collegerunt, et condientes sepelierunt sub die Iduum Januariarum, ad laudem et gloriam Salvatoris nostri Jesu Christi, qui cum Patre et Spiritu sancto vivit et regnat per infinita secula seculorum. Amen. a In Lectionibus propr. off. dicuntur sequentia esse gesta in loco qui dicitur Julia, super ripam fluminis Calabiarici, ubi sibi tribunal erigi Tyrannus jusserat. a HYMNI DE S. POTITO.
Ex Officio proprio monasterii S. Potiti Neap.
Ostella Christi fulgida, Potite Martyr inclyte, Obscura culpæ nubila A mente nostra discute.
Tu clarus inter Martyres Fulges, ut inter sidera Sol, ac ut inter candida Ligustra candent lilia.
Luces ut ardens lampada, Humana lustrans pectora; Ut sal per orbem spargeris, Humana siccans vulnera.
Non sic Potite cynnama Attrita spirant, moribus Ut tu modestis, florida Ætate, fragras seculo.
Post clara mortis funera Illustris inter Angelos Tanto refulges lumine, Quanto per orbem nomine. a Erant perquam incorrecte editi hi hymni, tolumque officium. An sint majoris poematis pars, an ad hanc solum rem compositi, ignoramus. Sint certe quidem non inclegantes.
Claret Eois puer ortus oris, Claret illustri patre, claret alta Matre, quid mirum quod in urbe clara Clareat infans? Id magis mirum, quod ab axe claro Sol eum Christus potiore luce, Inter atratas rutilum tenebras, Traxerit ad se.
Ut rosam e spinis, veluti coruscum Sidus a terra nebula Potitum Traxit infantem pius auctor orbis Matris ab alvo. Traxit, ut vero sibi sole nato Bruta despectet simulachra: trino Numine ac uno potiatur, omni Quo calet æstu.
Martyr o mi, dum frueris Tonante, Virgines curæ tibi sint, quotannis Festa condentes tibi: dexter adsis, Dum sacra complent. Dum tibi dulces modulantur hymnos, Thura dum sacras adolent per aras, Dum parant lychnos, et olente fanum Flore coronant.
Dum crocum, calthas, violas, ligustra, Cum rosis nardum, thyma cum marino Rore, sic dextra, ut calatho per ædem Undique spargunt.
A Dei regno pie Martyr audi Virginum suspiria; cerne fletus, Vota, singultus, ut odora defer Lilia Jesu. Summa laus uni Triadi per ævum, Quæ velut parvo tribuit Potito Lauream, nobis prece donet ejus Gaudia Divum.
Potite Martyr inclyte, Dum sacra reddis annuo Ritu colenda Virginum, Adsis choro psallentium.
A Solis ortu pullulas E stirpe pravi germinis, Velut rosarum flosculus E stirpe dura veprium.
Parente natus ethnico, Afflaris aura Spiritus, Quo falsa calces numina, Crucis trophæum provehis. Cupressus, ut crinitulo Viburna præstat vertice; Virtute sic tu parvulus Præcellis omnes maxima.
Non sic, Potite, cynnama Attrita spirant, moribus Ut tu modestis, florida Ætate, fragras seculo.
Tu prædicator promptulus In urbe fulges propria, Jesum parenti prædicas, Fidemque pandis civibus.
Laus Unitati triplici, Pro qua Potitus sanguine Fuso, potitur Martyrum Palma, in columbæ imagine.
Jesu decora cælitum Corolla, Jesu Martyrum Spes, cerne nos, dum militis Tui canamus prælium.
Cur Antonine perfuris, O Cæsar angue dirior, Leone sævo sævior? Cur bile turges vitrea?
Non sculpta adorat marmora, Nec ligna credit numina; Aurum Potitus despicit, Nec thura libat belluis.
Dura contemnit verbera, Tetrumque spernit carcerem,
Nec voce blanda flectitur, Minas nec horret efferas.
Flagella sicut lilia Sumit, et illa dedicat Deo flagranti pectore, Sicut rosarum flosculos.
Olor nec albus gestiens Aquas subintrat vitreas, Olivum ut intrat bulliens, Amore Jesu, parvulus.
Phœnix ut inter cynnama Exusta fit vivacior; Sic hic lebete fervido Mersus, resurget fortior.
Potitus instar Angeli Factus fide fortissimus, Numen Minervæ despicit, Jovique thura denegat.
Cunctis est æqua regula, Dulcore firmat debiles, Virtute fortes roborat, Utrosque amore confovet.
O miles, o fortissime Athleta Jesu, a sanguinem Dum corpus unda profluis, Ad astra mittis spiritum.
Sic torque victor aurea Collum venustas saucium: Sic morte vitam laureas, Vita triumphans perpeti.
O ter beate parvule, Qui sufferendo laurea Donaris, o quam strenue Mortem triumphas mortuus! a Haud satis assequimur sententiam.
Ingens Dei potentia, Et Martyris victoria, Crudelis ira Præsidis Et belluarum mititas!
Quæcumque sævit dentibus, Cornu, vel ungue bellua, Ad Martyris vestigia Ut mitis est ovicula.
Tormenta sic amplectitur, Ut grata cæli munera; Sic blandimenta respuit, Ut dira mortis vulnera.
Per hæc, Potite, pignora, Quæ Jesus ultro contulit, Sacris roga virgunculis Candentis Agni nuptias.
Post quem canendo gestiant Plenis oliva lampadis; Odora dent vaccinia, Stolis amictæ candidis.
A vanitate seculi, A carnis æstu lubricæ, Et a maligno dæmone Has tu, Potite, libera.
Deo sit uni gloria, Qui nos ab omni protegat Malo, precatu Martyris, Ac regna det cælestia.
Ardet o felix animæ, ardet igne, Igne divino, rabiem tyranni Voce demulcet placida, silendo Mitigat iram.
Flagra ceu flores (quibus ante Jesum Serta contextat) patitur, cruenta (O Dei virtus!) veluti smaragdos, Vulnera suffert.
Carcerum vinclis puer arctus, uncis Pectinum clavis lacerus, lebetem Intrat ignitum: calido triumphat Mersus olivo.
Vincit, immanes patiendo pœnas, Cæsarem: lassat lanios, flagella Mente tranquilla subeundo: victor Cum nece pugnat.
Angeli verbo monitus, propinquam Haud secus mortem cupit, ac perennis Januam vitæ, requiem laborum,
Præmia pugnæ.
Unde transfixo capiti cruento Clavo, et immerso jugulo mucrone, Spiritum felix super alta fudit Morte sic victa, viridante lauro Verticem cingit: sacra colla comit Torque gemmata: fruitur Tonante Si caro prurit, niveum pudoris Irriga rorem: Sathanæ sagittas Frange, si dirus jacit hostis; armis Pompa si cœci peritura secli Ridet, æternæ moderare vitæ Gloria: pulsis fame, peste, bello,
Laus sit æternæ Triadi perennis,
Et Patri, et Nato, et tibi ubique sancte Spiritus: Martyr quibus alme nostra
Crate mi puer aure dextra, Quas tibi laudes recinunt sacratæ Virgines Sancte, ac modulos pudico Pectore promptos.
Hi tibi pro thure et olente nardo,
Pro thymi fasce, et calatho rosarum,
Dantur: ut gemmas et odora, quæso,b Ut puer primum dubiæ dolosum Attigit vitæ bivium; relicta Mox via lata, studuit per arctum Scandere callem.
Totus in sacris vigilat, caduci Nil cupit: Divum veneratur ædes:
Percolit summa pietate trinum Numen et unum.
Sic jugo Christi puerile collum Subdit, et stivam retinens aratri,
Ut decet, sulcat bonitatis arvum Non minus cælum precibus fatigat,
Quam pio cultu: lacrymis nigrantem Abluit noctem, Sathanam repellit Diva scrutatus monumenta Vatum,
Sacra degustat rudimenta Jesu:
Tum Liam stringens, fruitur Rachele,
Ut sibi nomen peperit Potiti Martyr insignis, potiendo dulce Cælitum nectar, peritura sprevit
Cuncta sub astris.
Sprevit ætatis roseum tenellæ Flosculum, sprevit títulos avorum,
Purpuram, fasces, galeam, curules,
Prædia, census.
a Ita excusum, videtur verbum desiderari.
b Non colærent hæc inter se, cum post singulas Lectiones binæ fere semper strophæ ponantur. quarum plures simul ad unius hymni formam descripsimus
Pauper ad nudum properare Jesum Pergit amplexa Cruce. Fit supernæ Prævius Doctor patriæ, fit alti Præco Tonantis. Grande virtutum jubar, æqua morum Norma, doctrinæ schola Christianæ, Mitis exemplar pietatis, almæ Lux bonitatis. Gratus hic mundo fuit a tenellis Unguibus; matris fuerat ab alvo Gratior cælo, magis est in astris Gratus utrique. Hic feras passus rabidas, leones Calcat immanes, dominatur ursis: Sed prius vincens superat furentem Præsidis iram. Mortuus mundo, Sathanæ, parenti, Ac sibi; cælo, Superis, Tonanti Vivit illustris Domini Potitus Martyr in ævum. Ergo si talis tibi vita fulsit Seculo, nobis super astra regnans Impetra optatæ bona pacis arrham Gaudia cæli. Vernat ut candens rosa rore tacta, Rore ceu vernat foliis apertum Lilium, vernat veluti profusus Rore hyacinthus. Lux patri factus, meliora vivo Pandit exemplo documenta: quod nam
Egerit primum, sociis agendum Præcipit actu.
Unde pro Christi nece tu cruentam Eligens mortem, velut agnus ensi Colla flexisti, o pie Martyr, o mi Dive Potite. O pia, o felix anima, o beate Spiritus, terræ spolium caducæ Deserens carnis, superas ovando Scandis in arces.
Non pius lædit liquor, aut eburna Membra tam candens oleum, nec ignis Quid pili tangit minimum: pudorem Flamma veretur. Martyr a summo, precor, axe gratis Gratiam per te.... præstet orbis Auctor, ac sacris faveat puellis Numine fausto. Centuplum reddant oleæ, per arva Semen in fruges vireat, Falernum Vineæ fundant decuplum, precante Te, pie Martyr. Pace nos dulci refove, salubrem Aerem cura, scelerum reatus Qua vales purga prece, Martyr, ante Judicis iram. Pro tuis regnum meritis Latinum A fame, a bello tueare, quæso, Quæso ut a peste, a tonitru, a corusco Fulmine serves.
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.