Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 12. siječnja

O sv. Benediktu Biscopu, opatu u Engleskoj

DE S. BENEDICTO BISCOPIO, ABBATE IN ANGLIA

Vedra Britanniæ fluvius est Ptolemæo, Bedæ Wirus, Wita aliis, vulgo nunc Anglis Were, qui Dumelmensem late rigat Episcopatum, Brigantum quondam provinciæ partem: tandemque Oceano miscetur ad Wiran-muth, ut Beda vocat, nunc, teste Cambdeno, Monckswere-mouth, id est, Vedræ ostium quod ad monachos spectavit. Ratio nominis colligitur ex Malmesburiensi lib. 1, de gestis Reg. Anglor. cap. 3. Britannia, quæ a quibusdam alter orbis appellatur, quod Oceano interfusa non multis cosmographis comperta est, habet in remotissima sui plaga locum nativitatis et educationis Bedæ, Scotiæ propinquum. Plaga olim et suave halantibus monasteriorum floribus dulcis, et urbium a Romanis ædificatarum frequentia renidens; nunc vel antiquo Danorum, vel recenti Normannorum populatu lugubris, nihil quod multum animos aliiciat prætendit. Ibi est Wira nec egenæ latitudinis, nec segnis gurgitis amnis, qui pelago influus naves serena invectas aura placido ostii excipit gremio. Cujus utrasque ripas Benedictus quidam ecclesiis insignivit, et monasteria ibidem construxit, alterum Petri, alterum Pauli nomine, caritatis et regulæ unione non discrepantia. Utrasque Wiræ ripas

Vedra je rijeka Britanije kod Ptolemeja, kod Bede Wear, kod drugih Wita, u puku sada kod Engleza Were, koja široko natapa biskupiju Durham, nekoć dio pokrajine Briganata, i naposljetku se ulijeva u ocean kod Wiran-mutha, kako je zove Beda, sada, po svjedočanstvu Camdena, Monckswere-mouth, to jest ušće Vedre koje je pripadalo redovnicima. Razlog imena zaključuje se iz Malmesburyja, 1. knjiga, de gestis Reg. Anglor; 3. poglavlje. Britanija, koju neki nazivaju drugim svijetom jer je okružena oceanom i nije poznata mnogim kozmografima, ima u najudaljenijem svome kraju mjesto rođenja i odgoja Bede, blizu Škotske. Kraj nekoć i sladak po miomirisnim cvjetovima samostana i blistav po mnoštvu gradova što su ih sagradili Rimljani, sada, tužan bilo zbog davnoga pustošenja Danaca bilo zbog nedavnoga pustošenja Normana, ne pruža ništa što bi mnogo privlačilo duše. Ondje je rijeka Wear, toka ni oskudne širine ni trome matice, koja, ulijevajući se u pučinu, u mirnom krilu ušća prima lađe što su doplovile uz povoljan povjetarac. Obje njezine obale neki je Benedikt uresio crkvama i ondje sagradio samostane, jedan u ime Petra, a drugi u ime Pavla, ne različite po jedinstvu ljubavi i pravila. Obje obale Weara kaže da su urešene crkvama jer je u više sela u tom kraju možda sagradio crkve. Inače je samostan sv. Pavla u Girwyju ili Jarrowu udaljen gotovo pet milja od Weara, pokraj rijeke Tyne, o čemu niže u Napomenama.

Wirmudense, et Jarawense, monasteria. ait ecclesiis insignitas, quia in pluribus fortasse vicis ea regione templa ædificavit. Alioquin S. Pauli monasterium, in Girwy, sive Jarraw, fere milliaribus quinque a Wira distat, juxta Tinam fluvium, de quo inferius in Notis.

2 Spomen-dan sv. Benedikta opata, oca tih samostana, davno su već godišnjim slavljem, nedugo nakon njegove smrti, slavili redovnici iz Wearmoutha, kao što je očito iz Bedine homilije koju ćemo niže navesti. Upisano je zatim u Rimski martirologij ime dan 12. siječnja ovim riječima: U Engleskoj sv. Benedikta opata i ispovjedaoca. Mjesto pripisuju Molanus i Galesini: U Wearmouthu u Engleskoj sv. Benedikta, prvoga opata i ispovjedaoca. A Ménard: U Londonu u Engleskoj sv. Benedikta opata, nadimkom Biscop. Wion: U Wearmouthu u Engleskoj sv. Benedikta, prvoga opata samostana sv. Petra i Pavla u Londonu, koji je, poučen u Rimu redovničkoj stezi, vrativši se u domovinu, nju proširio umnoženim plodom. Postojao je doduše u Londonu samostan posvećen sv. Petru, koji se u puku naziva Westminsterska opatija, o kojemu 5. siječnja u životu sv. Edvarda i na drugom mjestu. Ali nema on nikakve veze s Benediktom Biscopom. Njega su osim toga na ovaj dan spomenuli Dorgan i njemački te engleski martirologij. A Tritemije, 3. knjiga, de viris illustribus ord. S. Benedicti, 151. poglavlje, piše da se njegov blagdan slavi dan 4. prosinca. Toga se dana u jedinom, i to ne starom, rukopisnom kalendaru svetaca reda sv. Benedikta čita ovo: Sv. Benedikta opata samostana sv. Petra kod Girvuma u Engleskoj, koji je bio opat i otac Časnoga Bede prezbitera. Sv. Pavla bio je samostan u Jarrowu, kao što je gore rečeno i kao što će ponovno biti rečeno niže, a sv. Petra u Wearmouthu. Beda ipak, 3. knjiga, 22. poglavlje, naziva Ceolfrida opatom samostana blaženih apostola Petra i Pavla, koji je na ušću rijeke Wear i pokraj rijeke Tyne na mjestu koje se zove Ingrivum. Tako treba shvatiti ono što se kaže u engleskom martirologiju, da je crkva koju je sagradio Benedikt bila posvećena svetim apostolima Petru i Pavlu. I premda su, kako je rečeno, ta dva samostana bila podosta udaljena i imala svaki svoga predstojnika, ipak su podlijegala jednome opatu i smatrala se jednim samostanom. U vrlo starom irskom rukopisu samostana u Donegolu 17. siječnja nalazi se ovo: Benedikta op. za što slutimo da treba primijeniti na ovoga.

2 S. Benedicti Abbatis, horum parentis cænobiorum, natalem jam olim annua celebritate, haud diu post ejus mortem, egerunt Wirmudenses monachi, ut ex Bedæ homilia infra citanda liquet. Inscriptum est deinde Romano Martyrologio nomen pridie Id. Janu. his verbis: In Anglia S. Benedicti Abbatis et Confessoris, Locum adscribunt Molanus et Galesinius: Wirimudæ in Anglia S. Benedicti primi Abbatis et Confessoris. At Menardus: Londini in Anglia S. Benedicti Abbatis, cognomento Biscopii. Wion: Wirimudæ in Anglia S. Benedicti primi Abbatis cænobii SS. Petri et Pauli Londini, qui edoctus Romae monasticam disciplinam, reversus in patriam, eamdem multiplicato fœnore propagavit. Fuit quidem Londini S. Petro dicatum cænobium, quod vulgo Westmonasterium appellatur, de quo v Januarii in S. Eduardi vita et alibi. At nihil illud ad Benedictum Biscopium. Hujus porro meminere præterea hoc die Dorganius, et Martyrologia Germanicum atque Anglicanum. At Trithemius lib. 3, de viris illustribus ord. S. Benedicti cap. 151, scribit ejus Festum pridie Nonas Decembris celebrari. Quo die in unico, eoque non antiquo, ms. Kalendario SS. ordinis S. Benedicti isthæc habentur: S. Benedicti Abbatis monasterii S. Petri ad Girvum in Anglia, qui fuit Abbas et Pater Venerabilis Bedæ Presbyteri. S. Pauli fuit Girwicense cenobium, ut supra dictum, diceturque rursum inferius; S. Petri vero Wirmudense. Beda tamen lib. 3, cap. 22, vocat Ceolfridum Abbatem monasterii beatorum Apostolorum Petri et Pauli, quod est ad ostium Wyri amnis, et juxta amnem Tinam in loco qui vocatur Ingrivum. Sic accipiendum quod in Anglicano Martyrologio dicitur, templum a Benedicto ædificatum, sanctis Apostolis Petro et Paulo fuisse consecratum. Et licet aliquantulum, ut dictum est, distarent duo illa monasteria, habentenque singulos Præpositos, uni tamen suberant Abbati, unumque censebantur monasterium. In pervetusto ms. Hibernico conventus Dungallensis xvii Janu. hæc habentur: Benedicti Abb. quæ de hoc accipienda suspicamur.

3 Časni Beda nakon sažetka povijesti engleskoga naroda priznaje da je, među ostalim, napisao: Povijest, kaže, opata ovoga samostana, u kojemu se radujem služiti višnjoj pobožnosti, Benedikta, Ceolfrida i Verberta, u dvjema knjižicama. Te knjižice još nismo vidjeli. Postoji kod Capgravea život sv. Ceolfrida, ali ne onaj koji je napisao Beda. Ovdje ćemo dati ono što je o Benediktu isti Beda napisao u homiliji održanoj na njegov rođendan, te ponešto iz Vilima iz Malmesburyja, 4. knjiga, de gestis Pontific. Anglor; kao i iz Flores Historiarum Matije Westminsterskoga. Njega su osim toga spomenuli Ranulf iz Chestera, 3. knjiga, 16. poglavlje, Florence iz Worcestera više puta, Nicholas Harpsfield, 7. stoljeće, 37. poglavlje, Antonio Yepes, 2. svezak, 3. stoljeće, god. 703., Clemens Reyner, de antiquitate Benedictinor. in Anglia, 1. rasprava, 1. odsjek, § 9., John Capgrave iz Westminsterskoga, Baronije, 8. svezak Annal. pod god. 703., br. 4. i 5., Alkuin Flak, poslanica 49., braći Crkve u Wearmouthu i Jarrowu. Ali to što Clemens Reyner kaže da su Benedikt i Ceolfrid upisali Alkuinovo ime u knjigu bratstva, može se pobiti iz njegova života koji je napisao suvremenik, budući da je iz njega očito da je on umro godine 804., 101 godinu nakon Biscopove smrti, a kao dječaka da ga je poučavao Egbert, Bedin učenik. U istom se životu pak spominje Benedikt.

3 Venerabilis Beda post epitomen historiæ gentis Anglorum fatetur, inter cetera scriptisse se, Historiam, inquit, Abbatum monasterii hujus, in quo supernæ pietati deservire gaudeo, Benedicti, Ceolfridi, et Werberti, in libellis duobus. Hos libellos necdum vidimus. Extat apud Capgravium vita S. Ceolfridi, sed non quæ est a Beda scripta. Dabimus hic quæ de Benedicto idem Beda scripsit in homilia, die ejus natali habita, tum quædam ex Guilielmo Malmesburiensi lib. 4, de gestis Pontific. Anglor. atque ex Floribus Historiarum Matthæi Westmonasteriensis. Ejus præterea meminere Ranulphus Cestrensis lib. 3, cap. 16. Florentius Wigorniensis saepius, Nicolaus Harpsfeldius seculo 7, cap. 37, Antonius Yepez tom. 2, centur. 3, an. 703. Clemens Renerus de antiquitate Benedictinor. in Anglia, tract. 1, sect. 1, § 9. Joannes Capgravius ex Westmonasteriensi. Baronius tom. 8 Annal. ad an. 703, nu. 4 et 5. Alcuinus Flaccus ep. 49, ad Fratres Wirensis et Gyruensis Ecclesiæ. Sed quod Clemens Renerus a Benedicto et Ceolfrido nomen Alcuini in albo fraternitatis inscriptum ait; refelli potest ex vita ejus a coævo scripta, cum ex ea constet illum an. 804 obiisse, 101 annis a Biscopii morte; puerum institutum esse ab Hechberto Bedæ discipulo. Fit vero in eadem vita, Benedicti mentio.

4 Dob Benediktovu možemo ovako zaključiti. Ranulf na navedenom mjestu piše ovako: Iste ove godine (654., kad je od Pende ubijen Ana, kralj Istočnih Angla) Benedikt Biscop, opat i odgojitelj Bede prezbitera te službenik kralja Oswyja, ostavljajući kuću, rodbinu i domovinu iz ljubavi prema Kristu, u 35. godini života pošao je u Rim i otuda se vratio učeniji. Isto prenosi Worcester, ali pod godinom 653., i kaže da je tada navršavao dvadeset petu godinu života. Druga prvoga putovanja imao je sv. Vilfrida. Tako Malmesbury, 3. knjiga, de Pontif. Nakon godinu dana dan od kralja (Erconberta) u pratnju marljivomu mladiću Benediktu, koji je poslije bio opat Wearmoutha, ubrzavao je put u Rim. I Beda, 3. knjiga, 20. poglavlje, govoreći o sv. Vilfridu, kaže: Došavši, veli, kraljici Eanflaed, Oswyjevoj ženi, kojoj je bio poznat, te po njezinu savjetu i glasovima pridružen spomenutom samostanu, otkrio joj je da u sebi ima želju posjetiti pragove blaženih apostola: ona se, obradovana dobrom nakanom mladića, poslala ga u Kent kralju Erconbertu, koji je bio sin njezina ujaka, moleći da ga časno otpremi u Rim. U to je vrijeme ondje nadbiskupsku službu vršio Honorije, jedan od učenika blaženoga pape Grgura, čovjek uzvišeno poučen u crkvenim stvarima. Kad je ondje neko vrijeme boravio mladić živahna duha, marljivo nastojeći upoznati ono što je promatrao, pridružio mu se drugi mladić, imenom Biscop, nadimkom Benedikt, od engleskih plemenitaša, želeći i on doći u Rim, kojega smo gore spomenuli. Njegovoj je dakle pratnji kralj pridružio Vilfrida i zapovjedio da ga povede sa sobom u Rim. Kad su stigli u Lyon, Vilfrida je ondje zadržao Dalfin, biskup grada, a Benedikt je marljivo dovršio započeto putovanje sve do Rima. To kaže Beda. Naljućen, kako kaže Malmesbury, zbog Vilfridova zadržavanja, otišao je naprijed. Ali Vilfrid, poduprt savjetom nadbiskupa i opskrbljen novčanikom, krenuo je započetim putem, ubrzo stigao druga i zajedno su stigli u Rim. Budući da je pak sv. Honorije (nakon njihova odlaska iz Engleske) umro ili godine 653., kako hoće Worcester, ili 654., kako Ranulf, 30. rujna, i odatle se može utvrditi kad je to putovanje poduzeto.

5 Vilfrid je neko vrijeme boravio u Rimu, a crkvenu tonzuru primio je u Lyonu dok se vraćao u domovinu: samostan Ripon primio je od Alfrida, sina kralja Oswyja, kako pod godinom 661. prenosi Westminsterski, i naposljetku godine 664. zaređen je za biskupa u Compiègneu u Galiji od Agilberta, biskupa Pariza, kako stoji u Bede, 4. knjiga, 28. poglavlje i u sažetku. Čini se da je Benedikt više godina ostao u Rimu, a dvije godine u samostanu na Lérinsu: vrativši se otuda u Rim, dobio je nalog od pape Vitalijana da u Englesku doprati nadbiskupa Teodora godine 668. Odatle ispravi ono što u Napomenama uz Martirologij piše Baronije: Živio je Benedikt neko vrijeme u Rimu, sve do vremena pape Agatona, od kojega je dobio nalog da se vrati u Englesku s Ivanom nadipojcem kako bi taj narod poučio u običajima Rimske Crkve. Mnogo se dalje od istine udaljuje Pitseus pišući da je, kad je prvi put došao u Rim, bio ljubazno primljen od pape Agatona, a poslije u samostanu na Lérinsu primio kleričku tonzuru iste one godine kad je Teodor Cilicijac postavljen za nadbiskupa Canterburyja. Kod Florencea iz Worcestera prepoznat ćeš pogrešku kad dvaput bilježi njegovo rimsko putovanje pod godinom 668. i 671.: prve godine piše ovako: Biscop, koji je i Benedikt, treći (treba čitati drugi) put došao je u Rim. U to je vrijeme u Rimu bio redovnik Teodor, rodom iz Tarza u Ciliciji, obdaren svjetovnom i crkvenom filozofijom, dostatno upućen u grčki i latinski, čestita vladanja, u dobi od 66 godina. Njega je dana 27. ožujka, u nedjelju, zaredivši za nadbiskupa, papa Vitalijan preporučio Biscopu (jer je bio mudar i srčan čovjek) da ga povede u Britaniju, a ujedno i opata Hadrijana.

4 Etatem Benedicti sic possumus colligere. Ranulphus loco citato ita scribit: Hoc etiam anno (654, quo cæsus a Penda est Anna Rex Orientalium Anglorum) Benedictus Biscop Abbas et nutritius Bedæ Presbyteri, ministerque Regis Oswy, domum, cognatos, et patriam, amore Christi linquens, anno ætatis 35, Romam adivit, et doctior inde rediit. Idem refert Wigorniensis, sed anno 653, aitque eum tunc annum vigesimum quintum ætatis egisse. Socium itineris primi habuit S. Wilfridum. Ita Malmesbur. lib. 3, de Pontif. Post annum datus a Rege (Ercomberto) in comitatum industrii juvenis Benedicti, qui postea Wirensis Abbas fuit, Romanum iter maturabat. Et Beda lib. 3, cap. 20, de S. Wilfrido loquens, Veniens, inquit, ad Reginam Eanfledam, Oswii uxorem, cui notus erat, ejusque consilio et suffragiis præfato fuerat monasterio sociatus, indicavit ei desiderium sibi inesse beatorum Apostolorum limina visitandi: quæ delectata bono adolescentis proposito, misit eum in Cantiam ad Regem Erconbertum, qui erat filius avunculi sui, postulans ut eum honorifice Romam transmitteret. Quo tempore ibi gradum Archiepiscopatus Honorius unus ex discipulis beati Papæ Gregorii, vir in rebus Ecclesiasticis sublimiter institutus, servabat. Ubi cum aliquamdiu demoratus adolescens animi vivacis, diligenter his quæ inspiciebat, discendis operam daret, supervenit illo alius adolescens, nomine Biscop, cognomento Benedictus, de nobilibus Anglorum, cupiens et ipse Romam venire, cujus supra meminimus. Hujus ergo comitatui Rex sociavit Wilfridum, atque illum secum Romam perducere jussit. Qui cum Lugdunum pervenissent, Wilfridus a Dalfino civitatis Episcopo ibi retentus est, Benedictus ceptum iter gnaviter Romam usque complevit. Hæc Beda. Wilfridi, ut Malmesburiensis ait, mora iratus præcessit. At Wilfridus Archiepiscopi fultus consilio, et sublevatus marsupio, ceptam viam aggressus, socium brevi consecutus est; simulque Romam pervenerunt. Cum vero S. Honorius (post eorum ex Anglia discessum) vel an. 653, ut vult Wigorniensis, vel 654, ut Ranulphus, 30 Sept. obierit; inde quoque quando id susceptam sit iter statui potest.

6 Godine 669. nadbiskup Teodor, kaže isti Worcester, dana 27. svibnja, u nedjelju, došao je u Kent, i Benediktu (koji je i Biscop) dao na upravljanje po opatskom pravu samostan bl. Petra apostola. Drugi žele da mu je taj samostan darovao kralj Egbert. Godine 671. Časni opat Benedikt, koji je i Biscop, kaže isti, kad je dvije godine bio na čelu samostana bl. Petra apostola po opatskom pravu, uz dopuštenje nadbiskupa Teodora treći je put iz Britanije otputovao u Rim. Njega je u upravljanju samostanom naslijedio opat Hadrijan (kojega smo gore spomenuli), čovjek rodom Afrikanac, marljivo upućen u sveta pisma, podjednako vješt grčkom i latinskom jeziku.

5 Wilfridus Romæ aliquamdiu commoratus, tonsuram Ecclesiasticam Lugduni suscepit dum in patriam rediret: monasterium Ripun ab Alfrido Oswii Regis filio accepit, ut anno 661, refert Westmonasteriensis; ac tandem anno 664. Episcopus ordinatus est Compendii in Gallia ab Agilberto Farisiensi Episcopo, ut habet Beda lib. 4, cap. 28 et in epitome. Benedictus videtur annis pluribus Romæ substitisse, ac biennio in monasterio Lirinensi: inde Romam reversus, jussus est a Vitaliano Papa Theodorum Archiepiscopum in Angliam deducere anno 668. Unde corrigas quod in Notis ad Martyrologium scribit Baronius: Vixit Benedictus aliquamdiu Romae, usque ad tempora Agathonis Papæ, a quo jussus est reverti in Angliam cum Joanne Archicantore ad imbuendum populum illum Romanæ Ecclesiæ disciplinis. Longius a vero recedit Pitseus, scribens, cum primum Romam venit, ab Agathone Papa benevole susceptum; postea in Lirinensi monasterio tonsuram accepisse Clericalem eodem anno quo Theodorus Cilix creatus est Archiepiscopus Cantuariensis. In Florentio Wigorniensi mendum agnoscas dum bis tertium ejus iter Romanum adnotat an. 668 et 671, priore anno sic scribit: Biscopius, qui et Benedictus, tertio (legendum videtur secundo) Romam venit. Quo tempore erat Romae monachus Theodorus, Tharso Ciliciæ natus, seculari et Ecclesiastica philosophia præditus, Græce et Latine sufficienter instructus, probus moribus, annorum 66 ætatis. Hunc die vi Kal. Aprilium, Dominica, ordinatum Archiepiscopum, Biscopio (quia vir sapiens erat ac strenuus) Papa Vitalianus Britanniam perducendum, simul et Abbatem commendavit Adrianum.

6 Anno 669, Archiepiscopus Theodorus, inquit idem Wigorniensis, die vi Kal. Juniarum, Dominica, Cantiam venit; et Benedicto (qui et Biscopius) monasterium B. Petri Apostoli, Abbatis jure regendum dedit. Alii ab Egberto Rege illud ei donatum monasterium volunt. Anno 671. Venerabilis Abbas Benedictus, qui et Biscopius, ait idem, ubi duobus annis monasterio B. Petri Apostoli, Abbatis jure præesset, Archipresulis Theodori licentia, tertio de Britannia Romam profectus est. Cui in monasterii regimen successit Adrianus Abbas (cujus supra meminimus) vir natione Afer, sacris litteris diligenter imbutus, Græcæ pariter et Latinæ linguae peritissimus.

7 Anno 672, inquit, Roma Benedictus Biscopius rediit, et ingressus Britanniam, patriam gentem solumque in quo natus est petit. Egfridum Transumbranæ gentis Regem adiit, qui confestim terram 70 familiarum, ut construeret monasterium ad ostium Wiri fluminis, illi dedit. Ann dein 674 Biscopius ad ostium Wiri fluminis, indict. 2. Non ergo an. 670, id conditum est cenobium, ut scribit Pitseus.

7 Godine 672., kaže, vratio se iz Rima Benedikt Biscop i, ušavši u Britaniju, pošao je u domovinu, narod i tlo u kojemu se rodio. Otišao je k Egfridu, kralju naroda preko Humbra, koji mu je odmah dao zemlju od 70 obitelji da sagradi samostan na ušću rijeke Wear. Zatim je godine 674. Biscop na ušću rijeke Wear, indikcije 2. Nije dakle godine 670. osnovan taj samostan, kako piše Pitseus.

8 Anno 676, scribit idem Wigorniensis, Benedictus Biscopius cum Ceolfrido religioso monacho, quarto Romam de Britannia petit: Ecclesiastica privilegia ab Agathone Papa, cum licentia, consensu, desiderio, et hortatu Regis Egfridi accepta, quo monasterium suum tutum ac liberum perpetuo redderetur, retulit. Accepit et Joannem Archicantorem B. Petri Apostoli Britanniam perducendum, ut in monasterio suo cursum canendi per annum edoceret. Verum cum supra ostenderimus, in vita S. Agathonis x Januarii, eum anno 678 exceunte sedere cæpisse, vel biennio fere moratus fuit Romæ Biscopius, vel alia in Gallia et Italia lustravit ex itinere monasteria, vel potius serius Romam profectus est; et ipse Wigorniensis hunc annum Christi 676, facit Agathonis secundum.

8 Godine 676., piše isti Worcester, Benedikt Biscop s Ceolfridom, pobožnim redovnikom, četvrti put odlazi u Rim iz Britanije: donio je natrag crkvene povlastice primljene od pape Agatona, uz dopuštenje, privolu, želju i poticaj kralja Egfrida, da bi njegov samostan bio trajno siguran i slobodan. Poveo je i Ivana, nadipojca bl. Petra apostola, da ga dovede u Britaniju kako bi u njegovu samostanu poučio godišnji pjevački red. Ali budući da smo gore pokazali, u životu sv. Agatona 10. siječnja, da je on počeo stolovati koncem godine 678., ili je Biscop gotovo dvije godine boravio u Rimu, ili je na putu obišao druge samostane u Galiji i Italiji, ili je radije kasnije otputovao u Rim, te i sam Worcester ovu godinu Kristovu 676. čini drugom godinom Agatonovom.

9 Anno 682, ut idem ait, Reverendissimus Abbas Benedictus Biscopius Presbyterum Easterwinum, suum patruelem, sanctitate insignem, de monasterio suo eligens, Abbatem eidem monasterio, regendi jure, præfecit. Egfridus Rex, pro redemptione animæ suæ, etiam aliam 40, familiarum terram Abbati Benedicto donavit. Ubi missis monachis numero 22, et præposito Abbate Ceolfrido, sui per omnia adjutore strenuissimo, jussu Regis monasterium B. Paulo Apostolo, in loco qui dicitur Girvum, construxit. De loc monasterio Westmonasteriensis ad annum 681 Monasterium apud Jarewe fundatum est. De quo loco Cambdenus: Infra hunc vicum (Gateshead) fere ad ipsum Tinæ ostium, Girwy, nunc Jarrow, cernitur, venerabilis Bedae natale solum, ubi etiam monasteriolum olim floruit, cujus fundatorem et fundationis tempus docet hæc Inscriptio, quæ legitur in pariete ecclesiæ:

9 Godine 682., kako kaže isti, Prečasni opat Benedikt Biscop, izabravši iz svoga samostana prezbitera Easterwinea, svoga bratića, glasovita po svetosti, postavio ga je za opata istoga samostana po pravu upravljanja. Kralj Egfrid, za otkupljenje svoje duše, darovao je opatu Benediktu još jednu zemlju od 40 obitelji. Ondje je, poslavši redovnike u broju 22 i postavivši za predstojnika opata Ceolfrida, u svemu najvrjednijega pomagača, po kraljevu nalogu sagradio samostan bl. Pavlu apostolu, na mjestu koje se zove Girvum. O tom samostanu Westminsterski pod godinom 681. Samostan kod Jarrowa utemeljen je. O tom mjestu Camden: Ispod ovoga sela (Gateshead), gotovo na samom ušću Tyne, nazire se Girwy, sada Jarrow, rodno tlo Časnoga Bede, gdje je nekoć cvjetao i mali samostan, čijega utemeljitelja i vrijeme utemeljenja pokazuje ovaj natpis koji se čita na zidu crkve:bc

DEDICATIO BASILICÆ S. PAVLI VIII. KL. MAII ANNO XVI. EGFRIDI REG. CEOLFRIDI ABB. EIUSDEMQ. ECCLES. DEO AVCTORE CONDITORIS ANNO IIII.

DEDICATIO BASILICÆ S. PAVLI VIII. KL. MAII ANNO XVI. EGFRIDI REG. CEOLFRIDI ABB. EIUSDEMQ. ECCLES. DEO AVCTORE CONDITORIS ANNO IIII.d

Regnare cæpit Egfridus an. 670, Kal. Martii, ergo annus regni XVI, fuit Christi DCLXXXV. Inde patet falli Pitseum qui an. 673, conditum Girvicense monasterium scribit.

Počeo je kraljevati Egfrid godine 670., 1. ožujka, dakle šesnaesta godina kraljevanja bila je godina Kristova 685. Odatle je očito da vara Pitseus koji piše da je samostan u Jarrowu osnovan godine 673.

10 Tandem an. 703, excessit e vita Benedictus, anno ætatis 76, secundum Florentii Wigorniensis calculum, aut 86, secundum Ranulphi: non 58, aut 78, ut scribit Pitseus.

10 Naposljetku je godine 703. preminuo Benedikt, u 76. godini života, prema računu Florencea iz Worcestera, ili u 86., prema Ranulfovu, a ne u 58. ili 78., kako piše Pitseus.ef

11 Sigebertus de illustr. Eccles. scriptoribus cap. 62, isthæc habet: Benedictus Abbas scripsit ad monachos librum, quem vocavit Concordiam regularum, multorum Patrum regulas regulæ S. Benedicti Cassinensis conferens, ut nulla Patrum regula a Benedicti regula discordet, imo Benedictiregularegulis omnium Patrum concordet. Quæ de S. Benedicto Biscopio intelligunt Trithemius de viris illustribus ord. S. Benedicti lib. 2, cap. 19, Clemens Renerus loco citato, Wion in Notis ad Martyrolog. Joannes Pitseus, Antonius Possevinus, Antonius Yepes, alique: et videtur eadem fuisse sententia Sigeberti, dum eum refert inter Jonam Abbatem, et Theodorum Scotorum (forte Anglorum) Archiepiscopum, a Vitaliano missum. Alii, ut Hugo Menardus lib. 2 observationum ad 12 Februar. alteri Benedicto Abbati Anianæ in Septimania, ac deinde Indensi, sive S. Cornelii juxta Aquisgranum in Belgio, qui sub Carolo Magno floruit, illam Regularum Concordiam tribuunt. Id discutiemus cum ipsas edemus regulas, quod paullo ante promissimus cum de S. Cæsaria egimus.

11 Sigebert, de illustr. Eccles. scriptoribus, 62. poglavlje, ima ovo: Opat Benedikt napisao je redovnicima knjigu koju je nazvao Concordiam regularum, uspoređujući pravila mnogih otaca s pravilom sv. Benedikta Kasinskoga, da se nijedno pravilo otaca ne razilazi s Benediktovim pravilom, štoviše da se Benediktovo pravilo slaže s pravilima svih otaca. To na sv. Benedikta Biscopa primjenjuju Tritemije, de viris illustribus ord. S. Benedicti, 2. knjiga, 19. poglavlje, Clemens Reyner na navedenom mjestu, Wion u Napomenama uz Martirologij, John Pitseus, Antonio Possevino, Antonio Yepes i drugi, i čini se da je isto bilo mišljenje Sigebertovo kad ga ubraja između opata Jonasa i Teodora, nadbiskupa Škota (možda Engleza), kojega je poslao Vitalijan. Drugi, poput Huga Ménarda, 2. knjiga observationum uz 12. veljače, tu Concordiam regularum pripisuju drugomu Benediktu, opatu Anianea u Septimaniji, a zatim Inden-Kornelimünstera, odnosno sv. Kornelija pokraj Aachena u Belgiji, koji je živio u doba Karla Velikoga. O tome ćemo raspraviti kad budemo izdavali sama pravila, što smo malo prije obećali kad smo govorili o sv. Cezariji.

12 Neka je pak druga djela, nadalje, napisao Biscop, prenosi Pitseus: Exhortationes ad monachos, 1. knjiga; De suo privilegio, 1. knjiga; De celebratione festorum totius anni, 1. knjiga, i druga. Ali za knjigu De celebratione festorum možda će netko posumnjati da je radije djelo Ivana Rimskoga, nadipojca, zbog onoga što će se reći niže.

12 Alia porro quædam scripsisse Biscopium tradit Pitseus, Exhortationes ad monachos, lib 1. De suo privilegio, lib. 1. De celebratione festorum totius anni, lib. 1, et alia. At librum de celebratione festorum, erit forte qui suspicetur potius Joannis Romani Archicantoris opus esse, propter ca quæ dicentur inferius.

Vita ex homilia ven. Bedæ.

Vita ex homilia ven. Bedæ.

Svatko, kaže, tko ostavi kuću ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili njive poradi imena mojega, primit će stostruko i baštiniti život vječni. Tko se naime odreče zemaljskih naklonosti ili posjeda radi učeništva Kristova, što više napreduje u ljubavi prema njemu, to će više naći onih koji ga se raduju primiti s unutarnjom naklonošću i uzdržavati svojim imecima, to jest dionika njegovih posjeda i života, koji se raduju da ga, osiromašena radi Krista, prime u svoje kuće i na svoje njive te ga okrijepe većom gorljivošću ljubavi nego što je ona supruge, roditelja, brata ili tjelesnoga sina. Jer ono stostruko što kaže ne pokazuje broj onih koji ljube u Kristu i vjernika koji služe za Krista, nego cjelovitost i savršenost kojom po ljubavi služe jedni drugima. Od toga smo i na sebi samima, najdraža braćo, često uzeli primjer kad smo, odlazeći nekamo zbog potrebe stvari, spoznali da su nam sva prebivališta samostana otvorena kao vlastita i vidjeli da su svi spremni na našu službu najiskrenijom odanošću.

2 I ponajviše u blaženoj uspomeni našem ocu bl. Benediktu, kojega časni dan uznesenja danas dužnom svečanošću slavimo, vidimo da se sav sadržaj ovoga čitanja najsavršenije ispunja. Ostavivši naime sve, pošao je za Kristom kad je, prezrevši ono što je bio stekao ili mogao steći u kraljevskoj službi, budući plemenita roda, pohitio da hodočasti na pragove blaženih apostola: da bi, jer je u narodu Engleza još bila neizgrađena vjera i cvjetalo uređenje Crkava, ondje radije uzeo savršen oblik življenja gdje se po vrhovnim Kristovim apostolima uzdiže uzvišena glava cijele Crkve. Ondje je dakle poučen u Kristu,a u tim krajevima ošišan, ondje je poučen redovničkim ustanovama, ondje bi bio proveo sav svojb... života da nije zabranila apostolska vlast gospodina pape, koji mu je zapovjedio da se vrati u domovinu radi dovođenja u Britaniju nadbiskupa svete uspomenec Teodora.

3 Ni nakon dugoga vremena i zemaljski su kraljevi, upoznavši njegovu revnost za kreposti, nastojali dati mu mjesto za gradnju samostana, ne oteto od koje manje osobe, nego darovano od svojih vlastitih dobara. Njega je on primio i ubrzo najpomnije ustrojio iznutra i izvana prema redovničkoj stezi, ne postavljajući nam odredbe po svomu shvaćanju, nego predlažući sebi i svojima da obdržavaju najpouzdanije uredbe drevnih samostana, koje je upoznao u tuđini.

4 I nikomu od vas, braćo, ne treba se činiti teškim ako govorimo ono što je poznato, nego radije valja smatrati ugodnim jer govorimo istinu kad pripovijedamo duhovna djela našega oca, kojemu je Gospodin očitim čudom ispunio ono što je obećao svojim vjernima: jer svatko tko ostavi kuću ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili njive poradi imena mojega, primit će stostruko u ovome vremenu i u budućem vijeku baštiniti život vječni. Ostavio je naime rođake kad je napustio domovinu, a primio je stostruko jer ga nisu samo svi u ovoj zemlji zbog marljivosti kreposti držali u zasluženom štovanju, nego su ga i u Galiji i Italiji, u Rimu i na otocima mora ljubili svi koji su ga mogli upoznati, tako da je sam apostolski papa na napredak ovoga samostana, za koji se radovao da ga je on nedavno utemeljio,d dao njemu opata Ivana i nadipojca Rimske Crkve, kao što vaša ljubav dobro pamti, da ga dovede iz Rima u Britaniju, po kojemu bi isti samostan primio kanonski način pjevanja i posluživanja prema obredu svete Rimske i Apostolske Crkve.e

5 Ostavio je kuće i njive koje je imao radi Krista, od kojega se nadao primiti njivu uvijek zelenoga raja i kuću koja nije rukama načinjena, nego vječna na nebesima. Ostavio je ženu i djecu: ne doduše uzetu ženu i djecu rođenu po tijelu, nego je iz ljubavi prema čistoći prezreo uopće uzeti ženu od koje bi mogao imati djecu, pretpostavljajući da pripada onima od sto četrdeset i četiri tisuće izabranika koji pjevaju novu pjesmu pred prijestoljem Božjim i Jaganjčevim, koju nitko ne može reći osim njih. To su naime oni koji se nisu onečistili sa ženama i slijede Jaganjcaf kamo god pođe. I primio je stostruko kad su ga ne samo u ovim nego i u prekomorskim krajevima mnogi željeli primiti na putovanju u svoje kuće i okrijepiti plodovima svojih njiva, kad su mu mnogig bili zaštitnik, kad su mu Bogu posvećeni muževi zbog izvrsnosti postojana duha služili ne manjom gorljivošću ljubavi nego vlastitim suprugama ili roditeljima. Primio je stostruko kuća i njiva kad je stekao one na kojima bi gradio samostane. Ostaviti naime ženu radi Krista i u tome primiti stostruko jest to što bi među uzdržljivima radi ploda duha bila veća zasluga ljubavi stostrukoga broja duša nego što je nekoć bila među razuzdanima radi tjelesne požude. Djece koju je prezreo imati po tijelu zaslužio je primiti stostruko duhovne. Jer broj stotinu, kako je često rečeno, slikovito označava savršenost. Mi smo naime njegovi sinovi koje je u ovu redovničku kuću uveo pobožni skrbnik: mi smo njegovi sinovi ako nasljedujući držimo put njegovih kreposti i ako mlitavo ne skrećemo s redovničke staze koju je naučio.ah (R:b Marljivost sv. Benedikta,)

6 Sjećamo se naime, braćo, koji smo ga mogli upoznati, a saznali su čestim slušanjem i oni koje je nakon njegova preminuća višnja pobožnost sabrala u zajedništvo našega bratstva, da je, dokle god je bio zdrav tijelom, ustrajno uvijek radio za slavu svete Božje Crkve, a ponajviše za mir, čast i spokoj ovoga samostana. Toliko je puta prešao more, a nikada, kao što je nekima običaj, nije se vratio prazan i beskoristan, nego je sada donio mnoštvo svetih knjiga, sada dragocjen dar moći blaženih Kristovih mučenika, sada je doveo sa sobom graditelje za podizanje crkve, sada staklare za urešenje i učvršćenje njezinih prozora, sada učitelje pjevanja i posluživanja u crkvi kroz cijelu godinu, sada je donioi pismo povlastice poslano od gospodina pape, da se naša sloboda sačuva od svakoga vanjskoga nasrtaja, sada je dopremio slike svetih povijesti koje se postavljaju ne samo na ures crkve nego i na pouku onih koji gledaju, naime da oni koji ne mogu čitati knjige spoznaju djela Gospodina i Spasitelja našega samim promatranjem tih slika.c (R:j Strpljiv u bolesti.)d

7 Onaj koji je u tim i sličnim stvarima nastojao toliko više raditi da nama ne bi ostala potreba tako raditi. Zato je toliko puta pohodio prekomorske krajeve da bismo mi, obilujući svim gozbama spasonosnoga znanja, mogli počivati unutar samostanskih zidina i u sigurnoj slobodi služiti Kristu. On je i kad bi ga zahvatila tjelesna nemoć i pritisnula žešće, uvijekk uz dužne zahvale rado govorio i ponavljao o pravilima samostana koja je upoznao i poučavao, uvijek o crkvenim obredima koje je vidio po svim gradovima, a ponajviše u Rimu, uvijek o svetim mjestima za koja se sjećao da ih je obišao kao mladić. Tako, uvježban dugim nastojanjima u krepostima i povrh toga dugo iskušavan dugotrajnim mučeništvom nemoći, nakon stostrukih darova sadašnje milosti, prešao je u vječni život.e

8 Stoga je nužno, najdraža braćo, da se kao dobri sinovi i dostojni takvoga oca pobrinemo u svemu čuvati njegove primjere i propise, i neka nas od slijeđenja stopa tako velikoga vođe ne odvrati nikakva zamamnost duše ili tijela, kako bismo i mi sami, koji smo ostavili tjelesne naklonosti i zemaljski imetak i koji smo iz ljubavi prema anđeoskom načinu života prezreli ženiti se i tjelesno rađati djecu, dok raste zasluga duhovnih kreposti, zavrijedili i u sadašnjem vremenu primiti stostruko od zajedništva svetih i u budućem vijeku posjedovati vječni život, po milosti našega Otkupitelja, koji živi i kraljuje s Ocem u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova, Amen.a Tako pretpostavljamo da treba čitati, bilo je otisnuto monasterio. Ali iako mu je dodijeljen samostan sv. Augustina u Canterburyju, to se ipak ovdje ne može razumjeti jer se dogodilo mnogo poslije, nego radije služba iskazana Oswyju, kralju Northumbrije, kao što ćemo niže reći prema Westminsterskom.b Na otoku Lérinsu, kao što će se reći niže.c Čini se da nedostaje cursum ili što slično.d O njemu ćemo govoriti 19. rujna, a govorili smo i gore 9. siječnja u životu sv. Hadrijana. Iz Rima je otišao 27. svibnja 668.e Čini se da je osim pravila sv. Benedikta donio razne uredbe, koje se obdržavaju u drugima, bilo samostanima istoga bilo i drugoga reda.f Potpunije o istom Ivanu isti Beda, 4. knjiga, 18. poglavlje. Primio je (od blaženoga spomena pape Agatona) i spomenutoga opata Ivana da ga dovede u Britaniju, kako bi u njegovu samostanu poučio godišnji pjevački red, kao što se vršilo kod sv. Petra u Rimu, i učinio je opat Ivan kako je primio nalog Papin, poučavajući naime živom riječju pjevače spomenutoga samostana red i obred pjevanja i čitanja, te stavljajući i u pismo ono što je zahtijevao krug cijele godine u slavljenju blagdanskih dana. To se sve do sada čuva u istom samostanu i mnogi su već to na sve strane prepisali. Nije pak samo isti Ivan poučavao braću samoga samostana, nego su gotovo iz svih samostana iste pokrajine stjecali da ga slušaju oni koji su bili vješti u pjevanju. Ali i njega su mnogi nastojali pozvati po mjestima u kojima je poučavao. A on je osim službe pjevanja ili čitanja primio po nalogu od apostolskoga pape i drugo, da pomno izuči koje je vjere Crkva Engleza i da to, vrativši se u Rim, javi. Jer je i sinodu blaženoga pape Martina, uz suglasnost stotinu i pet biskupa, ne tako davno održanu u Rimu, osobito protiv onih koji su propovijedali jedno djelovanje i jednu volju u Kristu, dolazeći donio sa sobom i povjerio da se prepiše u samostanu spomenutoga najpobožnijega opata Benedikta.g Čini se da ovdje nešto nedostaje.h 4. knjiga, 8. poglavlje. Zatražio je i primio od njega (Agatona) jamstvo slobode samostana koji je bio načinio, pismo povlastice potvrđeno apostolskom vlašću itd.i Čini se da tako treba čitati, a ne kako se obično ima, interim.

Omnis, inquit, qui reliquerit domum vel fratres, aut sorores, aut patrem, aut matrem, aut uxorem, aut filios, aut agros propter nomen meum, centuplum accipiet et vitam æternam possidebit. Qui enim terrenis affectibus sive possessionibus pro Christi discipulatu renuntiaverit, quo plus in ejus amorem profecerit, eo plures inveniet, qui se interno suscipere affectu, et suis gaudeant sustentare substantiis; ejus nimirum possessionibus vitæque consortes, qui se pro Christo pauperem factum in suis domibus agrisque recipere, et majore prorsus quam uxor, parens, frater, aut filius carnalis devotione caritatis refovere delectentur. Centuplum namque quod ait, non numerum amantium in Christo, et servientium pro Christo fidelibus, sed universitatem perfectionemque, qua per caritatem invicem serviunt, ostendit. Cujus rei et in nobis ipsis, fratres carissimi, sæpe exemplum sumpsimus, cum alicubi pro rerum necessitate digredientes, cuncta nobis monasteriorum habitacula quasi propria patere cognovimus; cunctos in nostrum obsequium sincerissima devotione pronos aspeximus.

2Et maxime in beatæ memoriæ Patre nostro B. Benedicto, cujus hodie venerandam assumptionis diem debita solemnitate recolimus, totum lectionis hujus tenorem videmus perfectissime compleri. Derelictis enim omnibus secutus est Christum, quando spretis eis quæ in a ministerio regali acquisierat velacquirere valebat, cum esset nobilis natu, ad beatorum Apostolorum limina peregrinaturus advolavit: ut quia rudis adhuc in gente Anglorum fides et Ecclesiarum institutio florebat, ibi potius perfectam vivendi formam sumeret, ubi per summos Christi Apostolos totius Ecclesiæ caputeminet eximium. Ibi ergo eruditus in Christo,b illis in partibus attonsus, ibi est monasterialibus imbutus institutis: ibidem totum vitæ suæc erat exacturus, si non Apostolica Domini Papæ prohiberet auctoritas, qui eum propter ducendum in Britanniam sanctæ recordationis Archiepiscopumd Theodorum in patriam redire præcepit.

3Nec longo post tempore etiam Reges seculi cognito virtutum ejus studio, locum ei construendi monasterii, non ab aliqua minorum personarum ablatum, sed de suis propriis donatum dare curabant. Quem ille acceptum mox perfectissime juxta regularem disciplinam interius exteriusque constituit, non pro suo captu decreta nobis statuens, sed antiquorum e statuta certissima monasteriorum, quæ peregre didicerat, sibi suisque observanda proponens.

4Nec cuilibet vestrum, Fratres, grave debet videri, si nota loquamur, sed delectabile potius æstimari, quia vera loquimur, quando Patris nostri spiritalia gesta narramus, cui manifesto miraculo Dominus, quod fidelibus suis promisit, adimplevit, quia omnis qui reliquerit domum vel fratres aut sorores, aut patrem, aut matrem, aut uxorem, aut filios, aut agros propter nomen meum, centuplum accipiet in hoc tempore, et in seculo futuro vitam æternam. Reliquit quippe cognatos, quando patriam deseruit: accepit vero centuplum, quia non solum a cunctis in hac terra pro virtutum industria merita veneratione habitus est, sed et in Gallia atque Italia, Romæ atque in maris insulis, ab omnibus qui eum nosse potuerunt dilectus: adeo ut ipse Papa Apostolicus ad profectum monasterii hujus, quod illum nuper fundasse gaudebat,f Joannem illi Abbatem atque archicantorem Romanæ Ecclesiæ, sicut caritas vestra bene meminit, in Britanniam Roma deducendum præstaret, per quem idem monasterium morem canendi ac ministrandi canonicum juxta ritum sanctæ Romanæ atque Apostolicæ Ecclesiæ perciperet.

5Reliquit domos et agros quos habuerat pro Christo, de quo agrum semper virentis paradisi, et domum non manufactam, sed æternam in cælis accipere sperabat. Reliquit uxorem et filios; non quidem uxorem acceptam, et filios ex carne natos, sed uxorem prorsus accipere, ex qua filios habere posset, castitatis amore contempsit, malens ad illa centum quadraginta quatuor millia electorum pertinere, qui cantant canticum novum ante sedem Dei et Agni, quod nemo potest dicere nisi illi. Hi enim sunt, qui cum mulieribus non sunt coinquinati, et sequuntur Agnum quocumque abierit. Et accepit centuplum, quando non in his solummodo, sed et in marinis eum partibus plurimi in domos suas recipere viantem, suorum fructibus agrorum reficere desiderabant: quandog patronum perplures illi, quando viri Deo devoti pro animi constantis excellentia, non minori quam conjugibus aut parentibus propriis dilectionis instantia serviebant. Accepit centuplum domus et agros, quando hæc in quibus monasteria construeret, adeptus est. Uxorem namque dimittere pro Christo, et in hoc centuplum accipere est: quia animarum centuplum majus esset tunc meritum caritatis, inter continentes propter fructum spiritus, quam inter lascivientes quondam propter desiderium carnis. Filios, quos carnaliter habere despexit, centuplum accipere meruit spiritales. Centenarius quippe numerus, ut sæpe dictum est, perfectionem figurate significat. Nos namque sumus filii ejus, quos in hanc monachicam domum pius provisor induxit: nos sumus filii ejus, si iter virtutum ejus imitando tenemus, si non a semita regulari, quam docuit, torpendo deflectimus.

6 Meminimus namque fratres, qui illum nosse potuimus, didicere crebro auditu, quos postobitum illius in nostræ fraternitatis consortium pietas superna congregavit; quia quamdiu sospes erat corpore, pro gloria sanctæ Dei Ecclesiæ, et maxime pro hujus monasterii pace, honore, et quiete, semper laborare perstabat. Toties mare transiti, numquam, ut est consuetudinis quibusdam, vacuus et inutilis rediit: sed nunc librorum copiam sanctorum, nunc reliqiarum beatorum Martyrum Christi munus venerabile detulit; nunc architectos ecclesiæ fabrificandæ, nunc vitrifactores ad fenestras ejus decorandas ac muniendas, nunc cantandi, et in ecclesia per totum annum ministrandi secum magistros adduxit: nunch epistolam privilegii a Domino Papa missam, qua nostra libertas ab omni extrinseca incursione vitaretur, aportavit: nunc picturas sanctarum historiarum, quæ non ad ornatum solummodo ecclesiæ, verum etiam ad instructionem intuentium proponentur, advexit, videlicet ut qui litterarum lectione non possent, opera Domini et Salvatoris nostri per ipsarum contuitum discerent imaginum.

7 Qui in his et in hujusmodi rebus ideo tam plura laborare studuit, ne nobis sic laborandi remaneret necessitas. Ideo toties transmarina loca adiit, ut nos omnibus scientiæ salutaris dapibus abundantes, intra monasterii claustra quiescere, et cum secura libertate Christo servire queamus. Qui etiam cum corporis infirmitate corriperetur, premereturque acerbius, semper i inter debitas gratiarum actiones, de monasteriorum, quas didicerat docueratque, regulis servandis, semper de Ecclesiasticis observationibus, quas per omnes civitates, et maxime Romæ, viderat; semper de locis sanctis, quæ se lustrasse juvenem meminit, loqui et iterare delectabile habebat. Sic longis virtutum studiis exercitatus, longo insuper animo semper infirmitatis martyrio execotus, post centupla gratiæ præsentis munera, ad vitam transivit æternam.

8 Unde necesse est, fratres carissimi, ut tamquam boni filii, et tanto parente digni, exempla ac præcepta illius in omnibus servare curemus; neque ulla nos a vestigiis tanti ductoris sequendis animæ vel carnis illecebra revocet: quatenus et ipsi, qui carnales affectus substantiamque reliquimus terrenam, qui uxores ducere, ac filios carnaliter procreare, Angelicæ conversationis amore, fastidivimus, augente spiritualium virtutum merito, et in præsenti centuplum accipere de societate Sanctorum, et in seculo venturo vitam possidere mereamur æternam; præstante gratia Redemptoris nostri, qui vivit et regnat cum Patre in unitate Spiritus sancti Deus per omnia secula seculorum, Amen.

a Ita legendum conjicimus; excusum erat monasterio. At licet ei collatum sit Cantuariense S. Augustini cænobium; id tamen hic non potest intelligi, cum mullo post acciderit, sed potius obsequium Osuvio Northumbriae Regi impensum, ut infra ex Westmonasteriensi dicemus.
b In Lerinehsi insula, ut infra dicetur.
c Videtur desiderari, cursum, aut quid simile.
d De eo agemus 19 Septembris, egimus et superius 9 Jan. in vita S. Adriani. Roma discessit 27 Maii 668.
e Videtur præter regulam S. Benedicti, varia statuta tulisse; in aliis observata, vel ejusdem vel alterius etiam ordinis monasteriis.
f Plenius de eodem Joanne idem Beda lib. 4, cap. 18. Accepit (a beatæ memoriæ Papa Agathone) et præfatum Joannem Abbatem in Britanniam perducendum, quatenus in monasterio suo cursum canendi annuum, sicut ad S. Petrum Romæ agebatur, edoceret: egitque Abbas Joannes, ut jussionem acceperat Pontificis, et ordinem videlicet ritumque canendi ac legendi viva voce præfati monasterii cantores edocendo, et ca quæ totius anni circulus in celebratione dierum festorum poscebat, etiam litteris mandando. Quæ hactenus in eodem monasterio servata, et a multis jam sunt circumquaque transcripta. Non solum autem idem Joannes ipsius monasterii Fratres docebat, verum de omnibus pene ejusdem provinciæ monasteriis ad audiendum eum, qui cantandi erant periti, confluebant. Sed et ipsum, per loca in quibus doceret, multi invitare curabant. Ipse autem excepto cantandi vel legendi munere, et aliud in mandatis ab Apostolico Papa acceperat, ut cujus esset fidei Anglorum Ecclesia, diligenter edisceret, Romamque rediens referret. Nam et synodum beati Papæ Martini, centum quinque Episcoporum consensu, non multo ante Romæ celebratam, contra eos maxime qui unam in Christo operationem et voluntatem predicabant, secum veniens attulit, atque in præfato religiosissimi Abbatis Benedicti monasterio transcribendam commendavit.
g Videtur hic aliquid desiderari.
h Lib. 4, cap. 8. Petitque et accepitab eo (Agathone) munimentum libertatis monasterii quod fecerat, epistolam privilegii ex auctoritate Apostolica firmatam, etc. i Ita legendum videtur; non ut vulgo habetur, interim.

O istome iz Vilima od malmesburyja.

De eodem ex guil. malmesbur.

a Uz očuvanje svake poštovanja vrijedne sloge, usudio bih se proslaviti jedino Benedikta, koji je bio Bedin odgojitelj i opat. On je obje obale rijeke Wear (koja se kod Northumbrijaca smatra rijekom ne bez slavna glasa) obrubio samostanima pod imenom apostola Petra i Pavla, koji se nisu razlikovali po jedinstvu ljubavi i pravila. Njegovoj će se marljivostib diviti onaj tko bude čitao knjigu koju je isti Beda sastavio o njegovu životu i životu ostalih svojih opata: marljivosti, jer je dovezao obilje knjiga, jer je prvi od svih u Englesku pozvao graditelje kamenih zdanja i staklenih prozora, provevši gotovo cijeli vijek na takvim putovanjima. Naime, želja da svojima donese nešto neobično, ljubav prema domovini i užitak u profinjenosti olakšavali su mu teške napore. Jer prije Benedikta kamena zdanja u Engleskoj viđala su se tek vrlo rijetko, niti je sunčeva zraka bacala svjetlost prodirući kroz prozirnost stakla. Strpljivosti pak, jer je u posjeduc samostana sv. Augustina kod Canterburyja rado ustupio mjesto pridošlom Hadrijanu, ne bojeći se strogosti nadbiskupa Teodora, nego poštujući njegovo učiteljstvo. Bio ga je naime kralj Egbert postavio opatom toga samostana, ali je, kako rekoh, ustupio iz poštovanja prema Teodoru, kojemu je papad Vitalijan naložio da Hadrijana smjesti uza se kako bi pazio da u Crkvi ne uvede kakvu novotariju po običaju Grka. Što je, dok je dugo izbivajući obilazio tuđe zemlje, ravnodušno, štoviše velikodušno podnio da su njegovi monasi s rijeke Wear bez njegova znanja uveli drugoga opata, te je, vrativši se kući, s njime podijelio jednaku čast u sjedenju i u svoj daljnjoj vlasti. Štoviše, pogođen uzetošću tako snažno da mu nijedan ud nije bio savitljiv, postavio je trećega, jer je onaj drugi (o kojemu smo govorili) bio iscrpljen istom bolešću ništa blaže nego on sam. A kad je bolest, već rastući, potresla životne organe, pozvavši k sebi druga, oprostio se od njega samo kimanjem glave. Ali ni onaj nije mogao iskazati uzvišeniju službu, budući da je išao prema bližem svršetku: naime, preminuo je prije Benedikta. Njegovo je dakle tijelo, kupljeno za veliku cijenu,e Etelwold prenio u Thorney i među manje poznate svece unio svjetlonosnu zraku.

a Govori o svecima čija su se tijela čuvala u crkvi samostana u Thorneyju (nedaleko od grada Elyja u grofoviji Cambridgeshire).
b Čini se da nedostaje „i strpljivosti”, što se nalazi u 1. knjizi De gestis Regum Anglorum, pogl. 3, gdje Malmesburyjac donosi potpuno isto i istim riječima.
c O tom smo samostanu govorili 6. siječnja uz život sv. Petra, opata istoga samostana, br. 7. Pits piše da se čini kako je Benedikt bio izabran za opata toga samostana u odsutnosti. Otišao je iz Engleske još za života kralja Erconberta, Egbertova oca, koji je umro godine 664. No kako su Teodor i Benedikt stigli u Englesku prije nego Hadrijan, kojega je Ebroin neko vrijeme zadržao u Galiji, tada je ono Benediktu dano od Egberta ili Teodora, kao što je gore rečeno.
d O sv. Vitalijanu govorit ćemo 27. siječnja.
e Biskup Winchestera, o kojemu 1. kolovoza. Umro je godine 984., nakon što je stolovao 21 godinu. Odatle se može zaključiti u koje je vrijeme izvršen ovaj prijenos sv. Benedikta i drugih svetaca u samostan u Thorneyju.

a Omni reverentia custodita pace, solum Benedictum ausim propalare, qui Bedæ nutritius et Abba fuit. Hic Wiræ amnis utrasque ripas (qui apud Northumbros non incelebris famæ habetur) monasteriis prætexuit, sub Apostolorum Petri et Pauli nomine, caritatis et regulæ unione non discrepantibus. Hujus industriamb mirabitur, qui leget librum, quem idem Beda composuit, de vita ejus et ceterorum Abbatum suorum; industriam, quod copiam librorum advexerit, quod artifices ædium lapidearum, et vitrearum fenestrarum primus omnium Angliam asciverit; totum ævum pene transigendo talia, peregrinatus. Quippe studium advehendi cognatis aliquid insolitum, amor patriæ, et voluptas elegantiæ asperos fallebant labores. Nec enim lapidei tabulatus in Anglia ante Benedictum nisi perraro videbantur, nec perspicuitate vitri penetrata lucem solaris jaciebatradius. Patientiam, quod in possessionec cænobii S. Augustini apud Cantuariam libenter venienti Adriano cesserit, non reveretius Theodori Archiepiscopi supercilium, sed veneratus magisterium. Fuerat enim illius coenobii Abbas ab Egberto Rege constitutus, sed, ut dixi, reverentiæ Theodori cessit: cui præceperatd Vitalianus Papa ut Adrianum juxta se locaret, speculaturum ne quid in Ecclesia more Græcorum novaret. Quod, dum per alienas terras cursitat diu absens, subintroductum a monachis suis Wirensibus se inconsulto Abbatem, æquanimiter, imo magnanimiter tulerit: domumque reversus parilem illi honorem in consessu, in omni porro potestate communicaverit. Quin et ictus paralysi tam valide, ut nihil artuum ei esset flexibile, tertium constituerit, quod alter (de quo diximus) eadem decoqueretur valetudine non mitius quam ipse. Cumque morbus jam crescens quateret vitalia, socio ad se accito solo nutu valedixit. Sed nec ille præstantius valuit redhibere officium, utpote qui propinquiorem tendebat ad exitum: nam ante Benedictum defunctus est. Hujus ergo corpus magno coemptum pretioe Adelwoldus Thorneiam advexit, et obscurioribus Sanctis lucifluum jubar invexit.

a Agit de Sanctis, quorum corpora in Thorneyensis cænobii (haud procul ab urbe Eliensi in Cantabrigiensi Comitatu siti) ecclesia asservabantur.
b Videtur desiderari, et patientiam; quod habetur lib. 1, de gestis Reg. Angl. cap. 3, ubi cadem omnino et iisdem verbis refert Malmesburiensis.
c De eo monasterio egimus 6 Janu. ad vitam S. Petri Abbatis ejusdem monasterii num. 7. Pitseus scribit Benedictum videri hujus monasterii Abbatem electum absentem. Discesserat ex Anglia vivente adhuc Erconberto Rege Egberti patre, qui an. 664 obiit. At cum prius in Angliam appulissent Theodorus et Benedictus, quam Adrianus, ab Ebroino in Gallia tantisper retentus; tum Benedicto illud datum ab Egberto aut Theodoro, ut supra dictum est.
d De S. Vitaliano agemus 27 Januarii.
e Episcopus Wintoniensis, de quo

1 Augusti. Obiit anno 984, cum sedisset annis 21. Unde conjici potest quo tempore facta sit hæc S. Benedicti, aliorumque Sanctorum, ad Thorneiense cænobium translatio.

O istome, iz Mateja Westminsterskoga.

De eodem, ex Matth. westmonast.

Godine milosti 703., sv. Benedikt, engleski opat, nakon hvalevrijedna života, slavnim je svršetkom počinuo u Gospodinu. Ovaj je Božji čovjek potekao iz plemenita roda naroda Angla i u mladosti se posvetio vojničkim počecima. Naposljetku, kad je bio službenik kralja Oswija i njegovim darom zadobio ne malen posjed, prezrevši radi Krista sve prolazno na svijetu, pošao je u Rim kako bi ondje, poučen crkvenoj stezi, preuzeo duhovnu vojnu kojom bi koristio sebi i drugima te se mogao naći kao koristan službenik u obradi Gospodnjega vinograda.

Anno gratiæ 703, S. Benedictus Abbas Anglicus, post vitam laudabilem, glorioso fine in Domino quievit. Hic vir Dei de stirpe nobili gentis Anglorum progenitus est, et in adolescentia militiæ rudimentis addictus. Denique cum esset minister Oswii Regis, et possessionem non modicam, ipso donante, percepisset, caduca mundi omnia pro Christo spernens, Romam adiit, ut ibidem Ecclesiastica informatus disciplina militiam assumeret spiritualem, qua sibi prodesset et aliis, utilisque minister in Dominicæ posset cultura vineæ reperiri.

2 Vraćajući se pak odande, na otoku Lérinsu pridružio se zajednici monaha i primio tonzuru: ondje dvije godine odgajan prema pravilu, ponovno se vratio na pragove svetih apostola Petra i Pavla. U to vrijeme, kad je papa Vitalijan poslao Teodora, nadbiskupa Canterburyja, u Britanijua, on je, došavši zajedno s njim, donio sa sobom mnoge relikvije svetaca.

2 Inde vero rediens, apud Lirinensem insulam se monachorum coetui conjunxit, tonsuram accepit: ubi per biennium regulariter institutus, ad limina sanctorum Apostolorum Petri et Pauli iterum repedavit. Quo tempore cum Papa Vitalianus Theodorum Cantuariæ Archiepiscopum in Britanniam a destinavit, ipse simul adveniens multas secum reliquias Sanctorum reportavit.

3 Zatim se povezao s kraljem Northumbrijaca Egfridom, i kralj mu je odmah darovao zemlju od 60 obitelji za izgradnju samostana prvaku apostola Petru na ušću rijeke Wear, godine milosti 674., druge indikcije. Ali sagradio je i drugi samostan na čast Učitelju naroda Pavlu u Jarrowu nedaleko od prvoga, te se, primivši od spomenutoga kralja posjedeb od 60 obitelji, pobrinuo da ga mnogostruko obogati. Napunivši pak ove samostane pobožnim monasima, u jednome je postavio Ceolfrida, a u drugomec Easterwina za predstojnike. To je učinio zato da bi se kako u njegovoj odsutnosti tako i u prisutnosti uvijek čuvala redovnička stega.

3 Qui postea Regi Northanhumbrorum Egfrido conjunctus; confestim Rex ei terram 60 familiarum, ad construendum Apostolorum Principi Petro monasterium, contulit, ad ostium Wiræ fluminis, anno gratiæ 674, Indictione secunda. Sed et aliud monasterium ad honorem Doctoris gentium Pauli in Girwi non longe ab altero fabricavit, et a Rege præfato prædiisb 60 familiarum acceptis, multipliciter illud ditare curavit. Hæc autem monasteria religiosis implens monachis, Ceolfridum in uno,c Easterwinum in altero, Præpositos ordinavit. Hoc ideo fecit, ut tam in ejus absentia, quam in præsentia regularis semper custodia servaretur.

4 Naposljetku je ovome Božjem sluzi Benediktu predan na odgoj časni Beda, učitelj Anglad, pod kojim se također čita da je bio promaknut u rede svećenika. Tvrdi se da je pet puta pohodio Rim, te se uvijek vraćao obogaćen božanskim dobrima i brinuo se da podložnike poučava jednako djelom i primjerom. Napokon, nakon hvalevrijedna života, pobjednik nad manama Benedikt, najpobožniji Kristov ispovjedalac, svladan slabošću tijela, 12. siječnja predao je duh Stvoritelju. Naslijedio ga je u teretu i časti sveti muž i njegov učenik Ceolfrid, pod kojim je Kristov sluga Beda, na korist opće Crkve, hvalevrijedno dovršio započeti rad o Svetom pismu.

4 Huic denique famulo Dei Benedicto Beda venerabilis, et Doctor Anglorum,d traditur nutriendus, sub quo etiam ad ordineme Sacerdotis legitur fuisse promotus. Quinquies Romam petisse asseritur, qui semper rediens divinorum locupletatus commodorum, subjectos instituere opere pariter et exemplo curavit. Tandem post vitam laudabilem victor vitiorum Benedictus, confessor Christi piissimus, carnis infirmitate victus, pridie Idus Januarii spiritum reddidit Creatori. Successit ei in onere et honore vir sanctus et ejusdem discipulus Ceolfridus, sub quo Beda Christi famulus, ad universalis utilitatem Ecclesiæ, de Scripturis sanctis laborem inchoatum laudabiliter adimplevit.

a Godine 668., kao što smo gore rekli.
b Worcesterski, kao što smo prije rekli, 40.
c Capgrave: Eastwina.
d Worcesterski god. 681.: Dječak dobre naravi Beda, kad mu je bilo sedam godina, brigom svojih rođaka predan je na odgoj prečasnom opatu Biscopu.
e Sam Beda svjedoči da je u 30. godini svoga života, za koju se čini da je bila 704. ili možda 703., po nalogu opata Ceolfrida primio stupanj prezbiterata.

a Anno 668, ut supra diximus.
b Wigorniensis, ut ante diximus, 40.
c Capgrav. Eastwinum.
d Wigorn. an. 681. Bonæ indolis puer Beda cum esset septem annorum, suorum cura propinquorum, reverendissimo Abbati Biscopio datus est educandus.
e Ipse Beda testatur se anno vitæ suæ 30, qui videtur fuisse 704, aut forte 703, gradum presbyteratus, jubente Ceolfrido Abbate, suscepisse.

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

12. siječnja Kalendar godine