Vedra je rijeka Britanije kod Ptolemeja, kod Bede Wear, kod drugih Wita, u puku sada kod Engleza Were, koja široko natapa biskupiju Durham, nekoć dio pokrajine Briganata, i naposljetku se ulijeva u ocean kod Wiran-mutha, kako je zove Beda, sada, po svjedočanstvu Camdena, Monckswere-mouth, to jest ušće Vedre koje je pripadalo redovnicima. Razlog imena zaključuje se iz Malmesburyja, 1. knjiga, de gestis Reg. Anglor; 3. poglavlje. Britanija, koju neki nazivaju drugim svijetom jer je okružena oceanom i nije poznata mnogim kozmografima, ima u najudaljenijem svome kraju mjesto rođenja i odgoja Bede, blizu Škotske. Kraj nekoć i sladak po miomirisnim cvjetovima samostana i blistav po mnoštvu gradova što su ih sagradili Rimljani, sada, tužan bilo zbog davnoga pustošenja Danaca bilo zbog nedavnoga pustošenja Normana, ne pruža ništa što bi mnogo privlačilo duše. Ondje je rijeka Wear, toka ni oskudne širine ni trome matice, koja, ulijevajući se u pučinu, u mirnom krilu ušća prima lađe što su doplovile uz povoljan povjetarac. Obje njezine obale neki je Benedikt uresio crkvama i ondje sagradio samostane, jedan u ime Petra, a drugi u ime Pavla, ne različite po jedinstvu ljubavi i pravila. Obje obale Weara kaže da su urešene crkvama jer je u više sela u tom kraju možda sagradio crkve. Inače je samostan sv. Pavla u Girwyju ili Jarrowu udaljen gotovo pet milja od Weara, pokraj rijeke Tyne, o čemu niže u Napomenama.
2 Spomen-dan sv. Benedikta opata, oca tih samostana, davno su već godišnjim slavljem, nedugo nakon njegove smrti, slavili redovnici iz Wearmoutha, kao što je očito iz Bedine homilije koju ćemo niže navesti. Upisano je zatim u Rimski martirologij ime dan 12. siječnja ovim riječima: U Engleskoj sv. Benedikta opata i ispovjedaoca. Mjesto pripisuju Molanus i Galesini: U Wearmouthu u Engleskoj sv. Benedikta, prvoga opata i ispovjedaoca. A Ménard: U Londonu u Engleskoj sv. Benedikta opata, nadimkom Biscop. Wion: U Wearmouthu u Engleskoj sv. Benedikta, prvoga opata samostana sv. Petra i Pavla u Londonu, koji je, poučen u Rimu redovničkoj stezi, vrativši se u domovinu, nju proširio umnoženim plodom. Postojao je doduše u Londonu samostan posvećen sv. Petru, koji se u puku naziva Westminsterska opatija, o kojemu 5. siječnja u životu sv. Edvarda i na drugom mjestu. Ali nema on nikakve veze s Benediktom Biscopom. Njega su osim toga na ovaj dan spomenuli Dorgan i njemački te engleski martirologij. A Tritemije, 3. knjiga, de viris illustribus ord. S. Benedicti, 151. poglavlje, piše da se njegov blagdan slavi dan 4. prosinca. Toga se dana u jedinom, i to ne starom, rukopisnom kalendaru svetaca reda sv. Benedikta čita ovo: Sv. Benedikta opata samostana sv. Petra kod Girvuma u Engleskoj, koji je bio opat i otac Časnoga Bede prezbitera. Sv. Pavla bio je samostan u Jarrowu, kao što je gore rečeno i kao što će ponovno biti rečeno niže, a sv. Petra u Wearmouthu. Beda ipak, 3. knjiga, 22. poglavlje, naziva Ceolfrida opatom samostana blaženih apostola Petra i Pavla, koji je na ušću rijeke Wear i pokraj rijeke Tyne na mjestu koje se zove Ingrivum. Tako treba shvatiti ono što se kaže u engleskom martirologiju, da je crkva koju je sagradio Benedikt bila posvećena svetim apostolima Petru i Pavlu. I premda su, kako je rečeno, ta dva samostana bila podosta udaljena i imala svaki svoga predstojnika, ipak su podlijegala jednome opatu i smatrala se jednim samostanom. U vrlo starom irskom rukopisu samostana u Donegolu 17. siječnja nalazi se ovo: Benedikta op. za što slutimo da treba primijeniti na ovoga.
3 Časni Beda nakon sažetka povijesti engleskoga naroda priznaje da je, među ostalim, napisao: Povijest, kaže, opata ovoga samostana, u kojemu se radujem služiti višnjoj pobožnosti, Benedikta, Ceolfrida i Verberta, u dvjema knjižicama. Te knjižice još nismo vidjeli. Postoji kod Capgravea život sv. Ceolfrida, ali ne onaj koji je napisao Beda. Ovdje ćemo dati ono što je o Benediktu isti Beda napisao u homiliji održanoj na njegov rođendan, te ponešto iz Vilima iz Malmesburyja, 4. knjiga, de gestis Pontific. Anglor; kao i iz Flores Historiarum Matije Westminsterskoga. Njega su osim toga spomenuli Ranulf iz Chestera, 3. knjiga, 16. poglavlje, Florence iz Worcestera više puta, Nicholas Harpsfield, 7. stoljeće, 37. poglavlje, Antonio Yepes, 2. svezak, 3. stoljeće, god. 703., Clemens Reyner, de antiquitate Benedictinor. in Anglia, 1. rasprava, 1. odsjek, § 9., John Capgrave iz Westminsterskoga, Baronije, 8. svezak Annal. pod god. 703., br. 4. i 5., Alkuin Flak, poslanica 49., braći Crkve u Wearmouthu i Jarrowu. Ali to što Clemens Reyner kaže da su Benedikt i Ceolfrid upisali Alkuinovo ime u knjigu bratstva, može se pobiti iz njegova života koji je napisao suvremenik, budući da je iz njega očito da je on umro godine 804., 101 godinu nakon Biscopove smrti, a kao dječaka da ga je poučavao Egbert, Bedin učenik. U istom se životu pak spominje Benedikt.
4 Dob Benediktovu možemo ovako zaključiti. Ranulf na navedenom mjestu piše ovako: Iste ove godine (654., kad je od Pende ubijen Ana, kralj Istočnih Angla) Benedikt Biscop, opat i odgojitelj Bede prezbitera te službenik kralja Oswyja, ostavljajući kuću, rodbinu i domovinu iz ljubavi prema Kristu, u 35. godini života pošao je u Rim i otuda se vratio učeniji. Isto prenosi Worcester, ali pod godinom 653., i kaže da je tada navršavao dvadeset petu godinu života. Druga prvoga putovanja imao je sv. Vilfrida. Tako Malmesbury, 3. knjiga, de Pontif. Nakon godinu dana dan od kralja (Erconberta) u pratnju marljivomu mladiću Benediktu, koji je poslije bio opat Wearmoutha, ubrzavao je put u Rim. I Beda, 3. knjiga, 20. poglavlje, govoreći o sv. Vilfridu, kaže: Došavši, veli, kraljici Eanflaed, Oswyjevoj ženi, kojoj je bio poznat, te po njezinu savjetu i glasovima pridružen spomenutom samostanu, otkrio joj je da u sebi ima želju posjetiti pragove blaženih apostola: ona se, obradovana dobrom nakanom mladića, poslala ga u Kent kralju Erconbertu, koji je bio sin njezina ujaka, moleći da ga časno otpremi u Rim. U to je vrijeme ondje nadbiskupsku službu vršio Honorije, jedan od učenika blaženoga pape Grgura, čovjek uzvišeno poučen u crkvenim stvarima. Kad je ondje neko vrijeme boravio mladić živahna duha, marljivo nastojeći upoznati ono što je promatrao, pridružio mu se drugi mladić, imenom Biscop, nadimkom Benedikt, od engleskih plemenitaša, želeći i on doći u Rim, kojega smo gore spomenuli. Njegovoj je dakle pratnji kralj pridružio Vilfrida i zapovjedio da ga povede sa sobom u Rim. Kad su stigli u Lyon, Vilfrida je ondje zadržao Dalfin, biskup grada, a Benedikt je marljivo dovršio započeto putovanje sve do Rima. To kaže Beda. Naljućen, kako kaže Malmesbury, zbog Vilfridova zadržavanja, otišao je naprijed. Ali Vilfrid, poduprt savjetom nadbiskupa i opskrbljen novčanikom, krenuo je započetim putem, ubrzo stigao druga i zajedno su stigli u Rim. Budući da je pak sv. Honorije (nakon njihova odlaska iz Engleske) umro ili godine 653., kako hoće Worcester, ili 654., kako Ranulf, 30. rujna, i odatle se može utvrditi kad je to putovanje poduzeto.
5 Vilfrid je neko vrijeme boravio u Rimu, a crkvenu tonzuru primio je u Lyonu dok se vraćao u domovinu: samostan Ripon primio je od Alfrida, sina kralja Oswyja, kako pod godinom 661. prenosi Westminsterski, i naposljetku godine 664. zaređen je za biskupa u Compiègneu u Galiji od Agilberta, biskupa Pariza, kako stoji u Bede, 4. knjiga, 28. poglavlje i u sažetku. Čini se da je Benedikt više godina ostao u Rimu, a dvije godine u samostanu na Lérinsu: vrativši se otuda u Rim, dobio je nalog od pape Vitalijana da u Englesku doprati nadbiskupa Teodora godine 668. Odatle ispravi ono što u Napomenama uz Martirologij piše Baronije: Živio je Benedikt neko vrijeme u Rimu, sve do vremena pape Agatona, od kojega je dobio nalog da se vrati u Englesku s Ivanom nadipojcem kako bi taj narod poučio u običajima Rimske Crkve. Mnogo se dalje od istine udaljuje Pitseus pišući da je, kad je prvi put došao u Rim, bio ljubazno primljen od pape Agatona, a poslije u samostanu na Lérinsu primio kleričku tonzuru iste one godine kad je Teodor Cilicijac postavljen za nadbiskupa Canterburyja. Kod Florencea iz Worcestera prepoznat ćeš pogrešku kad dvaput bilježi njegovo rimsko putovanje pod godinom 668. i 671.: prve godine piše ovako: Biscop, koji je i Benedikt, treći (treba čitati drugi) put došao je u Rim. U to je vrijeme u Rimu bio redovnik Teodor, rodom iz Tarza u Ciliciji, obdaren svjetovnom i crkvenom filozofijom, dostatno upućen u grčki i latinski, čestita vladanja, u dobi od 66 godina. Njega je dana 27. ožujka, u nedjelju, zaredivši za nadbiskupa, papa Vitalijan preporučio Biscopu (jer je bio mudar i srčan čovjek) da ga povede u Britaniju, a ujedno i opata Hadrijana.
6 Godine 669. nadbiskup Teodor, kaže isti Worcester, dana 27. svibnja, u nedjelju, došao je u Kent, i Benediktu (koji je i Biscop) dao na upravljanje po opatskom pravu samostan bl. Petra apostola. Drugi žele da mu je taj samostan darovao kralj Egbert. Godine 671. Časni opat Benedikt, koji je i Biscop, kaže isti, kad je dvije godine bio na čelu samostana bl. Petra apostola po opatskom pravu, uz dopuštenje nadbiskupa Teodora treći je put iz Britanije otputovao u Rim. Njega je u upravljanju samostanom naslijedio opat Hadrijan (kojega smo gore spomenuli), čovjek rodom Afrikanac, marljivo upućen u sveta pisma, podjednako vješt grčkom i latinskom jeziku.
7 Godine 672., kaže, vratio se iz Rima Benedikt Biscop i, ušavši u Britaniju, pošao je u domovinu, narod i tlo u kojemu se rodio. Otišao je k Egfridu, kralju naroda preko Humbra, koji mu je odmah dao zemlju od 70 obitelji da sagradi samostan na ušću rijeke Wear. Zatim je godine 674. Biscop na ušću rijeke Wear, indikcije 2. Nije dakle godine 670. osnovan taj samostan, kako piše Pitseus.
8 Godine 676., piše isti Worcester, Benedikt Biscop s Ceolfridom, pobožnim redovnikom, četvrti put odlazi u Rim iz Britanije: donio je natrag crkvene povlastice primljene od pape Agatona, uz dopuštenje, privolu, želju i poticaj kralja Egfrida, da bi njegov samostan bio trajno siguran i slobodan. Poveo je i Ivana, nadipojca bl. Petra apostola, da ga dovede u Britaniju kako bi u njegovu samostanu poučio godišnji pjevački red. Ali budući da smo gore pokazali, u životu sv. Agatona 10. siječnja, da je on počeo stolovati koncem godine 678., ili je Biscop gotovo dvije godine boravio u Rimu, ili je na putu obišao druge samostane u Galiji i Italiji, ili je radije kasnije otputovao u Rim, te i sam Worcester ovu godinu Kristovu 676. čini drugom godinom Agatonovom.
9 Godine 682., kako kaže isti, Prečasni opat Benedikt Biscop, izabravši iz svoga samostana prezbitera Easterwinea, svoga bratića, glasovita po svetosti, postavio ga je za opata istoga samostana po pravu upravljanja. Kralj Egfrid, za otkupljenje svoje duše, darovao je opatu Benediktu još jednu zemlju od 40 obitelji. Ondje je, poslavši redovnike u broju 22 i postavivši za predstojnika opata Ceolfrida, u svemu najvrjednijega pomagača, po kraljevu nalogu sagradio samostan bl. Pavlu apostolu, na mjestu koje se zove Girvum. O tom samostanu Westminsterski pod godinom 681. Samostan kod Jarrowa utemeljen je. O tom mjestu Camden: Ispod ovoga sela (Gateshead), gotovo na samom ušću Tyne, nazire se Girwy, sada Jarrow, rodno tlo Časnoga Bede, gdje je nekoć cvjetao i mali samostan, čijega utemeljitelja i vrijeme utemeljenja pokazuje ovaj natpis koji se čita na zidu crkve:bc
DEDICATIO BASILICÆ S. PAVLI VIII. KL. MAII ANNO XVI. EGFRIDI REG. CEOLFRIDI ABB. EIUSDEMQ. ECCLES. DEO AVCTORE CONDITORIS ANNO IIII.d
Počeo je kraljevati Egfrid godine 670., 1. ožujka, dakle šesnaesta godina kraljevanja bila je godina Kristova 685. Odatle je očito da vara Pitseus koji piše da je samostan u Jarrowu osnovan godine 673.
10 Naposljetku je godine 703. preminuo Benedikt, u 76. godini života, prema računu Florencea iz Worcestera, ili u 86., prema Ranulfovu, a ne u 58. ili 78., kako piše Pitseus.ef
11 Sigebert, de illustr. Eccles. scriptoribus, 62. poglavlje, ima ovo: Opat Benedikt napisao je redovnicima knjigu koju je nazvao Concordiam regularum, uspoređujući pravila mnogih otaca s pravilom sv. Benedikta Kasinskoga, da se nijedno pravilo otaca ne razilazi s Benediktovim pravilom, štoviše da se Benediktovo pravilo slaže s pravilima svih otaca. To na sv. Benedikta Biscopa primjenjuju Tritemije, de viris illustribus ord. S. Benedicti, 2. knjiga, 19. poglavlje, Clemens Reyner na navedenom mjestu, Wion u Napomenama uz Martirologij, John Pitseus, Antonio Possevino, Antonio Yepes i drugi, i čini se da je isto bilo mišljenje Sigebertovo kad ga ubraja između opata Jonasa i Teodora, nadbiskupa Škota (možda Engleza), kojega je poslao Vitalijan. Drugi, poput Huga Ménarda, 2. knjiga observationum uz 12. veljače, tu Concordiam regularum pripisuju drugomu Benediktu, opatu Anianea u Septimaniji, a zatim Inden-Kornelimünstera, odnosno sv. Kornelija pokraj Aachena u Belgiji, koji je živio u doba Karla Velikoga. O tome ćemo raspraviti kad budemo izdavali sama pravila, što smo malo prije obećali kad smo govorili o sv. Cezariji.
12 Neka je pak druga djela, nadalje, napisao Biscop, prenosi Pitseus: Exhortationes ad monachos, 1. knjiga; De suo privilegio, 1. knjiga; De celebratione festorum totius anni, 1. knjiga, i druga. Ali za knjigu De celebratione festorum možda će netko posumnjati da je radije djelo Ivana Rimskoga, nadipojca, zbog onoga što će se reći niže.
Vita ex homilia ven. Bedæ.
Svatko, kaže, tko ostavi kuću ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili njive poradi imena mojega, primit će stostruko i baštiniti život vječni. Tko se naime odreče zemaljskih naklonosti ili posjeda radi učeništva Kristova, što više napreduje u ljubavi prema njemu, to će više naći onih koji ga se raduju primiti s unutarnjom naklonošću i uzdržavati svojim imecima, to jest dionika njegovih posjeda i života, koji se raduju da ga, osiromašena radi Krista, prime u svoje kuće i na svoje njive te ga okrijepe većom gorljivošću ljubavi nego što je ona supruge, roditelja, brata ili tjelesnoga sina. Jer ono stostruko što kaže ne pokazuje broj onih koji ljube u Kristu i vjernika koji služe za Krista, nego cjelovitost i savršenost kojom po ljubavi služe jedni drugima. Od toga smo i na sebi samima, najdraža braćo, često uzeli primjer kad smo, odlazeći nekamo zbog potrebe stvari, spoznali da su nam sva prebivališta samostana otvorena kao vlastita i vidjeli da su svi spremni na našu službu najiskrenijom odanošću.
2 I ponajviše u blaženoj uspomeni našem ocu bl. Benediktu, kojega časni dan uznesenja danas dužnom svečanošću slavimo, vidimo da se sav sadržaj ovoga čitanja najsavršenije ispunja. Ostavivši naime sve, pošao je za Kristom kad je, prezrevši ono što je bio stekao ili mogao steći u kraljevskoj službi, budući plemenita roda, pohitio da hodočasti na pragove blaženih apostola: da bi, jer je u narodu Engleza još bila neizgrađena vjera i cvjetalo uređenje Crkava, ondje radije uzeo savršen oblik življenja gdje se po vrhovnim Kristovim apostolima uzdiže uzvišena glava cijele Crkve. Ondje je dakle poučen u Kristu,a u tim krajevima ošišan, ondje je poučen redovničkim ustanovama, ondje bi bio proveo sav svojb... života da nije zabranila apostolska vlast gospodina pape, koji mu je zapovjedio da se vrati u domovinu radi dovođenja u Britaniju nadbiskupa svete uspomenec Teodora.
3 Ni nakon dugoga vremena i zemaljski su kraljevi, upoznavši njegovu revnost za kreposti, nastojali dati mu mjesto za gradnju samostana, ne oteto od koje manje osobe, nego darovano od svojih vlastitih dobara. Njega je on primio i ubrzo najpomnije ustrojio iznutra i izvana prema redovničkoj stezi, ne postavljajući nam odredbe po svomu shvaćanju, nego predlažući sebi i svojima da obdržavaju najpouzdanije uredbe drevnih samostana, koje je upoznao u tuđini.
4 I nikomu od vas, braćo, ne treba se činiti teškim ako govorimo ono što je poznato, nego radije valja smatrati ugodnim jer govorimo istinu kad pripovijedamo duhovna djela našega oca, kojemu je Gospodin očitim čudom ispunio ono što je obećao svojim vjernima: jer svatko tko ostavi kuću ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili njive poradi imena mojega, primit će stostruko u ovome vremenu i u budućem vijeku baštiniti život vječni. Ostavio je naime rođake kad je napustio domovinu, a primio je stostruko jer ga nisu samo svi u ovoj zemlji zbog marljivosti kreposti držali u zasluženom štovanju, nego su ga i u Galiji i Italiji, u Rimu i na otocima mora ljubili svi koji su ga mogli upoznati, tako da je sam apostolski papa na napredak ovoga samostana, za koji se radovao da ga je on nedavno utemeljio,d dao njemu opata Ivana i nadipojca Rimske Crkve, kao što vaša ljubav dobro pamti, da ga dovede iz Rima u Britaniju, po kojemu bi isti samostan primio kanonski način pjevanja i posluživanja prema obredu svete Rimske i Apostolske Crkve.e
5 Ostavio je kuće i njive koje je imao radi Krista, od kojega se nadao primiti njivu uvijek zelenoga raja i kuću koja nije rukama načinjena, nego vječna na nebesima. Ostavio je ženu i djecu: ne doduše uzetu ženu i djecu rođenu po tijelu, nego je iz ljubavi prema čistoći prezreo uopće uzeti ženu od koje bi mogao imati djecu, pretpostavljajući da pripada onima od sto četrdeset i četiri tisuće izabranika koji pjevaju novu pjesmu pred prijestoljem Božjim i Jaganjčevim, koju nitko ne može reći osim njih. To su naime oni koji se nisu onečistili sa ženama i slijede Jaganjcaf kamo god pođe. I primio je stostruko kad su ga ne samo u ovim nego i u prekomorskim krajevima mnogi željeli primiti na putovanju u svoje kuće i okrijepiti plodovima svojih njiva, kad su mu mnogig bili zaštitnik, kad su mu Bogu posvećeni muževi zbog izvrsnosti postojana duha služili ne manjom gorljivošću ljubavi nego vlastitim suprugama ili roditeljima. Primio je stostruko kuća i njiva kad je stekao one na kojima bi gradio samostane. Ostaviti naime ženu radi Krista i u tome primiti stostruko jest to što bi među uzdržljivima radi ploda duha bila veća zasluga ljubavi stostrukoga broja duša nego što je nekoć bila među razuzdanima radi tjelesne požude. Djece koju je prezreo imati po tijelu zaslužio je primiti stostruko duhovne. Jer broj stotinu, kako je često rečeno, slikovito označava savršenost. Mi smo naime njegovi sinovi koje je u ovu redovničku kuću uveo pobožni skrbnik: mi smo njegovi sinovi ako nasljedujući držimo put njegovih kreposti i ako mlitavo ne skrećemo s redovničke staze koju je naučio.ah (R:b Marljivost sv. Benedikta,)
6 Sjećamo se naime, braćo, koji smo ga mogli upoznati, a saznali su čestim slušanjem i oni koje je nakon njegova preminuća višnja pobožnost sabrala u zajedništvo našega bratstva, da je, dokle god je bio zdrav tijelom, ustrajno uvijek radio za slavu svete Božje Crkve, a ponajviše za mir, čast i spokoj ovoga samostana. Toliko je puta prešao more, a nikada, kao što je nekima običaj, nije se vratio prazan i beskoristan, nego je sada donio mnoštvo svetih knjiga, sada dragocjen dar moći blaženih Kristovih mučenika, sada je doveo sa sobom graditelje za podizanje crkve, sada staklare za urešenje i učvršćenje njezinih prozora, sada učitelje pjevanja i posluživanja u crkvi kroz cijelu godinu, sada je donioi pismo povlastice poslano od gospodina pape, da se naša sloboda sačuva od svakoga vanjskoga nasrtaja, sada je dopremio slike svetih povijesti koje se postavljaju ne samo na ures crkve nego i na pouku onih koji gledaju, naime da oni koji ne mogu čitati knjige spoznaju djela Gospodina i Spasitelja našega samim promatranjem tih slika.c (R:j Strpljiv u bolesti.)d
7 Onaj koji je u tim i sličnim stvarima nastojao toliko više raditi da nama ne bi ostala potreba tako raditi. Zato je toliko puta pohodio prekomorske krajeve da bismo mi, obilujući svim gozbama spasonosnoga znanja, mogli počivati unutar samostanskih zidina i u sigurnoj slobodi služiti Kristu. On je i kad bi ga zahvatila tjelesna nemoć i pritisnula žešće, uvijekk uz dužne zahvale rado govorio i ponavljao o pravilima samostana koja je upoznao i poučavao, uvijek o crkvenim obredima koje je vidio po svim gradovima, a ponajviše u Rimu, uvijek o svetim mjestima za koja se sjećao da ih je obišao kao mladić. Tako, uvježban dugim nastojanjima u krepostima i povrh toga dugo iskušavan dugotrajnim mučeništvom nemoći, nakon stostrukih darova sadašnje milosti, prešao je u vječni život.e
8 Stoga je nužno, najdraža braćo, da se kao dobri sinovi i dostojni takvoga oca pobrinemo u svemu čuvati njegove primjere i propise, i neka nas od slijeđenja stopa tako velikoga vođe ne odvrati nikakva zamamnost duše ili tijela, kako bismo i mi sami, koji smo ostavili tjelesne naklonosti i zemaljski imetak i koji smo iz ljubavi prema anđeoskom načinu života prezreli ženiti se i tjelesno rađati djecu, dok raste zasluga duhovnih kreposti, zavrijedili i u sadašnjem vremenu primiti stostruko od zajedništva svetih i u budućem vijeku posjedovati vječni život, po milosti našega Otkupitelja, koji živi i kraljuje s Ocem u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova, Amen.a Tako pretpostavljamo da treba čitati, bilo je otisnuto monasterio. Ali iako mu je dodijeljen samostan sv. Augustina u Canterburyju, to se ipak ovdje ne može razumjeti jer se dogodilo mnogo poslije, nego radije služba iskazana Oswyju, kralju Northumbrije, kao što ćemo niže reći prema Westminsterskom.b Na otoku Lérinsu, kao što će se reći niže.c Čini se da nedostaje cursum ili što slično.d O njemu ćemo govoriti 19. rujna, a govorili smo i gore 9. siječnja u životu sv. Hadrijana. Iz Rima je otišao 27. svibnja 668.e Čini se da je osim pravila sv. Benedikta donio razne uredbe, koje se obdržavaju u drugima, bilo samostanima istoga bilo i drugoga reda.f Potpunije o istom Ivanu isti Beda, 4. knjiga, 18. poglavlje. Primio je (od blaženoga spomena pape Agatona) i spomenutoga opata Ivana da ga dovede u Britaniju, kako bi u njegovu samostanu poučio godišnji pjevački red, kao što se vršilo kod sv. Petra u Rimu, i učinio je opat Ivan kako je primio nalog Papin, poučavajući naime živom riječju pjevače spomenutoga samostana red i obred pjevanja i čitanja, te stavljajući i u pismo ono što je zahtijevao krug cijele godine u slavljenju blagdanskih dana. To se sve do sada čuva u istom samostanu i mnogi su već to na sve strane prepisali. Nije pak samo isti Ivan poučavao braću samoga samostana, nego su gotovo iz svih samostana iste pokrajine stjecali da ga slušaju oni koji su bili vješti u pjevanju. Ali i njega su mnogi nastojali pozvati po mjestima u kojima je poučavao. A on je osim službe pjevanja ili čitanja primio po nalogu od apostolskoga pape i drugo, da pomno izuči koje je vjere Crkva Engleza i da to, vrativši se u Rim, javi. Jer je i sinodu blaženoga pape Martina, uz suglasnost stotinu i pet biskupa, ne tako davno održanu u Rimu, osobito protiv onih koji su propovijedali jedno djelovanje i jednu volju u Kristu, dolazeći donio sa sobom i povjerio da se prepiše u samostanu spomenutoga najpobožnijega opata Benedikta.g Čini se da ovdje nešto nedostaje.h 4. knjiga, 8. poglavlje. Zatražio je i primio od njega (Agatona) jamstvo slobode samostana koji je bio načinio, pismo povlastice potvrđeno apostolskom vlašću itd.i Čini se da tako treba čitati, a ne kako se obično ima, interim.
O istome iz Vilima od malmesburyja.
a Uz očuvanje svake poštovanja vrijedne sloge, usudio bih se proslaviti jedino Benedikta, koji je bio Bedin odgojitelj i opat. On je obje obale rijeke Wear (koja se kod Northumbrijaca smatra rijekom ne bez slavna glasa) obrubio samostanima pod imenom apostola Petra i Pavla, koji se nisu razlikovali po jedinstvu ljubavi i pravila. Njegovoj će se marljivostib diviti onaj tko bude čitao knjigu koju je isti Beda sastavio o njegovu životu i životu ostalih svojih opata: marljivosti, jer je dovezao obilje knjiga, jer je prvi od svih u Englesku pozvao graditelje kamenih zdanja i staklenih prozora, provevši gotovo cijeli vijek na takvim putovanjima. Naime, želja da svojima donese nešto neobično, ljubav prema domovini i užitak u profinjenosti olakšavali su mu teške napore. Jer prije Benedikta kamena zdanja u Engleskoj viđala su se tek vrlo rijetko, niti je sunčeva zraka bacala svjetlost prodirući kroz prozirnost stakla. Strpljivosti pak, jer je u posjeduc samostana sv. Augustina kod Canterburyja rado ustupio mjesto pridošlom Hadrijanu, ne bojeći se strogosti nadbiskupa Teodora, nego poštujući njegovo učiteljstvo. Bio ga je naime kralj Egbert postavio opatom toga samostana, ali je, kako rekoh, ustupio iz poštovanja prema Teodoru, kojemu je papad Vitalijan naložio da Hadrijana smjesti uza se kako bi pazio da u Crkvi ne uvede kakvu novotariju po običaju Grka. Što je, dok je dugo izbivajući obilazio tuđe zemlje, ravnodušno, štoviše velikodušno podnio da su njegovi monasi s rijeke Wear bez njegova znanja uveli drugoga opata, te je, vrativši se kući, s njime podijelio jednaku čast u sjedenju i u svoj daljnjoj vlasti. Štoviše, pogođen uzetošću tako snažno da mu nijedan ud nije bio savitljiv, postavio je trećega, jer je onaj drugi (o kojemu smo govorili) bio iscrpljen istom bolešću ništa blaže nego on sam. A kad je bolest, već rastući, potresla životne organe, pozvavši k sebi druga, oprostio se od njega samo kimanjem glave. Ali ni onaj nije mogao iskazati uzvišeniju službu, budući da je išao prema bližem svršetku: naime, preminuo je prije Benedikta. Njegovo je dakle tijelo, kupljeno za veliku cijenu,e Etelwold prenio u Thorney i među manje poznate svece unio svjetlonosnu zraku.
a Govori o svecima čija su se tijela čuvala u crkvi samostana u Thorneyju (nedaleko od grada Elyja u grofoviji Cambridgeshire).
b Čini se da nedostaje „i strpljivosti”, što se nalazi u 1. knjizi De gestis Regum Anglorum, pogl. 3, gdje Malmesburyjac donosi potpuno isto i istim riječima.
c O tom smo samostanu govorili 6. siječnja uz život sv. Petra, opata istoga samostana, br. 7. Pits piše da se čini kako je Benedikt bio izabran za opata toga samostana u odsutnosti. Otišao je iz Engleske još za života kralja Erconberta, Egbertova oca, koji je umro godine 664. No kako su Teodor i Benedikt stigli u Englesku prije nego Hadrijan, kojega je Ebroin neko vrijeme zadržao u Galiji, tada je ono Benediktu dano od Egberta ili Teodora, kao što je gore rečeno.
d O sv. Vitalijanu govorit ćemo 27. siječnja.
e Biskup Winchestera, o kojemu 1. kolovoza. Umro je godine 984., nakon što je stolovao 21 godinu. Odatle se može zaključiti u koje je vrijeme izvršen ovaj prijenos sv. Benedikta i drugih svetaca u samostan u Thorneyju.
O istome, iz Mateja Westminsterskoga.
Godine milosti 703., sv. Benedikt, engleski opat, nakon hvalevrijedna života, slavnim je svršetkom počinuo u Gospodinu. Ovaj je Božji čovjek potekao iz plemenita roda naroda Angla i u mladosti se posvetio vojničkim počecima. Naposljetku, kad je bio službenik kralja Oswija i njegovim darom zadobio ne malen posjed, prezrevši radi Krista sve prolazno na svijetu, pošao je u Rim kako bi ondje, poučen crkvenoj stezi, preuzeo duhovnu vojnu kojom bi koristio sebi i drugima te se mogao naći kao koristan službenik u obradi Gospodnjega vinograda.
2 Vraćajući se pak odande, na otoku Lérinsu pridružio se zajednici monaha i primio tonzuru: ondje dvije godine odgajan prema pravilu, ponovno se vratio na pragove svetih apostola Petra i Pavla. U to vrijeme, kad je papa Vitalijan poslao Teodora, nadbiskupa Canterburyja, u Britanijua, on je, došavši zajedno s njim, donio sa sobom mnoge relikvije svetaca.
3 Zatim se povezao s kraljem Northumbrijaca Egfridom, i kralj mu je odmah darovao zemlju od 60 obitelji za izgradnju samostana prvaku apostola Petru na ušću rijeke Wear, godine milosti 674., druge indikcije. Ali sagradio je i drugi samostan na čast Učitelju naroda Pavlu u Jarrowu nedaleko od prvoga, te se, primivši od spomenutoga kralja posjedeb od 60 obitelji, pobrinuo da ga mnogostruko obogati. Napunivši pak ove samostane pobožnim monasima, u jednome je postavio Ceolfrida, a u drugomec Easterwina za predstojnike. To je učinio zato da bi se kako u njegovoj odsutnosti tako i u prisutnosti uvijek čuvala redovnička stega.
4 Naposljetku je ovome Božjem sluzi Benediktu predan na odgoj časni Beda, učitelj Anglad, pod kojim se također čita da je bio promaknut u rede svećenika. Tvrdi se da je pet puta pohodio Rim, te se uvijek vraćao obogaćen božanskim dobrima i brinuo se da podložnike poučava jednako djelom i primjerom. Napokon, nakon hvalevrijedna života, pobjednik nad manama Benedikt, najpobožniji Kristov ispovjedalac, svladan slabošću tijela, 12. siječnja predao je duh Stvoritelju. Naslijedio ga je u teretu i časti sveti muž i njegov učenik Ceolfrid, pod kojim je Kristov sluga Beda, na korist opće Crkve, hvalevrijedno dovršio započeti rad o Svetom pismu.
a Godine 668., kao što smo gore rekli.
b Worcesterski, kao što smo prije rekli, 40.
c Capgrave: Eastwina.
d Worcesterski god. 681.: Dječak dobre naravi Beda, kad mu je bilo sedam godina, brigom svojih rođaka predan je na odgoj prečasnom opatu Biscopu.
e Sam Beda svjedoči da je u 30. godini svoga života, za koju se čini da je bila 704. ili možda 703., po nalogu opata Ceolfrida primio stupanj prezbiterata.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.