Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · Svezak IV

Posveta papi Aleksandru VII.

ACTA SANCTORUM

svih koji se časte diljem svijeta ili ih slave katolički pisci KOJA SU IZ LATINSKIH I GRČKIH TE DREVNIH SPOMENIKA DRUGIH NARODA PRIKUPILI I UREDILI,

quotquot totō orbe coluntur, vel a catholicis scriptoribus celebrantur QUÆ EX LATINIS ET GRÆCIS, ALIARUMQUE GENTIUM ANTIQUIS MONUMENTIS COLLEGERUNT AC DIGESSERUNT,

SAČUVAVŠI IZVORNI IZRIČAJ PISACA I RAZLIČITIM NAPOMENAMA OSVIJETLILI IVAN BOLLAND, GODFRID HENSCHEN,

SERVATA PRIMIGENIA SCRIPTORUM PHRASI ET VARIIS OBSERVATIONIBUS ILLUSTRARUNT JOANNES BOLLANDUS, GODEFRIDUS HENSCHENIUS,

TEOLOZI DRUŽBE ISUSOVE NAJNOVIJE IZDANJE S PRIGODNIM BILJEŠKAMA D. PAPEBROCHA SADA PRVI PUT OBJAVLJENIMA IZ RUKOPISA PRIREDIO JEAN CARNANDET PRVI SVEZAK ZA VELJAČU KOJI OBUHVAĆA PRVIH VI DANA.

SOCIETATIS JESU THEOLOGI EDITIO NOVISSIMA CUM ANIMADVERSIONIBUS EX MSS EDITIS CURANTE JOANNE CARNANDET FEBRUARII TOMUS PRIMUS COMPLECTENS DIES VI PRIORES.

U PARIZU KOD VICTORA PALMÉA, KNJIŽARA,

PARISIIS APUD VICTOR PALMÉ, BIBLIOPOLAM,

ULICA SVETOG SULPICIJA, 22.

VIA SANCTI-SULPICII, 22.

Najsvetijemu i najblaženijemu

Sanctissimo et beatissimo

OCU I GOSPODINU NAŠEMU

PATRI AC DOMINO NOSTRO

Aleksandru VII. Vrhovnomu svećeniku.

Alexandro vii pontifici maximo.

Djelo o Djelima svetaca mjeseca veljače, koje prostrti pred preblaženim nogama TVOJE SVETOSTI prinosimo, već je odavno posvećeno Tvojemu imenu i časti. Naime, dok si još bio u nižim službama te obnašao službu apostolskoga poslanika u Kölnu na Rajni, a potom u Münsteru u Vestfaliji, sjaj TVOJE pobožnosti, mudrosti i dobrohotnosti toliko je privukao i osvojio oči i duše ljudi koji su se onamo iz različitih naroda bili okupili radi svečanih pregovora o miru da su i do nas, premda udaljenih nekoliko dana hoda, doprli ne samo glas nego i neke vrlo ugodne zrake toga sjaja. Ondje smo mi, koji smo se već odavno znojili prikupljajući i uređujući Djela svetaca, ovako u sebi razmišljali: mi, koji smo prethodno mjesec siječanj posvetili vrhovnomu svećeniku URBANU VIII., a drugi njegov svezak kardinalu BARBERINIJU, komu bismo radije posvetili veljaču nego FABIJU CHIGIJU? Biskup je to obdaren iznimnom pobožnošću, tako da će rado čitati podvige svetaca kad mu to dopuste javne brige; glasovitom učenošću, tako da će znati cijeniti trud kojim je ovo djelo prikupljeno i sastavljeno; najvećom pristupačnošću i uljudnošću, tako da nipošto neće prezreti ovakav sebi ponuđeni dar, neznatan doduše ako se gleda umijeće izrade, ali goleme vrijednosti ako se gleda građa. I da ne bismo dugo neodlučno oklijevali, Ti si nas sam, još ne znajući za ovo naše razmišljanje, dragovoljno obgrlio onom svojom glasovitom naklonošću, posvjedočenom pismima i čestim dobročinstvima. Među njima je bilo jedno koje smo mi odmah okrenuli na dobar znamen Tvojega vrhovnog svećeništva.

Na samome ulazu u veljaču, i to već kod prvoga sveca čija je djela valjalo spomenuti, naime CECILIJA, biskupa u Elviri u Španjolskoj, ispriječila nam se teška hrid. Krajem prošloga stoljeća u spiljama brda Illipulitana pokraj Granade bili su pronađeni neki spisi i drugi drevni spomenici, pa čak i kosti (kako se govorilo) sv. CECILIJA. Nama se oni, onako kako su ih različiti prepisivači širili i kako su kružili i među našim ljudima, nipošto nisu činili vjerodostojnima; no mnogi i vrlo ugledni španjolski pisci toliko su ih slavili da se činilo kako će nas njihova suglasnost i ugled posve preplaviti, osobito stoga što se govorilo da je nadbiskup Granade na mjestu gdje je to bilo iskopano sagradio baziliku i ustanovio zbor kanonika. Što nam je bilo činiti? Različiti i (kako smo barem smatrali) čvrsti razlozi nisu nam dopuštali da pristanemo; usprotiviti se tolikomu mnoštvu pisaca moglo se smatrati nepromišljenim. Kamo da se dakle okrenemo? Mimoići toga sveca nikako nije bilo dopušteno, jer su ga Španjolci i prije pronalaska tih moći štovali javnim bogoslužjem i proglašavali učenikom svetoga apostola JAKOVA, a ni mi sami nismo nimalo dvojili da su ga sveti apostoli PETAR i PAVAO u Rimu posvetili za biskupa i poslali u Španjolsku. S te nas je hridi spasio sam FABIJE CHIGI kao vođa. Zbor Svete rimske i opće inkvizicije, uz nazočnost i odobrenje URBANA VIII., bio je donio dekret o tim moćima i spisima, kojim se svima zabranjivalo čitanje različitih rasprava objavljenih u njihovu obranu i preporuku. U Belgiji ipak taj dekret nije bio javno obznanjen, možda zato što su neki htjeli da se to čini manje potrebnim ili iz nekoga drugog razloga. U Kölnu pak, gdje nitko nema običaj priječiti proglašenje takvih rimskih odredaba, po Tvojoj je zapovijedi objavljen i nama poslan. Odmah smo priznali da nam je, ne bez Božje providnosti, pravodobno pokazano svjetlo, te štujemo onu spasonosnu zvijezdu roda CHIGI, čijim je sjajem s naših umova raspršena ona tama. Ona nam je otvorila i obasjala staze svetaca kojima smo išli tragom, kako bismo njima sigurno vodili druge.

Otada nam se svidjelo promatrati položaj te zvijezde na Vašemu drevnom obiteljskom grbu. Ondje je lebdjela nad ukupno šest bregova. Zašto se ne bi, rekosmo, kako bi jednom stala na najviši vrhunac vlasti i zauzela vrh rimske uzvišenosti, odakle će čitav svijet obasjati tim blagotvornim svjetlom, dodao i SEDMI brijeg? I osjetili smo da je u toj želji bio predznak, kada si potom htio da Te zovu ALEKSANDAR SEDMI. Neka dugo i sretno sja ovo presveto zviježđe: i budući da se vjeruje kako je o TEBI, PREBLAŽENI OČE, koji si na obiteljskim grbovima nosio bregove, onaj sveti biskup iz Connora, kojega je hvalio sv. Bernard i koji je upisan u Rimski martirologij, prorekao da će se u nizu vrhovnih svećenika, koji pada upravo u ovo vrijeme, na apostolsko prijestolje uzdići ČUVAR BREGOVA, dugo i sretno obasjavaj onih Sedam brežuljaka koje nastava Kviritski narod, i odatle prosvjetljuj čitav svijet. To će se i dogoditi (jer se svjetlo postavljeno povrh onih bregova ne može sakriti niti a da se nadaleko i naširoko ne vidi), a već se i događa. Svjetlo vjere širiš i do najudaljenijih krajeva zemlje: njime je s krajnjega sjevera potaknuta i u Rim privučena, u prvoj godini Tvojega pontifikata, kraljica preslavnoga imena; nju bi i s drugih strana slijedili mnogi knezovi kad bi, nakon što se rasprše mračni vihori ratova, zasjao preljupki sjaj dugo željenoga mira. A Ti ulažeš, PREBLAŽENI OČE, sav trud i brigu kako bi tvrda srca vladara smekšao prijateljskim utjecajem, poput kakve naklonjene zvijezde. U međuvremenu je neko novo svjetlo svetosti, od početka Tvojega pontifikata izliveno kao s one zvijezde, obasjalo Sveti grad i u ljudima svih staleža, osobito onima koji su Ti najbliži, zapalilo neke nove plamenove pobožnosti. A taj je događaj, prenesen najpovoljnijim glasom po dalekim narodima, pa i među hereticima, njihove kolovođe, sluge đavolske, sijače zabluda i graditelje opačina toliko pogodio da su, budući da se nisu mogli usprotiviti glasu potvrđenomu mnogim svjedočanstvima glasovitih ljudi niti po svojem običaju išta izmisliti o raskoši i porocima Rimske kurije, ipak na različitim mjestima s propovjedaonica opominjali svoje sljedbenike neka se dobro i pomno čuvaju da njihova zajednica, to jest kraljevstvo Sotonino, pod takvim papom ne pretrpi kakvu štetu. No kod mnogih među njima, kojima razum još nije posve opčinjen njihovim opsjenama, mišljenje je posve drukčije.

Ali ono što nam pada na pamet o tim stvarima i o revnosti u svim krepostima, koja se za Tvojega pontifikata čudesno umnožila, toliko je brojno i toliko slavno da to ne možemo ni mišlju dovoljno prikladno obuhvatiti, a kamoli riječima dostojno izreći, pa smo prisiljeni prepustiti to piscima crkvenih ljetopisa. Drugo nas divljenje prema Tvojoj sretnoj zvijezdi drži prikovanima i prožima osjećajem najslađe zahvalnosti. Naime, onu naklonost kojom si nas nekoć pratio zadržavaš i sada na tome najvišem vrhuncu vlasti: tako da se među uzvišenim brigama na kojima počiva spas čitavoga svijeta udostojiš sjetiti i nas, te nama, doista najneznatnijim ljudima, poručuješ pozdrave, udjeljuješ blagoslov, daruješ potpuni oprost na času smrti i raspituješ se dokle je stigla naša veljača i kada će izaći na svjetlo.

Napokon je izašla, PREBLAŽENI OČE, i prostrta pred nogama TVOJE SVETOSTI moli da je ne prezreš, nego da na nju dahneš lahorom svoje uobičajene dobrohotnosti. S pravom sebi čestita što joj je dano da izađe na korist ostalim ljudima pod okriljem vrhovnoga svećenika, i to takvoga svećenika koji nastoji umnožiti čast svetaca, pružiti sebe podložnim narodima kao uzor svetosti i u svim dušama probuditi žar za stjecanjem svetosti. Mi pak zaklinjemo sve svece, kojima smo posvetili pero i život, da dugo budu zaštita TVOJEMU BLAŽENSTVU i Katoličkoj Crkvi, kojom sveto upravljaš,

Tvoje Svetosti najponizniji sluge IVAN BOLLAND,

GODFRID HENSCHEN.

Quod ad pedes beatissimos SANCTITATIS TUÆ prostrati offerimus de Actis Sanctorum mensis Februarii opus, id dudum nomini Tuo honorique devotum fuit. Nam cum adhue in minoribus constitutus, legatione Apostolica Coloniæ Agrippinæ, ac deinde Monasterii Westphaliæ, fungereris; ita TUÆ pietatis, sapientiæ, benignitatis, splendor oculos atque animos hominum, qui illue ex variis gentibus ad solennes Pacis Tractatus convenerant, advertit rapuitque; ut ad nos quoque, dierum aliquot spatio disjunctos, non fama solum, sed et gratissimi quidam radii pervenirent. Ibi nos, qui pridem Sanctorum Actis conquirendis digerendisque insudabamus, rationem ita nobiscum inire; Qui antea Januarium mensem URBANO VIII Pont. Max. tomumque ejus alterum Cardinali BARBERINO dedicassemus, cui potius Februarium, quam FABIO CUISIO inscriberemus? Antistitem esse præditum eximia religione, ut Sanctorum res gestas libenter lecturus sit, cum curæ publicæ patientur; insigni eruditione, ut æstimaturus operam, qua collectum hoc consertumque est opus; summa facilitate atque humanitate, ut minime aspernaturus ejusmodi sibi oblatum munus, tenue licet, si artificium spectetur; si materia, pretii ingentis. Ac ne diu incerti nutaremus, ipse, hujus adhue nostræ deliberationis ignarus, ultro nos illustri illa Tua benevolentia complexus es, litteris et benefactis frequentibus testata. In his unum fuit, quod nos illico ad Summi Pontificatus auspicium vertimus.

Difficilis se nobis ad ipsum ingressum Februarii, inque primo adeo Sancto, cujus essent acta commemoranda, CÆCILIO nempe Eliberitano in Hispania Episcopo, scopulus objecit. Reperta erant sub finem seculi superioris in cavernis montis Illipulitani prope Granatam scripta quædam et alia vetera monumenta, ossaque etiam (ut ferebatur) S. CÆCILII. Minime quidem illa nobis, ut a variis descripta per manus etiam nostratium hominum jactabantur, probata; verum a plurimis gravissimisque scriptoribus Hispanis ita celebrabantur, ut obruendi eorum consensione atque auctoritate videremur: præsertim cum Archiepiscopus Granatensis eo loco, ubi hæc erant refossa, basilicam ædificasse, et Canonicorum instituisse collegium diceretur. Quid ageremus? Assentiri variæ nos et (ut quidem censebamus) solidæ rationes non sinebant: tantæ turbæ turbæ scriptorum repugnare, temerarium existimari poterat. Quo nos igitur verteremus? Præterire eum Sanetum, haudquaquam fas erat, quem Hispani, etiam ante ea lipsana inventa, publicis sacris essent venerati, sanctique Apostoli JACOBI discipulum prædicarent; nos ipsi a SS. PETRO ac PAULO Apostolis Romae Episcopum consecratum, missumque in Hispaniam, minime ambigeremus. Hoc e scopulo, FABIO CHISIO duce sumus erepti. Latum erat a Congregatione Sanctæ Romanæ et universalis Inquisitionis, URBANO VIII præsente et approbante, Decretum de hisce lipsanis et scriptis, quo variarum commentationum ad eorum defensionem ac commendationem editarum lectione omnibus interdicebatur. In Belgio tamen, quia fortassis minus id necessarium videri quidam volebant, vel quapiam alia ex caussa, non erat Decretum illud palam vulgatum. Coloniæ autem, ubi ejusmodi Romanarum sanctionum promulgationi intercedere nemo solet, jussu Tuo publicatum est, et ad nos missum. Continuo, non absque Numinis providentia, ostensam nobis tempestive lucem profitemur, ac salutare illud astrum CHISIÆ gentis, cujus fulgore ea discussa a nostris mentibus erat caligo, veneramur. Id nobis semitas Sanctorum, quas vestigabamus, ut per eas alios secure duceremus, aperuit, ac collustravit.

Visum exinde nobis, posituram illius astri in avitis Vestris insignibus contemplari. Sex omnino Montibus imminebat. Quid ni, inquimus, ut in summo aliquando consistat rerum fastigio, et Romanæ celsitudinis apicem teneat, unde orbem alma ista luce perfundat universum, Mons additur SEPTIMUS? Et in voto omen fuisse sensimus, cum deinde voluisti ALEXANDER SEPTIMUS dici. Luceat diu, feliciter, sacratissimum hoc sidus: et quoniam de TE, BEATISSIME PATER, qui in tesseris gentilitiis Montes gerebas, sanctus ille Connertensis Episcopus, a S. Bernardo laudatus, inscriptusque Fastis Romanis, creditur vaticinatus, fore ut in Summorum Pontificum serie, quæ in hoc ipsum tempus incidit, CUSTOS MONTIUM in thronum Apostolicum eveheretur; diu ac prospere Septem illos, quos populus Quiritium inhabitat Montes, indeque orbem illumina universum. Eveniet: (neque enim occuli, aut non longe lateque conspici lux potest supra illos posita Montes) jamque adeo evenit. Fidei lucem ad remotissimas etiam oras terrarum diffundis: qua ab ultimo Septemtrione excita pertractaque Romam est, primo Tui Pontificatus anno, celeberrimi nominis Regina: quam aliunde plures viri Principes sequerentur, si diu optatæ Pacis amænissimus nitor, tetris bellorum turbinibus dissipatis, adlucesceret. Et admoves Tu quidem, BEATISSIME PATER, conatum omnem ac sollicitudinem, ut dura Principum corda amicabili velut propitii sideris influxu emollias. Interea lux quædam nova sanetitudinis, ab exordio Tui Pontificatus, velut ab sidere illo affusa, Urbem sanctam illustravit, inque omnium ordinum hominibus, iis præsertim qui Tui intimius assistunt, novas quasdam pietatis flammas accendit. Atque ea res secundissima fama per longinquas nationes, etiam hæreticorum, vulgata, vulgata, horum coryphæos, diaboli ministros, errorum seminatores, flagitiorum architectos, ita perculit, ut cum non possent famæ, plurimis virorum illustrium firmatæ testimoniis refragari, nec pro suo more quidquam de luxu vitiisque Curiæ Romanæ comminisci, variis tamen locis suos e suggesto hortati sint, caverent etiam atque etiam, ne ipsorum publicares, Satanæ videlicet regnum, detrimenti quidquam tali Pontifice pateretur. At multorum inter eos, quibus nondum omnino effascinata ipsorum præstigiis ratio est, longe alius est sensus.

Verum quæ his de rebus, deque omnium studiis virtutum, Te Pontifice, mirabiliter auctis, occurrunt, ita sunt multa, itaque illustria, ut cum ea ne satis quidem idonee complecti cogitatione, nedum pro dignitate enarrare verbis possimus, Ecclesiasticorum Annalium scriptoribus relinquere cogamur. Alia nos Tū fortunati sideris defixos tenet admiratio, et sensu jucundissimæ gratitudinis perfundit. Nam qua nos olim benignitate es prosecutus, eam retines etiamnum, in illo supremo rerum culmine: ut inter augustas curas, quibus salus nititur orbis terrarum, nostri digneris meminisse; nobisque, hominibus profecto infimis, dici salutem curare, benedictionem impertiri, Indulgentiam plenariam in tempus mortis largiri; quærere quo loco sit Februarius noster, quando proditurus.

Prodiit tandem, BEATISSIME PATER, et ad SANCTITATIS TUÆ pedes abjectus, ne se asperneris, sed solitæ benignitatis auram aspires, rogat. Gratulatur is merito sibi, quod ad reliquorum usum hominum progredi detur, Pontificis Maximi auspiciis, ac talis Pontificis, qui Sanctorum honorem amplificare, Sanctitatis sese exemplar subjectis populis præbere, ardorem Sanctitatis adipiscendæ in omnium mentibus suscitare, contendit. Nos, Sanctos omnes, quibus stylum vitamque devovimus, ut diu BEATITUDINI TUÆ, et, quam sanete administras, Ecclesiæ Catholicæ præsidio sint, obtestamur Sanctitatis Tuæ Humillimi servi JOANNES BOLLANDUS,

GODEFRIDUS HENSCHENIUS.

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

Svezak IV Kalendar godine