O sv. Geminijanu, biskupu.
De s. Geminiano ep.
Str. 711, stup. 1, br. 3, redak 17, iza „razorenoga Classea”, dodaj: Usporedili smo Mombritiusovo izdanje s rukopisnim kodeksom samostana Böddeken regularnih kanonika u Vestfaliji, iz kojega smo dodali posljednje poglavlje.
Pag. 711, col. 1, num. 3, lin. 17, post destructæ Classi, adde Contulimus Mombritii editionem cum MS. codice cœnobii Bodecensis Canonicorum regularium in Westphalia ex quo postremum caput adjecimus.
Str. 712, iza pogl. 1, uz br. 4, redak 2, uz „Vrhovnomu svećeniku”, dodaj: d Böddekenski rukopis ima: patriciju.
Pag. 712, post cap. 1, ad num. 4, lin. 2, ad Summum Pontificem adde: d MS. Bodecense habet, ad Patricium.
Str. 713, stup. 2, redak 7, iza „istjerao”: dodaj: neka ti bude dosta što si nas nadvladao u dubini pučine.
Pag. 713. col. 2, lin. 7, post exclusisti: adde sufficiat, quod nos in profundo pelagi superasti.
Ondje na kraju slovab dodaj: Böddekenski rukopis umjesto „solaria” ima „sola”.
Ibid. in fine litt.b adde MS. Bodec. pro solaria, habet sola.
Str. 714, stup. 1, redak 33, „mučeništvo” ispravi u: pomoć.
Pag. 714, col. 1, lin. 33, martyrio corrige adminiculo.
Ondje, br. 14, redak 3, umjesto „Stoga” (stavi: Bdio je naime pred.)
Ibid. num. 14, lin. 3, pro Quare (repone Excubabat namque ante.)
Ondje, stup. 2, br. 13, redak 31, iza „probudili”, dodaj: (Bio sam naime u svetoj Modenskoj crkvi,) i izbriši bilješkud.
Ibid. col. 2, num. 13, lin. 31, post fecistis me, adde (Nam in sancta Mutinensi ecclesia eram,) et expunge annot. d.
Str. 713, stup. 2, bilješkae, iza „naziva Petar”, dodaj: i böddekenski rukopis. Iza toga poglavlja dodaj sljedeće.
Pag. 713, col. 2, annot. e, post, vocat Petrus, adde: et MS. Bodecense. Post illud cap. adde sequentia.
Iz böddekenskoga rukopisa. Modena ponovno oslobođena pomoću sv. Geminijana.
Ex MS. Bodecensi. Mutina iterum ope S. Geminiani liberata.
Budući da smo, koliko smo mogli, lakim perom izložili život tolikoga našeg oca, milo nam je također istinitije razjasniti nešto o položaju grada kojim je bio preuzeo upravljati. Kako smo naime doznali iz pripovijedanja starih, a svjedoče i same ruševine grada, ta je ista Modena nekoć blistala velika i slavna među gradovima Emilije, bogata i najplodnija, divna po zgradama bedema i utvrdama kula, rodna zemljama, slavna po neusporedivoj ravnici, bliska gorama i u svemu plodonosna, a sa svih strana urešena i brodskim pristaništima; povrh toga je bila odana svim obredima poganstva te je dugo vremena ostala podložna štovanju Herkula i Dijane, a također Apolona i Minerve i ostalih božanstava. Dakako, kad je cijeli svijet pritekao štovanju Krista, taj je isti grad, primivši po nasljednicima svetih apostola vjeru Gospodnju, odbacio ispraznu gadost idola te je po propovijedanju svetih svećenika počeo tražiti dugo izgubljenu baštinu neba. U njihovu je popisu ispovjedaoca, u vrijeme cara Jovijana, Božjom odredbom za biskupa primio preblaženoga Geminijana, najsavršenijega u Kristovoj vjeri, časna po ćudoređu, blistava po krepostima, rođena i odgojena na njegovu području; njime okrijepljena hranom nebeskoga života i očišćena vrelom svetoga očišćenja, ostavila je suvišno robovanje idolima i prignula ukočene vratove slatkomu Kristovu jarmu.
Quia tanti Patris nostri, prout potuimus, vitam styli levitate transegimus; libet quoque de situ urbis, quam gubernandam susceperat, aliquid veracius enucleare. Ut enim antiquorum relatione comperimus, ipsiusque civitatis ruinæ testantur, eadem Mutina magna quodam effulsit et inclyta inter Æmiliæ urbes, locuples et fertilissima, ædificiis murorum, et turrium propugnaculis admiranda, fecunda terris, planitie incomparabili gloriosa, montanis vicina, et per omnia fructifera, navivum etiam conventiculis undique condecorata: insuper omnis gentilitatis cærimoniis dedita, cultui Herculis et Diana, Apolinus quoque et Minervæ, ceterorumque numinum longo tempore subacta permansit. Sane ad Christi culturam toto mundo confluente, eadem civitas per sanctorum Apostolorum successores Domini fidem recipiens, vanam idolorum respuit fœditatem, ac sanctorum prædicatione Sacerdotum amissam diu cæli requirere cœpit hæreditatem. In quorum catalogo Confessorum beatissimum Geminianum fide Christi perfectissimum, moribus reverendum, virtutibus coruscum, in suo territorio natum et nutritum, Dei ordinatione suscepit Episcopum, temporibus Joviani Imperatoris; a quo cælestis vitæ pabulo recreata, Sanctæque purgationis fonte purificata, superfluam idolorum servitutem reliquit, et suavi jugo Christi rigida colla subegit.
19 Ako bi pak tko upitao zašto se ne pokazuju raskošne građevine istoga grada, dostojne ljudskoga divljenja, a također ni trijumfalni kapitoliji, kao što je uobičajeno u drugim gradovima, odgovara mu se istinitom tvrdnjom da su u istom gradu, dok je cvao, prije raznovrsnih kamenih spomenika postojala i nebrojena čudesa, ali je sve to zbog prevelike silovitosti voda bilo silno zahvaćeno te je uslijed bujanja bara i močvara posve potopljeno. Pomolimo se stoga Gospodinu našemu Isusu Kristu da po zagovoru svoga presvetog ispovjedaoca Geminijana, čije se sveto tijelo ondje čuva, ovaj grad moćnom desnicom bude obranjen od svake navale vidljivih neprijatelja, kao što se prepoznaje da se po njegovoj zasluzi dogodilo u sljedećem čudu.
19 Si quis vero requirat, ut quid non ejusdem civitatis operosa monstrentur ædificia, spectaculo hominum condigna, Capitolia quoque, ut in aliis urbibus assolet, triumphalia; veridica ei respondetur assertione, quod in eadem urbe, dum viguit, ante multiformia lapidum insignia, innumera etiam fuere præstigia: sed hæc omnia per nimiam aquarum insolentiam enormiter occupata, excrescentibus stagnis et paludibus omnino sunt submersa. Deprecemur itaque Dominum nostrum Jesum Christum, ut per intercessionem sanctissimi Confessoris sui Geminiani, cujus inibi sanctum corpus ambitur, ab omni visibilium hostium incursu potenti dextera civitas ista defendatur, sicut in subsequente miraculo factum esse per meritum ipsius agnoscitur.
20 Najokrutniji i gotovo svima strašni narod Ugara, za koji smo doznali da je podrijetlom potekao od strašnoga skitskog roda, iskusili smo kao najokrutniji u našim nevoljamaa. Taj je narod naime, kako je zaslužio zajednički zločin puka, sa sjeverne strane provalio u Italiju, opustošio Furlaniju i prešao sve do Verone te, pustošeći cijelu pokrajinu nečuvenom divljačnošću, bez ičijega otpora zauzeo sve najčvršće gradske zidine i sve utvrđene gradove. Tako je ona pošast, ne kažem bitke, nego nečuvenoga pokolja, u kojoj je istodobno propala sva Italija (jao!), zadobivši veličanstvenu pobjedu, kad je po dopuštenju Gospodnjem osvojila sav Lacij i nevjerojatnim pustošenjem poharala sve utvrde smještene naokolo, napokon stigla do Modenske biskupije, gdje počiva tjelešce presvetoga oca Geminijana. Doduše, biskup istoga mjesta sa svim pukom, kako klerom tako i narodom, potaknut silnim strahom od njih, potražio je zaštitu u bijegu, a presveto tijelo Božjega čovjeka zajedno s crkvenim uresom ostavili su na samrti. Ali premda je ostalo bez ljudske straže, ipak je ostalo obranjeno moćnom Kristovom desnicom. Dakako, bjesneći Ugri uđoše u grad i, pretraživši ga posve a da ga ni u čemu nisu oštetili, napokon dođoše do crkve te, zadržavši se ondje neko vrijeme tijekom dana, kako nisu mogli izvršiti ništa od svoje volje jer ih je priječila neka skrivena sila, naposljetku napustiše grad u svemu netaknut. I (čudesno je reći) tako je već preminuli slavni otac Geminijan obranio sebi podložni puk od Ugara, kao što je nekoć oslobodio svoju Crkvu od njihova kralja Atile. Pjevajmo ti stoga, svevišnji Oče, nebrojene hvalospjeve služenja, jer nas ne prestaješ štititi tolikim zaštitnikom, i pobožnim umom molimo da ga uvijek možemo imati kod tebe kao najvjernijega zagovornika, po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, suradniku i tebi istobitnomu, zajedno s Duhom Svetim u vijeke vjekova, amen. a Čini se da je to ona provala Ugara koju spominje Liutprand u 2. knjizi djela Historia, pogl. 4, 5, 6, a prema njemu Bonfini u 1. dekadi, 10. knjizi, za kralja Italije Berengara I, početkom desetoga stoljeća.
20 Hungarorum sævissimam et pene omnibus metuendam gentem, quam ex horrendo Scytharum genere originem duxisse comperimus, in nostris tribulationibus crudelissimam experti sumus a. Hæc namque, communi plebium promerente facinore, a parte Aquilonari Italiam ingressa, Forojuliensi vastato Veronam usque transiliens, omnemque regionem inaudita feritate depopulans, cuncta firmissima urbium mœnia, et quæque murata, nullo resistente, invasit oppida. Itaque lues illa, non dico certaminis, sed insoliti funeris, quo omnis simul corruit Italia (eheu!) magnifica potita victoria, cum, permittente Domino, omne Latium obtinuisset, et incredibili depopulatione omnia circumquaque posita castella lustrasset; tandem ad Mutinense devenit Episcopium, quo sanctissimi Patris Geminiani requiescit corpusculum. Siquidem Antistes ejusdem loci cum omni plebe tam Cleri quam populi, horrifico eorum metu compulsi, fugæ præsidium quæsierant, et sacro sanctum corpus viri Dei una cum Ecclesiæ ornamento moribundi dimiserant. Sed licet fuerit ab hominibus incustoditum, Christi tamen mansit potenti dextra defensum. Sane sævientes Hungari civitatem ingressi, ipsa penitus perlustrata, nec in aliquo læsa, tandem ad ecclesiam veniunt, ibique per aliquod diei spatium commorati, cum nihil voluntatis suæ, occulta quadam virtute prohibiti, possent explere, urbem per omnia intactam ad ultimum reliquere. Et (mirum dictu) sic jam defunctus gloriosus Pater Geminianus ab Hungaris subjectam defendit plebeculam, uti quondam ab eorum Rege Attila suam liberarat Ecclesiam. Agamus ergo tibi summe Pater innumeros servitii hymnos, qui nos tanto non desinis tueri patrono, et devota mente petamus, ut ipsum apud te fidissimum interpellatorem semper habere valeamus, per Dominum nostrum Jesum Christum Filium tuum cooperatorem tibique consubstantialem, una cum Spiritu sancto in secula seculorum, Amen. a llæc esse videtur Hungarorum incursio quam memorat Luftprandus hist. lib 2, cap. 4, 5, 6, atque ex eo Bonfinius decade 1, lib. 10, sub Berengario 1, Italiae Rege, sub initium seculi decimi.
O sv. Gaudu, biskupu.
De s. Gaudo ep.
Str. 726, stup. 2, iza br. 4, dodaj: Popis biskupa Évreuxa objavio je J. Le Jau, vikar biskupa Évreuxa, u kojem navodi rukopisnu povijest Našašća sv. Gauda, do koje još nismo uspjeli doći, a prenosi da se ono dogodilo početkom XII. stoljeća.
Pag. 726, col. 2, post num. 4, adde Edidit Ebroicensium Episcoporum Catalogum I, le Jau Vicarius Episcopi Ebroicensis, in quo citat historiam MS. Inventionis S. Gaudi, quam consequi necdum potuimus, tradit eam initio seculi xii contigisse.
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.