O SV. VALERIJU BISKUPU TRIERA.
DE S. VALERIO EP. TREV.
Str. 532, stup. 1, nakon br. 2, dodaj: U Sanctuario Capuano monaha Mihaela navodi se 30. siječnja.
Pag. 532, col. 1, post num. 2, adæ: In Sa ctuario Capuano Michaelis Monachi xxx Januar. refetur.
Ondje stup. 2, redak 14, nakon „u Burgundiji”, dodaj: sravnjeno s izdanjem Franje Bosqueta, u kojemu je mjestimice skraćeno. Drugi kratki životopis dobili smo iz rukopisnoga kodeksa samostana Böddeken, u kojemu se kaže da je sv. Marcijal, poslan sa sv. Valerijem u Njemačku, umro na samome putu, ali je oživio kad je prislonjen štap sv. Petra, koji je Valerije, vrativši se u Rim nakon njegova ukopa, bio donio. U Životopisu pak sv. Marcijala 30. lipnja kaže se da je sv. Austriklinijan, drug sv. Marcijala, tako preminuo i bio uskrišen apostolovim štapom, kako smo ovdje zabilježili uz 1. pogl., slovo i.
Ibidem col. 2, lin. 14, post, in Burgundia, adde: collatam cum editione Francisci Bosqueti, in qua sub-inde contracta. Brevem aliam nacti sumus ex MS. codice monasterii Bodecensis, in qua dicitur S. Martialis cum S. Valerio in Germaniam missus, in ipso itinere mortuus, sed baculo S. Petri, quem Valerius eo sepulto Romam reversus attulerat, admoto revixisse. In Vita vero S. Martialis xxx Junii dicitur S. Austriclinianus socius S. Martialis ita extinctus, et Apostoli baculo suscitatus, ut hic ad cap. 1, litt. i notavimus.
Ondje stup. 2, br. 3, redak 4, nakon „kako smo rekli 25. siječnja”, dodaj: A čini se da su one među onima koje je car Karlo IV. prenio u Prag; o njima rukopisni Martyrologium Pragense piše: „U Trieru preminuće sv. Valerija, biskupa Triera, učenika sv. Petra apostola, čiji je dio glave preblagi vladar Karlo IV., rimski car vazda uzvišeni i kralj Češke, ishodivši ga u samostanu Erbach u biskupiji Mainz, darovao Praškoj crkvi.” Erbach, ili Eberbach, cistercitski je samostan na drugu milju od Mainza, u Rheingauu.
Ibidem col. 2, num. 3, lin. 4, post, ut xxv Januarii diximus, adde Et hæ ex illis esse videntur, quas Carolus IV, Imp. Pragam transtulit; de quibus MS. Martyrologium Pragense: Treviris depositio S. Valerii Episcopi Trevirensis discipuli S. Petri Apostoli, cujus Valerii partem capitis elementissimus Princeps Carolus IV, Roman. Imp. semper Augustus, et Bohemiæ Rex in monasterio Erbach diœcesis Moguntinæ obtentam donavit Ecclesiæ Pragensi. Est Erbach, sive Eberbach, Ordinis Cisterciensis caenobium secundo lapide a Moguntia, in Ringavia.
Str. 533, stup. 2, uz 1. pogl., br. 8, slovo i, redak 7 odozdo, nakon „imaju Trierani”, dodaj: Ali dio toga štapa prenesen je iz Triera u Prag. Tako naime pod 30. veljače donosi rukopisni Martyrologium Pragense: „Dio štapa ovoga blaženoga apostola prejasni vladar Karlo IV., vazda uzvišeni i kralj Rimljana, zadobio je u Trieru u katedralnoj crkvi; i pohranivši ga u nadbiskupski štap ili zakrivljeni dio, ishodio je od Apostolske Stolice da na glavne i ostale blagdane, kada nadbiskup s tim istim štapom služi u svojoj crkvi, oni koji sudjeluju u božanskim službama dobiju oprost od jedne godine i jedne četrdesetnice koji će trajati u vječna vremena. Također sveti itd.”
Pag. 533, col. 2. ad cap. 1. num. 8 lut. i linea 7, a fine, post (Treverenses habent) adde: Sed pars illius baculi Treviris est Pragam translata. Ita enim habet ad xxx Februarii MS. Martyrologium Pragense: Hujus beati Apostoli baculi partem Serenissimus Princeps Carolus IV, semper Augustus et Romanorum Rex obtinuit Treviris in Ecclesia Cathedrali; et recondita in baculo seu curvatura Archiepiscopali, impetravit a Sede Apostolica, ut in summis et in ceteris festivitantibus cum eodem baculo Archiepiscopo in sua Ecclesia celebrante, qui in divinis intersunt, habeant indulgentiam unius anni et unius quadrægenæ perpetuis temporibus duraturum. Sanctus quoque etc.
Str. 537, stup. 2, uz br. 25, slovoa, dodaj: Bosquet umjesto toga ima ovo: „Predraga braćo, o svetim trierskim biskupima Euhariju, Valeriju i Maternu, koji su blistali mnogim čudesima i dok su boravili u ovome životu, malo se toga čita zapisano u ovoj knjižici. Ipak nalazimo poslije da je grad Trierana tri puta bio opustošen i spaljen, dakle ne nezasluženo zbog svoja tri najveća grijeha: prvo zbog oholosti, drugo zbog neprestanoga pijanstva, a treće zbog nezasitne požude; stoga je svemogući Bog dopustio da tri najveće pošasti pogana dođu na kraljevstvo kršćana i na spomenuti grad tri puta. Prva pak pošast Grka za cara Konstansa, sina Konstantinova, koji je postao arijanac i progonio katolike po cijelome svijetu. Druga kad su Vandali i Alemani za rimskih careva Arkadija i Honorija opustošili grad. Treća Huna za kralja Atile i za cara Teodozija Mlađega. Protiv toga jedna pošast, to jest mač pogana, od triju koje se najčešće spominju u Kanonu, to jest mača, gladi i kuge, kojima Bog običava osvećivati svoj gnjev nad kraljevstvima zemlje, dođe na narod i grad Trierana. Mi stoga molimo Presveto Trojstvo i sve anđele i sve svece da vojsku kršćana čuvaju od spomenutih i sličnih pošasti.
Pag. 537, col. 2, ad num. 25, litt. a adde: Bosquetus pro eo hunc habet: Sanctorum, Fratres dilectissimi, Trevirorum Episcoporum Eucharii, Valerii, atque Materni, qui in multis miraculis fuerunt coruscentes, quosque in hac vita fuerant conversati, ex his pauca in hoc libello scripta leguntur. Tamen invenimus post Trevirorum quod tribus vicibus devastata sit civitas atque succensa, ergo nec immerito pro suis tribus sceleribus maximis, prima superbia, et pro sedula ebrietate, tertioque pro libidine immoderata, igitur Deus omnipotens tres plagas maximas Gentilium venire permisit super regnum Christianorum, et super civitatem prædictam tribus vicibus. Prima autem plaga Græcorum sub Imp. Constante fillo Constantini qui Arianus effectus est, Catholicos in toto orbe persequens. Secunda quando Wandali, et Alemanni sub Imp. Arcadio et Honorio Romanis, vastaverunt. Tertia Hunnorum sub Attila Rege, et sub Imp. Theodosio minore. Contra hæc una plagia, id est, gladius Gentilium, de tribus quæ commemorantur sæpissime in Canone, id est, gladio, fame, pestilentia, quibus consuevit Deus iram suam super regna terrarum vindicare, venit super populum et civitatem Trevirorum. Nos ergo sanctam Trinitatem, et omnes Angelos, omnesque Sanctos rogamus, ut exercitum Christianorum a plagis prædictis, et similibus custodiat.
I mi, o grade Trierana, štujmo svetkovine naših spomenutih biskupa i molimo njihovom pomoću ono što je čudesne kreposti, dok su bili u sadašnjem životu, Gospodin po njima učinio, premda se malo od mnogoga spominje, kako smo prije rekli, zbog pustošenja i požara grada zajedno s crkvenim spisima. A ovu smo knjižicu poslije pronađenu našli kao drugu. Dakle tada čitamo da su oni uskrisivali mrtve, liječili uzete, oslobađali opsjednute. Tako se pak i sada mnoge vrste bolesti svakodnevno u njihovim hramovima zbog zasluga svetaca vraćaju u zdravlje, po onome koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.” To što autor Konstansa naziva arijancem pogreška je: bio je katolik, a njegov je brat Konstancije kao arijanac progonio katolike.
Nos quoque, ó civitas Trevirorum, Pontificum nostrorum prædictorum solemnia colamus, et eorum auxiliis poscamus, quæ miræ virtutis, quando fuerant in vita præsenti, per eos Dominus fecerat, quamvis pauca de multis commemorantur, ut prædiximus, propter devastationem, et incendium civitatis, cum Ecclesiasticis caussis. Hunc vero libellum postea inventum alium invenimus. Igitur tunc illos legimus mortuos suscitasse, paralyticos curasse, dæmoniosos liberasse. Sic autem, et nunc multa genera infirmitatum quotidie in templis eorum propter merita Sanctorum, sanitati restituuntur, per eum, qui vivit et regnat in secula seculorum. Amen. Quod Auctor Constantem Arianum vocat, mendum est: Catholicus fuit: al frater ejus Constantius Arianus Catholicos exagitavit.
O sv. Sarbiliju i bebeji mučenicima.
De ss. Sarbilio et Bebæa mm.
Str. 539, nakon br. 9, dodaj: Meneji također 5. rujna spominju Sarbila, čini se istoga kojega i IV. istoga mjeseca, jer donose ovo: „Sv. Sarbil, od krvnika zasut kamenjem, dovršava borbu.”
Pag. 539, post nu. 9, adde Menæa quoque v Septembris Sarbilum memorant, eumdem, ut videtur, quem et iv ejusdem mensis, nam ista habent: S. Sarbilus a carnificibus lapidibus oppressus, certamen consummat.
Sarbil, odbijajući prinositi žrtve nečistim bogovima,
Sarbilus impuris renuens sacri operari,
Biva kamenovan rukama nečistih ljudi.
Impurorum hominum manibus lapidatur.
Također Menologium Henrika Kanizija: „Također sv. Sarbila, kamenovanoga od krvnika.”
Menologium quoque Henrici Canisii: Item S. Sarbili a carnificibus lapidati.
O sv. Konstanciju biskupu mučeniku.
De s. Constantio ep. m.
Str. 540, stup. 1, nakon br. 4, dodaj: 5 Imamo iz rukopisa samostana Böddeken regularnih kanonika u Vestfaliji kraća Djela sv. Konstancija, kojima se pridodaje ovo: „Nakon tijeka mnogih godina, dok je kraljevao naš Bog i Oton, prejasni car august, u cijeloj Italiji, preneseno je tijelo sv. Konstancija mučenika iz grada Perugie i po biskupu Reginoldu doneseno u sasku metropolu Magdeburg 30. studenoga. Istoga dana donesena su u isti grad po spomenutom biskupu druga pet tijela svetih mučenika, naime Herkulana, Euzebija, Sabinijana, Eksuperancija i Latina, te ih je nadbiskup Adalbert s čašću primio i položio u crkvu sv. Stjepana Prvomučenika.” Ovo je možda onaj Eksuperancije čiji smo Životopis donijeli 24. siječnja, premda nije bio mučenik.
Pag. 540, col. 1, post num. 4, adde: 5 Habemus ex MS. monasterii Bodecensis Canonicorum regularium in Westphalia breviora S. Constantii Acta, quibus isthæc subjunguntur: Post multorum annorum curricula regnante Deo nostro et Ottone Serenissimo Imperatore Augusto in tota Italia, translatum est corpus S. Constantii Martyris de Perusina civitate, et per Reginoldum Episcopum in metropolim Saxoniæ Magdeburg pridie Kalendas Decembris est perlatum. Eodem die alia quinque sanctorum Martyrum corpora, videlicet Herculani, Eusebii, Sabiniani, Exuperantii, Latini per prænominatum Episcopum eidem civitati sunt allata, et ab Adelberto Archiepiscopo cum honore suscepta, et in ecclesia S. Stephani Protomartyris collocata. Hic fortassis Exuperantius est cujus Vitam dedimus xxiv Januarii, licet Martyr non fuerit.
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.