Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · Svezak III

Dodatak uz 22. siječnja

AD XXII JANUARII

BILJ. 1. Str. 1, stup. 2, prije Waltera iz Bierbeeka dodaj: Sv. Lufthilda djevica na području Kölna.

NOT. 1. Pag. 1, col. 2, ante Walterum de Birbeke adde S. Lufthildis Virgo in ditione Coloniensi.

O SV. VINCENTU MUČENIKU.

DE S. VINCENTIO M.

BILJ. 2. Str. 26, stup. 2, br. 2, redak 11, nakon „njegovih čuvati”, dodaj: Neke se relikvije sv. Vincenta čuvaju u Brindisiju, kako je očito iz popisa priloženoga vlastitim oficijima te Crkve.

NOT. 2. Pag. 26, col. 2, nu. 2, lin. 11, post illius asservari, adde Aliquæ S. Vincentii reliquiæ Brundusii asservantur, ut ex indiculo officiis propriis illius Ecclesiæ subnexo patet.

BILJ. 3. Str. 27, nakon povijesti prijenosa sv. Vincenta, dodaj:

NOT. 3. Pag 27, post historiam Translationis S. Vincentii, adde

RELIKVIJE SV. VINCENTA U PRAGU.

RELIQUIÆ S. VINCENTII PRAGÆ.

I u Mainz, metropolu Prve Germanije, nekoć su bile donesene relikvije sv. Vincenta: odatle su prenesene u Češku, kako je očito iz rukopisnoga Martyrologio Ecclesiæ Pragensis, gdje se 22. siječnja nalazi ovo: „U Španjolskoj kod grada Valencije pod Dacijanom, namjesnikom Španjolskih zemalja, sv. Vincenta đakona i mučenika, čiji je plemeniti trijumf muke znameniti pjesnik Prudencije opisao blistavim stihovima. Također sv. Augustin u jednom govoru preporučuje kolikom čašću pohvale valja dočekati slavljenje istoga mučenika.” Njegovu je glavu preblagi vladar Karlo IV., rimski car vazda uzvišeni i kralj Češke, ishodivši je u samostanu sv. Albana u Mainzu i uresivši je zlatom i srebrom, darovao Praškoj crkvi.

Moguntiacum quoque Germaniæ primæ metropolim allatæ olim S. Vincentii reliquiæ: inde in Bohemiam asportatæ, ut ex MS. Martyrologio Ecclesiæ Pragensis patet, ubi isthæc x1 Kal. Februarii habentur: In Hispania apud civitatem Valentiam sub Daciano Hispaniarum Præside, S. Vincentii Diaconi et Martyris, cujus passionis nobilem triumphum conspicuus versificator Prudentius luceulentis versibus exequitur. Sanctus quoque Augustinus ejusdem Martyris præconium quanto sit laudis honore excipiendum, quodam sermone commendat. Hujus caput clementissimus Princeps Carolus IV, Romanorum Imperator semper Augustus et Bohemiæ Rex in monasterio S. Albani Maguntiæ obtentum, auro et argento decoratum dedit Ecclesiæ Pragensi.

Je li koji dio svete glave ostavljen u Mainzu, nije lako razabrati iz djela Moguntiaca našega Nikole Serarija; jer u lib. 1, cap. 17 piše ovako: „Peti su ures relikvije svetaca, kojih je nekoć bilo i sada ih ima nemalo: o njima govori 35. i 59. čitanje sv. Aureja. Ali od onih koje su mi poznate po viđenju ili čuvenju, ove su kao najvažnije... IV. Glava sv. Vincenta levita i mučenika španjolskoga, koju je ovamo prenio Karlo Veliki.”

Sitne pars aliqua sacri capitis Moguntiæ relicta, haud facile est e Nicolai Serarii nostri Moguntiacis eruere; nam lib. 1, cap. 17, ita scribit: Quintum ornamentum Sanctorum reliquiæ, quæ quidem non paucæ olim fuerunt, et sunt: de quibus S. Aurei lectio 35 et 59. Sed ex iis quæ mihi visu vel auditu compertæ, sunt hæ veluti præcipuæ..... iv. S. Vincentii Levitæ et Martyris Hispani caput huc a Carolo Magno translatum.

O SV. ANASTAZIJU MUČENIKU.

DE S. ANASTASIO M.

Str. 38, stup. 1, br. 16, pretposljednji redak, nakon „regija 2, crkva 12”, dodaj: Da je glavu zatim car Henrik IV. prenio u Harzburg (što je bila utvrda smještena nedaleko od Goslara, o kojoj smo govorili 28. siječnja kad smo raspravljali o sv. Speu, br. 2), svjedoči Lambert iz Hersfelda pod god. 1072. pišući ovako: „Kralj je pošao u Aachen, ondje uzeo sv. Spea ispovjedaoca, ruku pravednoga Šimuna koji se spominje u Evanđelju, glavu Anastazija monaha i mučenika te relikvije drugih svetaca i prenio ih u Harzburg.” Ali dvije godine poslije, kad su susjedni Sasi razorili Harzburg zbog drskosti posade, kako prenosi isti autor, relikvije svetaca koje su bile izvađene iz razbijenih oltara i iskopana tijela pokojnika pravodobno je pridošli opat iz obližnjega samostana istrgnuo razjarenu puku i s čašću prenio u svoj samostan. Da se i u Brindisiju čuvaju neke relikvije sv. Anastazija monaha mučenika, očito je iz popisa koji je tiskan u Rimu godine 1583. zajedno s vlastitim oficijima te Crkve, odobrenima vlašću Grgura XIII.

Pag. 38, col. 1, nu. 16, linea antepenultima, post, regione 2, ecclesia 12, adde Caput deinde ab Henrico IV, Imperatore Hartesburgum (quod non procul Goslaria situm castrum erat, de quo xxviii Januarii cum de S. Speo agimus nu. 2) translatum, testatur Lambertus Schafnaburgensis ad an. 1072 ita scribens: Rex Aquasgrani profectus, S. Speum Confessorem, et brachium justi Simeonis, cujus mentio est in Evangelio, et caput Anastasii monachi et Martyris, aliorumque Sanctorum reliquias ibi accepit, atque in Hartesburg transtulit. At biennio post Hartesburgo a vicinis Saxonibus ob præsidii insolentiam exciso, ut idem auctor tradit, reliquias Sanctorum, quæ effractis altaribus erutæ fuerant, et effossa defunctorum corpora, Abbas ex vicino canobio opportune superveniens furenti vulgo eripuit, atque in suum monasterium cum honore transvexit. Brundusii quoque nonnullas S. Anastasii monachi Martyris reliquias asservari patet ex indiculo, qui cum officiis propriis illius Ecclesiæ, Gregorii XIII auctoritate probatis, anno 1583 Romæ excusus est.

O bl. Lufthildi djevici

De b. Lufthilde Virgine

U lüftelbergu u kölnskoj nadbiskupiji.

Lufthelbergæ in dioecesi Coloniensi.

Slavna je već mnogo stoljeća unatrag na lijevorajnskom području Ubija i susjednom području Jülicha i Neuenahra uspomena na sv. Lufthildu, i takva da jasnoćom svetosti odgovara etimologiji imena. Naime, Lufthildis, ili kako drugi pišu Luchthildis, znači zračnu, odnosno svijetlu i slavnu junakinju. Jer „Loft” ili „Locht” Nijemcima znači zrak; „lucht” zrak ili svjetlost; a „held” junaka.

Clebris est a multis retro seculis in Cisrhenana Ubiorum, ac vicina Juliacensium et Nevenariorum ditione, S. Lufthildis memoria, et quæ nominis etymologiam exæquet sanctimoniæ claritate. Nam Lufthildis, sive ut alii scribunt Luchthildis, aeriam, sive claram et illustrem Heroinam sonat. Loft enim sive Locht aerem Teutonibus significat; lucht aerem aut lucem; held vero Heroem.

2 Mjesto u kojemu je i živjela i u kojemu se štuje dobilo je po njoj ime te se naziva Lüftelberg, to jest Brdo Lufthildino; katkad ga mještani zovu samo Berg, ili Brdo. Spominje ga slavni muž Egidije Gelenius uz životopis sv. Engelberta u Notat. ad cap. 36, lib. 3. To je selo između gradića Rheinbacha i Meckenheima, blizu ruševina (kako nas je poučio naš Ivan Gamans, od kojega smo primili ove podatke o bl. Lufthildi) staroga vodovoda koji je odande iz Triera najduljim zavojem preko planinskih hrptova te preko dolina i rijeka na lučnim potpornjima izgradio M. Vipsanije Agripa sve do Kölna, kako iz kamena pronađenoga nedaleko od Marmagena uz rijeku Urft nagađa naš Brower u Annalium Trevir. Proparasceve.

2 Quo et vixit et colitur loco, is nomen ab ea sortitus, Luftelberg, id est Lufthildis mons appellatur; quandoque ab accolis solum Berg, sive mons. Ejus meminit Ægidius Gelenius V. CL. ad vitam S. Engelberti Notat. ad cap. 36, lib. 3. Vicus est inter Reimbachium et Meckenhemium oppida, prope ruinas (ut nos docuit Joannes Gamansius noster, a quo hæc de B. Lufthilde accepimus) veteris aquæductus, quem inde ex Treviris longissimo anfractu per juga montium trans valles fluviosque arcuata substructione M. Vipsanius Agrippa Coloniam usque molitus, ut ex lapide non procul Marcomago ad Ursam fluvium reperto conjectat Brawerus noster in Annalium Trevir. Proparasceve.

3 U tome se selu posjećuje znamenit hram posvećen bl. Lufthildi na uzvišenu mjestu, koji nadaleko blista nad okolnom ravnicom. Ovamo se iz pobožnosti slijevaju veoma mnogi i iz dalekih krajeva. Radi uvećanja te pobožnosti i štovanja prema presvetoj Djevici, kölnski nadbiskup Ferdinand Bavarski godine 1623. iskopao je njezino tijelo i pohranio ga u uzvišenijoj grobnici: u to se vrijeme cijelim hramom proširio neki izvanredan miomiris neobična mirisa koji je okrijepio nosnice i duše prisutnih, kako svjedoči župnik toga mjesta, koji je i sam sudjelovao u tako svetom djelu.

3 In hoc vico dicatum B. Lufthildi visitur templum egregium edito in loco, per circumfusam planitiem longe effulgens. Huc religionis ergo e longinquis etiam locis plurimi confluunt. Cui pietati atque erga sanctissimam Virginem venerationi augendæ, Ferdinandus Bavarus Coloniensis Antistes anno MDCXXIII ejusdem corpus exhumatum tumba elevatiore condidit: quo tempore eximia quædam inusitati odoris fragrantia tota æde diffusa ad stantium nares animosque recreavit, uti illius loci Curio testatur, qui et ipse in tam sancti operis partem convenit.

4 Spomen toga uzdignuća ili uzvišenja slavi se 11. lipnja, s ništa manjom svečanošću nego sam rođendan Djevice 22. siječnja. Nije poznato je li ona svečanim sudom Crkve uvrštena u popis nebesnika. Vjerojatno je da su revnost i pobožnost naroda prema njoj bili odobreni vlašću vrhovnih svećenika ili apostolskih nuncija koje su oni poslali u te krajeve, premda su pisani spomenici ili izgubljeni ili skriveni. Njezinim se zagovorom osobito ublažavaju bolovi ušiju i glave.

4 Hujus elevationis exaltationisve memoria 11 Junii peragitur, non minori quam ipse Virginis natalis x1 Kal. Februarii celebritate. Sitne ipsa solenni Ecclesiæ judicio in Cælitum tabulas relata, non constat. Probabile est populorum erga eam studia et pietatem Summorum Pontificum, aut quos eas in oras ii ablegarant, Apostolicorum Nuntiorum auctoritate comprobata; licet monumenta litterarum vel deperdita sint, vel delitescant. Aurium præcipue et capitis dolores ejus patrocinio levantur.

5 Na oltaru istoga hrama posjećuje se kip od jelova drva, urešen zlatom i srebrom, koji prikazuje glavu i prsa svete Djevice, dar istoga izbornoga kneza Ferdinanda: je li u njemu zatvorena glava Djevice, ne znamo. Životopis sv. Lufthilde, koji je oko godine 1608. napisao Kornelije Curtius,

5 Visitur in ejusdem templi ara statua e ligno abiegno, auro argentoque ornata, quæ Virginis sanctæ caput pectusque referat, ejusdem Ferdinandi Electoris munus: an sit intra eam inclusum Virginis caput, haud scimus. Vitam S. Lufthildis a Cornelio Curtio Ecclesiæ collegiatæ

Životopis, kanonik zborne crkve samostana sv. Krizanta i Darije u Eifelu i dekan kršćanstva u Zülpichu, odnosno Tolbiacu, priopćio nam je najljubazniji muž Hubert Fabricius, župnik u Meckenheimu. doba,

Vila, giatæ SS. Chrysanthi et Dariæ monasterii Eyffliæ Canonico, et Tulpiaci, sive Tulpeti Christianitatis Decano, sub annum MDCVIII, conscriptam, nobiscum communicavit Hubertus Fabricius Curio Meckenhemiensis, vir humanissimus. ælos,

6 U kojem je dobu živjela sv. Lufthilda, nije poznato. Da se prije više stoljeća smatrala u popisu nebesnika, autor dolje dokazuje ovim razlogom: što joj je bilo posvećeno prastaro zvono. Navest ćemo dolje, kad budemo govorili o gospodarima Lüftelberga, odnosno Brda sv. Lufthilde, bilj. a, povelju izdanu godine 1260., iz koje je očito da se već tada to mjesto nazivalo Brdom sv. Lufthilde. Ozbiljni pisac Cezarije, koji je, kako sam svjedoči u lib. 10, cap. 48, pisao godine 1222., spominje sv. Lufthildu, koju sam naziva Luthildom ili Linthildom, oltar posvećen njoj u cistercitskom samostanu plemenitih djevica u Hovenu pokraj Zülpicha, te čudo koje je ona učinila. Ovako dakle piše u lib. 8, cap. 72: „Sjećam se sada gospođe Gertrude, opatice iz Hovena, koja je na prilično čudesan način po viđenju neke svete Djevice, kako mi je sama ispričala, bila izliječena. Budući da se gotovo pola godine mučila žestokim bolom očiju, nastojala je zazivati sv. Lufthildu Djevicu, čija je uspomena slavna u tome samostanu, nadajući se da će joj njezine zasluge pomoći. Jednoga jutra, ležeći budna u svojoj postelji gotovo slijepa, ugledala je pred sobom već spomenutu Djevicu u bijeloj haljini; kad joj je ona obrisala oči kako haljinom tako i rukom, odmah je jasno progledala, a sva je bol, dok je ona odlazila, nestala.” U sljedećem pak poglavlju ovako piše: „Na oltaru iste svete Djevice, naime Luthilde, za ukras običava dolično stajati drveni i izrezbareni kip slavne mučenice i djevice Katarine.” bio prijelaz, a vrata u zidu, sada doduše zazidana, ali vidljiva očima promatrača iznutra i izvana tornja, ne beznačajnim nagađanjem ukazuju, osim na istinitost događaja, kako na neprekidnu i neumornu postojanost i ustrajnost same svetice u božanskom bogoslužju i molitvi, tako i na to da je sama plemenita Djevica potjecala iz iste utvrde kojoj je pripadala livada.

6 Qua ætate vixerit S. Lufthildis non constat. Eam ante complura secula in albo Cælitum esse habitam, infra Auctor probat hoc argumento, quod antiquissima ei dicata fuerit campana. Citabimus infra cum de Dominis Lufthelbergæ, sive Montis S. Lufthildis Annot. a dicemus, diploma datum anno MCCLX, ex quo patet, jam tum locum illum Montem S. Lufthildis fuisse appellatum. Cæsarius gravis auctor, qui, ut ipsemet lib. 10, cap. 48 testatur, anno MCCXXII scribebat, meminit S. Lufthildis, quam ipse Luthildem vel Linthildem vocat, aræque illi in Hovenensi Nobilium Virginum instituti Cisterciensis juxta Tulpiacum cænobio, dedicatæ, et miraculi ab ea patrati. Ita ergo scribit lib 8, cap. 72. Recordor nunc Dominæ Gertrudis Abbatissæ de Hovene, quæ satis mirabiliter per visionem cujusdam sacræ Virginis, sicut ipsa mihi retulit, sanata est. Hæc cum pene per dimidium annum vehementi dolore oculorum cruciaretur, S. Lufthildem Virginem, cujus memoria in eodem cænobio celebris est, studuit invocare, meritis ejus sperans adjuvari. Quodam mane in lecto suo pene cæca jacens et vigilans, jam dictam Virginem in veste candida coram se stare conspexit; cujus oculos cum tam veste quam manu tersisset, continuo clare vidit, et omnis dolor, illa recedente, récessit. Sequenti vero capite ita scribit: In ejusdem sacræ Virginis, scilicet Luthildis altari, pro ornatu, imago gloriosæ Martyris, et Virginis Catharinæ lignea et sculpta decenter stare consuevit. itus fuit, inque muro ostium nunc obturatum quidem, sed oculis spectantium intra extraque turrim obvium, non levi conjectura indicat, præter rei gestæ veritatem, cum continuam atque indefessam Diva ipsius in cultu divino et oratione assiduitatem atque perseverantiam, tum ipsam Virginem nobilem ex eadem arce, ad quam pratum spectaret, oriundam.

4 Ali iz kojega je roda i prezimena potekla, kao i koje je godine i u koje vrijeme živjela te život zamijenila smrću, ne postoji nikakav trag ni u knjigama ni na nadgrobnom kamenu, što je doista žalosna činjenica da je svetica samim precima bila na brigu u ostalome, a u ovome zanemarena, jer nitko nije opisao njezino podrijetlo, dob, život ni smrt: ali je toliko sigurnije upisana u knjigu živih koliko se manje opisuje na zemlji: osim ako se možda u svetom mauzoleju ne čuva skriven u kamenu zapis ili urezan na mjedenoj pločici, ili u obližnjoj škrinji zapečaćenim pismima koja se, kako se pripovijeda, ondje čuvaju o raspodjeli milostinje, pa je nešto o pojedinim njezinim djelima, dobi, vremenu i smrti preneseno potomcima. Upravo bi to trebalo zatražiti od skrbnika a plemenitih Schalla: štoviše, i grob svetice trebalo bi s dužnom pobožnošću i poštovanjem otvoriti nadbiskupskom vlašću, u nazočnosti razboritih i pobožnih muževa, te brižno i s poštovanjem istražiti ima li štogod skriveno, kako bi samoj svetici bila očita njezina čast, a potomcima uspomena na pobožnost.

4 Verum quo stemmate et cognomine orta, quo item anno et tempore vixerit, vitamque cum morte commutarit, nullum extat vestigium nec in libris neque sepulchrali lapide, dolendo quidem facto, quod Diva ipsis majoribus in ceteris curæ fuit, in hoc neglecta sit; quod a nemine ejus prosapia, ætas, vita, mors discripta sit: sed tanto certius in albo viventium relata, quanto minus in terra describitur: nisi forte in sacro mausoleo vel scripta vel laminæ æreæ incisa saxo recondita teneatur, vel in arca vicina sigillatis litteris, quæ de distributione eleemosynarum, ut fertur, illic asservantur; de singulis illius gestis rebus, ætate, tempore atque obitu nonnihil ad posteros fuerit propagatum. Quod ipsum a tutoribus a Schallenorum Nobilium postulandum esset: quin et Divæ sepulchrum cum debita religione æc pietate reserandum auctoritate Archiepiscopali, præsentibus viris cordatis atque religiosis, et si quid forte lateret sollicite et reverenter investigandum, ut ipsi Divæ suus honos, et pietatis memoria posteris evidentius constaret.

5 Ipak se onomu tko brižno i risovskim, kako kažu, očima s pobožnom znatiželjom razgledava pojedinosti pružio jedan trag starine, neko novije zvono koje je na sebi nosilo ovakav dokaz starine. Natpis zvona glasi ovako:

5 Unum tamen antiquitatis vestigium diligenter et lynceis, quod aiunt, oculis singula religiosa curiositate perlustranti se obtulit, campana quædam recens, quæ vetustatis specimen præ se tulit hujusmodi. Inscriptio hæc est Campanæ:

Autor kornelije curtius.

Auctore cornelio curtio.

Postoji jedno selo nedaleko od grada Rheinbacha u Kölnskoj nadbiskupiji, koje se poput brijega uzdiže nešto više od ostale ravnice polja te je slavno po znamenitoj i mramornoj crkvi sv. Luhtilde (koju jedni zovu Luftildom, a drugi Leuftoldom), službenice i zaručnice Kristove, a naziva se Brdo Luhtildino, pučki Lüftelberg. U toj se crkvi nedaleko od samoga predvorja može vidjeti oltar s kipom svete Djevice Luhtilde, pred kojim je postavljena veoma prostrana škrinja za primanje žita kroz jedan otvor, koje na čast Kristove službenice siromasima prinose vjernici što se slijevaju odasvud iz cijeloga toga kraja, a trpe od kakve bolesti, osobito od gluhoće ušiju, glavobolje ili kakve druge tjelesne mane. Budući da oni iz pobožnosti i bogoljubnosti u svako doba, a osobito 22. siječnja, koji je dan posvećen svetoj zaručnici i Djevici Kristovoj, u velikim skupinama i povorkama pohađaju to mjesto.

Est pagus quidam non procul a Reimbachio diecesis Coloniensis oppido, qui adinstar montis reliqua campi planitie aliquanto editor, et templo insigni et marmoreo D. Leuchteldis, (quam Lufteldin, alii Leuftoldin vocant) famulæ et sponsæ Christi monimento celebris, Mons Lufteldis, vulgo Lufterberga, nuncupatur. In templo eodem non procul ab ipso vestibulo videre est aram cum statua D. Virginis Leuchteldis, qua coram capacissima est arca collocata, recipiendis per quoddam foramen frumentis, quæ in honorem famulæ Christi pauperibus offeruntur a confluentibus circumquaque ex omni illa regione fidelibus, qui aliquo morbo, præsertim surditatis aurium, dolore capitis, aut alio vitio corporis, laborant. Siquidem hi religionis et pietatis ergo quocumque tempore, maxime xi Kalendas Februarii, qui dies Divæ sponsæ, et Virgini Christi sacer, locum illum catervatim magno concursu et agmine frequentant.

2 Iza oltara, gotovo u samome središtu hrama, nalazi se grob uzdignut stopu i pol iznad ostaloga poda, odozgo pokriven čvrstim kamenom nalik na porfir ili sivoplavi mramor, tolike glatkoće da se može natjecati s ledom, sa svih strana skladno sastavljen, okružen svojim svijećama i svjetiljkama još od samoga pamćenja predaka; tako da i samo stanje stvari promatračima pruža sjajan dokaz nemalene svetosti i štovanja te sve ispunja divljenjem. mjesto boravka;

2 Post aram, templi ferme meditullio, sepulchrum sesquipedali altitudine reliquo pavimento sublimius, superne solido lapide quasi porphyretico, vel marmoreo coloris glauci, tanti laevoris ut cum glacie certare possit, tectum, undique eleganter compactum, suis candelis et lucernis stipatum jam inde ab ipsa usque majorum memoria; vel ut ipse status rei non exiguæ cujusdam sanctitatis et venerationis illustre specimen considerantibus præbeat, omnesque in admirationem rapiat. locus habita- tionis;

3 Uz groblje iste crkve može se također vidjeti prostrana livada ugodna pogleda, koja pripada obližnjemu dvorcu. Na njoj je jedan brežuljak odijeljen zidom od groblja, na kojemu se pripovijeda da je sveta službenica Kristova imala svoje boravište blizu crkve i svoje prebivalište, kako bi uvijek u blizini crkve slobodnije posvećivala vrijeme božanskim službama i njima prisustvovala. Jer iz samoga boravišta uzdignuti prijelaz u sam toranjb LEUCHTEL BINN ICH GNANDT, DER ALTER KLOCKEN IST MIR WOLBEKANT. SANCTA LEVCHTELDIS VIRGO ORA PRO NOBIS. ANNO DOMINI 1538.

3 Videre est itidem juxta ejusdem ecclesiæ cæmiterium pratum amplum prospectuque amœnum, ad arcem vicinam pertinens. In eo colliculus quidam muro a cæmiterio sejunctus, in quo Divam ancillam Christi domicilium ecclesiæ propinquum, et mansionem suam habuisse perhibent, ut semper proxima ecclesiæ divinis officiis liberius vacaret et adesset. Nam ab ipso domicilio sublimis in ipsam turrim transb LEVCHTEL BINN ICH GNANDT, DER ALTER KLOCKEN IST MIR WOLBEKANT. SANCTA LEVCHTELDIS VIRGO ORA PRO NOBIS. ANNO DOMINI MILLESIMO QVINGENTESIMO TRICESIMO OCTAVO.

Iz ovoga natpisa jasno je vidljivo da je staro zvono bilo istoga imena i posvećeno istoj svetoj Luhtildi, te da je bez sumnje bilo istrošeno starošću i raspuknuto prije nego što je izliveno ovo novo. Prošle su već gotovo tri godine otkako je drugdje jedno staro zvono, ne starošću nego obiješću ljudi, bilo oštećeno, a moglo je trajati još mnogo godina da je obijest prestala. Ono je bilo izliveno godine Gospodnje 1316. A isto je razbijeno i ponovno rođeno iz vlastite mjedi ove godine Gospodnje 1605. Kada se to oduzme i odbaci suvišno, a zadrže međugodine, dobiva se tristo godina manje jedanaest. Trajalo je dakle to zvono gotovo tristo godina, a trajalo bi i dulje da ga obijest nije uništila. Ako je pak ono Luhtildino zvono, uništeno starošću a ne obiješću, trajalo isto toliko godina, sveta se Luhtilda već prije tristo godina ubrajala među svete (jer još nije uvrštena u popis svetih,c što se pučki naziva kanonizacijom), štoviše i prije više godina, jer je zvono moglo trajati i više godina prije nego što ga je starost istrošila. Niti treba sumnjati da joj zvono nije bilo posvećeno odmah nakon smrti, nego neko vrijeme poslije, kada je putem božanskih objava, o kojima ćemo kasnije govoriti, poraslo uvjerenje o njezinoj svetosti.d Vođeni stoga nimalo beznačajnim dokazom, nagađamo da je ona prije četiristo ili petsto godina i živjela kao vjerna službenica Kristova, i sadašnji i prolazni život zamijenila vječnim.

Ex hac inscriptione liquido patet, veterem campanam fuisse ejusdem nominis, eidemque Divæ Luchteldi nuncupatam, quæ haud dubie vetustate consumpta atque contraita fuit, antequam hæc nova funderetur. Jam vero pene triennium, quod alibi vetus quædam campana, non vetustate quidam sed petulantia hominum, corrumperetur, quæ adhuc multos valitura per annos, si petulantia cessasset. Illa fusa erat anno Domini MCCCXVI. Ast eadem fracta est ære renata suo, hoc anno Domini MDCV. His subductis, et superfluis rejectis intermediis ante retentis, emergunt anni trecenti minus undecim. Valuit ergo hæc campana trecentis propemodum anni: valuisset diutius nisi petulantia perdidisset. Illa vero Leuchteldis campana, vetustate non petulantia perdita, si totidem annis valuit, Diva Leuchteldis ante trecentos annos inter Sanctas habita fuit; (necdum enim in Apotheosin relata est,c quod vulgo canonizari dicitur) imo ante annos plures, quia campana plures annos durare potuit antequam vetustate corrumperetur. Neque dubitandum, eidem non statim post obitum campanam consecratam esse, sed aliquanto post tempore, accedente majore opinione sanctitatis per oracula, de quibus postea dicemus.d Non levi ergo sane argumento ducti conjecturam facimus, illam ante quadringentos aut quingentos annos, et vixisse fidelem ancillam Christi, atque vitam præsentem atque caducam cum æterna commutasse.

6 Bila je dakle ova Luhtilda, kako uči zvono, ili Leuftilda, ili Luftoldis (kako je naziva njezin kor), plemenita rodom, a još plemenitija vjerom, sveta Djevica i vjerna službenica Kristova, noću i danju blizu i nadomak hrama, postojana u božanskim službama, veoma predana djelima milosrđa, dobrotvorna prema siromasima, krotiteljica svjetskih mamaca i svjetovnih strasti te svima jedinstven uzor kreposti i pobožnosti. Naime, jedna ploča obješena na visokom zidu u istoj crkvi na očigled svima, i kratkime bilješkama i slikama gotovo izbrisanim od starosti, spominje neke znamenite primjere kreposti i pobožnosti ove svete zaručnice i službenice Kristove, kao i čudesna čudesa kojima se potvrđuje da su u njoj zasjale nesvakidašnja snaga i milost njezina Zaručnika. Pripovijeda se ipak da je bilo više takvih ploča o njezinim pobožno i sveto izvršenim djelima, ali su propale zbog zuba vremena. Ona pak koja još postoji donosi otprilike ovo. podbada maćeha, te ju je i oštro korila i grdila što ne prestaje potajno uzeti kruh dijeliti siromasima.e Spomenik njezinih kreposti.

6 Fuit igitur hæc Leuchteldis, uti campana docet, vel Leufteldis, aut Luftoldis. (ut eam chorus suus vocat) nobilis genere, nobiliorque fide, Virgo sancta, et fidelis famula Christi, noctu diuque et templo vicina et propinqua, et in divinis officiis assidua, operibus AUCTORE CORNELIO CUBTIO.ribus misericordiæ admodum dedita, in pauperes benefica, mundi illicebrarum et secularium affectionum domitrix, et omnibus exemplum virtutis et pietatis singulare. Nam tabula quædam in eadem ecclesia in sublimi pariete suspensa in conspectu, et breviusculis e annotatiunculis, et picturis vetustate pene obliteratis, de hac sancta sponsa et famula Christi insignia quædam virtutis et pietatis exempla, nec non stupenda miracula, commemorat, quibus quod non vulgaris sponsi sui virtus et gratia eluxerunt comprobatur. Plures tamen hujusmodi tabulas de rebus ejus pie et sancte gestis fuisse, ac temporum injuria intercidisse, perhibent. Quæ vero adhuc extat hæc ferme refert.gante noverca, eamdem quoque acerbius increparet et objurgaret, quod subreptitium panem pauperibus impertiri non desisteret.e Virtutum ejus monumentum.

7 Ocu Djevice dogodilo se da je morao podijeliti njive s drugima: budući da je ta stvar bila rasadnik mnogih parnica i svađa, a više puta pokušana dioba nije uspijevala jer su čas jedni čas drugi prigovarali zbog nejednakosti, kako je vjerojatno, naposljetku je otac poveo Djevicu na konju sa sobom van. Nakon što su joj obje strane zajedničkim pristankom povjerile posao diobe zemljišta, ona, opremljena preslicom i vretenom koje je ponijela sa sobom na polje radi izbjegavanja dokolice (koja je poticaj svakoga zla), kamo god bi idući povukla nit i vreteno, ondje su se njive odmah razgraničivale pouzdanim međama. Spominje se da je to učinila ne jednom, nego više puta uz neka velika čudesa, kao i ovo. Kao što je naime, kad je nastala nimalo beznačajna parnica oko međa šumskoga pašnjaka, ona sama povukla svoju preslicu, te se kamo god bi stupila nogom iza njezinih stopa čudesno iskopao jarak (koji se još i danas posjećuje i naziva Jarak sv. Luhtilde), čime su uklonjene svađe i cijela parnica riješena. Uz hram živi osamljeno: Čudesno označava sporne međe njiva,

7 Patri Virginis forte fuerunt agri cum aliis dividendi: quæ res cum multarum litium et contentionum esset seminarium, sæpiusque tentata divisio non successisset, nunc his nunc illis inæqualitatem incusantibus, ut verisimile est; tandem pater Virginem equitem secum foras eduxit. Huic postquam utraque pars negotium dividendi ruris communi consensu commisisset, illa colo fusoque, quæ otii (quod omnis mali fomes est) vitandi gratia secum rus contulisset, instructa, quocumque progrediens, filum fusumque traxisset, illico agri certis limitibus disterminabantur. Quod non semel, sed aliquoties magnis cum quibusdam miraculis, uti etiam hoc fecisse memoratur. Quemadmodum enim cum de limitibus saltus lis non parvi momenti oborta esset, colum suum ipsa traxisse fertur, quaque pedem ferret post vestigia fossam (quæ etiamnum visitur, et Fossa S. Leuchtildis dicitur) erutam prodigiose: qua contentiones sublatæ, et lis tota composita.Juxta templum solitaria degit:Miraculose xgrorum controversos limiles signal,

8 Maćeha ove svete Djevice, službenice Kristove, kako one već običavaju zavidjeti djeci iz prijašnjega braka i opterećivati ih službama za kojima nitko ne teži, tako je i ova pastorku, dok je još bila u nježnoj dobi, postavila da tjera divlje guske (koje se mogu nazvati ždralovima, a neki ih zovu liskama i gnjurcima) s očevih usjeva. Kada je pak nesretnim slučajem usjevu bila nanesena golema šteta, bilo krivnjom ili bez krivnje, maćeha ju je kaznila okrutnim udarcima; to je nasilje i nepravdu Djevica podnijela strpljiva duha prema kršćanskoj blagosti. Maćeha je također, sebi slična, raznim klevetama opada pred ocem da je neznalica, lijena i beskorisna za obavljanje poslova, da ne tjera niti čuva ni divlje ni domaće guske, da potajno krade kruh i daje ga prosjacima, dodajući bez sumnje da je sklonija molitvi Bogu nego radu. Potkupljuje sluge i sluškinje da potajno kradu guske Djevici i kriomice ih predaju očevu slugi. Tako plemenita narav dobrih običava biti mrska i omražena pokvarenima. umire: maćeha je prezire,

8 Noverca hujus sanctæ Virginis famulæ Christi, ut illæ solent prioribus invidere liberis, et servitiis eos quæ nemo ambiat onerare, ita hæc privignam, cum adhuc teneriore esset ætate, silvestribus anseribus (quas grues appellare licet, nonnulli pyargas et fulicas vocant) a paternis segetibus abigendis præfecit. Cum vero forte fortuna ingens damnum segeti fuisset, vel culpa vel sine culpa, illatum, noverca illam diris mulctavit verberibus: quam Virgo violentiam atque injuriam patienti animo pro Christiana mansuetudine tulit. Noverca quoque sui similis variis apud parentem calumniis traducit, quod ignara, quod socors et inutilis rebus agendis, quod nec agrestes nec domesticos anseres arceat custodiatque, panem suffuretur donetque mendicantibus; addens haud dubie, quod ad orandum Deum, quam ad laborem propensior. Subornat famulos ac famulas, qui anseres clam Virgini surriperent et clanculum patris satellitei redderent. Sic ingenua indoles bonorum solet esse invisa et odiosa perversis.moritur:a noverca spernitur,

9 Što se nadalje jednom dogodilo? Ona je (kako je bila veoma darežljiva prema siromasima i nosila samilosno srce prema svim bijednicima), kad joj se pružila neka prilika, napunila svoje krilo kruhovima da podijeli obilniju milostinju. Evo, ususret joj dolazi strogi otac i pita što to nosi u krilu. Ona, obuzeta strahom, zastane; otac je zgrabi, možda da je dočeka batinama, te naposljetku pogleda u krilo, ali umjesto kruhova ugleda ugljen, velikim čudom njezine nevinosti. Budući da se zbog te očeve grubosti prestrašila, a maćeha ju je još pomnije motrila, niti se usuđivala niti mogla išta nabaviti za milostinju, a onaj najpobožniji osjećaj milosrđa u međuvremenu nije znao mirovati, pristupila je maćehi u pekarnici kad je već završila pečenje kruha, da zamoli samo jedan jedini kruh, ispruživši i raširivši krilo da primi isprošeni dar. Odmah je drski i pokvareni sluga lopaticom zagrabio žeravicu koja je slučajno preostala iz peći i sasuo je u djevojčino krilo. Premda ta stvar nije mogla dugo ostati skrivena ocu, čovjeku prilično okrutnu i nečovječnu, ipak je on bio toliko daleko od toga da osveti nepravdu nanesenu tako plemenitoj i pobožnoj kćeri da ju je, štoviše, dok ju je blista čudesima. njezina pobožnost prema siromasima, Božanskim čudom potvrđena; ZA NAS, AMEN. na razne načine ismijavana.

9 Quid porro aliquando accidit? Illa (ut erat in pauperes munificentissima, et pia erga miseros quosque gestans viscera) oblata quadam occasione sinum suum panibus replevit, eleemosynam erogatura largiorem. Ecce austerus pater fit obvius, quidnam sinu gestet rogans. Illa perculsa metu subsistit: pater correptam, excepturus forte verberibus, sinum tandem inspicit, sed carbones pro panibus magnae innocentiae miraculo videt. Cum vero hac parentis importunitate perterrita, et a noverca accuratius observata, nec auderet nec posset aliquid in eleemosynam acquirere, et pientissimus ille misericordiæ affectus interim conquiescere nesciret; novercam in pistrino adiit panificio jam perfunctam, unicum tantummodo panem rogatura, protenso expansoque impetratum exceptura sinu. Illico petulans et perversus satelles prunas forte residuas ex fornace battillo suscipiens, in puella sinum refudit. Quæ res, etsi patrem virum duriusculum et inhumanum diu latere non potuit, tantum tamen abfuit ut filiæ tam ingenuæ atque piæ injuriam ulcisceretur, ut etiam insti-miraculis claret.ejus pietas in pauperes,Miraculo divinitus probata;PRO NODIS, AMEN.varie irrisa.a Vocat Gelentus Notat. ad cap. 36, lib. 3 vitæ S. Engelberti, nobilissimam gentem Schalliorum a Bell. Sunt ii Domini in Flarsem et Monte S. Lufthildis. Erant et qui modo istius familiæ princeps est, et fratres ejus, admodum adolescentes et sub tutorum cura, cum hæc scripta est Vita. Ex his Joannes Adamus Societati nostrae dedit nomen, et in Orientis Indias profectus, gloriosis laboribus, quos pro animarum conversione susceperat, immortuus. Senior qui nunc rerum potitur, de B. Lufthilde interrogatus, negavit sibi, præter ea quæ hic narrantur, quidquam esse compertum. Extat in archivo S. Mariæ ad gradus Coloniæ diploma datum Bonnæ vnu Id. Septembr. MCCLX, cujus hoc est exordium: Venerabilibus viris et discretis F. Dei gratia Præposito, Decano, totique Capitulo Ecclesiæ S. Mariæ ad Gradus in Colonia, Wilhelmus Comes et Ricarda Comitissa Juliacensis salutem et omne bonum. Cum Wilhelmus de Monte S. Luftheldis, Miles noster fidelis, Advocatiam de Blasene etc. Idem Wilhelmus sequenti diplomate vocatur Wilhelmus Miles de Eddinghoven.Domini Montis S. Lufthildis.b Id est, Leuchteldis vocor, nomen veteris campanæ mibi notum.c Quod quidem nunc ex certis monumentis probari possit.d. Solidius fortassis ætatem Sanctæ, aut certe venerationis antiquitatem probaret excitato diplomate ante annos 382 dato, et Cæsario. e Ilas infra e Germanico sermone reddemus.VERSUS GERMANICI TABULÆ.De qua num. VI subscripti, hanc conficiunt sententiam.In 1 parte tabulæ: Hic equitans comitatur parentem ad fundos cum aliis dividendos. Hic divisionem facit fundorum magno cum miraculo. Anseres silvestres ejus parentis segetes aut siliginem depascunt, et verberibus mulctatur a noverca. Hic noverca eam accusat apud parentem. Servi et ancillæ ei anseres suffurantur et famulo reddunt. In 2 parte tabulæ: Hic progreditur cum sinu panibus referto; qui, parente eos spectare volente, convertuntur in carbones.. Hic novercam rogat panem, at servus in sinum ejus carbones effundit. Parens eam verbis perstringit, quod egenis panem elargiretur. Hic moritur sancta Virgo S. Luftheldis. Hic insepulta prostat, virum liberat a dæmone.

a Gelenius u Notat. ad cap. 36, lib. 3 vitæ S. Engelberti naziva ga najplemenitijim rodom Schall von Bell. Oni su gospodari u Flerzheimu i na Brdu sv. Luhtilde. I onaj koji je sada poglavar te obitelji i njegova braća bili su još sasvim mladići i pod skrbi skrbnika kada je napisan ovaj životopis. Od njih je Ivan Adam stupio u našu Družbu i, otišavši u Istočnu Indiju, preminuo u slavnim naporima koje je poduzeo za obraćenje duša. Stariji, koji sada upravlja dobrima, upitan o bl. Luhtildi, izjavio je da mu osim onoga što se ovdje pripovijeda nije ništa poznato. U arhivu crkve sv. Marije ad Gradus u Kölnu postoji povelja izdana u Bonnu 6. rujna 1260., čiji je početak ovaj: „Časnim i razboritim muževima F., milošću Božjom prepozitu, dekanu i cijelomu kaptolu crkve sv. Marije ad Gradus u Kölnu, grof Vilim i grofica Rikarda od Jülicha pozdrav i svako dobro. Budući da je Vilim s Brda sv. Luhtilde, naš vjerni vitez, odvjetništvo u Bliesheimu” itd. Isti se Vilim u sljedećoj povelji naziva vitez Vilim iz Eddinghovena. Gospodari Brda sv. Luhtilde.
b To jest: Luhtilda se zovem, ime staroga zvona dobro mi je poznato.
c Što bi se doduše sada moglo dokazati iz pouzdanih spomenika.
d Čvršće bi možda dob svetice, ili barem starinu štovanja, dokazala spomenuta povelja izdana prije 382 godine i Cezarije.
e Njih ćemo dolje prevesti s njemačkoga jezika. NJEMAČKI STIHOVI S PLOČE. Koji su zapisani pod brojem VI., daju ovaj smisao. Na 1. dijelu ploče: Ovdje jašući prati oca na diobu zemljišta s drugima. Ovdje obavlja diobu zemljišta uz veliko čudo. Divlje guske pasu usjeve ili raž njezina oca, a maćeha je kažnjava batinama. Ovdje je maćeha optužuje kod oca. Sluge i sluškinje kradu joj guske i predaju ih slugi. Na 2. dijelu ploče: Ovdje ide s krilom punim kruhova; koji se, kad ih otac želi pogledati, pretvaraju u ugljen. Ovdje moli maćehu za kruh, a sluga joj u krilo sipa ugljen. Otac je kori riječima jer je siromasima dijelila kruh. Ovdje umire sveta Djevica sv. Luhtilda. Ovdje leži još nepokopana i oslobađa čovjeka od zloduha.

Na 3. dijelu ploče: Opsjednute žene i muškarce vraća u zdravlje. Ovdje je mnogi zazivaju.

In 3 parte tabulæ: Feminas et viros obsessos sanitati restituit. Hic invocatur a compluribus.

Bolesnika donose na njezin grob. Ovdje je posjećuju hromi i slijepi. Ovdje hromomu vraća zdravlje i snagu.

Ægrum ad ejus sepulchrum deportant. Hic eam claudi et cæci invisunt. Hic claudo sanitatem et vires reddit.

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

Svezak III Kalendar godine