Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · Svezak III

Dodatak uz 22. siječnja

AD XXII JANUARII

Sadržaj (3)
  1. O bl. Lufthildi djevici
  2. U lüftelbergu u kölnskoj nadbiskupiji.
  3. Autor kornelije curtius.

BILJ. 1. Str. 1, stup. 2, prije Waltera iz Bierbeeka dodaj: Sv. Lufthilda djevica na području Kölna.

O SV. VINCENTU MUČENIKU.

BILJ. 2. Str. 26, stup. 2, br. 2, redak 11, nakon „njegovih čuvati”, dodaj: Neke se relikvije sv. Vincenta čuvaju u Brindisiju, kako je očito iz popisa priloženoga vlastitim oficijima te Crkve.

BILJ. 3. Str. 27, nakon povijesti prijenosa sv. Vincenta, dodaj:

RELIKVIJE SV. VINCENTA U PRAGU.

I u Mainz, metropolu Prve Germanije, nekoć su bile donesene relikvije sv. Vincenta: odatle su prenesene u Češku, kako je očito iz rukopisnoga Martyrologio Ecclesiæ Pragensis, gdje se 22. siječnja nalazi ovo: „U Španjolskoj kod grada Valencije pod Dacijanom, namjesnikom Španjolskih zemalja, sv. Vincenta đakona i mučenika, čiji je plemeniti trijumf muke znameniti pjesnik Prudencije opisao blistavim stihovima. Također sv. Augustin u jednom govoru preporučuje kolikom čašću pohvale valja dočekati slavljenje istoga mučenika.” Njegovu je glavu preblagi vladar Karlo IV., rimski car vazda uzvišeni i kralj Češke, ishodivši je u samostanu sv. Albana u Mainzu i uresivši je zlatom i srebrom, darovao Praškoj crkvi.

Je li koji dio svete glave ostavljen u Mainzu, nije lako razabrati iz djela Moguntiaca našega Nikole Serarija; jer u lib. 1, cap. 17 piše ovako: „Peti su ures relikvije svetaca, kojih je nekoć bilo i sada ih ima nemalo: o njima govori 35. i 59. čitanje sv. Aureja. Ali od onih koje su mi poznate po viđenju ili čuvenju, ove su kao najvažnije... IV. Glava sv. Vincenta levita i mučenika španjolskoga, koju je ovamo prenio Karlo Veliki.”

O SV. ANASTAZIJU MUČENIKU.

Str. 38, stup. 1, br. 16, pretposljednji redak, nakon „regija 2, crkva 12”, dodaj: Da je glavu zatim car Henrik IV. prenio u Harzburg (što je bila utvrda smještena nedaleko od Goslara, o kojoj smo govorili 28. siječnja kad smo raspravljali o sv. Speu, br. 2), svjedoči Lambert iz Hersfelda pod god. 1072. pišući ovako: „Kralj je pošao u Aachen, ondje uzeo sv. Spea ispovjedaoca, ruku pravednoga Šimuna koji se spominje u Evanđelju, glavu Anastazija monaha i mučenika te relikvije drugih svetaca i prenio ih u Harzburg.” Ali dvije godine poslije, kad su susjedni Sasi razorili Harzburg zbog drskosti posade, kako prenosi isti autor, relikvije svetaca koje su bile izvađene iz razbijenih oltara i iskopana tijela pokojnika pravodobno je pridošli opat iz obližnjega samostana istrgnuo razjarenu puku i s čašću prenio u svoj samostan. Da se i u Brindisiju čuvaju neke relikvije sv. Anastazija monaha mučenika, očito je iz popisa koji je tiskan u Rimu godine 1583. zajedno s vlastitim oficijima te Crkve, odobrenima vlašću Grgura XIII.

O bl. Lufthildi djevici

U lüftelbergu u kölnskoj nadbiskupiji.

Slavna je već mnogo stoljeća unatrag na lijevorajnskom području Ubija i susjednom području Jülicha i Neuenahra uspomena na sv. Lufthildu, i takva da jasnoćom svetosti odgovara etimologiji imena. Naime, Lufthildis, ili kako drugi pišu Luchthildis, znači zračnu, odnosno svijetlu i slavnu junakinju. Jer „Loft” ili „Locht” Nijemcima znači zrak; „lucht” zrak ili svjetlost; a „held” junaka.

2 Mjesto u kojemu je i živjela i u kojemu se štuje dobilo je po njoj ime te se naziva Lüftelberg, to jest Brdo Lufthildino; katkad ga mještani zovu samo Berg, ili Brdo. Spominje ga slavni muž Egidije Gelenius uz životopis sv. Engelberta u Notat. ad cap. 36, lib. 3. To je selo između gradića Rheinbacha i Meckenheima, blizu ruševina (kako nas je poučio naš Ivan Gamans, od kojega smo primili ove podatke o bl. Lufthildi) staroga vodovoda koji je odande iz Triera najduljim zavojem preko planinskih hrptova te preko dolina i rijeka na lučnim potpornjima izgradio M. Vipsanije Agripa sve do Kölna, kako iz kamena pronađenoga nedaleko od Marmagena uz rijeku Urft nagađa naš Brower u Annalium Trevir. Proparasceve.

3 U tome se selu posjećuje znamenit hram posvećen bl. Lufthildi na uzvišenu mjestu, koji nadaleko blista nad okolnom ravnicom. Ovamo se iz pobožnosti slijevaju veoma mnogi i iz dalekih krajeva. Radi uvećanja te pobožnosti i štovanja prema presvetoj Djevici, kölnski nadbiskup Ferdinand Bavarski godine 1623. iskopao je njezino tijelo i pohranio ga u uzvišenijoj grobnici: u to se vrijeme cijelim hramom proširio neki izvanredan miomiris neobična mirisa koji je okrijepio nosnice i duše prisutnih, kako svjedoči župnik toga mjesta, koji je i sam sudjelovao u tako svetom djelu.

4 Spomen toga uzdignuća ili uzvišenja slavi se 11. lipnja, s ništa manjom svečanošću nego sam rođendan Djevice 22. siječnja. Nije poznato je li ona svečanim sudom Crkve uvrštena u popis nebesnika. Vjerojatno je da su revnost i pobožnost naroda prema njoj bili odobreni vlašću vrhovnih svećenika ili apostolskih nuncija koje su oni poslali u te krajeve, premda su pisani spomenici ili izgubljeni ili skriveni. Njezinim se zagovorom osobito ublažavaju bolovi ušiju i glave.

5 Na oltaru istoga hrama posjećuje se kip od jelova drva, urešen zlatom i srebrom, koji prikazuje glavu i prsa svete Djevice, dar istoga izbornoga kneza Ferdinanda: je li u njemu zatvorena glava Djevice, ne znamo. Životopis sv. Lufthilde, koji je oko godine 1608. napisao Kornelije Curtius,

Životopis, kanonik zborne crkve samostana sv. Krizanta i Darije u Eifelu i dekan kršćanstva u Zülpichu, odnosno Tolbiacu, priopćio nam je najljubazniji muž Hubert Fabricius, župnik u Meckenheimu. doba,

6 U kojem je dobu živjela sv. Lufthilda, nije poznato. Da se prije više stoljeća smatrala u popisu nebesnika, autor dolje dokazuje ovim razlogom: što joj je bilo posvećeno prastaro zvono. Navest ćemo dolje, kad budemo govorili o gospodarima Lüftelberga, odnosno Brda sv. Lufthilde, bilj. a, povelju izdanu godine 1260., iz koje je očito da se već tada to mjesto nazivalo Brdom sv. Lufthilde. Ozbiljni pisac Cezarije, koji je, kako sam svjedoči u lib. 10, cap. 48, pisao godine 1222., spominje sv. Lufthildu, koju sam naziva Luthildom ili Linthildom, oltar posvećen njoj u cistercitskom samostanu plemenitih djevica u Hovenu pokraj Zülpicha, te čudo koje je ona učinila. Ovako dakle piše u lib. 8, cap. 72: „Sjećam se sada gospođe Gertrude, opatice iz Hovena, koja je na prilično čudesan način po viđenju neke svete Djevice, kako mi je sama ispričala, bila izliječena. Budući da se gotovo pola godine mučila žestokim bolom očiju, nastojala je zazivati sv. Lufthildu Djevicu, čija je uspomena slavna u tome samostanu, nadajući se da će joj njezine zasluge pomoći. Jednoga jutra, ležeći budna u svojoj postelji gotovo slijepa, ugledala je pred sobom već spomenutu Djevicu u bijeloj haljini; kad joj je ona obrisala oči kako haljinom tako i rukom, odmah je jasno progledala, a sva je bol, dok je ona odlazila, nestala.” U sljedećem pak poglavlju ovako piše: „Na oltaru iste svete Djevice, naime Luthilde, za ukras običava dolično stajati drveni i izrezbareni kip slavne mučenice i djevice Katarine.” bio prijelaz, a vrata u zidu, sada doduše zazidana, ali vidljiva očima promatrača iznutra i izvana tornja, ne beznačajnim nagađanjem ukazuju, osim na istinitost događaja, kako na neprekidnu i neumornu postojanost i ustrajnost same svetice u božanskom bogoslužju i molitvi, tako i na to da je sama plemenita Djevica potjecala iz iste utvrde kojoj je pripadala livada.

4 Ali iz kojega je roda i prezimena potekla, kao i koje je godine i u koje vrijeme živjela te život zamijenila smrću, ne postoji nikakav trag ni u knjigama ni na nadgrobnom kamenu, što je doista žalosna činjenica da je svetica samim precima bila na brigu u ostalome, a u ovome zanemarena, jer nitko nije opisao njezino podrijetlo, dob, život ni smrt: ali je toliko sigurnije upisana u knjigu živih koliko se manje opisuje na zemlji: osim ako se možda u svetom mauzoleju ne čuva skriven u kamenu zapis ili urezan na mjedenoj pločici, ili u obližnjoj škrinji zapečaćenim pismima koja se, kako se pripovijeda, ondje čuvaju o raspodjeli milostinje, pa je nešto o pojedinim njezinim djelima, dobi, vremenu i smrti preneseno potomcima. Upravo bi to trebalo zatražiti od skrbnika a plemenitih Schalla: štoviše, i grob svetice trebalo bi s dužnom pobožnošću i poštovanjem otvoriti nadbiskupskom vlašću, u nazočnosti razboritih i pobožnih muževa, te brižno i s poštovanjem istražiti ima li štogod skriveno, kako bi samoj svetici bila očita njezina čast, a potomcima uspomena na pobožnost.

5 Ipak se onomu tko brižno i risovskim, kako kažu, očima s pobožnom znatiželjom razgledava pojedinosti pružio jedan trag starine, neko novije zvono koje je na sebi nosilo ovakav dokaz starine. Natpis zvona glasi ovako:

Autor kornelije curtius.

Postoji jedno selo nedaleko od grada Rheinbacha u Kölnskoj nadbiskupiji, koje se poput brijega uzdiže nešto više od ostale ravnice polja te je slavno po znamenitoj i mramornoj crkvi sv. Luhtilde (koju jedni zovu Luftildom, a drugi Leuftoldom), službenice i zaručnice Kristove, a naziva se Brdo Luhtildino, pučki Lüftelberg. U toj se crkvi nedaleko od samoga predvorja može vidjeti oltar s kipom svete Djevice Luhtilde, pred kojim je postavljena veoma prostrana škrinja za primanje žita kroz jedan otvor, koje na čast Kristove službenice siromasima prinose vjernici što se slijevaju odasvud iz cijeloga toga kraja, a trpe od kakve bolesti, osobito od gluhoće ušiju, glavobolje ili kakve druge tjelesne mane. Budući da oni iz pobožnosti i bogoljubnosti u svako doba, a osobito 22. siječnja, koji je dan posvećen svetoj zaručnici i Djevici Kristovoj, u velikim skupinama i povorkama pohađaju to mjesto.

2 Iza oltara, gotovo u samome središtu hrama, nalazi se grob uzdignut stopu i pol iznad ostaloga poda, odozgo pokriven čvrstim kamenom nalik na porfir ili sivoplavi mramor, tolike glatkoće da se može natjecati s ledom, sa svih strana skladno sastavljen, okružen svojim svijećama i svjetiljkama još od samoga pamćenja predaka; tako da i samo stanje stvari promatračima pruža sjajan dokaz nemalene svetosti i štovanja te sve ispunja divljenjem. mjesto boravka;

3 Uz groblje iste crkve može se također vidjeti prostrana livada ugodna pogleda, koja pripada obližnjemu dvorcu. Na njoj je jedan brežuljak odijeljen zidom od groblja, na kojemu se pripovijeda da je sveta službenica Kristova imala svoje boravište blizu crkve i svoje prebivalište, kako bi uvijek u blizini crkve slobodnije posvećivala vrijeme božanskim službama i njima prisustvovala. Jer iz samoga boravišta uzdignuti prijelaz u sam toranjb LEUCHTEL BINN ICH GNANDT, DER ALTER KLOCKEN IST MIR WOLBEKANT. SANCTA LEVCHTELDIS VIRGO ORA PRO NOBIS. ANNO DOMINI 1538.

Iz ovoga natpisa jasno je vidljivo da je staro zvono bilo istoga imena i posvećeno istoj svetoj Luhtildi, te da je bez sumnje bilo istrošeno starošću i raspuknuto prije nego što je izliveno ovo novo. Prošle su već gotovo tri godine otkako je drugdje jedno staro zvono, ne starošću nego obiješću ljudi, bilo oštećeno, a moglo je trajati još mnogo godina da je obijest prestala. Ono je bilo izliveno godine Gospodnje 1316. A isto je razbijeno i ponovno rođeno iz vlastite mjedi ove godine Gospodnje 1605. Kada se to oduzme i odbaci suvišno, a zadrže međugodine, dobiva se tristo godina manje jedanaest. Trajalo je dakle to zvono gotovo tristo godina, a trajalo bi i dulje da ga obijest nije uništila. Ako je pak ono Luhtildino zvono, uništeno starošću a ne obiješću, trajalo isto toliko godina, sveta se Luhtilda već prije tristo godina ubrajala među svete (jer još nije uvrštena u popis svetih,c što se pučki naziva kanonizacijom), štoviše i prije više godina, jer je zvono moglo trajati i više godina prije nego što ga je starost istrošila. Niti treba sumnjati da joj zvono nije bilo posvećeno odmah nakon smrti, nego neko vrijeme poslije, kada je putem božanskih objava, o kojima ćemo kasnije govoriti, poraslo uvjerenje o njezinoj svetosti.d Vođeni stoga nimalo beznačajnim dokazom, nagađamo da je ona prije četiristo ili petsto godina i živjela kao vjerna službenica Kristova, i sadašnji i prolazni život zamijenila vječnim.

6 Bila je dakle ova Luhtilda, kako uči zvono, ili Leuftilda, ili Luftoldis (kako je naziva njezin kor), plemenita rodom, a još plemenitija vjerom, sveta Djevica i vjerna službenica Kristova, noću i danju blizu i nadomak hrama, postojana u božanskim službama, veoma predana djelima milosrđa, dobrotvorna prema siromasima, krotiteljica svjetskih mamaca i svjetovnih strasti te svima jedinstven uzor kreposti i pobožnosti. Naime, jedna ploča obješena na visokom zidu u istoj crkvi na očigled svima, i kratkime bilješkama i slikama gotovo izbrisanim od starosti, spominje neke znamenite primjere kreposti i pobožnosti ove svete zaručnice i službenice Kristove, kao i čudesna čudesa kojima se potvrđuje da su u njoj zasjale nesvakidašnja snaga i milost njezina Zaručnika. Pripovijeda se ipak da je bilo više takvih ploča o njezinim pobožno i sveto izvršenim djelima, ali su propale zbog zuba vremena. Ona pak koja još postoji donosi otprilike ovo. podbada maćeha, te ju je i oštro korila i grdila što ne prestaje potajno uzeti kruh dijeliti siromasima.e Spomenik njezinih kreposti.

7 Ocu Djevice dogodilo se da je morao podijeliti njive s drugima: budući da je ta stvar bila rasadnik mnogih parnica i svađa, a više puta pokušana dioba nije uspijevala jer su čas jedni čas drugi prigovarali zbog nejednakosti, kako je vjerojatno, naposljetku je otac poveo Djevicu na konju sa sobom van. Nakon što su joj obje strane zajedničkim pristankom povjerile posao diobe zemljišta, ona, opremljena preslicom i vretenom koje je ponijela sa sobom na polje radi izbjegavanja dokolice (koja je poticaj svakoga zla), kamo god bi idući povukla nit i vreteno, ondje su se njive odmah razgraničivale pouzdanim međama. Spominje se da je to učinila ne jednom, nego više puta uz neka velika čudesa, kao i ovo. Kao što je naime, kad je nastala nimalo beznačajna parnica oko međa šumskoga pašnjaka, ona sama povukla svoju preslicu, te se kamo god bi stupila nogom iza njezinih stopa čudesno iskopao jarak (koji se još i danas posjećuje i naziva Jarak sv. Luhtilde), čime su uklonjene svađe i cijela parnica riješena. Uz hram živi osamljeno: Čudesno označava sporne međe njiva,

8 Maćeha ove svete Djevice, službenice Kristove, kako one već običavaju zavidjeti djeci iz prijašnjega braka i opterećivati ih službama za kojima nitko ne teži, tako je i ova pastorku, dok je još bila u nježnoj dobi, postavila da tjera divlje guske (koje se mogu nazvati ždralovima, a neki ih zovu liskama i gnjurcima) s očevih usjeva. Kada je pak nesretnim slučajem usjevu bila nanesena golema šteta, bilo krivnjom ili bez krivnje, maćeha ju je kaznila okrutnim udarcima; to je nasilje i nepravdu Djevica podnijela strpljiva duha prema kršćanskoj blagosti. Maćeha je također, sebi slična, raznim klevetama opada pred ocem da je neznalica, lijena i beskorisna za obavljanje poslova, da ne tjera niti čuva ni divlje ni domaće guske, da potajno krade kruh i daje ga prosjacima, dodajući bez sumnje da je sklonija molitvi Bogu nego radu. Potkupljuje sluge i sluškinje da potajno kradu guske Djevici i kriomice ih predaju očevu slugi. Tako plemenita narav dobrih običava biti mrska i omražena pokvarenima. umire: maćeha je prezire,

9 Što se nadalje jednom dogodilo? Ona je (kako je bila veoma darežljiva prema siromasima i nosila samilosno srce prema svim bijednicima), kad joj se pružila neka prilika, napunila svoje krilo kruhovima da podijeli obilniju milostinju. Evo, ususret joj dolazi strogi otac i pita što to nosi u krilu. Ona, obuzeta strahom, zastane; otac je zgrabi, možda da je dočeka batinama, te naposljetku pogleda u krilo, ali umjesto kruhova ugleda ugljen, velikim čudom njezine nevinosti. Budući da se zbog te očeve grubosti prestrašila, a maćeha ju je još pomnije motrila, niti se usuđivala niti mogla išta nabaviti za milostinju, a onaj najpobožniji osjećaj milosrđa u međuvremenu nije znao mirovati, pristupila je maćehi u pekarnici kad je već završila pečenje kruha, da zamoli samo jedan jedini kruh, ispruživši i raširivši krilo da primi isprošeni dar. Odmah je drski i pokvareni sluga lopaticom zagrabio žeravicu koja je slučajno preostala iz peći i sasuo je u djevojčino krilo. Premda ta stvar nije mogla dugo ostati skrivena ocu, čovjeku prilično okrutnu i nečovječnu, ipak je on bio toliko daleko od toga da osveti nepravdu nanesenu tako plemenitoj i pobožnoj kćeri da ju je, štoviše, dok ju je blista čudesima. njezina pobožnost prema siromasima, Božanskim čudom potvrđena; ZA NAS, AMEN. na razne načine ismijavana.

a Gelenius u Notat. ad cap. 36, lib. 3 vitæ S. Engelberti naziva ga najplemenitijim rodom Schall von Bell. Oni su gospodari u Flerzheimu i na Brdu sv. Luhtilde. I onaj koji je sada poglavar te obitelji i njegova braća bili su još sasvim mladići i pod skrbi skrbnika kada je napisan ovaj životopis. Od njih je Ivan Adam stupio u našu Družbu i, otišavši u Istočnu Indiju, preminuo u slavnim naporima koje je poduzeo za obraćenje duša. Stariji, koji sada upravlja dobrima, upitan o bl. Luhtildi, izjavio je da mu osim onoga što se ovdje pripovijeda nije ništa poznato. U arhivu crkve sv. Marije ad Gradus u Kölnu postoji povelja izdana u Bonnu 6. rujna 1260., čiji je početak ovaj: „Časnim i razboritim muževima F., milošću Božjom prepozitu, dekanu i cijelomu kaptolu crkve sv. Marije ad Gradus u Kölnu, grof Vilim i grofica Rikarda od Jülicha pozdrav i svako dobro. Budući da je Vilim s Brda sv. Luhtilde, naš vjerni vitez, odvjetništvo u Bliesheimu” itd. Isti se Vilim u sljedećoj povelji naziva vitez Vilim iz Eddinghovena. Gospodari Brda sv. Luhtilde.
b To jest: Luhtilda se zovem, ime staroga zvona dobro mi je poznato.
c Što bi se doduše sada moglo dokazati iz pouzdanih spomenika.
d Čvršće bi možda dob svetice, ili barem starinu štovanja, dokazala spomenuta povelja izdana prije 382 godine i Cezarije.
e Njih ćemo dolje prevesti s njemačkoga jezika. NJEMAČKI STIHOVI S PLOČE. Koji su zapisani pod brojem VI., daju ovaj smisao. Na 1. dijelu ploče: Ovdje jašući prati oca na diobu zemljišta s drugima. Ovdje obavlja diobu zemljišta uz veliko čudo. Divlje guske pasu usjeve ili raž njezina oca, a maćeha je kažnjava batinama. Ovdje je maćeha optužuje kod oca. Sluge i sluškinje kradu joj guske i predaju ih slugi. Na 2. dijelu ploče: Ovdje ide s krilom punim kruhova; koji se, kad ih otac želi pogledati, pretvaraju u ugljen. Ovdje moli maćehu za kruh, a sluga joj u krilo sipa ugljen. Otac je kori riječima jer je siromasima dijelila kruh. Ovdje umire sveta Djevica sv. Luhtilda. Ovdje leži još nepokopana i oslobađa čovjeka od zloduha.

Na 3. dijelu ploče: Opsjednute žene i muškarce vraća u zdravlje. Ovdje je mnogi zazivaju.

Bolesnika donose na njezin grob. Ovdje je posjećuju hromi i slijepi. Ovdje hromomu vraća zdravlje i snagu.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

Svezak III Kalendar godine