Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · Svezak II

Dobronamjernom čitatelju

BENIGNO LECTORI

Ono što sam objasnio u općem Predgovoru OPATU LIÈGEŠKOME prije prvoga sveska, ovdje ne ponavljam: molim te, Čitatelju, da to pogledaš ako ti je toliko stalo da razumiješ moju namjeru u uljepšavanju ovoga djela, ili barem da ova razmatranja o Svecima ne obilježavaš cenzorskom strogošću prije nego što pročitajući prođeš kroz ono što je ondje izložen kao razlog svega.

Quæ in Præfatione generali ad ABBATEM LÆTIENSEM ante priorem tomum explicavi, hic non repeto: ea ut consulas, Lector, si tanti est tibi consilium in hocce ad ornando opere meum intelligere, rogo; aut saltem commentationes has de Sanctis prius ne censoria severitate notes, quam quæ isthic omnium exposita ratio est, perlegas.

Jer prvo, tvrdim da ono što se ovdje predaje nije takve naravi da bi imalo autoritet i težinu kakvu imaju ono što je potvrđeno presvetim sudom Crkve: premda smatram da ništa nisam rekao ni napisao što ne bi bilo u skladu s odredbama i voljom te iste Najsvetije Majke Crkve, ili ako je što nepromišljenomu i izletjelo za što bi se moglo na bilo koji način smatrati da se protivi zakonima Vrhovnih Svećenika ili odlukama Koncila, to ja sam dragovoljno odričem, osuđujem, odbacujem i u potpunosti zabacujem. Ponajprije sam brižno pazio da ne pripovijedam čudesa, proročanstva i očitovanja tajni nikoga za koga se ne čini da je po zajedničkom slaganju Crkve, ili po nepamtljivom tijeku vremena, ili po spisima Otaca i svetih muževa, ili po znanju i trpljenju najduljega vremena Apostolske Stolice ili Ordinarija, zadobio štovanje i čašćenje: onima kojima nisam smatrao da su nebeske počasti već odavno dodijeljene, ili pobožnim slaganje naroda, uz popustljivost crkvenih Poglavara, unaprijed dodijeljene, njihova djela, čak i ako su ih drugi predali pismu, nisam objavio, ili im zasigurno nisam dao naziv Blaženika ili Svetaca, koji označava najpotpunije dostojanstvo. Jasno pak i iskreno svjedočim da želim da se sve što sam ovdje napisao i objavio drži samo na onom mjestu na kojem je LJUDSKA POVIJEST, kojoj treba iskazati onoliko povjerenja koliko zaslužuju pojedini autori od kojih sam preuzeo. Ako pak pripovijedam što sam opazio ili vidio, a nije potvrđeno drugim svjedočanstvom, želio bih da se to primi kao predano od čovjeka koji sam, prema načinu ljudske slabosti i zbog vlastite nemoći duha i suda, podložan pogrešci, ali koji je ipak i mnogo truda i vremena uložio u raspravljanje o onome što predaje, i radije bi tisuću puta umro nego da svjesno ikoga prevari.

Nam primum, quæ hic traduntur, non esse ea ejusmodi contendo, ut auctoritatem obtineant ac pondus, quod illa habent quæ sunt Ecclesiæ sacrosancto judicio comprobata: licet nihil a me dictum scriptumve existimem, quod non ejusdem Sanctissimæ Matris Ecclesiæ sit Decretis ac voluntati consentaneum: aut si quidquam imprudenti excidit, quod Summorum Pontificum legibus, aut Conciliorum scitis censeri possit ullo modo repugnare, id ipse ultro abdico, damno, respuo, ac repudio funditus. Nominatim vero ne ulla cujusquam, qui non videatur per communem Ecclesiæ consensum, vel immemorabilem temporis cursum, aut per Patrum virorumque sanctorum scripta, vel longissimi temporis scientia ac tolerantia Sedis Apostolicæ, vel Ordinarii, cultum venerationemque obtinuisse, miracula, vaticinia, arcanorum manifestationes, narrarem, sedulo cavi: quibus celestes jam olim honores decretos, aut pio populorum consensu, conniventibus Christianæ religionis Antistitibus, prærogatos, non putavi; eorum vel res gestas, etsi ab aliis traditas litteris, non edidi, vel iis certe Beatorum aut Sanctorum, dignitatis plenissimam, appellationem non tribui. Plane vero et ingenue testificor, cupere me ut universa quæ scripsi hic et edidi, eo solum loco habeantur, quo HISTORIA HUMANA, cui tantum esse fidei debeat, quantum singuli merentur, a quibus accepi, auctores. Si quid a me observatum, aut spectatum narro, nec alio firmatum testimonio; id sic accipi velim, ut ab homine traditum, qui errori sim, pro imbecillitatis humanæ modo, propriaque ingenii et judicii infirmitate, obnoxius; qui tamen et multum operæ ac temporis in iis, quæ trado, discutiendis posuerim, et mori millies malim, quam ut sciens quemquam fallam.

Ovo sam pak i drugo jasnije izložio u onom Predgovoru. Ovdje sam te samo htio zamoliti, Čitatelju, da se ne ustručavaš zaviriti u ono što sam ondje napisao. Razumjet ćeš kojom sam prilikom, kojim autoritetom Predaka, čije sam slijedio primjere, pristupio sastavljanju ovoga djela: zašto je to nekoć poduzeo naš HERIBERT ROSWEYD, nakon Surija i Lipomana, kakav je nacrt cijeloga djela skicirao, što je u tu svrhu nagomilao od starih spomenika, koja je djela u međuvremenu napisao i objavio, o čemu je drugomu razmišljao, uz trajnoga poticatelja i pokretača, najsvetijega Arhimandrita liègeških monaha ANTUNA WINGNIJA: zatim što ja imam na umu, u kojoj mjeri stupam Rosweydeovim stopama, u kakvu veličinu nastojim uzdići djelo čiji je nacrt tada odobrio isti, dok je bio živ, najmudriji WINGNIUS, kao i drugi najugledniji muževi.

Hæc autem aliaque luculentius in ea Præfatione explicavi. Hic solum rogare te volui, Lector, ut quæ isthic scripsi, inspicere ne dedigneris. Intelliges qua occasione, qua Majorum auctoritate, quorum secutus exempla, ad hæc elucubranda accesserim: quamobrem hæc olim HERIBENTUS ROSWEYDUS noster, post Surium ac Lipomanum, sit aggressus; qualem universi operis formam adumbrarit; quid in eam rem coacervarit veterum monumentorum; quæ interea scripserit vulgaritque opera, quæ alia meditatus sit, perpetuo hortatore ac stimulatore, Lætiensium Monachorum sanctissimo Archimandrita ANTONIO WINGNIO: tum quid ego spectem, quatenus Rosweydi insistam vestigiis, in quam molem provehere opus nitar, cujus tum eidem, dum viveret, sapientissimo WINGNIO, tum aliis gravissimis viris, probata ratio est.

Razabrat ćeš zatim koji sam red i metodu slijedio i zašto: kako su najprije imena Svetaca koji se štuju pojedinih dana ispisana krupnijim slovom, uz poštovanje vremena u kojima je tko živio: zatim kako su neki prebačeni u druge dane, kojima se ili višestruko na jednom mjestu ili ista svetkovina ne istoga dana slavi na različitim mjestima, a drugi posve izostavljeni, o čijoj svetosti meni nije bio pouzdano poznat sud Crkve. Objašnjena je također svrha Prolegomena, ili prethodnih rasprava uz svaki život, te podjela njih i samih života, zašto su navedena čudesa Svetaca, Prijenosi i tome slično, te kako su svakom poglavlju pridodane kratke sholije ili napomene, učeniima nepotrebne, puku korisne i odobrene od učenih muževa. Razjašnjena je razlika samih slova i ono što je drugo smišljeno radi jasnoće i koristi Čitatelja, a takve su vrste ovo: Dan i godina smrti svakoga Sveca naznačen na margini, naslovi pojedinih stranica, na svakoj od njih izričito navedeno ime pisca kojega je život, koji se ondje daje, sastavio, podjela poglavlja i naslovi, sažeci na margini svega što se predaje.

Perspicies deinde quem ordinem ac methodum sim secutus, ac quamobrem: ut primo Sanctorum, qui singulis diebus coluntur nomina grandiori sint charactere expressa, servata temporum quibus singuli vixerunt ratione: tum ut rejecti quidam in alios dies, quorum vel multiplex uno loco, vel eadem non eodem die variis in locis agitur solennitas; alii prætermissi omnino, quorum mihi de sanctitate non erat certo exploratum Ecclesiæ judicium. Prolegomenqq quoque, seu præviarum ad quamque vitam dissertationum ratio est explicata, eorumque ac vitarum ipsarum partitio; cur miracula relata Sanctorum, Translationes, aliaque id genus, utque singulis capitibus brevia subjuncta scholia, sive annotationes, doctis non necessarifæ, vulgo utiles, et probatæ viris eruditis. Ipsarum litterarum explicatum discrimen, et quæ alia ad perspicuitatem et Lectorum commodum excogitata, cujusmodi hæc sunt: Dies et annus mortis cujusque Sancti indicatus in margine, singularum tituli paginarum, in earum unaquaque nomen expressum scriptoris, a quo vita est, quæ isthic datur, composita: capitum divisio ac tituli: compendia in margine omnium quæ traduntur.

Zatim je izložena svrha i raznolikost Kazala: tko ih je sastavio, s kolikom marljivošću i prosudbom. Dva su od njih, naime Abecedno Svetaca, čija se djela u svakom svesku pripovijedaju ili se rasvjetljuje njihov rođendan za nebo, i Kronološko vrlo kratko, stavljeno ispred Života, iza Predgovora. Ostala četiri odbačena na kraj svakoga sveska, naime Povijesno, koje obuhvaća imena ljudi koja se u ovom svesku spominju, također Svetaca, ali ne onih kojih je u prvom Kazalu posebno naveden rođendan za nebo, osim ako se o njima u Djelima drugih Svetaca ponovno spomene, Zemljopisno za mjesta, Gramatičko ili Imensko za barbarske ili skrovitije riječi, te, čija će korist biti najveća, Moralno, za one stvari o kojima se u propovijedima, tumačenjima Pisama i asketskim poukama uobičajeno raspravlja, ne samo o vrlinama i manama. Svaki pak svezak ima svoja Kazala.

Tum Indicum explanata ratio est et varietas: quis eos concinnarit, qua industria ac judicio. judicio. Eorum duo, videlicet Alphabeticus Sanctorum, quorum quoque tomo gesta narrantur, vel illustratur natalis, et Chronologicus perbrevis, Vitis præfixi, post Præfationem. Reliqui quatuor ad calcem tomi cujusque rejecti, videlicet Historicus, nomina complectens hominum quæ hoc tomo memorantur, etiam Sanctorum, sed non eorum quorum est in primo Indice peculiariter recensitus natalis, nisi ipsorum in aliis Divorum Actis iterum mentio fiat; Topographicus locorum; Grammaticus, vel Onomasticus, vocum barbararum vel abstrusiorum; et, cujus maxima erit utilitas, Moralis, earum rerum, quæ in concionibus, explanationibus Scripturarum, asceticis institutionibus, pertractari solent, non solum virtutum ac vitiorum. Singulis autem tomis sui sunt Indices.

Napokon je objašnjena narav stila: zašto je svakom autoru priznat njegov vlastiti, a ne uglađen onaj koji je sirov i polubarbarski, zašto je moj pristupačan i nimalo usiljen. Zavistne rasprave o Apostolima nekih naroda, drugim Svecima i Piscima namjerno sam izbjegao: nije zamahnut oštar stil ni protiv koga tko ima mišljenje različito od mojega, pa ni protiv krivovjeraca, izvan onih rasprava koje se tiču vjere: redovnički su redovi pohvaljeni onim štovanjem koje je dolikovalo. Naposljetku ćeš razabrati koja druga djela namjeravam, ako Bog i Sveti dopuste.

Styli denique ratio est explicata; cur proprius cuique auctori assertus, nec expolitus qui rudis ac semibarbarus; cur meus obvius minimeque operosus. Invidiosæ disceptationes de quarumdam gentium Apostolis, Sanctis aliis, Scriptoribus, consulto a me declinatæ: aculeatus in neminem a mea discrepantem sententia, ne hæreticos quidem, extra eas controversias quæ ad fidem pertinent, stylus vibratus: Ordines religiosi qua decuit reverentia laudati. Demum quæ alia mediter opera, si Deus Sanctique annuerint, perspicies.

Dovoljno sam opširno u istom Predgovoru raspravio kolika je vjerojatnost onih Djela koja objavljujem: koji su stupnjevi Povjesničara, koliko su mnoga njihova djela poslije iskrivljena umetcima, i kada i uvijek, koliko ih je napisano prema glasinama i pripovijestima puka, koliku ta zaslužuju vjeru, s kakvim sam ih marom proučio i odvagnuo. Mnogo je toga iskrivljeno od krivovjeraca, a od drugih također izmišljeno ili ureseno preko mjere vjerovanja, na ne baš pohvalan primjer: oboje sam izbjegao koliko je bilo moguće. Upozorio sam ipak da nitko nepromišljeno ne proglašava izmišljenima i bajkovitima ono što se njemu samomu možda čini neobičnim, prije nego što to pomno ispita. Jer nije svojstveno razboritu čovjeku da bude tako nagao u trajnom zabranjivanju i osuđivanju onoga što ne odobrava. Pokazao sam također da je mnogo toga apokrifno, što nije zbog toga sve lažno, pa i neki spisi starih Otaca, i to Svetaca, poput Klementa Aleksandrijskoga, i drugo što je nekoć sv. Gelazije zabranio da se javno čita na skupovima Crkve, a što se ipak može plodno čitati privatno.

Satis prolixe in eadem Præfatione disputavi, quæ sit eorum Actorum, quæ edo, probabilitas: qui gradus Historicorum: horum quam multa postea interpolata opera, et quandoper semper: quam multa ex fama et vulgi narratiunculis conscripta, quam illa fidem mereantur, quo a me studio discussa, ac ponderata. Multa ab hæreticis vitiata; ab aliis quoque conficta, vel fidem supra ornata, parum laudabili exemplo: vitata utraque mihi, qua licuit. Monui tamen ne temere commentitia et fabulosa esse quis ea conclamet, quæ ipsi fortassis paradoxa videntur, priusquam illa accurate examinarit. Neque enim viri prudentis est, ita præcipitem esse in iis, quæ non probat, continuo proscribendis ac damnandis. Apocrypha quoque esse multa ostendi, quæ non ideo falsa omnia, etiam veterum Patrum scripta nonnulla, et Sanctorum quidem, ut Alexandrini Clementis, et alia a S. Gelasio olim vetita in Ecclesiæ conventibus publice legi, quæ tamen privatim legi fructuose possint.

Izložio sam kojim sam se pomagačima, kojim osloncima pisaca, kako objavljenih i već javnoga prava tako i rukom ispisanih, poslužio, a osobito kako je prijateljski, vjerno, pouzdano i postojano bilo djelovanje našega GODEFRIDA HENSCHENA, koliko je on toga opomenuo, savjetovao te sam razvrstao i rasvijetlio: zbog kojega razloga gotovo u cijelom djelu u množinskom glagolu nudim ono što sam pronašao, primio od prijatelja, opazio, usporedio, objavio, a i prije sam napisao, kako bih s njime podijelio pohvalu koju zaslužuje, osobito onoga djela za koje se pouzdano nadam da od njega može očekivati dovršenje, ako mi se što dogodi po ljudskoj naravi, jer je obdaren izvanrednim pamćenjem, prosudbom i znanjem mnogih znanosti. Premda ni ja ovdje nikakvu pohvalu niti gledam niti smatram da je u njoj, osim marljivosti, kojom ako se svidim Bogu i Svecima, smatrat ću da sam odlično uložio trud, niti isti moj vjerni i neumorni pomagač želi da sebi ili ikomu, osim Bogu i Svecima, od njegova rada pritekne ikakva pohvala.

Exposui quibus adjutoribus, quibus scriptorum adminiculis, tum vulgatorum et publici jam juris, tum manu exaratorum, sim usus; ac præsertim quam amica, fideli, certa et constanti, GODEFRIDI HENSCHENI nostri opera; quam ille multa monuerit, suaserit, ipseque digesserit ac illustrarit: quam ob caussam toto fere opere, plurali verbo offero, quæ invenisse me, ab amicis accepisse, observâsse, contulisse, edidisse, prius etiam scripseram, ut cum eo communicem quam meretur laudem, ejus præsertim operis, cujus ab eo sperari posse absolutionem confido, si quid mihi humanitus eveniat; ut est egregia memoria, judicio, plurimarum disciplinarum scientia præditus. Quamquam neque ego hic ùllam vel specto, vel inesse arbitror laudem, præterquam diligentiæ; quam si Deo et Sanctis probavero, præclare me operam collocasse existimabo; neque idem fidus et indefessus adjutor meus, aut sibi aut ulli, præterquam Deo et Sanctis, quidquam ex suo labore accedere laudis exoptat.

O Martirologijima i crkvenim Fastima, kako latinskima, starima i novijima, tako i grčkima i onima drugih naroda, raspravio sam, ali možda kraće nego što bi mnogi željeli. Ali bit će moguće drugom prilikom, kako se nadam, potpunije, kada veći dio toga objavim, osobito ako, što te jedino molim, dobrohotni Čitatelju, podijeliš stare Martirologije te vrste do kojih dođeš, da ih usporedim s onima koje imam, ili, ako prije nisam imao nijednoga primjerka, da onaj koji sam tvojom zaslugom dobio svakako objavim pod tvojim imenom. I o da bih mogao doći do onoga za što se kaže da se na drugim mjestima krije, kako grčkih Menologija, poput onoga što ga Baronije češće navodi, a za koje se kaže da je po nalogu cara Bazilija napisano prije gotovo 800 godina, tako i Kalendara katolika Rusa, Siraca i drugih!

De Martyrologiis Fastisque Ecclesiasticis tum Latinis, antiquis et recentibus, tum Græcis gentiumque aliarum disserui, sed brevius fortassis, quam multi optarent. Verum licebit alias, ut spero, plenius, cum pleraque ex iis edam; præsertim si, quod unice te rogo, Lector benevole, quæ nanciscere vetera ejusmodi Martyrologia communicaris, ut cumiis quæ habeo conferam, aut si nullum antea habui exemplar, id certe quod tuo beneficio nactus ero, tuo nomine publicem. Atque utinam quæ alibi latere dicuntur tum Græca Menologia, ut illud sæpius Baronio citatum, quod Basilii Imperatoris jussu ab 800 prope annis scriptum dicitur, tum Russorum Catholicorum, Syrorum, aliorum Kalendaria, consequi possim!

Napokon te molim da ono što sam zatražio od ostalih čitatelja ovoga svoga djela uzmeš u srce barem na brzinu preletjeti, te da i ti pristaneš uz moje želje i blagonaklono pružiš ona Djela Svetaca, Prijenose, čudesa i bilo što drugo za što budeš smatrao da pridonosi umnožavanju njihove slave, a što je meni, ma koliko marljivo sve istraživao, promaknulo: i nemoj dopustiti da zakopana leže ona stara blaga najveće vrijednosti, nego ih na opću korist Crkve i svoju iznesi u javnost. Zahvalni će biti potomci, uzvratit će Sveti.

Postremo id te precor, ut quid a ceteris hujus mei operis lectoribus petierim, in animum inducas vel cursim pervolvere; et votis tu quoque annuas meis, et quæ me quantumvis sedulo omnia indagantem fugerunt Sanctorum Acta, Translationes, miracula, et quæcumque alia amplificandæ ipsorum gloriæ existimabis conducere, benigne suppedites: neu sinas defossos latere veteres illos maximi pretii thesauros, sed ad communem Ecclesiæ utilitatem, tuamque, in publicum efferas. Habebunt gratiam posteri, referent Sancti.

Ako sam što napisao što se ne slaže s pouzdanijim spomenicima koje imaš, ne samo da bih želio da oprostiš, nego i da opomeneš i pokažeš put. Rado ću ispraviti. Znam da sam čovjek i da mogu pogriješiti, osobito u tako velikom djelu i u stvarima tako daleko od naših granica i doba. Kome je to tako osigurano da ponekad ne naleti na kakva manje čvrsta autora, ili kad naleti, da ga nepromišljeno ne slijedi, ili da u istraživanju istine negdje ne pogriješi?

Si quid scripsi, quod cum certioribus quæ habes monumentis non consentiat, non solum ignoscas velim, sed et moneas viamque commonstres. Libens retractabo. Esse me hominem scio, et labi posse, in tanto præsertim opere, et in rebus ita procul a finibus nostris atque ætate gestis. Cui sit ita cautum, ut non in auctorem aliquem minus solidum aliquando incidat, vel cum inciderit, non sequatur imprudens, aut non in investiganda veritate uspiam hallucinetur?

Niti će ti biti teško poslati pisma k meni u ovaj grad, u koji iz gotovo svih pokrajina Europe, gotovo svakoga tjedna, stižu glasnici, ako budeš htio. O drugim spomenicima koji bi se činili većega obujma, na koji način mogu biti ovamo dopremljeni, razmotrit ću čim upoznam tvoju sklonu volju.

Nec difficile erit ad me in hanc urbem, ad quam ex omnibus Europaæ provinciis, singulis fere hebdomadis, veredarii adventant, litteras dare, si voles. De aliis monumentis quæ majoris esse molis videbuntur, quo pacto possint huc deferri, dispiciam, ubi tuam cognovero propensam voluntatem.

Naposljetku te zaklinjem da moliš Boga i Svete za mene, kako bih, poduprt njihovim zagovorom i njegovom milošću, i sam nasljedovao primjere tuđe kreposti koje opisujem i tako sve svoje postupke uredio da ono što sada izdaleka promatram, jednoga dana zavrijedim licem u lice motriti njihove urese i nakite.

Demum id te obtestor, ut Deum ac Sanctos pro me ores, ut horum adjutus patrocinio illius gratia, ita ipse quæ describo alienæ virtutis exempla imiter, itaque rationes omnes meas instituam, ut quæ nunc eminus speculor, coram aliquando contemplari merear ipsorum decora atque ornamenta.

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

Svezak II Kalendar godine