BILJ. 74. Str. 436, stup. 2, među Izostavljenima iza sv. Ivana, biskupa Yorka, dodaj Sv. Jolende, ili Jolente, djevice i mučenice, dobili smo galski životopis, u kojemu se kaže da je danas okrunjena mučeništvom, a da se slavi 22. svibnja.
NOT. 74. Pag. 436, col. 2, inter Omissos post S. Joannem Episcopum Eboracensem, adde S. Iolendæ, sive Iolentæ, Virginis et Martyris, Gallicam vitam nacti sumus, in qua dicitur hodie coronata martyrio, coli vero XXII Maii.
O sv. Trojkama.
De ss. Tergeminis.
BILJ. 73. Str. 437, stup. 1, br. 3, red. 10, sub Clodoveo II ispravi sub Clotario II.
NOT. 73. Pag. 437, col. 1, nu. 3, lin. 10, sub Clodoveo II corrige sub Clotario II.
BILJ. 76. Ondje stup. 2, iza br. 4, dodaj Franjo Bosquet u Historiar. Eccles. Gallican; tom. 1, knj. 2, pogl. 17. piše da su Trojke podnijele mučeništvo ne pod Aurelijanom, nego pod Markom Aurelijem, cijelo stoljeće prije, kao i sv. Beninija, Flocela, Simforijana i druge.
NOT. 76. Ibidem col. 2, post num. 4, adde Franciscus Bosquetus Historiar. Eccles. Gallican. tom. 1, lib. 2, cap. 17, non sub Aureliano, sed sub M. Aurelio, integro seculo prius, Tergeminos fecisse martyrium scribit, uti et S. Benignum, Flocellum, Symphorianum, et alios.
O sv. Genulfu, biskupu.
De s. Genulpho ep.
BILJ. 77. Str. 4445, stup. 2, red. 8, iza Claudii Roberti, dodaj Drugi je od Genulfa. Genulfa jednostavnom službom štuje Crkva u Bourgesu 20. lipnja, ili 20. lipnja, kojega se dana naime kaže da je učinjen prijenos u knj. Mirac; pogl. 5, br. 19. U službi toga dana stanovnici Bourgesa čitaju treće čitanje, sastavljeno od 4. i 5. koje je u Pariškom brevijaru 13. studenoga. A biskup Gundulf slavi se 17. lipnja u istoj Crkvi u Bourgesu i čita se ovo vlastito čitanje: Bl. Gundulf bio je milanski nadbiskup, koji je zbog zala svoga grada koje je poslao Bog, odlazeći iz istoga grada s nekim učenicima došao u krajeve Bourgesa, gdje je dugo živeći pustinjačkim životom, pošto je dovršio vojnu službu ovoga mučnoga života, nakon dugoga umrtvljivanja tijela, pun Boga i kreposti, predao tijelo zemlji, a duh nebu. Njegovo je tijelo rukama učenika u istoj šumi u kojoj je proveo pustinjački život pobožnom predanošću pokopano; poslije je preneseno u Nobiliac, gdje leži časno pokopano u sredini kora Bl. Marije. To ondje. A u Crkvi u Bourgesu itd.
NOT. 77. Pag. 4445, col. 2, lin. 8, post Claudii Roberti, adde Alius is a Genulpho est. Genulphum officio simplici veneratur Ecclesia Bituricensi xx Junii, sive xii Kallend. Julii, quo nimirum die facta translatio dicitur lib. Mirac. cap. 5, nu. 19. In illius diei officio recitant Bituriges Lectionem tertiam, conflatam ex 4 et 5 quæ in Breviario Parisiensi xIII Novembris. At Gundulphus Episcopus xvn Junii in eadem Bituricensi Ecclesia colitur, recitaturque hæc Lectio propria: B. Gundulphus Mediolanensis Archiepiscopus exitit, qui propter mala suæ civitatis a Deo immissa, ab eadem urbe digrediens cum quibusdam discipulis partes adiit Biturigum, ubi diu eremiticam vitam ducens, expleta laboriosæ hujus vitæ militia, post longam carnis macerationem, plenus Deo et virtutibus, terræ corpus cæloque spiritum reddidit. Cujus corpus per manus discipulorum in eadem silva, ubi eremiticam vitam transegerat, pia devotione humatum: postea Nobiliacum translatum, ubi in medio chori B. Mariæ jacet honorifice sepultum. Hæc ibi. Est autem in Bituricensi etc.
BILJ. 78. Ondje iza br. 6 iza, ut ex dictis liquet, dodaj Slavi se toga dana u Pariškoj Crkvi dvostrukom službom.
NOT. 78. Ibidem post nu. 6 post, ut ex dictis liquet, adde Colitur eo die in Ecclesia Parisiensi officio duplici.
BILJ. 79. Str. 463, stup. 1, iza pogl. 2, uz br. 4, red. 20. Blitildem. dodaj e Nije vjerojatno da je Blitilda (koju Jakov de Guise naziva blaženom) bila kći Klotara II., sestra Dagobertova, budući da je Arnulf, njezin unuk po sinu Arnoldu, bio suvremenik Klotara II. Bila je dakle Blitilda kći Klotara I., unuka Klodovika Velikoga.
NOT. 79. Pag. 463, col. 1, post cap. 2, ad nu. 4, lin. 20. Blitildem. adde e Non est verisimile Blithildem (quam Jacobus Guisius Beatam vocat) Clotarii II, filiam, Dagoberti sororem fuisse, cum Arnulphus ejus ex Arnaldo filio nepos, Clotarii II, æqualis fuerit. Fuit ergo Blithildis Clotarii I filia, neptis Clodovæi Magni.
O sv. Antunu velikom.
De s. Antonio magno.
BILJ. 80. Str. 315, stup. 1, na kraju dodaj 13 I u Pragu, metropoli Češke, čuvaju se neke relikvije sv. Antuna. Tako naime stari rukopisni Martirologij Praške Crkve: U Egiptu kod Tebe bl. Antuna, monaha, čiji je životopis Atanazije, biskup Aleksandrijske Crkve, iznio u znamenitu svesku: koji je procvjetao za vladanja Konstantina Velikoga, otac mnogih monaha, živio je veoma slavno po časnom životu i, dovršivši tijek u sto i petoj godini svoje dobi, sretno je počinuo u miru. Njegovo je tijelo pod carem Justinijanom božanskom objavom pronađeno i pokopano u crkvi sv. Ivana Krstitelja; njegov je prst najpobožniji vladar Karlo IV., rimski car vazda uzvišeni i kralj Češke, vraćajući se iz Avignona i svrativši u samostan gdje počiva, isposlovao velikim molbama te ga bogato urešena darovao Praškoj Crkvi.
NOT. 80. Pag. 315, col. 1, in fine adde 13 Pragæ quoque,
Bohemiæ metropoli, aliquæ S. Antonii reliquiæ asservantur. Ita enim vetus M.S. Martyrologium Ecclesiæ Pragensis: In Ægypto apud Thebaidem B. Antonii monachi, cujus vitam Athanasius Alexandrinæ Ecclesiæ Episcopus insigni volumeme prosecutus est: qui regnante Constantino Magno floruit, multorum monachorum Pater, venerabili præclarissimus vixit, consummatoque cursu ætatis suæ anno centesimo quinto feliciter in pace quievit. Cujus corpus sub Justiniano Imperatore divina revelatione repertum est, et in ecclesia S. Joannis Baptistæ humatum: cujus digitum piissimus Princeps Carolus IV Romanorum Imperator semper Augustus et Bohemiæ Rex de Avenione rediens, et ad monasterium ubi requiescit declinans, magnis precibus obtinuit, et pretiose decoratum Ecclesiæ Pragensi donavit.
16 I u Arlesu postoje neke relikvije istoga sveca; njihov je prijenos 9. siječnja ovako zabilježio Saussay: U Arlesu prijenos relikvija sv. Antuna, velikoga anahoreta, učinjen iz samostana Montmajour u crkvu sv. Julijana, mučenika, uz svečanu povorku i obilno okupljanje naroda Comtat Venaissina, pokrajine Fokide i Galske Gotije. Da se neke njegove relikvije čuvaju u lerinskoj kapeli Svetoga Križa rečeno je 16. siječnja uz Prijenos sv. Honorata u našem Proslovu, br. 4.
Str. 522, stup. 1, iza br. 8 dodaj O svojoj Friziji ovo spominje Martin Hamconius:
Da bi frizijski narod sasvim uklonio štovanje starih bogova, posvuda po šumama i putovima postavio je česte kapelice Antuna, štovatelja svete pustinje, štujući ga i podupirući kako pobožnim molitvama po danu tako i svjetlom po noći. Štoviše, ustanovio je česta bratinstva puka, podigao česta svratišta, posvećena ne samo imenu sveca nego i utočišta puka i Krista koji se smrzava; a u Leuvenu je njegova pobožna frizijska mladež u crkvi podigla plemenit žrtvenik zavičajnim zaštitnicima. Ti su zaštitnici preblažena Djevica Marija, sv. Bonifacije, sv. Vilibrord. Te kapelice ili molitvenice posvećene sv. Antunu od Frižana u puku se nazivaju S. Tonis hluyskens.
Str. 553, stup. 1, iza br. 17 dodaj Što se tiče kuge koju se običava odagnati zaštitom sv. Antuna, znamenito je ono što se prije nekoliko godina dogodilo u Vestfaliji. U osnabrückkoj biskupiji nalazi se selo Rhemen, ili Remi, nedaleko od grada Iburga, sada udaljeno od katoličkih obreda, podložno grofu od Tecklenburga. Ondje je nekoć crkva bila posvećena sv. Antunu, slavljena zavjetima i dolaskom i hrljenjem vjernika. Dogodilo se ne tako davno da se münsterska biskupija u istoj Vestfaliji borila s epidemijom. Pošto je njima umrlo nemalo ljudi, stanovnici sela Ostbevern, čuvajući dakako drevnu pobožnost, pošto su izrekli zavjet, započinju prošnju prema rhemenskoj crkvi udaljenoj odatle četiri sata hoda, noseći pred sobom križeve i svete stjegove po katoličkom obredu. Ondje obavljeni obredi po drevnom običaju, upućene molitve, nipošto u ispraznom pouzdanju u sigurnost, jer se odmah smirila kuga i nitko poslije nije od nje preminuo. To slave sa zahvalnim sjećanjem, a ponajviše najplemenitija kuća Schenckingovih, koji kao gospodari Ostbeverna ondje imaju izvrstan kaštel; od kojih je to nama ispripovjedio Stjepan Schencking, kanonik mindenske i osnabrückke crkve te ujedno njezin sholastik, veoma revan i upućen u crkvene starine.
Str. 324, stup. 1, iza § 4, Miraculorum, dodaj 27 Kortuzije u knj. 10, pogl. 2. lombardijske povijesti spominje ugledna čovjeka u pratnji vojvode od Poljske godine 1350, 10. travnja, u Padovi povodom crkve sv. Antuna Padovanskoga, o kojemu ćemo govoriti 13. lipnja, da je bogohulno izrekao ovo: Uistinu je Antun onaj čijim imenom svinje nose zvonce; i odmah mu je ruka i šaka oslabjela, a usta ružno iskrivljena. Ali su mu, dok su svi koji su bili nazočni molili pred grobom bl. Antuna Padovanskoga, vraćeni u prijašnje stanje.
16 Arelati quoque aliquæ ejusdem Divi reliquiæ extant; quarum translationem 1X Januarii ita consignavit Saussaius: Arelate translatio reliquiarum S. Antonii anachoretæ magni, e cænobio Montis-majoris facta ad ecclesiam S. Juliani Martyris, cum solenni pompa, et affluenti Comitatus Venusini Phocensis provinciæ et Gotthiæ Gallicæ populorum concursu. Aliquas ejus reliquias in sacello Lerinensi sanctæ Crucis servari dictum est xvi Januar. ad Translationem S. Honorati in Prologo nostro num. 4.
Pag. 522, col. 1, post num. 8 adde De sua Frisia ista memorat Martinus Hamconius:
Tolleret ut veterum cultus omnino Deorum Frisica gens; slvis passim devota viisque Crebras imposuit, sacræ cultoris eremi Antoni ædiculas: ipsum veneransque fovensque Tam precibus de luce piis, quam lumine nocte. Quin crebra instituit plebis consortia, crebra Hospitia erexit, non tantum nomine Divo Sacra, sed et populi Christique algentis asyla; Lovaniique ejus pubes pia Frisica in æde Nobile constituit patriis altare Patronis. Sunt hi Patroni, beatissima Virgo Maria, S. Bonifacius, S. Willebrordus. Ædiculæ illæ sive oratoriola S. Antonio a Frisonibus dicata, vulgo S. Tonis hluyskens vocantur.
Pag. 553, col. 1, post nu. 17 adde Quod ad pestilentiam attinet S. Antonii patrocinio pelli solitam, præclarum est quod a paucis annis in Westphalia contigit. In diæcesi Osnabrugensi vicus est Rhemen, vel Remi dictus, haud longe ab Iburgo oppido distans, alienus nunc a Catholicis sacris, Comiti Teclenburgico parens. Hic Ecclesia olim S. Antonio dicata, votis concursuque cursugue fidelium celebrata. Evenit non ita pridem ut diæcesis Monasteriensis in eadem Westphalia epidemia conflictaretur. Haud paucis ea extinctis, Ostbeverani pagi incolæ, antiquæ scilicet pietatis observantes, voto nuncupato, ad Rhemensem ecclesiam quatuor horarum spatio inde distantem supplicationem instituunt, crucibus sacrisque labaris Catholico ritu prælatis. Ibi sacra avito ritu procurata, conceptæ preces, haud inani incolumitatis fiducia, nam illico conquievit pestis, nemine deinceps ea efflato. Id grata memoria celebrant, ac præ ceteris nobilissima domus Sckenckingiorum, qui Ostbeveræ Domini egregiam isthic arcem habent; e quibus Stephanus Sckencking Canonicus Ecclesiarum Mindensis et Osnabrugensis, hujus etiam Scholasticus, sacrarum antiquitatum admodum studiosus ac peritus, id nobis retulit.
Paq. 324, col. 1, post § 4, Miraculorum, adde 27 Cortusius historiæ Lombardicæ lib. 10, cap. 2, memorat virum nobilem in comitatu Ducis Poloniæ anno 1350, 10 Aprilis, Patavii occasione ædis S. Antonii de Padua, de quo agemus xiii Junii, blasphemore isthæc protulisse: Est vere Antonius, cujus nomine porci portant campanella; moxque illi brachium ac manum debilitatam, os fæde distentum. Sed cunctis qui aderant, ante B. Antonii de Padua sepulchrum precantibus, sibi restitutum.
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.