Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · Svezak II

Naknadni dodaci uz 13. siječnja

ADDENDA AD DIEM XIII JANUARII, Quæ serius, excuso jam tomo utroque cum appendice, allata. DE S. LENOGISILO SIVE LONEGISILO PRESBYTERO APUD CENOMANOS IN GALLIA

Sadržaj (4)
  1. Životopis koji je napisao nepoznati autor,
  2. Prolog pisca.
  3. Čednost Agneflete, obranjena čudesom.
  4. Smrt Agneflete i Lenogisila.

Već smo davno oko imena sv. Lonegizila, mjesta boravka i dobi pogriješili; iz životopisa, premda kasno stečena, izlažemo pouzdanije činjenice. U martirologijima, Kölnskom, tiskanom 1490. godine, Lübečkom 1475, Zwolleovskom, Florariju i mnogim drugim rukopisima, bilježi se njegov rođendan za nebo 13. siječnja ovim riječima: Istoga dana sv. Longisa, ispovjedalca. Rukopis iz Alençona naziva ga Longin. Petar de Natalibus u knj. II., pogl. 130. ovako piše: Longisije, ispovjedalac, čiji se blagdan slavi 13. siječnja. Gali ga nazivaju sv. Longis. relikvije jesu li u Vergyju?

2 Filip Ferrari u općem Katalogu svetaca pod istim danom ovako piše: Na području Autuna sv. Leogisola, opata u Vergyju. Za njim je pošao Saussay u Dodatku Galskom martirologiju: Na području Autuna, veli, sv. Leogisola, opata, kojega je danas slavan i svet spomen u samostanu u Vergyju iste biskupije. O smještaju Vergyja i ondje sagrađenom samostanu opširno je govoreno na ovaj isti dan, kad je bilo riječi o prijenosu sv. Vivencija. Ferrari navodi Kalendar Autunske Crkve i isprave samostana u Vergyju, u kojima nije pronašao ono što piše, da je bio opat u Vergyju, budući da je nekoliko stoljeća prije nego što je sagrađen samostan u Vergyju, kod Cenomana, u selu Buxido ili Busiacumu, koje Renat Benoît naziva Busi, u puku sv. Longis, u dekanatu Sées, preminuo. Posumnjali smo nekada, čitajući to što je napisao Ferrari, da su relikvije sv. Lenogizila donesene u Vergy od drugdje, i možda dok su Normani pustošili Galiju: jer se u životopisu sv. Vivencija pripovijeda da su s relikvijama sv. Vivencija u Vergy prenesena i mnoga druga tijela svetaca. xias; životopis, drugdje spomen:

3 Životopis sv. Lenogizila dobili smo ljubaznošću najpobožnijega muža Ivana od sv. Martina iz časne kongregacije Foyen, prepisan iz arhiva Kraljevske zborne crkve sv. Petra od Dvora u Le Mansu. Iz njega je očito da je pod Klotarom II. sagradio ćeliju ili mali samostan u biskupiji Le Mans. Odatle se može nagađati da je život produljio do kraljevanja kralja Dagoberta ili njegova sina Klodovika II., budući da je sv. Hadoind, uz čije je odobrenje počeo graditi onaj mali samostan, stolovao tek u posljednjim vremenima Klotarovim i stigao do prvih vremena njegova unuka Klodovika. drugdje spomen:

4 Spomen se čini o sv. Lenogizilu (koji se ondje naziva Lonegizil) u Životopisu sv. Hadoinda u Dodatku uz 20. siječnja, pogl. 2, br. 7. ovim riječima: Naime u vrijeme blaženoga gospodina Haduinda došao je neki sveti muž, po Gospodinovu vodstvu, u redovničkoj odjeći, imenom Lonegizil, tražeći mjesta gdje bi mogao načiniti neku ćeliju za pridobivanje duša. Čuvši pak glas o spomenutomu Haduindu došao je k njemu moleći da mu daruje svoje selo u Le Mansu, imenom Buxidum, smješteno naime u kraju Le Mansa, u dekanatu Sées itd. Ono što se u drugome životopisu sv. Hadoinda (koji smo dobrotom istoga Ivana od sv. Martina primili iz rukopisa Crkve sv. Julijana u Le Mansu, ali prekasno da bi se moglo umetnuti ili da bi se iz njega dopunio prijašnji, jer su kazala drugoga sveska već otisnuta; u tome, kažem, životopisu, koji je nešto uglađenije sastavljen od onoga prijašnjega) iznosi ono što je o sv. Lenogizilu gore ispripovjeđeno, ovako se donosi: U vrijeme toga istoga svetoga Haduinda došao je u biskupiju Le Mans neki čovjek Lenogezil, odjeven u redovničku odjeću, po narodnosti German, ostavljajući rodno tlo i prezirući svoje roditelje, bogate i plemenite, ali koji su živjeli poganskim životom, tražeći da ga kršćani pouče u vjeri i skrovitija mjesta gdje bi mogao sagraditi neku ćeliju za pridobivanje duša Kristu. Čuvši glas o svetomu Haduindu koji se posvuda širio, pristupio mu je i osobito ga molio da mu daruje neko kanoničko selo, kojemu je ime Buxidum ili Busiacum, da se sagradi ćelija i mjesto razmatranja. Njegovoj je molbi najradoznalije udovoljio blaženi biskup, i pošto ga je već poučio i učvrstio u kršćanskoj vjeri, zaredio ga je za svećenika i dodijelio mu spomenuto selo sa svime što mu pripada i što je uz njega, ali pod tim uvjetom da bude podložan majci Crkvi u Le Mansu i da joj plaća godišnju daću, naime za svjetlo svete Crkve četiri libre voska, dvije libre i dvije trećine ulja, a za potrebe biskupa jednu pastirsku štapu i jednu krznenu haljinu, a za potrebe kanonika dva modija vina za činjenje ljubavi. A da sagradi onaj samostan u čast sv. Petra, spomenutomu opatu Lonogezilu mnogo je pomogao bl. Haduind i kralj Franaka Klotar te mnogi plemići i bogataši koji su to mjesto često posjećivali radi pobožnosti. nametnuta daća:

5 To ondje. Ali ni u drugome životopisu sv. Haduinda ne kaže se da je on sam uveo Lenogizila u svećeništvo, ni u životopisu samoga Lenogizila, nego biskup Clermont-Ferranda. Spominje i Renat Benoît sv. Lenogizila (kojega naziva Lourgesil) u Galskom životopisu sv. Hardoina 30. kolovoza, a to je Hadoind. Revno se, kaže, i brižno posvetio gradnji novih samostana, od kojih je jednoga, želeći udovoljiti njemačkomu monahu Lourgesilu, osnovao u selu Busiacumu.

Životopis koji je napisao nepoznati autor,

Iz rukopisa Crkve sv. Petra od Dvora.

Prolog pisca.

Izvrsna je izreka Učitelja naroda kojom se kaže: Heb u. Sveti su po vjeri pobijedili kraljevstva, vršili pravdu, zadobili obećanja; vjerom je naime David umaknuo Šaulovim neprijateljstvima, a sramotu od Izraela, pošto je ubijen onaj tuđinac, isti praslikovni jakom rukom otklonio. Vjerom je ostarjeli Abraham, nakon otajstvenoga žrtvovanja ovna, slušajući Boga izišao iz svoje zemlje i svoga roda i došao u ono mjesto koje mu se pripravljalo; ondje, vodeći ga Krist, u progonstvu, uz pratnju Božje milosti sretno živi. Evo, to je ono u čemu Abrahamovi sinovi žele nasljedovati njega, plješćući apostolskome glasu kojim se kaže: Dakle, vi ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju. Sveti su dakle muževi, koji su na neki način ne nasiljem, nego voljom i nastojanjem postigli svetost, dok ih je preduhitrila Božja milost, odričući se svega izvanjskoga, prigrljujući golotinju i oskudicu sa siromašnim Kristom, ustrajući u molitvama, bdijenjima i postovima, u svome tijelu slave pobjedu nad nevidljivim neprijateljem. Napuštaju svoju zemlju, jer se odriču svojih tijela da bi zadobili Krista; zapostavljaju također rod, jer tjelesne želje, koje su srodne tijelu jer se iz njega rađaju, pritišću uzvišenost duha. Imajući pred očima sveto življenje bl. Lenogisila iz njihova zbora, pokušat ćemo prema svojim snagama pobožnosti slušatelja otkriti ponešto o njegovim zaslugama što smo doznali. I ako se zbog toga ne uzdižemo teško, ipak vjerujemo da na molitve priskače u pomoć onaj koji je nekoć bio uz one koji su u hodu razgovarali o njemu, i sam će nam biti i začetnik nagrada.

Domovina, krštenje i svećeništvo Lenogisila.

U ono vrijeme kada je kralj Klotar vladao narodom Franaka, poštovanja vrijedni muž, Kristov ispovjedalac Lenogisil, rađa se u pokrajini Alemana, doduše od poganskih roditelja, ali po plemenitosti krvi sasvim ugledan. Ali, jer čitamo napisano, dok Gospodin govori Mojsiju: Smilovat ću se komu se smilujem i iskazat ću milosrđe komu se smilujem; dok su njegovi roditelji ustrajali u sljepoći idola, ovome je djetešcu podijelio toliku milost da je ubrzo u dječačkoj dobi spoznao i štovao živoga i istinitoga Boga koji posvuda kraljuje. Polažući napokon temelj vjere, duh mu je težio prema višim stvarima, tražeći kupelj krštenja. Nadalje, kad su njegovi roditelji vidjeli da bježi od idolopoklonstva zloduhima i prezire obred kipova, jer nisu poznavali Gospodara neba, veoma su prezirali to življenje dječaka.

3 Dječak pak nije samo u đavolskoj ispraznosti njima podilazio, nego za baštinu koja mu je pripadala po pravu srodstva nije toliko mario da bi se zbog ljubavi prema njoj činio prognanikom od vječnoga posjeda. Ali kad su roditelji dugo bili mučeni takvim tjeskobama, napokon dijete nije sakrilo namjeru svoga duha, nego je pred svojim Gospodinom, koji je stvorio nebo i zemlju, more i sve što je u njima, pokazalo da ima baštinu na nebesima. I kad je povjerovao da mu je dano vrijeme u kojem može ispuniti usmjerenje svoje volje, nakon suza i molitava odlazi, ostavlja rodno tlo, dom i svoj rod, ispunjavajući djelom ono što će poslije potvrditi ovo čitanje: Ako tko, kaže, dolazi k meni i ne mrzi oca i majku, ili braću ili sestre, pa čak i dušu svoju, ne može biti moj učenik.

4 Spomenuti je dakle dječak, povjeravajući se sav ustrojstvu vjere, pošao nepoznatim putem i otputovao u inozemstvo ub pokrajinu Akvitaniju. I stigavši u grad Clermont, boravio je u njemu neko vrijeme bez krstnoga zdenca. Ali sa željom svetoga življenja, kojom je plamtio i onaj glasovitic Kornelije prije nego što je primio milost krštenja, služeći Gospodinu dan i noć u molitvama, postovima i bdijenjima. Kad su neki iz toga grada zapazili njegovu pobožnost i ozbiljnost vladanja, a znali da je došljak, raspitivali su se kod njega odakle je ili zašto je svratio u taj grad. A on, shvativši poticaj muževa i otkrivajući sav tijek svoga hodočašća, reče im: Spooznao sam onoga koga vi štujete na nebesima, i zato sam ostavivši poganske roditelje ovamo doveden, tražeći na koji način mogu stići do spasenja duše. A čuvši tu riječ, zahvaljujući Bogu, veličali su milost onoga koji želi da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. Nedugo poslije, poučen u katoličkoj vjeri i zapečaćen pomazanjem krštenja, hrabro se ponašao i nastojao je da se izuči u knjigama. A postigavši znanje knjiga, mnogo se više dan i noć vježbao u zapovijedima Gospodnjim, toliko da su mnogi po njegovu primjeru bili potaknuti odbaciti isprazni svjetovni život, a žarče prianjati uz nebesko. Kad je pak biskup toga grada čuo glas o Božjemu čovjeku, uz naklonost puka uzdigao ga je u svećenički stupanj.

a Ovo je Klotar II., koji je godine 384. kao četveromjesečno dijete naslijedio oca Hilperika, a umro 628.
b Grad Arverna je naime u prvoj akvitanskoj pokrajini.
c O sv. Korneliju satniku govorit ćemo 2. veljače.

Relikvije zadobivene po Božjoj volji.

Dar primljene službe uresio je životom i djelom, te zapaljen revnošću za dom Gospodnji nije znao životom podupirati zle. Odatle se dogodilo da je, videći da vrlo mnogi skreću s puta pravednosti i da pljeva prevladava nad pšenicom, pokušao da se u nadi spasenja povuče u druge krajeve. Dolazeći pak na granice biskupije Le Mans, u pokrajinia Saosnois boravio je u selcu koje se zoveb Busciacus, u kojem je bila ne malena molitvena kuća. Dok je ondje boravio, jer ne može ne svijetliti svjetiljka postavljena na svijećnjak, polaganjem ruku spašavao je mnoštvo nevoljnika pogođenih različitim bolestima. Napokon stanovnici toga mjesta, spoznavši ulazak pravoga Boga k sebi i da je od Boga, zamolili su ga da se udostoji ostati s njima; oni će mu naime pružati dostatnu potporu u svim stvarima. Gospodnji čovjek, videći njihovu ljubav prema sebi i ujedno pobožnost u Kristu, udovoljio je njihovim željama.

6 Jedne je dakle noći po svome običaju ušao u bogomolju da obavi svečanost jutarnje službe, pa ga je obuzeo iznenadni strah. Zbog toga razloga spoznao je da je to mjesto nekoć bilo posvećeno javnim skupovima i da je bilo urešeno različitim relikvijama svetaca. Osjetivši da je njihovo štovanje propalo zbog nemarnosti, sazvavši sugrađane na čijem je imanju boravio, objavio je da je njegova želja poći u Rim tražeći razloge molitve, moleći da na tome putu njihove molitve prate njega. Stigavši napokon u krajeve blaženih utočišta, pobožni molitelj je pristupio. Ondje doista, umnažajući pred Gospodinom tjeskobu svoga srca, dulje je preklinjao biskupa toga sjedišta da zavrijedi od njega primiti željeno darovanje svetih zaloga. Umoran od velikoga truda oko takva posla, kad je već gotovo očajavao, gle, dan prije nego što je odlučio vratiti se, usred same te noći stao je pred njega anđeo Gospodnji i rekao mu: Lenogisile, zašto plamtiš među brigama ili zašto kloneš duhom? Pripaši se dakle i potajno pristupivši žrtveniku bl. Petra, ono što nađeš ponesi sa sobom. Odmah ustajući od viđenja izvršava ono što mu je bilo naređeno i nalazi zub Prvaka apostola položen na njegovu žrtveniku. Uzevši ga, imao ga je kao suputnika svoga povratka i okrijepljen velikom radošću vratio se svojima. Kad su to doznali građani toga mjesta, naime povratak Božjega čovjeka, veoma su se obradovali, i onima kojima je zadao strah beznađa vratio je radost nazočnosti, tako da su onoga kojega su bili izgubili bez nade da će živjeti, nakon velike žalosti zaslužili primiti natrag. Napokon je u tolikoj ljubavi živio među njima da je svatko od svojih dobara njemu pružao potporu. Poduprt pak tim zajedništvom, smjestio je ćeliju koja se zove Busciacus, odlučivši u duhu da nakon toga neće skretati ni na koju drugu stranu, nego da će ondje iščekivati ispunjenje ljudskih stvari.

a To se u životu sv. Hadoinda naziva Sagonensis, u narodu Saosnois.
b U životu sv. Hadoinda naziva se Buxidus, a po Renéu Benoîtu Busi.

Čednost Agneflete, obranjena čudesom.

U međuvremenu se pojavljuje ne malen događaj koji preporučuje zaslugu blaženoga muža. Bila je naime neka djevica, imenom Agnefleta; kad su je otac i majka, već doraslu za udaju, htjeli združiti u brak, preduhitrena od onoga koji je pravi zaručnik, govoreći da gazi tjelesne nečistoće, potajno se povukla u neku šumu. Dok je ovdje tjeskobno u sebi pomno razmišljala što da učini ili kamo da krene, vratilo joj se u pamćenje sjećanje na Kristova svećenika Lenogisila, čiji je glas već bio došao do nje. Dok tako sama plamti želeći svim molitvama njega, žudeći da njega nađe, gle, dolazi pastir stada svoga oca; ugledavši ga sa stabla u koje se bila sakrila, pozva ga i reče: Zaklinjem te, prihvativši trud požuri k Božjemu čovjeku, za kojega sam čuvši glas o njemu doznala da je u mnogome marljiv, moleći ga da mu ne bude mrsko vidjeti mene, sluškinju njemu odanu. A kad je sluga oklijevao, ona doda i reče: Idi, nipošto te neću zakinuti za tvoju plaću, dat ću ti tele iz očeva stada. Kad je on to čuo, pristavši došao je do Božjega čovjeka i ispripovijedao sve što se dogodilo. Božji čovjek, odmah ustavši s toga mjesta, došao je na dogovoreno mjesto djevice. Uvježban, govoreći, dolazim k tebi; sada mi kaži zašto si me pozvala. A ona je iznijela tijek učinjenoga događaja govoreći: Od roditelja se prisiljavam na bračnu svezu, ali zaručnička prava ne obuhvaćaju moj duh. Želim naime odreći se uglađenih ogrtača i skupocjenih ukrasa glave i zaodjenuti se svetim velom kao u udovištvu. Čuvši to, Kristov vojnik, ne mareći za buduće prijetnje velikaša, preveo ju je u svoju ćeliju i posvetio Gospodinu svetim velom; čuvajući ga sve do svršetka svojih dana, hrabro je s Božjim čovjekom vojevala za Gospodina.

8 Ali jer ono što dolazi na dobitak Kristovim stranama đavao nastoji srušiti, nisu mu nedostajali poslužitelji smrti po kojima bi pokretao stara lukavstva. Jer dok se spomenuti Božji čovjek i sveta djevica, čista ne više ustima nego i srcem, podjednako bave bogoslužjima, onaj čovjek koji je mislio da će mu sveta djevica biti pridružena iznio je pred uši vladara Klotara ovu optužbu, da je naime neki mještanin, imenom Lenogisil, čarobnim vještinama vezao uz sebe zaručnicu koja mu je dugovana. Sada, kaže, kršeći zakonite brakove, međusobno se sjedinjuju u bezbožnim nastojanjima. Ali kralj, ne podnoseći takve riječi, dao je da se muž s djevicom dovede na dvor. Došlo se do vladareva sjedišta i dogodilo se da je kralj zbog lova bio odsutan; a to se zbivalo u zimsko vrijeme, pa je Gospodnji čovjek, veoma umoran od hladnoće, rekao Kristovoj službenici: Požuri i, ako ikako možeš, potraži vatru i dođi te donesi čime bismo ublažili hladnoću. Ona je uputila korak prema peći u kojoj se pekao kraljev kruh i reče jednome od pekara: Daj mi malo vatre. On, kao šaleći se, reče: Pruži ti laneno platno kojim si zaodjenuta, učinit ću što tražiš. Čim je ona pružila ogrtač, pekar, uzevši od ugljena koliko je ocijenio da je dovoljno, stavio je pred njezino njedro u kojem je ona pripravila; i stežući Gospodnja djevica objema rukama platno, hodajući kao da nosi zrnje bilo kojega sjemena, žurno je stigla k Božjemu čovjeku; i stavivši vatru pred svoje noge, Kristov ispovjedalac uklonio je žestinu hladnoće okrepljenjem topline. Nakon toga službenica Gospodnja, uz pratnju vjere, kako je bila donijela, tako je i vratila ugljen na mjesto odakle ga je uzela, dok su se čudili začuđenosti toga događaja svi koji su bili nazočni; vide čudesno djelo, a ipak žar vatre nimalo nije oslabio.

9 Što da kažem mnogo? Kad se kralj vratio iz lova, javlja mu se kako je nečuvenu i protivnu naravi istine stvar Gospodin očito htio da se dogodi, na svjedočanstvo onih koji su hodili u jednostavnosti srca. Kad je dakle kralj doznao takvo što, pošto je otkrivena istina, postalo je poznato svima u ušima da su to oni koji cijelom žudnjom gazeći zemaljske draži imaju življenje na nebesima, te je da se naznači njihova zasluga ognjena snaga sačuvala platno neizgorjelim. Okrenuvši se, kralj, iskazujući poštovanje Božjemu čovjeku, reče: Ne znajući doista učinio sam što trpiš, dajući sluh klevetama drugih; ipak se veoma kajem što sam ti zbog ove sumnje, koja je nestala dok te je štitio tvoj Bog, nametnuo težak trud dolaska k nama. Udostoj se dakle primiti od našega dara od imetka, kako bi sačuvao mir života dok obiluju sredstva za uzdržavanje. Čuvši to, Gospodnji čovjek odbacuje od sebe toliki teret govoreći: Jednom sam se odrekao svijeta i dulje... ne mogu biti opterećen svijetom, jer su to stvari koje onoga tko ih ljubi uvijek vuku u propast. Samo ovo molim, da, jer se tvoja Uzvišenost udostoji spustiti k meni, ćelija koju sam podigao prinosima dobrih ljudi ima tebe za zaštitnika. A kralj je rado primio ono što mu je svetac predložio i kao dar se zavjetovao da će svake godine davati deset funti srebra za njegove potrebe. Odatle je Božji čovjek pripremio ono što je bilo potrebno za mjesto. Nakon toga, uzvraćajući hvale za dobročinstva Gospodnja, vratio se u svoje mjesto. da zaštiti svoju ćeliju, moli,

Smrt Agneflete i Lenogisila.

U međuvremenu se dogodilo da je sin kralja Klotara, imenom Dagobert, štovatelj crkvenoga dostojanstva, obuzeta groznicom ležao u postelji. Dok su mnogi liječnici nad njim vijećali i ništa nisu postizali, izgubljena je nada u njegov život; jer lišen snage cijeloga tijela, bio je mučen dugotrajnom bolešću. Sjetivši se kralj pobožnosti Božjega sluge, šalje mu kalež i patenu izrađenu od srebra, da mu svojim molitvama vrati sina zdrava. Već je onaj koji je to nosio bio došao gotovo do polovice puta, i gle, bolesnik se oslobađa od jadne iscrpljenosti groznica.

11 Pošto je dakle to učinjeno, kad je svemogućnost našega pobožnoga spasenja htjela dati počinak naporima svoje službenice, pošto je prošao dug tijek vremena u svetoj vjeri, u selu Vernou javno je preminula. Kad je Božji čovjek doznao za njezinu smrt, bez odlaganja je s pogrebnom opremom došao na mjesto, želeći prenijeti njezino tijelo u svoju ćeliju kako bi ondje časno bilo pokopano. Kad je već započeo put, došavši u selo kojemu je ime Mamertium, da bi povratili snagu, spustivši nosila malo su zastali. Ustajući odatle da nastave svoj put, nikako nisu mogli pomaknuti tijelo s toga mjesta. Videći Gospodnji svećenik da se postupa protivno njegovoj želji, malo uzbuđena duha reče: Ako te odavde ne mogu odnijeti, ostavit ću te na ovome putu nepokopanu. U nedoumici zašto se to dogodilo i tko bi te noći na istome mjestu čuvao časno tijelo, sam vrativši se u samostan, budan u noćnim molitvama molio je da mu Bog udijeli po želji. Kad je svanulo jutro, ponovno kreće na put, i kad je stigao na mjesto, bez ikakva odlaganja uzevši nosila sa svojim pratiteljima vraća se u samostan i pokopali su je u bazilici, a njezina je duša u susretu blaženih duhova prešla k Kristu.

12 Nakon toga štovatelj Božanstva Lenogisil, učvršćen u Božjoj milosti, dugo je vrijeme ustrajao u nastojanjima oko dobrih djela na trkalištu ovoga života. Pun dakle dana i svladan svetom starošću, zadobio je slabost tijela. I kad su već malaksali udovi, blažena duša marljivo je u naporu iskazivala zahvale svome pomoćniku i pohoditelju, i tako je duh njegov oslobođen od veze tijela, i onoga za čijom je žudnjom plamtio na zemlji, zaslužio sretno vidjeti na nebesima; i onaj koji se trudio odreći svoje domovine i srodstva bližnjih da bi dotaknuo vjeru Gospodina Krista, od Njega sada uzvišen, po dobrom vojevanju postigao je u gornjem Jeruzalemu kraljevstvo koje nijednim svršetkom ne propada. Pokopano je pak tijelo blaženoga muža u bazilici koju je sam o trošku pobožnih ljudi sagradio u spomenutome mjestu. Ondje, ako tko od nas dođe kao molitelj, po njegovim će molitvama primiti željeno oproštenje grijeha, po onome koji proslavljuje svoje svete, Gospodinu našemu Isusu Kristu, kojemu hvala i zahvaljivanje, snaga i moć, u vijeke vjekova. Amen.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

Svezak II Kalendar godine