Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · Svezak I

Dodatak uz 8. siječnja

AD VIII JANUARII

Str. 457 među Izostavljenima dodaj: U Pragu se ovoga dana običava slaviti drugi prijenos moći, kako smo doznali iz staroga kalendara one Crkve. O raznim moćima koje je car Karlo IV. donio u Prag bilo je riječi gore u Dodacima uz 2. siječnja. Ali u rukopisnom kalendaru iste Crkve stoji ovako: 8. siječnja. Donošenje moći svetih apostola Tome, Jakova, Mauricija.

Na istome mjestu gdje se govori o posveti crkve S. Mariæ de principio u Napulju, dodaj O ovoj crkvi i njezinoj posveti govorit ćemo uz Život sv. Asprena 3. kolovoza i sv. Kandide Starije 4. rujna.

O SV. LUCIJANU IZ BEAUVAISA.

Str. 460, stup. 2, br. 7, red. 9, poslije: jesu li te bilješke izišle, nama je nepoznato, dodaj Istoga je mišljenja Franjo Bosquet, narbonski pretor, u 1. sv. Historiarum Eccles. Gallic; te najrječitije i izričito naš Jakov Sirmond u knjižici izdanoj o toj stvari.

Str. 461, stup. 1, poslije br. 12 dodaj Španjolska kronika koju nazivaju Dekstrovom uz god. 308., br. 8, ima ovo: Moći sv. Lucijana, biskupa Beauvaisa, prenose se u Vic. Neka vjera ostane na autoru. Franjo Bivarije bilježi da je Vic, o kojemu je ovdje riječ, grad u Kataloniji. Ali Luitprandova kronika uz god. Kristovu 902. ima ovo: Kosti sv. Lucijana, biskupa i mučenika, druga sv. Dionizija Areopagita, prenesene su iz Beauvaisa u grad Vic. Drugi smatraju da je s tijelom sv. Marka doneseno tijelo Lucijana, kneza Karpetana, koji je trpio s Kviterijom. Ne može opstati vjerodostojnost obiju ovih kronika; a zar je grijeh ne vjerovati nijednoj?

O SV. PACIJENTU BISKUPU.

Str. 468, stup. 2, pretposljednji redak, Andrija Dinettus, ispravi u: Jakov Dinettus sada upravlja Družbom u francuskoj pokrajini, muž najučeniji i najuljudniji.

Str. 469, poslije 2. retka, dodaj: O dobu sv. Pacijenta i vjerodostojnosti sljedeće povijesti moći će se zaključiti iz onoga što ćemo 23. studenoga reći o dobu sv. Klementa, biskupa Metza. Isti smo Život dobili iz rukopisa kölnske kartuzije, ali ponegdje malo skraćen, s nekim dodacima na kraju o crkvi sv. Ivana Evanđelista koju je ondje sagradio sv. Pacijent. Isti je Život na francuskom izdao Viellius i drugi.

O SV. ATIKU, CARIGRADSKOM BISKUPU.

Str. 480, stup. 1, poslije § 6 dodaj Ali možda su u Niceforovu popisu pokvareni brojevi, tako da su Teodotu umjesto 6 godina dane IV. Svakako se čini da mu Teodoret u 83. pismu pripisuje šest godina, gdje u br. 23 ovako piše: Šest sam naime godina ondje (u Antiohiji) poučavao, u vrijeme blažene uspomene Teodota, antiohijskoga biskupa, koji se isticao i blistao kako sjajem života, tako i poznavanjem božanskih dogmi. Zatim drugih trinaest godina u vrijeme bl. Ivana itd. Grčki stoji: ἓξ μὲν γὰρ ἔτη διετέλεσα itd. Možda je Nicefor umjesto στ' pročitao δ', ili su obratno prepisivači u prepisivanju Teodoretovih djela umjesto δ' stavili στ'.

O SV. EMILIJANU ISPOVJEDAOCU.

Str. 483, stup. 2, poslije onoga što se nalazi o sv. Dominiki, Jurju Hozebitu, Emilijanu, dodaj

Pag. 457 inter Omissos adde: Pragæ secunda reliquiarum translatio celebrari hoc die consuevit, ut ex veteri illius Ecclesiæ Kalendario didicimus. De reliquiis variis Pragam a Carolo IV, Imp. allatis actum est supra in Addit. ad 2 Januarii. Ast in MS. ejusdem Ecclesiæ Kalendario ita habetur: vi Id. Allatio reliquiarum sanctorum Apostolorum Thomæ, Jacobi, Mauritii.

Ibidem ubi agitur de Dedicatione ecclesiæ S. Mariæ de principio Neapoli, adde De hac ecclesia ejusque dedicatione agemus ad Vitam S. Aspren 3 Augusti, et S. Candidæ senioris 4 Septembris.

DE S. LUCIANO BELLOVAC.

Pag. 460, col. 2, nu. 7, lin. 9, post, an eæ Notationes prodierint, nos latet, adde In eadem sententia est Franciscus Bosquetus, Prætor Narbonensis, historiarum Eccles. Gallic. tom. 1 et disertissime atque ex professo Jacobus Sirmondus noster libello de ea re edito.

Pag. 461, col. 1, post nu. 12 adde Chronicon Hispaniensequod Dextri vocant, ad an. 308, nu. 8, ista habet: Reliquiæ S. Luciani Belovacensis Episcopi Vicum transferuntur. Sit fides penes auctorem. Franciscus Bivarius notat Vicum, de quo isthic est sermo, Catalaniæ urbem esse. Ast Luitprandi Chronicon ad an. Christi 902, ista habet: S. Luciani Pontificis et Martyris, comitis S. Dionysii Areopagitæ, ossa Bellovaco ad urbem Vicensem translata sunt. Alii putant Leuciani Reguli Carpetanorum corpus, passi cum Quiteria, cum corpore S. Marci allatum. Non potest utrique huic Chronico fides constare; et nefas, neutri fidem habuisse?

DE S. PATIENTE EP.

Pag. 468, col. 2, linea penultima, Andreas Dinettus, corrige, Jacobus Dinettus, Societatem nunc in provincia Franciæ moderatur, vir doctissimus et humanissimus.

Pag. 469, post lin. 2, adde: De ætate S. Patientis, et sequentis historiæ fide, statui poterit ex iis quæ XXIII Novembris de S. Clementis Ep. Metensis ætate dicemus. Eamdem Vitam ex MS. Carthusiæ Colonien. nacti sumus, sed paullum subinde contractam, nonnullis ad calcem assutis de Ecclesia S. Joannis Evangelistæ isthic a S. Patiente ædificata. Eadem Vita Gallice edita a Viellio et aliis.

DE S. ATTICO EP. CP.

Pag. 480, col. 1, post § 6 adde Sed fortassis in Nicephori catalogo vitiati sunt numeri, ut pro VI annis, IV Theodoto dati sint. Videtur certe quidem sex illi annos tribuere Theodoretus ep. 83, ubi sic scribit nu. 23. Sex enim annos ibi (Antiochiæ) ego docens, tempore beatæ memoriæ Theodoti Antiocheni Episcopi, qui tum vitæ splendore polluit et fulsit, tum etiam divinorum dogmatum cognitione. Alios deinde tredecim annos tempore B. Joannis etc. Græce est, ἓξ μὲν γὰρ ἔτη διετέλεσα etc. Forte pro στ' legit Nicephorus δ', aut contra pro δ', στ' reposuerunt in transscribendis Theodoreti operibus librarii.

DE S. ÆMILIANO CONF.

Pag. 483, col. 2, post ea quæ habentur de SS. Dominica, Georgio Chozebite, Æmiliano, adde,

4 Nadalje, čini se da je ovo redovnik Emilijan kojega sv. Teodor Studit u 1. knj., 48. pismu, koje navodi Baronije u 9. sv., god. 809., br. 30 i dalje, ovako hvali: Zašto je najpobožniji predstojnik Antonije bačen u tamnicu u Amoriju, kad je na isti način kao i prethodni zajedno sa svojom braćom prokleo preljubnički sabor? Zašto je brat Emilijan od nikomedijskoga biskupa okovan odveden u Tiniju i izložen udarcima i ruglu, dok su oni koji su provalili opljačkali samostan kao da je riječ o neprijateljskom plijenu? Stoga bi ga trebalo staviti niže, poslije sv. Gudile.

O PRIJENOSU SV. SEVERINA, APOSTOLA NORIKA.

Str. 498, red. 1, izbriši: Iz njega crpljeno itd. do br. 5, i stavi Iz Napulja nam je poslao Antun Beatillo prepisano iz staroga kodeksa, što ovdje donosimo.

4 Porro hic esse videtur Æmilianus monachus, quem S. Theodorus Studita lib. 1, ep. 48, a Baronio tom. 9, an. 809, nu. 30 et seqq. recitata, ita laudat: Cur Antonius religiosissimus Præpositus in custodiam apud Amorium datus, cum eodem quo superior modo Mœchosynodum una cum Fratribus suis anathematizasset? Cur Æmilianus Frater a Nicomediensi in Thyniam vinctus ductus est, verberibusque et ludibriis affectus, direpto ab iis qui irruperant monasterio, perinde ac si hostium spolia fuissent? Quare inferius post S. Gudilam esset reponendus.

DE TRANSLATIONE S. SEVERINI NORICOR. APOST.

Pag. 498, lin. 1, dele, Ex eo hausta etc. usque ad nu. 5, et repone Eam Neapoli ad nos transmisit Antonius Beatillus e veteri codice descriptam, quam hic damus.

4 Iz čega ispravi ono što Ferrari itd. Ispravi također i sljedeće brojeve.

4 E qua corrigas quod Ferrarius etc. Sequentes quoque numeros corrige.

Povijest prijenosa

Historia translationis

NAPISAO ĐAKON IVAN,

Iz rukopisa izvadio Antun Beatillo iz Družbe Isusove.

Saraceni zauzeli i opljačkali Regij.

Namjeravajući pisati, gospodinea opate Ivane, kako je iz davno razorene Lukulove utvrde preneseno i u tvoj samostan položeno tjelešce sv. Severina, bilo je odlučeno ondje iznijeti, koliko se činilo prikladnim, što je najbezbožnijib kralj Afrikanaca riječima ili djelima počinio nad narodom naše vjere. Ali budući da si ti svojom vlašću više zahtijevao da ona čudesa koja su se dogodila u naše vrijeme u obliku maloga tumača povežem s evanđeoskim raspravama, a ja sam se izgovarao da to nije moguće učiniti; ipak, održavši vijeće starijih, svidjelo se da ukratko i sažeto prođem ono što se odnosi na samoga kralja, a na ostalome se, koliko mi snage dopuste, opširnije zadržim: dolikuje stoga potruditi se i činiti ono što ljubav zapovijeda, kako bi prijenos Kristova ispovjedaoca posvuda bio najpoznatiji, kao što su i njegov život i snaga znamenja, koje je već odavna po cijelome svijetu rasprostrla knjižica najvještijega Eugipija.

AUCTORE JOANNE DIACONO,

Ex MSS. eruta ab Ant. Beatillo Soc. JESU.

Rhegium a Saracenis captum, direptum.

Scripturus, Domine a Joannes Abba, qualiter ex castro Lucullano, dudum everso, translatum, tuoque in monasterio S. Severini corpusculum sit collocatum; ratum fuit ibidem, quantum competens videbatur, referre, quod nefandissimus Africanorumb Rex, verbis, seu factis, in nostræ religionis exercuit populum. Sed quia tu tuo magis imperio exigebas, ut illa portenta, quæ nostris acciderunt temporibus, in modum commentarioli cum evangelicis disputationibus contexerem, et ego id fieri non posse caussarem; tamen habito majorum consilio, placuit, ut ea quæ de ipso sunt Rege, summatim strictimque percurrerem, et in ceteris, prout facultas suppeditasset, largius immorarer: convenit ergo dare operam, et factitare quod caritas jubet, quatenus Christi Confessoris translatio sic sit ubique notissima, sicuti est et vita ejus, et virtutes signorum, quas jam ab olim per totum orbem libellus solertissimi dispersit Eugippii.

2 Dvadeset i četvrte dakle godine careva Leona ic Aleksandra, Saraceni koji su boravili u Palermu, pobunivši se protiv kralja Afrikanaca, na svaki su se način opirali njegovim zapovijedima. Tada onaj najokrutniji posla svoga sina s velikom vojskom i zapovjedi mu da, pošto zauzme Palermo, odmah prijeđe ud Regij i zbog saveza koji su sklopili s Palermitanima hrabro osvoji grčke gradove. Odmah tirančić, primivši očeve zapovijedi, žurno ode i, pobijedivši palermsku vojsku koja mu je izišla u susret, istim zaletom kojim se sukobio zauze njihov grad. Odatle, ukrcavši se na lađe, preplovi u Regij, i ondje,

ondje, prebacivši vojsku, posadu Grka koja se iz kalabrijskih gradova bila slegla u pomoć (o sramote!) smjesta natjera u bijeg i samim strahom razagna na sve strane. Tada, kad se Bog rasrdio zbog grijeha smrtnika, sa svom lakoćom uđe u taj gradić i (žalosno je reći) toliko se razbjesnio u njihovu ubijanju da nije poštedio nijedan spol ni ijednu dob. Nakon najstrašnijih pokolja koje su najbezbožniji neprijatelji počinili posvuda po cijelome gradu, okrenuvši se pljački s uobičajenom grabežljivošću, pronađoše gotovo sedamnaest tisuća ljudi svakoga staleža koji su se skrivali, među kojima bijedno, kao najgori pogani, odvedoše i samoga biskupa, ukrašena labuđom glavom i dostojanstvenim rumenilom. A neprocjenjive količine zlata i srebra, kao i svih pokretnina, razgrabiše. Ali onaj nezasitni i bezbožni tiranin zapovjedi da se sve to sabere na jedno mjesto i da se radi oca, kako bi imao što sigurnije javiti mu, sve to pomnije čuva za njega; dodajući ovoj pohlepi i drugu propast, jer se zbog poslanika Hesperije, koji su k njemu odasvud hrlili s darovima i poklonima, pretvarao da će ondje boraviti nekoliko dana: poslije pak, otpustivši ih, s golemim plijenom svake vrste vrati se u Palermo.

2 Anno igitur vigesimo quarto Leonis etc Alexandri Imperatorum, Saraceni, qui Panormi degebant, contra Regem Africanorum rebellantes, illius jusionibus omnimodis resultabant. Tunc ferocissimus ille filium suum cum multo exercitu dirigens, præcepit ei, ut capto Panormo, statimd Rhegium trajiceret, et propter fœdus, quod cum Panormitanis inierant, Græcorum urbes fortiter expugnaret. Mox tyrannulus jussa parentis excipiens, properanter abiit, et obvium sibi Panormitanum devincens exercitum, eo, quo congressus fuerat, impetu, cepit urbem illorum. Dehinc navibus ascensis Rhegium tranavit, ibique,

ibique, trajecto exercitu, præsidium Græcorum, qui ex Calabritanis urbibus ad suffragandum confluxerat, (proh pudor!) extemplo fugere compulit, et in diversa solo terrore præcipites egit. Tunc irato Deo mortalium culpis, sub omni facilitate oppidum illud ingressus est, et (dolendum dictu) sic efferbuit in eorum occisiones, ut nulli sexui, nullique compateretur ætati. Post immanissimas itaque strages, quas passim tota urbe nefantissimi hostes dederunt, ad diripiendum solita rapacitate conversi, pene ad decem et septem millia hominum omnis conditionis latitantes invenerunt, inter quos etiam cygneo capite ipsum Episcopum rubore decorum miserabiliter, utpote paganissimi, abduxerunt. Auri vero et argenti, necnon et omnium mobilium, inæstimabilia pondera demoliti sunt. Sed hæc Tyrannus ille insatiabilis et impius jussit omnia in unum congerere, et in occasionem patris, ut certius haberet quod ei nuntiando dirigeret, sibi studiosius cuncta servari; addens huic cupiditati aliam ruinam, nam propter Legatos Hesperiæ, qui ad eum undique cum donis et muneribus confluebant, aliquantis diebus ibi commorari se finxit: postea vero, illis remissis, cum ingenti præda generis omnis Panormum reversus est.

3 Odatle, misleći da njegov roditelj kliče od radosti zbog tolikoga trijumfa, uputi poslanike da mu donesu najbolje od zarobljeništva i izlože sav ishod događaja. Ali on, ljuteći se u sebi, prekoravao je sina i učestalim glasovima ponavljao: Taj izrod, taj izrod ide za majkom, ne za ocem! Da je bio potomak moje krvi, njegova oštrica ne bi poštedjela nijednoga kršćanina. Idite, idite, kažem, što brže i prisilite ga da se vrati k meni: jer ne on, nego ću ja poći na taj pothvat. O žalosti! Tko će se, slušajući ovo, suzdržati od suza? Tko neće ispustiti duge uzdahe? Tko neće oplakivati bičeve smrtnika? Usred tolikih naime razaranja i tolikih sužanjstava kršćana još uvijek bjesni gnjev Gospodnji: još uvijek kipi srdžba premilosrdnoga Boga; i zbog grijeha kojima se svakodnevno, kao gozbama, predajemo, bivamo nošeni okrutnijim olujama i ostajemo nepopravljivi. Evo, neprekidnim smo olujama udarani, a ne dolazimo k sebi. Jao dakle, jao našoj bijedi, koji tako svakodnevnim prijestupima izazivamo božansku blagost da o nama s pravom kliče najsvetiji Job: Kad izvrši na meni svoju volju, još mu mnogo veće stvari stoje na raspolaganju. Što dakle? Zar za naše popravljanje nisu bili dovoljni propast jednoga grada, pokolji naroda, raznoliko odvođenje obaju spolova? Ah, posve nesretno stanje! Podignut je naime zbog tebe najopakiji čovjek, jer ne čuvaš stegu Gospodnju, i zato se njemu okrutnost tirančića njegova sina, u usporedbi s vlastitom opakošću, činila kao milosrđe.

3 Inde putans genitorem suum tanti triumphi gestire gaudio, direxit apocrisarios, qui ad eum optima quæque captivitatis perferrent, et totum rei insinuarent eventum. At ille secum indignans, exprobrabat filio, et crebris repetebat vocibus: Degener iste, degener matrizat, non patrizat. Si mei sanguinis proles fuisset, nullis Christianis mucro pepercerat ejus. Ite, ite, inquam, quantocyus, et eum ad me redire compellite: quoniam non ille, sed ego ad istud opus profecturus sum. Proh dolor! quis hæc audiens temperet a lacrymis? quis non longa ducat suspiria? quis non deploret flagella mortalium? Inter tot enim distractiones, totque captivitates Christianorum, adhuc Domini desævit indignatio: adhuc misericordissimi Dei ira defervet; et propter delicta, quibus quotidie, velut dapibus, incumbimus, sævioribus ferimur procellis, et inemendabiles permanemus. En assiduis collidimur tempestatibus, et non resipiscimus. Væ ergo, væ nostrae miseriæ, qui sic quotidianis excessibus divinam provocamus clementiam, ut merito de nobis Job exclamet sanctissimus: Cum expleverit in me voluntatem suam, adhuc multo majora præsto sunt ei, Quid enim? numquid ad emendationem nostram unius civitatis excidium, numquid occisiones populi, numquid varia sexus utriusque distractio suffecerunt? Ah prorsus conditio infelix! erectus est quippe propter te homo nequissimus, quia disciplinam non servas Domini, et ideo illi sævitia tyrannuli filii sui, comparata propriæ nequitiæ, velut misericordia reputabatur.

4 Vrativši se dakle glasnici i izloživši mu svu očevu namjeru, najprije je slušao prikrivajući se, a poslije, kad je bio obmanut lukavim pismom, naime da mu je otac iznenada umro, ode i najpohlepniji za vladanjem bez ikakva savjetovanja pohita u Libiju. Odmah njegov otac, bacivši mu se u dug zagrljaj, predade prsten koji je bio znak velikoga kralja i reče mu: Stavi ovo na svoje prste i vladaj umjesto mene: a ja ću poći protiv Bogu buntovnoga roda Kristovih štovatelja da ga posve zbrišem sa zemlje.

a Čini se da je to isti opat samostana sv. Severina o kojemu se govori niže u br. 9.
b Lupus Protospata, kojega je izdao Caracciolo, naziva ga Abrahamom.
c Aleksandar je doduše god. 870. od oca Bazilija bio proglašen cezarom, ali za života brata Leona nije se smatrao carem: tek nakon njegove smrti god. 911. vladao je trinaest mjeseci umjesto Konstantina Porfirogeneta, Leonova sina, još dječaka.
d Regij, drevni grad na rubu Italije uz Sicilski tjesnac.

4 Revertentes itaque nuntii cum insinuassent ei omnem patris intentionem, dissimulanter prius audivit, postea vero, ubi circumventus est dolosis litteris, videlicet quod pater illius subito fuisset extinctus, abiit, et avidissimus ad regnandum absque omni consultatione in Libyam properavit. Mox pater ejus, multo super eum incumbens amplexu, annulum, quod magni Regis erat insigne, tradidit, eique dixit: Insere digitis tuis hunc, et mea vice regnato: ego autem contra Deo rebelle Christicolarum genus profiscar, quatenus penitus abradam de terra.

a Is ipse esse videtur Abbas monasterii S. Severini, de quo infranum. 9, agitur.
b Abrahamum vocat Lupus Protospata a Caracciolo editus.
c Erat quidem Alexander anno 870, a patre Basilio Caxsar creatus, Imperator tamen vivo fratre Leone habitus non est: at post ejus mortem anno 911, tredecim mensibus imperavit pro Constantino Porphyrogenito Leonis filio adhuc puero.
d Rhegium antiqua civilas in margine Italiæ ad fretum Sicultum

Zauzeta Taormina, pokolj građana.

Taurominium captum, civium cædes.

Postavši takvim, smjesta po glasniku utjera svemu svomu narodu takav strah da su, ako su dvojica ili trojica bila u kući, što brže hitali k njemu. Videći pak tiranin da se sleglo toliko mnoštvo, reče: Svi požurimo, svi pohitajmo i nastojmo svom snagom duha izvršiti ono što je ugodno velikomu Bogu, kako bismo zbog takve nagrade ušli u raj mlijeka i meda, iz kojega teku četiri rijeke. Reče, i odmah krenu sa svojom bezbrojnom vojskom i mnogim blagom. Kad je stigao na Siciliju, prezreo je ući u Palermo kao u bijedno prebivalište. Pozvavši pak odande sve ratnike, krenu na Taorminu: i ondje utaborivši vojsku, sam bez pratnje obiđe položaj toga grada, vrati se i, sazvavši neke razbojnike za koje je znao da su najokretniji tijelom, obeća im goleme darove ako kroz onaj dio s kojega se nije bojao nikakve pogibelji od izdaje, naime zbog teškoga pristupa mjestu, uđu u isti grad te urlikom i vikom daju znak da su ušli. A oni, vični razbojništvima, pođoše i, pužući rukama i nogama, uspeše se na vrh te strašnom vikom bučeći dadoše znak da su ušli. Odmah oni građani koji su izvana stražarili vičući pristupiše k zidu i, snažno jurišajući, opkoliše cijeli grad odasvud. Bijedni građani, koji su bili određeni za stražu, a otišli su na objed, nisu osjetili da su zarobljeni prije nego što je neprijateljski poklik, namjerno podignut, zagrmio i pogodio pamet sviju. A onaj najokrutniji tiranin, dok je svatko, kako to u takvim prilikama biva, bez ikakva obzira vikao u besciljnom trčanju, razbi vrata i sa svim naoružanima uđe poput gladne zvijeri, te vuče i proždire meko stado. I tko će moći opisati propast toga grada, tko nečuvene kazne, tko neizrecive muke? Ako se naime malo prije nabroje prijetnje njegovih bijesova, sada više nije potrebno istraživati kakav je nastupio poslije, kad je dobio mogućnost za toliku okorjelost. Uistinu naime iz obilja srca usta govore, a ono što unutra gori, izvana kipi.

Sic factus, extemplo per præconem universo populo suo talem incussit terrorem, ut si duo vel tres in domo essent, ad eum quantocyus festinarent. Cernens autem tyrannus tantam multitudinem confluxisse, ait: Omnes festinemus, omnes acceleremus, et id, quod Deo magno gratum est, toto mentis affectu perficere conemur; quatenus ob hujusmodi retributionem paradisum lactis et mellis ingrediamur, de quo quattuor flumina manant. Dixit, et continuo cum exercitu suo innumero, et opibus multis perrexit. Qui cum in Siciliam pervenisset, introire Panormum, ceu vile domicilium, contempsit. Pugnatoribus autem omnibus inde accitis, Taurominum perrexit: ibique castris locatis, ipse civitatis illius situm incomitatus perlustrans regressus est, et convocatis nonnullis latronibus, quos perniciores corpore noverat, spopondit eis ingentia dona, si per illam partem, de qua nullum proditionis periculum timebatur, videlicet propter difficultem locorum accessum, in eamdem intrarent urbem, et ulutatu ac strepitu se intrasse significarent. At illi latrociniis assueti, vadunt, et manibus ac pedibus reptantes, in summum evadunt, et clamore horribili perstrepentes sese introisse innuerunt. Mox cives hi, qui extrinsecus excubabant, vociferantes accedunt ad murum, et fortiter oppugnantes totam undique circumdederunt urbem. Miseri cives, qui custodiis deputati ad prandium perrexerant, non ante se captos senserunt, nisi cum hostilis clamor ex industria ortus intonans omnium perculit mentem. At infestissimus ille tyrannus, dum unusquisque, sicut in talibus assolet fieri, absque omni respectu vago discursu perstreperet, portas confregit, et cum omnibus armatis, tamquam esuriens bellua, ingressus, molle pecus trahit manditque. Et quis poterit exprimere cladem urbis illius, quis inauditas pœnas, quis ineffabiles cruciatus? Si enim paullo superius comminationes furiarum ejus recenseantur, nunc jam non est opus exquirere qualis institisset postea, cum tantæ pertinaciæ facultatem accepit. Revera etenim ex abundantia cordis os loquitur, et quod intus ardet foris ebullit.

6 Ipak, iz bezbrojnih razaranja koja je posvuda bjesneći počinio najkrvoločniji junak, ovo jedno predajmo spomenu potomaka, da se pripiše blagosti Spasitelja koji je rekao: Otac moj sve dosad radi, pa i ja radim. Jer najzločinačkiji kralj, nakon što je poklao sve muškarce i žene, pa i dojenčad, štoviše i nakon što je zapovjedio da se cijeli taj grad spali ognjem, bjesneći i dalje kao nezasitna zvijer, posla istražitelje po udubinama dolina, po zemljanim jamama i po gustišima trnja, da pronađu one koje je spasila pomoć bijega i potrude se dovesti ih k njemu, kako bi odatle primili dostojnu nagradu progonstva. A oni, kako bijahu najgrabežljiviji, pomno pretražujući posvuda, nađoše najhrabrijega Kristova borcaa sv. Prokopija, biskupa istoga grada, kako se skriva s nekolicinom klerika i nekim građanima, koje odmah s golemim klicanjem svezaše i brzo odvukoše svomu gospodaru. Odmah se onaj spletkar lukavštine ovako obrati najsvetijemu Prokopiju: O biskupe, budući da tvoja glava obiluje mnogom posoljenom svilom, zato te najblaže potičem da poslušaš moje spasonosne opomene i pobrineš se za dobrobit svoju i ovih: inače ćeš me smjesta iskusiti onakvim kakvim su me iskusili ostali tvoji sugrađani. Želim naime, ako prihvatiš moj zakon i obilježiš seb izraelskim obredom, da uvijek stojiš preda mnom i budeš mi draži od svih Agarena. Na to se Gospodnji predstojnik samo osmjehnu i ne reče ništa. Tada kralj gnjevan zaurla i reče: Smiješ li se, zarobljeniče, na ovo? Smiješ li se, a ne shvaćaš pred kim stojiš? Odmah najpostojaniji sluga Kristov odgovori: Smijem se posve, i s pravom se smijem, jer te na takav govor potiče onaj kojim si nadahnut, zloduh. Čuvši to, krvoločni junak zaurla i, bijesan, okrenuvši se svojim krvnicima, reče: Hajde, što brže rasporite mu prsa i izvucite mu srce odatle, da vidimo i spoznamo tajnu njegove pameti. A Bog, divan u svojim svetima, divan u veličanstvu, koji čini čudesa, dade toliku strpljivost ovomu svomu predstojniku da je, dok su krvnici izvršavali zapovijedi, kako kažu oni koji su vidjeli, on korio bezbožnoga kralja i hrabrio svoje suzarobljenike da se ne boje, toliko da je bestidni kralj škrgutao zubima, te je izrezano njegovo srce ugurao u njegova usta da ga jede, i tek tada zapovjedio da se njemu, koji je još drhtao, zajedno s ostalima odrubi glava. I nije to dovoljno najbjesnijemu psu, nego je, zapalivši veliku vatru, zapovjedio da se spale sva njihova trupla govoreći: Tako, tako će biti dokrajčeni svi koji nisu htjeli ispuniti moju volju.

6 Tamen ex innumeris distractionibus, quas pasim bacchans edidit cruentissimus heros, hoc unum posterorum memoriæ commendemus, ut in Salvatoris ascribatur clementiam, qui dixit: Pater meus usque modo operatur, et ego operor. Nam scelestissimus Rex postquam universos mares, et feminas, infantes etiam, trucidavit, quinimo et postquam totam illam civitatem incendio jussit absumi; sæviens adhuc inexplebilis bellua, misit inquisitores per concava vallium, per defossa terrarum, perque veprium densitates, ut eos, quos fugæ subsidium liberarat, investigarent, et ad se perferre studerent, accepturi exinde dignam persecutionis mercedem. At illi, utpote rapacissimi, cum ubique sollicite perquirerent, inveniunt robustissimum Christi athletam a S. Procopium ejudem urbis Episcopum latitantem cum aliquantis Clericis, et nonnullis civibus, quos protinus cum ingenti tripudio vincientes ad Dominum suum velociter pertraxerunt. Mox ille machinator calliditatis ita sanctissimum Procopium est allocutus: O Episcope, quia caput tuum multo salito bombyce abundat, iecirco placidissimus te adhortor, ut meis salutaribus monitis obedias, et consulas tuæ et istorum commoditati: sin autem, talem me confestim experieris, qualem ceteri concives tui. Volo enim, si legem meam feceris, et teb Israelitico ritu distinxeris, ut semper in conspectu meo assistas, et sis mihi carior præ omnibus Agarenis. Ad hæc Domini Antistes subrisit tantum, et nihil locutus est. Tunc Rex iratus infremuit, et ait: Ridesne captive ad hæc? ridesne? et non intelligis ante quem stas? Mox constantissimus

Christi servus respondit: Rideo plane, et bene rideo, quia ille te talia loqui stimulat, de quo afflatus es, dæmon. His sanguinarius heros auditis, infremuit, et furibundus ad lictores suos conversus: Eia, inquit, quantocyus aperite illum in pectore, et cor ejus inde protrahite, ut arcanum mentis illius videamus, et intelligamus. Mirabilis autem Deus in Sanctis suis, mirabilis in majestate, faciens prodigia, tantam tolerantiam huic suo præstitit Antistiti, ut dum lictores imperata complerent, sicut aiunt hi, qui viderunt, ille Regem objurgaret nefandum, et suos concaptivos, ne formidarent, animaret, adeo prorsus, ut Rex impudens strideret dentibus, ut cæsum cor ejus in os illius ad edendum fulciret, et sic demum jam palpitantem cum ceteris decollari juberet. Nec solum ista rabidissimo cani sufficiunt, sed etiam, copioso igne accenso, tota illorum cadavera cremari præcepit, dicens: Sic, sic consummabuntur omnes, qui noluerunt mean voluntatem adimplere.

7 Evo, sada se pružila prilika u kojoj bismo najispravnije trebali oplakivati svoju bijedu, zbog čije se krivnje razbjesnio tako velik i tako gorak neprijatelj; ali budući da se valja radovati s ovim mučenicima, ponovit ćemo ono što smo gore unaprijed naveli da je rekao Gospodin: Otac moj sve dosad radi, pa i ja radim. Uistinu, kažem, ti si, Gospodine Isuse Kriste, milosrdan i blag, djelovao u ovim svojim slugama, koje si prije postanka svijeta izabrao da budu sveti i neokaljani pred tvojim licem. Uistinu si ti djelovao u njima, koji si im dao ne samo da vjeruju u tebe, nego i da trpe za tebe. Tko naime može hvaliti velika djela tvoga promisla? Tko se može nadiviti tvojim djelima? Ne treba reći ništa više nego ono što pjeva tvoj Psalmist: Pravda je tvoja kao gore, sudovi su tvoji bezdan velik. U onima pak koje si dostojno proslavio veliča se tvoja pravda. A u onima koje si ostavio da budu kažnjeni oplakuje se ljudska bijeda, koja, opirući se tvojim zapovijedima, sama na sebe navlači sud. Uistinu nas nijedan neprijatelj ne bi napao, nikakvo nas oružje ne bi plašilo kad bismo se trudili u potpunosti čuvati tvoje zapovijedi. Stoga, budući da smo skloni zlu i ne oslobađamo se nikakvim svojim zaslugama, nego jedino tvojom milošću, napokon s nebesa pokaži kojim ćemo znacima ili kojim čudesima biti spašeni od tako velika i tako bezbožna neprijatelja. Neka spozna cijeli svijet da nas je tvoja desnica, boreći se za nas, milosrdno istrgla iz onih neizrecivih tiraninovih prijetnji. Ne bi, kažem, to bilo nemoguće tvojoj svemoći, koji cijeli svijet važeš kao na tezulji, nego da bi se vidjelo kako pogled tvoje dobrostivosti rosi na tvoje sluge i da bi se hvalilo tvoje blagoslovljeno ime u vijeke.

7 Ecce nunc se occasio præbuit, ubi rectissime nostram debuissemus lugere miseriam, cujus ob culpam tantus, tamque amarus efferbuit hostis; sed quia Martyribus istis congaudendum est, ideo illud repetemus, quod supra prælibavimus dixisse Dominum: Pater meus usque modo operatur, et ego operor. Vere, inquam, tu Domine Jesu Christe misericors et clemens, operatus es in his famulis tuis, quos ante mundi constitutionem elegisti, ut essent sancti et immaculati in conspectu tuo. Vere tu operatus es in eis, qui præstitisti eis, ut non tantum crederent in te, verum etiam, ut paterentur pro te. Quis enim dispensationis tuæ potest laudare magnalia? Quis potest admirari opera? Nihil ultra dicendum est, nisi quod tuus Psalmista decantat: Justitia tua sicut montes, judicia tua abyssus multa. In his autem, quos dignanter glorificasti, tua magnificatur justitia. In his quoque quos puniendos dereliquisti, humana deploratur miseria, quæ tuis mandatis resultans, judicium ipsa sibi assumit. Enimvero nullus non hostis appeteret, nulla prorsus nos arma terrerent, si præcepta tua ad plenum servare studuissemus. Ergo quia proni sumus ad malum, et nullis nostris meritis, sed tua tantum gratia liberamur, tandem de cælestibus declara, quibus signis, quibusve prodigiis a tanto tamque nefando inimico salvemur. Cognoscat orbis totus, quia tua pro nobis dextera dimicans, misericorditer eripuit nos ab illis ineffabilibus tyranni comminationibus. Non, inquam, omnipotentiæ tuæ fuisset hoc impossibile, qui totum orbem velut statera ponderas, sed ut respectus benignitatis tuæ super famulos tuos stillare videretur, et collaudaretur nomen tuum benedictum in secula.

8 Dakle, nakon što je sve to bilo tako izvršeno kako smo opisali, onaj čovjek, sin poganstva, štoviše istražitelj okrutnosti, ne pripisujući ništa od toga Božjemu sudu, nego sve svojim silama, toliko je bjesnio u oholosti uma da se nije udostojao ni razgovarati s poslanicima italskih gradova koji su k njemu došli radi sklapanja saveza. Ipak im je nakon nekoliko dana po glasniku poručio ovako: Neka idu odavde, neka idu svojima i neka im jave da o meni ovisi briga za cijelu Hesperiju, i ja, kako mi se svidi, tako raspolažem svojim podanicima. Možda se nadaju da mi se može oduprijeti Grčić ili Frančić. Kamo sreće da sam ih sve našao okupljene na jedno mjesto; pokazao bih im snagu i kakva je hrabrost u ratovima! Ali zašto ih zadržavam? Neka samo idu i neka drže posve sigurnim da ću razoriti ne samo njih, nego ic grad starca Petruška. Ovo naime jedino preostaje: da krenem na Carigrad i satrem ga u naletu svoje snage. Reče i, dok su se oni vraćali, sam povede svoju vojsku ud kozentinske krajeve da ondje podigne tabor. Poslanici pak, vraćajući se bez postignutoga mira, utjeraše takav strah svima svojima da su se natjecali u popravljanju porušenih zidina, postavljali utvrde i na brzinu dovozili u gradove sve što je bilo potrebno s polja.

a Čudno je da spomen ovih taorminskih mučenika, biskupa Prokopija i drugova, ne postoji ni u djelu Idea SS. Siciliæ našega Oktavija Kajetana, ni u drugim martirologijima.
b Bolje: izmailićanskim. Osim ako je ovaj krvoločni Abraham bio židovskoga podrijetla.
c Tako tiranin iz prezira naziva Rim.
d Consentia, ili Cosentia, glavni grad Brutija.

8 Igitur postquam hæc omnia ita patrata fuerant, sicut præscripsimus, homo ille paganitatis filius, imo crudelitatis exquisitor, nihil ex his Dei judicio, sed totum suis tribuens viribus, tanta mentis elatione hacchatus est, ut Italicarum Legatis urbium, qui ad eum fœderis causas venerant, loqui dedignaretur. Tamen post nonnullos dies per internuntium sie illis dicendo transmisit: Vadant hinc, vadant ad suos, et eis renuntient, quod ex me totius Hesperiæ cura dependeat, et ego, velut mihi placuerit, ita dispono ex incolis meis. Forsitan sperant, quod mihi reniti possit Græculus, aut Franculus. Utinam invenissem eos omnes in unum collectos; et ostendissem illis robur, quæque sit virtus bellorum. Sed cur eos demoror? Vadant tantum, et certo certius teneant, quia non solum illos, verum etiam etc civitatem Petruli senis destruam. Hoc enim unum restat, ut Constantinopolim proficiscar, et conteram eam in impetu fortitudinis meæ. Dixit, et, illis revertentibus, ipse ind Consentinas partes exercitum suum castrametaturus advexit. Apocrisarii vero non impetrata pace repedantes, tantum terrorem omnibus suis incusserunt, ut certatim interruptos resarcirent muros, propugnacula disponerent, et quæque ex agris necessaria erant, raptim convectarent in urbes.

a Mirum horum Taurominitanorum Martyrum. Procopii Episcopi et sociorum, memoriam nec in Idea SS. Siciliæ Octavii Cajetani nostri, nec in aliis martyrologiis extare.
b Potius Ismælitico. Nisi forte Judaicæ originis fuit cruentus iste Abrahamus.
c Ita Romam per contemptum appellat tyrannus.
d Consentia, stve Cosentia, Brutiorum caput.

Tijelo sv. Severina preneseno u Napulj.

S. Severini corpus Neapolim translatum.

Napuljski dakle konzul Grgur, doznavši to, mnogo razmišljajući o Lukulovoj utvrdi i o njezinim stanovnicima, održa mnoga vijećanja s biskupom Stjepanom i ostalim moćnicima da se njezini stanovnici presele u Napulj, a taj gradić razori. Kad su pak odlučili da za izvršenje toga krene sav narod, Ivan, časni opat samostana sv. Severina sagrađena u Partenopi, muž u svemu revan, usrdno je molio svojim molitvama da se tjelešce istoga ispovjedaoca ne položi nigdje drugdje nego u njegovu samostanu, kako bi, dolično urešen imenom i tijelom, bio najveća dika grada i spasonosno utočište otaca. Na to predstojnik i konzul odgovoriše i rekoše: Ako ti, prečasni oče, takvo i toliko blago bude s neba objavljeno, kako bismo se usudili opirati? Ako pak ne, bez sumnje držimo da mu nije drago da ga se bilo kamo prenosi i podiže iz mauzoleja koji je nekoć iz ljubavi prema njemu sagradila ugledna žena Barbarija.

Gregorius itaque Consul Neapolitanus, his cognitis, multa super castello Luculli cogitans, et super ejus incolis, multa iniit consilia cum Stephano Episcopo, et ceteris potentibus, ut habitatoribus ejus Neapolim transmigratis, oppidum illud everteretur. Cumque decrevissent, ut ad id perficiendum universus profiscisceretur populus; Joannes venerabilis Abbas monasterii S. Severini Pathenopæ constructi, vir per omnia strenuus, suis efflagitabat precibus, ut corpusculum ejusdem Confessoris non alibi nisi in suo collocaretur monasterio, quatenus congruenter appellatione, et corpore decoratum amplissima esset civitatis honorificientia, et salutifera Patrum occursio. Ad hæc Præsul, et Consul respondentes, dixerunt: Si tibi, Reverendissime Pater, talis tantusque thesaurus cælitus fuerit proditus, quo pacto reniti audemus? Sin autem, procul dubio tenemus, quod non sit ei gratum quoquo transferri, et levari ex mausoleo, quod olim pro illius amore Barbaria illustris femina condidit.

10 Odmah isti opat, ohrabren ovakvim odgovorima, obrativši se svom pobožnošću Bogu, moljaše da se udostoji ispuniti njegovu želju kako bude njegova volja. I dok je danju i noću tako molio, napokon ga neki njegov svećenik okrijepi ovakvim viđenjem: Gospodine opate, usnuo sam san ove noći, iz kojega mogu zaključiti da svemogući Bog ispunjava vašu želju, da vam daruje tjelešce svoga ispovjedaoca. Jer ove noći, gotovo ni budan ni posve usnuo, činilo mi se da u crkvi samoga sveca, koja je u gradiću, molim i obilazeći pjevam psalme; i gle, neki otmjeni klerik, stojeći unutar ograde glavnoga oltara i držeći u ruci štap, davao mi je znak da dođem k njemu. A ja, kao ustrajući u molitvi, rekoh: Malo, malo pričekaj, gospodine, dok ne dovršim ovo što sam započeo. Odmah on reče: Dosta je, dođi. Kad sam mu dakle pristupio izbliza i najuljudnije ga pozdravio, veoma sam se razveselio njegovu ružičastom izgledu. Zatim, nakon što smo obojica dugo šutjeli, on prvi reče ovako: Zašto me tvoj opat i tvoja braća tako žarko žele imati, kad sam uvijek bio s vama? Njemu sam ukratko ponizno ovako odgovorio: Uistinu, gospodine, uistinu ne sumnjamo da si dosad bio s nama, ali sada molimo da dopustiš i daruješ svojim slugama da te još potpunije posjeduju. Tada on reče: Nipošto ne oklijevajte vjerovati kao najsigurnije da ću odavde prijeći k vama, ali valja vam znati da sam prošle godine otišao u onaj grad radi propovijedanja i ondje ostao: sada pak, dok oni propadaju jer se posve opiru mome propovijedanju, vratio sam se da prijeđem k vašima. Tako on. A ja se iznenada trgnuh s postelje i kličući dođoh da vam to kažem.

10 Mox idem Abbas hujuscemodi responsionibus animatus, tota devotione ad Deum conversus, deprecabatur, ut affectum suum, prout ejus esset voluntas, adimplere dignaretur. Cumque die noctuque taliter postularet, tandem quidam Presbyter ejus tali eum subjecta visione refocillavit: Domine Abba, somnium vidi hac nocte, unde conjicere possum, quod Deus omnipotens vestrum adimpleat desiderium, ut donet vobis sui corpusculum Confessoris. Nam ista nocte, nec pene vigilans, nec pene dormiens, putabam me in Ecclesia ipsius Sancti, quæ est in oppido, orare, et circumdando psallere; et ecce quidam elegans Clericus stans intra quintanas majoris altaris, manuque ferulam tenens, mihi, ut ad se pergerem, innuebat. At ego tamquam orationi insistens: Modicum, inquam, modicum præstolare, Domine, donec expleam istud quod cœpi. Mox ille ait: Satis est, veni. Accedentem ergo me cominus et officiosissime salutans, exhilaratus sum valde roseo ejus aspectu. Deinde cum uterque diu sileremus, sic prior ille ait: Cur tuus Abbas, tuique Fratres, tam me flagranter habere cupiunt, cum semper vobiscum fuerim? ad quem paucis ita responsum dedi supplex: Vere, Domine, vere te hactenus nobiscum fuisse non ambigimus, sed modo petimus, ut tuis concedas et dones famulis te peramplius possideri. Tunc ille: Certo certius, inquit, me hinc ad vos transiturum nullo modo titubetis, sed scire vos convenit, quoniam 'a præterito anno ad civitatem talem prædicationis gratia profectus, ibi commansi: nunc autem, illis pereuntibus, quia ex toto meæ predicationi resistunt, repedavi ad vestra commeaturus. Hæc ille. At ego repente de strato me corripio, et ovans vobis isthæc dicturus adveni.

11 Dok su opat i svi redovnici ustrajali u molitvi, dođe dan odluke o rušenju, u koji su se konzul i velikaši, kao i brojne čete naroda, spremili na razaranje spomenutoga gradića. Dok su oni već obavljali rečeni i užurbani posao, 10. rujna predstojnik i kler pođoše potražiti tijelo često spomenutoga sveca. Kad su pak došli u baziliku spomenutoga ispovjedaoca, prinijevši najprije svečanu misu i započevši naposljetku psaltir, počeše kopati. Kad su otvorili grobnicu divnom ljepotom sagrađenu pod oltarom i ugledali je praznu, ukočiše se od duge zaprepaštenosti. Ipak, ohrabrene lakovjernom nadom, pronađeni prazan grob nije ih odvratio od istraživanja; nego kopajući dublje, stigoše do grobnice u kojoj je ležalo nebesko blago. Odmah je otvorivši, vidješe sve udove tako spojene u svojim zglobovima da su, obamrli od suznoga zaprepaštenja, s neizmjernim divljenjem hvalili Svemogućega.

11 Abbate, et monachis cunctis orationi incumbentibus, venit dies ruinosi decreti, in quo Consul et Optimates, necnon et populosæ phalanges ad memorati oppidi destructionem accinti sunt. Quibus dictam jam atque præcipitem exigentibus operam, iv Id. Septembris Præsul et Clerus ad inquirendum sæpedicti Sancti corpus ierunt. Ubi autem in præfati Confessoris basilicam ventum est, Missarum primum solemnia libantes, inchoato demum psalterio, fodere cœperunt. Cumque tumulum mirabili decore sub altari altari constructum aperuissent, et vacuum conspexissent, longa consternatione diriguerunt. Tamen spe credula exhortatos, inane sepulchrum inventum eos ab indagatione non revocavit; sed altius suffodientes pervenerunt ad tumbam, in qua cælestis jacebat thesaurus. Hanc protinus referantes, sic universa membra suis compaginata viderunt articulis, ut lacrymoso torpentes stupore, immensa cunctipotentem admiratione laudarent.

12 Smjesta biskup, utisnuvši zbog straha od krađe puka zaštitu pečata, i hitro se vraćajući, razveseli spomenutoga opata željenom viješću. U međuvremenu pade noć, i sam opat odmah sa svojom zajednicom, pobožno se prostrvši po podu, iskaza obilnu hvalu Stvoritelju za darovani dar. Tada ustavši, pošto su najprije proslavili jutarnje himne, počeše pjevati Davidove pjesme Bazilije i Petar, ekonomi sv.a Sperata ib Ofterna, dok ostali pozvani ne stigoše izbliza. Odmah odjeveni u bijele haljine, zajedno siđoše u špilju svetoga tijela i u pripremljeni kovčežić brižljivo pohraniše zaloge; i dok je opat započinjao: Ovo je slava svima svetima njegovim, svi su zvučnim glasom gromko pjevali. Tako je, dok su se svi radovali, u samoj crkvi od svitanja sve do večeri probdjeveno uz neprekidne napjeve.

12 Confestim Pontifex, impresso propter plebis surreptionem signaculi tutamine, alacerque regrediens, memoratum Abbatem nuntio lætificavit optato. Nox ruit interea, et ipse continuo Abbas cum sua congregatione, cum devotione se pavimento prosternens, de concesso munere gratias Creatori reddidit amplas. Tunc surgens, celebratis prius matutinalibus hymnis, cæperunt Davidis cantica modulari Basilius et Petrus æconomi SS. a Sperati etb Ofterni, donec alii acciti cominus adsunt. Mox albis indumentis amicti, pariter ad sacrati corporis antrum descenderunt, et in præparato loculo pignora diligentius condunt; et inchoante Abbate: Gloria hæc est omnibus Sanctis ejus, omnes voce sonora tonabant. Sic lætantibus cunctis in ipsa Ecclesia a diluculo adusque sero melodiis indeficientibus est vigilatum.

13 Sljedećega pak dana biskup i kler, vojvoda i velikaši, te posvuda narod svakoga staleža i dobi, žureći u jutarnje doba, iziđoše u susret sa zastavama Gospodnjega križa i mirisnim tamjanima, te na polju spomenutoga gradića dočekaše sveti sprovod; i natječući se u poniznom iskazivanju štovanja uz izmjenične latinske i grčke zborove, s dužnim poštovanjem i upaljenim svijećama dopratiše sveti prah do samostana često spominjanoga opata. Njega je predstojnik smjesta zajedno s moćimac Gospodnjega Preteče te sv. Gervazija i Protazija, koje su pronašli položene s njima, najrevnije pohranio u oltar.

a Jedan od scilitanskih mučenika 17. srpnja jest sv. Sperat, čije su moći prenesene u Galiju. Je li to on ili netko drugi tko se nekoć štovao u Napulju, ne znamo.
b Njegovo ime nismo našli nigdje drugdje.
c Cezar Eugenije Caracciolo u popisu svetaca čije se moći čuvaju u Napulju ne navodi ovu trojicu.

13 Postero autem die, Pontifex et Clerus, Dux, et Optimates, passimque populus universæ conditionis et ætatis, matutino tempore properantes, se in occursum cum Dominicæ crucis vexillis, odoriferisque incensis, in præmissi oppidi campo sanctis exequiis obviarunt; et certatim supplices exhibitentes venerationem alternantibus choris Latinis, et Græcis, ad monasterium sape fati Abbatis debito obsequio, concinnatisque luminaribus, cineres sanctos deducunt. Quos Præsul extemplo cumc Domini Præcursoris et SS. Gervasii et Protasii reliquiis, quas cum eis collocatas repererant, officiosissime condidit in altari. a Unus Scillitanorum Martyrum 17 Julii est S. Speratus, cujus reliquiæ in Galliam translatæ. Isne sit an alius, qui olim Neapoli cultus, haud scinus. b) Hujus nusquam alibi nomen reperimus.c Cæsar Eugenius Caracciolus in indice Sanctorum, quorum reliquiæ Neapoli asservantur, tres hos non recenset.

Propast tiranina Abrahama.

Abrahami tyranni interitus.

Nakon što je to tako izvršeno, nije bilo prošlo ni šest dana, i gle, strašno za vidjeti i čudesno za reći znamenje, koje je jasno ugledalo sve mnoštvo, utjera svima silnu jezu. Zvijezde su naime, pričvršćene posvuda po cijelome nebu, cijelu noć letjele i, poput vojnika koji se sukobljavaju u bojnom redu, tamo-amo naizmjenično nalijetale jedna na drugu. Ubrzo pak znamenje tolikoga komešanja, kao i čudesna strašila raznih oblika, što u različitim krajevima potvrđuje vjerodostojna izjava očevidaca, toliko prestrašiše već uplašene duše sviju da su molitvama i zavjetnim litanijama utječući se Bogu tražili da ih zaštiti milostivom snagom i da se znamenja okrenu na bolje. I dok su se noću i danju oba spola bojala zbog takvih stvari, najblaženiji Severin ukaza se u viđenju nekomu mladiću i reče: Dokle ćete trpjeti jezu, kolebajući se u bezumnom strahu? Zar vam nisam obećao da ću biti među vama? Zar ne boravim s vama? Nemojte biti obuzeti strahom, jer nikamo neću otići. Tako reče svetac.

His itaque peractis, necdum sex dies effluxerant, et ecce, visu formidabile, et dictu mirabile prodigium, quod perspicue generalis multitudo prospexit, omnibus immensam horripilationem incussit. Astra namque toto passim cælo confixa, jugem volarunt per noctem, et, militum ad instar in procinctu confligentium, ultro citroque alterno sibimet obviabant illapsu. Mox vero tantæ commotionis ostentum, necnon et miranda variarum monstra formarum, quæ in diversis regionibus credibilis videntium firmat assertio, sic omnium jam pavidos territarunt animos, ut precibus votivisque Litaniis ad Deum confugientes, propitia se virtute tutari, inque melius exposcerent portenta converti. Cumque noctes atque dies uterque per talia timeret sexus, beatissimus Severinus cuidam per visionem invenculo visus, Quousque, ait, horripilationem patimini, metu vesano fluctuantes? Numquid non me spopondi vobis interesse? Numquid non dego vobiscum? Nolite pavore percelli, quia nusquam abibo, sic Sanctus.

15 Ali budući da narod, dijelom zbog prijetnje tiranina, dijelom prestrašen golemim znamenjima, nipošto nije odstupao od neprestanih vapaja, Kristova blagost, koja zna zaštititi sve koji se u njega uzdaju, napokon pomilova uši sviju nevjerojatnom viješću; iznenada naime po brojnim četama proleti glasina da je kralj poginuo i da su ona zapanjujuća znamenja navijestila njegovu smrt. Tada su, iako kličući u sumnjičavoj radosti, iz najdublje srži molili da nebeski Stvoritelj podari da to bude istina. Hajde sada, dobri Isuse, hajde, tješitelju žalosnih, razveseli svoje žalosne sluge! Neka dođe, neka dođe, molimo, pouzdan glasnik koji će potvrditi da je preminuo sin oholosti, pustošitelj crkava, obeščastitelj redovnica, silovatelj djevica, spaljivač svetih muževa i preziratelj sviju. On se naime protiv tvoga Jedinorođenca i protiv hramova posvećenih tvomu svetomu imenu toliko oholo podigao da te posve niječe i tvrdi da je tvoje ime od njega satrveno dostojnim porazom. Obori ga, obori ga, Gospodine, mačem svoje sile, kao što si potopio faraona koji se uzdao u svoja bojna kola i konjanike, i kao što si oslobodio svoje sluge kako si bio obećao, tako nas sada, Gospodine, Kralju kraljeva, blagi, pobožni i milosrdni, spasi iz njegove ruke, da bismo, istrgnuti i oslobođeni, u svako vrijeme bez straha zavrijedili hvaliti i blagoslivljati sveto ime tvoje slave, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

15 Sed quia populus partim comminatione tyranni, partim ingentibus formidolosus portentis, nequaquam a continuis implorationibus recedebat, clementia Christi, quæ cunctos in se confidentes protegere novit, tandem incredibili fama cunctorum aures permulsit; nam subito volat populosa per agmina rumor interiisse Regem, signaque illa stupenda necem ipsius portendisse. Tunc etsi dubia gestientes lætitia, intimis postulabant ex medullis, id verum ut foret cælestis concederet auctor. Eia nunc, bone Jesu, eia mœstorum consolator, mœstos tuos lætifica famellos. Veniat, veniat, oramus, certus nuntius, qui superbiæ filium, desertorem Ecclesiarum, sanctimonialum stupratorem, Virginum violatorem, virorum sanctorum combustorem, et omnium contemptorem, obiisse confirmet. Hic enim se contra unigenitum tuum, contraque templa sacrata nomini sancto tuo sic superbus erexit, ut penitus deneget te, nomenque tuum a se digna referat clade contritum. Dejice, dejice eum, Domine, gladio virtutis tuæ, quemadmodum Pharaonem demersisti, qui in curribus, et equitibus suis confidebat, et sicut servos tuos, prout promiseras, liberasti; ita nunc, Domine, Rex Regum, clemens, pius, ac misericors, salva nos de manu ejus, quatenus eruti et liberati, omni tempore sine timore, mereamur laudare et benedicere nomen gloriæ tuæ sanctum, qui vivis et regnas in secula seculorum.

16 Nedugo zatim dakle, kad se vratio jedan od naših, koji je dugo vremena boravio u samim neprijateljskim šatorima, napuljskomu konzulu Grguru koji ga je ispitivao ovako je izložio smrt drskoga kralja: Gospodine, reče, kad je onaj drski i bezbožni čovjek za osvajanje grada Cosenze odredio svu vojsku uz revne pothvate, i nikako odatle nije mogao postići ono što je želio po svojoj zamisli, nego je povrh toga ondje izgubio i svoga sina sa snažnom četom ratnika, smeten u duhu, zapovjedivši da se tabor podigne nedaleko odatle, izbacivao je mnoge riječi protiv toga grada, mnoge protiv cijele ove zemlje, a najviše protiv rimskoga grada. Dok se on kolebao u velikom žaru briga, u nekoj crkvi bl. Mihaela Arkanđela napokon leže i dade počinak svojim udovima: njemu se ubrzo na samoj postelji, dok je bez prestanka bjesnio, ukaza neki starac duboke starosti; njemu onaj bijesnim ustima dobaci ovo: Nepravedni čovječe, usudio si se ući preda me? Čovječe osuđen na smrt, još stojiš i ne bježiš van? Ali starac baci na bezumnika štap koji je držao u ruci i, udarivši ga u bedro, iščeznu iz njegovih očiju.

16 Igitur haud multo post, cum quidam nostratium, qui multo tempore in ipsis pervagarat hostium tentoriis, repedasset, sciscitanti se Gregorio Consuli taliter obitum insolentis exposuit Regis: Domine, inquit, cum protervus et impius ille ad expugnandam urbem Consentinam exercitum omnem studiosis destinasset successibus, et nullo modo exinde ad suæ dispositionis cupitum posset attingere, sed insuper filium suum cum valida pugnantium manu ibidem amitteret; consternatus animo, haud longius locari castra præcipiens, multa super eamdem, multa super omnem terram hanc, maxime in Romanam urbem verba jactabat. Qui dum magno curarum fluctuaret æstu, in quadam ecclesia B. Michaelis Archangeli tandem procubuit, suaque dedit per membra quietem: cui mox in ipso strato sine mora furenti quidam grandæva imagine senex apparuit; ad quem ille rabido hæc addidit ore: Vir, inquit, injuste, coram me es ausus ingredi? Moriture vir adhuc astas, et te non proripis foras? Sed senex in vesanum conjecit baculum, quem manu tenebat, et cum eum in femore percussisset, ex oculis ejus evanuit.

17 Tada onoga, kad se probudio iz sna, obuze silan strah, te razasla po cijelome taboru da mu, ako nađu kojega od Latina, što brže dovedu. Odmah pronašavši mene, žurno me dovedoše k njemu. Ispitujući me, reče: Kakav je i koliki starac Petar, što prije mi razjasni. Njemu ja smetenim glasom odgovaram: Gospodine, ne znam o kojem Petru govoriš. A on reče: O rimskom, zar ga nigdje nisi vidio naslikana? Odmah ohrabren, pouzdano kažem: Gospodine, starac duboke starosti, podšišane glave i brade. A on odmah reče: Upravo me on udario. Jer kad sam ispružio udove na ležaju i moje srce, zahvaćeno raznim brigama, mnogo razmišljalo o razaranju Hesperije, a osobito rimskoga grada, iznenada mi se ukaza onaj starac stojeći uza me i, snažno zamahnuvši kopljem, probode mi bokove. Rekavši to, od toga dana više nikako nije ustao; nego, kako se bol svakodnevno pogoršavala, izbacivši u nekoliko dana svu svoju utrobu, ode u stigijska kraljevstva i nađe onaj elizij mlijeka i meda koji je kao lažljivi jamac obećao svojima za uništenje kršćana. Ubrzo njegov nećak, koji je bio postavljen na njegovo mjesto u tiraniji, vraćajući se kući s onom golemom, premda nesložnom vojskom, izgubi mnogo toga u tome brodolomu.

17 Tunc illi a somno evigilanti ingens pavor advenit, ac per tota castra direxit, ut si quem Latinorum invenissent, ad eum quantocyus perferrent. Mox memet invenientes, properanter ad eum adduxerunt. Quem interrogans, ait: Qualis, quantusque sit Petrus senex maturius edissere mihi. Cui ego turbatis vocibus respondeo: Domine, nescio quem Petrum asseris. At ille: Romanum, inquit, nusquamne vidistis eum picturatum? Statim animatus confidenter aio: Domine, senex grandæva imagine, caput barbamque attonsus, protinusque ille: Ipse me, ait, percussit. Nam cum membra thoro stravissem, et cor meum varias raptum in curas multa super Hesperiæ, et Romanæ præsertim urbis, demolitione discurreret; subito mihi ille senex astans apparuit, et magna vi telum contorquens, latera mea transfodit. Sic fatus jam ab illo die nequaquam surrexit; sed quotidie ingravescente dolore, cuncta sua paucis diebus intestina emittens, stygialia regna petivit, elysiumque illud lactis et mellis invenit, quem pro Christiana distractione suis falsidicus promiserat sponsor. Mox nepos ejus qui suffectus in tyrannidem fuerat, cum illo ingenti, quamquam discordi exercitu, ad propria remeans, multa ex eo naufragio amisit.

Čudesa sv. Severina nakon prijenosa moći.

S. Severini post translationem miracula.

Dosad je naše pero ukratko dotaknulo ono što se činilo potrebnim o strašnome kralju. Sada prionimo uz čudesa blaženoga Severina koja su učinjena u istoj crkvi prije ili poslije polaganja njegova tijela.

Hactenus noster stylus minutatim, quæ de horrendo Rege necessaria videbantur, perstrinxit. Nunc ad B. Severini miracula, quæ in eadem ecclesia ante vel post collocationem ipsius, patrata sunt, accingamur.

Neki dakle Ivan, rođen od plemenitih roditelja, kad se nakon velike raskoši u kojoj je cvjetao u svijetu svim osjećajem podložio monaškomu življenju, među mnogim slabostima trpio je i tegobe na nogama, tako da se naime gnoj koji je otada često istjecao kroz deset mjeseci nikakvim liječničkim umijećem nije mogao zaustaviti. Ali budući da je taj muž uvijek u svojim bolestima, slaveći Boga, žarko tražio pomoć sv. Severina, jedne noći usnuvši vidio je istoga Kristova ispovjedaoca, uz pratnju četvorice monaha, kao da sjedi u njegovu krevetu. Dok ga je on promatrao upravivši pogled šutljiva lica i zadržavajući se na njemu, polako su počeli nestajati bolovi. Zatim, kad je svetac nestao smrtnicima iz očiju, monah se odmah probudivši i osjetivši da mu je lakše, iskazao je mnoga zahvaljivanja Kristu koji liječi i njegovu sluzi: nakon kratkoga vremena postigao je toliku sigurnost koraka, kako je želio, da je mogao korak po korak ući u crkvu i pobožno pristupiti tijelu svetoga muža.

19 Jedan je pak drugi svećenik, kad nikakvim očnim mastima nije mogao osloboditi oči od krmeljava i mučna stanja, u nadi da će postići ma i najmanji lijek, bio na obadvije sljepoočnice spaljen usijanim željezom. Ubrzo je na čudesan način iz samih rana curila krv u toliku mlazu da je nijedna ruka liječnika, nijedna snaga mirisava sredstva za zaustavljanje nije mogla suzbiti dok je klokoćući izbijala. Očajavši stoga zbog toga smrtonosna izljeva, pouzdanja pun naredio je da ga odvezu do spomenutoga molitvenika sv. Severina: i ondje ležeći, dok je krv češće istjecala, vidio je, kao što sada sam svjedoči, u liku liječničke slike, ali blistajući prikladnom snagom, istoga sveca s učenicima kako je nazočan, te da mu rane sažeto povezuje oblogom koji je donio u ruci i da se više nije pojavio. Svećenik, smjesta olakšan spasonosnim pohodom i ubrzo obdaren zdravljem, obilno zahvalivši liječniku i začetniku lijeka Isusu, radosno se vratio svome domu.

20 Također opsjednuti, imenom Petar, i sam doveden od svojih roditelja u istu baziliku, jednoga dana, potaknut zlobom đavla, pred opatom je izvodio tjelesne sablazni. Kad ga je on vidio da na sramotniji način nasrće te takvo što nije mogao spriječiti prijetećim ukorom, tri i četiri puta udari jadnika šibom. O čudesne li Božje blagosti: odmah je desnicu onoga koji je udarao pratilo takvo zdravlje da je, sjećajući se dobročinstva, o svetkovini blaženoga Severina sa svagdašnjom pobožnošću pobožno dolazio.

21 Naposljetku neka veoma plemenita žena, ovjenčana redovničkim zavjetom, kad je već gotovo deset mjeseci bolovala od tresavice i groznice, uputi se u samu crkvu, te dajući da joj opat prinese misu na žrtveniku na kojem je počivalo tijelo Božjega muža i zahvativši posvećenu vodu, ode vraćajući se svomu domu; i nakon četiri dana, povrativši željeno zdravlje, uzvisivala je Boga i njegova sveca neprekidnim hvalama.

22 Dok je časni otac i graditelj samostana o povečerju zajedno s braćom prinosio hvale Gospodinu, svjetiljka pade sa svijećnjaka na mozaik i ugasi se. Kad je to vidio spomenuti opat, obuzet nekom vedrinom poče govoriti: „Gdje je tvoja snaga, preblaženi Severine? Takve li, sveče, pogodnosti pružaš onomu koji ti služi? Takvo li svjetlo daješ onomu zbog kojega se obavljaju svete službe? Nekoć si naime, sličan Elizeju, učinio da prazna posuda preobiluje uljem, i siromasima koji su molili dao si pred licem, i ugasle svijeće si upalio, i rasvijetlio umove nevjernika; sada si naprotiv nama koji ti služimo oduzeo i sjaj svjetla i Boga. Zar bih, da te nimalo nisam ljubio, učinio da ova tvoja dvorana ostane bez svjetla?” Rekavši to, naložio je nazočnima da pokupe krhotine; a oni otišavši, čudesno za reći, nađoše svjetiljku ne samo neoštećenu, nego i, kao ljudskom brigom, do vrha napunjenu tekućim uljem. Svi se počeše čuditi, svi zahvaljivati svemogućemu Bogu i blaženomu Severinu, koji se udostojao učiniti takvo čudo. Tada se svima svidjelo da se to ulje sačuva za pomazanje bolesnika; što je i učinjeno: od njega su poslije mnogi bolesnici bili pomazani i ozdravljeni od svojih bolesti, hvaleći i blagoslivljajući ime Gospodina našega Isusa Krista.

23 Neki je pak dječačić bio žestoko mučen od zloga duha; jer je bio posve izgubio i glas i sluh. Njega su dakle roditelji, budući da su ga najnježnije ljubili, doveli u molitvenik blaženoga Severina i položili pred žrtvenik gdje počiva njegovo presveto tijelo. Ondje su ga s gorčinom boli, ali ipak ne bez pobožnosti vjere, molili i govorili: „O veliki prijatelju Božji, o ispovjedaocu u svemu poštovanja dostojan, priteci u pomoć, pohiti u našu nevolju; jer koliko su tvoje zasluge slavne pred veličanstvom vječnoga Kralja, nije nam nepoznato, i kolika si dobročinstva iskazao bijednima, obilno očitovana sjaje. Ti si naime onaj glasoviti ispovjedalac koji si nekoć oholo uzdignute monahe ukoravajući očinskom mjerom predao zlomu duhu, i kad si ih okrenuo, čudesno ih izliječio. Stoga zamoli, molimo te, Gospodina Spasitelja, da mi koji po svojim zasluženim zlima pravedno ovo trpimo na svome porodu, zavrijedimo obradovati se tvojim svetim zaslugama.” O čudesne li Božje blagosti: dok su mu roditelji, prostrti na tlo, dovršavali takvu molitvu, ubrzo dječačić, koji je bio strašno mučen, zaspa i u snu vidje istoga preblaženoga Severina kako stoji nad njime i moli, te nakon molitve udjeljuje pomoć blagoslova. I bez odgode: došavši k sebi, odmah ispripovjedi što je vidio, te od toga časa osta zdrav i čio u sve dane svoga života.

AUCTORE JOANN. DIACON. EX MSS. Ope S. Severini languor tibiarum sanatus:
Joannes igitur quidam, generosis parentibus ortus, cum post multam dapsilitatem, qua in seculo floruit, monasticæ conversationi toto se subdidisset affectu, languores inter plurimos, etiam cruralibus laborabat incommodis, ita nimirum, ut exinde sanies crebra profluens per decem menses nullo magisterio valeret abduci. Sed quia vir ille semper ex suis valetudinibus, Deum glorificans, S. Severini flagranter subsidia expetebat, nocte quadam soporatus, vidit eumdem Christi Confessorem, quatuor comitantibus monachis, quasi suo resideret in lectulo. Quem cum ille tacito defixus lumina vultu conspiceret hærens in eo paullatim cœpit abolore dolores. Tum ubi Sanctus mortalibus est ablatus ex oculis, monachus confestim evigilans, leviusque se habere persentiens, medenti Christo, ejusque famulo gratiarum actiones plurimas egit: post paullulum tantam sicut optaverat, gressuum est sospitatem adeptus, ut pedetentim ecclesiam ingredi, et sancti viri corpus quiret devotus adire.

24 Neka redovnica, rođena od plemenitih roditelja i obdarena najboljim običajima, postala opsjednuta po skrovitu Božjem sudu, toliko je bila mučena da je često povraćala krv. Njezini je roditelji, doznavši za snagu blaženoga Severina, donesoše do njegova groba i izliše molitve uz jecaje. I ne uzalud: jer je odmah bila oslobođena od đavlova mučenja i vraćena u prijašnje zdravlje, te je radosna s roditeljima na dan prijenosa ispunila zavjete.

19 Alius quoque Presbyter cum nullis unquam collyriis valuisset lippida oculorum carere molestia, spe quantulacumque adipiscendæ medelæ, temporibus est utrisque cauteriatus. Mox mirum in modum tanta profluxione cruor ex ipsis plagis manabat, ut nulla manus opificis, nulla virtus aromaticæ obicis, ebullienti tabo compesceret. Hac ergo letali affluentia desperatus, sese ad memoratum S. Severini oratorium credulus advectari præcepit: ibidemque recumbens, cum sæpius sanguis efflueret, vidit, sicut nunc ipse testatur, in specie doctoriciæ picturæ, sed habili vigore nitentem eumdem cum discipulis Sanctum adesse, suaque vulnera cataplasmate, quod manu attulerat, summatim ligare, ac ulterius non comparuisse. Presbyter illico salvifica visitatione alleviatus, et in brevi incolumitate donatus, medico, medicinæque auctore Jesu affatim gratificato, hilariter ad propria repedavit.

25 Gledajući sve to kako građani Napulja tako i okolnih gradova, koliko god su imali bolesnika, donosili su ih k tijelu blaženoga Severina i vraćali ih zdrave kući. Potaknuta time, neka plemenita napuljska gospođa, čijega je dječačića, imenom Andrija, žestoko mučio zli duh tako da nikada nije mirovao, nego je bio potresan škripanjem i strašnim grčevima, na dan kada je proslavljen prijenos njegova tijela iz Lukulana zaustavi se kod groba, te ostavši ondje noć, nakon svečanih misa okrijepljena presvetim tijelom Kristovim, zli duh odstupi, a ona je, zahvaljujući Bogu i blaženomu Severinu, naviještala njegova djela.

20 Dæmoniacus item, Petrus nomine, et ipse a parentibus suis ad basilicam eamdem perductus, una dierum, nequitia diaboli eum instigante, coram Abbate carnalibus ludificabat illecebris. Quem ille ut incestuosius titillari conspexit, et minaci redargutione tale quid prohibere nequivit, miserabilem ferula ter quaterque illum percussit. Mira Dei clementia: protinus dexteram verberantis talis est comitata sanitas, ut beneficii memor in B. Severini sollemnitate cum annua semper devotione devotus occurreret.

26 Neka žena, oslijepljena zbog bolesti glave, dohrli do groba i izlije žarke molitve s najvećom vjerom: primi vid, te postavši navjestiteljicom svečevih hvala, privlačila je druge da zazovu pomoć sveca, koji su poslije uživali dobročinstva istoga sveca.

21 Quædam denique nobilissima mulier, sanctimoniali redimita professione, ad menses ferme decem exactos, cum frigore febrique laboraret, ad ipsam processit ecclesiam, et in altario, in quo corpus viri Dei permanebat, Missam sibi Abbatem libare faciens et aquam sanctificatam hauriens, recessit ad sua remeans, et post quatuor dies cupitæ salubritati redintegrata, assiduis Deum Sanctumque ipsius laudibus sublimavit.

22 Dum venerabilis Pater, et patrator monasterii, ad Completorii officium una cum Fratribus laudes Domino redderet, lampas de candelabro in lithostroto concidens, extincta est. Hoc cum præfatus Abbas vidisset, facta quadam hilaritate cœpit dicere: Ubi est virtus tua, Severine beatissime?
Talia, Sancte, tibi famulanti commoda præstas?
Hoc lumen præbes cui munia sancta facessunt? Olim namque Helisæo similis vas vacuum oleo redundare fecisti, ac petentibus egenis ad faciem tribuisti, cereosque extinctos accendisti, et incredulorum mentes illuminasti; nunc e contrario nobis tibi famulantibus, et luminis claritatem et Deum abstulisti. Nonne si te minime dilexissem, hanc tuam aulam sine lumine manere fecissem? Hæc cum dixisset, præcepit astantibus fragmenta colligere; euntes
autem, mirabile dictu, invenerunt lampadem non solum illæsam, verum etiam, tamquam humano ministerio, olei liquore usque ad summum repletam. Mirari omnes cœperunt, omnes Deo omnipotenti gratias agere, et B. Severino, qui tale miraculum patrate dignatus est. Tunc placuit omnibus ut illud oleum ad infirmorum unctionem reservaretur; quod et factum est: ex quo multi postmodum infirmi peruncti, sunt ab eorum ægritudinibus sanati, laudantes et benedicentes nomen Domini nostri Jesu Christi.

23 Quidam vero puerulus valde a dæmonio afficiebatur; nam et vocem penitus perdiderat et auditum. Hunc itaque parentes cum tenerrime diligerent, ad Oratorium B. Severini adduxerunt, et ante altare. ubi sacratissimum corpus illius requiescit, posuerunt. Ibi cum doloris amaritudine, nec tamen sine fidei devotione, illum deprecabantur, et dicebant: O magne amice Dei, o Confessor per omnia venerande subveni, succurre afflictioni nostræ celerius; quantum enim tua merita sint gloriosa apud majestatem Regis æterni, non ignoramus, quantaque beneficia miseris præstitisti affatim declarata coruscant. Tu enim es ille Confessor eximius, qui quondam superbientes monachos paterno moderamine corripiens, spiritui nequam tradidisti, et cum volvisti, mirabiliter curasti. Ergo posce, quæsumus, Salvatorem Dominum, ut qui nostris merentibus malis digne hoc de nostra sobole patimur, tuis sacris meritis lætificari mereamur. Mira Dei clementia: dum parentes illius talem prostrati orationem complement, mox puerulus, qui terribiliter vexabatur, obdormuit, viditque in somnis eumdem beatissimum Severinum supra se stantem, et orantem, et post orationem benedictionis subsidia conferentem. Nec mora: in se reversus, quid vidisset statim exposuit, et ex illa hora sanus et alacer omnibus diebus vitæ suæ permansit.

24 Monialis quædam nobilibus orta parentibus, optimisque prædita moribus, occulto Dei judicio energumena effecta, adeo torquebatur, ut cruorem sæpe evomeret. Hujus parentes, B. Severini virtute cognita, ad illius tumulum deferunt, et preces cum gemitu effundunt. Nec frustra: libera enim illico a dæmonis vexatione effecta, et pristinæ incolumitati restituta, læta cum parentibus in die Translationis vota persolvit.

25 Quæ omnia tam Neapolitani, quam finitimarum urbium cives, videntes, quotquot infirmos habebant, ad B. Severini corpus deferebant, sanosque referebant domum. Hisque mota nobilis Neapolitana matrona cujus puerulus, Andreas nomine, a dæmone acriter vexabatur, ita ut numquam quiesceret, sed stridoribus et horrendis motibus quassaretur, die quo B. Severini e Lucullano corporis translatio celebrata est ad tumulum sistit, noctemque ibi manens, post Missarum solemnia sacrosancto Christi corpore refecta, dæmon abscessit, et gratias Deo et B. Severino agens illius gesta prædicabat.

26 Quædam mulier ob capitis morbum oculis capta, ad tumulum pervolat, ardentesque ac summa fide preces effundit: lumen recipit, et pro eo Sancti laudum prædicatrix effecta, alios ad Sancti opem implorandam alliciebat, qui ejusdem Sancti beneficiis postea fruebantur.

27 Neki napuljski klerik, zahvaćen groznicom, uzalud je uz pomoć liječnika potrošio svu očevinu. Čuvši za svečevu dobrostivost, ukori i potakne svoga oca da, prema apostolskim riječima, pozove svećenike i pobrine se da bude pomazan uljem te da ga odnesu do svečeva groba, kako bi, kao što su drugi zavrijedili svjetlo i zdravlje, tako i on bio oslobođen bolesti. Pohiti otac u None, pristupi opatu i izloži sinovljeve naloge, a on odgovori: „Velika je vjera tvoga sina; u ime Isusa Krista i po zaslugama blaženoga Severina nemojmo propustiti njegov savjet.” Odmah dovede svećenika s blagoslovljenom vodom i uljem drugih bolesnika, pomaže ga uljem i dade mu da pije vodu. Smjesta povrati prijašnje zdravlje. I malo poslije, kad su mu se obnovile snage, uputi se u baziliku sveca te pobožna srca ispuni zavjete i dužnosti.

27 Clericus Neapolitanus febri correptus, nequicuam medicis opitulantibus omne patrimonium effuderat. Audiens Sancti benignitatem, parentem suum increpat, instigatque, ut juxta Apostoli verba, Sacerdotes advocet, et oleo se perungi curet, et deferatur ad Sancti tumulum, ut sicut alii lumen et salutem meruerunt, ita etiam ipse morbo liberetur. Advolat pater ad Nonas, Abbatem adit, filii mandata exponit, qui respondit: Magna est fides filii tui; in nomine Jesu Christi, et meritis B. Severini illius consilium non omitamus. Statim Presbyterum cum aqua benedicta, et oleo aliorum ægrorum allegat, oleo perungit, et aquam propinat. Illico sanitatem pristinam recuperavit. Et paullo post refectis viribus ad basilicam Sancti se confert, et vota et officia devota mente persolvit.

28 Dok on nije prestajao drugima očitovati toliku dobrobit, neka ugledna žena, koja je imala jedinicu kćer toliko lišenu snage u rukama da ih nikako nije mogla prinijeti ustima, uputi se u crkvu, prinese je ocu samostana, zamoli da pomogne kćeri po svečevim zaslugama i pruži uobičajenu pomoć molitvom. Kad je otac samostana upoznao njezinu vjeru, upita vjeruje li da kći može ozdraviti po svečevim molitvama. „Vjerujem,” odgovori ona, „pa makar je donijela i mrtvu.” Divivši se vjeri, otac zapovjedi da se kći položi pred žrtvenik, i kad je za nju odslužena misa, bolesnica ozdravi, te ustajući povika: „Znajte da sam izliječena po zaslugama blaženoga Severina”, i pripovijedajući svima povraćeno zdravlje i svečevu snagu, glas doprije do ušiju nekoga dvorjanina, čiji je dječak sluga bio izgubio osjetilo i razum, tako da je poput padavičara lutao amo-tamo ne govoreći. Nepodnošljivim smatrajući to bezumlje i veoma se pouzdajući u zasluge sv. Severina, gospodar ga dovede u njegov samostan moleći oca samostana da ga pomaže uljem svjetiljke koja je dan i noć gorjela kod njegova groba. Kad mu je on odobrio, dječak bi vraćen zdravoj pameti, te ne zaboravljajući toliku dobrobit, radosno je neprestano riječju i svijećama iskazivao zahvalnost Kristu.

28 Hic cum tantum beneficium non desineret aliis declarare, illustris femina, quæ unicam filiam ita manibus destitutam habebat, ut ad os admovere nullo pacto posset, ad templum se confert, Patri monasterii illam offert, filiam per Sancti merita adjuvet rogat, solitumque præbeat oratione auxilium. Hujus Pater cognita fide, petit an credat posse filiam per Sancti preces sanari. Credo, respondit illa etiamsi mortuam detulissem. Admiratus fidem Pater ante altare deponi filiam jubet, celebrataque pro illa Missa, ægra convaluit, surgensque clamabat: Scitote B. Severini meritis me esse curatam, narransque cunctis recuperatam sanitatem, Sanctique virtutem, fama ad curialis cujusdam aures pervenit, cujus puer famulus sensum perdiderat, et intellectum, ita ut veluti epilepticus huc illuc oberraret, non loquens. Hujus amentiam non ferens dominus, et de meritis S. Severini plurimum confidens, ad illius monasterium duxit, Patrem cenobii rogans, ut oleo perungeret lampadis, quæ ad ipsius tumbam nocte dieque ardebat. Cui annuens ille, ad sanam restitutus est mentem puer, nec tanti immemor beneficii, lætabundus sedulo cum verbo et luminaribus gratias Christo referebat.

O sv. Severinu, biskupu septempedskom.

De s. Severino ep. Septempedano.

Str. 500, stupac 1, izbriši sve što se nalazi pod br. 6 i vrati ovo Drugi životopis sv. Severina i Viktorina poslao nam je iz Rima naš Silvester Petrasancta, koji ga je iz staroga brevijara napisana na pergameni, što se obično čuva u sakristiji crkve u San Severinu, nekoć bio prepisao Petar Martin Suxolinus, kanonik iste crkve, s kojim se slaže rukopis Pompilija Vicola i drugi.

Pag. 500, col. 1, dele omnia quæ habentur num. 6, et hæc restitue Aliam SS. Severini et Victorini Vitam nobis Roma transmisit Silvester Petrasancta noster, quam e vetusto Breviario in membrana exarato, in sacrario Ecclesiæ Sanseverinatis asservari solito, descripserat olim Petrus Martinus Suxolinus ejusdem Ecclesiæ Canonicus, cui congruit MS. Pompilii Vicoli, aliaque.

7 Predaje se također da je Leonard Franko iz San Severina godine 1528. objavio djela sv. Severina i Viktorina, posluživši se kako onim starim brevijarom koji smo naveli, tako i drugim spomenicima iste crkve te predajom starijih. Tu povijest Leonarda Franka nismo mogli pribaviti, ali smo primili neki njezin sažetak, odakle ćemo ponešto zabilježiti uz onaj drugi životopis, a ovdje ćemo ponešto okusiti.

7 Traditur quoque Leonardus Francus Sanseverinas SS. Severini et Victorini gesta anno MDXXVIII, edidisse, usus tum veteri illo, quod citavimus, Breviario, tum aliis ejusdem Ecclesiæ monumentis, et seniorum relatione. Hanc nos Leonardi Franci historiam consequi non potuimus, epitomen tamen quamdam illius accepimus, unde nonnulla ad secundam illam Vitam annotabimus; atque hic quædam delibabimus.

8 Piše dakle ono što smo mi prije bili potkrijepili samo nagađanjem, da sv. Viktorin nije postao biskupom Camerina, nego Amiterna, te da je preminuo 24. srpnja; kojega dana ipak ni u kojem martirologiju još ne nalazimo njegova imena. Dodaje Franko da je, prije nego što se u Italiji rasplamsao rat između Gota, koji su već dugo gospodarili, i Grka, Severin prenio u svoj samostan tijelo djevice sv. Filumene, da ne bi bilo rastrgano u onom razaranju Septempede koje je predviđao; a zatim predaje da je ono godine 1527., kad je Antun de Monte, kardinal pavijski i komendatarni opat sv. Lovre, htio obnoviti glavni žrtvenik te crkve, pronađeno s pločicom koja je visjela o vratu, na kojoj je bilo urezano ovo: „Tijelo sv. Filumene iz plemenite obitelji Klavela u Septempedi preneseno u crkvu sv. Lovre pod glavni žrtvenik. Biskup S. svojeručno potpisao.” To je pak kardinal časno pohranio, a onu pločicu napisanu rukom sv. Severina smjestio u staklenu posudicu. O tome ćemo opširnije raspraviti uz životopis sv. Filumene 5. srpnja. Odavde dalje ispravi ono što Ferrari piše 5. srpnja, da je sv. Severin prenio tijelo sv. Filumene u katedralnu baziliku, te ono što Eugen Caracciolo piše, da je u isto vrijeme kad i mučenik Viktorin u Umbriji živio neki drugi Viktorin s bratom Severinom, dok su ovi bili 400 godina mlađi od mučenika Viktorina.

8 Scribit igitur, quod antea sola conjectura firmaveramus, S. Victorinum non Camerini, sed Amiterni Episcopum esse factum, et IX Kal. Augusti e vivis excessisse: quo tamen die in nullo Martyrologio illius adhuc reperimus nomen. Addit Francus, priusquam bellum in Italia inter Gothos, dudum rerum dominantes, et Græcos exardesceret, S. Philumenæ Virginis corpus, ne discerperetur in illo Septempedæ, quod præsagiebat, excidio, in suum monasterium transtulisse Severinum: quod deinde anno MDXXVII, cum Antonius de Monte Cardinalis Papiensis, et S. Laurentii Abbas Commendatarius, altare majus illius ecclesiæ vellet restaurare, repertum tradit, cum scheda e collo dependente, in qua hæc erant exarata: Corpus S. Philumenæ ex nobili familia Clavellorum Septempedæ tempore Gothorum translatum in ecclesia S. Laurentii sub altare majus. S. Episcopus m pp. ss. Id vero honorifice recondidit Cardinalis, et schedulam illam manu S. Severini exaratam, in phiala crystallina reposuit. Qua de re plenius agemus ad S. Philumenæ Vitam v Julii. Hinc porro corrigas, quod Ferrarius v Julii scribit, S. Philumenæ corpus in basilicam cathedralem a S. Severino translatum; quodque Eugenius Caracciolus, eodem quo Victorinum Martyrem tempore, vixisse in Umbria alium Victorinum cum Severino fratre, cum hì Victorino Martyre 400 annis posteriores fuerint.

9 Piše zatim Franko da je tijelo sv. Severina preneseno iz samostana u kojem je umro u katedralnu baziliku; da su malo poslije oko godine 543. Goti razorili Septempedu, a sve građevine bile srušene osim crkve sv. Marije, koja je tada bila katedralna i još i sada postoji, premda više puta obnavljana, te se naziva Župnom crkvom. Napokon kaže da su Septempeđani mnogo vremena poslije, vijećajući o ponovnoj izgradnji grada, bili božanski opomenuti da tijelo svoga biskupa sv. Severina polože na kola, te da ga vuku dva junčića koja još nisu iskusila jaram; a ondje gdje se oni zaustave, neka sagrade hram i grad: tako je u snu odredio sam svetac ukazavši se nekomu svećeniku. Kad su dakle bikovi krenuli prema zapadu, građani su ih slijedili i suhih nogu prešli rijeku Potenzu, te nisu opazili čudo sve dok se bikovi malo poslije nisu zaustavili, na kojem su mjestu poslije sagradili kapelicu koja se sada naziva San Severino del Ponte, po mostu ondje sagrađenom. Dodaje zatim da su bikovi prodrli u guste i sjenovite šume, dok su se stabla božanskom silom savijala na obje strane i otvarala put, a tlo je cvalo i rađalo cvijeće i lišće, kad je bio 9. dan studenoga. Bikovi su se ponovno zaustavili pri usponu na brijeg, gdje je poslije posvećena kapelica sv. Marku; napokon su stigli na vrh, gdje je tada bila malena utvrda zvana Castrum regale; a ondje, kad su se kola zaustavila, junčići su iščezli svima iz očiju. Stoga su građani, radosni zbog znamenja, položili temelje grada i crkve, koja je napokon posvećena godine 1198., 8. lipnja, pošto je na svečanost bilo pozvano dvanaest biskupa; a sam se grad otada naziva San Severino. Tako Leonard Franko. Taj je dan posvete te crkve zabilježio Ferrari u svome općem katalogu svetaca.

9 Scribit deinde Francus, corpus S. Severini e monasterio, in quo obierat, in cathedralem basilicam translatum: eversam paullo post a Gothis circiter annum DXLIII. Septempedam, cunctaque diruta ædificia præter ædem S. Mariæ, quæ tunc Cathedralis erat, extataque etiamnum, licet sæpius restaurata, atque Ecclesia Plebis nuncupatur. Demum Septempedanos ait multo post tempore, agitantes de urbe reædificanda consilia, monitos divinitus, ut S. Severini Antistitis sui corpus plaustro imponerent; idque juvenci duo nondum jugum experti traherent; ubi vero ii gradum sisterent, ibi templum urbemque ædificarent: ita Sanctum ipsum in somnis Sacerdoti cuidam apparentem edixisse. Progressos ergo tauros Occidentem versus; secutos cives atque amnem Potentiam ficcis vestigiis transmisisse, nec sensisse miraculum, donec paullo post quievere tauri, quo loco sacellum postea ædificarunt, quod nunc S. Severini de ponte dicitur, a ponte isthic constructo. Addit deinde, intra nemora densa et opaca penetrasse tauros, arboribus vi divina utrimque reflexis ac viam pandentibus, et vernante floresque et frondes progignente humo, cum dies esset IX Novembris. Quievisse iterum in clivi ascensu tauros, ubi post D. Marco dicatum est sacellum; tandem in verticem pervenisse, ubi tunc exiguum erat castellum Castrum regale appellatum: illic vero plaustro quiescente, subductos ex omnium oculis juvencos. Ergo lætos auspicio cives, urbis jecisse fundamenta, et ecclesiæ, quæ anno demum MCXCVIII, VIII Junii dicata sit, duodecim ad solemnitatem evocatis Episcopis; urbem vero eam deinceps S. Severini appellatam. Hæc Leonardus. Francus. Eo die Dedicationem illius ecclesiæ in suo generali SS. catalogo consignavit Ferrarius.

Na istoj stranici, stupac 1, treći redak odozdo: „Eumque dictis faciens vale”; čitaj: „Cumque dictis”.

Pag. eadem col. 1, lin. antepenultima, Eumque dictis faciens vale; lege, Cumque dictis.

Ondje, stupac 2, uz br. 5, na rubu: „videtur a dæmone”, čitaj: „ridetur”.

Ibidem col. 2, ad num. 5, in margine, videtur a dæmone, lege ridetur.

Drugi životopis

Alia vita

Iz staroga rukopisnoga brevijara Septempedske crkve.

Ex veteri MS. Breviario Eccles. Septemp.

Monaški život sv. Severina i Viktorina.

SS. Severini et Victorini vita monastica.

Blaženi Severin i Viktorin, žitelji kraja oko grada Picentaa, rođeni od velika roda, bili su čudesni Kristovi borci rođeni od iste majke; koji su, od djetinjstva posvećeni poznavanju knjiga, prije dvanaeste godine zasjali kao učitelji. Kad su pak navršili trinaestu godinu, ostavši bez oba roditelja i želeći postići mjeru savršenstva, razdijelili su sve siromasima, ispunjavajući Gospodnju zapovijed: „Ako želiš biti savršen, prodaj sve što imaš i podaj siromasima.” Nakon što su se pak odrekli svega, izabravši redovnički život, uputili su se ub samostan, gdje, ne zadržavajući ništa od vlastite volje, predadoše sebe upravitelju mjesta i braći kao odane i u svemu poslušne; dozivajući u pamet onu zapovijed: „Bolje je slušati nego žrtvovati.” Poslušnost se pak s pravom pretpostavlja žrtvama, jer se žrtvama prinosi tuđe tijelo, a poslušnošću se žrtvuje vlastita volja. Sa suprotne se strane bolje pokazuje što se misli o njezinoj pohvali: jer ako je kao grijeh vračanja opirati se, i kao zločin idolopoklonstva ne htjeti poslušati, poslušnost je jedina koja posjeduje zaslugu vjere; bez koje se svatko dokazuje nevjernim, pa makar se činilo da je vjeran.

Beati Severinus et Victorinus, a Picentis oppidi accolæ, magna orti prosapia, athletæ Christi uterini fuere mirabiles: qui ab infantia litterarum peritiæ dediti, ante duodecimum annum claruerunt Doctores. Hi vero tertiumdecimum annum implentes, utroque orbati parente, ad perfectionis numerum pervenire volentes, omnia pauperibus distribuerunt, Dominicum implentes præceptum: Si vis perfectus esse, vende omnia quæ habes, et da pauperibus. Postquam vero se omnibus abdicarunt, vitam religiosam eligentes,b monasterio se contulerunt, ubi nil propriæ voluntatis reservantes, loci Provisori et Fratribus se devotos et obedientes per omnia substituerunt; illud præceptum ad memoriam reducentes: Melius est obedire, quam sacrificare. Obedientia vero jure victimis præponitur, quia per victimas aliena caro, per obedientiam autem propria voluntas mactatur. Ex adverso melius ostenditur, quid de ejus laude sentiatur: Si enim quasi peccatum ariolandi est repugnare; et quasi scelus idololatriæ, nolle acquiescere, sola est, quæ fidei meritum possidet obedientia; sine qua quisque infidelis convincitur, etiam si fidelis esse videatur.

2 I budući da su u pravilu bl. Benediktac nadilazili mjeru, Gospodin je na njihove molitve počeo očitovati čudesa: jer nikakvom tegobom nije mogao biti zadržan ni čovjek ni životinja, a da po njihovu zagovoru ne bi bio izliječen od svoje bolesti. Otuda je počeo nicati glas o svecima. Stari pak neprijatelj, zavideći sretnim djelima svetaca, preliven žuči zavisti, kušajući postupno je okrenuo srca monaha na mržnju i ogovaranje svetaca. Tvrdili su naime monasi da su Božji sveci licemjeri i da đavljim migom čine ono što su činili u ime Presvetoga Trojstva. O đavle, kolike su tvoje obmane! Prije nego što je Bog po posredovanju svetaca očitovao čudesa, nisi pobudio srca drugova na mržnju prema njima: vjerujem da te zaboljela sreća koju nisi mogao zadržati na nebu, kad vidiš da Božji sveci čuvaju i na zemlji. Kad su pak monasi ogovarali, blaženi Severin poče govoriti blagim govorom: „Braćo i pobožni monasi, ako je drago, prestanite s mrmljanjem. Jer koliko škode mrmljanje i ogovaranje, neka vam ostane za primjer Marija, Mojsijeva sestra; koja, kad je protiv Mojsija izrekla riječ ogovaranja zbog njegove žene Etiopljanke, pojavi se udarena gubom.” I premda se otrovi zavisti možda mogu nadvladati, ali se veoma teško smiruju, dok su se zbog takva govora morali udaljiti od zločinačke namjere, oni su ojačali govoreći da su oni licemjeri i da pod ovčjom kožom imaju otvrdnutu savjest.

2 Et quia in B. Benedicti Regulac exorbitabant, cœpit Dominus ad eorum preces mira ostendere: nam nulla poterat detineri molestia nec homo, nec bestia, quin per eorum intercessionem a suo curarentur languore. Unde Sanctorum fama cœpit pullulare. Antiquus vero hostis Sanctorum felicibus actibus invidens, invidiæ invidiæ felle suffusus, monachorum corda paullatim tentando in odium et detractionem convertit Sanctorum. Asserebant siquidem monachi, Sanctos Dei esse hypocritas, et dæmoniaco nutu ea operari, quæ sanctæ Trinitatis operabantur nomine. O Diabole quantæ sunt tuæ fallaciæ! Antequam ad Sanctorum interventum Deus mira ostenderet, in eorum odium sociorum corda non excitasti: credo doluisti de felicitate quam nequivisti incælo tenere, cum videas Sanctos Dei etiam in terra servare. Monachis autem detrahentibus cœpit B. Severinus blando loqui sermone: Viri fratres et religiosi monachi, si placet, desistite a murmure. Quantum enim murmuratio et detractio noceat, Maria Moysi soror vobis exemplo maneat; quæ cum Moysi verbum detractionis propter Æthiopissam suam uxorem protulerit, lepra percussa apparuit. Et quia invidiæ venena superari forte possunt, sed difficillime quiescere, cum ex hujusmodi sermone deberent a nefando proposito discedere, invaluerunt, dicentes illos fore hypocritas, et sub pelle ovina mentem cauteriatam habere.

3 Vidjevši pak blaženi Severin da njegov govor ne koristi, slijedeći blaženoga Benedikta koji ih je, vidjevši da su se monasi urotili protiv njegova života, napustio rekavši: „Idite i prema svome običaju izaberite opata”, odlučio je povući se iz toga mjesta i požuriti na drugo, gdje bi mogao istinskije i prikladnije služiti Bogu. Ne želeći ostaviti svoga brata, naime Viktorina, odluči ga povesti sa sobom; i ovako mu se obrati: „O brate Viktorine po utrobi, brate po redu, druže u tegobi, jer ovdje boravimo bez ploda (jer osjećamo da su nam drugovi teški i neprikladni), pohitimo na drugo mjesto s plodom.” Čuvši to, Viktorin posluša i otada se pokaza kao prvoborac. Sazvavši pak braću, sveti Severin reče: „Braćo i drugovi, ako smo vam bili mučni ili teški, oprostite nam; a ako ste i vi nama nanijeli kakvu nepravdu, primite od nas oproštenje. Neka stari grabežljivac zbog takva ogovaranja ne može sebi prisvojiti ništa od vas. Dosad smo bili zajedno, a sada će nas razdvojiti mjesto, ali neka nas povezuje bratska ljubav, i neka nas ne dijele prostori mjesta kojima su bila ista Kristova dobra i slična hrana za tijela.” Završivši govor, potekavši suzama, poče grliti i ljubiti drugove.

3 Videns autem B. Severinus quod suus sermo non proficeret, Beatum sequens Benedictum, qui cum monachos in suam necem conspirasse viderat, eos dereliquit, dicens: Ite, et secundum morem vestrum Abbatem eligite; se a loco subtrahere, et alio, ubi vere congruentius Deo valeret servire, properare disposuit. Fratrem suum, scilicet Victorinum, nolens relinquere, statuit secum ducere; quem sic est affatus: O Victorine uterine, frater ordine, socie gravamine, quia sine fructu hic consistimus, (nam socios graves et ineptos sentimus) ad alium locum cum fructu festinemus. His auditis Victorinus paruit, et ex tunc se quasi antesignanum exhibitit. Convócatis vero Fratribus Sanctus inquit Severinus: Viri fratres et socii, si vobis molesti aut graves fuimus, nobis parcite; et si versa vice nobis aliquid intulistis injuriæ, a nobis indulgentiam accipite. Nequeat antiquus prædo pro hujusmodi detractione de vobis sibi aliquid vendicare. Hactenus insimul fuimus, nunc vero disjunget nos locus, sed nos connectat fraternus amor, nec locorum nos dividenda spatia, quibus Christi eadem fuerunt mercimonia, et corporum similia cibaria. Dictis finem faciens, lacrymis obortis socios amplexari cœpit atque osculari.

4 Monasi pak, koji su prije bili neukrotive šije i neuzdane oholosti, došavši k sebi, promijenjena uma padoše svecima pred noge, moleći ih sa suzama i vapajima da im ne uskraćuju svoju prisutnost. Govorili su pak da se mjesto razara i da oni izgaraju od nebeskoga ognja zato što su se usudili izreći tako bogohulne stvari: povrh toga su molili da, ako žele kamo poći, sve povedu sa sobom. Tada blaženi Severin, bolnije uzdahnuvši, izreče hvale Gospodinu govoreći: „Zahvaljujem ti, vječni Pastire, jer se smiluješ onima kojima hoćeš, a otvrdneš one koje hoćeš. Evo, moja braća i drugovi malo prije su nas progonili, a sada su im srca postala mekana, žale zbog učinjenoga i prostrti pred nogama mole oproštenje: i jer priznaju svoju bezbožnost, izbriši njihove grijehe, osnaženi doista Davidovim riječima: Rekoh, ispovjedit ću Gospodinu, i ti si oprostio bezbožnost grijeha mojega, srca mojega. Njihovu pak ljagu, ako je milo, izbriši, i poškropi ih dolaskom Duha Svetoga; te neka ni oni ni mjesto ne budu pogođeni nikakvom nevoljom zbog učinjenoga.” Završivši govor, pozvavši brata, poče hvatati put. Ali kolika je bila rastrganost obraza i haljina, i kolik je bio plač, nije u moći naše sposobnosti izraziti. Otuda je blaženi Viktorin, pristupivši sv. Severinu spasonosnim govorom, rekao: „Brate i druže, zar ne vidiš koliko se neutješno žaloste braća? Dužni smo naime iskazati im prava čovječnosti i ne uklanjati se od njih tako naglo. Jer svaka nagla promjena stvari nije bez ploda za duše, a strijele koje se predvide manje pogađaju. Neka je i onima koji se boje dopušteno nadati se: dajmo im svoju prisutnost tri dana da se braća utješe u tako kratku vremenu.” Vidjevši pak blaženi Severin da je od koristi da on i njegovi drugovi ostanu tri dana, pristade na savjet. U tome pak vremenu blagotvorni Severin opomenu ih spasonosnim opomenama i pouči kako da se jedni prema drugima vladaju. Kad je pak prošlo to vrijeme i svanuo četvrti dan, vrli Božji sluga Severin zapovjedi da se slavi misa; i primivši popudbinu krvi i tijela Gospodina našega Isusa Krista, te sklopivši mir sa svima i primivši dopuštenje, označivši se znakom križa zajedno sa svojim bratom, pohiti pristupiti sjenovitim i nepristupačnim mjestima gdje bi vodio pustinjački život.

4 Monachi vero, qui prius indomitæ cervicis, et effrenatæ superbiæ extiterant, ad se ipsos reversi, immutata mente Sanctorum pedibus se advolverunt, cum lacrymis et ululatibus eos exorantes, ut sui copiam non subtraherent. Dicebant autem locum destrui, et se igne cælesti consumi, quia tam nefanda dicere præsumpserant: rogabant insuper, ut si aliquo ire cuperent, omnes secum ducerent. Tunc B. Severinus acrius ingemiscens, laudes Domino protulit, dicens: Gratias tìbi ago Pastor æterne, quia quibus vis misereris, et quos vis obduras. Ecce mei fratres et socii paullo ante nos insectabantur, nunc vero eorum corda facta mollia de illatis tristantur, et veniam pedibus provoluti exposcunt: et quia impietatem suam confitentur, eorum peccata aboleas, firmati quidem ore Davidico: Dixi, confitebor Domino, et tu remisisti impietatem peccati mei, cordis mei. Horum vero labem, si placet, absterge, et eos sancti Spiritus ingressu consperge; nec ipsi, nec locus, ex illatis aliquo affligantur gravamine. Dictis finem faciens, accersito fratre iter cœpit arripere. Sed quanta fuerit genarum, et vestium laceratio, quantave ploratio, non est nostræ facultatis evolvere. Unde B. Victorinus salubri sermone occurrens S. Severino dixit: Frater et socie, nonne cernis quantum inconsolabiliter Fratres tristentur? Debemus siquidem ipsis jura humanitatis impendere, neque tam præcipitanter nos eis subtrahere. Nam omnis subita mutatio rerum non continit sine fructu animorum; et jacula quæ prævidentur, minus feriunt. Liceat etiam timentibus sperare: demus nostri copiam eis triduo, ut se consolentur Fratres tam modico spatio. Videns autem B. Severinus, quod interesset sua et suorum sociorum triduanam moram agere, acquievit consilio. In illo vero spatio almificus Severinus salutaribus monitis eos admonuit, et qualiter se ad invicem haberent, edocuit. Sed transacto spatio, et quarto die illucescente, præclarus Dei famulus Severinus jussit Missam celebrari; et sumpto sanguinis et corporis Domini nostri Jesu Christi viatico, et pace facta cum omnibus, acceptaque licentia, signo Crucis se consignans una cum fratre suo, ad loca opaca et inaccessibilia, ubi eremiticam vitam ageret, accedere festinavit.

a Poznati picentski narodi uz Jadransko more. Njihova se pokrajina pučki naziva Picenum ili Picenus ager. O gradu Picentu nema nikakva spomena kod starih. Leandro Alberti u opisu Picena ima ovo: „Na obali slijede ušća rijeke Leto Morto; blizu kojega su neki nejasni tragovi grada, i to, čini se, ne malena; za koji mjesni stanovnici kažu da se zvao Picenum, odakle neki smatraju da je nastalo ime cijele pokrajine. Ja sam u starim ljetopisima nepoznata pisca pročitao da je grad na tom mjestu najprije osnovao Pik, došljak Enottrij iz Ankone, na brdu, i da je po njemu nazvan Picenum, čiji je naziv poslije prešao na cijelu pokrajinu. Ali nemamo drugoga jasna pisca o toj stvari, pa smo stoga smatrali da to treba ostaviti nedorečenim.” Tako on. Ali Leonard Franko piše da su ta sveta braća pošla iz Amiterna; to je bio grad Sabinaca, čije se ruševine vide nedaleko od Aquile u Abruzzu, kao što smo rekli uz prvi životopis pod slovom m.
b Franko kaže da je taj samostan bio reda sv. Benedikta. Ali malo poslije piše da je Severin preminuo u 85. godini života, godine Kristove 511. Otuda bi slijedilo da je rođen godine 455., a oko godine 467. da je prigrlio redovnički život, kada sam sv. Benedikt još nije bio ni rođen. Ali tijek života ne čini se da Severinu pripisuje toliku dob, kao što je postalo očito onomu koji razmotri. Da je pak taj samostan bio smješten jednu milju od Septempede, gdje je sada crkva sv. Lovre u podnožju Monte Nera, nekoć poganskoga hrama, nagađa.
c U dobrom smislu ovdje se rabi ta riječ, kao o onima koji su odstupali od zajedničke staze drugih i štovali pobožnost čak i više nego što propisuje pravilo.

à Noti Picentes populi ad mare Adriaticum. Eorum regio vulgo Picenum, vel Picenus ager dicitur. Picentis oppidi nulla apud veteres mentio. Leander in Piceni descriptione ista habet: In ora ostia succedunt Leti-mortui fluminis: prope quod obscura quædam vestigia urbis, nec, ut videtur, modicæ; quam locorum accolæ Picenum aiunt dictam, unde regionis totius nomen quidam arbitrantur enatum. Ego in antiquis Chronicis incerti auctoris legi, urbem hoc situ a Pico Ønotrio advena primum Anconitano in monte conditam, ab eoque denominatam Picenum; cujus appellatio postea regioni universæ cesserit. Sed alium hujus rei luculentum auctorem non habemus, ac proinde reliquendam in medio sumus arbitrati. Hæc ille. At Leonardus Francus Sanctos hos fratres scribit Amilerno profectos. urbs ea fuit Sabinorum, cujus jam ruinæ cernuntur haud procul Aquila in Aprutio, ut ad priorem vitam titt. m diximus.b Francus monasterium hoc ordinis S. Benedicti ait fuisse. At paullo post, obtisse Severinum scribit anno ætatis LXXXV. Christi DXI. Unde sequeretur natum esse anno CDLV, circa annum CDLXVII religiosam vitam fuisse complexum, quando ipse necdum natus erat S. Benedictus. At vitæ decursus non videtur tantam Severino ætatem astruere, ut consideranti patevit. Situm autem fuisse monasterium hoc conjicit milliari uno a Septempeda, ubi nunc ecclesia est S. Laurentii ad radices montis Nigri, olim Gentilium fanum.c In bonam partem hic usurpatur id verbum, quasi qui a communi ceterorum semita recederent, atque ultra etiam quam Regula præscribat, colerent pietulem.

Svezak I Kalendar godine