Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · Svezak I

Dodatak uz 7. siječnja

AD VII JANUARII

Sadržaj (7)
  1. Životopis i prijenos
  2. Sv. Valentina, biskupa passauskoga.
  3. Propovijedanje, kreposti.
  4. O bl. Widukindu vojvodi.
  5. O sv. Reinoldu mučeniku.
  6. Uz životopis sv. Rajmunda.
  7. Drugo čudo

BILJ. 108. Str. 354, među Izostavljenima, kod Izidora nakon Galesini, dodaj Postoji u rukopisu samostana regularnih kanonika u Böddekenu životopis sv. Izidora biskupa, čiji se blagdan slavi 7. siječnja; ali ga je nepromišljeno skrpio nevješt pisac: pripisuje mu naime knjige koje pripadaju sv. Izidoru Seviljskom, o kojemu ćemo govoriti 4. travnja, a ipak ga čini afričkim biskupom. Galesini, koji ga danas spominje, kaže da je okrunjen mučeništvom u Nikomediji.

BILJ. 109. Ondje kod Mateja, biskupa Agrigenta, nakon ovdje izostavljam, dodaj Du Monstier ga je 8. listopada upisao u svoj Martirologij, navevši više dokaza nekoga pobožnog štovanja: je li pak Crkva išta proglasila o njegovoj svetosti, ne znamo.

BILJ. 110. Str. 355, među Izostavljenima nakon Amadeja, biskupa Lausanne, dodaj Bl. Elizabeta iz Reutea, koja se u puku zove Dobra Beta, navodi se na današnji dan od Artura du Monstiera: ali Konrad, prepozit regularnih kanonika u Waldseeu, njezin ispovjedalac i pisac njezina životopisa, kojega navodi i du Monstier, izričito prenosi da je preminula na blagdan sv. Katarine. Taj ćemo životopis donijeti 25. studenoga.

O SV. JULIJANU MUČENIKU.

BILJ. 111. Str. 355, stupac 1, nakon br. 1, dodaj 9. siječnja u uvodu u životopis sv. Julijana, zaručnika sv. Bazilise, § 3, br. 13, rekli smo da se čini kako je to isti onaj koji se u nekim martirologijima navodi 7. siječnja; premda neki ovdje spominju drugu dvojicu.

O SV. VALENTINU BISKUPU.

BILJ. 112. Str. 368, stupac 2, br. 4, redak 14, nakon biskupa i ispovjedaoca, ono što slijedi sve do br. 5 izreci ovako Slavi se dakle 7. siječnja rođendan za nebo sv. Valentina (već od doba sv. Severina, apostola Norika, kako ćemo odmah reći) s dvostrukim časoslovom; 4. kolovoza prijenos, također s dvostrukim časoslovom; 29. listopada uopće se ne čini njegov spomendan u vlastitim časoslovima te crkve. Ferrari 7. lipnja piše ovo: U Maisu u Noriku sv. Valentina, biskupa Passaua. U bilješkama navodi popise Passauske crkve, koji ipak toga dana ne spominju sv. Valentina. Niti je utvrda Mais smještena u Noriku. Uostalom, u katalogu passauskih biskupa ne nalazi se Valentinovo ime, čemu se s pravom čudi Velser u bilješkama uz životopis sv. Severina. Ono što se o onom prvom prijenosu iz utvrde Mais u Passausku crkvu pripovijeda u časoslovima iste crkve, drago nam je ovdje dodati; ovako dakle glase čitanja drugoga nokturna: Tijelo sv. Valentina biskupa, pošto je nekoliko godina počivalo u miru pokopano u utvrdi Mais, napokon je oko godine Gospodnje sedamsto dvadeset i treće od Liutpranda, kralja Langobarda, preneseno u Trento, a zatim ga je bavarski vojvoda Tasilon, sin Utilonov, 4. kolovoza, oko godine Gospodnje sedamsto sedamdeset i sedme dao časno prenijeti u Passau i položiti između dvaju zidova, pred vratima crkve bl. Stjepana Prvomučenika, gdje je biskupska stolica. Kad je pak isto tijelo Kristova ispovjedaoca Valentina gotovo pet stotina godina, slavno po mnogim čudesima, počivalo u Passauskoj crkvi, čitava je biskupija često osjećala njegovu zaštitu, osobito u upadima i opsadama Ugara koji još nisu bili upućeni u kršćanske obrede, u kojima su stanovnici iskusili njegovu najdjelotvorniju pomoć. Kad su napokon donesene relikvije sv. Maksimilijana, biskupa Lorcha, pod vladavinom rimskoga kralja Rudolfa, Gotfrid, prvi toga imena passauski biskup, dao je tijela sv. Valentina i Maksimilijana, da ne bi pala u zaborav položena na skromnijem mjestu, smjestiti u časnu grobnicu u istoj passauskoj bazilici, izvan kora, kako se i danas vidi, oko godine Gospodnje tisuću dvjesto osamdeset i pete. Tako ondje. A Wiguleus Hund piše da je taj prijenos obavio Bernard, Gotfridov nasljednik. I doista, ako se to dogodilo godine 1285., kako se ovdje kaže, biskup je već bio Bernard, koji je, kako je očito iz njegova nadgrobnog natpisa, preminuo godine 1314., 28. srpnja, 30. godine svoga biskupstva.

Str. 369, broj VIII. izreci ovako: Ovdje ćemo donijeti ono što o sv. Valentinu piše naš Rader; zatim opširniju povijest života i prijenosa, koju je prije pet stotina godina zapisao nepoznati pisac. Nju je Surije 4. kolovoza izdao pomalo od sebe uglađenu. Izvorni izričaj pronašli smo u rukopisu samostana regularnih kanonika u Böddekenu u paderbornskoj biskupiji.

Ondje, stupac 2, umjesto životopisa iz Surija uvrsti ovaj, prepisavši ovamo i bilješke koje smo ondje dodali.

Životopis i prijenos

Sv. Valentina, biskupa passauskoga.

Nepoznati autor, iz rukopisa samostana u Böddekenu prepisao Ivan Gamans iz Družbe Isusove.

Pronašašće, prijenos sv. Valentina.

U gradu Passauu pronađeno je u naše doba tijelo sv. Valentina, biskupa, u vrijeme blaženoga pape Kalista, godine od Gospodnjega utjelovljenjaa 1090., po časnom predstojniku iste Stolice Dedalriku: koje je nekoć onamo preneseno od langobardskoga naroda iz utvrde Mais,b po zapovijedi časnoga vojvode Tasilona, po milostivom Božjem smilovanju časno vraćeno vlastitoj Stolici.c

2 Prvi dakle uzrok ili povod njegova prijenosa bijaše ovakav. Kad je blažene uspomene sv. Korbinijan, biskup freisinške Crkve, jednom putovao u Rim, uhvatiše ga stražari langobardskoga kneza Grimoalda, koji su držali straže u planinama i Alpama, te bi odveden u utvrdu Mais. Dok je ondje boravio najblaženiji biskup Korbinijan, svrati uc samostan sv. Valentina, nekadašnjega biskupa Passaua, koji je u istoj utvrdi smještenoj u planinama i Alpama bio sagradio isti biskup sv. Valentin; u kojem je, nakon što je propovijedao narodima i mnoge obratio Kristu, poslije završetka svoga života pokopan počivao u miru. Nakon što je pak po Grimoaldovoj zapovijedi spomenuti predstojnik bl. Korbinijan bio pušten iz zatvora i stigao u Rim, te se odande pod sretnim znamenjem vratio u iste krajeve, žaleći što je tijelo blaženoga biskupa Valentina tako daleko udaljeno od vlastite Crkve, zamoli Tasilona, vojvodu Langobarda,d oca vojvode Grimoalda, da se po njemu vlastitoj Crkvi barem mrtav napokon vrati. Pristavši na njegove molbe, vojvoda Tasilon zapovjedi Langobardima da s čašću prenesu tijelo bl. Valentina iz utvrde Mais u njegov grad Passau, odakle je nekoć bio protjeran od zabludjelih heretika ispunjenih arijanskom opačinom. Preneseno je dakle na ovaj način tijelo istoga najsvetijega biskupa iz utvrde Mais u grad Passau, i položeno između dvaju zidova pred vratima crkve sv. Stjepana Prvomučenika, gdje je biskupska Stolica.

3 e Kad je u naše vrijeme u passauskoj Crkvi pronađeno tijelo najblaženijega biskupa Valentina, pokraj njega je nađena olovna ploča na kojoj su bila sažeto i jedva razumljivo zapisana djela istoga najsvetijega muža: tko je bio, kako je držao biskupstvo passauske Crkve, kako je protjeran proveo život u planinama, kako je poslije smrti vraćen. Ti spisi, rasuti zbog starosti i truleži zemlje, koje su pronalazači sabrali u jedno, jedva ovako očituju tijek događaja:

4 f Dođe s Oceana ponizan muž imenom Valentin u norički grad Passau radi propovijedanja. Ali budući da je taj rod ljudi bio previše divlji i zvjerski, mogao je ondje ubrati malo ploda duša. Videći pak pogodnost one zemlje i skromnost nekih ljudi, te kraj koji se već bijeli za žetvu, razmišljao je u sebi govoreći: Nitko se od ljudi ne smije usuditi propovijedati Božju riječ, osim po poslanju apostolske vlasti, kako je pisano: Kako će propovijedati ako nisu poslani? Govoreći to, dođe apostolskomu poglavaru rimskoga gradag Lavu. On ga primi s čašću i poštovanjem, rado ga sasluša te apostolskom vlašću potvrdi razlog njegova propovijedanja. Vrativši se ponovno u grad Passau, pokuša u njemu propovijedati riječ života, ali nije koristilo, jer još nije bilo došlo vrijeme smilovanja. Ponovno pak pokuša poći k rimskomu prvosvećeniku da ga pošalje u neku drugu pokrajinu gdje bi sabirao plod duša Kristu i ništa manje mogao postići napredak svoje duše. Kad mu se po drugi put obratio, ovaj ga upita radi koje se stvari tako brzo vratio. Njemu on reče: Gospodine moj, predragi oče, budući da zbog zapreke svoje nesreće nisam mogao ubrati nikakav plod, zato sam se vratio k tebi moleći da me barem drugomu narodu pošalješ, gdje ću po Kristovoj zapovijedi sabirati plod duša i moći uz Božju pomoć postići napredak svoje duše. Odgovori mu papa: Ustraj, brate, u zgodno i nezgodno vrijeme; i blažen će biti plod tvoga truda ako uspiješ ustrajati da ublažiš divljaštvo naroda koji se dugo opire. Ako pak ni treći put pokušavajući ne uspiješ, s mojim dopuštenjem i apostolskom vlašću prijeći ćeš k drugim narodima radi propovijedanja: i položivši na njega ruku, zaredi ga za biskupski stupanj i, davši mu blagoslov, otpusti ga. A on, žurno se vrativši u spomenuti grad Passau, propovijedao je u njemu riječ spasenja i vjeru Presvetoga Trojstva. Narodi pak, videći ga kako uporno propovijeda, zajedno s arijancima usprotiviše mu se i protjeraše ga ne bez ozljeda iz svojih granica. On pak, kako bijaše strpljiv čovjek, otresavši prah sa svojih nogu na njih, vrativši se iz grada, povuče se u planine, i ondje po Božjoj providnosti nađe stostruk plod duša te napredak svoje duše mio Bogu i ljudima, i sretan prijelaz u Kristu. Završavaju riječi koje su pronađene na olovnim pločama pokraj tijela bl. Valentina.

a Čini se da ovaj broj treba ispraviti, budući da je od god. 1119. gotovo do kraja 1124. stolovao Kalist II., a Udalrik, koji se ovdje naziva Dedalrik, od god. 1092. do 1124., kako je već primijećeno gore uz Surijev Život.
b Čini se da nedostaje Trident, zatim pak itd., ili je možda iz Tridenta ponovno preneseno u utvrdu Mais, a odatle u Passau.
c Surije je imao: spomenik. Ovo što se zbilo dok se sv. Korbinijan vraćao iz Rima zabilježili smo gore na str. 370, stup. 2, slovo g.
d Da je autor ovo pomiješao, upozorili smo gore na str. 370, stup. 2, slovo k.
e U rukopisu je ovdje bio umetnut naslov: O pismima pronađenima s tijelom.
f Ponovno je u rukopisu bio naslov: Sažeto izloženi tijek blaženoga muža.
g Surije je izostavio ime. Stolovao je sv. Lav od god. 440. do 461.

Propovijedanje, kreposti.

Počinje slijed njegovih djela, kako je u planinskim mjestima propovijedao Božju riječ i provodio djevičanski život sve do sretnoga prijelaza.

Bijaše dakle bl. Valentin biskup u planinama među Alpama, u šumovitim i gorovitim mjestima u kojima su živjeli mnogi pogani te divlji i zvjerski ljudi, propovijedajući i naučavajući Božju riječ i čineći mnoga čudesa, tako da je iz opsjednutih tijela izgonio zloduhe, ozdravljao bolesne i mnoge nemoćnike liječio od različitih bolesti. Bijaše naime muž zdravoga nauka i savršeno prožet pravilom katoličke vjere, ne gladeći ljudske mane nego ih bodući, imajući riječi kao žalce protiv grešnika i kao čavle zabijene u visinu, kloneći se svakoga brata koji živi neuredno.

6 Lukavštine heretika svom je revnošću izbjegavao, tako da ih nije htio ni slušati, niti s njima imati zajedništvo u jelu ili piću, niti u kakvu prijateljskom dogovoru. Zbog toga je i pobjegao u planine, da ni na koji način ne bi imao prilike za druženje ili nuždu zajedništva s onima koji su u to vrijeme svojom gnusobom ispunili cijeli svijet. Arijanska je naime nevjera među ostalim herezama gmizala po cijelome svijetu i poput zmije otrovom nevjere okaljala granice koje je nekoć apostolski nauk obratio na Kristovu vjeru. Da dakle sveti muž, okrijepljen čvrstoćom katoličke vjere, ne bi više slušao bučne povike heretika, kojima se zbog njihova mnoštva nije mogao oduprijeti, uspeo se u planine. Ondje je, budno ustrajući u propovijedanju zdravoga nauka i istine, pridobio mnogo naroda Gospodinu. Slušajući ga naime, mnogi narodi koji su ondje bili, ne samo oni nastanjeni u planinama nego i u susjednim mjestima te oko Alpa prema Italiji ia Lombardiji, stjecali su se k njemu i krštavali se u vjeri Presvetoga Trojstva.

7 Neki su se također od zablude, koju su zlo primili od heretika, vraćali k vjeri po pravovjernom propovijedanju Božjega čovjeka bl. Valentina, te ispovijedajući svoje grijehe i uzdržavajući se od svakoga zlog djela slavili Boga Oca svemogućega i Sina njegova Gospodina našega Isusa Krista, otkupitelja i Spasitelja svijeta, i Duha Svetoga Tješitelja, prosvjetitelja i utješitelja duša naših, pravo i sveto Trojstvo božanskoga imena i jedinstvo ispovijedanja. Nema u ovom ispovijedanju Božanstva podjele, nema u osobama nejednakosti ili umanjenja, niti novosti vremena, jer je Otac jednak i istobitan Sinu i Duhu Svetomu. Druga je ipak osoba Oca, druga Sina, druga Duha Svetoga; a jedno je božanstvo, jedna božanska narav i vječno veličanstvo, koje sve stvara, sve oživljava, svime vlada i upravlja. Tu je vjeru najpostojanije propovijedao biskup bl. Valentin i u tom je ispovijedanju Presvetoga Trojstva ustrajao, te je tom vjerom mnoge oslobađao od zablude đavolske opačine, duše mnogih otimao iz ponora vječne osude, one koje je oteo đavlu pridobivao je za Krista, a one koje je obratio na vjeru pridobivao je za spasenje i za vječno spasenje duša.

a Tada još nije bilo toga imena za onu pokrajinu, pa je stoga Surije stavio Insubre.
b Surije smatra da je sve dovde bilo zapisano na onoj olovnoj ploči, ali ne i ono što slijedi.

Njegova pobožnost, smrt, prijenos.

Imao je običaj noću i danju prebirati psalme, svom snagom srca pjevati himne, obilno izlijevati molitve, sa svom skrušenošću uzdisati Gospodinu te s Psalmistom često uzdisati i govoriti: Jao meni, jer se produljilo moje tuđinstvo! i opet: K tebi, Gospodine, uzdižem dušu svoju; Bože moj, u tebe se uzdam, neka se ne postidim, i opet: U tebi je moja pjesma svagda; kao čudo postadoh mnogima, a ti si pomoćnik jak, te želeći s Apostolom razriješiti se i biti s Kristom, najčešće je u svojim molitvama uzdisao Gospodinu i govorio sa suzama i jecajima: Kada ću doći i pokazati se pred licem Gospodnjim? Kako ću se pojaviti pred strašnim Sucem u onaj dan kada dođe suditi žive i mrtve i sav svijet ognjem? Dakle bl. Valentin, najhrabriji Kristov borac, nakon što je mnoge narode utvrdio u Kristovoj vjeri i bogoljublju katoličkoga ispovijedanja, izabrao je sebi djevičanski život kako bi skrovitije i sigurnije prianjajući uz Boga služio razmatranju i usmjerio duh prema nebeskoj sladosti. Već je odavno bio sebi načinio malu bogomolju odvojenu od ljudske vreve; u njoj je često probdio noći u molitvama, ustrajao u bdjenjima i postovima, najčešće također obliven kišama suza svim je uzdasima čeznuo za Bogom; danju se pak posvećivao čitanjima, razmišljanjima i razmatranjima; trudio se također oko milostinje i drugih dobrih djela koliko je mogao, te je u skrovitosti svoga srca po čistoj savjesti neprekidno i neumorno vojevao jedino Bogu.

10 Nakon tolikih napora ovoga života, nakon tolikih znojeva dobrih djela, te nakon tolikih bdjenja i tjelesnih tegoba, kao i pritisaka i zasjeda heretika, svemogući Bog, kojemu je jedinomu već dugo vremena vojevao, želeći mu kao vjernomu sluzi udijeliti plaću i nagradu poslije truda, otkrio mu je u duhu vrijeme i čas njegova razrješenja, da bude oprezan i brižljiv te u svemu razborito obazriv, da ga smrt možda iznenada ne zatekne nepripravna, te tako poče još revnije raditi, kako se u Evanđelju od Gospodina kaže o razboritosti blaženoga sluge: Blažen onaj sluga kojega gospodar, kada dođe, nađe budna. Jer kad bi domaćin znao u koji će čas doći tat, bdio bi zacijelo i ne bi dao prokopati kuće svoje. Znajući dakle svetac Gospodnji da mu se približava dan i čas njegova prijelaza, unaprijed se okrijepio bdjenjima i svetim molitvama, kako bi radostan dočekao nagradu za koju se toliko vremena nemirno trudio dobrim djelima, iščekujući onaj redak u Evanđelju koji će mu Gospodin primijeniti: Valjaš, slugo dobri i vjerni, jer si u malome bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti, uđi u radost gospodara svoga.

11 I dok je još dodavao napore na napore, bdjenja na bdjenja, postove na postove, nastavljao molitve na molitve, te ustrajući u ostalim dobrim djelima neprestanim suzama iščekivao dan i čas svoga poziva, zahvaćen groznicom iznutra i teškom tjelesnom tegobom izvana, mučila ga je bolest od koje je i umro najblaženiji Kristov svećenik Valentin. Ali premda je trpio od teške bolesti, zadržavajući ipak u sebi krepost strpljivosti i poslušnosti, nije se mnogo žalostio, nego se radovao, držeći da ga Gospodin ljubi jer je tako teškom bolešću zaslužio biti od njega karan i kažnjavan, kako Božanska mudrost tješi duše izabranika govoreći: Sine moj, ne kloni zbog stege Gospodnje i ne kloni duhom kad te on kori, jer koga Gospodin ljubi, onoga i kara, bičuje svakoga sina kojega prima, te ga nakon bičeva uvodi u baštinu nebeske domovine. Takvim dakle utješnim blagoslovima Duha Svetoga veoma obradovan, biskup sv. Valentin nije se bojao umrijeti, znajući da će ga Gospodin ubrzo osloboditi od muke smrti.

12 Pozvavši dakle svoju braću i suborce, navijestio im je da se približava vrijeme njegova razrješenja te im se svima obratio ovim riječima: Predraga braćo, krijepite Crkvu u Kristovoj vjeri, čuvajte vjeru i jedinstvo, mir, nadu, ljubav i katoličku vjeru, i Bog mira i ljubavi neka bude s vama sve do kraja. Tada se najblaženiji biskup pomolio Gospodinu sa suzama i rekao: Gospodine Bože, Oče Gospodina moga Isusa Krista, koji si milošću Duha Svetoga sabrao sve narode u jedinstvo vjere, saberi svoju Crkvu pod vezom prave vjere i kršćanskoga bogoljublja; oslobodi je od opačine heretičke izopačenosti, utvrdi je i čuvaj od raskola đavolske lažnosti. Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga svemogućega Oca, brani i izbavi svoje ovce iz ralja vukova, za koje si prolio svoju predragocjenu krv.

13 Završivši napokon ovu molitvu i najvjerniji poticaj, otac Valentin vlastitim je rukama primio Sakrament tijela i krvi Gospodina našega Isusa Krista govoreći: Gospodine Isuse Kriste, najslavniji stvoritelju i otkupitelju svijeta, koji si vođa i prosvjetitelj duša naših, zaklinjem te otajstvom tvoje presvete Muke i uskrsnuća da primiš moju dušu i uvedeš je u svoje kraljevstvo koje si pripravio onima koji te ljube. Dovršivši ovu molitvu, predao je duh u ruke anđela da ga povedu Kristu u raj.

14 Tijelo je pak njegovo pokopano ondje u planinama u njegovoj crkvi. Nakon nekoga vremena, kad je prestala nevjera heretika, vjerni su kršćani prenijeli njegovo tijelo u Passau, te je časno pohranjeno u crkvi bl. Stjepana Prvomučenika. Budući da se pak kroz mnoga vremena ono mjesto proslavljalo znacima i čudesima koja je po njemu činio Bog, u naše su se vrijeme pobožnim muževima objavila mnoga viđenja o tome kako po Gospodnjoj zapovijedi valja prenijeti tijelo istoga najsvetijega muža na slavnije mjesto. Pronađeno je dakle tijelo najsvetijega Kristova ispovjedaoca Valentina između dvaju zidova bazilike bl. Stjepana Prvomučenika, te ga s velikim klicanjem i skupom naroda podigoše časni biskupi i drugi pobožni muževi i položiše u stolnu crkvu kod biskupskoga sjedišta, gdje se sve do danas događaju mnoga čudesa koja po njemu čini Bog i Gospodin naš Isus Krist, koji je divan i slavan u svojim svetima u vijeke vjekova, Amen.

15 Slavi se pak blagdan bl. Valentina u gradu Passauu veličanstveno i s velikom čašću 4. kolovoza, i ondje se okuplja mnoštvo ljudi koji traže pomoć i zaštitu od biskupa bl. Valentina, te mnogi koji dostojno zamole primaju zdravlje duše i tijela po Gospodinu našemu Isusu Kristu.

O bl. Widukindu vojvodi.

Str. 385, stup. 2, poslije br. 28, dodaj Werner Rolevinck i drugi kažu da su na škrinji u kojoj su pohranjene kosti bl. Vitukinda upisani ovi stihovi:

Kosti hrabroga muža, čija sudbina ne pozna smrti, ovo mjesto zatvara; „VALJAŠ DOBRI” duh sluša: svatko se čisti tko ovoga kralja štuje: bolesne ovdje od bolesti Kralj neba i svijeta liječi.

Pripovijeda se da se tijelo bl. Vitukinda i danas čuva u vestfalskom gradu Herfordu.

O sv. Reinoldu mučeniku.

Str. 386, stup. 1, red. 14, izbriši imena Olivera i Rolanda, za koje nam nije istraženo jesu li ikada postojali.

Na istome mjestu, red. 24, poslije: ovdje ću dati, dodaj Dobili smo drugi Život sv. Reinolda opisan ritmičkim stihom, koji sadrži mnoge izmišljotine o njegovu rodoslovlju, braći, ženi itd.

Uz životopis sv. Rajmunda.

Str. 429, stup. 2, na kraju čudesa iz Domèneca, dodaj:

Drugo čudo

Iz Ivana Lópeza, Povijest propovjednika, 5. dio, pogl. 65.

Ivana Quiñones, kći Ferdinanda Quiñonesa i Damiane Olivere, obdarena ćudima dostojnima svoga plemenitoga roda i od najranije dobi poučena u svakoj pobožnosti, bila je kušana dugotrajnom bolešću te napokon iskusila pravodobnu pomoć sv. Rajmunda. Kad joj je naime bilo devet godina, spopade je bol u boku, tako žestoka da se, iako je groznica ugasla, ipak nije moglo ukloniti sve zlo, nego ju je pritiskala trajna tjeskoba u prsima. Poslije se škodljiv sok spustio u koljena, tako da je prikovana uz postelju neprekidno ležala dvanaest godina, osim što je u prva tri mjeseca katkad pomalo hodala oslanjajući se na dvije štake, premda uz silnu muku. U tim je tegobama provodila mučan i bijedan život, kad je oko godine 1598. nadošla padavica s tako žestokim i čestim napadajima da je gotovo svakodnevno po tri sata ležala lišena uporabe osjetila: dogodilo se da je četrnaest dana s ružno isplaženim jezikom trpjela krajnje poteškoće s disanjem i nije uzimala nikakve hrane, nego su je krijepili samo ukapavanjem male količine tekućine, tako da se njezin život činio posve otpisanim. Kad bi nadošao napadaj, tresla se tolikom snagom da su je jedva trojica ljudi mogla obuzdati. Zbog toga joj se iščašila desna noga i okrenula unatrag: u lijevoj ruci i šaci nastao je sličan grč; na lijevoj dojci izrasla je golema izraslina; grlo joj je na razne načine oteklo, odakle je trpjela najveću bol, tako da je zbog nje zubima izgrizla vlastiti jezik. Od tolikih i tako velikih zala gotovo joj je sasvim oduzeta sposobnost govora. Tome se pridružila neprestana groznica i ljuta glavobolja.

2 Nevjerojatnom su revnošću primjenjivani lijekovi; iskušani su kauteriji, kupke, sredstva za čišćenje. Ali kad je sve ostalo bez uspjeha, roditelji se obratiše zazivanju nebeske pomoći: i najprije, da ne bi bila posrijedi kakva prijevara zloga duha, primijenjeni su egzorcizmi i druge crkvene molitve, poduzeta hodočašća, nijedna vrsta pobožnosti nije bila propuštena. Pripremao se drugi lijek za ukorijenjenu bolest: kad je naime u León, gdje je bolesnica boravila, javljeno da je Rajmund Peñafortski svečano uvršten u popis svetaca, probudila joj se nada da će njegovim zagovorom povratiti zdravlje. Zaklinje stoga roditelje 30. lipnja 1603. da se pobrinu da je odnesu u crkvu otaca propovjednika, k oltaru sv. Rajmunda; a i oni su sami gajili osobitu pobožnost prema istomu svecu. Premda je dakle već bila toliko iscrpljena da se jedva mogla dodirnuti i pomaknuti s mjesta, te su smatrali da se valja bojati da ne bude izložena izravnoj životnoj opasnosti, ipak popustiše njezinoj pobožnosti i u nosiljci je odnesu onamo.

3 Položena ondje pred oltar i sliku sveca, najprije ispovijeda grijehe, zatim prima presvetu Euharistiju, u takvoj tjelesnoj slabosti da nije mogla ni podići glavu. Potom se na njezinu molbu predaje kip sv. Rajmunda, koji ona, premda tako nemoćna i slaba, grli rukama, natapa suzama te s takvim pouzdanjem izgovara molitve kao da je već sigurna u zadobivanje zdravlja, izjavivši više puta tijekom molitve da će se zdrava vratiti kući. Oko dva sata tako je stezala kip i nije dopustila da joj ga oduzmu. Napokon je utonula u blag san, ali ubrzo je uslijedio tako strašan napadaj da se vjerovalo kako će upravo ispustiti dušu. Lice joj je problijedjelo, bila je čudna tjeskoba u prsima, naposljetku je izgubila svijest: malo poslije došavši k sebi, uzdignuta u novu nadu, zaklinje sveca da joj umilostivi Boga i od njega isprosi zdravlje. Ponovno se promijeni izgled njezina lica: stoga prestrašena majka upita kako joj je. Odgovara da joj je bolje i da su joj se snage već vratile: te okrenuvši se bratu Jeronimu de Pradu, profesoru teologije, moli da joj pomogne: kad joj je pružio desnicu, ustade na noge, i podigavši lijevom rukom velik i težak kip, radosno i hitro pođe k glavnom oltaru, uspe se stubama i pokloni se presvetoj Euharistiji. U taj isti čas zadobi zdravlje, na zaprepaštenje onih koji su je poznavali; te se raspali tolikom revnošću pobožnosti i zahvalnosti da je ubrzo zatražila da je prime u samostan sv. Katarine Sijenske u istome gradu i daruju joj svetu redovničku haljinu, niti se smirila dok to nije postigla. Napokon godine 1605., na sam blagdan sv. Dominika, od Andrije de Casa, leonskoga biskupa i negdašnjega poglavara kastiljske pokrajine Reda propovjednika, primila je svetu koprenu te procvala izvanrednom hvalom pobožnosti, marljiva u bdjenjima, postovima i ostalim dužnostima redovničkoga života.

✠

Svezak I Kalendar godine