BILJ. 108. Str. 354, među Izostavljenima, kod Izidora nakon Galesini, dodaj Postoji u rukopisu samostana regularnih kanonika u Böddekenu životopis sv. Izidora biskupa, čiji se blagdan slavi 7. siječnja; ali ga je nepromišljeno skrpio nevješt pisac: pripisuje mu naime knjige koje pripadaju sv. Izidoru Seviljskom, o kojemu ćemo govoriti 4. travnja, a ipak ga čini afričkim biskupom. Galesini, koji ga danas spominje, kaže da je okrunjen mučeništvom u Nikomediji.
NOT. 108. Pag. 354, inter Omissos, in Isidoro post, Galesinius, adde Exstat in MS. monasterii Bodecensis Canonicorum regularium Vita S. Isidori Episcopi, cujus festum celebratur vii Idus Januarii; sed quæ ab imperito scriptore temere consarcinata: nam libros ei tribuit qui sunt S. Isidori Hispalensis, de quo agemus IV Aprilis, et tamen Episcopum Africanum facit. Galesinius, quem hodie memorat, ait Nicomediæ martyrio coronatum.
BILJ. 109. Ondje kod Mateja, biskupa Agrigenta, nakon ovdje izostavljam, dodaj Du Monstier ga je 8. listopada upisao u svoj Martirologij, navevši više dokaza nekoga pobožnog štovanja: je li pak Crkva išta proglasila o njegovoj svetosti, ne znamo.
NOT. 109. Ibidem in Matthæo Episcopo Agrigentino post, hic omitto, adde Monstierius eum VIII Octobris suo Martyrologio inscripsit, pluribus allatis pii alicujus cultus argumentis: an ab Ecclesia tamen quidquam de ejus sanctitate sit pronuntiatum, nescimus.
BILJ. 110. Str. 355, među Izostavljenima nakon Amadeja, biskupa Lausanne, dodaj Bl. Elizabeta iz Reutea, koja se u puku zove Dobra Beta, navodi se na današnji dan od Artura du Monstiera: ali Konrad, prepozit regularnih kanonika u Waldseeu, njezin ispovjedalac i pisac njezina životopisa, kojega navodi i du Monstier, izričito prenosi da je preminula na blagdan sv. Katarine. Taj ćemo životopis donijeti 25. studenoga.
NOT. 110. Page 353, inter Omissos post Amadeum Episc. Lausanenscm, adde B. Elisabetha Ruttensis, quæ vulgo Bona Beta appellatur, refertur hoc die ab Arturo Monstierio: sed Conradus Præpositus Canonicorum regularium Waldsææ, ejus Confessarius, scriptorque vitæ illius, quam et Monstierius citat, diserte tradit obiisse festo S. Catharinæ. Eam vitam dabimus XXV Nov.
O SV. JULIJANU MUČENIKU.
DE S. JULIANO M.
BILJ. 111. Str. 355, stupac 1, nakon br. 1, dodaj 9. siječnja u uvodu u životopis sv. Julijana, zaručnika sv. Bazilise, § 3, br. 13, rekli smo da se čini kako je to isti onaj koji se u nekim martirologijima navodi 7. siječnja; premda neki ovdje spominju drugu dvojicu.
NOT. 111. Pag. 355, col. 1, post nu. 1, adde IX Januarii in Prolegomenis ad Vitam S. Juliani sponsi S. Basilissæ § 3, num. 13, diximus eumdem videri qui in quibusdam Martyrologiis VII Janu. refertur; licet hic alii duo a nonnullis memorentur.
O SV. VALENTINU BISKUPU.
DE S. VALENTINO EP.
BILJ. 112. Str. 368, stupac 2, br. 4, redak 14, nakon biskupa i ispovjedaoca, ono što slijedi sve do br. 5 izreci ovako Slavi se dakle 7. siječnja rođendan za nebo sv. Valentina (već od doba sv. Severina, apostola Norika, kako ćemo odmah reći) s dvostrukim časoslovom; 4. kolovoza prijenos, također s dvostrukim časoslovom; 29. listopada uopće se ne čini njegov spomendan u vlastitim časoslovima te crkve. Ferrari 7. lipnja piše ovo: U Maisu u Noriku sv. Valentina, biskupa Passaua. U bilješkama navodi popise Passauske crkve, koji ipak toga dana ne spominju sv. Valentina. Niti je utvrda Mais smještena u Noriku. Uostalom, u katalogu passauskih biskupa ne nalazi se Valentinovo ime, čemu se s pravom čudi Velser u bilješkama uz životopis sv. Severina. Ono što se o onom prvom prijenosu iz utvrde Mais u Passausku crkvu pripovijeda u časoslovima iste crkve, drago nam je ovdje dodati; ovako dakle glase čitanja drugoga nokturna: Tijelo sv. Valentina biskupa, pošto je nekoliko godina počivalo u miru pokopano u utvrdi Mais, napokon je oko godine Gospodnje sedamsto dvadeset i treće od Liutpranda, kralja Langobarda, preneseno u Trento, a zatim ga je bavarski vojvoda Tasilon, sin Utilonov, 4. kolovoza, oko godine Gospodnje sedamsto sedamdeset i sedme dao časno prenijeti u Passau i položiti između dvaju zidova, pred vratima crkve bl. Stjepana Prvomučenika, gdje je biskupska stolica. Kad je pak isto tijelo Kristova ispovjedaoca Valentina gotovo pet stotina godina, slavno po mnogim čudesima, počivalo u Passauskoj crkvi, čitava je biskupija često osjećala njegovu zaštitu, osobito u upadima i opsadama Ugara koji još nisu bili upućeni u kršćanske obrede, u kojima su stanovnici iskusili njegovu najdjelotvorniju pomoć. Kad su napokon donesene relikvije sv. Maksimilijana, biskupa Lorcha, pod vladavinom rimskoga kralja Rudolfa, Gotfrid, prvi toga imena passauski biskup, dao je tijela sv. Valentina i Maksimilijana, da ne bi pala u zaborav položena na skromnijem mjestu, smjestiti u časnu grobnicu u istoj passauskoj bazilici, izvan kora, kako se i danas vidi, oko godine Gospodnje tisuću dvjesto osamdeset i pete. Tako ondje. A Wiguleus Hund piše da je taj prijenos obavio Bernard, Gotfridov nasljednik. I doista, ako se to dogodilo godine 1285., kako se ovdje kaže, biskup je već bio Bernard, koji je, kako je očito iz njegova nadgrobnog natpisa, preminuo godine 1314., 28. srpnja, 30. godine svoga biskupstva.
NOT. 112. Pag. 368, col. 2, nu. 4, lin. 14, post Episcopi et Confessoris, sequentia usque ad num. 5, sic exprime Agitur ergo VII Januarii S. Valentini natalis (jam inde a S. Severini Noricorum Apostoli ævo, ut mox dicemus) officio duplici: IV Augusti Translatio, duplici quoque officio, XXIX Octobris ejus nulla modo fit commemoratio in propriis illius Ecclesiæ officiis. Ferrarius VII Junii ista scribit: Magiis in Norico S. Valentini Episcopi Bataviensis. Citat in Notis tabulas Ecclesiæ Passaviensis, quæ tamen S. Valentini eo die non meminerunt. Neque in Norico situm est Majense castrum. Ceterum in catalogo Episcoporum Passaviensium non reperitur Valentini nomen, quod merito miratur Velserus in Notis ad Vitam S. Severini. Quæ de priori illa translatione e castro Majensi ad Ecclesiam Passaviensem in ejusdem Ecclesiæ officiis narrantur, lubet hic subjungere; ita ergo habent Lectiones secundi nocturni: S. Valentini Episcopi corpus, cum aliquot annis in Majensi castro humatum, in pace quievisset, tandem circa annum Domini septingentesimum vigesimum tertium, a Luitprando Longobardorum Rege, Tridentum deductum est, quod postmodum Tassilo Bavariæ Dux, Utilonis filius, pridie Nonas Augusti, circa annum secunda, Domini septingentesimum septuagesimum septimum Passavium honorifice deportari, atque inter duos muros, ante fores ecclesiæ B. Stephani Protomartyris, ubi Episcopi Sedes est, deponi fecit. Cum vero idem Valentini Confessoris Christi corpus, per quingentos fere annos, multis miraculis clarum in Passaviensi Ecclesia quievisset, tota diæcesis ejus patrocinium sæpenumero sensit, præsertim in Hungarorum nondum Christianis ritibus initiatorum incursionibus et oppugnationibus, in quibus præsentissimum ejus auxilium incolæ sunt experti. Allatis denique reliquiis S. Maximiliani Episcopi Laureacensis, sub Rudolphi Romanorum Regis imperio, Gotfridus ejus nominis primus Episcopus Passaviensis corpora SS. Valentini et Maximiliani, ne humiliori loco posita obsolescerent, honorabili tumba in eadem basilica Passaviensi, extra chorum, sicut hodie cernitur, collocari fecit, sub annum Domini millesimum ducentesimum octuagesimum quintum. Hæc ibi. At Wiguleus Hundius a Bernhardo Godefridi successore factam hanc translationem scribit. Et sane si anno 1283, contigit, ut hic dicitur, jam Episcopus erat Bernardus, qui ut ex ejus epitaphio constat, obiit anno MCCCXIV, v Kal. Augusti, pontificatus sui anno XXX.
Str. 369, broj VIII. izreci ovako: Ovdje ćemo donijeti ono što o sv. Valentinu piše naš Rader; zatim opširniju povijest života i prijenosa, koju je prije pet stotina godina zapisao nepoznati pisac. Nju je Surije 4. kolovoza izdao pomalo od sebe uglađenu. Izvorni izričaj pronašli smo u rukopisu samostana regularnih kanonika u Böddekenu u paderbornskoj biskupiji.
Pag. 369, numerum VIII, ita exprime: Hic dabimus quæ de S. Valentino scribit Raderus noster; dein fusiorem vitæ et translationis historiam, a quingentis annis traditam litteris ab anonymo auctore. Eam Surius IV Augusti paullulum a se expolitam edidit. Primigeniam phrasim nacti sumus e MS. cænobii Bodecensis Canonicorum regularium in diæcesi Paderbornensi.
Ondje, stupac 2, umjesto životopisa iz Surija uvrsti ovaj, prepisavši ovamo i bilješke koje smo ondje dodali.
Ibidem col. 2, pro Vita ex Surio hanc substitue, notationibus, quæ isthic adjectæ sunt a nobis, huc quoque transscriptis.
Životopis i prijenos
Vita et translatio
Sv. Valentina, biskupa passauskoga.
S. Valentini ep. bataven.
Nepoznati autor, iz rukopisa samostana u Böddekenu prepisao Ivan Gamans iz Družbe Isusove.
Auctore anonymo, ex MS. cænobii Bodecen. descripta a Joan. Gamansio Soc. JESU.
Pronašašće, prijenos sv. Valentina.
S. Valentini inventio, translatio.
U gradu Passauu pronađeno je u naše doba tijelo sv. Valentina, biskupa, u vrijeme blaženoga pape Kalista, godine od Gospodnjega utjelovljenjaa 1090., po časnom predstojniku iste Stolice Dedalriku: koje je nekoć onamo preneseno od langobardskoga naroda iz utvrde Mais,b po zapovijedi časnoga vojvode Tasilona, po milostivom Božjem smilovanju časno vraćeno vlastitoj Stolici.c
In civitate Pataviensi inventum est sub nostro ævo S. Valentini corpus inventum, corpus inventum, et Episcopi Valentini, temporibus B. Callisti Papæ anno Dominicæ Incarnationis a mxc, a venerabili ejusdem Sedis Artistite Dedalrico: quod olim illuc translatum a Longobardorum gente de castro Magiensi,b giensib, jussu venerandi Ducis Thassilonis, Dei propitiante clementia, propriæ Sedi honorifice restitutum est.c
2 Prvi dakle uzrok ili povod njegova prijenosa bijaše ovakav. Kad je blažene uspomene sv. Korbinijan, biskup freisinške Crkve, jednom putovao u Rim, uhvatiše ga stražari langobardskoga kneza Grimoalda, koji su držali straže u planinama i Alpama, te bi odveden u utvrdu Mais. Dok je ondje boravio najblaženiji biskup Korbinijan, svrati uc samostan sv. Valentina, nekadašnjega biskupa Passaua, koji je u istoj utvrdi smještenoj u planinama i Alpama bio sagradio isti biskup sv. Valentin; u kojem je, nakon što je propovijedao narodima i mnoge obratio Kristu, poslije završetka svoga života pokopan počivao u miru. Nakon što je pak po Grimoaldovoj zapovijedi spomenuti predstojnik bl. Korbinijan bio pušten iz zatvora i stigao u Rim, te se odande pod sretnim znamenjem vratio u iste krajeve, žaleći što je tijelo blaženoga biskupa Valentina tako daleko udaljeno od vlastite Crkve, zamoli Tasilona, vojvodu Langobarda,d oca vojvode Grimoalda, da se po njemu vlastitoj Crkvi barem mrtav napokon vrati. Pristavši na njegove molbe, vojvoda Tasilon zapovjedi Langobardima da s čašću prenesu tijelo bl. Valentina iz utvrde Mais u njegov grad Passau, odakle je nekoć bio protjeran od zabludjelih heretika ispunjenih arijanskom opačinom. Preneseno je dakle na ovaj način tijelo istoga najsvetijega biskupa iz utvrde Mais u grad Passau, i položeno između dvaju zidova pred vratima crkve sv. Stjepana Prvomučenika, gdje je biskupska Stolica.
2 Prima igitur translationis ejus causas vel occasio talis erat. Cum beatæ memoriæ S. Corbinianus Episcopus Friginsensis Ecclesiæ Romam aliquando pergeret, captus est a custodibus Grimoaldi Principis Longobardorum, qui custodias observabant in montanis et Alpibus, et perductus est in Magiense castrum. Ubi dum maneret beatissimus Pontifex Corbinianus, divertit adc monasterium S. Valentini Pataviensis quondam Episcopi, quod in eodem castro in montanis et Alpibus sito ædificaverat idem S. Valentinus Episcopus; in quo dum gentibus prædicasset, et multos ad Christum convertisset, post vitæ suæ terminum sepultus requievit in pace. Postquam vero jussu Grimoaldi prædictus Antistes B. Corbinianus dimissus a custodia Romam pervenit, et inde felicibus auspiciis ad easdem partes reversus est, dolens beati Pontificis Valentini corpus a sua propria Ecclesia longius semotum esse, rogavit Thassilonem Ducem Longobardorum,d patrem Grimoaldi Ducis, ut per eum propriæ Ecclesiæ quandoque vel mortuus restitueretur. Cujus precibus annuens Dux Thassilo præcepit Longobardis ut cum honore deportarent corpus B. Valentini a castro Magiensi in suam civitatem Pataviam, unde quondam expulsus fuerat ab erroneis hæreticis Ariana perversitate repletis. Translatum est igitur hoc modo corpus ejusdem sacratissimi Pontificis a Magiensi castro in civitatem Pataviam, et positum est inter duos muros ante fores Ecclesiæ B. Stephani Protomartyris, ubi Sedes est Pontificalis.
3 e Kad je u naše vrijeme u passauskoj Crkvi pronađeno tijelo najblaženijega biskupa Valentina, pokraj njega je nađena olovna ploča na kojoj su bila sažeto i jedva razumljivo zapisana djela istoga najsvetijega muža: tko je bio, kako je držao biskupstvo passauske Crkve, kako je protjeran proveo život u planinama, kako je poslije smrti vraćen. Ti spisi, rasuti zbog starosti i truleži zemlje, koje su pronalazači sabrali u jedno, jedva ovako očituju tijek događaja:
3 e Invento corpore beatissimi Pontificis Valentini nostris temporibus in Pataviensi Ecclesia, reperta est juxta eum tabula plumbea, in qua continebantur scripta strictim, et vix ad intelligendum gesta ejusdem sanctissimi viri, quis fuerit, quomodo Episcopatum Pataviensis Ecclesiæ tenuerit, qualiter expulsus vitam suam in montanis exegerit, quomodo post mortem reportatus sit. Quæ scripta ex vetustate et terræ putredine dispersa, ab inventoribus in unum collecta vix ordinem rerum gestarum manifestant hoc modo:
4 f Dođe s Oceana ponizan muž imenom Valentin u norički grad Passau radi propovijedanja. Ali budući da je taj rod ljudi bio previše divlji i zvjerski, mogao je ondje ubrati malo ploda duša. Videći pak pogodnost one zemlje i skromnost nekih ljudi, te kraj koji se već bijeli za žetvu, razmišljao je u sebi govoreći: Nitko se od ljudi ne smije usuditi propovijedati Božju riječ, osim po poslanju apostolske vlasti, kako je pisano: Kako će propovijedati ako nisu poslani? Govoreći to, dođe apostolskomu poglavaru rimskoga gradag Lavu. On ga primi s čašću i poštovanjem, rado ga sasluša te apostolskom vlašću potvrdi razlog njegova propovijedanja. Vrativši se ponovno u grad Passau, pokuša u njemu propovijedati riječ života, ali nije koristilo, jer još nije bilo došlo vrijeme smilovanja. Ponovno pak pokuša poći k rimskomu prvosvećeniku da ga pošalje u neku drugu pokrajinu gdje bi sabirao plod duša Kristu i ništa manje mogao postići napredak svoje duše. Kad mu se po drugi put obratio, ovaj ga upita radi koje se stvari tako brzo vratio. Njemu on reče: Gospodine moj, predragi oče, budući da zbog zapreke svoje nesreće nisam mogao ubrati nikakav plod, zato sam se vratio k tebi moleći da me barem drugomu narodu pošalješ, gdje ću po Kristovoj zapovijedi sabirati plod duša i moći uz Božju pomoć postići napredak svoje duše. Odgovori mu papa: Ustraj, brate, u zgodno i nezgodno vrijeme; i blažen će biti plod tvoga truda ako uspiješ ustrajati da ublažiš divljaštvo naroda koji se dugo opire. Ako pak ni treći put pokušavajući ne uspiješ, s mojim dopuštenjem i apostolskom vlašću prijeći ćeš k drugim narodima radi propovijedanja: i položivši na njega ruku, zaredi ga za biskupski stupanj i, davši mu blagoslov, otpusti ga. A on, žurno se vrativši u spomenuti grad Passau, propovijedao je u njemu riječ spasenja i vjeru Presvetoga Trojstva. Narodi pak, videći ga kako uporno propovijeda, zajedno s arijancima usprotiviše mu se i protjeraše ga ne bez ozljeda iz svojih granica. On pak, kako bijaše strpljiv čovjek, otresavši prah sa svojih nogu na njih, vrativši se iz grada, povuče se u planine, i ondje po Božjoj providnosti nađe stostruk plod duša te napredak svoje duše mio Bogu i ljudima, i sretan prijelaz u Kristu. Završavaju riječi koje su pronađene na olovnim pločama pokraj tijela bl. Valentina.
4 f Venit ab Oceano vir humilis Valentinus nomine in civitatem Noricam Pataviam, prædicandi gratia. Sed quia id hominum genus ferum ac bestiale nimis fuerat, parvum fructum animarum capere ibi poterat. Videns autem terræ illius commoditatem et quorumdam hominum frugalitatem, et regionem jam albam ad messem, cogitabat intra se dicens: Non est præsumendum cuiquam hominum Verbum Dei prædicare, nisi ex Apostolicæ auctoritatis missione, sicut scriptum est. Quomodo prædicabunt nisi mittantur? Hæc dicens adiit Apostolicum Romanæ civitatisg Leonem. Qui suscipiens eum cum honore et veneratione libenter audivit, et causam prædicationis Apostolica auctoritate confirmavit. Reversus denuo ad urbem Pataviam, tentavit in ea prædicare verbum vitæ; sed non profuit, quia nondum tempus miserendi advenit. Iterum autem attentavit adire Romanum Pontificem, ut ab eo mitteretur vel in aliam provinciam, ubi fructum animarum Christo colligeret, ac suæ animæ profectum non minus percipere posset. Quem dum secundo compellasset, interrogatus est ab eo, cujus rei gratia tam cito rediisset? Cui ille: Domine mi, Pater carissime, quia infelicitatis meæ causas impediente nullum fructum capere potui, ideo redii ad te, orans, ut vel ad aliam gentem a te mittar, ubi fructum animarum Christo jubente colligam, nec minus animæ meæ profectum percepire, Deo adjuvante, queam. Respondit ei Papa: Insta, frater, opportune, importune; et beatus erit fructus laboris tui, si prævalueris instare, ut mitiges feritatem diu repugnantis populi. Quod si nec tertio tentando prævalueris, mea licentia et Apostolica auctoritate ad alias nationes prædicandi gratia transmigrabis: et imponens ei manum ordinavit eum ad Episcopatus gradum, et data benedictione dimisit eum. At ille concite rediens ad prædictam urbem Pataviam, prædicavit in ea verbum salutis, et fidem sanctæ Trinitatis. Populi autem videntes eum instanter prædicantem, una cum Arianis restiterunt ei, et ejecerunt eum non sine læsione de finibus suis. Ille vero, ut erat homo patiens, excusso pulvere pedum in eos, regressus ab Urbe declinavit ad montana, ibique secundum Dei providentiam invenit fructum animarum centuplum, ac suæ animæ profectum Deo et hominibus beneplacitum, ac felicem in Christo transitum. Expliciunt verba quæ in tabulis plumbeis reperta sunt juxta corpus B. Valentini.
a Čini se da ovaj broj treba ispraviti, budući da je od god. 1119. gotovo do kraja 1124. stolovao Kalist II., a Udalrik, koji se ovdje naziva Dedalrik, od god. 1092. do 1124., kako je već primijećeno gore uz Surijev Život.
b Čini se da nedostaje Trident, zatim pak itd., ili je možda iz Tridenta ponovno preneseno u utvrdu Mais, a odatle u Passau.
c Surije je imao: spomenik. Ovo što se zbilo dok se sv. Korbinijan vraćao iz Rima zabilježili smo gore na str. 370, stup. 2, slovo g.
d Da je autor ovo pomiješao, upozorili smo gore na str. 370, stup. 2, slovo k.
e U rukopisu je ovdje bio umetnut naslov: O pismima pronađenima s tijelom.
f Ponovno je u rukopisu bio naslov: Sažeto izloženi tijek blaženoga muža.
g Surije je izostavio ime. Stolovao je sv. Lav od god. 440. do 461.
a Corrigendum hunc numerum videri, cum ab an. 4119, ad finem fere 1124, Callistus II sederit, Udalricus vero, qui hic Dedalricus appellatur, ab an. 1092, usque ad 1124, animadversum est supra ad Surianam Vitam.
b Videtur deesse Tridentum, dein vero etc. aut fortassis Tridento denuo ad Majense castrum fuit reportatum; inde Passavium.
c Surius habebat, monumentum. Gesta hæc dum Roma rediret S. Corbinianus, supra adnotavimus pag. 370, col. 2, litt. g.
d Confusa hæc esse ab Auctore supra monuimus pag. 370, col. 2, litt. k.
e In MS. hic interponebatur titulus: De litteris cum corpore inventis.
f Rursus erat in MS. titulus: Series beati viri strictim digesta.
g Surius nomen omisit. Sedit S. Leo ab an. 440 ad 461.
Propovijedanje, kreposti.
Prædicatio, virtutes.
Počinje slijed njegovih djela, kako je u planinskim mjestima propovijedao Božju riječ i provodio djevičanski život sve do sretnoga prijelaza.
Incipit series de gestis ejus, quomodo in montanis locis verbum Dei prædicaverit, et cælibem vitam usque ad felicem transitum peregerit.
Bijaše dakle bl. Valentin biskup u planinama među Alpama, u šumovitim i gorovitim mjestima u kojima su živjeli mnogi pogani te divlji i zvjerski ljudi, propovijedajući i naučavajući Božju riječ i čineći mnoga čudesa, tako da je iz opsjednutih tijela izgonio zloduhe, ozdravljao bolesne i mnoge nemoćnike liječio od različitih bolesti. Bijaše naime muž zdravoga nauka i savršeno prožet pravilom katoličke vjere, ne gladeći ljudske mane nego ih bodući, imajući riječi kao žalce protiv grešnika i kao čavle zabijene u visinu, kloneći se svakoga brata koji živi neuredno.
Fuit itaque B. Valentinus Episcopus in montanis inter Alpes in locis nemorosis et silvestribus, in quibus pagani multi et feri ac bestiales homines habitabant, prædicans et docens verbum Dei, et virtutes multas faciens, ita ut ab obsessis corporibus dæmones effugaret, sanaret infirmos, et multos male habentes a diversis languoribus curaret. Erat enim Vir sanæ doctrinæ et fidei Catholicæ regula perfecte imbutus, non palpans vitia hominum sed pungens, habens verba tamquam aculeos contra criminosos, et tamquam clavos defixos in altum, abstinens se ab omni fratre ambulante inordinate.
6 Lukavštine heretika svom je revnošću izbjegavao, tako da ih nije htio ni slušati, niti s njima imati zajedništvo u jelu ili piću, niti u kakvu prijateljskom dogovoru. Zbog toga je i pobjegao u planine, da ni na koji način ne bi imao prilike za druženje ili nuždu zajedništva s onima koji su u to vrijeme svojom gnusobom ispunili cijeli svijet. Arijanska je naime nevjera među ostalim herezama gmizala po cijelome svijetu i poput zmije otrovom nevjere okaljala granice koje je nekoć apostolski nauk obratio na Kristovu vjeru. Da dakle sveti muž, okrijepljen čvrstoćom katoličke vjere, ne bi više slušao bučne povike heretika, kojima se zbog njihova mnoštva nije mogao oduprijeti, uspeo se u planine. Ondje je, budno ustrajući u propovijedanju zdravoga nauka i istine, pridobio mnogo naroda Gospodinu. Slušajući ga naime, mnogi narodi koji su ondje bili, ne samo oni nastanjeni u planinama nego i u susjednim mjestima te oko Alpa prema Italiji ia Lombardiji, stjecali su se k njemu i krštavali se u vjeri Presvetoga Trojstva.
6 Versutias hæreticorum toto studio declinabat, ita ut nec audire eos, nec communicare cum eis in cibo aut potu, seu qualibet amicitiæ conventione, vellet. Propter quod et ad montana confugerat, ut nullo modo esset ei conventionis occasio seu communionis necessitudo cum eis, qui tunc temporis totum orbem sua fœditate repleverant. Ariana namque perfidia inter ceteras hæreses serpebat per totum mundum, et more serpentis veneno perfidiæ fœdaverat limites, quos Apostolica olim doctrina ad Christi fidem converterat. Ne ergo vir sanctus, et Catholicæ religionis firmitate roboratus, hæreticorum tumultuosos clamores amplius audiret, quibus resistere præ multitudine non poterat, ad montana conscendit. Ubi cum sanæ doctrinæ et veritatis prædicationi vigilanter insisteret, multum ibi Domino populum lucratus est. Audientes enim eum populi multi qui erant ibi, non solum in montanis positi, sed etiam in vicinis locis et circa Alpes contra Italiam et a Longobardiam, convenerunt ad eum et baptizabantur in fide sanctæ Trinitatis.
7 Neki su se također od zablude, koju su zlo primili od heretika, vraćali k vjeri po pravovjernom propovijedanju Božjega čovjeka bl. Valentina, te ispovijedajući svoje grijehe i uzdržavajući se od svakoga zlog djela slavili Boga Oca svemogućega i Sina njegova Gospodina našega Isusa Krista, otkupitelja i Spasitelja svijeta, i Duha Svetoga Tješitelja, prosvjetitelja i utješitelja duša naših, pravo i sveto Trojstvo božanskoga imena i jedinstvo ispovijedanja. Nema u ovom ispovijedanju Božanstva podjele, nema u osobama nejednakosti ili umanjenja, niti novosti vremena, jer je Otac jednak i istobitan Sinu i Duhu Svetomu. Druga je ipak osoba Oca, druga Sina, druga Duha Svetoga; a jedno je božanstvo, jedna božanska narav i vječno veličanstvo, koje sve stvara, sve oživljava, svime vlada i upravlja. Tu je vjeru najpostojanije propovijedao biskup bl. Valentin i u tom je ispovijedanju Presvetoga Trojstva ustrajao, te je tom vjerom mnoge oslobađao od zablude đavolske opačine, duše mnogih otimao iz ponora vječne osude, one koje je oteo đavlu pridobivao je za Krista, a one koje je obratio na vjeru pridobivao je za spasenje i za vječno spasenje duša.
7 Quidam etiam ab errore, quem ab Hæreticis male perceperant, recurrentes ad fidem, per viri Dei B. Valentini orthodoxam prædicationem, confitentesque peccata sua et abstinentes se ab omni opere malo glorificabant Deum Patrem omnipotentem et Filium ejus Dominum nostrum Jesum Christum redemptorem et Salvatorem mundi, et Spiritum sanctum ctum Paraclitum, illuminatorem et consolatorem animarum nostrarum, veram et sanctam Trinitatem divini nominis et confessionis unitatem. Non est in hac Deitatis confessione divisio, non est in personis inæqualitas, vel diminutio, seu temporum novitas, quia Pater æqualis et consubstantialis est Filio, sanctoque Spiritui. Alia tamen persona Patris, alia Filii, alia Spiritus sancti; una vero deitas, una divinitas, sempiternaque majestas, quæ cuncta creat, cuncta vegetat, cuncta regit atque gubernat. Quam fidem constantissime prædicabat B. Valentinus Episcopus, et in hac sanctæ Trinitatis confessione perdurabat, et hac fide multos ab errore diabolicæ pravitatis liberabat, multorumque animas a præcipitio æternæ damnationis eripiebat, et quos subtraxit diabolo lucratus est Christo, quosque convertit ad fidem lucrabatur ad salutem, et ad perpetuam animarum salvationem.
a Tada još nije bilo toga imena za onu pokrajinu, pa je stoga Surije stavio Insubre.
b Surije smatra da je sve dovde bilo zapisano na onoj olovnoj ploči, ali ne i ono što slijedi.
a Nondum id tunc illi provinciæ nomen, ideoque Surius Insubres reposuit.
b Huc usque omnia in plumbea illa tabula descripta fuisse existimat Surius, at non sequentia.
Njegova pobožnost, smrt, prijenos.
Ejus pietas, mors, translatio.
Imao je običaj noću i danju prebirati psalme, svom snagom srca pjevati himne, obilno izlijevati molitve, sa svom skrušenošću uzdisati Gospodinu te s Psalmistom često uzdisati i govoriti: Jao meni, jer se produljilo moje tuđinstvo! i opet: K tebi, Gospodine, uzdižem dušu svoju; Bože moj, u tebe se uzdam, neka se ne postidim, i opet: U tebi je moja pjesma svagda; kao čudo postadoh mnogima, a ti si pomoćnik jak, te želeći s Apostolom razriješiti se i biti s Kristom, najčešće je u svojim molitvama uzdisao Gospodinu i govorio sa suzama i jecajima: Kada ću doći i pokazati se pred licem Gospodnjim? Kako ću se pojaviti pred strašnim Sucem u onaj dan kada dođe suditi žive i mrtve i sav svijet ognjem? Dakle bl. Valentin, najhrabriji Kristov borac, nakon što je mnoge narode utvrdio u Kristovoj vjeri i bogoljublju katoličkoga ispovijedanja, izabrao je sebi djevičanski život kako bi skrovitije i sigurnije prianjajući uz Boga služio razmatranju i usmjerio duh prema nebeskoj sladosti. Već je odavno bio sebi načinio malu bogomolju odvojenu od ljudske vreve; u njoj je često probdio noći u molitvama, ustrajao u bdjenjima i postovima, najčešće također obliven kišama suza svim je uzdasima čeznuo za Bogom; danju se pak posvećivao čitanjima, razmišljanjima i razmatranjima; trudio se također oko milostinje i drugih dobrih djela koliko je mogao, te je u skrovitosti svoga srca po čistoj savjesti neprekidno i neumorno vojevao jedino Bogu.
Erat ei consuetudo noctes et dies psalmos ruminare, ex totius cordis intentione hymnos decantare, precesque ubertim profundere, tota compunctione ad Dominum suspirare, et cum Psalmista frequenter ingemiscere ac dicere: Heu mihi, quia incolatus meus prolongatus est? et iterum: Ad te Domine levavi animam meam; Deus meus in te confido, non erubescam, et iterum: In te cantatio mea semper; tamquam prodigium factus sum multis, et tu adjutor fortis, et cum Apostolo cupiens dissolvi et esse cum Christo, frequentissime in orationibus suis suspirabat ad Dominum, et dicebat cum lacrymis et singultibus: Quando veniam et apparebo ante faciem Domini? Quomodo apparebo ante terribilem Judicem in die illa quando venerit judicare vivos et mortuos, et omne seculum per ignem? Igitur B. Valentinus, athleta Christi fortissimus, cum multas gentes in Christi fide et religione Catholicæ professionis confirmasset, delegit sibi cælibem vitam, ut secretius, ut securius Deo adhærens contemplationi deserviret, et cælesti dulcedini animum intenderet. Fecerat sibi jam pridem Oratoriolum seorsum ab hominum tumultu sequestratum; in quo frequenter in orationibus pernoctabat, vigiliis et jejuniis insistebat, sæpissime etiam lacrymarum imbribus perfusus totis ad Deum suspiriis anhelabat; diebus vero lectionibus, meditationibus ac contemplationibus vacabat; eleemosynis etiam et aliis bonis operibus, quibus poterat, insudabat: Deoque soli in secreto cordis sui per puram conscientiam continue et indefesse militabat.
10 Nakon tolikih napora ovoga života, nakon tolikih znojeva dobrih djela, te nakon tolikih bdjenja i tjelesnih tegoba, kao i pritisaka i zasjeda heretika, svemogući Bog, kojemu je jedinomu već dugo vremena vojevao, želeći mu kao vjernomu sluzi udijeliti plaću i nagradu poslije truda, otkrio mu je u duhu vrijeme i čas njegova razrješenja, da bude oprezan i brižljiv te u svemu razborito obazriv, da ga smrt možda iznenada ne zatekne nepripravna, te tako poče još revnije raditi, kako se u Evanđelju od Gospodina kaže o razboritosti blaženoga sluge: Blažen onaj sluga kojega gospodar, kada dođe, nađe budna. Jer kad bi domaćin znao u koji će čas doći tat, bdio bi zacijelo i ne bi dao prokopati kuće svoje. Znajući dakle svetac Gospodnji da mu se približava dan i čas njegova prijelaza, unaprijed se okrijepio bdjenjima i svetim molitvama, kako bi radostan dočekao nagradu za koju se toliko vremena nemirno trudio dobrim djelima, iščekujući onaj redak u Evanđelju koji će mu Gospodin primijeniti: Valjaš, slugo dobri i vjerni, jer si u malome bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti, uđi u radost gospodara svoga.
10 Post tot vitæ hujus labores, post tot bonorum operum sudores, atque post tantas vigilias, et corporis molestias, necnon et hæreticorum pressuras et insidias: Deus omnipotens, cui soli jam longo tempore militaverat, volens ei quasi fideli servo impendere mercedem et præmium post laborem, revelavit ei in spiritu tempus et horam suæ resolutionis, ut esset cautus ac sollicitus et in omnibus provide circumspectus, ne forte mors repente eum immunitum inveniret, et sic acrius laborare inciperet, sicut in Evangelio de providentia beati servi a Domino dicitur: Beatus servus, quem cum venerit Dominus, invenerit vigilantem. Nam si sciret paterfamilias qua hora fur veniret, vigilaret utique et non sineret perfodi domum suam. Sciens ergo Sanctus Domini imminere sibi diem et horam transitus sui, præminivit se vigiliis sacrisque orationibus, ut exspectaret præmium lætus, pro quo tantum tempus laboraverat bonis operibus inquietus attendens illum versiculum in Evangelio sibi a Domino adaptandum: Enge serve bone et fidelis, quia in modico fuisti fidelis, supra multa te constituam, intra in gaudium Domini tui.
11 I dok je još dodavao napore na napore, bdjenja na bdjenja, postove na postove, nastavljao molitve na molitve, te ustrajući u ostalim dobrim djelima neprestanim suzama iščekivao dan i čas svoga poziva, zahvaćen groznicom iznutra i teškom tjelesnom tegobom izvana, mučila ga je bolest od koje je i umro najblaženiji Kristov svećenik Valentin. Ali premda je trpio od teške bolesti, zadržavajući ipak u sebi krepost strpljivosti i poslušnosti, nije se mnogo žalostio, nego se radovao, držeći da ga Gospodin ljubi jer je tako teškom bolešću zaslužio biti od njega karan i kažnjavan, kako Božanska mudrost tješi duše izabranika govoreći: Sine moj, ne kloni zbog stege Gospodnje i ne kloni duhom kad te on kori, jer koga Gospodin ljubi, onoga i kara, bičuje svakoga sina kojega prima, te ga nakon bičeva uvodi u baštinu nebeske domovine. Takvim dakle utješnim blagoslovima Duha Svetoga veoma obradovan, biskup sv. Valentin nije se bojao umrijeti, znajući da će ga Gospodin ubrzo osloboditi od muke smrti.
11 Cumque adhuc labores supra labores adderet, vigilias super vigilias, jejunia super jejunia, orationes orationibus continuaret, ac ceteris bonis operibus insistendo diem et horam suæ vocationis jugibus cum lacrymis exspectaret, tactus febre intrinsecus et gravi molestia corporis extrinsecus vexabatur infirmitate, qua et mortuus est beatissimus Christi Sacerdos Valentinus. Sed licet ægritudine valida laboraret, secum tamen patientiæ et obedientiæ virtutem retinens; non multum contristabatur; sed gaudebat; præsumens se a Domino diligi, quia tam gravi infirmitate ab ipso merebatur argui et castigari; sicut Divina sapientia electorum animas consolatur dicens: Fili mi, noli deficere propter disciplinam Domini, et ne fatigeris dum ab eo argueris, quem enim diligit Dominus corripit, flagellat omnem filium, quem recipit, et post flagella in hereditatem patriae cælestis introducit. Talibus itaque Spiritus sancti consolatoriis eulogiis S. Valentinus Episcopus multum laetificatus non timebat mori, sciens se a Domino citius a tormento mortis liberari.
12 Pozvavši dakle svoju braću i suborce, navijestio im je da se približava vrijeme njegova razrješenja te im se svima obratio ovim riječima: Predraga braćo, krijepite Crkvu u Kristovoj vjeri, čuvajte vjeru i jedinstvo, mir, nadu, ljubav i katoličku vjeru, i Bog mira i ljubavi neka bude s vama sve do kraja. Tada se najblaženiji biskup pomolio Gospodinu sa suzama i rekao: Gospodine Bože, Oče Gospodina moga Isusa Krista, koji si milošću Duha Svetoga sabrao sve narode u jedinstvo vjere, saberi svoju Crkvu pod vezom prave vjere i kršćanskoga bogoljublja; oslobodi je od opačine heretičke izopačenosti, utvrdi je i čuvaj od raskola đavolske lažnosti. Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga svemogućega Oca, brani i izbavi svoje ovce iz ralja vukova, za koje si prolio svoju predragocjenu krv.
12 Vocatis igitur fratribus et commilitonibus suis, indicavit eis tempus resolutionis suæ imminere, et his verbis omnes allocutus est: Fratres carissimi, confortate in Christi fide Ecclesiam, conservate fidem et unitatem, pacem, spem, et caritatem, et religionem Catholicam, et Deus pacis et dilectionis sit sit vobiscum usque in finem. Tunc beatissimus Pontifex oravit ad Dominum cum lacrymis et dixit: Domine Deus Pater Domini mei Jesu Christi, qui per Spiritu saneti gratiam omnes gentes in unitate fidei congregasti, congrega Ecclesiam tuam sub vinculo veræ fidei et Christianæ religionis; libera eam a pravitate hæreticæ perversitatis, muni eam et custodi a scissura diabolicæ falsitatis. Domine Jesu Christe, Fili Dei omnipotentis Patris, defende et erue oves tuas de ore luporum, pro quibus fudisti pretiosissimum sanguinem tuum.
13 Završivši napokon ovu molitvu i najvjerniji poticaj, otac Valentin vlastitim je rukama primio Sakrament tijela i krvi Gospodina našega Isusa Krista govoreći: Gospodine Isuse Kriste, najslavniji stvoritelju i otkupitelju svijeta, koji si vođa i prosvjetitelj duša naših, zaklinjem te otajstvom tvoje presvete Muke i uskrsnuća da primiš moju dušu i uvedeš je u svoje kraljevstvo koje si pripravio onima koji te ljube. Dovršivši ovu molitvu, predao je duh u ruke anđela da ga povedu Kristu u raj.
13 Finita denique hac oratione et fidelissima exhortatione Pater Valentinus accepit propriis manibus Sacramentum corporis et sanguinis Domini nostri Jesu Christi, dicens: Domine Jesu Christe gloriosissime conditor et redemptor mundi, qui es ductor et illuminator animarum nostrarum, obsecro te per mysterium sanctissimæ Passionis et resurrectionis tuæ, ut suscipias animam meam, et perducas in regnum tuum, quod præparasti diligentibus te. Hac oratione completa tradidit spiritum in manus Angelorum ad Christum in Paradisum perducendum.
14 Tijelo je pak njegovo pokopano ondje u planinama u njegovoj crkvi. Nakon nekoga vremena, kad je prestala nevjera heretika, vjerni su kršćani prenijeli njegovo tijelo u Passau, te je časno pohranjeno u crkvi bl. Stjepana Prvomučenika. Budući da se pak kroz mnoga vremena ono mjesto proslavljalo znacima i čudesima koja je po njemu činio Bog, u naše su se vrijeme pobožnim muževima objavila mnoga viđenja o tome kako po Gospodnjoj zapovijedi valja prenijeti tijelo istoga najsvetijega muža na slavnije mjesto. Pronađeno je dakle tijelo najsvetijega Kristova ispovjedaoca Valentina između dvaju zidova bazilike bl. Stjepana Prvomučenika, te ga s velikim klicanjem i skupom naroda podigoše časni biskupi i drugi pobožni muževi i položiše u stolnu crkvu kod biskupskoga sjedišta, gdje se sve do danas događaju mnoga čudesa koja po njemu čini Bog i Gospodin naš Isus Krist, koji je divan i slavan u svojim svetima u vijeke vjekova, Amen.
14 Corpus autem ejus ibidem in montanis in ecclesia sua sepultum est. Post aliquantum vero temporis cessante perfidia hæreticorum a fidelibus Christianis ad Pataviam corpus ejus perlatum est, et in ecclesia B. Stephani Protomartyris honorifice reconditum est. Cum autem per multa tempora claresceret locus ille signis et virtutibus, quas fecit per illum Deus, revelatæ sunt multæ visiones nostris temporibus viris religiosis; qualiter Domino præcipiente transferendum esset corpus ejusdem sanctissimi viri in locum celebriorem. Inventum est ergo sanctissimi Confessoris Christi Valentini inter duos muros basilicæ B. Stephani Protomartyris, et elevatum cum magno tripudio et populorum conventu a venerabilibus Episcopis et aliis viris religiosis, collocatum est in majori Ecclesia ad sedem Pontificatus, ubi adhuc plurima fiunt miracula, quæ facit per illum Deus et Dominus noster Jesus Christus, qui in Sanctis suis est mirabilis et gloriosus in secula seculorum, Amen.
15 Slavi se pak blagdan bl. Valentina u gradu Passauu veličanstveno i s velikom čašću 4. kolovoza, i ondje se okuplja mnoštvo ljudi koji traže pomoć i zaštitu od biskupa bl. Valentina, te mnogi koji dostojno zamole primaju zdravlje duše i tijela po Gospodinu našemu Isusu Kristu.
13 Celebratur autem festum B. Valentini in Pataviensi civitate magnifice et cum magno honore pridie Nonas Augusti, et fit ibi conventus multorum hominum, quærentium auxilium et defensionem a B. Valentino Episcopo, percipiuntque multi, qui digne postulaverint, sospitatem mentis et corporis per Dominum nostrum Jesum Christum.
O bl. Widukindu vojvodi.
De b. Wittekindo duce.
Str. 385, stup. 2, poslije br. 28, dodaj Werner Rolevinck i drugi kažu da su na škrinji u kojoj su pohranjene kosti bl. Vitukinda upisani ovi stihovi:
Kosti hrabroga muža, čija sudbina ne pozna smrti, ovo mjesto zatvara; „VALJAŠ DOBRI” duh sluša: svatko se čisti tko ovoga kralja štuje: bolesne ovdje od bolesti Kralj neba i svijeta liječi.
Pripovijeda se da se tijelo bl. Vitukinda i danas čuva u vestfalskom gradu Herfordu.
Pag. 385, col. 2, post nu. 28, adde Wernerus Rolevinck aliique arcæ, in qua B. Wittekindi ossa reposita sunt, hos versus inscriptos aiunt:
Ossa viri fortis, cujus sors nescia mortis, Iste locus claudit; EUGE BONE spiritus audit: Omnis mundatur hunc Regem qui veneratur: Ægros hic morbis cæli Rex sanat et orbis.
Fertur B. Wittekindi corpus Hervordiæ Westphaliæ oppido etiamnum asservari.
O sv. Reinoldu mučeniku.
De s. Reinoldo m.
Str. 386, stup. 1, red. 14, izbriši imena Olivera i Rolanda, za koje nam nije istraženo jesu li ikada postojali.
Na istome mjestu, red. 24, poslije: ovdje ću dati, dodaj Dobili smo drugi Život sv. Reinolda opisan ritmičkim stihom, koji sadrži mnoge izmišljotine o njegovu rodoslovlju, braći, ženi itd.
Pag. 386, col. 1, lin. 14, dele, nomina Oliverii, et Rolandi, qui an unquam extiterint, haud exploratum est nobis.
Ibidem lin. 24, post, hic dabo, adde Aliam S. Reinoldi Vitam metro rhythmico descriptam nacti sumus, multa fabulosa de ejus genealogia, fratribus, uxore etc. complectentem.
Uz životopis sv. Rajmunda.
Ad vitam s. Raymundi.
Str. 429, stup. 2, na kraju čudesa iz Domèneca, dodaj:
Pag. 429, col. 2, ad finem miraculorum ex Domenecco, adde:
Drugo čudo
Aliud miraculum
Iz Ivana Lópeza, Povijest propovjednika, 5. dio, pogl. 65.
Ex Joan. Lopez 5, p. hist. Prædic. c. 65.
Ivana Quiñones, kći Ferdinanda Quiñonesa i Damiane Olivere, obdarena ćudima dostojnima svoga plemenitoga roda i od najranije dobi poučena u svakoj pobožnosti, bila je kušana dugotrajnom bolešću te napokon iskusila pravodobnu pomoć sv. Rajmunda. Kad joj je naime bilo devet godina, spopade je bol u boku, tako žestoka da se, iako je groznica ugasla, ipak nije moglo ukloniti sve zlo, nego ju je pritiskala trajna tjeskoba u prsima. Poslije se škodljiv sok spustio u koljena, tako da je prikovana uz postelju neprekidno ležala dvanaest godina, osim što je u prva tri mjeseca katkad pomalo hodala oslanjajući se na dvije štake, premda uz silnu muku. U tim je tegobama provodila mučan i bijedan život, kad je oko godine 1598. nadošla padavica s tako žestokim i čestim napadajima da je gotovo svakodnevno po tri sata ležala lišena uporabe osjetila: dogodilo se da je četrnaest dana s ružno isplaženim jezikom trpjela krajnje poteškoće s disanjem i nije uzimala nikakve hrane, nego su je krijepili samo ukapavanjem male količine tekućine, tako da se njezin život činio posve otpisanim. Kad bi nadošao napadaj, tresla se tolikom snagom da su je jedva trojica ljudi mogla obuzdati. Zbog toga joj se iščašila desna noga i okrenula unatrag: u lijevoj ruci i šaci nastao je sličan grč; na lijevoj dojci izrasla je golema izraslina; grlo joj je na razne načine oteklo, odakle je trpjela najveću bol, tako da je zbog nje zubima izgrizla vlastiti jezik. Od tolikih i tako velikih zala gotovo joj je sasvim oduzeta sposobnost govora. Tome se pridružila neprestana groznica i ljuta glavobolja.
Joanna Quignonia, Ferdinandi Quignonii et Damianæ Oliveræ filia, dignis nobili suo genere moribus prædita, atque a prima ætate ad omnem erudita pietatem, diuturna ægritudine exercita, ac tandem S. Raymundi opportunam opem experta est. Nam cum novem esset annorum, lateris correpta est dolore, adeo vehemente, ut febri etiam restincta detergi tamen malum omne non potuerit, sed perpetua pectoris anxietate premeretur. Defluxit postea in genua noxius humor, ut lecto affixa duodecim annos assidue decubuerit, nisi quod prioribus tribus mensibus paullulum quandoque incesserit fulcris geminis nixa, quamvis cum ingenti cruciatu. In his molestiis ærumnosam et miserabilem vitam trahebat: cum sub annum MDXCVIII, epilepsia accessit, ita violentis et frequentibus paroxysmis, ut fere in dies trium horarum spatio usu sensuum privata jaceret: fuit cum quatuordecim dies exerta fœde lingua summas respirationis angustias pateretur, nec cibi quidquam caperet, sed modici solum liquoris instillatione refocillaretur, plane ut de ejus vita conclamatum videretur. Accedente paroxysmo, tanta vi concutiebatur, vix ut a ternis coerceri hominibus posset. Ea luxatus pes dexter ac retrorsum conversus: in brachio ac manu sinistra similis facta convulsio; ingens in leva mamma tuber excrevit: guttur varie intumuit, unde maximum sustinebat dolorem, ut præ eo linguam sibi mordicus convulneraret. His tot ac tantis malis omnis fere adempta illi loquendi facultas. Accedebat febris continua, et acerbus capitis dolor.
2 Nevjerojatnom su revnošću primjenjivani lijekovi; iskušani su kauteriji, kupke, sredstva za čišćenje. Ali kad je sve ostalo bez uspjeha, roditelji se obratiše zazivanju nebeske pomoći: i najprije, da ne bi bila posrijedi kakva prijevara zloga duha, primijenjeni su egzorcizmi i druge crkvene molitve, poduzeta hodočašća, nijedna vrsta pobožnosti nije bila propuštena. Pripremao se drugi lijek za ukorijenjenu bolest: kad je naime u León, gdje je bolesnica boravila, javljeno da je Rajmund Peñafortski svečano uvršten u popis svetaca, probudila joj se nada da će njegovim zagovorom povratiti zdravlje. Zaklinje stoga roditelje 30. lipnja 1603. da se pobrinu da je odnesu u crkvu otaca propovjednika, k oltaru sv. Rajmunda; a i oni su sami gajili osobitu pobožnost prema istomu svecu. Premda je dakle već bila toliko iscrpljena da se jedva mogla dodirnuti i pomaknuti s mjesta, te su smatrali da se valja bojati da ne bude izložena izravnoj životnoj opasnosti, ipak popustiše njezinoj pobožnosti i u nosiljci je odnesu onamo.
2 Incredibili studio adhibita remedia; cauteria, balnea, catharteria tentata. Verum ubi cuncta successu caruere, ad cælestem opem implorandam convertuntur parentes: ac primum, ne qua fraus mali dæmonis intercesserit, exorcismi atque aliæ Ecclesiæ preces admotæ, susceptæ peregrinationes, genus nullum devotionis prætermissum. Aliud parabatur inveteratæ ægritudini medicamentum: nam cum Legionem, ubi degebat infirma, nuntiatum est, solenniter in Sanctorum tabulas relatum esse Raymundum Pennafortium, spes ei injecta recuperandæ illius patrocinio sanitatis. Obtestatur ergo parentes pridie Kalendas Julii MDCIII, ut se ad Patrum Prædicatorum ædem, ad S. Raymundi aram curent deportari; et erant ipsi quoque singulari adversus eumdem Divum pietate. Ergo quamvis esset ita jam exhausta, ut vix contrectari ac moveri loco posset, verendumque putarent ne præsenti vitæ discrimini objiceretur, tamen ejus pietati obsecundant, et lætica eo illam devehunt.
3 Položena ondje pred oltar i sliku sveca, najprije ispovijeda grijehe, zatim prima presvetu Euharistiju, u takvoj tjelesnoj slabosti da nije mogla ni podići glavu. Potom se na njezinu molbu predaje kip sv. Rajmunda, koji ona, premda tako nemoćna i slaba, grli rukama, natapa suzama te s takvim pouzdanjem izgovara molitve kao da je već sigurna u zadobivanje zdravlja, izjavivši više puta tijekom molitve da će se zdrava vratiti kući. Oko dva sata tako je stezala kip i nije dopustila da joj ga oduzmu. Napokon je utonula u blag san, ali ubrzo je uslijedio tako strašan napadaj da se vjerovalo kako će upravo ispustiti dušu. Lice joj je problijedjelo, bila je čudna tjeskoba u prsima, naposljetku je izgubila svijest: malo poslije došavši k sebi, uzdignuta u novu nadu, zaklinje sveca da joj umilostivi Boga i od njega isprosi zdravlje. Ponovno se promijeni izgled njezina lica: stoga prestrašena majka upita kako joj je. Odgovara da joj je bolje i da su joj se snage već vratile: te okrenuvši se bratu Jeronimu de Pradu, profesoru teologije, moli da joj pomogne: kad joj je pružio desnicu, ustade na noge, i podigavši lijevom rukom velik i težak kip, radosno i hitro pođe k glavnom oltaru, uspe se stubama i pokloni se presvetoj Euharistiji. U taj isti čas zadobi zdravlje, na zaprepaštenje onih koji su je poznavali; te se raspali tolikom revnošću pobožnosti i zahvalnosti da je ubrzo zatražila da je prime u samostan sv. Katarine Sijenske u istome gradu i daruju joj svetu redovničku haljinu, niti se smirila dok to nije postigla. Napokon godine 1605., na sam blagdan sv. Dominika, od Andrije de Casa, leonskoga biskupa i negdašnjega poglavara kastiljske pokrajine Reda propovjednika, primila je svetu koprenu te procvala izvanrednom hvalom pobožnosti, marljiva u bdjenjima, postovima i ostalim dužnostima redovničkoga života.
3 Hic ante aram Divique imaginem collocata, peccata primum confitetur, tum sacrosanctam Eucharistiam suscipit, ea corporis imbecillitate, ut attollere caput non posset. Dein statua S. Raymundi petenti traditur, quum, etsi ita infirma ac debilis, complectitur brachiis, rigat lacrymis, eaque fiducia concipit preces quasi jam certa de obtinenda valetudine, sæpius inter orandum professa sese incolumem redituram esse domum. Duas circiter horas statuam ita strinxit, nec eripi sibi eam est passa. Leni tandem sommo correpta est, sed et mox ita atrox secutus paroxysmus, ut jam animam exhalatura crederetur. Impalluerat vultus, mira erat pectoris anxietas, denique liquit eam animus: post paullo sibi reddita, in spem novam erecta, Sanctum obsecrat ut Deum sibi conciliet, ac sanitatem ab eo impetret. Immutata rursum oris species est: quare territa parens, percunctatur, qui habeat. Respondet, melius sibi esse, jamque vires redisse: atque ad F. Hieronymum de Prado Theologiae Professorem conversa, rogat ut se juvet: quod dextram porrigente assurgit in pedes, et statuam magnam ac gravem læva manu attollens, ad altare majus festive et expedite evadit, gradus ascendit, sacrosanctam Eucharistiam veneratur. Eo ipso momento valetudinem recuperat, stupentibus qui eam norant; ac tanto inflammata est studio pietatis et gratitudinis, ut mox admitti sese in S. Catharinæ Senensis cœnobium in eadem urbe, sacroque donari habitu petierit, neque nisi eo obtento conquieverit. Anno tandem MDCV, ipsis D. Dominici feriis, ab Andrea de Caso Legionensi Antistite, atque olim provinciæ Castellanæ Ordinis Prædicatorum moderatore, sanctum velum suscepit, atque insigni pietatis laude effloruit, sedula in vigiliis, jejuniis, ceterisque religiosæ vitæ functionibus obeundis.