Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · Svezak I

Dodatak uz 8. siječnja

AD VIII JANUARII

Sadržaj (13)
  1. Povijest prijenosa
  2. Zauzeta Taormina, pokolj građana.
  3. Tijelo sv. Severina preneseno u Napulj.
  4. Propast tiranina Abrahama.
  5. Čudesa sv. Severina nakon prijenosa moći.
  6. O sv. Severinu, biskupu septempedskom.
  7. Drugi životopis
  8. Pustinjački život.
  9. Viktorinov pad i pokora.
  10. Biskupstvo sv. Severina.
  11. O sv. Frodobertu, opatu.
  12. O sv. Ciru, carigradskom biskupu.
  13. O sv. Erhardu, biskupu.

Str. 457 među Izostavljenima dodaj: U Pragu se ovoga dana običava slaviti drugi prijenos moći, kako smo doznali iz staroga kalendara one Crkve. O raznim moćima koje je car Karlo IV. donio u Prag bilo je riječi gore u Dodacima uz 2. siječnja. Ali u rukopisnom kalendaru iste Crkve stoji ovako: 8. siječnja. Donošenje moći svetih apostola Tome, Jakova, Mauricija.

Na istome mjestu gdje se govori o posveti crkve S. Mariæ de principio u Napulju, dodaj O ovoj crkvi i njezinoj posveti govorit ćemo uz Život sv. Asprena 3. kolovoza i sv. Kandide Starije 4. rujna.

O SV. LUCIJANU IZ BEAUVAISA.

Str. 460, stup. 2, br. 7, red. 9, poslije: jesu li te bilješke izišle, nama je nepoznato, dodaj Istoga je mišljenja Franjo Bosquet, narbonski pretor, u 1. sv. Historiarum Eccles. Gallic; te najrječitije i izričito naš Jakov Sirmond u knjižici izdanoj o toj stvari.

Str. 461, stup. 1, poslije br. 12 dodaj Španjolska kronika koju nazivaju Dekstrovom uz god. 308., br. 8, ima ovo: Moći sv. Lucijana, biskupa Beauvaisa, prenose se u Vic. Neka vjera ostane na autoru. Franjo Bivarije bilježi da je Vic, o kojemu je ovdje riječ, grad u Kataloniji. Ali Luitprandova kronika uz god. Kristovu 902. ima ovo: Kosti sv. Lucijana, biskupa i mučenika, druga sv. Dionizija Areopagita, prenesene su iz Beauvaisa u grad Vic. Drugi smatraju da je s tijelom sv. Marka doneseno tijelo Lucijana, kneza Karpetana, koji je trpio s Kviterijom. Ne može opstati vjerodostojnost obiju ovih kronika; a zar je grijeh ne vjerovati nijednoj?

O SV. PACIJENTU BISKUPU.

Str. 468, stup. 2, pretposljednji redak, Andrija Dinettus, ispravi u: Jakov Dinettus sada upravlja Družbom u francuskoj pokrajini, muž najučeniji i najuljudniji.

Str. 469, poslije 2. retka, dodaj: O dobu sv. Pacijenta i vjerodostojnosti sljedeće povijesti moći će se zaključiti iz onoga što ćemo 23. studenoga reći o dobu sv. Klementa, biskupa Metza. Isti smo Život dobili iz rukopisa kölnske kartuzije, ali ponegdje malo skraćen, s nekim dodacima na kraju o crkvi sv. Ivana Evanđelista koju je ondje sagradio sv. Pacijent. Isti je Život na francuskom izdao Viellius i drugi.

O SV. ATIKU, CARIGRADSKOM BISKUPU.

Str. 480, stup. 1, poslije § 6 dodaj Ali možda su u Niceforovu popisu pokvareni brojevi, tako da su Teodotu umjesto 6 godina dane IV. Svakako se čini da mu Teodoret u 83. pismu pripisuje šest godina, gdje u br. 23 ovako piše: Šest sam naime godina ondje (u Antiohiji) poučavao, u vrijeme blažene uspomene Teodota, antiohijskoga biskupa, koji se isticao i blistao kako sjajem života, tako i poznavanjem božanskih dogmi. Zatim drugih trinaest godina u vrijeme bl. Ivana itd. Grčki stoji: ἓξ μὲν γὰρ ἔτη διετέλεσα itd. Možda je Nicefor umjesto στ' pročitao δ', ili su obratno prepisivači u prepisivanju Teodoretovih djela umjesto δ' stavili στ'.

O SV. EMILIJANU ISPOVJEDAOCU.

Str. 483, stup. 2, poslije onoga što se nalazi o sv. Dominiki, Jurju Hozebitu, Emilijanu, dodaj

4 Nadalje, čini se da je ovo redovnik Emilijan kojega sv. Teodor Studit u 1. knj., 48. pismu, koje navodi Baronije u 9. sv., god. 809., br. 30 i dalje, ovako hvali: Zašto je najpobožniji predstojnik Antonije bačen u tamnicu u Amoriju, kad je na isti način kao i prethodni zajedno sa svojom braćom prokleo preljubnički sabor? Zašto je brat Emilijan od nikomedijskoga biskupa okovan odveden u Tiniju i izložen udarcima i ruglu, dok su oni koji su provalili opljačkali samostan kao da je riječ o neprijateljskom plijenu? Stoga bi ga trebalo staviti niže, poslije sv. Gudile.

O PRIJENOSU SV. SEVERINA, APOSTOLA NORIKA.

Str. 498, red. 1, izbriši: Iz njega crpljeno itd. do br. 5, i stavi Iz Napulja nam je poslao Antun Beatillo prepisano iz staroga kodeksa, što ovdje donosimo.

4 Iz čega ispravi ono što Ferrari itd. Ispravi također i sljedeće brojeve.

Povijest prijenosa

NAPISAO ĐAKON IVAN,

Iz rukopisa izvadio Antun Beatillo iz Družbe Isusove.

Saraceni zauzeli i opljačkali Regij.

Namjeravajući pisati, gospodinea opate Ivane, kako je iz davno razorene Lukulove utvrde preneseno i u tvoj samostan položeno tjelešce sv. Severina, bilo je odlučeno ondje iznijeti, koliko se činilo prikladnim, što je najbezbožnijib kralj Afrikanaca riječima ili djelima počinio nad narodom naše vjere. Ali budući da si ti svojom vlašću više zahtijevao da ona čudesa koja su se dogodila u naše vrijeme u obliku maloga tumača povežem s evanđeoskim raspravama, a ja sam se izgovarao da to nije moguće učiniti; ipak, održavši vijeće starijih, svidjelo se da ukratko i sažeto prođem ono što se odnosi na samoga kralja, a na ostalome se, koliko mi snage dopuste, opširnije zadržim: dolikuje stoga potruditi se i činiti ono što ljubav zapovijeda, kako bi prijenos Kristova ispovjedaoca posvuda bio najpoznatiji, kao što su i njegov život i snaga znamenja, koje je već odavna po cijelome svijetu rasprostrla knjižica najvještijega Eugipija.

2 Dvadeset i četvrte dakle godine careva Leona ic Aleksandra, Saraceni koji su boravili u Palermu, pobunivši se protiv kralja Afrikanaca, na svaki su se način opirali njegovim zapovijedima. Tada onaj najokrutniji posla svoga sina s velikom vojskom i zapovjedi mu da, pošto zauzme Palermo, odmah prijeđe ud Regij i zbog saveza koji su sklopili s Palermitanima hrabro osvoji grčke gradove. Odmah tirančić, primivši očeve zapovijedi, žurno ode i, pobijedivši palermsku vojsku koja mu je izišla u susret, istim zaletom kojim se sukobio zauze njihov grad. Odatle, ukrcavši se na lađe, preplovi u Regij, i ondje,

ondje, prebacivši vojsku, posadu Grka koja se iz kalabrijskih gradova bila slegla u pomoć (o sramote!) smjesta natjera u bijeg i samim strahom razagna na sve strane. Tada, kad se Bog rasrdio zbog grijeha smrtnika, sa svom lakoćom uđe u taj gradić i (žalosno je reći) toliko se razbjesnio u njihovu ubijanju da nije poštedio nijedan spol ni ijednu dob. Nakon najstrašnijih pokolja koje su najbezbožniji neprijatelji počinili posvuda po cijelome gradu, okrenuvši se pljački s uobičajenom grabežljivošću, pronađoše gotovo sedamnaest tisuća ljudi svakoga staleža koji su se skrivali, među kojima bijedno, kao najgori pogani, odvedoše i samoga biskupa, ukrašena labuđom glavom i dostojanstvenim rumenilom. A neprocjenjive količine zlata i srebra, kao i svih pokretnina, razgrabiše. Ali onaj nezasitni i bezbožni tiranin zapovjedi da se sve to sabere na jedno mjesto i da se radi oca, kako bi imao što sigurnije javiti mu, sve to pomnije čuva za njega; dodajući ovoj pohlepi i drugu propast, jer se zbog poslanika Hesperije, koji su k njemu odasvud hrlili s darovima i poklonima, pretvarao da će ondje boraviti nekoliko dana: poslije pak, otpustivši ih, s golemim plijenom svake vrste vrati se u Palermo.

3 Odatle, misleći da njegov roditelj kliče od radosti zbog tolikoga trijumfa, uputi poslanike da mu donesu najbolje od zarobljeništva i izlože sav ishod događaja. Ali on, ljuteći se u sebi, prekoravao je sina i učestalim glasovima ponavljao: Taj izrod, taj izrod ide za majkom, ne za ocem! Da je bio potomak moje krvi, njegova oštrica ne bi poštedjela nijednoga kršćanina. Idite, idite, kažem, što brže i prisilite ga da se vrati k meni: jer ne on, nego ću ja poći na taj pothvat. O žalosti! Tko će se, slušajući ovo, suzdržati od suza? Tko neće ispustiti duge uzdahe? Tko neće oplakivati bičeve smrtnika? Usred tolikih naime razaranja i tolikih sužanjstava kršćana još uvijek bjesni gnjev Gospodnji: još uvijek kipi srdžba premilosrdnoga Boga; i zbog grijeha kojima se svakodnevno, kao gozbama, predajemo, bivamo nošeni okrutnijim olujama i ostajemo nepopravljivi. Evo, neprekidnim smo olujama udarani, a ne dolazimo k sebi. Jao dakle, jao našoj bijedi, koji tako svakodnevnim prijestupima izazivamo božansku blagost da o nama s pravom kliče najsvetiji Job: Kad izvrši na meni svoju volju, još mu mnogo veće stvari stoje na raspolaganju. Što dakle? Zar za naše popravljanje nisu bili dovoljni propast jednoga grada, pokolji naroda, raznoliko odvođenje obaju spolova? Ah, posve nesretno stanje! Podignut je naime zbog tebe najopakiji čovjek, jer ne čuvaš stegu Gospodnju, i zato se njemu okrutnost tirančića njegova sina, u usporedbi s vlastitom opakošću, činila kao milosrđe.

4 Vrativši se dakle glasnici i izloživši mu svu očevu namjeru, najprije je slušao prikrivajući se, a poslije, kad je bio obmanut lukavim pismom, naime da mu je otac iznenada umro, ode i najpohlepniji za vladanjem bez ikakva savjetovanja pohita u Libiju. Odmah njegov otac, bacivši mu se u dug zagrljaj, predade prsten koji je bio znak velikoga kralja i reče mu: Stavi ovo na svoje prste i vladaj umjesto mene: a ja ću poći protiv Bogu buntovnoga roda Kristovih štovatelja da ga posve zbrišem sa zemlje.

a Čini se da je to isti opat samostana sv. Severina o kojemu se govori niže u br. 9.
b Lupus Protospata, kojega je izdao Caracciolo, naziva ga Abrahamom.
c Aleksandar je doduše god. 870. od oca Bazilija bio proglašen cezarom, ali za života brata Leona nije se smatrao carem: tek nakon njegove smrti god. 911. vladao je trinaest mjeseci umjesto Konstantina Porfirogeneta, Leonova sina, još dječaka.
d Regij, drevni grad na rubu Italije uz Sicilski tjesnac.

Zauzeta Taormina, pokolj građana.

Postavši takvim, smjesta po glasniku utjera svemu svomu narodu takav strah da su, ako su dvojica ili trojica bila u kući, što brže hitali k njemu. Videći pak tiranin da se sleglo toliko mnoštvo, reče: Svi požurimo, svi pohitajmo i nastojmo svom snagom duha izvršiti ono što je ugodno velikomu Bogu, kako bismo zbog takve nagrade ušli u raj mlijeka i meda, iz kojega teku četiri rijeke. Reče, i odmah krenu sa svojom bezbrojnom vojskom i mnogim blagom. Kad je stigao na Siciliju, prezreo je ući u Palermo kao u bijedno prebivalište. Pozvavši pak odande sve ratnike, krenu na Taorminu: i ondje utaborivši vojsku, sam bez pratnje obiđe položaj toga grada, vrati se i, sazvavši neke razbojnike za koje je znao da su najokretniji tijelom, obeća im goleme darove ako kroz onaj dio s kojega se nije bojao nikakve pogibelji od izdaje, naime zbog teškoga pristupa mjestu, uđu u isti grad te urlikom i vikom daju znak da su ušli. A oni, vični razbojništvima, pođoše i, pužući rukama i nogama, uspeše se na vrh te strašnom vikom bučeći dadoše znak da su ušli. Odmah oni građani koji su izvana stražarili vičući pristupiše k zidu i, snažno jurišajući, opkoliše cijeli grad odasvud. Bijedni građani, koji su bili određeni za stražu, a otišli su na objed, nisu osjetili da su zarobljeni prije nego što je neprijateljski poklik, namjerno podignut, zagrmio i pogodio pamet sviju. A onaj najokrutniji tiranin, dok je svatko, kako to u takvim prilikama biva, bez ikakva obzira vikao u besciljnom trčanju, razbi vrata i sa svim naoružanima uđe poput gladne zvijeri, te vuče i proždire meko stado. I tko će moći opisati propast toga grada, tko nečuvene kazne, tko neizrecive muke? Ako se naime malo prije nabroje prijetnje njegovih bijesova, sada više nije potrebno istraživati kakav je nastupio poslije, kad je dobio mogućnost za toliku okorjelost. Uistinu naime iz obilja srca usta govore, a ono što unutra gori, izvana kipi.

6 Ipak, iz bezbrojnih razaranja koja je posvuda bjesneći počinio najkrvoločniji junak, ovo jedno predajmo spomenu potomaka, da se pripiše blagosti Spasitelja koji je rekao: Otac moj sve dosad radi, pa i ja radim. Jer najzločinačkiji kralj, nakon što je poklao sve muškarce i žene, pa i dojenčad, štoviše i nakon što je zapovjedio da se cijeli taj grad spali ognjem, bjesneći i dalje kao nezasitna zvijer, posla istražitelje po udubinama dolina, po zemljanim jamama i po gustišima trnja, da pronađu one koje je spasila pomoć bijega i potrude se dovesti ih k njemu, kako bi odatle primili dostojnu nagradu progonstva. A oni, kako bijahu najgrabežljiviji, pomno pretražujući posvuda, nađoše najhrabrijega Kristova borcaa sv. Prokopija, biskupa istoga grada, kako se skriva s nekolicinom klerika i nekim građanima, koje odmah s golemim klicanjem svezaše i brzo odvukoše svomu gospodaru. Odmah se onaj spletkar lukavštine ovako obrati najsvetijemu Prokopiju: O biskupe, budući da tvoja glava obiluje mnogom posoljenom svilom, zato te najblaže potičem da poslušaš moje spasonosne opomene i pobrineš se za dobrobit svoju i ovih: inače ćeš me smjesta iskusiti onakvim kakvim su me iskusili ostali tvoji sugrađani. Želim naime, ako prihvatiš moj zakon i obilježiš seb izraelskim obredom, da uvijek stojiš preda mnom i budeš mi draži od svih Agarena. Na to se Gospodnji predstojnik samo osmjehnu i ne reče ništa. Tada kralj gnjevan zaurla i reče: Smiješ li se, zarobljeniče, na ovo? Smiješ li se, a ne shvaćaš pred kim stojiš? Odmah najpostojaniji sluga Kristov odgovori: Smijem se posve, i s pravom se smijem, jer te na takav govor potiče onaj kojim si nadahnut, zloduh. Čuvši to, krvoločni junak zaurla i, bijesan, okrenuvši se svojim krvnicima, reče: Hajde, što brže rasporite mu prsa i izvucite mu srce odatle, da vidimo i spoznamo tajnu njegove pameti. A Bog, divan u svojim svetima, divan u veličanstvu, koji čini čudesa, dade toliku strpljivost ovomu svomu predstojniku da je, dok su krvnici izvršavali zapovijedi, kako kažu oni koji su vidjeli, on korio bezbožnoga kralja i hrabrio svoje suzarobljenike da se ne boje, toliko da je bestidni kralj škrgutao zubima, te je izrezano njegovo srce ugurao u njegova usta da ga jede, i tek tada zapovjedio da se njemu, koji je još drhtao, zajedno s ostalima odrubi glava. I nije to dovoljno najbjesnijemu psu, nego je, zapalivši veliku vatru, zapovjedio da se spale sva njihova trupla govoreći: Tako, tako će biti dokrajčeni svi koji nisu htjeli ispuniti moju volju.

7 Evo, sada se pružila prilika u kojoj bismo najispravnije trebali oplakivati svoju bijedu, zbog čije se krivnje razbjesnio tako velik i tako gorak neprijatelj; ali budući da se valja radovati s ovim mučenicima, ponovit ćemo ono što smo gore unaprijed naveli da je rekao Gospodin: Otac moj sve dosad radi, pa i ja radim. Uistinu, kažem, ti si, Gospodine Isuse Kriste, milosrdan i blag, djelovao u ovim svojim slugama, koje si prije postanka svijeta izabrao da budu sveti i neokaljani pred tvojim licem. Uistinu si ti djelovao u njima, koji si im dao ne samo da vjeruju u tebe, nego i da trpe za tebe. Tko naime može hvaliti velika djela tvoga promisla? Tko se može nadiviti tvojim djelima? Ne treba reći ništa više nego ono što pjeva tvoj Psalmist: Pravda je tvoja kao gore, sudovi su tvoji bezdan velik. U onima pak koje si dostojno proslavio veliča se tvoja pravda. A u onima koje si ostavio da budu kažnjeni oplakuje se ljudska bijeda, koja, opirući se tvojim zapovijedima, sama na sebe navlači sud. Uistinu nas nijedan neprijatelj ne bi napao, nikakvo nas oružje ne bi plašilo kad bismo se trudili u potpunosti čuvati tvoje zapovijedi. Stoga, budući da smo skloni zlu i ne oslobađamo se nikakvim svojim zaslugama, nego jedino tvojom milošću, napokon s nebesa pokaži kojim ćemo znacima ili kojim čudesima biti spašeni od tako velika i tako bezbožna neprijatelja. Neka spozna cijeli svijet da nas je tvoja desnica, boreći se za nas, milosrdno istrgla iz onih neizrecivih tiraninovih prijetnji. Ne bi, kažem, to bilo nemoguće tvojoj svemoći, koji cijeli svijet važeš kao na tezulji, nego da bi se vidjelo kako pogled tvoje dobrostivosti rosi na tvoje sluge i da bi se hvalilo tvoje blagoslovljeno ime u vijeke.

8 Dakle, nakon što je sve to bilo tako izvršeno kako smo opisali, onaj čovjek, sin poganstva, štoviše istražitelj okrutnosti, ne pripisujući ništa od toga Božjemu sudu, nego sve svojim silama, toliko je bjesnio u oholosti uma da se nije udostojao ni razgovarati s poslanicima italskih gradova koji su k njemu došli radi sklapanja saveza. Ipak im je nakon nekoliko dana po glasniku poručio ovako: Neka idu odavde, neka idu svojima i neka im jave da o meni ovisi briga za cijelu Hesperiju, i ja, kako mi se svidi, tako raspolažem svojim podanicima. Možda se nadaju da mi se može oduprijeti Grčić ili Frančić. Kamo sreće da sam ih sve našao okupljene na jedno mjesto; pokazao bih im snagu i kakva je hrabrost u ratovima! Ali zašto ih zadržavam? Neka samo idu i neka drže posve sigurnim da ću razoriti ne samo njih, nego ic grad starca Petruška. Ovo naime jedino preostaje: da krenem na Carigrad i satrem ga u naletu svoje snage. Reče i, dok su se oni vraćali, sam povede svoju vojsku ud kozentinske krajeve da ondje podigne tabor. Poslanici pak, vraćajući se bez postignutoga mira, utjeraše takav strah svima svojima da su se natjecali u popravljanju porušenih zidina, postavljali utvrde i na brzinu dovozili u gradove sve što je bilo potrebno s polja.

a Čudno je da spomen ovih taorminskih mučenika, biskupa Prokopija i drugova, ne postoji ni u djelu Idea SS. Siciliæ našega Oktavija Kajetana, ni u drugim martirologijima.
b Bolje: izmailićanskim. Osim ako je ovaj krvoločni Abraham bio židovskoga podrijetla.
c Tako tiranin iz prezira naziva Rim.
d Consentia, ili Cosentia, glavni grad Brutija.

Tijelo sv. Severina preneseno u Napulj.

Napuljski dakle konzul Grgur, doznavši to, mnogo razmišljajući o Lukulovoj utvrdi i o njezinim stanovnicima, održa mnoga vijećanja s biskupom Stjepanom i ostalim moćnicima da se njezini stanovnici presele u Napulj, a taj gradić razori. Kad su pak odlučili da za izvršenje toga krene sav narod, Ivan, časni opat samostana sv. Severina sagrađena u Partenopi, muž u svemu revan, usrdno je molio svojim molitvama da se tjelešce istoga ispovjedaoca ne položi nigdje drugdje nego u njegovu samostanu, kako bi, dolično urešen imenom i tijelom, bio najveća dika grada i spasonosno utočište otaca. Na to predstojnik i konzul odgovoriše i rekoše: Ako ti, prečasni oče, takvo i toliko blago bude s neba objavljeno, kako bismo se usudili opirati? Ako pak ne, bez sumnje držimo da mu nije drago da ga se bilo kamo prenosi i podiže iz mauzoleja koji je nekoć iz ljubavi prema njemu sagradila ugledna žena Barbarija.

10 Odmah isti opat, ohrabren ovakvim odgovorima, obrativši se svom pobožnošću Bogu, moljaše da se udostoji ispuniti njegovu želju kako bude njegova volja. I dok je danju i noću tako molio, napokon ga neki njegov svećenik okrijepi ovakvim viđenjem: Gospodine opate, usnuo sam san ove noći, iz kojega mogu zaključiti da svemogući Bog ispunjava vašu želju, da vam daruje tjelešce svoga ispovjedaoca. Jer ove noći, gotovo ni budan ni posve usnuo, činilo mi se da u crkvi samoga sveca, koja je u gradiću, molim i obilazeći pjevam psalme; i gle, neki otmjeni klerik, stojeći unutar ograde glavnoga oltara i držeći u ruci štap, davao mi je znak da dođem k njemu. A ja, kao ustrajući u molitvi, rekoh: Malo, malo pričekaj, gospodine, dok ne dovršim ovo što sam započeo. Odmah on reče: Dosta je, dođi. Kad sam mu dakle pristupio izbliza i najuljudnije ga pozdravio, veoma sam se razveselio njegovu ružičastom izgledu. Zatim, nakon što smo obojica dugo šutjeli, on prvi reče ovako: Zašto me tvoj opat i tvoja braća tako žarko žele imati, kad sam uvijek bio s vama? Njemu sam ukratko ponizno ovako odgovorio: Uistinu, gospodine, uistinu ne sumnjamo da si dosad bio s nama, ali sada molimo da dopustiš i daruješ svojim slugama da te još potpunije posjeduju. Tada on reče: Nipošto ne oklijevajte vjerovati kao najsigurnije da ću odavde prijeći k vama, ali valja vam znati da sam prošle godine otišao u onaj grad radi propovijedanja i ondje ostao: sada pak, dok oni propadaju jer se posve opiru mome propovijedanju, vratio sam se da prijeđem k vašima. Tako on. A ja se iznenada trgnuh s postelje i kličući dođoh da vam to kažem.

11 Dok su opat i svi redovnici ustrajali u molitvi, dođe dan odluke o rušenju, u koji su se konzul i velikaši, kao i brojne čete naroda, spremili na razaranje spomenutoga gradića. Dok su oni već obavljali rečeni i užurbani posao, 10. rujna predstojnik i kler pođoše potražiti tijelo često spomenutoga sveca. Kad su pak došli u baziliku spomenutoga ispovjedaoca, prinijevši najprije svečanu misu i započevši naposljetku psaltir, počeše kopati. Kad su otvorili grobnicu divnom ljepotom sagrađenu pod oltarom i ugledali je praznu, ukočiše se od duge zaprepaštenosti. Ipak, ohrabrene lakovjernom nadom, pronađeni prazan grob nije ih odvratio od istraživanja; nego kopajući dublje, stigoše do grobnice u kojoj je ležalo nebesko blago. Odmah je otvorivši, vidješe sve udove tako spojene u svojim zglobovima da su, obamrli od suznoga zaprepaštenja, s neizmjernim divljenjem hvalili Svemogućega.

12 Smjesta biskup, utisnuvši zbog straha od krađe puka zaštitu pečata, i hitro se vraćajući, razveseli spomenutoga opata željenom viješću. U međuvremenu pade noć, i sam opat odmah sa svojom zajednicom, pobožno se prostrvši po podu, iskaza obilnu hvalu Stvoritelju za darovani dar. Tada ustavši, pošto su najprije proslavili jutarnje himne, počeše pjevati Davidove pjesme Bazilije i Petar, ekonomi sv.a Sperata ib Ofterna, dok ostali pozvani ne stigoše izbliza. Odmah odjeveni u bijele haljine, zajedno siđoše u špilju svetoga tijela i u pripremljeni kovčežić brižljivo pohraniše zaloge; i dok je opat započinjao: Ovo je slava svima svetima njegovim, svi su zvučnim glasom gromko pjevali. Tako je, dok su se svi radovali, u samoj crkvi od svitanja sve do večeri probdjeveno uz neprekidne napjeve.

13 Sljedećega pak dana biskup i kler, vojvoda i velikaši, te posvuda narod svakoga staleža i dobi, žureći u jutarnje doba, iziđoše u susret sa zastavama Gospodnjega križa i mirisnim tamjanima, te na polju spomenutoga gradića dočekaše sveti sprovod; i natječući se u poniznom iskazivanju štovanja uz izmjenične latinske i grčke zborove, s dužnim poštovanjem i upaljenim svijećama dopratiše sveti prah do samostana često spominjanoga opata. Njega je predstojnik smjesta zajedno s moćimac Gospodnjega Preteče te sv. Gervazija i Protazija, koje su pronašli položene s njima, najrevnije pohranio u oltar.

a Jedan od scilitanskih mučenika 17. srpnja jest sv. Sperat, čije su moći prenesene u Galiju. Je li to on ili netko drugi tko se nekoć štovao u Napulju, ne znamo.
b Njegovo ime nismo našli nigdje drugdje.
c Cezar Eugenije Caracciolo u popisu svetaca čije se moći čuvaju u Napulju ne navodi ovu trojicu.

Propast tiranina Abrahama.

Nakon što je to tako izvršeno, nije bilo prošlo ni šest dana, i gle, strašno za vidjeti i čudesno za reći znamenje, koje je jasno ugledalo sve mnoštvo, utjera svima silnu jezu. Zvijezde su naime, pričvršćene posvuda po cijelome nebu, cijelu noć letjele i, poput vojnika koji se sukobljavaju u bojnom redu, tamo-amo naizmjenično nalijetale jedna na drugu. Ubrzo pak znamenje tolikoga komešanja, kao i čudesna strašila raznih oblika, što u različitim krajevima potvrđuje vjerodostojna izjava očevidaca, toliko prestrašiše već uplašene duše sviju da su molitvama i zavjetnim litanijama utječući se Bogu tražili da ih zaštiti milostivom snagom i da se znamenja okrenu na bolje. I dok su se noću i danju oba spola bojala zbog takvih stvari, najblaženiji Severin ukaza se u viđenju nekomu mladiću i reče: Dokle ćete trpjeti jezu, kolebajući se u bezumnom strahu? Zar vam nisam obećao da ću biti među vama? Zar ne boravim s vama? Nemojte biti obuzeti strahom, jer nikamo neću otići. Tako reče svetac.

15 Ali budući da narod, dijelom zbog prijetnje tiranina, dijelom prestrašen golemim znamenjima, nipošto nije odstupao od neprestanih vapaja, Kristova blagost, koja zna zaštititi sve koji se u njega uzdaju, napokon pomilova uši sviju nevjerojatnom viješću; iznenada naime po brojnim četama proleti glasina da je kralj poginuo i da su ona zapanjujuća znamenja navijestila njegovu smrt. Tada su, iako kličući u sumnjičavoj radosti, iz najdublje srži molili da nebeski Stvoritelj podari da to bude istina. Hajde sada, dobri Isuse, hajde, tješitelju žalosnih, razveseli svoje žalosne sluge! Neka dođe, neka dođe, molimo, pouzdan glasnik koji će potvrditi da je preminuo sin oholosti, pustošitelj crkava, obeščastitelj redovnica, silovatelj djevica, spaljivač svetih muževa i preziratelj sviju. On se naime protiv tvoga Jedinorođenca i protiv hramova posvećenih tvomu svetomu imenu toliko oholo podigao da te posve niječe i tvrdi da je tvoje ime od njega satrveno dostojnim porazom. Obori ga, obori ga, Gospodine, mačem svoje sile, kao što si potopio faraona koji se uzdao u svoja bojna kola i konjanike, i kao što si oslobodio svoje sluge kako si bio obećao, tako nas sada, Gospodine, Kralju kraljeva, blagi, pobožni i milosrdni, spasi iz njegove ruke, da bismo, istrgnuti i oslobođeni, u svako vrijeme bez straha zavrijedili hvaliti i blagoslivljati sveto ime tvoje slave, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

16 Nedugo zatim dakle, kad se vratio jedan od naših, koji je dugo vremena boravio u samim neprijateljskim šatorima, napuljskomu konzulu Grguru koji ga je ispitivao ovako je izložio smrt drskoga kralja: Gospodine, reče, kad je onaj drski i bezbožni čovjek za osvajanje grada Cosenze odredio svu vojsku uz revne pothvate, i nikako odatle nije mogao postići ono što je želio po svojoj zamisli, nego je povrh toga ondje izgubio i svoga sina sa snažnom četom ratnika, smeten u duhu, zapovjedivši da se tabor podigne nedaleko odatle, izbacivao je mnoge riječi protiv toga grada, mnoge protiv cijele ove zemlje, a najviše protiv rimskoga grada. Dok se on kolebao u velikom žaru briga, u nekoj crkvi bl. Mihaela Arkanđela napokon leže i dade počinak svojim udovima: njemu se ubrzo na samoj postelji, dok je bez prestanka bjesnio, ukaza neki starac duboke starosti; njemu onaj bijesnim ustima dobaci ovo: Nepravedni čovječe, usudio si se ući preda me? Čovječe osuđen na smrt, još stojiš i ne bježiš van? Ali starac baci na bezumnika štap koji je držao u ruci i, udarivši ga u bedro, iščeznu iz njegovih očiju.

17 Tada onoga, kad se probudio iz sna, obuze silan strah, te razasla po cijelome taboru da mu, ako nađu kojega od Latina, što brže dovedu. Odmah pronašavši mene, žurno me dovedoše k njemu. Ispitujući me, reče: Kakav je i koliki starac Petar, što prije mi razjasni. Njemu ja smetenim glasom odgovaram: Gospodine, ne znam o kojem Petru govoriš. A on reče: O rimskom, zar ga nigdje nisi vidio naslikana? Odmah ohrabren, pouzdano kažem: Gospodine, starac duboke starosti, podšišane glave i brade. A on odmah reče: Upravo me on udario. Jer kad sam ispružio udove na ležaju i moje srce, zahvaćeno raznim brigama, mnogo razmišljalo o razaranju Hesperije, a osobito rimskoga grada, iznenada mi se ukaza onaj starac stojeći uza me i, snažno zamahnuvši kopljem, probode mi bokove. Rekavši to, od toga dana više nikako nije ustao; nego, kako se bol svakodnevno pogoršavala, izbacivši u nekoliko dana svu svoju utrobu, ode u stigijska kraljevstva i nađe onaj elizij mlijeka i meda koji je kao lažljivi jamac obećao svojima za uništenje kršćana. Ubrzo njegov nećak, koji je bio postavljen na njegovo mjesto u tiraniji, vraćajući se kući s onom golemom, premda nesložnom vojskom, izgubi mnogo toga u tome brodolomu.

Čudesa sv. Severina nakon prijenosa moći.

Dosad je naše pero ukratko dotaknulo ono što se činilo potrebnim o strašnome kralju. Sada prionimo uz čudesa blaženoga Severina koja su učinjena u istoj crkvi prije ili poslije polaganja njegova tijela.

Neki dakle Ivan, rođen od plemenitih roditelja, kad se nakon velike raskoši u kojoj je cvjetao u svijetu svim osjećajem podložio monaškomu življenju, među mnogim slabostima trpio je i tegobe na nogama, tako da se naime gnoj koji je otada često istjecao kroz deset mjeseci nikakvim liječničkim umijećem nije mogao zaustaviti. Ali budući da je taj muž uvijek u svojim bolestima, slaveći Boga, žarko tražio pomoć sv. Severina, jedne noći usnuvši vidio je istoga Kristova ispovjedaoca, uz pratnju četvorice monaha, kao da sjedi u njegovu krevetu. Dok ga je on promatrao upravivši pogled šutljiva lica i zadržavajući se na njemu, polako su počeli nestajati bolovi. Zatim, kad je svetac nestao smrtnicima iz očiju, monah se odmah probudivši i osjetivši da mu je lakše, iskazao je mnoga zahvaljivanja Kristu koji liječi i njegovu sluzi: nakon kratkoga vremena postigao je toliku sigurnost koraka, kako je želio, da je mogao korak po korak ući u crkvu i pobožno pristupiti tijelu svetoga muža.

19 Jedan je pak drugi svećenik, kad nikakvim očnim mastima nije mogao osloboditi oči od krmeljava i mučna stanja, u nadi da će postići ma i najmanji lijek, bio na obadvije sljepoočnice spaljen usijanim željezom. Ubrzo je na čudesan način iz samih rana curila krv u toliku mlazu da je nijedna ruka liječnika, nijedna snaga mirisava sredstva za zaustavljanje nije mogla suzbiti dok je klokoćući izbijala. Očajavši stoga zbog toga smrtonosna izljeva, pouzdanja pun naredio je da ga odvezu do spomenutoga molitvenika sv. Severina: i ondje ležeći, dok je krv češće istjecala, vidio je, kao što sada sam svjedoči, u liku liječničke slike, ali blistajući prikladnom snagom, istoga sveca s učenicima kako je nazočan, te da mu rane sažeto povezuje oblogom koji je donio u ruci i da se više nije pojavio. Svećenik, smjesta olakšan spasonosnim pohodom i ubrzo obdaren zdravljem, obilno zahvalivši liječniku i začetniku lijeka Isusu, radosno se vratio svome domu.

20 Također opsjednuti, imenom Petar, i sam doveden od svojih roditelja u istu baziliku, jednoga dana, potaknut zlobom đavla, pred opatom je izvodio tjelesne sablazni. Kad ga je on vidio da na sramotniji način nasrće te takvo što nije mogao spriječiti prijetećim ukorom, tri i četiri puta udari jadnika šibom. O čudesne li Božje blagosti: odmah je desnicu onoga koji je udarao pratilo takvo zdravlje da je, sjećajući se dobročinstva, o svetkovini blaženoga Severina sa svagdašnjom pobožnošću pobožno dolazio.

21 Naposljetku neka veoma plemenita žena, ovjenčana redovničkim zavjetom, kad je već gotovo deset mjeseci bolovala od tresavice i groznice, uputi se u samu crkvu, te dajući da joj opat prinese misu na žrtveniku na kojem je počivalo tijelo Božjega muža i zahvativši posvećenu vodu, ode vraćajući se svomu domu; i nakon četiri dana, povrativši željeno zdravlje, uzvisivala je Boga i njegova sveca neprekidnim hvalama.

22 Dok je časni otac i graditelj samostana o povečerju zajedno s braćom prinosio hvale Gospodinu, svjetiljka pade sa svijećnjaka na mozaik i ugasi se. Kad je to vidio spomenuti opat, obuzet nekom vedrinom poče govoriti: „Gdje je tvoja snaga, preblaženi Severine? Takve li, sveče, pogodnosti pružaš onomu koji ti služi? Takvo li svjetlo daješ onomu zbog kojega se obavljaju svete službe? Nekoć si naime, sličan Elizeju, učinio da prazna posuda preobiluje uljem, i siromasima koji su molili dao si pred licem, i ugasle svijeće si upalio, i rasvijetlio umove nevjernika; sada si naprotiv nama koji ti služimo oduzeo i sjaj svjetla i Boga. Zar bih, da te nimalo nisam ljubio, učinio da ova tvoja dvorana ostane bez svjetla?” Rekavši to, naložio je nazočnima da pokupe krhotine; a oni otišavši, čudesno za reći, nađoše svjetiljku ne samo neoštećenu, nego i, kao ljudskom brigom, do vrha napunjenu tekućim uljem. Svi se počeše čuditi, svi zahvaljivati svemogućemu Bogu i blaženomu Severinu, koji se udostojao učiniti takvo čudo. Tada se svima svidjelo da se to ulje sačuva za pomazanje bolesnika; što je i učinjeno: od njega su poslije mnogi bolesnici bili pomazani i ozdravljeni od svojih bolesti, hvaleći i blagoslivljajući ime Gospodina našega Isusa Krista.

23 Neki je pak dječačić bio žestoko mučen od zloga duha; jer je bio posve izgubio i glas i sluh. Njega su dakle roditelji, budući da su ga najnježnije ljubili, doveli u molitvenik blaženoga Severina i položili pred žrtvenik gdje počiva njegovo presveto tijelo. Ondje su ga s gorčinom boli, ali ipak ne bez pobožnosti vjere, molili i govorili: „O veliki prijatelju Božji, o ispovjedaocu u svemu poštovanja dostojan, priteci u pomoć, pohiti u našu nevolju; jer koliko su tvoje zasluge slavne pred veličanstvom vječnoga Kralja, nije nam nepoznato, i kolika si dobročinstva iskazao bijednima, obilno očitovana sjaje. Ti si naime onaj glasoviti ispovjedalac koji si nekoć oholo uzdignute monahe ukoravajući očinskom mjerom predao zlomu duhu, i kad si ih okrenuo, čudesno ih izliječio. Stoga zamoli, molimo te, Gospodina Spasitelja, da mi koji po svojim zasluženim zlima pravedno ovo trpimo na svome porodu, zavrijedimo obradovati se tvojim svetim zaslugama.” O čudesne li Božje blagosti: dok su mu roditelji, prostrti na tlo, dovršavali takvu molitvu, ubrzo dječačić, koji je bio strašno mučen, zaspa i u snu vidje istoga preblaženoga Severina kako stoji nad njime i moli, te nakon molitve udjeljuje pomoć blagoslova. I bez odgode: došavši k sebi, odmah ispripovjedi što je vidio, te od toga časa osta zdrav i čio u sve dane svoga života.

24 Neka redovnica, rođena od plemenitih roditelja i obdarena najboljim običajima, postala opsjednuta po skrovitu Božjem sudu, toliko je bila mučena da je često povraćala krv. Njezini je roditelji, doznavši za snagu blaženoga Severina, donesoše do njegova groba i izliše molitve uz jecaje. I ne uzalud: jer je odmah bila oslobođena od đavlova mučenja i vraćena u prijašnje zdravlje, te je radosna s roditeljima na dan prijenosa ispunila zavjete.

25 Gledajući sve to kako građani Napulja tako i okolnih gradova, koliko god su imali bolesnika, donosili su ih k tijelu blaženoga Severina i vraćali ih zdrave kući. Potaknuta time, neka plemenita napuljska gospođa, čijega je dječačića, imenom Andrija, žestoko mučio zli duh tako da nikada nije mirovao, nego je bio potresan škripanjem i strašnim grčevima, na dan kada je proslavljen prijenos njegova tijela iz Lukulana zaustavi se kod groba, te ostavši ondje noć, nakon svečanih misa okrijepljena presvetim tijelom Kristovim, zli duh odstupi, a ona je, zahvaljujući Bogu i blaženomu Severinu, naviještala njegova djela.

26 Neka žena, oslijepljena zbog bolesti glave, dohrli do groba i izlije žarke molitve s najvećom vjerom: primi vid, te postavši navjestiteljicom svečevih hvala, privlačila je druge da zazovu pomoć sveca, koji su poslije uživali dobročinstva istoga sveca.

27 Neki napuljski klerik, zahvaćen groznicom, uzalud je uz pomoć liječnika potrošio svu očevinu. Čuvši za svečevu dobrostivost, ukori i potakne svoga oca da, prema apostolskim riječima, pozove svećenike i pobrine se da bude pomazan uljem te da ga odnesu do svečeva groba, kako bi, kao što su drugi zavrijedili svjetlo i zdravlje, tako i on bio oslobođen bolesti. Pohiti otac u None, pristupi opatu i izloži sinovljeve naloge, a on odgovori: „Velika je vjera tvoga sina; u ime Isusa Krista i po zaslugama blaženoga Severina nemojmo propustiti njegov savjet.” Odmah dovede svećenika s blagoslovljenom vodom i uljem drugih bolesnika, pomaže ga uljem i dade mu da pije vodu. Smjesta povrati prijašnje zdravlje. I malo poslije, kad su mu se obnovile snage, uputi se u baziliku sveca te pobožna srca ispuni zavjete i dužnosti.

28 Dok on nije prestajao drugima očitovati toliku dobrobit, neka ugledna žena, koja je imala jedinicu kćer toliko lišenu snage u rukama da ih nikako nije mogla prinijeti ustima, uputi se u crkvu, prinese je ocu samostana, zamoli da pomogne kćeri po svečevim zaslugama i pruži uobičajenu pomoć molitvom. Kad je otac samostana upoznao njezinu vjeru, upita vjeruje li da kći može ozdraviti po svečevim molitvama. „Vjerujem,” odgovori ona, „pa makar je donijela i mrtvu.” Divivši se vjeri, otac zapovjedi da se kći položi pred žrtvenik, i kad je za nju odslužena misa, bolesnica ozdravi, te ustajući povika: „Znajte da sam izliječena po zaslugama blaženoga Severina”, i pripovijedajući svima povraćeno zdravlje i svečevu snagu, glas doprije do ušiju nekoga dvorjanina, čiji je dječak sluga bio izgubio osjetilo i razum, tako da je poput padavičara lutao amo-tamo ne govoreći. Nepodnošljivim smatrajući to bezumlje i veoma se pouzdajući u zasluge sv. Severina, gospodar ga dovede u njegov samostan moleći oca samostana da ga pomaže uljem svjetiljke koja je dan i noć gorjela kod njegova groba. Kad mu je on odobrio, dječak bi vraćen zdravoj pameti, te ne zaboravljajući toliku dobrobit, radosno je neprestano riječju i svijećama iskazivao zahvalnost Kristu.

O sv. Severinu, biskupu septempedskom.

Str. 500, stupac 1, izbriši sve što se nalazi pod br. 6 i vrati ovo Drugi životopis sv. Severina i Viktorina poslao nam je iz Rima naš Silvester Petrasancta, koji ga je iz staroga brevijara napisana na pergameni, što se obično čuva u sakristiji crkve u San Severinu, nekoć bio prepisao Petar Martin Suxolinus, kanonik iste crkve, s kojim se slaže rukopis Pompilija Vicola i drugi.

7 Predaje se također da je Leonard Franko iz San Severina godine 1528. objavio djela sv. Severina i Viktorina, posluživši se kako onim starim brevijarom koji smo naveli, tako i drugim spomenicima iste crkve te predajom starijih. Tu povijest Leonarda Franka nismo mogli pribaviti, ali smo primili neki njezin sažetak, odakle ćemo ponešto zabilježiti uz onaj drugi životopis, a ovdje ćemo ponešto okusiti.

8 Piše dakle ono što smo mi prije bili potkrijepili samo nagađanjem, da sv. Viktorin nije postao biskupom Camerina, nego Amiterna, te da je preminuo 24. srpnja; kojega dana ipak ni u kojem martirologiju još ne nalazimo njegova imena. Dodaje Franko da je, prije nego što se u Italiji rasplamsao rat između Gota, koji su već dugo gospodarili, i Grka, Severin prenio u svoj samostan tijelo djevice sv. Filumene, da ne bi bilo rastrgano u onom razaranju Septempede koje je predviđao; a zatim predaje da je ono godine 1527., kad je Antun de Monte, kardinal pavijski i komendatarni opat sv. Lovre, htio obnoviti glavni žrtvenik te crkve, pronađeno s pločicom koja je visjela o vratu, na kojoj je bilo urezano ovo: „Tijelo sv. Filumene iz plemenite obitelji Klavela u Septempedi preneseno u crkvu sv. Lovre pod glavni žrtvenik. Biskup S. svojeručno potpisao.” To je pak kardinal časno pohranio, a onu pločicu napisanu rukom sv. Severina smjestio u staklenu posudicu. O tome ćemo opširnije raspraviti uz životopis sv. Filumene 5. srpnja. Odavde dalje ispravi ono što Ferrari piše 5. srpnja, da je sv. Severin prenio tijelo sv. Filumene u katedralnu baziliku, te ono što Eugen Caracciolo piše, da je u isto vrijeme kad i mučenik Viktorin u Umbriji živio neki drugi Viktorin s bratom Severinom, dok su ovi bili 400 godina mlađi od mučenika Viktorina.

9 Piše zatim Franko da je tijelo sv. Severina preneseno iz samostana u kojem je umro u katedralnu baziliku; da su malo poslije oko godine 543. Goti razorili Septempedu, a sve građevine bile srušene osim crkve sv. Marije, koja je tada bila katedralna i još i sada postoji, premda više puta obnavljana, te se naziva Župnom crkvom. Napokon kaže da su Septempeđani mnogo vremena poslije, vijećajući o ponovnoj izgradnji grada, bili božanski opomenuti da tijelo svoga biskupa sv. Severina polože na kola, te da ga vuku dva junčića koja još nisu iskusila jaram; a ondje gdje se oni zaustave, neka sagrade hram i grad: tako je u snu odredio sam svetac ukazavši se nekomu svećeniku. Kad su dakle bikovi krenuli prema zapadu, građani su ih slijedili i suhih nogu prešli rijeku Potenzu, te nisu opazili čudo sve dok se bikovi malo poslije nisu zaustavili, na kojem su mjestu poslije sagradili kapelicu koja se sada naziva San Severino del Ponte, po mostu ondje sagrađenom. Dodaje zatim da su bikovi prodrli u guste i sjenovite šume, dok su se stabla božanskom silom savijala na obje strane i otvarala put, a tlo je cvalo i rađalo cvijeće i lišće, kad je bio 9. dan studenoga. Bikovi su se ponovno zaustavili pri usponu na brijeg, gdje je poslije posvećena kapelica sv. Marku; napokon su stigli na vrh, gdje je tada bila malena utvrda zvana Castrum regale; a ondje, kad su se kola zaustavila, junčići su iščezli svima iz očiju. Stoga su građani, radosni zbog znamenja, položili temelje grada i crkve, koja je napokon posvećena godine 1198., 8. lipnja, pošto je na svečanost bilo pozvano dvanaest biskupa; a sam se grad otada naziva San Severino. Tako Leonard Franko. Taj je dan posvete te crkve zabilježio Ferrari u svome općem katalogu svetaca.

Na istoj stranici, stupac 1, treći redak odozdo: „Eumque dictis faciens vale”; čitaj: „Cumque dictis”.

Ondje, stupac 2, uz br. 5, na rubu: „videtur a dæmone”, čitaj: „ridetur”.

Drugi životopis

Iz staroga rukopisnoga brevijara Septempedske crkve.

Monaški život sv. Severina i Viktorina.

Blaženi Severin i Viktorin, žitelji kraja oko grada Picentaa, rođeni od velika roda, bili su čudesni Kristovi borci rođeni od iste majke; koji su, od djetinjstva posvećeni poznavanju knjiga, prije dvanaeste godine zasjali kao učitelji. Kad su pak navršili trinaestu godinu, ostavši bez oba roditelja i želeći postići mjeru savršenstva, razdijelili su sve siromasima, ispunjavajući Gospodnju zapovijed: „Ako želiš biti savršen, prodaj sve što imaš i podaj siromasima.” Nakon što su se pak odrekli svega, izabravši redovnički život, uputili su se ub samostan, gdje, ne zadržavajući ništa od vlastite volje, predadoše sebe upravitelju mjesta i braći kao odane i u svemu poslušne; dozivajući u pamet onu zapovijed: „Bolje je slušati nego žrtvovati.” Poslušnost se pak s pravom pretpostavlja žrtvama, jer se žrtvama prinosi tuđe tijelo, a poslušnošću se žrtvuje vlastita volja. Sa suprotne se strane bolje pokazuje što se misli o njezinoj pohvali: jer ako je kao grijeh vračanja opirati se, i kao zločin idolopoklonstva ne htjeti poslušati, poslušnost je jedina koja posjeduje zaslugu vjere; bez koje se svatko dokazuje nevjernim, pa makar se činilo da je vjeran.

2 I budući da su u pravilu bl. Benediktac nadilazili mjeru, Gospodin je na njihove molitve počeo očitovati čudesa: jer nikakvom tegobom nije mogao biti zadržan ni čovjek ni životinja, a da po njihovu zagovoru ne bi bio izliječen od svoje bolesti. Otuda je počeo nicati glas o svecima. Stari pak neprijatelj, zavideći sretnim djelima svetaca, preliven žuči zavisti, kušajući postupno je okrenuo srca monaha na mržnju i ogovaranje svetaca. Tvrdili su naime monasi da su Božji sveci licemjeri i da đavljim migom čine ono što su činili u ime Presvetoga Trojstva. O đavle, kolike su tvoje obmane! Prije nego što je Bog po posredovanju svetaca očitovao čudesa, nisi pobudio srca drugova na mržnju prema njima: vjerujem da te zaboljela sreća koju nisi mogao zadržati na nebu, kad vidiš da Božji sveci čuvaju i na zemlji. Kad su pak monasi ogovarali, blaženi Severin poče govoriti blagim govorom: „Braćo i pobožni monasi, ako je drago, prestanite s mrmljanjem. Jer koliko škode mrmljanje i ogovaranje, neka vam ostane za primjer Marija, Mojsijeva sestra; koja, kad je protiv Mojsija izrekla riječ ogovaranja zbog njegove žene Etiopljanke, pojavi se udarena gubom.” I premda se otrovi zavisti možda mogu nadvladati, ali se veoma teško smiruju, dok su se zbog takva govora morali udaljiti od zločinačke namjere, oni su ojačali govoreći da su oni licemjeri i da pod ovčjom kožom imaju otvrdnutu savjest.

3 Vidjevši pak blaženi Severin da njegov govor ne koristi, slijedeći blaženoga Benedikta koji ih je, vidjevši da su se monasi urotili protiv njegova života, napustio rekavši: „Idite i prema svome običaju izaberite opata”, odlučio je povući se iz toga mjesta i požuriti na drugo, gdje bi mogao istinskije i prikladnije služiti Bogu. Ne želeći ostaviti svoga brata, naime Viktorina, odluči ga povesti sa sobom; i ovako mu se obrati: „O brate Viktorine po utrobi, brate po redu, druže u tegobi, jer ovdje boravimo bez ploda (jer osjećamo da su nam drugovi teški i neprikladni), pohitimo na drugo mjesto s plodom.” Čuvši to, Viktorin posluša i otada se pokaza kao prvoborac. Sazvavši pak braću, sveti Severin reče: „Braćo i drugovi, ako smo vam bili mučni ili teški, oprostite nam; a ako ste i vi nama nanijeli kakvu nepravdu, primite od nas oproštenje. Neka stari grabežljivac zbog takva ogovaranja ne može sebi prisvojiti ništa od vas. Dosad smo bili zajedno, a sada će nas razdvojiti mjesto, ali neka nas povezuje bratska ljubav, i neka nas ne dijele prostori mjesta kojima su bila ista Kristova dobra i slična hrana za tijela.” Završivši govor, potekavši suzama, poče grliti i ljubiti drugove.

4 Monasi pak, koji su prije bili neukrotive šije i neuzdane oholosti, došavši k sebi, promijenjena uma padoše svecima pred noge, moleći ih sa suzama i vapajima da im ne uskraćuju svoju prisutnost. Govorili su pak da se mjesto razara i da oni izgaraju od nebeskoga ognja zato što su se usudili izreći tako bogohulne stvari: povrh toga su molili da, ako žele kamo poći, sve povedu sa sobom. Tada blaženi Severin, bolnije uzdahnuvši, izreče hvale Gospodinu govoreći: „Zahvaljujem ti, vječni Pastire, jer se smiluješ onima kojima hoćeš, a otvrdneš one koje hoćeš. Evo, moja braća i drugovi malo prije su nas progonili, a sada su im srca postala mekana, žale zbog učinjenoga i prostrti pred nogama mole oproštenje: i jer priznaju svoju bezbožnost, izbriši njihove grijehe, osnaženi doista Davidovim riječima: Rekoh, ispovjedit ću Gospodinu, i ti si oprostio bezbožnost grijeha mojega, srca mojega. Njihovu pak ljagu, ako je milo, izbriši, i poškropi ih dolaskom Duha Svetoga; te neka ni oni ni mjesto ne budu pogođeni nikakvom nevoljom zbog učinjenoga.” Završivši govor, pozvavši brata, poče hvatati put. Ali kolika je bila rastrganost obraza i haljina, i kolik je bio plač, nije u moći naše sposobnosti izraziti. Otuda je blaženi Viktorin, pristupivši sv. Severinu spasonosnim govorom, rekao: „Brate i druže, zar ne vidiš koliko se neutješno žaloste braća? Dužni smo naime iskazati im prava čovječnosti i ne uklanjati se od njih tako naglo. Jer svaka nagla promjena stvari nije bez ploda za duše, a strijele koje se predvide manje pogađaju. Neka je i onima koji se boje dopušteno nadati se: dajmo im svoju prisutnost tri dana da se braća utješe u tako kratku vremenu.” Vidjevši pak blaženi Severin da je od koristi da on i njegovi drugovi ostanu tri dana, pristade na savjet. U tome pak vremenu blagotvorni Severin opomenu ih spasonosnim opomenama i pouči kako da se jedni prema drugima vladaju. Kad je pak prošlo to vrijeme i svanuo četvrti dan, vrli Božji sluga Severin zapovjedi da se slavi misa; i primivši popudbinu krvi i tijela Gospodina našega Isusa Krista, te sklopivši mir sa svima i primivši dopuštenje, označivši se znakom križa zajedno sa svojim bratom, pohiti pristupiti sjenovitim i nepristupačnim mjestima gdje bi vodio pustinjački život.

a Poznati picentski narodi uz Jadransko more. Njihova se pokrajina pučki naziva Picenum ili Picenus ager. O gradu Picentu nema nikakva spomena kod starih. Leandro Alberti u opisu Picena ima ovo: „Na obali slijede ušća rijeke Leto Morto; blizu kojega su neki nejasni tragovi grada, i to, čini se, ne malena; za koji mjesni stanovnici kažu da se zvao Picenum, odakle neki smatraju da je nastalo ime cijele pokrajine. Ja sam u starim ljetopisima nepoznata pisca pročitao da je grad na tom mjestu najprije osnovao Pik, došljak Enottrij iz Ankone, na brdu, i da je po njemu nazvan Picenum, čiji je naziv poslije prešao na cijelu pokrajinu. Ali nemamo drugoga jasna pisca o toj stvari, pa smo stoga smatrali da to treba ostaviti nedorečenim.” Tako on. Ali Leonard Franko piše da su ta sveta braća pošla iz Amiterna; to je bio grad Sabinaca, čije se ruševine vide nedaleko od Aquile u Abruzzu, kao što smo rekli uz prvi životopis pod slovom m.
b Franko kaže da je taj samostan bio reda sv. Benedikta. Ali malo poslije piše da je Severin preminuo u 85. godini života, godine Kristove 511. Otuda bi slijedilo da je rođen godine 455., a oko godine 467. da je prigrlio redovnički život, kada sam sv. Benedikt još nije bio ni rođen. Ali tijek života ne čini se da Severinu pripisuje toliku dob, kao što je postalo očito onomu koji razmotri. Da je pak taj samostan bio smješten jednu milju od Septempede, gdje je sada crkva sv. Lovre u podnožju Monte Nera, nekoć poganskoga hrama, nagađa.
c U dobrom smislu ovdje se rabi ta riječ, kao o onima koji su odstupali od zajedničke staze drugih i štovali pobožnost čak i više nego što propisuje pravilo.

✠

Svezak I Kalendar godine