Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · Svezak I

Dodatak uz 8. siječnja

AD VIII JANUARII

Sadržaj (13)
  1. Povijest prijenosa
  2. Zauzeta Taormina, pokolj građana.
  3. Tijelo sv. Severina preneseno u Napulj.
  4. Propast tiranina Abrahama.
  5. Čudesa sv. Severina nakon prijenosa moći.
  6. O sv. Severinu, biskupu septempedskom.
  7. Drugi životopis
  8. Pustinjački život.
  9. Viktorinov pad i pokora.
  10. Biskupstvo sv. Severina.
  11. O sv. Frodobertu, opatu.
  12. O sv. Ciru, carigradskom biskupu.
  13. O sv. Erhardu, biskupu.

Pustinjački život.

Kad je pak blaženi Severin s blaženim Viktorinom ušao u najgušću šumu i vodili su neženjački život, okrutne su im sea životinje približile, te se činilo da žele rastrgati Božje svece nasrćući na njih. Ali čudesni Kristovi borci, suprotstavivši znak križa, toliko su ih ukrotili da su se natjecale tko će prije poljubiti njihove ruke; i, što je čudesno za reći, nisu odlazile dok, prignuvši glavu, nisu primile blagoslov. Vidjevši to, blagotvorna braća počeše se krijepiti u Gospodinu i, silno se radujući zbog svoje namjere, podigoše ruke k Gospodinu govoreći: „Gospodine Bože, neizmjerni Kralju, tko ne drhti pred tvojom veličanstvenošću? Tko se ne zapanjuje nad tvojim čudesima? Evo, na naš dolazak uzburkale su se životinje; a one koje su nas htjele uništiti, učinio si toliko krotkima da nam kao ljudi iskazuju služenje. Sada, ako se sviđa tvojoj dobrosti, daj mjesto da započinjući život hvalimo tvoja željena velika djela; i obuzdavajući čine svoga tijela, prispijemo do života koji se ne zatvara svršetkom.”

6 Rekavši to, pošavši malo naprijed, ugledaše nasuprot nekob sjenovito i udubljeno mjesto; ugledavši ga, već se oslanjajući na Božju pomoć, uđoše radosni. Promotrivši ga sa svih strana i našavši da je najprikladnije za njihovu nakanu, iskazaše neizmjernu hvalu Bogu. I tada prignuvši koljena, prvoga, drugoga i trećega dana bez prestanka bez jela i pića izlijevaše molitve Gospodinu. Poslije su pak, klonuvši u glavi i u ostalim udovima, iznemogli snagom zbog napora i gladi, izišli brati korijenje bilja: i kad su ga nabrali, tražeći vode da ga operu, uopće je ne nađoše. Vrativši se pak u molitvenik, pojedoše kako su mogli. Kad je pak objed bio završen, rekoše jedan drugomu: „Evo, Gospodin nam je već učinio dobro pokazavši mjesto i našavši hranu; ali naš pothvat vodi u ništa ako Bog ne dade pića za žeđ.” Po zajedničkoj pak odluci bi drago da najpomnije zamole Gospodina da onaj koji je udijelio obilje mjesta daruje i obilje vode. I odmah, moleći Boga iz dubine srca, stotinu puta prignuše koljena pred Gospodinom, moleći njegovu neizmjernu dobrostivost da onaj koji je žednomu izraelskomu narodu protiv naravi izveo vodu iz stijene, i na Ilijine molitve uskratio zemlji kišu tri godine i šest mjeseci te je po njegovoj želji poslije vratio, da se taj pobožni i milosrdni Gospodin udostoji smilovati im se kako ondje zbog oskudice vode ne bi tako brzo propali. Rekavši to, pogledavši van, ugledaše kako izvire voda; ali koliko su bili ispunjeni radošću i koliko su se okrijepili u Bogu, ne bi bilo lako napisati. Ugledavši pak vodu, pohitiše i kopajući oko mjesta načiniše čudesan izvor.

7 Kad je pak izvor bio načinjen, odlučiše živjeti tako da tri dana u tjednu ne uzimaju hranu ni piće, a u druge dane, osim nedjelje, da jedu jednom, i to tako oskudno da im ostane tek toliko koliko čini vrstu. Osim toga, svidjelo im se da jednoga tjedna jedan pribavlja potrebno, naime vodu, korijenje bilja i drva, a drugi drugoga. Ali blaženi Severin htio je učiniti ustupak svomu bratu jer je bio stariji po dobi. Sveti Viktorin pak želio je slušati blaženoga Severina jer je bio mlađi; i tako su se jedan drugomu natjecali u iskazivanju časti. Kad su pak tako strog život vršili tri godine, zavrijediše anđeoske razgovore: silazili su naime anđeli, razgovarali s njima i otkrivali velika Božja djela, krijepili ih za služenje Isusu Kristu, opominjući tvrdili su da je sav njihov trud trenutačan u usporedbi sa slavom koju su imali primiti. A ta su anđeoska viđenja češće gledali onda kad su se snažnije trapili. Ali su sveci pobožno pitali Boga koliko dugo vremena moraju biti zadržani u tamnici tijela: željeli su naime biti oslobođeni i biti s Kristom. A anđeli su im ovako odgovarali: „O suborci Kristovi i obnovitelji propalih, tražite svršetak svoga krhkoga života? Ali vi se najprije morate dugo boriti da vam se dadnu vijenci neuvele slave: još vam predstoji izvanredan trud, premda je Kristov jaram sladak i breme je njegovo lako; i tako će vam se poslije, dok se borite do kraja, darovati željeni počinak.”

8 Ostadoše pak sveti muževi pet godina, i jedan je drugomu iskazivao službu. Jednoga pak dana sveti Viktorin reče blaženomu Severinu: „Brate Severine, ti mi olakšavaš napore, pribavljaš hranu, pripravljaš sobicu; što bih još imao u svijetu? Ako ti se čini korisnim, ostavi me ovdje samoga ili sam ostani ovdje. Utoliko ćemo naime biti miliji nebeskomu Kralju ukoliko nas upozna žarče u uzdržljivostima.” Blaženi pak Severin ovako odgovori svomu bratu: „Dobri brate, dosad nam je božanska blagost udijelila dovoljno dobrostivosti; jer nam je darovala neprekidno zdravlje i nismo trpjeli oskudicu hrane; ali ako jedan ostavi drugoga, ostaje neizvjesno kakav bi ishod morao slijediti. Ali budući da si stariji po dobi i mudrosti, premda nerado, ostavljam ti mjesto i predajem se u uzde božanske blagosti; jer onaj koji daje hranu svakomu tijelu neće izostati meni. Jer i pripravit će mjesto i pribavit će hranu.” Tako sveti Severin od tjeskobe nije mogao više govoriti, nego zagrlivši i poljubivši svoga brata,c povjeri sebe da ga vodi božanska blagost.

9 Dok je on išao naprijed i uzdisao za mjestom, sretne nekoga čovjeka; ali se pobojao da se zli anđeo nije preobrazio u svetoga anđela svjetla, pa se stoga ojačao znakom križa. Vidjevši pak onaj koji mu je išao u susret znak križa, nasmiješi se i ohrabrujući blaženoga Severina reče: „O brate Severine, po anđelovu nalogu došao sam. Okrijepi se u Gospodinu i budi snažan, i nemoj me smatrati utvarom, nego očekuj druga; nemoj misliti da sam se pojavio na tvoj strah, nego da sam došao po anđelovoj riječi. Kad sam se sinoć predao snu, tri mi se puta ukazao anđeo govoreći: Nemoj me više zadržavati, nego ustani žurno u susret nekome bratu koji se odvojio od svoga brata. Budi mu vodič dok obojica ne dođete do prikladnoga mjesta; i dodavši ime, reče: zove se Severin.” Čuvši to, blaženi Severin sa suzama reče Gospodinu: „Gospodin je naš utočište i snaga, pomoćnik u nevoljama koje su nas silno snašle. U svojoj sam nevolji zazvao tebe, Gospodine, i uslišao si me. Ti ne ostavljaš one koji se u tebe uzdaju, dapače priskačeš u pomoć u svim nevoljama: onoga koji neće preduhitruješ da htjedne; onoga koji hoće pratiš da ne bi htio uzalud. Veličam te, neizmjerni Kralju, koji nisi htio da dugo lutam, nego si mi kao mladomu Tobiji dao suputnika na putu. On je naime zavrijedio suputnika da primi izbrojeni novac; meni si dao suputnika da steknem blaženi život.” Rekavši to, poljubio je suputnika; i obojica, okrijepljeni razgovorom, izmoliše časove te, uzevši korijenje bilja, krenuše prema određenomu mjestu.

10 Dok su pak išli naprijed,d golem zmaj, iskušavajući, prestraši suputnika sv. Severina. Ali blaženi Severin suprotstavi stijeg presvetoga križa govoreći: „Evo križa Gospodnjega, bježite, protivne sile: pobijedio je Lav iz plemena Judina, korijen Davidov.” Čuvši to, zmaj iščeznu. A Severin, hrabreći druga, reče: „Čudesni subrate, onaj je zmaj bio đavao, ali pred znakom našega otkupljenja nije mogao ostati; stoga je iščeznuo iz naših očiju. Okrijepi se u Gospodinu i budi snažan: pođimo već putem koji smo započeli.” Tada zajedno stigoše do mjesta koje mu je bilo darovano. Tada, prekinuvši šutnju, suputnik blaženoga Severina reče: „Brate i gospodaru Severine, evo mjesta koje ti je dano za neko vrijeme. Jer ovdje nećeš završiti svoj život.”e Uđe pak blaženi Severin i, promotrivši mjesto, prignuvši koljena pomoli se Gospodinu govoreći: „Ne dopusti mi, Gospodine, da dalje lutam, nego mi dopusti da na ovome mjestu što prije završim život.” Tada pak zagrmje s neba: „O Severine, Božji ljubimče, pouzdaj se u Gospodina i nemoj tražiti da ti se završi život. Neće naime proći mnogo vremena, a zavrijedit ćeš biskupsku službu Septempedske crkve.” Severin pak, odbijajući druženje s ljudima i ne tražeći svoju slavu, ne uznese se anđeoskim glasom, nego je još žarče izlijevao molitve Gospodinu da promijeni svoju odluku, jer je naime htio umrijeti kao pustinjak i nije htio vršiti čast u ovome životu: poče revnije ustrajati u molitvi i trapiti se preko ljudske mogućnosti.

a Najprije da je naišao vepar, zatim medvjed, i da su znakom križa ukroćeni, piše Franko.
b Isti predaje da je došao do brda blizu Camerina koje se nazivalo Ploracus i da je stanovao u njegovoj špilji, te da ondje još postoji kapelica posvećena bl. Djevici Mariji. Prvi životopis kaže da je Viktorin, kad se povukao od brata pod izlikom strožega i savršenijega života, došao na brdo Prolaces; za koje smo ime nagađali pod slovom d da je izvedeno od gradića Prolaqueum. A Prolaqueum je bilo blizu umbrijskoga gradića Camerina.
c Prvi životopis donosi da se Viktorin povukao na drugo mjesto, što piše i Franko; ali i da je sam Severin, kad je malo izišao iz svoje šume, od nepoznata pustinjaka bio odveden na drugo mjesto, kao što se i ovdje pripovijeda.
d Franko predaje da je najprije naišao okrutan vuk, ali je znakom križa ukroćen; zatim golema zmija s trostrukim jezikom i trostrukim redom zubi, i da je ona znakom križa otjerana.
e Da je taj pustinjak ostao sa Severinom, niže nagoviješta; ali Franko predaje da je otišao od njega kad mu je pokazao mjesto.

Viktorinov pad i pokora.

Dok je pak blaženi Viktorin tako probdio noć u hvali Božjoj, đavao, neprijatelj ljudskoga roda, preruši se u lijepu ženu te, goneći ispred sebe vjetar, grmljavinu i kišu i dajući da se čuje glas vukova i medvjeda, dođe do ćelije sv. Viktorina; i tankim glasom, kako je običaj žena, izusti ovakve riječi: „O sveti štovatelju pustinje, otvori sada vrata; smiluj se ženi istrgnutoj iz ralja zvijeri. Daruj samo prostor jedne noći boravka, da se u svanuće vratim u svoje boravište. Ako me ovdje pustiš da umrem, moja će se krv tražiti iz tvoje ruke; a da ću umrijeti ako ne otvoriš, sigurna sam: jer evo zvijeri navaljuju i kao da me rastržu ugrizima. Koliko se hvali krepost gostoljubivosti, svjedoči Apostol govoreći: Budite gostoljubivi jedni prema drugima bez mrmljanja. Znaš također da je zbog gostoprimstva Abraham omilio Bogu i našao vječni život; i isto se dogodilo Lotu.” Čuvši takve riječi, Viktorin, premda se isprva mnogo opirao i rekao da nikada neće primiti, ipak, jer uporan trud sve pobjeđuje, otvori vrata i pozva da uđe. Dok je ulazila, dotaknu ga i zarazi mu jetru. Dodade iskrice i slatkoća govora, a već nezdravu nutrinu ranjava ljepota stasa. Poče se isprva blaženi Viktorin opirati; ali ga đavao toliko zarazi žarom da se, ne mogavši se oduprijeti, baci na nju. Kad se pak htio okrenuti na nečasno djelo, i da točnije kažem, dok je želio izvršiti, ustade đavao i reče: „O nekadašnji štovatelju pustinje, što si sada pokušao? Nekoć si stijenama obećavao čistoću, sada si se okrenuo na najsramotnije djelo. Evo, u trenu sam ti oduzeo ono što si stekao od djetinjstva: već si moj ti koji si bio prijatelj pustinje.” Rekavši to, iščeznu.

12 Došavši k sebi, Viktorin se poče derati po koži; i našavši trnje i koprive, načini ležaj te se bacivši na njih i prevrćući, toliko se izmučio da je gotovo ispustio duh. Kad je pak došao do tolike slabosti da se činilo da gubi dah, ustade i zabrani sebi mjesto svjedoka zločina. Ostavivši i mjesto da bi promijenio duševno raspoloženje, odluči vratiti se bratu. Bijaše pak blaženi Viktorin tako izmučen i iscrpljen suzama i plačem da nije mogao hodati na nogama, nego su mu ruke vršile službu nogu dok se malo pomicao i iznosio svoju bijedu. Dok je pak tako s mukom išao, izdaleka ga prepozna blaženi Severin, pa odmah pozvavši druga sa suzama reče: „Vidim brata iscrpljena glađu i kako se služi rukom umjesto nogama. Pođimo mu u susret da ne bi, prije nego što dođe, klonuo na neprohodnu putu.” Tada ga hitro podigoše u naručje, i pošto su ga doveli do ćelije, počeše ga ispitivati te ga, hrabreći, opomenuše da jede. Tada pak Viktorin reče: „Braćo, ne mogu jesti niti tako biti među vama dok mi ne iskažete milosrđe. Đavao je naime u liku žene došao u moju ćeliju i svojim poticajima i slatkoćama riječi naveo me na pad. Pošto mi se to dogodilo, odlučio sam vratiti se k vama kao u luku pomilovanja k našemu Isusu Kristu.” I govoreći to, pade pred noge bratu. Prepoznavši i djelo i kaznu počinitelja, blagotvorni Severin, prolijevajući gorke suze, izli molitve Gospodinu govoreći: „Gospodine Isuse Kriste, koji opraštaš prezrenima, otpuštaš onima koji su te zanijekali, pogledaj nas uplakane i izbriši grijeh brata iz đavlije knjige.”

13 Spoznajući pak po Duhu Svetomu blaženi Viktorin da je njegov grijeh uklonjen iz đavlije knjige, ali da je ostala kazna za grijeh, primi od brata pokoru i odredi kaznu koju je izabrao podnijeti za počinjeno, da tako dugo visi dokle god Gospodin ne izbriše kaznu grijeha. Zamoljen od brata i bratova druga, malo pojede i pođe izvršiti pokoru. Dođe pak do mjesta gdje se trebao očistiti: ugleda stablo prikladno za cijepanje; rascijepi ga i da se raspor proširi, umetnu klin izgovarajući ove riječi: „Gospodine Bože svemogući, Sine Očev, koji si uzevši za nas bijednike obličje sluge ponizio samoga sebe sve do smrti na križu, da bismo mi, koji smo iz raja bili izgnani po drvetu, po drvetu životvornoga križa bili vraćeni u nj; smiluj se meni, svomu sluzi, prevarenu đavljim lukavstvom, i dopusti da se kazna grijeha izbriše u ovome stablu, da visim naopako okrenut prema sebi ja koji nisam uspravno stajao pred tobom: noge i ruke, koje su počinile bezbožna djela, neka budu zatvorene u ovome stablu tako dugo dokle god, promijenivši odluku, ne izbrišeš kaznu.” I govoreći to, uvuče noge i ruke te dade da se klinovi izbiju; krajevi pak stabla razdvojeni klinovima vratiše se u središte i veoma snažno stisnuše Viktorinove ruke i noge. I tako blaženi Viktorin poče visjeti. Sam je od tjeskobe silno ječao, ali je imao uz sebe blaženoga Severina i plačući se veoma naprezao.

14 Želeći pak blaženi Severin ukloniti brata od takve muke, poče ga opominjati najponiznijim riječima govoreći: „Brate Viktorine, kad te vidim da visiš, želim umrijeti. Izabrao si nečuvenu vrstu kazne, od koje ćeš klonuti prije tri dana. Ako ti je drago, promijeni odluku i izaberi kaznu da možeš očistiti grijeh i živjeti. Ako pak radije biraš umrijeti nego živjeti, nikada me nećeš imati za pristašu svoje smrti.” Viktorin pak reče: „Zašto, brate, tako govoriš? Volja i namjera razlikuju zlodjela: nisam se vratio k tebi da zbog mene navučeš grijeh, nego zato da zadobiješ mene, svoga brata. Kad grijeh bude okajan, na posljednjem ćeš sudu vratiti Gospodinu dvostruki talenat govoreći: Gospodine, predao si mi dva talenta, evo još sam dva stekao. Zar nisi čitao da onaj tko učini da se brat obrati od zablude svoga puta, spasit će svoju dušu i njega od smrti? A na ono što si rekao da izaberem drugu kaznu: onomu koji je počinio neuobičajeno djelo, prikladno je da slijedi nečuvena kazna.”

15 Tada pak blaženi Severin dozivaa biskupa Septempedske crkve, i pavši mu pred noge sa suzama poče govoriti: „Dobri i pobožni pastiru, moj brat Viktorin, vama poznat i odan, visi u mukama, i ako brzo ne priskočite, u smrtnoj je pogibelji.” Čuvši to, dobri biskup sprema se poći vrlo žurno, i trčaše, i želio je da Viktorin ne propadne. Približivši se pak biskup čudesne čestitosti, kad je vidio svoga prijatelja prokušane čistoće kako tako visi, zbog bijede znanca nije mogao zadržati suze. Kad je pak Viktorin ugledao biskupa, silno se obradovao i zamolio ga da mu prinese ruku ustima i iskaže mu milosrđe iz obzira prema Bogu i po ustanovi svoje službe. Čim mu je pak pružio svoju ruku, poče Viktorin glasom punim suza govoriti: „Gospodine oče i dobri biskupe, svidjelo se vašoj blagosti da se spustite k mojoj bijedi i pohodite mene, zarobljena od đavla i zapletena u okove. Stoga svemogućemu Bogu iskazujem zahvalu koliko mogu, što mi je dopustio da uživam vaš razgovor. Sam nagraditelj svih dobara neka vam uzvrati i na dan suda neka odgovori za ovaj trud. Sada pak, ako je drago, promotrite bijedu paloga i za grijeh naložite kaznu koju trpim. Dok sam naime želio biti sam, počeo sam uklanjati brata; malo poslije đavao je uzeo lik žene i povjerovavši mu odveo sam sebe u propast.” Poče zatim spomenuti biskup govoriti bratu Viktorinu one spasonosne riječi te ga, odrješujući od grijeha, naumi osloboditi kazne: „Brate Viktorine, tvoj je grijeh očišćen i vjeruj da ti je Gospodin već milostiv. Daj da se sada stablo zasiječe, kako bi, lišen grijeha, bio oslobođen okova.” Ali je blaženi Severin navaljivao i molio biskupa dobra uma da se ne odvoji od brata prije nego što ga skine. Tada se blaženi Viktorin poče opirati i na temelju vjere utvrđivati da se nikada odatle ne želi maknuti osim ako se Gospodinu prije ne svidi da mu se smiluje; naime da po Gospodnjoj zapovijedi stablo samo od sebe otpusti udove koje je ono samo dragovoljno zatvorilo. Tada blaženi Severin, zahvalivši biskupu, otpusti ga njegovu domu; i poče se još snažnije žalostiti i trapiti, te nije bio ništa manje mučen nego brat; osim u tome što nije visio, on se sam više trapio za brata. On je dan i noć neprestano molio Boga da pritekne u pomoć bratu.

16 Kroz sve pak vrijeme trogodišta i Viktorin je visio i Severin se za nj trapio. Kad je pak prošlo trogodište, dijelovi stabla počeše popuštati, i blaženi Severin spozna da je ljaga grijeha okajana i bratu vraćen izgubljeni život: vrati se biskupu i dovede ga natrag k bratu. Tada biskup s klerom i svim pukom strpljivo pristupi i htjedne ga odrješiti. Ali on zatraži post od jednoga tjedna, pa da se poslije dade odrješiti, što mu on dopusti. Kad je obavljen post od jednoga tjedna, biskup s klerom i svim pukom vrati se te se ovako obrati Viktorinu koji je visio: „O brate, poštedi već samoga sebe, jer te okovi štede; i primi već ruke i noge čijega si djelovanja dugo bio lišen.” Tada blaženi Viktorin, spoznavši da je kazna grijeha izbrisana, zamoli brata da izlije molitve Gospodinu kojima bi bez muke primio udove koje je s mukom zadržao zatvorene. I odmah blaženi Severin, pouzdavajući se u Gospodina, reče: „Gospodine, koji si rekao svojim apostolima: Ako što zaištete Oca u moje ime, dat će vam se; molim da u tvoje ime i životvornoga križa razdvojiš dijelove stabla koji stešću udove, kako bi bez muke tvoj sluga primio udove kojih je nekoć bio lišen.” I govoreći to, učini znak križa, i stablo se odmah razdvoji te Viktorinu vrati udove neozlijeđene. Svi pak koji su bili nazočni, vidjevši čudesa, zapanjiše se; i hvaleći velika Božja djela, rekoše da je blaženi Severin velikih zasluga.

a Ferrari piše da je pozvan biskup Camerina, kao što smo rekli uz prvi životopis pod slovom i.

Biskupstvo sv. Severina.

Kad je pak prošlo nekoliko dana, spomenuti biskup usnu u Gospodinu, a blaženi Severin bi s najvećom pobožnošću izabran za biskupa od klera i puka, da se ispuni anđeoska riječ: „Jer neće proći mnogo vremena, a zavrijedit ćeš svećeničku službu Septempedske crkve.” Nije doduše bilo nijednoga koji bi se usprotivio izboru. Kad je pak izbor obavljen suglasno i održan svečano od svih, traže blaženoga Severina u pustinji: a kad ih je on dobrostivo primio, zapovjedi da im se iznese hrana. Oni pak rekoše: „Tražimo i okrepu duša i tijela, i molimo da Septempedska crkva zablista vašom blagošću.” A on: „Toliko dostojanstvo ustupite onomu tko može biti zagovornik za vas i za mene; i nemojte misliti da me možete odvući od ovoga mjesta, jer sam se zavjetovao da ću biti samotnik.” Oni pak rekoše: „Ti si odlučio biti samotnik, osim ako Bog ne bi htio drukčije odrediti o tebi. Evo, Bog je drukčije odredio o tebi. Jer podario ti je biskupsku čast i htio da tvoja čestitost iziđe na svjetlo.” Ali on nipošto nije pristajao, nego se na sve načine opirao. Tada njegov drug, prekinuvši šutnju, reče: „Brate i gospodaru Severine, moraš se sjećati anđeoskoga glasa koji je tada odjeknuo u tvojim ušima kad si zatražio da se ovdje završi sav tvoj život; jer je taj anđeoski glas bio ovakav: Neće dugo potrajati, a zavrijedit ćeš biskupsku službu Septempedske crkve. Nemoj se pak više protiviti božanskoj i ljudskoj volji, nego Božje darove primi s dobrostivošću. Štoviše, ako Bog želi da iziđeš na svjetlo, poslušaj, prestani se protiviti: jer ako se i dalje budeš opirao, bit ćeš optužen za neposlušnost i neće te zvati vjernim, nego nevjernim.” Ni tada blaženi Severin nije pristao; duša mu je naime željela biti samotna i prezirala je ljudske razgovore, ali što se više opirao, to su se oni više raspaljivali i tvrdili da je dostojan veće biskupske službe. Što još reći? Premda se mnogo opirao i veoma mnogo odupirao, po Božjoj volji biva odveden na biskupstvo i biva primljen s najradosnijim raspoloženjem muževa i žena.a Nakon što su pak završene hvale pri ustoličenju, u sredini crkve izabrani Severin otvori svoja medotočna usta, a kako je nahranio okupljeno mnoštvo Kristovim sjemenom i sve radosne i vesele otpustio njihovim domovima, nije u moći naše malenkosti iskazati. Slušajući ga pak, klerici i laici hvalili su velika djela Božja, koji je u njihovu zavičaju darovao takva gospodara.

18 Nekoliko dana poslije ode u Rim da primi posvećenje, i dok je mnoštvo stajalo uokolo, gospodinb papa, dobrostivo ga gledajući i želeći ga već dugo vidjeti zbog njegovih zasluga, uz suglasnost cijele Rimske kurije, bi posvećen s najvećom čašću i poslan u svoju biskupiju: dokle god bude živio, postao jec legat u cijeloj Marki. Vrativši se pak u svoju Crkvu, biskup Severin bi primljen s najvećom čašću; i ako je prije biskupstva bio neokaljana glasa, nakon preuzete službe časti smatran je uzvišenijega ugleda i svetije uzdržljivosti. I budući da je bio tako marljiv u služenju Bogu, na njegov zagovor Bog je slijepima vratio vid, izliječio uzete, uspravio hrome, oslobodio okovane, očistio gubave, i da istinitije kažem, kakvom god bolešću da su bolesnici bili pogođeni, po zagovoru blaženoga Severina postizali su spasonosan učinak svoje molitve. Svoju je pak Crkvu prilično proširio, i koju je našao siromašnom, ostavio ju je najbogatijom. Sagradio je pet samostana i sam ih obogatio: mnoge je kanoničke zajednice obnovio i vratio u cjelovitost. Što još reći? Dokle god je živio, nikada nije bio besposlen, pomirio je zavađene, Marku je proslavio svojim pohodom.

19 Kad je pak Bog htio staviti svršetak njegova života i njega, kao zaslužna, ukloniti od napora, posla mu anđela koji će i odrediti kraj života i poučiti kako da se pobrine za Crkvu i braću. Pristupivši, anđeo u snu pozdravi blaženoga Severina te, izlažući razlog dolaska, pozva ga na gozbu nebeskoga kraljevstva govoreći: „Brate Severine, sazovi svoje kanonike i postavi pastira u svojoj crkvi, uzmi popudbinu: jer trećega dana, naime u nedjelju, napustit ćeš tijelo i ući sa svecima u život koji nema kraja.” Čuvši pak blaženi Severin glasnika tolikoga otajstva, izli molitve Gospodinu govoreći: „Slavim te, neizmjerni Kralju Bože, koji si se udostojao pozvati me iz ove tamnice, jer se dovoljno odužio moj boravak. Neka ti bude milo da me sada već odavde izvedeš i udijeliš neki dio željenoga mira.”

20 Rekavši to, zapovjedi da se pozovu ljudi cijele njegove biskupije; i tri dana poučavajući ih spasonosnim opomenama, nije činio ništa drugo nego ono što je učvršćivalo vjeru, jačalo nadu i resilo ljubav: sazva kanonike na jedno mjesto i zajedno s njima izabra biskupa. I tako, kad je sve bilo uredno pripravljeno, pošto je odslužena misa i pričestio spomenuti puk, zahvati ga malo studeni. Osjećajući pak klonuće tijela, zapovjedi da se pozovu klerici, te se naoruža tijelom i krvlju Gospodnjom, položi se u pepeo i kostrijet, i otpjeva sve što se obično govori umirućima, a obavivši molitvu, ovako se pomoli govoreći Gospodinu: „O svevišnji Bože, kojemu je sve ujedno poznato, primi me sada.” Pomoli se, i pošto je dovršio molitvu, pojavi se neizmjerno svjetlo koje je, zadržavši se tri sata, donijelo toliki miris kolikoga ne bi dala miomirisna sredstva cijeloga svijeta. Kad se pak svjetlo povlačilo, sama duša blaženoga Severina pođe k Gospodinu i primi stostruku nagradu prošloga života. Nakon prijelaza svetoga muža, Gospodin odozgo, razmotrivši trud svoga vjernoga Severina, da bi i drugi po njegovu primjeru primili dokaze kršćanske vjere, učini da njegov svetac zablista sjajnim čudesima D. Jer iz cijele Marke i iz svake druge susjedne pokrajine svi bolesnici koji su dolazili k tijelu sv. Severina, vraćeni željenomu zdravlju, radosno su se vraćali svojim domovima.

a Franko kaže da je ušao u Septempedu 1. svibnja.
b Predaje Franko da je to bio Vigilije. Ali ako je sv. Severin umro, kako isti piše, 26. travnja godine 540., onda je zaređen dok je za prognanoga sv. Silverija upravljao papinstvom Vigilije, budući da je sam Vigilije tek godine 540. zakonito izabran za papu; nadalje bi trebalo da je živio posve kratko vrijeme.
c Franko također piše da je uprava pokrajine bila povjerena Severinu.
d Neke stvari pripovijedaju se u prvomu životopisu, a iste ima i Franko.

O sv. Frodobertu, opatu.

BILJ. 132. Str. 506, stupac 1, br. 4, prijašnje ovako vrati Životopis sv. Frodoberta, koji je napisao Adson, ili Azo, ili Asso, opat Dera, prenose Klaudije Robert i N. Desguerrois. Je li to onaj koji je iz rukopisa iz Cella objavio Nikola Camuzæus, nama nije pouzdano: jer ovaj pisac pokazuje da je bio monah u samostanu u Cellu, kad u 3. poglavlju, br. 11 ovako piše: „Koju (povlasticu) u arhivu našega samostana.” Možda je iz samostana u Cellu bio uzet da upravlja samostanom u Deru u châlonskoj biskupiji. Ali ni dob se ne čini da se slaže: jer dok je pouzdano da je Adson cvjetao godine 970., pisac ovoga životopisa nagoviješta da je živio gotovo stotinu godina prije: govoreći naime o svečevu stasu u 6. poglavlju, br. 23: „Kako tvrde i oni,” kaže, „koji priznaju da su vidjeli kosti njegova presvetoga tijela”, naime godine 872., kada je obavljen njegov prijenos. Ali je Adson mogao poslužiti se spomenicima samostana u Cellu i odatle to prepisati.

O sv. Ciru, carigradskom biskupu.

Str. 531, stupac 1, nakon pohvale iz Mineja br. 1, dodaj Rukopisni Florarij 11. prosinca ima ovo: „U Carigradu sv. Cira, prognanoga biskupa.”

O sv. Erhardu, biskupu.

Str. 533, stupac 1, nakon br. 2, dodaj Neke moći sv. Erharda prenesene su u Prag u vrijeme cara Karla IV.; tako naime ima stari Praški martirologij 13. prosinca: „Istoga dana u pokrajini Alzasu, sv. Odilije, čije je moći i ruku car Karlo dobio u Hohenburgu, njezinu samostanu u strasburškoj biskupiji, i darovao Praškoj crkvi. U toj su ruci također pohranjene moći sv. biskupa Erharda, koji je krstio sv. Odiliju, slijepu od rođenja, i prosvijetlio je od sljepoće: koje je moći car dobio u Regensburgu iz donjega samostana.”

✠

Svezak I Kalendar godine